VII.
SLUŽBE I USLUGE ZA KORISNIKE 
    Kao što smo već kazali, jedna je od temeljnih zadaća knjižnice osiguravanje takvih službi i usluga koje će omogućiti i potaknuti korištenje knjižnične građe.
    U pravilu, cjelokupni se knjižnični fond stavlja korisnicima na raspolaganje. Postoje, međutim, i određena ograničenja vezana s jedne strane uz smještaj dijela građe u tzv. zatvoreni fond , a s druge uz odvajanje dijela fonda u svakoj knjižnici, iz kojeg se građa ne posuđuje izvan njezinih prostorija.
    Velike su razlike, što se toga tiče, između javnih knjižnica i knjižnica koje djeluju u sastavu (školske, visokoškolske i specijalne knjižnice). Javne su knjižnice dostupne svakome građaninu, uz određene uvjete. U drugim vrstama knjižnica korisnici su u prvome redu članovi matične ustanove jer su te knjižnice i namijenjene određenom krugu korisnika, a širem su krugu korisnika dostupne jedino iznimno.
KORIŠTENJE KNJIŽNIČNE GRAĐE
    Korištenje knjižnične građe, u knjižnici bilo koje vrste, besplatno je. Ako knjižnica i naplaćuju svoje usluge, članarina je simbolična.
    Knjižnica koja svoju građu daje na korištenje, posebnim pravilnikom mora urediti odnose s korisnicima.
Takvi pravilnici ne trebaju biti odveć opširni, ali moraju obuhvatiti sve mogućnosti te upozoriti na zabrane i kazne . Tekst pravilnika treba izložiti javno u prostoriji za korisnike, a mnoge knjižnice bitna upozorenja tiskaju i na poleđini korisničke iskaznice.
     Pravilima se određuju svi odnosi u korištenju građe, a to znači da se njima jasno utvrđuje:     Knjižnice koje djeluju u sastavu, bilo da se radi o školskoj, visokoškolskoj ili specijalnoj knjižnici, trebaju imati pravilnik o svojemu cjelokupnom radu. Bitno je da takav pravilnik donosi stručno tijelo ustanove (poduzeća, škole i slično) u kojoj knjižnica djeluje. Važno je također da knjižnice organizacijski pripadaju razvojnim i istraživačkim odjelima, odnosno da se smatraju dijelom nastavnog procesa, kako njihov status ne bi rješavale opće službe. Knjižnice s pravilno riješenim statusom i s točno navedenim obvezama u pravilniku pružaju svojim osnivačima najbolje moguće knjižnične usluge.
    Osim što se treba upoznati s pravima i obvezama u korištenju građe, korisnik mora saznati kako sve može pronaći podatke koji ga zanimaju, pa prostorije za posudbu trebaju biti opremljene uputama, obavijesnim i edukativnim plakatima. Prostorije za posudbu moraju biti zračne, svijetle i dovoljno velike da bi više korisnika moglo nesmetano pretraživati i posuđivati građu.     Osim kataloga, prostorija za posudbu građe mora se opremiti pultom ili stolom za zaduživanje/razduživanje, za upis i druge načine komuniciranja s korisnicima, te jednim većim stolom ili nekoliko manjih, za korisnike.
    Svaka knjižnica vodi popis svojih članova * korisnika, obično u knjizi korisnika (to može biti i obična bilježnica), odnosno u bazi podataka o korisnicima. U javnim knjižnicama svaki korisnik dobiva svoju korisničku iskaznicu u koju se uz osobne podatke upisuje i korisnički broj. Knjižnice koje djeluju u sastavu uglavnom ne izrađuju korisničke iskaznice.
Korištenje knjižnične građe u knjižnici
    Određenu vrstu građe, a to su u prvom redu serijske publikacije (novine i časopisi) te sekundarne i tercijarne publikacije, gotovo bez iznimke knjižnice daju na korištenje jedino u svojim prostorijama. Tako se postupa i sa starim fondom, s građom koja je u knjižnici samo pohranjena, dakle onom koja nije vlasništvo knjižnice, sa starijim izdanjima (primjerice, izdanjima objavljenim do pedesetih godina ovoga stoljeća). Određene vrste knjižnica izvan svojih prostorija ne izdaju i drugu građu, a to je uvjetovano sastavom i organizacijom knjižničnoga fonda "Primjerice to je arhivski primjerak, koji uobičajeno drže nacionalne knjižnice, a i neke druge (npr. one koje imaju zavičajmu zbirku). Sva se takva građa može koristiti, ali jedino u knjižnici, pa knjižnica stoga mora imati čitaonice. U čitaonici korisnik može koristiti građu određeno vrijeme, što je uređeno pravilima knjižnice, a određen je i broj primjeraka koji se može koristiti odjednom. Građa koja se posuđuje u čitaonici zadužuje se u posudbi, a razdužuje kod vraćanja. Posudba u čitaonici uvijek je pojedinačna jer posuđuje jedan korisnik za svoje potrebe. Čitaonica mora biti opremljena stolovima i stolicama, svjetiljkama, razmjerno broju korisnika. Sva čitalačka mjesta moraju biti izjednačena s obzirom na rasvjetu i potreban prostor. U prostoriji se obično nalazi i zbirka priručne literature (referentna zbirka).
    Referentna (priručna) zbirka (naziv joj potječe od francuske riječi r?f?rer = navesti, citirati, upućivati) sadrži enciklopedije, bibliografije, specijalizirane priručnike (Handbook, biografske priručnike i slično), popise priručnika, sve vrste rječnika, leksikone, različite vodiče (kroz knjižnice, arhive, muzeje i druge ustanove), adresare, tiskane kataloge (knjižnica, knjižara i nakladnika, skupne kataloge, kataloge proizvoda i slično), kalendare događaja, atlase, referativne biltene (žurnale), statističke tablice i godišnjake, telefonske imenike itd. Uz ove opće priručnike, pojedine vrste knjižnica nabavljaju i posebne priručnike. Knjižnica na tehničkom fakultetu i knjižnica u poduzeću nadopunit će referentnu zbirku posebnim tehničkim priručnicima, kao što će i knjižnica kakve ustanove za povijest, arhivska i fakultetska, imati posebne povijesne priručnike. Referentna je zbirka dragocjen izvor različitih obavijesti pa joj se u nabavnoj politici posvećuje posebna pažnja. Mnoge se praznine u knjižničnomu fondu posredno popunjavaju različitom priručnom knjižničnom građom jer takva građa sadrži čitavo bogatstvo sažetih i određenih obavijesti, a upućuje na iscrpne izvore s više podataka. Referentna zbirka koristi se samo u prostorijama knjižnice, i ne uključuje se u međuknjižničnu posudbu. Obavijesna služba u knjižnicama s dobro opremljenim referentnim zbirkama i osposobljenim stručnim osobljem postupno prerasta u svojevrsno obavijesno središte u kojemu knjižničari - stručnjaci za određena područja, obrađuju i pružaju obavijesti zainteresiranim korisnicima.
    Danas svaka knjižnica nastoji osigurati slobodan pristup priručnoj literaturi. Ako to nije ostvarivo, dežurna osoba u čitaonici dostavlja potrebnu građu iz spremišta.
    Budući da je u čitaonici obično mnogo korisnika, mora vladati mir i tišina. Nadzornik čitaonice održava red tako da izdaje brojeve za čitalačka mjesta, daje i preuzima građu, brine se o odlaganju osobnih stvari (torbe, kaputi) koje se ne smiju ostavljati na čitalačkom mjestu. Nadzornik usto bilježi sve posjete u danu, korištenu građu, korištene priručnike iz čitaonice, snimljene stranice građe i dr.
    U manjim knjižnicama, s manjim prostorom i s manje osoblja, u jednom se dijelu knjižnice korisnicima osiguravaju stol i stolice, te odgovarajuća usluga kako bi mogli nesmetano čitati.
Posudba knjižnične građe izvan knjižnice
    Knjižnična se građa izvan knjižnice obično posuđuje pojedinom korisniku, ali se može posuditi i određenoj skupini korisnika odnosno radnoj jedinici. U pojedinačnoj posudbi korisnik može posuditi određeni broj primjeraka građe na određeno vrijeme, što je uređeno pravilnikom knjižnice. Skupna se posudba, koja obuhvaća veći broj primjeraka za određenu skupinu korisnika, redovito provodi samo u određenim vrstama knjižnica, u drugima tek iznimno. Takav se oblik posudbe redovito provodi u školskim knjižnicama u kojima veći broj primjeraka određenog naslova posuđuje razredni nastavnik za cijeli razred. Jednako tako građu dobivaju i pojedine visoko-školske knjižnice te udaljeniji zavodi. U specijalnim knjižnicama taj se način posudbe primjenjuje kad, naprimjer, poduzeće i ustanova imaju više jedinica. U skupnoj se posudbi primjenjuju posebni načini zaduživanja građe i njezina popisivanja.
Pokretne knjižnice
    Najpoznatija je pokretna knjižnica  bibliobus. Uz bibliobus, danas se knjižnična građa dostavlja korisnicima brodovima (bibliobrod) ili avionima (npr. u Australiji) u posebnim spremnicima.
    Bibliobus je posebno vozilo prikladno opremljeno (odabran knjižnični fond, police, katalozi i razglas), namijenjeno prijevozu i posudbi knjižnične građe. Bibliobusna služba poseban je oblik posudbe izvan knjižnice jer stiže do korisnika u mjesta udaljena od sjedišta knjižnice, i omogućuje im posudbu u mjestu boravka ili rada. Bibliobus posjećuje određeno područje (bibliobusne postaje) u odgovarajućim vremenskim razmacima, o čemu se korisnici unaprijed obavještavaju. Korisnici imaju slobodan pristup građi, a posudba se bilježi kao i u središnjoj knjižnici. U središnjoj se knjižnici obavlja izbor građe koju će bibliobus ponuditi, a taj posao zahtijeva ozbiljan i promišljen pristup. Odabir građe u velikoj mjeri ovisi o prethodnim korisničkim željama i potrebama, pa se zato redovito bilježe njihove narudžbe. Bibliobusna služba primjerena je namjeni i poslovanju pučkih knjižnica.
Međuknjižnična posudba
    Ni najbolje opremljena knjižnica ne može udovoljiti svim zahtjevima korisnika, a pogotovu knjižnice s manjim knjižničnim fondom. Uvažavajući korisničke zahtjeve, knjižnice organiziraju posudbu građe iz drugih knjižnica. Takva se međuknjižnična posudba provodi na užemu i na širem području. Ustanovljena je i na međunarodnoj razini , a prva pravila o takvu obliku suradnje donesena su na Međunarodnom kongresu knjižničara u Madridu 1935. godine. U Zagrebu je 1954. donesen novi pravilnik o međuknjižničnoj posudbi kojim je svim knjižnicama, koje su ga prihvatile, omogućeno sudjelovanje u primanju i dostavljanju knjižnične građe.
    Međunarodnim je pravilnikom predviđeno da svaka zemlja ima svoje središte, knjižnicu koja posreduje u takvoj vrsti posudbe i o tome vodi statistiku . U nas međuknjižničnu posudbu vodi Nacionalna i sveučilišna biblioteka prema Uputstvima o posuđivanju knjiga među bibliotekama u NRH iz 1961. godine i na temelju dodatnog dokumenta Stručne upute o postupku pri posuđivanju knjiga među bibliotekama u NRH iz 1962. godine. Posudba teče prema načelu uzajamnosti, a mogu se posuđivati sve publikacije, izuzev rijetke građe i posebno vrijedne tekuće periodike i sekundarnih publikacija. Troškove posudbe snosi i za publikaciju odgovara knjižnica koja je potražuje, a vrijeme posudbe je u pravilu mjesec dana (za dulje se korištenje mora zatražiti odobrenje). Odjednom se posuđuje najviše 5 svezaka, a takva se posudba bilježi u posebne zadužnice. Da bi se knjižnica mogla uključiti u međuknjižničnu posudbu, mora zadovoljiti dva uvjeta -  mora imati čitaonicu i posuđena se građa mora koristiti u samoj knjižnici. Za djelotvornu međuknjižničnu posudbu posebno su važni skupni katalozi prema kojima se ustanovljuje koja knjižnica posjeduje traženu građu.
    U sastavu IFLA-e djeluje posebna komisija za međunarodnu posudbu knjižnične građe, koja određuje odnose među knjižnicama, priprema upute o korištenju građe nabavljene međuknjižničnom posudbom i slično. Tim se pitanjima, u sklopu  Općeg obavijesnog programa - GIP-a (General Information Program) bavi i Unesko. Međuknjižnična se posudba može razvijati i između dviju ili više knjižnica u jednomu mjestu, a posebno među knjižnicama srodnim po vrsti i sadržaju svojih knjižničnih fondova.
ZADUŽIVANJE I RAZDUŽIVANJE KNJIŽNIČNE GRAĐE
    Zaduživanje posuđene građe i njezino razduživanje nastoji se što više pojednostavniti, bez obzira na to radi li se o uobičajenim ručnim postupcima zaduživanja ili se za to koristi elektroničko računalo.
    U odabiru načina zaduživanja i razduživanja građe valja uzeti u obzir intenzitet korištenja jer za malen opseg posudbe nije svrsishodno rabiti računala. Manje knjižnice obično u bilježnicu upisuju ime korisnika i osnovne podatke o posuđenoj građi (obično se upisuje signatura), što ovjerava korisnik svojim potpisom, a knjižničar svojim potpisom ovjerava razduživanje. I u jednom i u drugom slučaju zapisuje se i datum posudbe i datum razduživanja.
    Zaduživanje i razduživanje posuđene građe najčešće se obavlja zadužnicom (reversom), knjižnim karticama i korisničkim iskaznicama ili pak s pomoću elektroničkog računala. Svi korisnici knjižnice upisuju se u knjigu korisnika odnosno u bazu podataka o korisnicima (predočenjem osobne iskaznice u javnim knjižnicama, eventualno ispunjenom pristupnicom ili s indeksom, đačkom knjižicom i slično).
Sl. 18.
Obrazac (zaslon) za upis članova u Knjižnici Medveščak s pomoću računala
(u desnome je kutu otvoren zaslon pomoćne datoteke  s korisničkim skupinama)
 

    Svaki korisnik dobiva svoj korisnički broj, a javne knjižnice izrađuju svakome korisniku iskaznicu s njegovim korisničkim brojem i osobnim podacima. Ako je korisnik ispunio pristupnicu, zadržava je knjižnica za svoju evidenciju.
Ako se zaduživanje obavlja zadužnicom, korisnik u određene rubrike mora unijeti tražene podatke: signaturu, stručnu oznaku, inventarni broj, podatke o autoru i naslovu djela odnosno o naslovu, godištu i broju periodične publikacije te svoje osobne podatke, uključujući korisnički broj i, naravno, datum posudbe. Podaci se upisuju u sve dijelove zadužnice, a ona može biti dvodijelna i trodijelna (podijeljena sitnom perforacijom). Jedan se dio zadužnice odlaže u kartoteku posuđene građe prema prezimenu korisnika. Drugi se dio odlaže u kartoteku posuđene građe prema signaturi. Ako je zadužnica trodijelna, treći se dio odnosi u spremište, na mjesto koje pripada publikaciji, ili se ulaže u kartoteku posuđene građe prema datumu posudbe.     Tijekom razduživanja, korisniku se vraća dio zadužnice iz popisa korisnika (kao dokaz o uredno vraćenoj građi), a knjižnica zadržava drugi dio koji odlaže u kartoteku posudbe za statističku obradbu. Pri uporabi trodijelnih zadužnica, treći se dio nakon razduživanja ne zadržava.
    Dobro vođene knjižnice koje građu posuđuju na taj način, pripremaju za svoje korisnike i datumnike - papirnate vrpce na koje se, kao podsjetnik, uz obilježen datum vraćanja publikacije, ispisuju signatura i inventarni broj. Takve se vrpce stavljaju najčešće na poleđinu prednjeg omota jer se smatra da će tamo korisnik najlakše uočiti podatke koje treba upisati u zadužnicu.
Drugi je uobičajen način zaduživanja preko knjižne kartice odnosno knjižnog listića. Takva se kartica izrađuje tijekom obradbe svake publikacije. Knjižna se kartica stavlja na određeno mjesto u publikaciji ili u pričvršćen knjižni džepić. Tijekom posudbe, u knjižnu se karticu, uz datum, upisuje članski broj ili prezime korisnika. Istodobno se na korisničku iskaznicu upisuje signatura posuđene građe. Knjižne se kartice odlažu u knjigu posudbe prema signaturama, a korisničke iskaznice odlažu se prema korisničkom broju ili se abecedno slažu prema prezimenu autora. Tijekom razduživanja, uz datum povrata posuđene knjižnične jedinice, na korisničkoj se iskaznici ovjerava vraćanje publikacije, a knjižna se kartica smješta u publikaciju. Neke knjižnice umjesto korisničke iskaznice upotrebljavaju korisnički džepić u koji se stavljaju sve kartice posuđenih publikacija. Takvi se džepići pripremaju unaprijed (prilikom upisa) i odlažu prema abecednom nizu u posebne odjeljke smještene na stolu za posudbu.
    U pučkim knjižnicama, u kojima je broj dnevnih zaduživanja i razduživanja velik, takav način poslovanja omogućuje brzu i jednostavnu evidenciju. Loše strane postupka s korisničkim džepićima u tome su što se mogu dogoditi zabune pri ulaganju knjižnih listića u korisničke džepiće, pa se tako može zadužiti pogrešna osoba. Nadalje, unutar tako vođene kartoteke, razna se zaduženja uspostavljaju samo prema prezimenima korisnika, ali nije moguć uvid u to u kojeg se korisnika nalazi određen naslov i do kada. Korisnički se džepići mogu slagati i prema datumu određenom za vraćanje publikacije, a unutar tog niza prema broju ili abecedi prezimena. Takav se način zaduživanja knjižnične građe najčešće primjenjuje u školskim knjižnicama.
U svim tim slučajevima publikacija se oprema malom papirnatom vrpcom, na koju se utiskuje datum određen za vraćanje publikacije, kao podsjetnik korisniku. Ta se vrpca obično uljepljuje na unutarnji zadnji omot, ali je neke knjižnice radije stavljaju na poleđinu vanjske korice. Unošenje datuma tijekom zaduživanja omogućuje praćenje učestalosti korištenja određene publikacije, a takvi su podaci važni kod pročišćavanja fonda i u statističkim obradbama.
    Neke knjižnice jednim postupkom zadužuju građu koja se koristi u čitaonici, a drugim građu koja se posuđuje izvan knjižnice.
    Posudba s pomoću računala primjenjuje se u onim knjižnicama koje u danu opslužuju velik broj korisnika. U većim se knjižnicama postupno uvodilo elektroničko računalo za poslove zaduživanja i razduživanja. Dio fonda posuđivao se na uobičajen način, a računalo se rabilo u posudbi vrlo tražene građe (primjerice, u velikim sveučilišnim knjižnicama za posudbu udžbeničke građe ili općenito građe iz zbirke za kratkoročnu posudbu). Posudba s pomoću računala zahtijeva pomno vođenje datoteke korisnika i njezino povezivanje s podacima o građi. Prema potrebama knjižnice, programi za posudbu uključuju i mogućnost rezervacije, pisanja opomena, pregled građe koja je posuđena i/ili rezervirana, statističku obradbu i slično.

Sl. 19.
Ponuda izbora za posudbu / vraćanje u Knjižnici "Medveščak"

    Bez obzira na odabrane postupke i tehnike, zaduživanje i razduživanje građe rutinske su, tehničke radnje, ali se moraju nadasve pomnjivo obavljati da bi se izbjegli nepotrebni nesporazumi s korisnicima ili pak zbrka u knjižničnome poslovanju. Usvojeni postupci i tehnike trebaju omogućiti knjižničnim djelatnicima da brzo i lako ustanove koja je građa na korištenju, a korisnicima što je na raspolaganju.
    Uobičajeno je da se korisnicima produžuje vrijeme korištenja građe i nakon isteka vremena određenog za posudbu. Korisnik mora zatražiti produženje ili telefonom ili dolaskom u knjižnicu. Takav se zahtjev bilježi. Vrijeme posudbe malokad je dulje od mjesec dana, a u pojedinim je knjižnicama i kraće. Svakom se korisniku dopušta da odjednom posudi 2-3 publikacije, ali se pravilima knjižnice može odrediti i drukčije. Ako korisnik nakon isteka vremena za posudbu nije zatražio produženje i nije vratio građu, knjižnica s njim uspostavlja neposrednu vezu (telefonom) ili mu šalje pismenu opomenu. Ako se korisnik ni nakon toga ne odazove, slijedi ponovna opomena. Nakon treće opomene, korisnik, kao dužnik knjižnice, podliježe zakonskim propisima. Korisnik je obvezan nadoknaditi štetu za oštećenu ili izgubljenu građu. Naknada može biti materijalna ili novčana. Ako je naknada materijalna, korisnik mora kupiti knjižnici jednaku publikaciju ili, ako takve nema u prodaji, koju drugu publikaciju u dogovoru s knjižnicom. Češće se u takvim slučajevima primjenjuje novčana naknada u visini amortizirane vrijednosti izgubljene publikacije.
    U skladu s profesionalnom etikom, knjižničari neće obznanjivati podatke o korisniku koji je posudio određenu građu, a korisniku koji je za tu građu zainteresiran omogućit će da je dobije što prije. To se pravilo osobito poštuje u javnim knjižnicama. Time knjižnice štite korisnikovu nepovredivost i njegova ustavna prava.

REPROGRAFSKO UMNOŽAVANJE DIJELOVA KNJIŽNIČNE GRAĐE
    Uz navedene mogućnosti posudbe građe koju korisnik dobiva na određeno vrijeme, danas se uspostavljaju knjižnične službe koje omogućuju korisnicima da preko reprografskih i drugih uređaja dobiju u trajno vlasništvo pojedine dijelove traženih publikacija. Gotovo sve knjižnice imaju stroj za kopiranje pa korisnici, uz odgovarajuću naknadu, mogu u knjižnici kopirati pojedine dijelove tekstova koji su im potrebni. Cijelu publikaciju, zbog uvažavanja autorskih prava (copyright), nije dopušteno presnimavati. Neke knjižnice imaju više strojeva za kopiranje pa korisnici sami mogu kopirati građu, no kopiranje uglavnom obavljaju određeni djelatnici u knjižnici.
    Knjižnice danas imaju i telefaks koji je uvelike poboljšao usluge u opskrbi dokumentima. Tako je, primjerice, projekt Britanske knjižnice Adonis pokazao da uporaba telefaksa povezana s pretraživanjem CD-ROM-a s bazama punih tekstova (te su baze danas većinom iz prirodnih i tehničkih znanosti) omogućuje udaljenim korisnicima da za nekoliko minuta dobiju fotokopije određenog članka. Pojedine knjižnice omogućuju i fotografsko snimanje ili mikrosnimanje te izradbu faksimila. Te nove mogućnosti opskrbe knjižničnom građom znatno smanjuju broj čitatelja u knjižnicama i vrijeme njihova boravka u čitaonicama.
OBAVIJESNA (INFORMATIVNA) SLUŽBA
    Knjižnični se katalozi, kao što je već rečeno, izrađuju da bi prikazali knjižnični fond i omogućili korisniku da pronađe građu koja ga zanima. Katkad, međutim, unatoč postojanju i formalnih i stvarnih kataloga, korisnik ne uspijeva ostvariti svoj zahtjev.  Tada traži uputu o tome kako da pronađe publikaciju koja ga zanima.
    Takvu uputu korisnik traži usmeno od djelatnika koji rade u službama za izravnu komunikaciju s korisnicima. U tu svrhu veće knjižnice imaju obavijesne službe u kojima su korisnicima na usluzi knjižničari-informatori. U manjim knjižnicama informatori ujedno obavljaju i tehničke poslove posudbe i vraćanja građe. Korisničkim upitima u vezi s knjižničnom građom i njezinim sadržajem udovoljava se na tri načina - kataložnim, bibliografskim i faktografskim obavijestima, a za određene se obavijesti i za građu koju knjižnica ne posjeduje, daju i referalne obavijesti.
    Kataložnom se obavijesti korisniku daje odgovor iz vlastitih kataloga u kojima je on sam nije mogao pronaći ili pak iz skupnog kataloga ako se radi o građi koju knjižnica nema ali može odgovoriti gdje se ona nalazi. Znači, kataložnom se obavijesti daje podatak o građi i njezinu posjedniku. Takve se obavijesti mogu dobiti i iz tiskanih knjižničnih kataloga.
Za razliku od kataložne, bibliografska obavijest govori o postojanju određene građe, ali ne i o tome gdje se ona nalazi. Bibliografske obavijesti knjižničar odnosno korisnik dobiva iz sekundarnih publikacija - bibliografija, enciklopedija, leksikona.
Faktografske se obavijesti  također dobivaju iz sekundarnih, ali i iz posebnih primarnih publikacija (npr. iz statističkih godišnjaka i pregleda, atlasa i sličnih publikacija), a osobito su važne korisniku kojemu i nije potrebna građa, već određen podatak, definicija i slično.
    Referalnim se obavijestima korisnici upućuju na druge izvore (ustanove, ugledne stručnjake, stručna udruženja).
Obavijesna se djelatnost obavlja neposrednim razgovorom ili preko pisama, ako je zahtjev tako dostavljen.
Knjižnična obavijest i pojedinačni korisnik
    Obavijesti koje knjižnice daju pojedinačnom korisniku, različite su. To može biti odgovor na jednostavan upit (o radnom vremenu, o mogućnostima upisa ili korištenja knjižnice), pronalaženje jednostavnih kataložnih, bibliografskih, faktografskih ili referalnih obavijesti ili pak vrlo složenih obavijesti koje korisnik nije uspio pronaći služeći se katalozima i drugim raspoloživim izvorima u knjižnici. Na korisnički upit knjižničari-informatori mogu odgovoriti odmah, ili im je za to potrebno određeno istraživanje i malo više vremena.
    Istraživanje obuhvaća pregled svih raspoloživih priručnika, savjetovanje s drugim knjižnicama, sa stručnjacima za određeno pitanje, odnosno obraćanje svim potencijalnim izvorima koji mogu pripomoći u pronalaženju odgovora.
    Da bi mogao uspješno komunicirati s korisnicima, uz široko opće znanje, informator mora dobro poznavati knjižnični fond, strukturu svih kataloga i referentne zbirke svoje knjižnice. Poželjno je također da kao informator radi osoba koja se lako ophodi s ljudima, a usto može djelovati i pedagoško-andragoški. Korisnik mora osjetiti da je njegov upit primljen najozbiljnije, i da će se doista provjeriti svi izvori koji mogu pomoći u pronalaženju odgovora. Važno je pritom da informator umješno potiče korisnikove napore i uvjeri ga u svoju stručnost i spremnost da odgovori na postavljeni upit.
Skupni korisnici i obavijesti
    Skupne zahtjeve za obavijestima knjižnicama postavljaju različiti stručnjaci kojima je određena građa (ili samo obavijest o njoj) potrebna za kakav zajednički projekt.
    Takvi su zahtjevi većinom vrlo složeni i malokad se mogu odmah riješiti. Za njihovo je rješenje potrebno istraživanje. Osobito je važno (a to vrijedi i za složenije pojedinačne upite) bilježiti odgovore na postavljene upite, jer se pojedini upiti ponavljaju.
    Za takve je bilješke najbolje uvesti kartoteke ili datoteke u koje se upisuje tema, signatura i popis literature o toj temi te datum kada je provedeno istraživanje. Ako se zahtjev nakon duljeg vremena ponovi, popis literature treba nadopuniti za razdoblje u kojemu takav upit nije istraživan.
Selektivna diseminacija informacija
    Obavijesna usluga kojom se neposredno povezuju korisnici i obavijesti za koje knjižnica pretpostavlja da su mu zanimljive, a katkad i prijeko potrebne, naziva se selektivnom diseminacijom informacija (SDI) .
    Selektivna diseminacija informacija sustavno je i stalno obavješćivanje korisnika o građi koja ga zanima jer spada u područje njegova širega ili užeg djelovanja. Diseminacija se provodi neposredno usmenim iskazom, kad korisnik dođe u knjižnicu, telefonom ili pak različitim pisanim oblicima koji se dostavljaju povremeno ili u određenim vremenskim razmacima pojedinačnim ili skupnim korisnicima.
    Osnovni je oblik napisane i umnožene obavijesti koju knjižnica izrađuje bilten prinova građe u knjižnici. Uz osnovne podatke o građi, bilteni često sadrže i anotaciju (kratak sadržaj te građe). Bilteni se mogu oblikovati i od presnimljenih sadržaja periodičnih publikacija koje pristižu u knjižnicu (current contens) u određenim vremenskim razmacima. Danas se selektivne obavijesti mogu pojedinačnim i skupnim korisnicima poslati i telefaksom ili elektroničkom poštom.
Konvencionalno i nekonvencionalno pretraživanja i pronalaženje obavijesti
    Za svaki upit na koji želi dati što bolji odgovor, knjižničar-informator mora jezik upita (govorni jezik) prilagoditi jeziku sustava koji mu stoje na raspolaganju: autorskoj ili predmetnoj odrednici, stručnoj oznaci, deskriptorima. Takvi se jezici nazivaju jezici za pretraživanje obavijesti  ili dokumentacijski jezici. To su umjetni jezici koji služe za indeksiranje i pohranjivanje te pretraživanje stvorenih obavijesti. Indeksiranje odnosno izradba različitih kazala zasniva se na skupu prihvaćenih načela i metoda prema kojima se utvrđuju određeni termini (ključne riječi ili kakvi drugi kodovi) za opis sadržaja dokumenata i pronalaženje potrebnih sadržaja. Pretraživanje je pak utvrđen postupak kojim se pronalaze obavijesti o sadržaju određenog dokumenta ili zbirke dokumenata.
    Tri su osnovne vrste jezika za pretraživanje obavijesti: hijerarhijski i/ili facetni klasifikacijski sustavi (vidjeti poglavlje o stručnoj obradbi knjižnične građe, 2. odjeljak), nadzirani popisi termina i tezaurusi.
    Pretraživanje obavijesti može biti konvencionalno (s pomoću abecednoga, stručnoga, predmetnoga ili kojega drugog kataloga, bibliografije i slično, koji se obično nalaze u knjižnicama) i nekonvencionalno (s pomoću bušenih kartica, računala i slično, koje omogućuje pronalaženje bitnih obavijesti s više stajališta istodobno). U konvencionalnim načinima pretraživanja obavijesti uglavnom je zastupljeno jedno stajalište ili najviše dva, jer bi drukčiji pristup u knjižničnoj obradbi učinio kataloge preglomaznima. Zato je u određivanju "strategije" pronalaženja obavijesti napose važno da knjižničar, a katkad i sam korisnik, poznaje različite pristupe koji će mu pomoći da problem sagleda s više različitih stajališta.
    Među starijima i vrlo rabljenim načinima pretraživanja obavijesti jest utvrđivanje i poznavanje deskriptora, uporaba kojih je povezana s automatiziranom obradbom. Primjena deskriptora spada u područje koordinantnog indeksiranja koje se zasniva na tome da se ključni sadržaj svakog dokumenta (publikacije) određuje s pomoću ključnih riječi. Katkad je dovoljna tek jedna riječ koja dokument prikazuje u svoj njegovoj sadržajnoj punoći. Riječi i izrazi vezani uz postupke koordinantnog indeksiranja različito se nazivaju: ključna riječ, deskriptor, uniterm, predmetna odrednica i slično.
    Ključna riječ (keyword)  riječ je ili skupina riječi odabrana iz naslova ili teksta dokumenta da bi označila sadržaj i omogućila pretraživanje. U praksi se često koriste sustavi ključnih riječi KWIC (Key-Word-In-Context)  i KWIT (Key-Word-In-Title), osobito u prirodnim i primijenjenim znanostima, te KWOC (Key-Word-Out-of-Context). Riječi se izabiru iz konteksta ili naslova, a u ključnim se riječima izostavljaju prijedlozi, prilozi, brojevi, veznici, glagoli, pridjevi (osim ako su potrebni), opće imenice (primjerice: rasprava, studija, izvještaj). Riječi se slažu u abecedni niz okomito, a vodoravno teku nastavci riječi iz naslova. U istomu vodoravnom redu upisuju se podaci o bibliografskoj jedinici. Ključne riječi započinju se pisati s lijeve strane ili u sredini stupca. U jednom se redu koristi najviše 80 slovnih znakova. Jedan naslov obično ima 4-5 ključnih riječi pa se naslov ponavlja onoliko puta koliko ima ključnih riječi. KWIC-sustav pogodan je za sustav bušenih kartica, a KWOC-sustav prikladniji je za elektroničko računalo.
    Da bi se u KWIC-sustavu postigao potpun abecedni niz, provodi se permutacija ključnih riječi (lat. permutare = premještati), pa se taj sustav naziva i permutacijskim sustavom.
    Za razliku od ključnih riječi, deskriptori su standardizirane, normirane riječi, tj. jednoznačno određeni termini uglavnom odabrani iz prirodnog jezika, pogodni za koordinantno indeksiranje dokumenata i obavijesti. Deskriptori se biraju prema određenim pravilima iz rječnika određenoga prirodnog jezika. Glavna je njihova odlika točnost i jasnoća, čime se izbjegava višeznačnost. Takve riječi grade poseban rječnik umjetnog jezika kojim se postiže veza: ključna riječ - dokument - knjižničar - korisnik. Za uspjeh obavijesnog sustava najvažniji su izbor i izradba jezika za indeksiranje pa treba posebno paziti da on bude izražajan, nedvosmislen i sažet. Jezik za indeksiranje izražajan je kad se njime pravilno prepoznaje i opisuje sadržaj dokumenta. Dvosmislenost se javlja onda kad za određeni pojam postoje sinonimi i homonimi. Budući da su sinonimi riječi različite po zvuku i podrijetlu ali istoga ili bliskog značenja, a homonimi riječi jednake po izgovoru a različite po značenju, mora se upotrijebiti najprimjerenija riječ. Sažetost se ogleda u dužini upotrijebljena izraza.
    Sustav UNITERM najjednostavniji je od svih sustava koji se temelje na koordinantnom indeksiranju . Rječnik unterma ne stvara se unaprijed, već se gradi tijekom uporabe. Za njega se dokumenti kodiraju (brojčanim kodovima).
    Tezaurus je nadziran sustav semantički i generički povezanih izraza, koji tvore deskriptori (nadzirane ključne riječi) i nenadzirani tj. zabranjeni termini. Označuje se i kao rječnik jezika za indeksiranje. S pomoću tezaurusa, koji se izrađuju unaprijed, obavijest se svodi na podatak važan za njezino memoriranje i pronalaženje.
    Tezaurus je malokad opći; uglavnom se izrađuje za određene znanosti i struke. Rad na tezaurusu zahtjevan je jer traži vrsno poznavanje područja za koje se izrađuje, a zbog sinonima i homonima u jeziku, i određeno leksičko znanje. Zato tezauruse obično izrađuju timovi stručnjaka koji vode računa o promjenama u području kojom se bave, pa stare tezauruse zamjenjuju novima.
Tehnička sredstva za pretraživanje i pronalaženje obavijesti
    Rezultati analitičko-sintetičke obradbe dokumenta upisuju se na konvencionalne i nekonvencionalne nositelje obavijesti. Konvencionalni su nositelji obavijesti papir i film; za njihovo iščitavanje nisu potrebni posebni uređaji. Nekonvencionalni nositelji obavijesti zahtijevaju uređaje za čitanje: mikrofilm, razne mikrooblike, perforirane kartice, vrpce, podloge za optičko čitanje.
    Dvije su vrste nositelja obavijesti: diskretni i neprekidni.
    Diskretni nositelji obavijesti su: kataložne kartice, perforirane kartice za ručnu i strojnu obradbu, dijamikrokarte, mikrofiš, fotografske ploče, magnetske i videomagnetske kartice.
    Neprekidni nositelji obavijesti su: perforirana vrpca, mikrofilm, magnetska vrpca, disk (ploča), bubanj. Kad se podatak s jednoga od tih nositelja unese u računalo odnosno u memoriju, ostaje tu dok se ne obradi. Na izlazu iz računala dobivaju se:     Za retrospektivna pretraživanja najprikladnije su magnetske vrpce i diskovi s već unesenom bazom podataka (Chemical Abstracts, LISA i drugi).
    U knjižnicama se danas uglavnom rabe tri vrste optičkih diskova: videodisk, WORM (Write Once Read Many times) i CD ROM (Compact Disc Read Only Memory), a primjenom raznih tehnika mogu se pretraživati istodobno s nekoliko mjesta (radnih postaja).
    Nabava takvih vrpca i diskova otežana je zbog nedovoljno prilagođene opreme i programa za pretraživanje te visoke cijene.
Korištenje stručnih i znanstvenih obavijesti
    U traženju obavijesti i dokumenata za određenog korisnika uvijek je važno prikupiti odgovarajuću građu. Korisnika obično ne zanima oblik (vrsta) dokumenta. Važno mu je jedino da je obavijest koju traži točna i da je može dobiti što prije. Zbog toga je potrebno proučavati same korisnike i njihove potrebe, i tek tada započeti s pretraživanjem obavijesti i dobavom odgovarajućih dokumenata.
    Uz pojedinačne korisnike, znanstvene ili stručne obavijesti često traže i skupni korisnici. Knjižničar-informator o korisnicima mora znati:     U razgovoru s korisnikom knjižničar treba saznati kojoj je vrsti literature korisnik naklonjen (jedni uzimaju samo primarnu literaturu, drugi sekundarnu, neke zanimaju radovi u časopisima, neki više vole konvencionalne medije), te vremensko razdoblje u kojemu je ta literatura nastala (samo najnovija literatura, pretežno stara). Sve to navodi knjižnice da takve zahtjeve uvažavaju jer su im oni putokaz u nabavnoj politici i nabavi te u pravodobnoj obradbi građe. Mnogo je načina na koji se proučavaju korisničke potrebe - izravan usmeni kontakt, vođenje statističkih podataka o najtraženijim dokumentima, pregled već istraženih zahtjeva, upoznavanje sa znanstvenoistraživačkim ili stručnim radom samih korisnika. Sagledavanje tih elemenata omogućuje pravilan odabir dokumenata u svakomu pojedinom slučaju. Taj je posao posebno odgovoran jer znači sudjelovanje knjižnica u znanstvenomu i stručnom radu. Da bi se što bolje obavio, potrebno je da korisnik, uz jasno izražen zahtjev, navede i:     U posredovanju znanstvenih i stručnih obavijesti vrlo je važna selektivna diseminacija obavijesti. Načini uspostave SDI-a ogledaju se u široku rasponu od razgovora (kojim se još uvijek daje 25% obavijesti), dopisivanja, slanja raznih biltena u kojima se uz obavijest o objavljenoj građi upozorava i na preprinte (prethodni otisci publikacija), do osiguranja obavijesti o rukopisima znanstvenih i stručnih radova, magistarskim radnjama i doktorskim disertacijama i upućivanja na posebne otiske iz časopisa, na tehničke izvještaje, časopise sažetaka (referativne žurnale), časopise kazala, godišnja izvješća.
Svi oblici neposredna izlaganja izvora obavijesti (izložbe, promocije i sl.) dio su procesa SDI-a, a uspješnom obavješćivanju korisnika pridonose i umnoženi kataložni listići ili bilteni s presnimljenim stranicama kazala iz časopisa.
    Diseminacija dopušta različite mogućnosti. Više je teškoća s odabirom obavijesti. Primjenom mehanografije i automatizacije, koje su zaživjele u knjižnicama, ipak se uvelike olakšava rad na odabiru obavijesti.
    Za učinjene usluge knjižničari zahtijevaju od korisnika određenu protuuslugu. Obično se korisnici - znanstveni djelatnici, koji se obilno koriste uslugama knjižnice, zamole da potpišu izjavu kojom se obvezuju da će jedan primjerak svojega djela dostaviti knjižnici (preprint, poseban otisak rada ako je rad tiskan u serijskoj publikaciji).
    Takva uzajamnost između davalaca građe i njegovih korisnika u arhivskoj je djelatnosti prihvaćena odavna, pa arhivske knjižnice imaju reprezentativne zbirke građe, stvorene u cijelosti ili djelomično na osnovi darivanja.
Koliko će korisnici poštovati takav odnos prema knjižnicama teško je prosuditi, jer se za stvaranje određenoga znanstvenog rada koristi više knjižnica, arhiva i srodnih obavijesnih ustanova.
    Zaživi li običaj da znanstvenici svoj rad obvezno dostavljaju onoj knjižnici u kojoj su dobivali obavijesti i građu, stvorit će se novi oblik nabave građe odnosno popunjavanja knjižničnoga fonda. Pojedinci su i dosad svoje radove, uz obveznu posvetu, dostavljali knjižnici kojom su se služili. S takvim se primjercima postupa kao i sa svim sličnim darovima, a u kataložnoj obradbi pojedine knjižnice autorsku posvetu navode na kraju napomene o primjerku.
    Tržišni odnosi i jaka marketinška djelatnost dovode u knjižnice velik broj korisnika kojima obavijesti i građa služe u komercijalne svrhe. Korisnik tako osigurava za sebe materijalnu korist pa knjižnice takvim korisnicima naplaćuju svoje usluge.
Naplata takvih usluga nije potpuno prihvaćena u knjižničarstvu, ali određene knjižnice, napose one koje su se specijalizirale za određeno područje, sve više tako posluju s komercijalnim korisnicima. Tom novom djelatnošću knjižnica, postupak pretraživanja i slanja obavijesti prerastao je u posebnu industrijsku granu .

    Kako bi se osigurala sredstva za zaštitu građe koja se koristi u komercijalne svrhe, cijena usluge ustupanja građe određuje se prema dogovorenim parametrima .

REFERALNA DJELATNOST U KNJIŽNICAMA
    Referalnu djelatnost knjižnice obavljaju onda kad korisnika samo obavještavaju o određenom izvoru podataka, ali mu ne osiguravaju građu. Takva obavijest, primjerena korisničkom upitu, oslanja se na referentnu zbirku knjižnice, skupne kataloge i znanje knjižničara.
    Referalna se djelatnost djelomice obavlja i međusobnom suradnjom knjižnicâ, i s drugim posjednicima obavijesti te s pojedincima kojima je područje za koje se obavijest traži, blisko.
    Pojedine veće knjižnice stvaraju posebne referalne službe koje nastoje nabaviti što više sekundarnih i tercijarnih publikacija.
Jednako se tako zalažu da iz ostalih knjižnica na užemu i širem području u knjižnicu pristigne što više podataka o građi važnoj za znanost i tehnologiju.
STUDIJSKI ODJEL
    Knjižnice koje s obzirom na svoj fond spadaju u skupinu općih knjižnica, stvaraju posebne jedinice knjižničnoga fonda za određeno znanstveno ili stručno područje - studijske odjele.
    I zdvajanjem područja koje će se, s obzirom na nabavu građe i prikupljanje obavijesti, posebno pratiti, studijski se odjeli mogu uspostaviti i u specijalnim knjižnicama. Studijski odjel zahtijeva poseban postupak u nabavnoj politici, a građa koju ima temeljito se obrađuje.
    Studijski odjeli u knjižnicama omogućuju korisnicima da građu za određeno uže područje pronađu na jednomu mjestu.
S obzirom na knjižničarsku literaturu, studijske odjele trebale bi otvoriti knjižnice koje imaju matičnu namjenu. Zadovoljavajući takav zahtjev, knjižnice njeguju i nabavljaju knjižničarsku literaturu (npr. Knjižnice grada Zagreba - Zbirka bibliotekarske literature, Nacionalna i sveučilišna biblioteka u Odjelu za bibliotekarstvo, dokumentaciju i informacije - BDI, bivši Referalni centar Sveučilišta u Zagrebu, danas Institut za informacijske znanosti, u zbirci literature iz šireg područja informacijskih znanosti).
PREDSTAVLJANJE KNJIŽNIČNE GRAĐE
    Izložbe knjižnične građe, književne večeri i predstavljanje različitih izdanja, uz neizravne i izravne obavijesti o novoj građi, još su jedan oblik širenja obavijesti kojim se posebno ostvaruje zadaća knjižnicâ - poticanje na korištenje knjižnične građe i usluge te stvaranje čitateljskih navika.
Izložbe knjižnične građe
    Izložbe knjižnične građe svojevrsno su širenje obavijesti. Uz stalne izložbe na kojima se, u prostorijama za korisnike, izlažu nove publikacije pristigle u knjižnicu, priređuju se i tematske izložbe, obično u povodu kakve obljetnice uglednika iz kulturnoga, znanstvenoga ili društvenog života. Takve izložbe mogu postati i stalne, ali su uglavnom povremene. Na njima se predstavljaju publikacije iz vlastitog fonda knjižnice, a prema opsegu mogu biti šire i uže.
    Knjižnice priređuju i velike izložbe u vlastitim posebnim prostorijama ili izvan njih. Mogu ih priređivati samostalno ili u suradnji s drugim knjižnicama i ustanovama. Velike izložbe zahtijevaju temeljitu pripremu koja obuhvaća istraživanje građe i plan izlaganja, pa se za takve izložbe obično poziva stručna osoba. Povod i namjera predstavljanja knjižnične građe ne mora se uvijek podudarati s temom izložbe. Često su to i drugi elementi karakteristični za knjižnu građu, primjerice knjižni uvezi, ilustracije ili što drugo. Za takve se velike izložbe izrađuje i popratni katalog s opisom izložaka, uvodom u kojem se objašnjavaju razlozi za postavljanje upravo takve izložbe, te elementi u samoj građi.
Književne večeri i predstavljanje publikacija
    Pojedine vrste knjižnica tradicionalno priređuju književne večeri na kojima se korisnici-čitatelji susreću s jednim autorom-piscem ili s više njih. Književne se večeri priređuju u prostorijama knjižnice ili u većim javnim dvoranama. Povod za takve susrete nova je knjiga određenog autora, omiljenost kojega autora među korisnicima ili kakva autorska obljetnica.     Književne večeri, uz članove knjižnice, privlače i druge posjetitelje, pa one katkad utječu na priljev novih korisnika.     Uobičajeno je da prigodni uvodni govor na književnoj večeri održi knjižnični djelatnik. Pritom treba imati na umu da su posjetitelji došli zbog autora, pa uvodni govor treba biti kratak i jasan. Uspjeh se književne večeri, uz dobru pripremu (odabir gosta, odabir ulomaka za čitanje), očituje i u broju pitanja koja se postavljaju gostu. Kao i u svim sličnim prigodama, ponašanje je posjetitelja nepredvidivo pa se i na to valja pripremiti unaprijed. Književne večeri mogu biti posvećene i autoru koji više nije živ, ili određenome književnom pravcu. U takvim slučajevima knjižnice surađuju s dramskim i drugim umjetnicima koji predstavljaju autorovo djelo. Tako se može predstaviti i djelo stranog autora koji ne prisustvuje književnoj večeri, a može se prirediti, a to se često i radi, umjetnička izvedba za prisutne autore.
    Prvo se predstavljanje određene publikacije uobičajilo u novije doba. Priređuju ga uglavnom nakladnici i izdavači, ali često i knjižnice, same ili zajedno s nakladnicima i izdavačima. Za razliku od književnih večeri, prvo je predstavljanje primjereno svim vrstama knjižnica, a često se priređuje u knjižničnim prostorijama. Odabir publikacije pritom se nameće sam po sebi, no ako predstavljanje priređuje knjižnica, važan je odabir osobe koja će predstaviti publikaciju.
    Poput književnih večeri, prva su predstavljanja, uz to što su oblik prigodna obavješćivanja o određenoj publikaciji, istodobno i dragocjena suradnja s autorima, nakladnicima, a takva je suradnja važna svakoj knjižnici. Različitim oblicima predočavanja knjižnične građe, knjižnica i sebe i svoj fond predstavlja sredini u kojoj djeluje i zbog koje je i ustanovljena.
IZDAVAČKA DJELATNOST KNJIŽNICA
    Najskromniju izdavačku djelatnost imaju knjižnice koje umnažaju biltene prinova i razašilju ih svojim korisnicima, drugim knjižnicama pa i šire.
    Vezano uz građu koja se nalazi u fondu knjižnice, objavljuju se: tiskani katalozi za cijeli knjižnični fond ili pojedine njegove dijelove, a s obzirom na određene osobitosti građe tiskaju se i katalozi izložaba te bibliografije koje se izrađuju u knjižnici. Knjižnice objavljuju i pretiske vrijednih publikacija iz svojega fonda. Pripremaju se i objavljuju edukacijska izdanja, primjerice različite upute, pravila i klasifikacijske tablice. Uz takva izdanja, knjižnice objavljuju i druge vrste publikacija, samostalno ili u suradnji s drugim knjižnicama ili ustanovama.
    Za ukupan se knjižnični fond malokad tiskaju katalozi, no za pojedine njegove dijelove često. To su prije svega katalozi rijetke i stare knjige, katalozi periodičnih publikacija ili starije posebne građe (zemljopisne, glazbene). Pretiske vrijednih izdanja objavljuju same knjižnice, ili pak nakladnici u suradnji s njima. Pojedine knjižnice u sastavu često sudjeluju u izdavačkoj djelatnosti svojih matičnih ustanova, redovnoj ili povremenoj.
    Zbog svega toga knjižnični djelatnici moraju svladati tehniku ispravljanja teksta (poznavanje korektorskih znakova) i druge poslove vezane uz izdavačku djelatnost.
    U knjižnicama koje imaju jače razvijenu izdavačku djelatnost imenuje se stalan urednički i izdavački odbor (ili drugo tijelo), a u onima koje se izdavačkom djelatnosti bave povremeno, takva se tijela imenuju za svaku publikaciju posebno. Odgovorni urednici za knjižnična izdanja obično su rukovoditelji knjižnica.
KORISNICI KNJIŽNICA I NJIHOVO POUČAVANJE
    Rad s korisnicima, obavijesna djelatnost, kao i ukupan rad u knjižnici, ima jednu namjenu - posredovanje između knjižnične građe i njezinih korisnika. Potencijalni korisnici knjižnične građe u jednoj zemlji, svi su njezini građani. Stvarni korisnički krug mnogo je uži pa ga knjižničari svojim djelovanjem nastoje proširiti. Tipologija korisnika zasniva se na različitim kriterijima, no korisnici se uglavnom razlikuju s obzirom na njihovu potrebu:     Na osnovi toga razlikuju se: obavijesno čitanje kojemu je svrha pronaći, uočiti i razumjeti obavijest, čitanje za razonodu koje teži zadovoljstvu i opuštenosti, spoznajno čitanje (kognitivno) tijekom kojega se čitatelj pita i kritički vrednuje tekst, te literarno čitanje u kojemu se traži red i smisao u svijetu, a pročitan tekst izaziva umjetnički doživljaj.
    Sve se te vrste čitanja obično prožimaju, a njima se bavi teorija čitanja i čitatelja. Teorijski pristupi čitanju zanimljivi su i knjižničarstvu i ono ih proučava, primjenjujući pritom metode različitih znanosti. U proučavanju korisnika - čitatelja, knjižničarstvo se priklanja psihologiji pa određuje četiri osnovna tipa odraslih čitatelja:     Potrebe i navike djece korisnika također se proučavaju, a djeca se razvrstavaju u tipove korisnika prema dobi.
Proučavanje tipova korisnika i drugih osobitosti korisničkog kruga ili zajednice korisnika unutar knjižničnoga sustava, poseban je zadatak kojemu suvremena knjižnična znanost posvećuje sve veću pažnju. Knjižnična praksa poznaje različite oblike pomaganja i poučavanja korisnika.
    Poučavanje korisnika u svakoj knjižnici počinje već od prvotne obavijesti o načinu korištenja knjižničnoga fonda. Uz usmene obavijesti, panoi, plakati, natpisi na katalozima i njihovim ladicama poseban su oblik edukacije. Knjižnice često poučavaju preko tiskanih vodiča koje korisnici dobivaju tijekom prvog posjeta knjižnici.
    Pronalazeći na korisnikov zahtjev kataložnu obavijest, knjižničar-informator nastojat će korisnika istodobno i poučiti. No dobro pripremljen oblik poučavanja korisnika zahtijeva određene programe, mjesto i vrijeme za poučavanje te razvrstavanje korisnika u određene skupine. Pretpostavka da je jednostavno služiti se knjižnicom i njezinim fondom, velika je zabluda i knjižničara i korisnika.
    Sposobnost služenja knjižničnim uslugama bez stručne pomoći ne stječe se lako pa je stoga potrebno postupno i neprestano poučavanje korisnika knjižnice, od dječje i školske do zrele dobi. Poučavanje korisnika još nije potpuno zaživjelo u knjižnicama, pa je to jedan od prvih zadataka u sređivanju knjižničnoga poslovanja, napose s obzirom na mnogobrojne mogućnosti, tehnike i medije kojima danas knjižnica raspolaže.
Poučavanje korisnika znanstvenih obavijesti
    Poučavanje korisnika primjereno je radu svih vrsta knjižnica. Budući da u nas još nije prihvaćeno sustavno poučavanje korisnika koje bi započinjalo u dječjoj dobi i trajalo cijeli život, težište je poučavanja korisnika znanstvenih obavijesti na visokoškolskim i sveučilišnim knjižnicama.
    Za razliku od pojedinačne poduke, takvo poučavanje obuhvaća određene skupine studenata (određenu studijsku godinu ili semestar, postdiplomante), ali i skupine nastavnika i istraživača. Uvriježio se običaj da se studenti upoznaju s radom knjižnice na svojemu fakultetu odmah nakon upisa odnosno na samom početku studiranja.
    Tijekom prvog posjeta knjižnici studentima se objašnjava način korištenja građe, obavijesnih pomagala i čitaonice, i upoznaje ih se sa svim službama i uslugama koje su im na raspolaganju. Istraživanja su pokazala da takav način upoznavanja s knjižnicom nije posve djelotvoran jer započinje prerano i ne zadovoljava pojedinačne potrebe korisnika. Visokoškolske knjižnice smatraju ga tek uvodnim upoznavanjem koje se tijekom studija sustavno nadopunjuje.
Svrha poučavanja i nije u tome da se student upozna s knjižnicom kao mjestom okupljanja i učenja (iz vlastita udžbenika ili udžbenika posuđenog u knjižnici), već da ovlada svim raspoloživim izvorima i uslugama koje mu ona pruža. Zbog toga edukacija mora imati jasan i sadržajan program prema kojemu korisnici najprije nauče kako pronaći obavijest u knjižničnim katalozima i bazama podataka, a potom i kako se služiti svim sekundarnim i tercijarnim publikacijama, bibliografskim i drugim mrežama.
    Korisnici se trebaju upoznati s vrstama znanstvenih publikacija i njihovim oblikovanjem. Postupnim poučavanjem primjerenim metodama (različit pristup svakoj pojedinoj studijskoj skupini) stvara se u korisnika knjižnice osjećaj sigurnosti jer se tako upoznaje sa svim raspoloživim izvorima. Uspjeh tako provedena poučavanja provjerava se završnim ispitom - testom u koji treba uključiti sve studente, a test temeljiti na određenom nastavnom predmetu (najbolje na metodologiji znanstvenog rada).
    Poučavanje korisnika vezuju knjižnice uz svoje obavijesne ili razvojne službe, a u edukaciji može sudjelovati više knjižničara i voditelj. Važno je pritom ne poučavati studenta o knjižničarstvu, već o tome što su znanstvene obavijesti i znanstvene publikacije i kako ih najlakše i najbrže dobiti. Za korištenje znanstvenih obavijesti svoje korisnike poučavaju i specijalne knjižnice koje povremeno priređuju i edukacijska predavanja.
    Uz neposrednu poduku, korisnici se posredno i stalno poučavaju pomoću različitih obavijesno-edukacijskih plakata, brošura (vodičâ kroz knjižnicu), i drugim obavijestima.
    U sklopu programa UNISIST, Unesko je 1977. objavio priručnik Education and training of users of scientific and technical information, namijenjen nastavnom osoblju (knjižničarima) zaduženom za poučavanje korisnika. U poučavanju korisnika bitno je lučiti obrazovanje od snalaženja u knjižnici.
 
 
 
8. poglavlje 
Sadržaj