Katalogizacija serijskih publikacija
    Serijske publikacije obuhvaćaju periodičke publikacije (časopise, novine, godišnjake, izvještaje, imenike), zapisnike, spomenice, radove društava i sl. te nizove omeđenih publikacija. One su tiskane (ili na drugi način umnožene), objavljuju se u nizu, s brojčanim i kronološkim oznakama, a započinju izlaziti s namjerom da izlaze neograničeno.
    U knjižničnoj praksi uvriježeno je da periodika (periodica), koja uglavnom uključuje časopise i novine, čini posebnu skupinu u knjižničnome fondu. Primjenjujući takav kriterij velik se dio serijskih publikacija nalazi u fondu knjiga (omeđenih publikacija), pa se tako, putem kataloga, i predočuju korisnicima, ali je uobičajeno da se za omeđene publikacije i periodiku izrađuju zasebni katalozi. Ta podjela u knjižnicama ne priječi, međutim, da se katalogizacija tih vrsta građe obavlja uz primjenu odgovarajućeg standarda. Mnoge knjižnice često i ne katalogiziraju časopise i novine, već ih samo registriraju, pa je zbog toga obradba serijskih publikacija donekle zapostavljena.
    Serijska se publikacija katalogizira kada je upotpunjena. Poželjno je da se katalogizacija obavlja prema prvom broju (godištu) serijske publikacije, no to nije uvijek izvedivo.
    Kao i pri katalogizaciji omeđenih publikacija, prvi je postupak u katalogizaciji određivanje jedinstvene odrednice serijske publikacije. Ona se utvrđuje (u prvom redu) na osnovi naslovne stranice.
CROATICA : prinosi proučavanju hrvatske književnosti/ [osnivači Institut za znanost o književnosti Filozofskog fakulteta u Zagrebu i Institut za književnost i teatrologiju Jugoslavneske akademije znanosti i umjetnosti; glavni i odgovorni urednik Ivo Frangeš]. - God. 1, sv. 1 (1970). -  Zagreb : Liber, 1971. - 1. sv ; 23 cm
    Pri katalogiziranju serijskih publikacija jedinstvena odrednica može biti stvarna, korporativna i formalna, a osobnih (individualnih odrednica) nema, iako osobno ime može biti glavni stvarni naslov serijske publikacije.
Kataložni opis serijskih publikacija
    Kataložni opis serijske publikacije određuje međunarodni standard ISBD (S). Katkad knjižnice uvrštavaju određene serijske publikacije u fond knjiga i katalogiziraju ih kao omeđene publikacije. Bez obzira na interne odredbe o smještaju takve građe, serijske se publikacije uvijek katalogiziraju na osnovi ISBD (S)-a.
    Standardom je određeno 8 skupina podataka koji se unose u kataložni opis, a skupine se međusobno odvajaju točkom, razmakom, crtom, razmakom ( .- ). Unos određenih elemenata iz pojedinih skupina prema ISBD (S)-u nije obvezan. Obvezno su unose ovi podaci:
    Prva skupina: podaci o glavnomu stvarnom naslovu, usporednom naslovu, podnaslovu i o odgovornosti.
    Druga skupina: podaci o izdanju i o odgovornosti za to izdanje.
    Treća skupina: brojčani podaci.
    Četvrta skupina: podaci o mjestu izdanja, nakladniku i godini izdanja (impresum), te podaci o tiskanju.
    Peta skupina: podaci o veličini (materijalni opis).
    Šesta skupina: podaci o nakladničkoj cjelini.
    Sedma skupina: napomene.
    Osma skupina: međunarodni standardni serijski broj i ključni naslov.

    Interpunkcijski znakovi koji prethode podacima u svakoj skupini jednaki su onima koje propisuje ISBD (M), pa uzorak opisa izgleda ovako:

GLAVNI stvarni naslov = Usporedni naslov : podnaslov / Podatak o
odgovornosti; sljedeći i ostali podaci o odgovornosti. - podaci o izdanju / odgovornost uz izdanje. - brojčani podaci. - Mjesto izdanja : Nakladnik, godina izdanja. - Mjera = dimenzije. - (Nakladnička cjelina)

Napomene: periodičnost
ISSN = Ključni naslov

    Izvori su podataka za pojedine skupine ovi: za prvu i drugu skupinu naslovna stranica (ili zamjena za nju); od treće do šeste skupine naslovna stranica, omot, naslov nad tekstom, redakcijski podaci, uredničke stranice i kolofon te ostale preliminarne stranice (sporedne naslovne stranice); za sedmu i osmu skupinu koristi se bilo koji izvor u samoj publikaciji ili izvan nje.

    Prva skupina 

    Glavni stvarni naslov prvi je podatak kataložnog opisa serijske publikacije. Ako se serijska publikacija katalogizira pod stvarnom odrednicom, prva je riječ toga naslova ujedno redalica pa se upisuje za 3 mjesta uvučeno i velikim slovima.
Glavni se stvarni naslov može pojaviti u različitim oblicima: kao naziv korporativnog tijela, osobno ime, generički naziv (radovi, godišnjak), u obliku akronima ili inicijala, kombinacije brojeva i slova i slično. U pojedinim se slučajevima glavni stvarni naslov sastoji od zajedničkoga stvarnog naslova i podređenoga stvarnog naslova. Tada zajednički nadređeni naslov ima prednost, a podređeni se piše iza točke i razmaka:

ACTA biologica. Protozoa
    Ako je na naslovnoj stranici više stvarnih naslova na jeziku i pismu na kojem je i glavni stvarni naslov, odabire se grafički najistaknutiji naslov ili prvi naslov po redu.
    Ako ima više stvarnih naslova na različitim jezicima, glavni stvarni naslov je onaj na jeziku kojega je napisan tekst publikacije. Iako se glavni stvarni naslov doslovno prenosi s naslovne stranice, ako je odveć dug može se skratiti, ali se pritom mora paziti da se ne naruši gramatička ispravnost, a izostavljanje (skraćivanje) označuje se trima točkama. Ako je brojčana oznaka za određeno razdoblje dio glavnoga stvarnog naslova, izostavlja se i nadomješta trima točkama:
PUČKI kalendar za ... godinu.
    Ako serijska publikacija sadrži više inačica glavnoga stvarnog naslova ili tijekom izlaženja doživljuje manje promjene, te se promjene naznačuju u napomeni.
    Usporedni naslovi serijskih publikacija navedeni na naslovnoj stranici unose se u opis iza znaka jednakosti (=). Ako je i dio teksta na jeziku usporednog naslova, za njih se izrađuju uputnice. Ima li više od tri usporedna stvarna naslova, u prvu se skupinu upisuju samo tri, a ostali naslovi u skupinu napomena. Usporedni se naslovi upisuju prema redoslijedu na naslovnoj stranici. Podnaslov se može pojaviti uz glavni stvarni naslov ili uz usporedni naslov na naslovnoj stranici. Upisuje se malim slovima iza znaka dvotočka. Iznimno se, u uglatim zagradama, upisuje i podnaslov koji nije na naslovnoj stranici.
    Usporedni se podnaslovi unose u opis i ako nisu na naslovnoj stranici, a mogu se navesti (u uglatim zagradama) i iza glavnoga stvarnog naslova i iza usporednoga naslova. Ako se podnaslov serijske publikacije mijenja tijekom izlaženja publikacije, te se promjene naznačuju u napomeni.
    Podaci o odgovornosti slijede iza kose crte (/)  i mogu se odnositi na bilo koje korporativno tijelo ili na osobu koja je odgovorna za intelektualni ili umjetnički sadržaj serijske publikacije.

    Druga skupina

    Podaci o izdanju označuju redni broj izdanja, pretisak, lokalnu namjenu izdanja ili njegovu posebnu namjenu, posebne dimenzije ili izvedbu. Mogu označivati i jezik izdanja te dodatke ili umetke koje izdanje ima.

    Treća skupina 

    Brojčani podaci za serijsku publikaciju obuhvaćaju brojeve i oznaku razdoblja koje ju određuje. Upisuju se onako kako su navedeni u publikaciji, uz uporabu propisanih kratica, primjerice: Broj 1 od 1. 12. 1989. godine.
    Ako je godina na serijskoj publikaciji navedena prema kojemu drugom računanju, podaci se upisuju u uglatoj zagradi, prema gregorijanskom kalendaru. Ako su brojčani podaci o početku izlaženja serijske publikacije nedostupni, izostavljaju se, a u napomeni se navodi broj ili sveščić prema kojemu je obavljen kataložni opis. Podaci se upisuju redom i oblikom kojim su navedeni u publikaciji, ali arapskim znamenkama koje zamjenjuju sve druge. Umjesto cijelih riječi u opisu se koriste kratice Bd. (Band), Vol. (Volume), itd. Nadopune i ispravak eventualnih pogrešaka upisuju se u uglatim zagradama.

    Četvrta skupina

    Impresum, četvrta skupina podataka, unosi se u opis jednako kao i u omeđenih publikacija.
Ako serijska publikacija ima više mjesta izdanja i više nakladnika, ne treba ih sve navesti, osobito ako se radi o stranoj publikaciji; navodi se samo prvo mjesto ili prvi nakladnik uz kraticu etc. Početna godina izdavanja upisuje se arapskim znamenkama, iza nje se stavlja crta i ostavlja odgovarajući prostor za upis završne godine izdavanja (ta se godina upisuje kad publikacija prestane izlaziti). Ako podatak o početnoj godini izdavanja publikacije nije dostupan, može ga zamijeniti godina tiskanja ili copyrighta.

    Peta skupina

    Dimenzije serijske publikacije, koje označuju visinu hrpta svakog sveščića, upisuju se u centimetrima (zaokruženo na puni iznos).
    To je prvi podatak iz skupine koji se upisuje, a slijedi iza znaka točka, razmak, crta, razmak (. -).

    Šesta skupina

    Podaci o nakladničkoj cjelini za određenu serijsku publikaciju upisuju se kad svaki sveščić te serijske publikacije pripada određenoj nakladničkoj cjelini. Postupa se jednako kao i pri unošenju podataka za omeđene publikacije, koji se upisuju u tu skupinu.

    Sedma skupina

    Obvezan i prvi podatak u skupini napomena podatak je o učestalosti izlaženja serijske publikacije (periodičnost), ako taj podatak već nije sadržan u prvoj skupini (godišnjak i slično). Ako se ne zna u kojim vremenskim razmacima serijska publikacija izlazi, upisuje se riječ povremeno. Iza toga slijede napomene koje se odnose na prvu skupinu podataka.
    Ako serijska publikacija nema naslovnu stranicu, obvezna je napomena o izvoru podataka za glavni stvarni naslov. Unose se podaci o manjim promjenama glavnoga stvarnog naslova, a za veće se promjene mora obaviti nov opis i uzajamno ga uputnicom povezati s prvotnim naslovom. Upisuju se podaci o omotnomu i hrptenom naslovu te naslovu iznad teksta, ako se ti naslovi međusobno razlikuju. Obvezno se unose podaci o prijevodu serijske publikacije, a uz izvorni glavni stvarni naslov upisuje se i ISSN izvorne publikacije, i ključni naslov. Unose se i podaci o četvrtome i ostalim usporednim naslovima te promjene u podnaslovima. Naznačuju se promjene u odgovornosti, koje su uobičajene u serijskim publikacijama. Ako nisu uneseni brojčani podaci u treću skupinu, navode se podaci o sveščiću na osnovi kojega je obavljen opis.
    U napomene se unose i podaci o bibliografskoj povijesti serijske publikacije, primjerice: prerade (prerađeno izdanje), reproduciranje (pretisak, kopija i slično), sporednost te publikacije u odnosu prema glavnoj. Naznačuje se ako je serijska publikacija nastavak koje prijašnje publikacije ili ako je nastala spajanjem dviju ili više prijašnjih publikacija. Navodi se ako je serijska publikacija nastala spajanjem ili razdvajanjem određenih publikacija. Naznačuje se i ako serijska publikacija preuzima koju prijašnju publikaciju ili ako nju preuzima koja druga serijska publikacija. Ako se što mijenja u nakladničkoj cjelini serijske publikacije, i te se promjene bilježe u napomeni.
    U napomene se unose i podaci o promjeni urednika, vremenskim slijedom. Ako su promjene učestale, dodaje se, primjerice: "Različiti urednici", "tijekom izlaženja mijenjaju se urednici".
U sedmu se skupinu unosi i podatak o sažecima.
Ako su sažeci pisani na jednom, dva ili tri jezika, upisuje se, primjerice: ". - Sažeci na engleskom"; ". - Sažeci na talijanskom". Kad su sažeci na više jezika, dodaje se: ". - Sažeci na stranim jezicima".

    Osma skupina

    U osmu se skupinu upisuje ISSN, broj od 8 znamenki koji uključuje i kontrolnu znamenku, a prethodi mu akronim ISSN.
U opis se unosi oznaka ISSN i broj, a dobro je upisati broj i kad nije otisnut na serijskoj publikaciji. Iza razmaka, znaka jednakosti i razmaka upisuje se ključni naslov  i kad je istovjetan glavnomu stvarnom naslovu. U tu skupinu podataka spadaju i podaci o uvjetima nabave i o cijeni.

Katalogizacija neknjižne građe i drugih posebnih vrsta građe
    Neknjižna građa različitih oblika pristiže svakim danom u sve većem broju u gotovo sve vrste knjižnica. Ta se građa opisuje prema Međunarodnom standardu za bibliografski opis neknjižne građe (ISBD for Non Book Materials - ISBD(NBM). Standardom je određen opis razglednica, plakata, letaka, zidnih kalendara, gramofonskih ploča, zvučnih kaseta i videokaseta, dijapozitiva, smotaka filmova i drugoga.
    Okvirna shema ISBD(NBM)-a proizlazi iz ISBD(G)-a i propisuje 7 skupina - treća je skupina izostavljana kao i u ISBD(M)-u. Redoslijed skupina istovjetan je prethodnim standardima, a istovjetni su i propisani interpunkcijski znakovi. Izvori podataka za pojedine skupine, s obzirom na raznorodnost i posebnost ove građe, uvijek su u samoj publikaciji, a jedino ako ih u njoj nema, uzimaju se sa spremnice za građu (ta je građa često u omotnici, kutiji i slično).
Jezik i pismo u opisu preuzimaju se iz same građe (osim podatka o općoj oznaci građe i podatka o funkciji nakladnika, koji se upisuju u uglatoj zagradi na jeziku i pismu kataložnog središta). Ako pismo knjižnične jedinice nije ujedno i pismo kataložnog središta, obavlja se transliteracija i transkripcija. Posebnost građe uvjetuje i posebne kratice koje se razlikuju od kratica za opis knjižne građe.
    Uz već navedene klasične podskupine neknjižne građe, danas u knjižnicama nalazimo i druge posebne vrste građe.
Opis stare građe uređen je standardom ISBD(A) , koji je preveden na hrvatski jezik i uskoro izlazi iz tiska.
ISBD(CM)  određuje opis svih vrsta građe kojima je predstavljena zemlja ili koje drugo nebesko tijelo u cjelini ili djelomično, u bilo kojemu mjerilu. To su zemljopisne karte (dvodimenzionalne ili trodimenzionalne), globusi, atlasi i slično, odnosno sve ono što se smatra kartografskom građom.
ISBD(PM)  određuje opis tiskanih muzikalija.
ISBD(CF)  određuje opis strojnih programskih podrški, CD-ROM-a i slično.
Rekatalogizacija knjižnične građe
    Rekatalogizacija ili "ponovno katalogiziranje" nije redovit knjižnični posao, ali ga je kadšto potrebno obaviti. Kad se govori o rekatalogizaciji, ne misli se na ponovno katalogiziranje pojedinačne publikacije, što se katkad mora provesti zbog kakva nedostatka ili greške u opisu, već na ponovno katalogiziranje cijeloga knjižničnog fonda ili pojedinih njegovih dijelova. Tome se poslu, koji pojedini teoretičari knjižničarstva drže nepotrebnim, pristupa kad knjižnica usvaja nova pravila o katalogizaciji, a napušta ona prema kojima je dotad obavljala formalnu obradbu. Zbog toga rekatalogizacija može biti djelomična (mijenja se samo odrednica), ili potpuna (mijenja se i kataložni opis). Budući da takav posao zahtijeva i dodatno znanje i vrijeme i trud knjižničnih djelatnika, ne preporučuje se, osobito u većim knjižnicama (većim knjižničnim fondovima). Ne preporučuje se ni s povijesnog stajališta jer se rekatalogizacijom uništava trag prethodnog rada, pa knjižnice s dugom tradicijom tako gube prirodni kontinuitet.
    Budući da je od polovice sedamdesetih godina 20. stoljeća pa sve do danas knjižničarstvo prelazilo (i još uvijek prelazi) s dotadanjeg načina kataložne obradbe na nov način, određen međunarodnim pravilima, događalo se da su pojedine knjižnice započele preradbu svojih abecednih i matičnih kataloga, a to znači da su obavljale rekatalogizaciju. Rekatalogizaciju je u nas posebno ubrzao Pravilnik i priručnik za izradbu abecednih kataloga, Dio 1: Odrednice i redalice, Eve Verone, objavljen 1970 (drugo je izdanje izišlo 1986), odnosno drugi dio: Kataložni opis, koji je izišao 1983. godine.
Razumljivo je da su knjižnice trebale primijeniti nova pravila, ali se smatralo svrsishodnijim zaključiti dotadanji katalog s godinom do koje su se primjenjivala stara pravila, a od te godine započeti s izradbom novog kataloga, u skladu s novim načinom katalogiziranja. Primjenom takvog postupka abecedni katalog više nije bio jedinstven, ali su troškovi njegove izradbe za knjižnicu manji. Korisniku takav pristup donekle otežava snalaženje, ali i dalje omogućuje uvid u cjelokupan fond. Postojanje dvaju ili više abecednih kataloga (zbog primjene različitih pravila, ali i zbog njihova predstavljanja na različitim medijima) umanjuje istinitost tvrdnje o jedinstvenosti abecednog kataloga .
Retrospektivna konverzija
    Za razliku od rekatalogizacije tijekom koje se publikacije, već katalogizirane prema odredbama određenog pravilnika, ponovno katalogiziraju prema nekim drugim pravilima, u retrospektivnoj se konverziji jedan oblik zapisa pretvara u drugi oblik.
    Određen, već postojeći, zapis na jednome mediju prebacuje se (pretvara) u drugi medij. To znači da se kataložne jedinice koje sadrži listni katalog prenose u elektroničko računalo onako kako su zapisane. Taj formalan postupak uvijek je retrospektivan jer se opis tekućih publikacija sustavno obavlja u novome mediju.
Kontinuacija i nadopisivanje u postojeće kataložne  jedinice
    Kontinuacija je sastavni dio katalogizacije građe. U kataložnome smislu kontinuacija označuje:     Bez obzira na broj godišta u knjižničnome fondu, serijske publikacije zastupljene su u katalogu samo jednom glavnom kataložnom jedinicom. Prvi dio te kataložne jedinice sadrži sve podatke obvezne u katalogizaciji. Drugi dio glavne kataložne jedinice za serijsku publikaciju sadrži popis svih jedinica te serijske publikacije. Tijekom kataložne obradbe, u taj se drugi dio upisuje građa koja je u tom trenutku u knjižničnomu fondu. Međutim, serijske publikacije redovito pristižu i zato se taj drugi dio kataložne jedinice neprestano mora nadopunjavati novim podacima da bi korisnici, a i knjižnični djelatnici, imali točan uvid u raspoloživ broj godišta.
 
RADOVI / Filozofski fakultet Zadar. Razdio filozofije, psihologije,
sociologije i pedagogije / [odgovorni urednik Katica Lacković-Grgin]. -
1(1984/1985) -     . - Zadar : Filozofski fakultet, 1985. -     . - 24 cm. -
(Radovi ; god 24, 25, 26, 27, 28
Godišnje
ISSN 0352-6798

(Prvi listić glavne kataložne jedinice)
 

                                                                                                             2.-
Sv. : 1/1984-85; 2/1985-86; 3/1986-87; 4/1987-88;

(Drugi listić glavne kataložne jedinice za kontinuaciju)

    Bez obzira na to koliko je podataka uneseno na listić na kojemu je izrađena glavna kataložna jedinica serijske publikacije, kontinuacija (upis godišta) uvijek treba započeti na novome listiću jer se katalogizacija serijskih publikacija često dorađuje, tj. nadopunjuje se podacima koji se unose u napomenu. Kontinuacija se naznačuje kraticom riječi kojom je serijska publikacija označena, primjerice Vol. (volumen), God. (Godište) i slično. Slijedi tekući broj godišta (u publikaciji obično označen rimskim brojem) iza kojega se stavlja kosa crta i upisuje godina. Svi se brojevi upisuju arapskim znamenkama: God. 1/1992; Vol. 32/1935.
    Za sveščiće unutar jednoga godišta ne unose se podaci, izuzev ako pojedini sveščić (broj) nedostaje. Tada se iza podatka za godinu, u okrugloj zagradi, upisuju postojeći sveščići: 8/1932 (1-5, 8-12)
    Time je naznačeno da, u određenom godištu, nedostaju sveščići (brojevi) 6 i 7. Ako određeno godište ima više primjeraka, u uglatim se zagradama upisuje podatak o tome: [a, b].
    Jednako se tako postupa s numeriranim nakladničkim cjelinama. Uz broj, u tu se kontinuaciju upisuje ime autora i naslov publikacije te godina izdavanja.
    Kada koja publikacija u više svezaka ne iziđe odjednom, već pojedini njezini dijelovi pristižu u knjižnicu naknadno, obavlja se kataložno nadopisivanje za naknadno prispjele dijelove. Na postojećem kataložnom listiću za tu publikaciju, upisuju se podaci na drugoj ili trećoj razini, svojstveni samo tom dijelu.
Skupna obradba knjižnične građe
    U knjižnicama se najčešće skupno obrađuje uglavnom sitan tisak. Poseban oblik skupne obradbe, nakon obradbe svake posebne jedinice unutar određene nakladničke cjeline, povezivanje je primjeraka koji pripadaju toj nakladničkoj cjelini. Listići su namijenjeni internoj uporabi.
    Građa kojoj se u knjižničnom poslovanju često pridaje epitet efemerna, a  naziva se sitan tisak, zastupljena je u knjižničnim fondovima u većem ili manjem broju. U sitan tisak spadaju: izvještaji škola i fakulteta, programi tih škola i fakulteta, građa manjih ustanova i poduzeća (ili manje vrijedna građa tih ustanova i poduzeća), te građa koja nema trajniju vrijednost - telefonski imenici, vozni redovi, izvještaji, proračuni, katalozi (prodajni), katalozi izložaba (ako nisu umjetnički), programi za kazališne i druge priredbe, neumjetnički plakati, kalendari bez teksta, recepti, obrasci, stripovi i slično, zapravo sve ono što bi se sa stajališta određene knjižnice moglo nazvati priručnom, instrukcijskom, propagandnom građom.
Ta je građa zastupljena velikom količinom publikacija iste vrste, zanimljiva je jedino uskom krugu korisnika, a oblikom je često brošura ili tek jedan list. Osim pojedinačno, kao i sve druge vrste publikacija, ta se građa u kompletima može obrađivati i zajedno - skupno. U takvim se slučajevima stvara odrednica, a umjesto kataložnog opisa svi primjerci koji pripadaju toj odrednici, upisuju se u specifikaciju koja se sastoji od glavnoga stvarnog naslova i godine izdavanja.

    Time se štedi vrijeme potrebno za obradbu tih publikacija. U spremištu se takva građa razvrstava prema stručnom rasporedu, a stručna oznaka ujedno je i signatura.

626 : : 061.5 RI
VOP

VOPLIN (Rijeka) (1961-1981)
"Voplin" Rijeka : Vodovod, plin i kanalizacija. - Rijeka, 1961-1981.

1) Odluka o izvađanju plinskih uređaja i Odluka o upravljanju
plinarom i  opskrbljivanju potrošača plinom u gradu Rijeci /1961/.
2) Preporuke i uputstva Gradskog plina potrošačima. - 1974.

(Listić izrađen postupkom  skupne obradbe)

    Jednako se tako obrađuju standardi i patenti ako ih knjižnica ima.
Analitička obradba serijskih publikacija
    Da bi što bolje i potpunije odgovorile na korisničke upite, pojedine knjižnice analitički obrađuju serijske publikacije. Analitičkom se obradbom sadržaj određenog časopisa, zbornika radova s kakva savjetovanja, simpozija i drugih skupova raščlanjuje na svoje sastavne dijelove, primjerice za pojedini se prilog u publikaciji izrađuje posebna kataložna jedinica. Analitičkoj je obradbi primjerena selektivnost pa se često izostavljaju sitni prilozi (različiti izvještaji i drugo), te prikazi i slično. Selekcija uključuje i odabir radova izabranih autora ili samo određenih sadržaja. Analitička se obradba obavlja prema propisima Smjernica za primjenu ISBD-a na opis sastavnica. Može se postaviti pitanje o potrebitosti takva načina obradbe s obzirom na to da se sve više izrađuju nacionalne bibliografije članaka i priloga u serijskim publikacijama te razne specijalne bibliografije. Osnovni je odgovor u tome da se i u bibliografskoj obradbi provodi selekcija, pa pojedini radovi ne moraju biti uključeni u bibliografiju. Stvarni je razlog u tome što se kataložni listići sastavnica mogu ravnopravno ulagati u kataloge pa korisnik nalazi na istomu mjestu sva djela istoga autora, ili sva djela o određenom predmetu. Selektivnost analitičke obradbe ogleda se i u tome što se unaprijed mogu odrediti sadržaji koji će se obrađivati, pa se u takvim slučajevima iz knjižničnoga fonda odabiru serijske publikacije koje će se analitički obrađivati.
Obradba publikacija u zbirci duplikata
    Zbirka duplikata obrađuje se da bi se mogao odrediti njezin sadržaj. S obzirom na namjenu takve zbirke, u obradbi je dopušten skraćen postupak. Budući da publikacije iz fonda duplikata imaju svoje istovjetne primjerke u aktivnomu knjižničnomu fondu,  uobičajeno je da se iz potpunoga kataložnoga opisa prepišu tek najosnovniji podaci. Često knjižnice na osnovi kartoteke duplikata (u knjižničnoj se praksi nepravilno rabi izraz katalog duplikata) izrađuju popise koje dostavljaju svojim suradnicima u zamjeni publikacija, što uvelike olakšava optjecaj publikacija iz te zbirke.
Bibliografska obradba
    Usvajanjem međunarodnih pravila za formalnu obradbu knjižnične građe, izjednačeni su kataložni i bibliografski opis publikacija. Postupak je i u jednome i u drugom opisu podjednak, pa se i govori o bibliografsko-kataložnoj obradbi. Prijašnja je praksa razlikovala ta dva opisa. U opisu publikacija za tekuću ili retrospektivnu bibliografiju primjenjuju se iste odredbe kao i za izradbu kataloga. Razlike se pojavljuju primjerice  u opisu publikacija sa znanstvenih skupova, simpozija i sličnih skupova, koje sadrže priloge više autora. U takvim je slučajevima u bibliografski opis uključen i opis sadržaja svih tih sastavnica. Za razliku od kataloga, bibliografski opis ne uključuje kontinuaciju u opisu serijskih publikacija. Bibliografska obradba zahtijeva izradbu kazala, pa se i po tome razlikuje od kataložnog opisa. U bibliografski je opis potrebno unositi podatke o broju izišlih primjeraka te o mogućnosti nabave i cijeni publikacije.
Centralizirana i kooperativna katalogizacija
    Katalogizacija koja se obavlja na jednomu mjestu, a kataložni se listići umnažaju u većem broju primjeraka i dostavljaju određenim knjižnicama, naziva se centralizirana katalogizacija. Danas kad su mogućnosti za umnažanje listića velike, centraliziranu je katalogizaciju lako izvesti. U kooperativnoj katalogizaciji sudjeluju dvije knjižnice ili više knjižnica ravnopravno.
    Centralizirana obradba i odašiljanje listića započeli su 1894. u Bostonu (Library Bureau); kataložne su se jedinice za važna američka izdanja izrađivale, umnažale i prodavale knjižnicama. Prijedlog o centraliziranoj obradbi knjižnične građe iznio je još 1850. C. J. Jewett. Ostvaren nakon gotovo pola stoljeća, zaživio je tek od 1901. godine, kada ga je primijenila Kongresna knjižnica u Washingtonu. Danas je u SAD-u, a i u mnogim drugim zemljama, taj način obradbe prilično raširen, ali ga u novije vrijeme zamjenjuje sve veća uporaba računala odnosno vođenje baza podataka iz kojih se sve manje zahtijevaju ispisi na papirnome mediju.
    U nas je osamdesetih godina, nakon što je započela sa strojnom obradbom kataložnih podataka, Nacionalna i sveučilišna biblioteka dostavljala listiće uz obvezni primjerak knjižnicama koje ga primaju. Selektivni setovi listića dostavljali su se i školskim i nekim drugim knjižnicama. Knjižnice grada Zagreba imaju razrađen sustav stručne obradbe za sve knjižnične jedinice u mreži, Središnja medicinska knjižnica opskrbljuje listićima jedinice u sustavu Kliničkoga bolničkog centra, a i druge naše knjižnice sve više uviđaju prednost centralizirane i kooperativne obradbe knjižnične građe bez obzira na to radi li se o uporabi računala u svim jedinicama ili pak središnja jedinica opskrbljuje kataložnim listićima ostale jedinice.
    Budući da centaliziranu obradbu obavljaju odabrani stručnjaci u tom poslu, rezultat je takve katalogizacije vrsno obrađena građa. I u kooperativnim bibliografskim mrežama postavljaju se visoki stručni kriteriji pa je, prije donošenja odluke o sudjelovanju u takvim mrežama, potrebno pažljivo odabrati osobe koji će raditi na stručnoj obradbi.
    Centralizirana i kooperativna kataložno-bibliografska obradba važne su i u financijskom pogledu jer ne samo što u pojedinim knjižnicama oslobađaju stručne djelatnike mukotrpna posla, već im omogućuju druge oblike specijalizacije. U klasičnoj centraliziranoj obradbi knjižnične građe slabe strane naziru se u čestom kašnjenju listića s obzirom na prijem publikacije, a i u tome što je dio takve građe potrebno katalogizirati u samoj knjižnici (primjerice stara građa, strane publikacije).
    Ako knjižnica prima listiće iz kojega središta, oni se u njoj moraju doraditi upisivanjem podatka o smještaju (signature), inventarnog broja, a katkad i zbog drugih razloga. Uporaba računala odstranjuje te nedostatke, ali zahtijeva temeljite pripreme, dogovoren sustav unosa i nadzora nad bibliografskim jedinicama.
    Primjena računala također omogućuje razmjenu podataka na dogovorenoj razini, "prijepis" podataka za potrebe mjesnih baza podataka te unos mjesnih podataka prema želji svake pojedine knjižnice sudionice.
Katalogizacija u publikaciji - CIP i skraćeni  kataložni zapis
    U skladu s ciljevima programa Općega bibliografskog nadzora, najbolji način da se ujednačeno i kvalitetno obavi katalogizacija svake publikacije jest katalogizacija u publikaciji (Cataloging in publication - CIP).
    Takav se način katalogiziranja prije nazivao katalogizacijom na izvoru (Cataloging on source). Da bi kataložno središte moglo obaviti katalogizaciju i klasifikaciju, nakladnik mu dostavlja publikaciju koja je već potpuno oblikovana i sadrži sve potrebne podatke.
    Kataložni se listić dostavlja nakladniku za njegovu vlastitu evidenciju, a u publikaciji se svi podaci otisnu na određenomu mjestu (poleđina naslovne stranice). Svaka knjižnica koja nabavi tako obrađenu publikaciju, može prepisati kataložni listić u odgovarajućem broju primjeraka ili prenijeti podatke u bazu podataka koju vodi na računalu.
    Uz postojeće podatke, dodaju se i interni podaci (signatura, inventarni broj). Time svaka, pa i najmanja knjižnica, uz veliku uštedu može doći do zapisa stručno obrađene publikacije neposredno nakon što ju je primila.
    Osim knjižnicama, CIP-zapis koristan je i nakladnicima za izradbu biltena i ostalih obavijesnih zapisa preko kojih najavljuju i razglašuju svoju djelatnost. CIP se uobičajeno obavlja skraćenim postupkom . Skraćen opis primjenjuju pojedine knjižnice i u vlastitom katalogiziranju, kad smatraju da im je dostatan u poslovanju.
SADRŽAJNA ILI STVARNA OBRADBA KNJIŽNIČNE GRAĐE
    Za razliku od katalogizacije kojom se upisuju i usustavljuju formalni elementi određene publikacije, sadržajnom se obradom ustanovljuju i zapisuju sadržaji u toj publikaciji.
    Jedan od četiri osnovna zadatka svake knjižnice jest da svoju građu daje na korištenje. Korisnici knjižnice često ne znaju ime autora i naslov publikacije koja im je potrebna. Zato se u knjižnicama građa obrađuje prema sadržaju pa korisnici s pomoću stručnoga (sistematskog) ili predmetnog kataloga mogu pronaći željenu publikaciju. Sadržajna obradba omogućuje i smještaj građe prema njezinu sadržaju, a služi i u izradbi bibliografija. Sadržajna obradba uključuje dva osnovna pristupa u prikazivanju sadržaja građe: klasifikaciju ili stručenje i predmetnu obradbu.
Klasifikacija i klasifikacijski sustavi
    Klasifikacija je postupak dijeljenja, raspoređivanja, razvrstavanja ili usustavljivanja knjižnične građe u skupine ili vrste prema određenim kriterijima. Zbroj stručnih skupina i podskupina koje teku u logičnome slijedu a služe za sadržajnu razdiobu knjižničnoga fonda, čini klasifikacijski sustav. Klasifikacijski sustav može biti opći  i poseban.
    Opći klasifikacijski sustav obuhvaća sva područja ljudskoga znanja i umjetnosti. Posebnim se sustavom raspoređuje određeno područje ili nekoliko srodnih područja. U svakome se klasifikacijskom sustavu nalaze zajedno, ili u blizini, opisi djela istoga ili sličnog sadržaja. Skupine i podskupine određenog sustava mogu se označiti brojevima (arapskim i rimskim) ili slovima, ali oznake mogu biti i alfa-numeričke - spoj slova i brojke. Dodijeljene se oznake nazivaju stručnim oznakama, klasifikacijskim oznakama, simbolima (a gdjegod se upotrebljava i naziv stručna signatura).
    Stručna oznaka oblikuje se prema unaprijed određenoj shemi koju propisuje svaki klasifikacijski sustav.
Klasifikacija knjižnične građe stara je koliko i knjižnice jer su one otpočetka građu razvrstavale prema njezinu sadržaju. Publikacije se u knjižnici klasificiraju ili struče prema odabranu sustavu. Otkad se klasifikacija provodi u knjižnicama, primjenjivano je mnogo različitih sustava, ali su mnogi od njih odbačeni i zamijenjeni novima.
    Danas se u knjižnjičnome poslovanju koristi nekoliko sustava:     Izuzev UDK, Ranganathanove i BBK-klasifikacije, sve su navedene klasifikacije nastale u SAD-u. Bibliotečno-bibliografska klasifikacija (BBK) nastala je s ciljem da se stvori jedinstven klasifikacijski sustav za knjižnice u bivšem SSSR-u. U našim se knjižnicama uglavnom primjenjuje Univerzalna decimalna klasifikacija (UDK).
Zajedničko je obilježje svih tih klasifikacija da su u određenom odnosu prema klasifikaciji znanosti.
Univerzalna decimalna klasifikacija (UDK)
    U Bruxellesu je 1895. osnovan Međunarodni institut za bibliografiju  . Zadaća je Instituta bila izdavanje svjetske bibliografije. Stoga je u sklopu Instituta otvoren Međunarodni ured za bibliografiju, koji je trebao izrađivati katalog svjetske tiskarske proizvodnje. Da bi se taj rad olakšao i ubrzao, u Francuskoj, Njemačkoj, Engleskoj, Rusiji, Poljskoj i Švicarskoj osnovane su njegove ispostave. Nedostajao je, međutim, određeni klasifikacijski sustav prema kojemu bi se izrađeni listići mogli razvrstavati. Paul Otlet i Henry La Fontaine, osnivači Instituta, odlučili su se za Deweyevu decimalnu klasifikaciju zbog njezinih izrazitih prednosti, osobito u izradbi bibliografija. Uz suglasnost tvorca DDC-a Melvila Deweya, klasifikacija je prihvaćena sa svojom decimalnom podjelom, ali je ubrzo proširena općim pomoćnim tablicama.
Prvo je izdanje Univerzalna decimalna klasifikacija doživjela 1905. u Bruxellesu, na francuskom jeziku. Otada je izišlo više izdanja UDK na svim svjetskim jezicima i mnogim nacionalnima. Prvo, skraćeno izdanje za bivšu Jugoslaviju, objavio je Jugoslovenski centar za naučnu i tehničku dokumentaciju 1959. godine.
    UDK je sustav sređenih pojmova unutar deset osnovnih skupina koje se obilježuju brojkama od 0 do 9. Dodavanjem još jednog broja (od 0 do 9), svaka se od glavnih skupina dalje dijeli u deset podskupina, itd. Tako se svaki pojam može raščlaniti do najsitnije pojedinosti. Poput svakoga dobro postavljena općega klasifikacijskog sustava, UDK uz glavne tablice, u kojima je razvrstano cjelokupno ljudsko znanstveno i umjetničko stvaranje, ima i pomoćne tablice.
    Glavne tablice UDK
0  Općenito
1  Filozofija
2  Religija, Teologija
3  Društvene znanosti
4  Filologija i lingvistika bile su uključene u ovu skupinu do 1964. godine, kada su
    prebačene u skupinu 8. Skupina 4 još je uvijek nepopunjena.
5  Matematika. Prirodne znanosti
6  Primijenjene znanosti. Medicina. Tehnika
7  Umjetnost. Arhitektura. Fotografija. Razonoda. Šport
8  Jezici. Lingvistika. Književnost
9  Zemljopis. Biografije. Povijest
    Dodavanjem brojeva od 0 do 9, sve se skupine dalje dijele na podskupine pa je daljnja podjela, primjerice skupine 3, ova:
30  Teorije, metodologija i metode društvenih znanosti
31  Demografija. Sociologija
32  Politika.
33  Privreda (gospodarstvo). Ekonomske znanosti
34  Pravo. Pravna znanost. Zakonodavstvo
35  Javna uprava.Ratna vještina. Vojne nauke
36  Socijalna zaštita i pomoć. Osiguranje
37  Odgoj. Obrazovanje. Nastava. Provođenje slobodnog vremena
389  Metrologija. Mjera i težine
39  Etnologija. Etnografija. Narodni običaji. Folklor
    Daljnja se podjela provodi na isti način; novim se podskupinama dodaju brojevi od 0 do 9. U decimalnim se oznakama svaka brojka izgovara posebno, a nakon svake tri znamenke piše se, radi preglednosti točka koja u izgovoru označuje kratku stanku. Znači, 949.75, klasifikacijska oznaka za povijest Hrvatske , izgovara se devet, četiri, devet (stanka) sedam, pet. O sadržaju koji se utvrđuje postupkom klasifikacije, može se govoriti s različitih stajališta. Sadržaj se katkad odnosi na određeno zemljopisno područje (mjesto), a može obuhvaćati i određeno razdoblje (vrijeme). Sadržaj se uvijek oblikuje na određenom jeziku i pismu ili kakvomu drugom sustavu simbola, a često se odnosi na neki narod. Prema obliku predočavanja sadržaja, primjerak knjižnične građe može biti: bibliografija, udžbenik, članak itd. Da bi se sva ta različitost mogla obuhvatiti klasifikacijskom oznakom, UDK ima opće i posebne pomoćne tablice. Brojevi se posebnih tablica međusobno razlikuju oblikom ispisivanja, a time se razlikuju i od brojeva općih tablica:     Posebni se pomoćni brojevi označuju dvojako: crticom ili nulom kojoj prethodi točka, a pišu se iza glavnoga broja.
Oni se koriste samo u određenim skupinama pa se zato i nazivaju posebni brojevi. Primjerice, 886.2 (broj za hrvatsku književnost), 886.2-1 označuje poeziju u toj književnosti, a 886.2.03 označuje da djelo govori o prijevodima u toj književnosti.
    Kao prilagodljiv klasifikacijski sustav, UDK se koristi i cijelim nizom pomoćnih znakova:     Za složenu se stručnu oznaku može upotrijebiti dvostruka dvotočka (::). To znači da je ta stručna oznaka nedjeljiva. Primjerice, smatra li se da u skupini 389.1 (mjerenje) nije potreban listić jer se djelo Mjerenje u farmaciji odnosi jedino na farmaciju, stručna će se oznaka pisati 615.41 :: 389.1. Pritom će se izraditi samo jedan listić za stručni katalog, upotrebom dvostruke dvotočke, a na pregradnom će listiću u skupini 615.41 stajati 615.41 :: 389.1 MJERENJE U FARMACIJI.
Uz oznake općih i posebnih pomoćnih brojeva te odgovarajućih znakova, u sastavljanju stručnih oznaka mogu se koristiti i slova (ako je potrebno), kao i cijele riječi.
    Što se redoslijeda oznaka tiče, ne smije se smetnuti s uma da one nisu cijeli brojevi, već ih valja zamišljati kao decimalne brojeve koji ispred sebe imaju nulu, pa ih tako i ispisivati. U složenim stručnim oznakama, koje sadrže i pomoćne brojeve, redoslijed je pomoćnih brojeva ovakav: stajalište, mjesto, vrijeme, oblik, jezik, rase i narodi.
    Svako je izdanje UDK-tablica, uz glavnu podjelu, pomoćne tablice i sustav znakova, nadopunjeno abecednim kazalom. U abecednom kazalu navode se svi nazivi skupina i pojmova, koje one sadrže, a iza njih slijedi odgovarajuća stručna oznaka.
Kao živ klasifikacijski sustav, podložan izmjenama i dopunama, UDK je neprestano pod nadzorom FID-a. Središnji odbor za klasifikaciju (Central Classification Committee - CCC)  sa sjedištem u Hagu, tijelo je ove međunarodne organizacije koje prati izmjene i dopune UDK.
    Preradba ili prebacivanje koje stručne skupine dopušteni su jedino ako postojeće rješenje više ne odgovara. Napuštene decimalne oznake ne smiju se popunjavati prije isteka razdoblja od 10 godina. Prijedlog za posredovanje u određenim stručnim skupinama podnosi se nacionalnom odboru za UDK u zemlji predlagača, koji ih, ako je suglasan, upućuje općem tajništvu FID-a. Prihvati li FID taj prijedlog, on se objavljuje u tzv. P-Notama, koje se šalju svim članicama. Ako na prijedlog ne stignu primjedbe tijekom 4 mjeseca, promjena postaje sastavni dio UDK. Sve prihvaćene promjene u UDK, kao i proširenja, uzastopno se objavljuju u polugodišnjoj publikaciji Extensions and corrections to the UDC.

Klasificiranje ili stručenje prema UDK

    Unatoč dobro razrađenoj shemi UDK, prema kojoj većina naših knjižnica obavlja klasifikaciju, stručenje nije jednostavan posao. Da bi ga klasifikator mogao dobro obavljati, mora poznavati sustav u svoj njegovoj složenosti. Sustav se upoznaje proučavanjem uputa i sheme.
    Kao i u drugim dijelovima knjižničnoga poslovanja, treba postupno stjecati umijeće klasificiranja i usvajati postavljene metode. Za klasifikatora je pritom veoma važno da ima dobru opću naobrazbu i da poznaje područje koje klasificira.
    Posao stručenja podijeljen je u tri faze:

    Sadržaj djela ne može se, izuzev u malobrojnim slučajevima, ustanoviti prema naslovu. Često su upravo elementi u naslovu uzrok pogrešne predodžbe o sadržaju djela. Potrebno je pregledati kazalo publikacije, uvod ili predgovor, pogovor, a katkad čak i pročitati određene dijelove teksta.
    U većim se knjižnicama klasifikator može posavjetovati s drugim klasifikatorima. Djelatnici u školskim i visokoškolskim knjižnicama, kao i u specijalnima, mogu se obratiti stručnjacima za određena područja. Uz taj "živi" savjetnički oblik, i katalog knjižnice može pomoći u stručenju određenog djela. Uz katalog pokadšto treba pregledati i dostupne bibliografije i druge priručnike koji mogu pomoći u točnom utvrđivanju sadržaja.
    Kada je sadržaj publikacije točno određen, s pomoću abecednog kazala određuje se stručna skupina kojoj taj sadržaj pripada. Stručna se oznaka nikad ne prepisuje iz kazala, već iz tablica.
    Pri utvrđivanju stručne oznake treba paziti na to da se djelo struči prema sadržaju, a ne prema obliku - npr. udžbenik matematike struči se u skupinu 51, s pomoćnim brojem (075) za udžbenike.
    Nakon što odredi struku, klasifikator se mora odlučiti koliko će potanko stručiti publikaciju i koje će pomoćne brojeve dodati osnovnoj struci. Ovisno o tome obavlja li stručenje za smještaj publikacije, za kataložni listić stručnog kataloga ili za bibliografiju, klasifikator će prilagođavati dubinu i složenost stručenja.
    U prvim dvama slučajevima mora imati na umu ograničenja koja mu nameće prostor na policama i u katalogu. Stručni katalog ne bi trebao imati više od 40 listića za jednu skupinu. Dubina stručenja uvijek je uvjetovana vrstom knjižnice i veličinom knjižničnoga fonda.
    Nakon potpuna oblikovanja, stručnu oznaku treba ispisati. Poželjno je to prvo učiniti na konceptu - papiriću odgovarajuće veličine za svaku, i najdulju stručnu oznaku. Nakon što se ispisana stručna oznaka ponovno pregleda, prepisuje se na kataložni listić (na odgovarajućemu mjestu), unosi u računalo u predviđeno polje ili se upisuje u publikaciju. Dobro je stručne oznake s ostručenih knjiga ponovno pregledati drugi dan. Za klasifikaciju vrijedi izreka da bi bilo dobro kad bi cijeli fond knjižnice mogao ostručiti jedan knjižničar, ako je moguće u jednom danu, jer je osoban pristup u stručenju uvijek prisutan.
Budući da se stručenje obavlja zbog korisnika, bitno ga je dosljedno provesti, prema vlastitoj zamisli. Čak i pogrešno određena struka, ali dosljedno provedena u svim publikacijama istoga sadržaja, manje je štetna za korisnika nego kad se isti sadržaj pojavljuje na nekoliko mjesta u katalogu.
    Da bi se postigla što veća dosljednost u stručenju, u tablicama, na osnovi kojih se struči, olovkom se naznačuju (na margini) odgovarajuća rješenja. Pregled načelnih rješenja može se izrađivati i u obliku kartoteke, tako da se na svaki pojedini listić koji zastupa određeni sadržaj ispisuje rješenje sa svim potrebnim objašnjenjima. Poneke knjižnice unaprijed izrade shemu cjelovitih kazala za stručenje svojega fonda. Takva je shema osobito korisna u knjižnicama u kojima je građa stručno raspoređena, pa su unaprijed određene odgovarajuće stručne signature.

Reklasifikacija knjižnične građe

    Poput rekatalogizacije, ni reklasifikacija (ponovno klasificiranje) ne provodi se u pojedinačnim slučajevima, kad se ustanovi da je određena publikacija pogrešno ostručena (ili je pogrešno ispisana klasifikacijska oznaka).
Pojam se odnosi na ponovno stručenje cijeloga knjižničnoga fonda ili pojedinih njegovih skupina, zbirki i slično, jer se primjenjuje nov klasifikacijski sustav.
    Takav je postupak malokad ekonomski opravdan. Svrsishodnije je zaključiti stručni katalog, izrađen primjenom jednoga klasifikacijskog sustava, s odgovarajućom godinom, a u idućoj godini započeti primjenjivati nov sustav i u skladu s tim izrađivati nov stručni katalog. I jedan i drugi stručni katalog imaju istu namjenu, jedino se korisnici na to moraju upozoriti i moraju im biti ponuđene sheme obaju sustava.
    Ako knjižnica ipak odluči poništiti sve struke, prije dodijeljene publikacijama, i primijeniti nov sustav, što podrazumijeva reklasifikaciju, taj se postupak može provesti mehanički i stvarno.
U mehaničkoj primjeni publikacije se ne povlače, već se klasifikacijska oznaka prenosi (prepisuje) u klasifikacijsku oznaku novoga sustava, pri čemu se ne smiju zanemariti moguće nepreciznosti.
    Ako se reklasifikacija već primjenjuje, povoljniji je, iako dugotrajniji i skuplji, stvarni način, odnosno ponovna procjena sadržaja publikacije koji se označuje novim klasifikacijskim oznakama, u skladu s novim sustavom.

Predmetna obradba knjižnične građe
    Predmetnom obradbom građe knjižnice su se počele baviti razmjerno kasno. Naznačeni predmeti ili teme određene publikacije kadšto su se nalazili u registrima (kazalima) uz stručne kataloge samostanskih knjižnica. Ti bi se registri mogli smatrati početkom predmetne obradbe, kao i izdvajanje "udarne" riječi u naslovu određenog djela, kojom se ustanovljivalo njegovo mjesto u abecednom katalogu.
    Svrha je predmetne obradbe utvrditi predmet - temu određene publikacije, ne uzimajući u obzir stručno područje kojemu ta tema pripada. Kao što nakon formalne obradbe slijedi abecedni katalog odnosno pretraživanje na osnovi autorstva, a klasifikacija ili stručna obradba pridonosi stvaranju stručnog kataloga odnosno pretraživanju unutar stručnih, unaprijed utvrđenih skupina, konačni je cilj predmetne obrade izradba predmetnog kataloga odnosno mogućnost pretraživanja fonda na osnovi predmetnica.
    U klasičnom poslovanju kataložni listić stručnog kataloga istovjetan je listiću u abecednom katalogu, jedino što se u njemu nalazi i stručna (klasifikacijska) oznaka prema kojoj se oblikuje taj katalog. Za predmetni je katalog uporabiv samo kataložni opis kataložnog listića abecednog kataloga jer predmetna obradba uspostavlja svoje odrednice, predmetnice. Zbog toga se predmetna obradba naziva i predmetnom katalogizacijom. U predmetnoj obradbi, koja je zapravo stvarna obradba, najvažnije je odrediti predmet ili temu publikacije. Prema tome, riječ predmet ima posebno značenje koje određuje koja je tema sadržaj određene publikacije. Nakon što je ustanovljen predmet, odabire se predmetna odrednica koja može biti sadržajna ili formalna, i uvijek je izražena riječju ili riječima na jeziku i pismu zemlje (knjižnice), bez obzira na jezik i pismo publikacije.

Sadržajne odrednice

    Sadržajnim se odrednicama iskazuju nazivi ili imena predmeta kojima se bavi stručna i znanstvena literatura. To su: živa bića, dijelovi materijalne prirode, prirodne i društvene pojave, procesi u prirodi i društvu, duhovne tvorevine i predmeti s vlastitim imenima (osobe, skupine, zemljopisni pojmovi i slično).
    Sadržajne odrednice mogu biti:

    a) Pri oblikovanju općih odrednica za predmete i pojave koji imaju utvrđene nazive, uzima se naziv koji je upotrijebljen u enciklopedijama. Mnoge su takve odrednice imenice. One se upotrebljavaju u prvom padežu, a što se tiče jednine ili množine pravilno je odrednicu oblikovati u onom obliku u kojem se upotrebljava u određenom jeziku.
Grmek, Mirko Dražen. Uvod u medicinu. Beograd-Zagreb, 1971.

predmetnica: MEDICINA

    Katkad se za odrednicu mora uzeti i pridjev. Takve su opće odrednice jednostavne, no postoje i složene odrednice, koje se oblikuju od:     Ako prva riječ u definiciji pojma ne kazuje dovoljno o njegovim bitnim obilježjima, u složenim se odrednicama primjenjuje inverzija.
    Da bi opće odrednice mogle jasnije odrediti predmet publikacije, uz njih se koriste i pododrednice. Pododrednice mogu biti: tematske, zemljopisne, vremenske i formalne.
    Tematske su pododrednice najvažnije za točno određivanje predmeta. One se dodaju kada je posrijedi:
  • dio predmeta;
  • svojstvo predmeta ili njegova obilježja;
  • stanje predmeta;
  • nastanak ili podrijetlo predmeta;
  • povijest i povijesni razvoj predmeta;
  • radnja, proces, djelovanje na predmet;
  • radnja, proces, djelovanje sáma predmeta;
  • poseban oblik proučavanja;
  • namjena, uporaba i primjena predmeta;
  • istraživanje predmeta sa stajališta određene znanosti ili znanstvena područja.

    • Sapunov, Zorislav. Nastava fizike u stručnim školama. Zagreb, 1966.

    predmetnica: FIZIKA
    s tematskim pododrednicama nastava  i metodika: FIZIKA - nastava - metodika

            Tematske se pododrednice mogu sastojati od jedne ili više riječi, a inverzija se primjenjuje kao i u oblikovanju odrednica.
        Zemljopisne se pododrednice dodaju kad se sadržaj općeg predmeta ograničuje na određenu zemljopisnu cjelinu.
        Vremenske je pododrednice potrebno dodavati kad sadržaj određenog predmeta obuhvaća određeno vremensko razdoblje - određenu godinu, stoljeće, povijesno razdoblje, geološki period i slično.
     
    Bašović, Ljubinka. Biblioteke i bibliotekarstvo u Bosni i Hercegovini.
    Sarajevo, 1977.

    predmetnice: KNJIŽNICE
                        KNJIŽNIČARSTVO
    sa zemljopisnim i vremenskim pododrednicama uz obje predmetnice:
                        KNJIŽNICE - Bosna i Hercegovina, 1945/1975.
                        KNJIŽNIČARSTVO - Bosna i Hercegovina, 1945/1975.

        Formalne pododrednice izražavaju oblik u kojemu je određeni sadržaj iznesen, primjerice udžbenik, bibliografija, rječnik itd.
    Ivezić, Stjepan. Fizikalni rječnik. Sv. 1-17. Pula, 1958-1959.

    predmetnica: FIZIKA
    formalna pododrednica: FIZIKA - Rječnici

        b) Osobne (personalne) odrednice dijele se na odrednice koje označuju imena stvarnih osoba i odrednice koje označuju nazive pravnih osoba (korporativnih tijela).
    Jakić, Tomislav. Bibliografija djela Miroslava Krleže 1917-1953. Zagreb, 1953.

    predmetnica s vremenskom i formalnom pododrednicom:
    KRLEŽA, Miroslav (1893-1981) - Bibliografija, 1917/1953.

        U knjižničnomu fondu (posebno u većim knjižnicama) mnogo je publikacija kojima su predmet osobe značajne na znanstvenom, umjetničkom, političkom, kulturnom ili športskom području. No ima i mnogo publikacija u kojima su autori ujedno "predmet" kazivanja, primjerice autobiografije, dnevnici, sjećanja, pisma i slično. Takve se publikacije mogu izuzeti iz predmetne obradbe jer su već katalogizirane kao autorske publikacije i uvrštene u abecedni katalog. Osobna predmetna odrednica mora biti jedinstvena za određenu osobu i za to vrijede ista pravila kao i u oblikovanju jedinstvene odrednice u formalnoj obradbi. Uz obveznu inverziju (prezime, ime), svakoj se osobnoj odrednici dodaje (u okruglim zagradama) godina rođenja i smrti osobe (odnosno samo godina rođenja za živuće osobe). Za vladare i pape, primjerice, dodaju se godine vladanja (pontifikat) i redni brojevi, te dodaci kao što su: kralj, car, papa. Osobne predmetne odrednice mogu biti i prezimena u množini, Šubići, primjerice.
        Za pravne osobe (korporativna tijela) osobne su predmetne odrednice istovjetne korporativnim odrednicama u formalnoj obradbi. Razlika je u tome što se u predmetnoj obradbi takve odrednice oblikuju na jeziku zemlje i knjižnice, pa se nazivi inozemnih korporativnih jedinica prevode. Političko-teritorijalne jedinice svih razina ne dobivaju osobnu odrednicu, već predmetnu zemljopisnu odrednicu (prema formalnoj odrednici u katalogizaciji).
    Čečuk, Anisja. Hrvatsko bibliotekarsko društvo 1948-1988. // Vjesnik bibliotekara Hrvatske 31 (1988), 1/4, 83- 90.

    predmetnica s tematskom, zemljopisnom, vremenskom i formalnom pododrednicom:
    HRVATSKO BIBLIOTEKARSKO DRUŠTVO - Knjižničarstvo - Hrvatska, 1948/1988
    - Referat

        Osobnim se odrednicama također dodaju sve četiri vrste pododrednica.

        c) Zemljopisne (geografske) odrednice odnose se na vlastita imena zemljopisnih jedinica, odnosno kontinenata, zemalja, regija, gradova, mora, rijeka itd. Budući da neke od tih odrednica (zemlje, regije, gradovi) uz zemljopisno značenje sadrže i naziv političko-teritorijalne jedinice, one su zapravo dvovrsne - jedne imaju zemljopisno značenje, druge označuju područje određene upravne jedinice. Uz zemljopisnu odrednicu dodaju se tri vrste pododrednica - tematska, vremenska i formalna.

    Lerman, Dragutin. Afrički dnevnik 1888-1896. Zagreb, 1989.

    predmetnica s vremenskom i formalnom pododrednicom:
    AFRIKA - 1888/1896 - Dnevnik

    Zore-Armanda, Mira. Istraživanja morskih struja u Jadranu. // Pomorski zbornik 7 (1969), 975-988.

    predmetnica s tematskom pododrednicom:
    JADRANSKO MORE - Struje

        d) Vremenske odrednice izražavaju vremenska razdoblja koja obuhvaćaju: geološku prošlost, pretpovijesna i povijesna razdoblja. Pododrednice uz njih mogu biti tematske, zemljopisne i formalne.
    Ferrero, Guglielmo. La rovina della civiltá antica. Milano : Edizioni Athena, 1926.

    predmetnica s tematskom pododrednicom: ANTIKA - propast
     

    Bühler, Johannes. Die Kultur des Mittelalters. Leipzig : A. Kroner Verlag, 1931.

    predmetnica s tematskom pododrednicom: SREDNJI VIJEK - kultura

    Formalne odrednice

        Formalne predmetne odrednice izražavaju oblik u kojemu je prikazan sadržaj publikacije, a izrađuju se kad se predmet ne može (ili se ne može dovoljno jasno) izraziti ni jednom od sadržajnih odrednica. Najviše publikacija koje se predmetno obrađuju pod ovom odrednicom pripada skupini lijepe književnosti (beletristika). Iznimno se sadržaj djela lijepe književnosti može podvesti pod sadržajnu odrednicu (povijesni romani i slično), ali se sadržaj ne utvrđuje, nego se formalnom odrednicom određuju vrste ili rodovi kojima pripadaju ta djela, uzimajući u obzir i nacionalnu pripadnost. U takvim se slučajevima formalna odrednica oblikuje kao složena odrednica u inverziji, a redalica je u množini. Formalnu odrednicu dobit će i sekundarne publikacije - enciklopedije, leksikoni, biografije, bibliografije, rječnici, katalozi i slično. Pod formalnu odrednicu mogu se podvesti udžbenici i zakoni.

    Lasić, Stanko. Poetika kriminalističkog romana. Zagreb, 1973.

    predmetnica u inverziji: ROMAN, KRIMINALISTIČKI

    Uputni listići

        Da bi knjižničari, koji predmetno obrađuju knjižničnu građu, mogli postići dosljednost i istovjetnost u oblikovanju odrednice, potrebno je izraditi uputne listiće. Uputnim se listićima uglavnom upućuje na izabranu odrednicu za određeni predmet - pojam. Stoga se oni izrađuju za:

        Izrađuju se i obavijesni (informativni) uputni listići koji povezuju šire pojmove s užima (hijerarhijski) ili pak srodne i suprotne pojmove (asocijativno).
        Hijerarhijsko povezivanje može biti pojedinačno i skupno. Pojedinačnim se povezivanjem određeni broj užih pojmova upućuje na zajednički širi pojam. Tad obavijesni listić kao odrednicu ima širi pojam, a iza riječi "vidi" ili "vidi isto" navode se svi uži pojmovi.
        U skupnom se povezivanju obavijesne uputnice izrađuju kad širi pojam sadrži u sebi mnoštvo užih pojmova. Ti se uži pojmovi ne navode pojedinačno, već se na njih upućuje na osnovi odabranoga užeg pojma. Takvo se povezivanje primjenjuje za opće zemljopisne pojmove, za opće odrednice koje označuju opće pojmove, za odrednice koje znače generički pojam, i za poneke formalne odrednice.
        Asocijativno povezivanje ili povezivanje srodnih i suprotnih pojmova, provodi se zato što publikacije kojima je sadržaj kakav određeni predmet, sadrže i podatke o drugim predmetima.
        Objasnidbeni uputni listići izrađuju se da bi se sadržaj publikacije pobliže objasnio. One se izrađuju i za homonime.
        U pojedinim se slučajevima izrađuju tzv. povijesni listići, osobito za korporativna tijela koja su mijenjala svoj naziv.
    U predmetnoj obradbi koriste se obično ovi pravopisni znakovi: točka kao znak odvajanja odrednice od pododrednice, no to može biti i crta. Zarezom se označuje inverzija u odrednici (prezime od imena; pridjev od imenice). U okrugle zagrade stavljaju se značenja homonima. Za naslove pojedinih publikacija, osobito serijskih, mogu se koristiti i navodnici. Upitnik se stavlja kad se ne zna točna godina rođenja ili smrti određene osobe. Može se upotrijebiti i kosa crta kojom se izražava odnos među predmetima.

    Pravila za predmetnu obradbu

        Da bi se predmetna obradba građe mogla dosljedno provesti, potrebno je izraditi pravila za predmetnu obradbu i izradbu predmetnog kataloga. Takvim se pravilima određuje vrsta građe koja se predmetno obrađuje. Njima se također utvrđuje način obradbe pojedinih publikacija, posebno analitička obradba. Pravilima se moraju točno odrediti:

        Istodobno s predmetnom obradbom, izrađuje se i nadopunjuje ključ ili tezaurus predmetne obradbe odnosno predmetnog kataloga. Ključ je radno pomagalo terminološke kartoteke pomoću kojega se postiže jednolikost u izboru i oblikovanju odrednice, odbacuju sinonimi, ali se na njih upozorava uputnim listićima. To je popis usvojenih odrednica, s odgovarajućim pododrednicama koje su međusobno povezane uputno-obavijesnim listićima. Ključ je teško unaprijed odrediti, on se izgrađuje i proširuje tijekom same predmetne obradbe. Izrađuje se u obliku listića (kartoteka) ili se u strojnoj obradbi unosi u posebnu datoteku, što omogućuje lako popunjavanje i obogaćivanje, usklađeno s popunjavanjem knjižničnoga fonda. Kada ključ sadrži određen broj predmetnih odrednica, korisno je povremeno ga objaviti zbog dopuna koje su uslijedile u međuvremenu. Uz ključ, kao neizbježno pomagalo predmetne obradbe, dobro je izrađivati i kartoteku tematskih pododrednica jer se time ujednačuju njihovi oblici. Budući da pododrednice označuju stajališta s kojih se promatra predmet, kartoteka će otkriti propuste, primjerice ako se određeni predmet obrađuje kao pododrednica. Takva kartoteka proširuje i uputno-obavijesni oblik predmetne obradbe. Istu namjenu imaju i kartoteke zemljopisnih i formalnih pododrednica, pa je i njih poželjno voditi. Potrebno je izrađivati kartoteku s obrnuto poredanim uputnim listićama. Takva kartoteka pokazuje s kojih se neusvojenih odrednica upućuje na usvojene odrednice. Poželjno je voditi i kartoteku stranih imena, osobnih i korporativnih.
        Knjižnica koja predmetno obrađuje građu, što rezultira predmetnim katalogom, obvezna je za svoje korisnike izraditi uputu za korištenje predmetnog kataloga.
        To može biti plakat izvješen na zid uz katalog, ili veći pano postavljen također uz katalog. Uputa može biti i tiskana brošura koja se u većem broju primjeraka stavlja korisnicima na uvid i raspolaganje.
        U sadržajnoj obradbi predmetni katalog ima velike prednosti pa ga se često smatra prvorazrednim pomagalom u zadovoljavanju zahtjeva korisnika.
        Predmetnu obradbu knjižnične građe, nevezanu uz ostale kataloge, što se može smatrati samostalnom fazom u njegovu razvoju, prvi je primijenio Adrien Baillet (1649-1706) uređujući malenu knjižnicu Francoisa de Lamoignona. U uvodu izrađenog kataloga, Baillet je objasnio svoj način rada, pa su tako nastala i prva pravila za predmetnu obradbu. Ipak se prvim i najstarijim predmetnim katalogom smatra katalog koji je izradio Martin Schrettinger (1772-1851) za Dvorsku knjižnicu u Münchenu.
        Uvođenjem elektroničkih računala u knjižnično poslovanje, olakšano je pretraživanje i prema predmetnim odrednicama.
    Brojna su nastojanja da se predmetnice, do kojih se došlo obradbom sadržaja kojega djela, povezuju i poslije pronalaze uz pomoć unaprijed razrađenih sustava poput  PRECIS-a (PREserved Context Indexing System), koji je u Velikoj Britaniji razvio Derek Austin, ili POPSI-a (POstulate-based Permuted Subject Indexing), koji je razvijen u Indiji. U nas je Mira Mikačić razradila sustav SSZOP (Sintaktički sustav za označivanje predmeta), provjera kojega je u tijeku.
    Drugi oblici sadržajne obradbe knjižnične građe
        U stručnu obradbu knjižnične građe, koja uobičajeno rezultira knjižničnim katalozima, uključuje se i izradba bibliografija i drugih obavijesnih pomagala kojima knjižnica obavješćuje svoje korisnike o vlastitom fondu i fondu knjižnica s kojima surađuje. Izradba bibliografija i dokumentacijska djelatnost nisu, međutim, svojstveni samo knjižničnim ustanovama, ali se njima nedvojbeno poboljšavaju usluge za korisnike.

    Dokumentacijska djelatnost

        Dokumentacijska obradba (rabi se i termin informacijska obradba, vezano uz uporabu elektroničkih računala) sadržajna je obradba dokumenata. Njome se određuju bitni pojmovi koji tvore sadržaj određenog dokumenta (primjerka građe), i na osnovi toga se izrađuju razne vrste sekundarnih i tercijarnih publikacija. Dokumentacijska ili informacijska obradba dijeli se na bibliografsku, analitičku i sintetičku.
        Bibliografskom se obradbom ustanovljuju podaci o autoru, naslovu djela, izvoru u kojemu se djelo nalazi, te referenca (od engleske riječi refer = upućivati, navesti, citirati, i francuska riječ r?f?rer). Bibliografska je obradba vrlo raširena i posvećuje joj se velika pažnja.
        Analitička se obradba, uz bibliografsku, usmjerava k izradbi anotacija ili sažetaka (abstract) .
        Anotacija je kratak prikaz sadržaja primarnog dokumenta, iskazan opisno (deskriptivna anotacija) ili kritički. Kritička anotacija vrednuje primarni dokument. Anotacije ne smiju biti dulje od 400 do 600 slovnih znakova, ali mogu biti i vrlo kratke. Služe kao zamjena za čitanje cijelog dokumenta.
        Sažetak (izvod) kratka je obavijesna jedinica o primarnom dokumentu, bez osobna iskaza priređivača. Pomaže u odluci da li čitati primarni dokument ili ne, a sadrži novosti iznesene u dokumentu, metode i postupke primijenjene u izradbi dokumenta, nove rezultate, i mogućnost njihove primjene. Sažetak može biti autorski, ako ga autor oblikuje i stavlja na početak djela. Sinopsis, prijašnji naziv za sažetak, daje kratak sadržaj djela. Indikativni sažetak (izvod) prikaz je najvažnijih činjenica iz djela, a nalazi se na kraju tog dokumenta. Publikacije koje donose sažetke poput, primjerice, časopisa Physical Abstracts  i Chemical Abstracts, koriste od 500 do 1000 slovnih znakova, a referativni žurnali VINITI-a čak 1200.
        Kada se u dokumentacijskoj obradbi umjesto sažetka samo navode karakteristični dijelovi i to iz uvoda ili zaključka, stvara se ekstrakt. Malo dulji sažetak zove se digest, a sadrži najvažnije obavijesti o primarnom dokumentu i uključuje tehničke podatke, dijagrame i slike.
        Sintetičkom obradbom dokumenata naziva se sastavljanje dokumentacijskih elaborata, kompilacija, specijalnih bibliografija i ostalih oblika studijske obradbe. Dokumentacijski elaborati najsloženiji su oblik obradbe jer oni, na osnovi svih poznatih dokumenata za određenu disciplinu, upućuju na nove istraživačke i razvojne zadatke.
    Izrađuju ih stručnjaci za pojedina područja, u suradnji s informacijskim djelatnicima. Kompilacija se zasniva na proučavanju građe o određenoj temi i razvrstavanju izdvojenih podataka prema izvorima kronološki, prema jezicima, autorima i slično.

    Izradba bibliografija u knjižnicama

        Da bi se zadovoljile korisničke potrebe, u knjižnicama se izrađuju veće ili manje, opće ili selektivne bibliografije. Izuzev nacionalnih knjižnica koje su i zakonski obvezne izrađivati nacionalne bibliografije, i poneke veće regionalne knjižnice izrađuju svoje zavičajne bibliografije. U ostalim se knjižnicama izrađuju selektivne bibliografije, primjerice o određenoj osobi. U nacionalnim knjižnicama postoje posebni odjeli za izradbu bibliografija, a takvi odjeli postoje i u drugim većim knjižnicama (regionalnima). U ostalim se knjižnicama izradba bibliografija, s obzirom na sadržaj, povjerava određenim predmetnim stručnjacima.
        Bibliografije koje se izrađuju u knjižnicama, objavljuju se ili u određenim vremenskim razmacima ili prigodno, a katkad se i ne objavljuju. Sadržajno te bibliografije mogu prikazati samo građu koja se nalazi u knjižnici, ali mogu bilježiti i građu smještenu na drugim mjestima. U izradbi takvih bibliografija obvezno se primjenjuju pravila za bibliografsko-kataložni opis publikacija. Bibliografski niz u kojemu se prikazuju bibliografske jedinice može biti formalni, a to znači da može biti abecedni ili kronološki, a s pomoću kojega klasifikacijskog sustava i sadržajni. Odabir niza i nije važan jer se svaka bibliografija s određenim brojem jedinica oprema kazalima. Ako je građa predstavljena u abecednom nizu, stručno će ili predmetno kazalo pomoći onima koji što žele saznati o građi određena sadržaja. Ako je bibliografski niz sadržajni, preko autorskog se kazala lako pronalazi literatura određenog autora. Bibliografska obradba uključuje i izradbu anotacije - nekoliko rečenica o sadržaju bibliografske jedinice. Takva se obavijesna anotacija, za razliku od kritičke, obično se izrađuje u knjižnicama.
    Bibliografije sastavljene u knjižnici mogu biti male tematske bibliografije koje se izrađuju se na zahtjev određenog korisnika, ili preporučne (rekomandirane) bibliografije koje služe selektivnoj diseminaciji obavijesti. U knjižnicama se izrađuju i bibliografije u kojima je dan pregled sadržaja pojedinih serijskih publikacija za određeno vremensko razdoblje. U bibliografskom radu posebno je važna bibliografska heuristika (istraživanje) koja se zasniva na osmišljenu, unaprijed utvrđenu planu istraživanja.
        Tehnika izradbe bibliografija podrazumijeva ispisivanje listića za svaku pojedinu jedinicu. Listići se potom svrstavaju u odabrani niz, a zatim u poredak kazala.
     

    5. Poglavlje
    Sadržaj