VIII.

ČUVANJE I ZAŠTITA KNJIŽNIČNOGA FONDA 

    Čuvanje knjižnične građe jedan je od osnovih zadataka knjižnice pa je briga o svakom primjerku iz vlastitog fonda (da se ne uništi ili ne otuđi) sastavni dio knjižničnoga poslovanja.
    Knjižnični je fond osnovno sredstvo u svakoj knjižnici pa ga treba neprestano održavati.
    Nažalost, materijal od kojega je knjižnična građa napravljena dotrajava i podložan je različitim štetnim djelovanjima - fizikalnim (radijacijska energija poput svjetla, topline i drugih vrsta zračenja), kemijskim (atmosferska onečišćenja i onečišćenja sadržana u samom materijalu) i biološkim (bakterije, gljive, insekti, glodavci i čovjek).
    Stoga je posebno važno zaštititi knjižničnu građu. Važno je također knjižničnu građu smjestiti u prostore osigurane od poplava te pravilno postaviti i stalno nadzirati protupožarni sustav.
    Knjižnično osoblje treba biti osposobljeno za brze i stručne postupke u slučaju ratnih razaranja i elementarnih nepogoda, a svaka knjižnica treba imati pravilnik o načinima osiguravanja inventarnih knjiga, kataloga i vrijedne građe te postupcima i njihovu redoslijedu u tim okolnostima.
    Tri su osnovne skupine mjera za zaštitu knjižnične građe: administrativno-tehničke, preventivne i kurativne.
    Administrativno-tehničkim mjerama, usko povezanim s korištenjem građe, određuju se pravila ponašanja korisnika i knjižničnoga osoblja prema građi i sprečava se njezino nepotrebno oštećivanje.
    Oslanjajući se na prvu skupinu mjera, preventivnim se mjerama unaprijed zaštićuje knjižnična građa.
    Pravilnom čuvanju knjižnične građe napose pridonosi način njezina smještaja, i u spremištima i u slobodnom pristupu.
    Mnogim su ispitivanjima utvrđeni najpovoljniji uvjeti pohrane knjižnične građe, kojima se štetni utjecaji svode na najmanju mjeru ili čak potpuno isključuju.
    Među ostalima, to su:     Za građu posebne vrste treba osigurati druge, njoj primjerene uvjete, pa se tako fotodokumenti pohranjuju u prostorije s relativnom vlagom zraka od 40 do 50%, a za vrlo osjetljive ili vrijedne zvučne dokumente temperetura bi trebala biti od 7 do 10°C, a vlažnost zraka 45-65%.
    U zaštiti knjižnične građe danas se uvelike rabe reprografske tehnike, napose snimanje građe na mikrooblike. Uz to što se time postiže bolja dostupnost knjižnične građe, smanjuje prostor za pohranu i stvara više kopija kataloga dostupnih korisnicima, izradba mikrooblika važan je oblik zaštite građe, a mikrofilm se napose koristi u zaštiti rijetke i vrijedne građe te novina.
    Kurativnim se mjerama popravljaju oštećenja nastala zbog pogrešnog rukovanja i neprimjerenog odnosa knjižničnih djelatnika ili korisnika prema građi, ili pak oštećenja nastala štetnim djelovanjem izvana, kojima je izložen materijal knjižnične građe.
    Osnovno je pravilo u zaštiti knjižnične građe pravilno rukovanje tijekom smještaja i uzimanja građe s polica. Građu treba pažljivo izvlačiti i smještati na police tako da se razmaknu primjerci između kojih se publikacija smješta.
    Ako se građa u korištenju lakše ošteti, takva oštećenja treba odmah popraviti, a to rade djelatnici koji građu izdaju korisnicima ili za to određeno pomoćno osoblje (manipulanti).
    Gornji i donji redovi građe trebaju od poda ili stropa biti razmaknuti bar nekoliko desetaka centimetara. Nakon izvlačenja publikacije, niz treba poravnati, a na njegovu kraju postaviti držače za knjige ili nekoliko vodoravno postavljenih publikacija.     Tako se postupa i s nepopunjenim redom publikacija na polici.
    Da bi se knjižnični fond što bolje održavao, prostorije u kojima je građa smještena moraju biti dovoljno svijetle i prozračne, s najpovoljnijom vlažnosti zraka.
    Vlažnost zraka provjerava se higrometrima (spravama za mjerenje) koji se drže u spemištu (higrometar, polimetar, higrograf, psihrometar).
    Čistoća je jedan od prvih uvjeta očuvanja i zaštite građe pa se prostorije za pohranu knjižnične građe redovito liče i čiste.
Dezinfekcijom, dezinsekcijom i deratizacijom knjižnični se fond štiti od štetna djelovanja (i uništavanja) različitih nametnika i glodavaca.
 
    Za zaštitu od požara u svim se spremištima postavljaju protupožarne sprave kojima se ispravnost stalno provjerava.
Da bi se izbjegle moguće poplave, u spremišne se prostorije ne postavlju vodovodne cijevi i cijevi za grijanje. Ako su ipak ugrađene, treba ih redovito provjeravati.
    Unatoč svim mjerama zaštite, pojedini (osobito stariji) primjerci publikacija "obolijevaju". Za liječenje takvih vrsta oštećenja danas postoje izvrsna sredstva, a stariji se primjerci građe konzerviranjem zaštićuju za dulje vrijeme.
UVEZ KNJIŽNIČNE GRAĐE
    Knjižnična se građa većinom sastoji od uvezanih primjeraka. Čestom se uporabom uvezi raspadaju (odljepljuju), i ne mogu se zalijepiti običnim ljepilom (selotejpom ili kojim drugim ljepilom). Osobito se oštećuju primjerci građe u mekom uvezu.     Takve primjerke treba izdvojiti i dati na ponovno uvezivanje, nastojeći pritom da građa zadrži svoj prvotni izgled.
    Prije no što se uveže, svaki se primjerak građe mora pomno pregledati jer se može dogoditi da se uveže publikacija kojoj nedostaju stranice. Serijske publikacije usto još treba i prebrojiti da se ne bi dogodilo da se uveže nepotpuno godište.
    Građa se u knjigovežnicu obično dostavlja s popratnim popisom u dva primjerka, a treći primjerak zadržava odjel za pripremu uveza ili se odlaže u kartoteku građe na uvezu.
    Knjigoveža u dogovoru s knjižničarom odabire uvez i vrstu slova, a za serijske publikacije rabi pripremljene uzorke kako bi se sva godišta određene publikacije jednako uvezala. Uvezana građa vraća se s jednim primjerkom popisa koji ovjerava knjigoveža (treći primjerak popisa ostaje u knjigovežnici), da bi se prema signaturi s poleđine naslovne stranice mogle ispisati naljepnice sa signaturom.
    Kod preliminarnog uveza nove građe (zaštićivanje plastičnim omotima, učvršćivanje korica i slično), u knjigovežnici je dobro izmjeriti sve uvezane knjige radi statističkog iskazivanja dužinskih metara koje zauzima prinovljena građa.
    Velike knjižnice imaju knjigoveške radionice u kojima se obavljaju svi knjigovezački poslovi. Osim oštećenih knjiga koje se krpaju, u knjigovežnicama se redovito uvezuju kompleti serijskih publikacija i to svih publikacija koje se nalaze u fondu ili samo izabrani dio.
    Knjigovežnice obavljaju i druge poslove za knjižnicu, primjerice izrezuju (i perforiraju) kataložne listiće, pregradne listiće, izrađuju omote za brošure ili za koju drugu vrstu publikacije, izrađuju kutije za kartoteke. Knjižnice koje nemaju vlastite knjigovežnice, povjeravaju te poslove ili knjigovežnicama u većim knjižnicama ili općim knjigovezačkim radionicama.
    Uvez građe bitan je element njezine zaštite pa knjigovežnice u knjižnici imaju važno i odgovorno mjesto.
RESTAURIRANJE I KONZERVIRANJE KNJIŽNIČNE GRAĐE
    Restauriranjem se oštećen primjerak knjižnične građe dovodi u prvotno stanje. Konzerviranjem, idućim postupkom restauriranja, onemogućuje se daljnje štetno djelovanje. Konzerviranjem su obuhvaćeni i neoštećeni primjerci, kao preventiva. Takvom se zaštitom građe započelo tek koncem 19. stoljeća.
    Tijekom restauriranja treba pripaziti da se ne oštete pojedine vrste materijala. Popravkom se ne smije oštetiti ni jedan dio teksta, a oštećeni se dijelovi popravljaju istovjetnim materijalom (papir papirom, pergament pergamentom).
Konzerviranje se obavlja kemijskim sredstvima. Pritom treba paziti da kemijska sredstva ne oštete materijal građe, ali moraju uništiti sve mikroorganizme, u bilo kojem da su stadiju života. Njegovo djelovanje treba biti trajno, a osobito je važno da je postupak jeftin.
    Za konzerviranje knjižnične građe upotrebljava se timol, klortimol, a u širokoj je primjeni i formalin. Postupak se izvodi uz visoke temperature.
    Za različite mrlje koje se ne mogu ukloniti običnom mlakom vodom, koristi se hidrogen, ugljikotetraklorid, benzin, kalijev perborat i oksalna kiselina.
    Od 30-ih godina ovoga stoljeća, za očuvanje starih novina i časopisa primjenjuje se laminacija. U tom se postupku list građe stavlja između dviju plastičnih folija, kao u sendvič, a zatim se ulaže između dviju zagrijanih ploča kojima se folije pričvršćuju preko obiju stranica lista. Tek mali broj knjižnica ima vlastite radionice za restauriranje i konzerviranje, pa se za takvu zaštitu obraćaju radionicama u Nacionalnoj i sveučilišnoj biblioteci u Zagrebu, Državnom arhivu Hrvatske i HAZU-u.
ZAŠTITA KNJIŽNIČNE GRAĐE SPOMENIČKE VRIJEDNOSTI
    Određeni primjerci knjižnične građe, a katkad i cijele knjižnice, sastavni su dio kulturnoga naslijeđa određene zemlje. S tom se građom postupa kao sa spomeničkom baštinom, pa podliježe zakonskim odredbama o zaštiti spomenika kulture.
    Na međunarodnom planu Unesko je ustanovio osnovna načela na kojima valja zasnivati zaštitu kulturnog naslijeđa. Načelo prepoznavanja nacionalnog identiteta treba pomoći u otkrivanju nacionalne kulturne baštine, utvrđivanju načina njezina čuvanja i zaštite te metoda njezina vrednovanja, a načelo kozmopolitizma treba osigurati načine utvrđivanja, čuvanja i zaštite svjetske kulturne baštine.
    U zaštiti knjižnične građe koja ulazi u sklop spomenika kulture, odnosno nacionalne kulturne baštine, primjenjuju se međunarodni standardi i propisi, ovisno o gospodarskom i društvenom razvoju određene  sredine.
Postupci u zaštiti kulturne baštine dinamični su i vrlo osjetljivi, a njima, uz ostalo, valja onemogućiti nedopuštenu trgovinu odnosno pljačku kulturne baštine .
    U knjižničnu građu, koja u određenoj sredini, pa čak i na svjetskoj razini, može imati obilježje spomenika kulture, uvrštavaju se:     Osnovni su zadaci u zaštiti takve građe, o čemu u nas brine Nacionalna i sveučilišna biblioteka:  
REVIZIJA KNJIŽNIČNOGA FONDA
    Riječ revizija (nastala od latinskih riječi re i videre što znači opet pogledati) u knjižničarstvu označuje sustavan pregled knjižničnoga fonda radi utvrđivanja njegova stvarnog stanja i usporedbe stvarnih jedinica s odgovarajućim zapisima u inventarnim knjigama i katalozima. Revizijom se provjerava nedostaje li što od inventarizirane građe, je li što oštećeno (i zbog toga neupotrebljivo) i ima li svaka jedinica inventarizirane građe odgovarajući zapis.
    Zakonske se obveze, proizišle iz Zakona o knjigovodstvu, odnose na stanje i vrijednost fonda, u sklopu inventure osnovnih sredstava knjižnice. Knjižnična revizija ima, međutim, mnogo šire značenje.
    Revizija može biti opća i djelomična. Provodi se u određenim vremenskim razmacima, a najbolje ju je obaviti kad knjižnica ne radi s korisnicima ili kad je posjećuje manji broj korisnika. Revizija se provodi u četiri faze:
1. priprema za reviziju;
2. neposredan uvid u knjižnični fond (ili njegov dio) i usporedba sa sređenim popisima građe;
3. izradba dokumentacije o reviziji;
4. sređivanje i analiza prikupljenih podataka te sređivanje podataka u knjižničnim katalozima.
    Prva faza, priprema za reviziju, započinje mnogo prije druge faze - samog postupka revizije. Treća i četvrta faza slijede odmah nakon obavljena uvida u knjižnični fond.
    U reviziji sudjeluju svi knjižnični djelatnici; u manjim knjižnicama u svakoj reviziji, u većima se izmjenjuju.
Priprema za reviziju
    Priprema za reviziju obuhvaća u prvome redu izradbu plana kojim se utvrđuje vrijeme potrebno za pripremu revizije i trajanje same revizije, metode revizije, te određuju knjižnični djelatnici koji će obavljati reviziju i članovi komisije za reviziju.
Ako je potrebno, za taj se posao određuje više radnih ekipa, njihov sastav i konkretni zadaci. Primjerice, prva ekipa treba obaviti reviziju u dijelu spremišta sa signaturama 2000-5000, ili UDK skupine 330-37, te skupine 9. Određuju se i knjižničari koji trebaju srediti rezultate revizije. Članovi ekipa koje obavljaju reviziju pripremaju listove čistoga papira, olovke i druga potrebna pomagala (npr. popise s ispisanim brojevima ili signaturama).
    Ako revizijom nije obuhvaćen cijeli fond, određuju se prostorije u kojima će se ona obavljati. Neposredan uvid u knjižničnu građu obavlja se u točno određeno vrijeme, o čemu treba pravodobno obavijestiti korisnike.
    U pripremnoj fazi treba što više knjižnične građe povući u spremišta. To znači da svu zaostalu knjižničnu građu treba što prije složiti na police. Potrebno je također uložiti sve kataložne listiće, posebno u mjesni katalog.
Neposredan uvid u knjižnični fond
    U spremištu se revizija obavlja uspoređivanjem stanja građe na policama s podacima u mjesnom katalogu (uobičajen i najbolji način). Ako knjižnica nema mjesni katalog, revizija se obavlja s pomoću knjige inventara. Budući da se zbog čestih revizija knjige inventara oštećuju, revizija se može obaviti i s pomoću unaprijed pripremljenih kartona ili se tijekom revizije ispisuju listići za publikacije na policama i publikacije koje su na posudbi.
    Ovisno o tome koje kataloge knjižnica ima, izabrat će se i odgovarajuća radna metoda. Najčešće se stvarne knjižnične jedinice sravnjuju s podacima u mjesnom katalogu, a ako knjižnica nema mjesni katalog, s podacima u knjizi inventara ili pak s pomoću unaprijed pripremljenih listića s podacima.
    Tijekom revizije s pomoću mjesnog kataloga uspoređuje se stanje građe na policama s podacima u tom katalogu.
Ako publikacija nije na polici, njezina se signatura upisuje na list papira s naznakom Nema knjige. Ako je publikacija na polici ali nema listića u mjesnom katalogu, njezina se signatura upisuje na drugi list papira s naznakom Nema listića a publikacija se uklanja s police i odnosi u radne prostorije.
    Revizija s pomoću knjige inventara obavlja se tako da se sa svake publikacije pročita njezin inventarni broj koji se obilježuje određenim znakom u knjizi inventara.
    Kartoni za reviziju podijeljeni su na 500 iscrtanih kvadratića u kojima su upisani brojevi od 1 do 499. Inventarni brojevi publikacija s polica precrtavaju se (ili zaokružuju) na kartonima plavom olovkom.
Revizija se, napose u manjim knjižnicama ili knjižnicama koje nemaju kataloge, može provesti i s pomoću listića koji se izrađuju za svaku publikaciju na polici, a sadrže samo osnovne podatke. Za sve publikacije ispisuje se listić plavom olovkom, a on uz osnovan opis sadrži i signaturu i inventarni broj. Tako se istodobno stvara i osnovni katalog.
    Nakon što se utvrdi stvarno stanje na policama, ispituju se zaduženja.
    Kad se revizija obavlja s pomoću mjesnog kataloga, popis s naznakom Nema knjige može se provjeravati svakoga dana, a pritom se precrtaju signature posuđenih publikacija.
    U ostala tri revizijska postupka zaduženja se provjeravaju tek nakon što je obavljen neposredan uvid u građu u spremištu.
Iz inventarnih knjiga popišu se podaci za publikacije koje nisu označene; na kartonima se iz zaduženja (crvenom olovkom) zaokruže ili precrtaju brojevi inventara zaduženih knjiga; u postupku s listićima za zadužene publikacije, listić se ispisuje crvenom olovkom.
    Za publikacije koje se ne pronađu, a podaci o njima provjeravaju se ili u inventarnoj knjizi ili u katalogu (ako su izrađivani listići), ustanovljuje se da doista nedostaju iz knjižničnoga fonda.
    Ako se revizija obavlja s pomoću mjesnog kataloga, publikacije kojima nedostaju listići odnose se u radne prostorije gdje knjižničar, koji sređuje stanje građe nakon revizije, provjerava matični katalog i druge kataloge. Ako pronađe listić u svim katalozima, umnoži se samo listić za mjesni katalog, a ako listić nedostaje u kojem od ostalih kataloga, umnoži se onaj koji još nedostaje. Ako za određenu publikaciju uopće nema listića, ona se predaje katalogizatorima na stručnu obradbu. Taj se posao može obavljati istodobno s pregledom spremišta, ali ga je bolje obaviti nakon neposredna uvida u knjižničnu građu, jer se listić može pronaći naknadno ako je, primjerice, pogrešno uložen u katalog. Treba obratiti pažnju i na vrijeme ulaska knjige u spremište jer se može dogoditi, ako se radi o novijoj građi, da njezini listići još nisu umnoženi i uloženi u kataloge.
    Tijekom neposredna uvida u građu, oštećene knjige koje se šalju na uvezivanje svrstavaju se u posebnu skupinu, a njihove se signature upisuju u popis s naznakom Za uvez. Osim ustanovljivanja stvarnoga stanja građe, u nekim se vrstama knjižnica revizija ujedno koristi i za pročišćavanje fonda odnosno za provjeru njezine sadržajne vrijednosti.
Pritom se primjenjuje tzv. trijaža, postupak koji nije primjeren velikim nacionalnim i općeznanstvenim knjižnicama. Primjereniji je školskim, visokoškolskim, specijalnim pa i pučkim knjižnicama.
    Trijaža može biti rutinska (stari udžbenici, zastarjela stručna literatura, literatura koja više nije zanimljiva korisnicima), pa je građu lako izlučiti. Međutim trijaža se može provesti i zbog ideološkopolitičkih razloga. Tomu se knjižničari trebaju suprostaviti jer, kako je već naznačeno, profesionalna etika ne dopušta knjižničaru da bude cenzor.
Građu koja je izlučena iz fonda treba također popisati, a poželjno je ponuditi je kojoj drugoj knjižnici ili spremiti u kutije i odložiti u kakav kutak spremišta. Najnepovoljnije je takvu građu uništiti, ali se kadšto i tako radi.
    Za otpis ukradene i uništene građe obvezno se pribavlja suglasnost ovlaštene službe. U našoj su Republici to matične knjižnice.
Izradba dokumentacije o reviziji
    U trećoj fazi revizije izrađuje se zapisnik o trenutačnom stanju građe i provode odgovarajuće analize. Osim brojčanih podataka o građi smještenoj na policama, iskazuje se broj izdanih publikacija, publikacija pripremljenih za uvez te broj publikacija koje su odstranjene iz fonda. Konačno se iskazuje i broj publikacija koje nedostaju. Uz zapisnik, koji potpisuju članovi komisije, sastavljaju se i potpuni popisi za građu predanu na uvez, izlučenu građu i građu koja nedostaje.
Sređivanje i analiza prikupljenih podataka
    Nakon što su sastavljeni svi dokumenti o reviziji a komisija za reviziju i ovlaštena tijela donijeli odgovarajuće odluke, u inventarnim se knjigama provodi otpis tako da se u odgovarajuće rubrike napomene upiše riječ otpis te godina i broj odluke.  U popis otpisane građe dodaje se i cijena publikacije, a ako ona u inventarnoj knjizi nije navedena, obavlja se procjena, obično prema prosječnoj vrijednosti stranice. Za naznaku otpisa u inventarnim knjigama mogu se izraditi i posebni pečati koji se stavljaju i na poleđinu listića mjesnoga kataloga tijekom neposredna uvida u građu.
    Za publikacije izdvojene zbog nedostatka listića izrađuje se, ako to nije učinjeno u drugoj fazi revizije, mjesni listić, ili se one ponovno katalogiziraju. Ako je publikacija predana na uvez, taj se podatak nakon uveza naznači u odjeljku napomena u inventarnoj knjizi, što utječe na povećanje njezine cijene.
    Za publikacije koje su otpisane, bilo tijekom trijaže ili zato što nedostaju, povlače se listići iz svih kataloga. Taj posao treba obaviti što prije jer listići u katalogu za građu koje više nema u knjižničnomu fondu samo zbunjuju korisnike i otežavaju rad knjižničarima na posudbi.
    Prema određenim uputama za provođenje revizije, smatra se mogućim istodobno povući listiće iz svih kataloga, odnosno provjeriti ih tijekom neposredna pregleda građe u spremištima. No u praksi je to gotovo nemoguće provesti, a nije ni opravdano jer se do kraja revizije ne zna pravo stanje.
    Ako knjižnica dostavlja kataložne listiće u koji od skupnih kataloga ili surađuje u stvaranju kakve zajedničke baze podataka, potrebno je popisati otpisanu građu koja je prikazana u tom katalogu, i popis dostaviti knjižnici koja vodi takav katalog da bi mogla povući listiće ili zapise.
    Knjižnice koje imaju fond duplikata pokušavaju, na osnovi izrađenog popisa otpisane građe, naknaditi otpisane i izgubljene publikacije (ali ne i publikacije koje su povučene zbog neaktualnosti). Umjesto povučenih listića za otpisane naslove, za novouključene istovjetne primjerke izrađuju se novi listići.
    Podaci o otpisanim, a željenim naslovima, unose se u kartoteku desiderata, da bi se pokušali nabaviti redovitom nabavom, najčešće u antikvarijatima.
 
9. poglavlje 
Sadržaj