8. Informacijski alati
Što je potrebno naučiti i uvježbati
Potrebno je naučiti podjelu i vrste informacijskih alata, a konkretno uvježbati rad i služiti se samo onima koji su nam dostupni. Preporučuje se rad s bazom podataka, programima za obradu teksta, jednim od programa PCTOOLS ili NORTON. Pitanja za provjeru koja su važnija od ostalih tiskana su poludebelim slovima. Naglasak valja staviti na razumijevanje, a ne samo na memoriranje činjenica.
Informacijskim alatima možemo nazvati sve programe koje ne izrađujemo sami nego ih nabavljamo na različite načine (kupnjom, razmjenom) i koji nam služe za različite standardne (najčešće) vrste obrada podataka.
Dosada smo već upoznali neke informacijske alate, iako pod zasebnim nazivima, a svi se ubrajaju u veliku skupinu pomoćnih programskih paketa koje nazivamo informacijskim alatima. To su, na primjer programi za podržavanje baza podataka (kao što je dBASE III Plus), programi za obradu teksta (kao što su WORD, WORDPERFECT ili WORDSTAR), programi za tablično računanje (kao npr. LOTUS), programi za prikaz i obradu grafičkih podataka (CHART), programi za sortiranje (redanje podataka po nekom unaprijed zadanom redoslijedu -SORT). Toj skupini pripadaju i programi prevodioci za različite programirne jezike (PASCAL, BASIC itd.). Iako se različiti informacijski alati upotrebljavaju za sve vrste kompjutorskih sustava, kao primjere navodit ćemo ponajprije one koji se upotrebljavaju za osobna računala (tipa IBM ili MACINTOSH). U tu se skupinu ubrajaju, najopćenitije govoreći, i operacijski sustavi koji čine osnovnu podršku za rad kompjutorskih sustava (DOS, UNIX,) te različiti pomoćni programi koji su dopuna i nadgradnja standardnih operacijskih sustava (WINDOWS, PCTOOLS, NORTON).
8.1. Podjela i vrste informacijskih alata
Operacijski sustavi
Programski prevodioci
Baze podataka
Tablično računanje
Prikaz i obrada grafičkih podataka
Komunikacija s drugim računalima
Programi za obradu teksta
Integrirani paketi
Stolno izdavaštvo
- Operacijski sustav
Operacijski sustav je skup programa koji, s jedne strane, omogućuje računalu da upravlja svim svojim sredstvima, da izvršava programe i upravlja tokom podataka te da, s druge strane, komunicira s korisnikom. U sredstva kojima računalo upravlja ubrajamo centralni procesor, memoriju, pomoćne memorijske uređaje i različite ulazno-izlazne uređaje, npr. štampače. U širem smislu, u ta sredstva ubrajamo i podatke, programe i korisnike. U torn smislu operacijski sustav je osnovni informacijski alat kojim se služe korisnici.
Operacijski sustav omogućuje da se jedan ili više korisnika istodobno služe sredstvima računalnog sustava ili da izvršava jedan ili više programa te da nadgleda protok podataka izmedu različitih uređaja sustava. Korisnici komuniciraju s operacijskim sustavom pomoću naredaba (jednoznačnih ključnih riječi, najčešće na engleskom jeziku, koje operacijski sustav razumije), koje operacijski sustav analizira i zatim, ako ne pronađe nikakvu pogrešku u primljenoj naredbi, u odgovarajućem trenutku izvršava.
Korisnik Aplikacijski program Operacijski sustav Hardver
Slika 8.1. Odnos operacijskog sustava i ostalih dijelova kompjutorskog sustava
Najpoznatiji operacijski sustavi su MS-DOS (MicroSoft Disk Operating System) namijenjen osobnim računalima tipa IBM, koji smo već upoznali, te UNIX, jedan od najraširenijih operacijskih sustava koji se upotrebljava za mnogo različitih vrsta računala, od osobnih IBM računala do najvećih superkompjutora.
Nedostatak operacijskih sustava jest njihova složenost te je korisniku, često, veoma teško dovoljno brzo i jednostavno zadati naredbu takvom sustavu. Osim toga, operacijski sustavi vrlo često nemaju naredbe koje bi vrlo dobro služile korisniku u svakodnevnom radu. Na primjer, za prikaz sadržaja datoteke na ekranu operacijski sustav MS-DOS ima samo naredbu TYPE, vrlo ograničenih mogućnosti, koja jedino može ispisivati sadržaj datoteke od početka i ne može se vraćati unatrag, a zaustavljanje ispisa ili ispisivanje stranice za stranicom moguće je samo uz istodobno pozivanje drugih programa namijenjenih tome. Stoga se pojavila potreba za dodatnim naredbama. To bi u ovom slučaju mogla biti naprimjer naredba LIST (koja ispisuje sadržaj datoteke na ekran, ali stranicu po stranicu, pri čemu se može vraćati unatrag itd.).
Stoga su se počeli pojavljivati programi koji su nadogradnja operacijskog sustava, i to prije svega dvije vrste programa: 1. oni koji putem menija (izbora) omogućuju korisniku primjenu svih naredaba operacijskog sustava na jednostavniji i brži način (to su npr. programi PCTOOLS ili NORTON), te 2. programi kojima se dopunjuju mogućnosti operacijskog sustava a prikazu podataka i zadavanju naredbi dodaju posve novu kvalitetu jer se svi podaci grafički pokazuju na ekranu, a naredbe se zadaju jednostavnim odabiranjem jedne od mogućnosti prikazanih na ekranu unutar tzv. prozora.
Pomoćni programi operacijskog sustava: PCTOOLS Hi NORTON
Najpoznatiji programi te vrste su PCTOOLS i NORTON UTILITIES. Na slikama 8.2. i 8.3. prikazani su karakteristični ekrani tih dvaju programa. Oba programa omogućuju rad sa svim naredbama operacijskog sustava, ali i biranje pomoću miša ili sa samo nekoliko pritisaka odgovarajućih tipaka, što je znatna pomoć korisnicima koji nisu vješti deseteroprstnom pisanju.
Slika 8.2. Program PCTOOLS
Na slici 8.2. vidi se da je pomoću programa PCTOOLS moguće preimenovati i potdirektorij što nije moguće u DOS-u. Na slici 8.3. vidi se da se pomoću programa NORTON može trajno promijeniti redoslijed prikaza datoteka u direktoriju, i to prema različitim ključevima. Na slikama se mogu uočiti i neke funkcije koje se mogu dobiti pomoću ta dva programa.
Razlika među tim programima ponajprije je te što su u PCTOOLS-u sve funkcije objedinjene u isti program, a u NORTON-u je svaka funkcija izvedena kao zaseban program, pa se svaka od njih može pozivati i iz korisničkih programa.
Nadgradnja operacijskog sustava: Windows
Za razliku od DOS-a, uz pomoć nadgradnje operacijskog sustava Windows moguće je istodobno izvršavati više programa, a svaki ispisuje svoje rezultate u posebnom prozoru na ekranu. Na slici 8.4. vidi se tipičan ekran u operacijskom sustavu Windows, u kojem se istodobno u četiri zasebna prozora izvršavaju četiri programa, pri čemu je jedan od prozora aktivan, a nekoliko programa (koji se također izvršavaju) predočeno u donjem lijevom kutu ekrana samo svojim standardnim oznakama (sličicama - engl. icons) kao podsjetnik da se i oni u danom trenutku izvršavaju, ali im nije dodijeljen nijedan prozor na ekranu. Korisnik u svakom trenutku može povećati ili smanjiti svaki željeni prozor ili programu dodijeliti novi prozor.
Slika 8.4. Program Windows
Prednost WINDOWS-a je to što korisnik sve podatke prima na ekranu u grafičkom obliku, a njegov je nedostatak, koji se s povećanjem brzine računala sve manje primjećuje, relativna sporost izvršavanja programa. Međutim, grafički prikaz programa korisniku je mnogo važniji, te se predviđa da će uskoro svi operacijski sustavi prijeći na taj način komuniciranja s korisnikom.
- Programski prevodioci
I programski prevodioci koje smo upoznali u 5. poglavlju pripadaju informacijskim alatima, i to onima koji su se proteklih desetljeća i najčešće upotrebljavali. Danas se sve manje ljudi bavi programiranjem, ali programski prevodioci i dalje ostaju najvažnijim informacijskim alatom. Danas su se prevodioci za pojedine programirne jezike toliko razvili da omogućuju ne samo jednostavan upis programa (imaju ugrađen i tekstprocesor) nego omogućuju i pronalaženje pogrešaka u programiranju bilo da samostalno analiziraju program i u njemu traže logičke pogreške, bilo da izvršavaju program korak po korak i istodobno u posebnom prozoru pokazuju vrijednosti svih ili nekih varijabli koje se upotrebljavaju u programu. Takvi programi kojima se pronalaze i ispravljaju pogreške zovu se DEBUGGERI (engl. debug, što znači pronaći i ispraviti pogrešku). DEBUGGERI su najčešće uključeni (kaže se integrirani) u programski prevodilac, ali se često mogu nabaviti i kao posebni programi s nevjerojatno složenim mogućnostima. Oni npr. omogućuju analiziranje brzine kojom se svaki pojedini dio programa izvršava, te na taj način olakšavaju korisniku izradu programskih paketa ili sustava.
- Baze podataka
O programima koji omogućuju organiziranje, upis, mijenjanje i pretraživanje baza podataka pisali smo u poglavlju 6. Sasvim je razumljivo da su oni danas jedan od najvažnijih i najčešće upotrebljavanih informacijskih alata. Gotovo i nema područja primjene kompjutora u kojima se ne primjenjuju baze podataka.
- Tablično računanje te prikaz i obrada grafičkih podataka
Programi za tablično računanje (engl. spreadsheet) zapravo su obične tablice, ali prikazane na ekranu te podijeljene na retke i stupce koji služe za analizu i prikazivanje poslovnih podataka. U stupce ili retke upisuje se tekst, brojčani podaci ili formule koje kazuju kako treba obraditi podatke iz pojedinog stupca ili retka. Na primjer, ako se u prvih 12 redaka stupca upisuje mjesečni prihod, upisom formule za zbrajanje podataka iz prvih 12 redaka u 13. redak automatski će se, umjesto upisane formule, u 13. retku pojaviti traženi zbroj. U takvim programima najčešće su uključeni i program za grafički prikaz upisanih podataka bilo na ekranu računala, bilo na štampaču. Neki od najpoznatijih takvih programa jesu LOTUS, EXCEL i QUATRO PRO.
- Komunikacija s drugim računalima
Sve je češće podatke koje smo obradili i pripremili na svom računalu potrebno prenijeti na druga računala. To se najjednostavnije radi kopiranjem željenih podataka na diskete i njihovim prenošenjem do drugih računala. Jasno je da je takav postupak spor i nespretan. Mnogo je jednostavnije komunikacijskim kablom povezati dva računala i tada podatke jednostavno prenijeti "kroz žicu". Podatke je moguće slati i telefonskim linijama na računala u drugim gradovima ili državama.
Da bi dva računala mogla komunicirati putem telefonskih linija, moraju podatke preobličiti tako da njihov prijenos bude moguć. To se postiže posebnim uređajima koji se zovu modemi i koji mogu postojati kao zasebni uređaji s posebnim napajanjem, spojeni na priključak za tzv. serijsku komunikaciju (serial interface) računala ili kao poseban elektronički sklop ugrađen u samo računalo. Uz to je potrebno imati i program koji će omogućiti komunikaciju između dva tako spojena računala. Pomoću takvih programa i svako se osobno računalo može kao inteligentan terminal spojiti na veliki kompjutorski sustav. Na taj način moguće je podatke pripremati na vlastitom računalu, a složenu obradu na udaljenom superračunalu. Veliki kompjutor na koji se priključuje osobno računalo ili terminal zove se na engleskome host (u značenju: domaćin).
- Programi za obradu teksta
Programi za obradu teksta (engl. word processor) služe za unos, ispravljanje, prepravljanje, brisanje i ispisivanje tekstualnih podataka i danas su najrašireniji informacijski alat u svijetu. Ti su programi posebno i detaljno obrađeni u poglavlju 8.2.
- Integrirani paketi
Dugo vremena su programi za održavanje baza podataka, tabličnih podataka, za obradu teksta i komunikaciju postojali kao posebni, međusobno neovisni programi. Medutim, vrlo se brzo javila potreba da se podaci iz jedne vrste datoteka prebacuju u druge vrste te da se prenose na daljinu, pri čemu je prebacivanje podataka iz jednog programa u drugi bio često mukotrpan, dug i nepouzdan posao. Stoga su se na tržištu programa pojavili tzv. integrirani paketi kojima "integriraju", u cjelinu objedinjuju sve četiri spomenute vrste obrade. Jedan od najpoznatijih integriranih paketa jest MS WORKS, koji u jednom programu objedinjuje bazu podataka, tabličnu obradu, obradu teksta i komunikaciju s drugim računalima, pa čak i telefonsku sekretaricu. Pomoću tog programa moguće je podatke iz baze podataka jednostavno prebaciti u tabličnu obradu ili obradu teksta, te, ako je npr. riječ o novinaru, napisati članak i poslati ga svojoj redakciji putem telefonske linije. Jasno, da bi se podaci mogli poslati putem telefonske linije, potrebno je u računalo ugraditi odgovarajući elektronički sklop (modem) preko kojeg će program slati i primati podatke ili upravljati telefonskom linijom.
- Stolno izdavaštvo
Stolno ili elektroničko izdavaštvo (engl. desktop publishing ili electronic publishing) jest pripremanje za tisak i izdavanje publikacija na svom osobnom računalu. Pritom se na pojedine stranice mogu uključiti i slike i crteži te upotrijebiti različite vrste i veličine slova da tekst izgleda profesionalno visokokvalitetno pripremljen, sve uz cijenu višestruko manju one koju bismo platili u "pravoj" tiskari.
Sam proces izdavanja publikacija obuhvaća pisanje teksta dokumenta, uređivanje, oblikovanje, pripremu sloga i tiskanje. Korisnici stolnog izdavaštva mogu pomoću svojih osobnih računala obaviti poslove uređivanja (uređivanje rukopisa, pripremu ilustracija te pripremu rukopisa za oblikovanje i slaganje), oblikovanja (procjenjivanje duljine rukopisa, odabiranje izgleda stranice, vrste i veličine slova, odabiranje boja, pripremanje ilustracija i izrađivanje uzoraka stranica) te pripreme za tisak (slaganje teksta, pregledavanje teksta, uključiva-nje ilustracija, ispis teksta i ilustracija na papir, film ili paus-papir). Moguće je čak obaviti i dio priprema za tisak, kao što je odvajanje boja i za svaku boju, ako je tisak višebojan, prirediti poseban otisak stranice. Također je moguće pri ispisu na papir tekst ispisivati zrcalno, tj. tako da se tekst i slike vide kao u zrcalu. Tada se tekst može čitati kroz papir. Cilj tog postupka jest da se tekst ispisan na paus-papiru, koji je poluproziran, može odmah iskoristiti kao film i predložak za fotoosjetljivu matricu kakva se upotrebljava za tisak. Paus-papir sa zrcalnom slikom teksta priljubi se uz matricu, osvijetli kroz poluprozirni paus-papir i dobije matrica za tisak. Budući da se tekst ispisan na paus-papiru nalazi s njegove donje strane (tj. odmah do površine matrice), slika dobivena na matrici ostaje oštra i jednolična. Kada bi se slika teksta nalazila s gornje strane paus-papira (tj. ispisana na uobičajeni način — kao na papir), osvjetljavanjem nejednolično prozirnog paus-papira dobila bi se nejednoliko osvijetljena matrica koja bi dala loš otisak, tj. odštampani bi tekst bio mjestimično tamniji odnosno svjetliji.
Da bi se sve to moglo postići osim osobnog računala potrebno je imati odgovarajući softver (program za obradu teksta radi upisa i ispravljanja teksta — tekst procesor, zatim poseban program za izradu i pripremu slika i crteža, te program za prijelom stranice — program za stolno izdavaštvo) i, želimo li sami ispisivati tekst, odgovarajući štampač.
Programima za stolno izdavaštvo obrađuju se rukopisi, pripremljeni pomoću nekog od programa za obradu teksta (također na osobnom računalu), i oblikuju tako da izgledaju kao da su pripravljeni u pravoj tiskari i zatim ispisuju na odgovarajućem (obično laserskom) štampaču. Mogu se upotrijebiti i obični matrični štampači s iglicama, ali je tada kvaliteta ispisa prilično loša.
Da bi se postigla bolja kvaliteta ispisa, upotrebljavaju se laserski štampači koji imaju rezoluciju od 300 (katkada i 600 pa čak i I 200) točkica po inču (1 inc = 2,540 cm), ili, ako je potrebna još bolja kvaliteta, uređaji za fotoslog (koji imaju rezoluciju od 1 200 do 2 400 linija po inču). Programi za stolno izdavaštvo mogu, prema potrebi, ispisivati tekst na bilo kojem od navedenih štampača.
Slika 8.5. Program VENTURA PUBLISHER
Dva najpoznatija programa za stolno izdavaštvo su VENTURA PUBLISHER i ALDUS PAGE MAKER. I ovaj je udžbenik priređen tehnologijom stolnog izdvaštva uz pomoć programa VENTURA PUBLISHER. Na slici 8.5. vidi se tipičan ekran jednog takvog programa. Uočava se da je moguće na stranicu uključiti slike (pretvorene u digitalni oblik pomoću posebnog uređaja koji se naziva scanner), da postoji više različitih vrsta i veličina slova te, što je najvažnije, na ekranu se stranica pojavljuje u obliku u kojem će izaći na štampaču. To je način koji se stručno naziva ono-što-se-vidi-to-će-se-i-dobiti (ili engleski: what you see is what you get, ili skraćeno WYSIWYG).
Razlike između programa za stolno izdavaštvo i programa za obradu teksta sve su manje jer mnogi programi za obradu teksta uključuju danas i neke od mogućnosti programa za stolno izdavaštvo kao što je uključivanje slika na stranicu, kvalitetan ispis na laserskom štampaču te WYSIWIG prikaz na ekranu. Danas svi poznatiji programi za obradu teksta, kao što su WORD, WORD-STAR i WORDPERFECT, imaju osnovne mogućnosti programa za stolno izdavaštvo.
Osim toga, proizvođači programa za stolno izdavaštvo sve više unapređuju svoje programe, tako da za istu cijenu dobivamo sve više mogućnosti. Posljedica toga je da se sve teže može naučiti i ovladati svim mogućnostima programa za stolno izdavaštvo pa se većina korisnika zadržava samo na upotrebi programa za obradu teksta.
8.2. Programi za obradu teksta
Obrada teksta je pisanje, ispravljanje, oblikovanje, pohranjivanje i tiskanje (ispisivanje) dokumenata. Dokument je svaki tekst koji se može utipkati, npr. pismo. Pisanje je početno smišljanje i utipkavanje dokumenta. Ispravljanje je mijenjanje dokumenta i ispravljanje pogrešaka u njemu kako bi se poboljšao sadržaj, npr. brisanje rečenice, ispravljanje pogrešno napisanog imena ili premještanje cijelog odlomka teksta. Oblikovanje se odnosi na pripremu dokumenata tako da izgledaju lijepo i privlačno. Takvo je naprimjer centriranje naslova, povećavanje slobodnog prostora oko teksta, ispisivanje s dvostrukim proredom ili poravnavanje desnog ruba teksta. Pohranjivanje dokumenta znači njihovo prenošenje na disk. Tiskanje (ili štampanje odnosno ispis) jest ispisivanje dokumenta na papir pomoću štampača priključenog na računalo.
Neki ljudi smatraju obradu teksta samo lijepim izrazom za tipkanje. Djelomično je to točno. No, ako razmotrimo prednosti obrade teksta pred tipkanjem, uočit ćemo da obradom teksta pohranjujemo utipkane riječi u memoriju računala, da ono što pišemo možemo vidjeti na ekranu i prije nego što tekst ispišemo, da pamtimo ono što pišemo i da to kasnije možemo ispravljati te na kraju na zahtjev ispisujemo tekst.
Primjenom programa za obradu teksta mi, zapravo odvajamo pisanje od ispisivanja. Pišući pomoću programa za obradu teksta, istodobno možemo ispravljati pogreške, ali i ispisani tekst pažljivo pročitati te ga naknadno ispraviti, mijenjajući samo ona slova, riječi ili rečenice koje želimo i tada ispisati čist, konačan tekst.
Iako se obrada teksta lako razlikuje od tipkanja strojem za pisanje, tipkanje je ipak glavni dio svega. Obrada teksta je složen postupak (ili alat) s mnogo mogućnosti. U ovom poglavlju opisat ćemo mnoge od tih mogućnosti.
8.2.1. Kako radi program za obradu teksta
Pri radu s programom za obradu teksta ekran (zaslon) računala treba zamisliti kao list papira na kojemu pišemo. Program za obradu teksta na ekranu pokazuje koliko su veliki gornji, donji, lijevi i desni rub stranice (te rubove u programima za obradu teksta zovemo marginama). Pri pisanju na ekranu možemo vidjeti redak koji pišemo kao da redak pišemo na papiru. Pri tome trebamo znati da ono što upisujemo preko tastature ne upisujemo na ekran nego ekran zapravo samo pokazuje što unosimo u memoriju računala. Dok pišemo, program prikazuje kursor koji markira mjesto gdje će se na ekranu pojaviti sljedeći znak koji upisujemo. Kursor je obično svijetla crtica ill pravokutnik koji treperi tako da se može lako uočiti.
Slika 8.6. Tastatura osobnog računala
Kursor se može pomicati po ekranu pomoću posebnih tipaka za pomicanje kursora (kursorskih tipaka) smještenih na desnoj strani tastature (slika 8.6) i označenih strelicama. Postoji još nekoliko tipaka među kojima i tipke "PgUp" i "PgDn" (tj Page Up i Page Down - stranica gore i stranica dolje), koje u većini programa za obradu teksta znače pomak kursora na početak sljedeće stranice teksta, tj. na početak onog dijela teksta koji bi se pri ispisu na papir pojavio na početku stranice.
Prikaz teksta na ekranu (prozor u tekst)
Program za obradu teksta omogućuje ispis stranice za stranicom teksta bez ograničenja. Većina programa pritom na ekranu, na mjestu gdje u tekstu završava stranica prikazuju redak crtica. Taj se redak crtica ne ispisuje na papir, nego se na ekranu pokazuje samo dio gdje u tekstu završava jedna, a počinje druga stranica.
Sam ekran obično može prikazati oko 24 retka teksta. Pri dugačkim tekstovima (jer nema ograničenja duljine teksta) ekran prikazuje samo dio upisanog teksta. Kako dopisujemo nove retke, reci s vrha ekrana nestaju ostavljajući prostor za dopisivanje na dnu ekrana. Naravno, tekst koji nestaje s ekrana ne gubi se nego ostaje u memoriji računala. Ekran nam samo služi kao prozor u tekst. Ako zamislimo da gledamo kroz prozor ispred kojega se, kao napisan na beskonačnoj traci, tekst pomiče gore-dolje, bit će nam jasnije sto se događa. Pomičući traku gore dolje možemo vidjeti bilo koji dio teksta, ali samo 24 retka odjednom. Taj postupak pomicanja teksta ispred prozora na engleskom se naziva scrolling (od riječi scroll - svitak, smotak, odnosno to scroll - motati, smotati) - što je i logičan naziv jer se čini kao da tekst smotan na svitku iza ekrana motamo gore dolje.
Automatsko prebacivanje riječi u novi redak
Pri pisanju teksta nije potrebno misliti na to kada treba prijeći u novi redak niti pritiskati tipku za povrat na početak retka (tipku ENTER). Program sam prati koliko smo blizu rubu "papira" (desnoj margini). Ako za posljednju riječ nema mjesta u retku, program je automatski prebacuje u novi redak (sposobnost takvog programa da prebacuje riječi u novi redak naziva se na engleskome word wrap)
Lakoća ispravljanja pogrešaka
Jedna od najvećih prednosti programa za obradu teksta je mogućnost lakog ispravljanja pogrešaka. Ako pri tipkanju napravimo pogrešku, jednostavnim pritiskom tipke DELETE ili tipke BACKSPACE izbrišemo pogrešno slovo ili slova i nastavimo pisati. Uočimo li naknadno neku pogrešku, jednostavno postavimo kursor na mjesto greške i na isti način ispravimo tekst. Pritom tipkom DELETE najčešće brišemo slovo odnosno znak na kojemu se nalazi kursor, a tipkom BACKSPACE znak lijevo od kursora. Dogodi li se da nešto nenamjerno izbrišemo, posebnom tipkom možemo "odbrisati" nenamjerno izbrisani tekst. Ta se mogućnost na engleskome naziva UNDELETE ili, općenitije, UNDO i obično je pridijeljena nekoj funkcijskoj tipci.
Pri pisanju ili ispravljanju teksta možemo tražiti da program na mjestu kursora umeće novoupisane znakove (tj. kako pišemo koji znak, on se pojavljuje na mjestu kursora, a stari se znakovi pomiču nadesno) ili da novoupisani znakovi zamjenjuju znakove na mjestu kursora. Prva mogućnost naziva se insert (umetanje), a druga overtype ili replace (pretipkavanje ili zamjenjivanje).
Funkcijske tipke
Funkcijske tipke na tastaturi (vidi sliku 8.6) omogućuju da neke od najčešćih naredaba (funkcija, mogućnosti programa za obradu teksta) dobijemo jednostavnim pritiskom jedne tipke. Funkcijske tipke, koje se obično nalaze na gornjem dijelu tastature (katkada i na lijevoj strani), omogućuju da različite funkcije programa za obradu teksta dobijemo jednostavnim pritiskom jedne od njih ili kombinacijom s tipkama SHIFT, CTRL ili ALT. Svaki program (ne samo programi za obradu teksta) može upotrebljavati funkcijske tipke za različite naredbe ili namjene pa je zato za svaki takav program potrebno naučiti što koja funkcijska tipka znači. I različiti programi za obradu teksta na različite se načine koriste funkcijskim tipkama koje u različitim programima imaju različita značenja, pa je to jedan od razloga što korisnici ne vole mijenjati program s kojim najčešće rade jer ih to prisiljava da nauče novi raspored. Iako svi programi za obradu teksta uglavnom mogu obavljati iste funkcije, funkcijske tipke kojima se to postiže u svakom su programu različite. Tek se u novije vrijeme pojavljuju programi za obradu teksta koji omogućuju korisniku (ako to želi) da sam odredi značenja pojedinih funkcijskih tipaka. Na taj način svaki korisnik može prilagoditi svoj program kako mu najbolje odgovara. Taj postupak prilagođavanja korisniku naziva se na engleskome customizing (sto znači: priprema ili izrada po mjeri kupca ili korisnika).
Vrlo se često uz program dobiva poseban komad plastificiranog papira ili plastike s rasporedom i značenjem funkcijskih tipaka koji se može staviti preko funkcijskih tipaka (jer ima odgovarajuće rupe) tako da korisnik ne mora pamtiti značenja svih tipaka. Taj se obrazac na engleskome naziva template (templete) i znači kalup, obrazac, šablonu.
Primjer rada s programom
Želimo li, na primjer pomoću programa za obradu teksta napisati pismo, redoslijed poslova je najčešće ovakav: pošto odredimo što želimo pisati, pokrenemo program za obradu teksta (kaže se: pozovemo program) i zatim utipkavamo (upisujemo) željeni sadržaj. Pritom povremeno spremamo upisani tekst na disk da se upisani sadržaj (ako npr. nestane struje) ne bi izgubio. Kad završimo upisivanje, još jedanput spremimo (pohranimo) sadržaj na disk (pri čemu se tekst sprema u datoteku nazvanu imenom koje nas podsjeća na sadržaj pisma). Nakon toga programu dajemo naredbu da pismo ispiše na štampaču, te naredbom za prekid rada, obično naredbom QUIT (engl. napusti) ili EXIT (izadi) završavamo rad s programom za obradu teksta. Ispisani tekst možemo odmah ili naknadno pročitati te obilježiti eventualne pogreške. Ako je potrebno nešto ispraviti ponovo moramo pozvati program, pročitati tekst s diska kako bi program mogao s njim raditi (kaže se: učitati tekst ili datoteku u program - engl. load ili retrieve) i tada, nakon ispravljanja pronađenih pogrešaka i postizanja željenog oblika teksta, ponovo ga pohraniti te ispisati na štampaču.
Tako spremljeni tekst naknadno ćemo, u bilo koje vrijeme, moći pozvati, ispraviti i/ili ispisati.
Oblikovanje teksta
Kada pišemo neki tekst, knjigu ili pismo, nije dovoljno upisati tekst nego ga valja i oblikovati (engl. to format) da bi lijepo izgledao. Stoga moramo prije svega odrediti veličinu pisma odnosno stranice na kojoj tekst želimo ispisivati. Najčešće je to veličina A4 (otprilike 21 x 29 cm) ili B5 (20 x 25 cm). Nakon toga moramo odrediti koliki će biti razmak ispisanog teksta od ruba papira. Ti se razmaci zovu margine i najčešće su široke oko 2,5 cm (odnosno 1 inč). Razmak od vrha papira do prvog retka zovemo gornjom marginom, razmak od posljednjeg retka do dna papira donjom marginom, razmak od lijevog ruba papira do početka retka lijevom marginom, a razmak od kraja retka do desnog ruba papira desnom marginom. Najčešće se margine zadaju tako da budu jednake, ali se veličina svake može i posebno odrediti. Ako se od širine papira oduzmu veličina lijeve i desne margine, dobije se duljina ili širina retka. Ako se od visine papira oduzmu gornja i donja margina dobije se visina stranice.
Veličine margina najcešće se iskazuju i zadaju u centimetrima, inčima ili, pokatkad (u programima za stolno izdavaštvo), posebnim tipografskim velicinama (kao što su cicero, pica ili tipografska točka), ali ima i programa (posebno starijih verzija) koji margine i ostale veličine zadaju brojem znakova ili brojem redaka. Ako se, na primjer, tekst ispisuje na papiru A4, na taj papir stanu 72 retka teksta, pri čemu se gornja i donja margina mogu zadati tako da budu velike po šest redaka, a lijeva i desna margina deset znakova (pri torn se računa da na 1 inč otpada šest redaka, a pri pisanju deset znakova).
Slika 8.7. Određivanje veličine stranice i širine teksta
Matrični štampači (štampači s iglicama) obično ispisuju tekst gustoće šest redaka i deset znakova po inču, ali im se moze zadati da ispisuju i osam redaka po inču uz gustoću ispisa od 12,15 pa čak i 16 znakova po inču. Najnoviji štampači mogu ispisivati tekst željene gustoće, tj. može im se zadati gotovo svaki razmak među redovima i željena gustoća slova.
Primijetili smo da se gotovo sve veličine odnose na anglo-američki sustav mjera, tj. na veličinu inč (inch, palac) koji iznosi 2,540 cm. To je stoga što je sva kompjutorska oprema prilagodena anglo-američkim standardima, a kako je prva proizvodnja počela upravo na tom području te opsegom nadvisila sve zemlje svijeta, prihvaćeni su upravo ti tehnički standardi. Stoga se i mi moramo znati služiti tim sustavom mjera.
Tekst kojemu smo odredili veličinu stranice želimo unutar tog prostora i dobro rasporediti. Stoga naslove možemo centrirati tako da budu smješteni u sredinu retka, zatim cijeli tekst možemo vertikalno centrirati tako da se tekst kraći od jedne stranice, ako to želimo, po visini smjesti u sredinu stranice. Ujedno možemo poravnati i desni rub teksta da oba ruba izgledaju ravno (to se u tipografiji naziva isključivanjem, ali je dosta čest naziv preuzet iz njemačkoga justiranje; engleski je izraz to justify - poravnavanje).
Ako neki dio teksta želimo posebno obilježiti možemo ga ispisati masnim (engleski bold), podcrtanim (engleski underline) ili kosim (engleski italic; u hrvatskom se ta slova nazivaju kurzivom) - to je moguće samo ako štampač može ispisivati takva slova.
Isto tako možemo birati i veličine slova (od sitnih i/ili gušćih do velikih i/ili rijetko ispisanih slova) ovisno o tome kakvim štampačem raspolažemo.
Blokovi teksta
Još jedna važna mogućnost programa za obradu teksta jest mogućnost premještanja, kopiranja i brisanja cijelih dijelova teksta (stranica, odlomaka, rečenica, riječi). Dio teksta koji želimo izbrisati, premjestiti ili kopirati moramo prije toga posebno obilježiti. Tako posebno obilježen dio teksta naziva se blok teksta ili, skraćeno, samo blok. Blok je bilo koji dio teksta kojemu se na početak stavlja oznaka za početak bloka, a na kraj oznaka za kraj. U radu s tekst procesorima blok se na ekranu obično pokazuje inverzno, tj. slova su crna i ispisana na bijeloj podlozi. Početak bloka označavamo tako da kursor pomaknemo na početak teksta koji želimo obilježiti, pritisnemo odgovarajuću funkcijsku tipku ili kombinaciju tipaka (u programu WordPerfect to je tipka ALT-F4, a u programu WordStar tipke CTRL-K i zatim B), a zatim kursorskim tipkama pomičemo kursor. Kako kursor pomičemo, tako se tekst na ekranu ispisuje inverzno (crna slova na bijeloj podlozi). Kursor pomičemo do željene točke (kraja bloka). Tako označeni tekst naziva se blok i može se izbrisati, premjestiti na neko drugo mjesto u tekstu ili kopirati (udvostručiti) tako da se označeni dio teksta ponovi na nekom drugom mjestu u tekstu. Na taj način možemo, ako npr. radimo više sličnih stranica teksta, tekst napisati samo jedanput, kopirati ga i tada samo unijeti potrebne izmjene.
Blokovi teksta mogu se upotrijebiti i za pretvaranje teksta pisanog malim slovima (koji se naziva kurent - engl. lowercase) u tekst pisan samo velikim slovima (koji se naziva VERZAL - engl. uppercase). Dovoljno je blokom označiti tekst koji se iz kurenta pretvara u verzal i tada odgovarajucom funkcijskom tipkom pretvoriti slova u velika. U programu WordPerfect to je tipka SHIFT-F3. Moguće je i velika slova (verzal) pretvoriti u mala slova (kurent). Pritom u hrvatskom jeziku postoji jedna poteškoća. Budući da su programi predviđeni za engleski jezik, naša slova s dijakritičkim znakovima (č, ć, đ, š, ž) tom se funkcijom ne pretvaraju u odgovarajuća velika (Č, Ć, Đ, Š, Ž) i obratno, te ih je potrebno naknadno ručno pretvoriti u odgovarajuća mala odnosno velika slova. O ostalim poteškoćama koje se javljaju pri pisanju teksta na hrvatskom jeziku programima za obradu teksta predviđenim za rad na engleskome ili nekom drugom jeziku pročitajte u poglavlju 8.3.
Pronalaženje i zamjenjivanje određenog teksta
Veoma važna mogućnost programa za obradu teksta je i automatsko pronalaženje i zamjenjivanje riječi ili dijelova teksta. Međutim, u hrvatskom i sličnim jezicima, u kojima su riječi zbog gramatičkih razloga promjenljive ili postoji više načina pisanja pojedine riječi, potrebno je prije traženja razmisliti kako treba zadati pretraživanje. Pretpostavimo na primjer, da u tekstu nekog udžbenika želimo ujednačiti pisanje riječi kompjutor (koja se često pojavljuje i obliku kompjuter). Stoga želimo pronaći gdje se sve ona pojavljuje. Bilo bi vrlo teško čitajući tražiti gdje se ona pojavljuje, jer se u svakom udžbeniku informatike ona mora vrlo često pojavljivati. Ako je tekst napisan pomoću programa za obradu teksta, jednostavnom ćemo naredbom zatražiti od programa da pronađe i pokaže gdje se sve pojavljuje niz znakova "komp". Time cemo pokriti i oblik "kompjutor" i "kompju-ter1' ili čak "komputor" (ali i neke drugi riječi koje bi se mogle pojaviti, npr. komparirati, kompas, komponenta, komplicirati i dr). Međutim, na taj ćemo način sigurno pronaći sva mjesta u tekstu gdje se pojavljuju oblici komp/jutor/juter/utor. Kad ih pronađemo možemo ih po želji ispraviti. Funkcija za traženje (pretraživanje) na engleskome se zove search.
Pri pretraživanju teksta možemo zadati programu da sve pronađene pojave nekog niza znakova zamijeni drugim nizom (npr. rijec "uslov", koja se obicno ne upotrebljava u standardnom hrvatskom jeziku, riječju "uvjet") i to na dva načina: bilo da pri svakoj pronađenoj riječi stane i korisnika zatraži potvrdu da li stvarno želi ili ne želi zamijeniti tu riječ (pri čemu korisnik odgovara sa DA — YES, ili NE — NO, bilo da to napravi automatski. Ta se mogućnost na engleskome zove search and replace (pronađi i zamijeni).
8.2.2 . Dodatne mogucosti programa za obradu teksta
Macro naredba
Jedna od najvažnijih mogućnosti programa za obradu teksta jest mogućnost pamćenja nizova znakova i/ili naredaba koje se unose s tastature. Posebnom naredbom, koja se naziva macro naredba, moguće je zapamtiti svaki niz znakova i/ili naredaba koji se unosi s tastature i tada taj niz znakova ponoviti pritiskom samo jedne ili dviju tipaka. Ako, na primjer želimo više pojedinačnih riječi pisanih u tekstu običnim slovima pretvoriti u riječi pisane masnim (bold) slovima, tada ćemo nekoj tipci, na primjer tipci ALT-A, pridijeliti niz znakova koji će to učiniti (pretpostavimo da smo kursor doveli na početak riječi koju želimo pretvoriti u masno pisanu, te da je riječ o programu WordPerfect). Prije svega, pritisnemo tipku CTL-F10, kojom započinjemo pamćenje niza znakova. Nakon toga program nas "pita" kojoj tipci želimo pridijeliti sljedeći niz znakova. Pritisnemo tipku ALT-A. Tek tada mozemo početi unositi željeni niz znakova koji će riječ na čijemu se početku nalazi kursor pretvoriti u masnu, i to na sljedeći način. Uključi se tipka za označivanje bloka (tipka ALT-F4), pronađe sljedeći razmak u tekstu (tipka F2 - uključi pretraživanje, razmak - tj. pritisak na razmaknicu, tipka F2 obavi traženje), vrati se za jedan razmak (kursor ulijevo - razmak ne treba biti označen masno), pretvori blok u masna slova (tipka F6 - bold). Nakon pritiska tih šest tipaka željena riječ ispisat će se masnim slovima. Svi znakovi od pritiska tipke ALT-F4, koja znaci početak bloka (odnosno ukupno šest znakova), zapamćeni su, te treba još samo jedanput pritisnuti tipku CTL-F10, kojom se prekida pamćenje znakova unesenih s tastature. Nakon toga moguće ih je ponoviti jednostavnim pritiskom tipke ALT-A, te se tim pritiskom svaka riječ (ako smo kursor prije toga doveli na njezin početak) pretvoriti u masno pisanu. Dakle, nadalje je umjesto pritiskanja šest tipaka za pretvaranje riječi u masno pisanu potrebno pritisnuti samo tipku ALT-A. Niz znakova zapamćen pod tipkom ALT-A u govoru se naziva MACRO-A, ili macro-program A, a postupak pamćenja niza znakova pomoću naredbe MACRO, naziva se definiranjem macro-naredbe ili definiranjem macro-programa.
Upotreba macro-naredbi izvanredno ubrzava rad i omogućuje uštedu vremena. Vrijeme potrebno za definiranje macro-naredbe zanemarivo je prema vremenu koje se uštedi primjenom pojedine macro-naredbe.
Alberico, Ralph. & Miceo Hary. <MI>Expert systens for reference and information
retrieval<D>, Westport, Meckler, 1990«-
Blake, L.P. Uirgil / Tjoumas Renee (eds), <MI>Infomation literacies for the
twenty-first century<D>, Boston, Mass., G.K. Hall, 1990«-
Star, Jeffrey & Estes, John. <MI>Geographic Information systems : an
introduction <D> Englewood Cliffs, N.J. : Prentice Hall, 1990«-
Tonlin, C. Dana, <HI>Geographic information systems and cartographic
modeling<D>, Englewood Cliffs, N.J. : Prentice Hall, 1990«-
Ackermann, D., Tauber, M.J.: <MI>mental models and human-computer
interaction<D>, Amsterdam, New York : North-Holland; New York (Distributors for
the U.S.A: and Canada: Elsevier Science Pub. Co., 1990«-
A. introduction
Not Found! Select Word or Menu Option (B=Continue): 0
1 Skip Once; 2 Skip; 3 Add Word; 4 Edit; 5 Look Up; 6 Phonetic
Programi za pronalaženje pogrešaka (spelling checker)
U programe za obradu teksta redovito su ugrađeni i programi za pronalaženje pogrešaka (detektori odnosno korektori pogrešaka) u pisanom tekstu (engl. spelling checker), koji omogućuju provjeru pravopisne ispravnosti teksta pisanog (priređenog) na kompjutoru. To znaci da ti programi ne provjeravaju smislenost teksta niti ispravnost pisanja interpunkcije, vec samo ispravnost pisanja pojedinih riječi prema pravopisnim pravilima jezika teksta.
Takvi su se programi najranije pojavili na engleskome govornom podrucju (SAD), gdje je najprije i počela masovnija primjena kompjutora za upis i uređivanje teksta.
Danas vec postoji na tržištu mnoštvo programa za detektiranje ispravnosti pisanja riječi na raznim jezicima (engleskom, francuskom, njemačkom), pa čak i različite verzije programa za britanski i američki engleski jezik. Ti programi omogućuju da se pri pisanju/prepisivanju teksta jednostavno i brzo pronađu moguće pogreške u pisanju, bilo da se piše na materinskom ili stranom jeziku. Većina tih programa radi tako da uspoređuje cijele riječi s riječima u ugrađenom rječniku koji sadrži dovoljan broj riječi jezika teksta. Uz rječnik, ti programi obično imaju ugrađen i tzv. tezaurus, odnosno strukturirani popis riječi, odnosno unaprijed priređen popis riječi sličnih po značenju ili načinu pisanja. Pomoću takvog tezaurusa za zadanu se riječ pronađu sve riječi iste ili slične po značenju ili slične po načinu
pisanja. To omogucuje korisniku koji piše na stranom jeziku da brzo dobije popis sinonima za neku određenu riječ, pa je ne mora provjeravati u klasičnom rjecniku. Za jezike koji nemaju fonetski pravopis (engleski i francuski na primjer) često postoji i mogucnost pronalaženja rijeci po zvučnoj sličnosti. Mnogi tezaurusi uz popis riječi sličnih po značenju imaju i popis riječi suprotnog značenja (antonima).
8.3. Problemi koji se javljaju pri pisanju teksta na hrvatskom jeziku
Iako postoji potreba za detektorima pogrešaka u tekstu pisanom na kompjutoru, za hrvatski standardni jezik takvih programa još nema na tržištu. Da bi se izradili takvi programi, potrebno je prije svega vidjeti na koje se sve načine mogu izraditi detektori pogrešaka. Jednim od načina može se za određeni jezik napraviti popis svih slogova (ima ih ograničen broj) koji se u nekom jeziku pojavljuju, a drugim se napravi popis svih (ili najčešćih riječi nekog jezika, trećim se upotrijebe čestotne (frekvencijske) tablice pojavljivanja skupina od dva ili tri slova (dvoslova — digrama ili troslova — trigrama) ili se odabere kombinacija tih podataka. Uglavnom, svi ti pristupi svode se na dva osnovna, koja uvjetno možemo nazvati 1) statističkim i 2) rječničkim pristupom.
1. Statistički pristup
Taj se pristup zasniva na analizi teksta na razini čestoće pojavljivanja pojedinih kombinacija znakova (digrama, trigrama odnosno slogova) koja se za pojedini jezik može lako odrediti iz dovoljno velikog korpusa (standardnoga, pažljivo odabranog skupa djela različitih književnika, novinskih tekstova, tehničkih knjiga i sl., koji zajedno čine jedan jezik).
Pri pisanju teksta program upućuje na mjesta gdje se pojavljuju kombinacije znakova ili slogovi koji se ne nalaze na ugrađenoj tablici ili im je vjerojatnost pojavljivanja manja od neke unaprijed zadane vrijednosti. Na primjer, u hrvatskom se jeziku dvoslov (digram) DJ (odnosno dj — svejedno je li pisan velikim ili malim slovima) u korpusu od milijun digrama pojavljuje 207 puta, a digram "JD" samo 10 puta. Program ce, prema tom primjeru, upućivati na sva mjesta u tekstu gdje se pojavljuje digram "JD" jer mu je vjerojatnost pojavljivanja vrlo malena. Koja je granica vjerojatnosti na kojoj se neki digram prihvaća ili odbacuje, određuje se prema željenoj točnosti detektora.
Kada naiđe na takvo "sumnjivo" mjesto, program očekuje da prihvatimo ili promijenimo riječ odnosno tu kombinaciju znakova. Pri takvom, "statističkom" pristupu jedan od problema u izvedbi detektora jest postotak nedetektiranih pogrešaka. Naime, mnoge su kombinacije dvoslova i troslova dosta česte, ali u nekim se riječima jednostavno ne pojavljuju, a lako mogu biti rezultat statistički najčešćih pogrešaka pri strojnom pisanju. Drugi problem koji se pojavljuje jest broj tzv. lažnih pogrešaka, tj. upućivanje na pogrešku koja to nije. Taj problem na statističkoj razini nije lako riješiti jer se ne može unaprijed reći koje su riječi ispravne iako sadrže "zabranjene" kombinacije znakova. U navedenom primjeru takva bi se pogreška javila u svim riječima koje sadrže digram "JD", što znači i u svim superlativima pridjeva koji počinju slovom D (osim, naravno, pridjeva "dobar"). Rješenje za to jest ugrađivanje popisa "iznimaka" u usporedbi sa statističkim osobitostima pojavljivanja kombinacija znakova. To vodi rječničkom pristupu u izvedbi korektora pogrešaka, tj. upotrebi rječnika, odnosno rječničke baze. U statističkom pristupu popis iznimaka označava prijelaz prema rječniku. Statistički se pristup i primjenjivao zbog "straha" da bi rječnik bio prevelik. Međutim, može se dokazati da veličina dodatnih podataka u statističkom pristupu ubrzo doseže red veličine rječnika.
2. Rječnički pristup
Pretpostavka rječnićkog detektora jest da ima ugrađen dovoljno velik rječnik s većinom riječi koje se pojavljuju u tekstu te, da ispravnima smatra one riječi koje se nalaze u rječniku, a uvjetno neispravnima one kojih u tom rječniku nema. U takvom detektoru nema nedetektiranih pogrešaka na pravopisnoj razini, a broj "lažnih pogrešaka" ovisi o veličini rječnika i o sposobnosti programa da gradi dodatne "korisničke" rječnike najčešćih riječi koje pojedini korisnik upotrebljava i koje se ne nalaze u glavnom rječniku.
3. Poteškoće pri izradi "rječničkog" detektora pogrešaka za hrvatski standardni jezik
Izvedba rječničkih detektora pogrešaka prilično je jednostavna za pretežno analitičke (neflektivne) jezike kao što su engleski i francuski, jer broj rijeći takvog rječnika uglavnom odgovara i broju rječničkih natuknica, uz mali broj iznimaka. Na primjer, u engleskom jeziku većina riječi tvori plural tako da im se na kraju doda "s", uz manji broj pravila koja se mogu ugraditi u program, pri čemu je broj nepravilnih plurala zanemariv (npr. mouse/mice). Stoga se takve riječi jednostavno ugrađuju u rječnik kao nove, zasebne riječi. Takvi rječnici, odnosno tezaurusi, sadrže i više od 100 tisuća riječi, što približno obuhvaca 250 do 300 tisuća znakova. Očito je da jednostavna rječnička struktura omogućuje i sažimanje rječnika.
U jezicima kao što je hrvatski, koji imaju složenu promjenu riječi, nije ekonomičan isključivo rječnički pristup kojim se svaka riječ bilježi onako kako se u tekstu pojavljuje, jer već i mali broj riječi daje vrlo mnogo oblika pa bi takav rječnik zauzimao previše mjesta. Odnos između broja riječi i broja pisanih oblika za standardne hrvatske rječnike iznosi otprilike 1:10.
Jednim je istraživanjem dokazano da samo 4 009 najčešćih riječi hrvatskoga standardnog jezika daje 36 965 različitih oblika.
Drugi pristup izradi rječničkog detektora za jezike kao što je hrvatski jest upotreba rječničke baze podataka koja bi posebno sadržavala početke riječi, a posebno nastavke, pri čemu bi uz svaki početak bili označeni nastavci koji se uz taj početak mogu upotrijebiti. Na taj bi se način uštedio prostor, a brzina pronalaženja riječi u bazi ovisila bi o organizaciji podataka u njoj i načinu pretraživanja.
Na osnovi istraživanja koja su obavili suradnici Zavoda za informacijske studije Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, pokazalo se kako bi takva rječnička baza morala sadržavati oko 65 000 riječi da bi prepoznavala 99,5% riječi što se pojavljuju u običnim tekstovima na standardnom hrvatskom jeziku te da bi svojom veličinom lako stala u memoriju prosječnog IBM kompatibilnog računala.
Tih 65 000 riječi treba prije svega odabrati, zatim upisati u svim oblicima te organizirati tako da pristup njima bude dovoljno brz. Sve to zahtijeva dodatna istraživanja i trud.
Iz ovog prikaza vidimo da je različitost strukture hrvatskoga i engleskog jezika uvjetovala zaostajanje u razvoju nekih informacijskih alata koji se u svijetu inače uveliko upotrebljavaju, te da je potrebno uložiti još dosta truda da bi se taj zaostatak nadoknadio.
Programi za provjeru stila i gramatičke ispravnosti
Osim programa za pronalaženje pogrešaka, na engleskom su se govornom području pojavili i programi za provjeru stila i gramatičke ispravnosti tekstova pisanih engleskim jezikom. Takvi programi, koje obično izrađuju timovi sastavljeni od informacijskih stručnjaka, lingvista, pedagoga i pisaca ne provjeravaju samo gramatičku ispravnost tekstova nego obavljaju i analizu rečenice, stila, provjeravaju čitljivost tekstova a usput pronalaze i pravopisne pogreške. Ti programi zbog svoje strukture i organizacije pripadaju tzv. ekspertnim sustavima jer okupljaju i formaliziraju sve znanje tima stručnjaka koji ih izrađuju i primjenjuju ga na analizu tekstova korisnika. Još ne postoje takvi programi za hrvatski standardni jezik.
Programi za oblikovanje i slanje pisama (mail merge)
Jedna od mogućnosti svih programa za obradu teksta, jednostavna ali vrlo često upotrebljavana, jest mogućnost pripremanja i slanja istog pisma većem broju primalaca, ali tako da se na svaki primjerak pisma upiše nova adresa i ime korisnika te da se u pismu, gdje god je potrebno, upiše ime ili titula primaoca.
To se postiže tako da se pismo napiše, a na svim mjestima gdje u pismu mora biti ime ili titula umetne odgovarajuća oznaka. Zatim se posebno napiše popis svih imena primalaca, s titulama, adresama i odgovarajućim podacima, točno prema zamišljenom rasporedu, nakon čega program sam zamjenjuje oznake što smo ih umetnuli u pismu podacima iz popisa primalaca. Ta se funkcija na engleskome zove mail-merge.
Najčešći programi za obradu teksta
Sve nabrojene funkcije, kao što smo rekli, sadrže gotovo svi programi za obradu teksta. Danas je na tržištu dostupno nekoliko desetaka, pa i stotina različitih programa za obradu teksta, no na našim su područjima češća od ostalih samo tri programa. To su (abecednim redom) WORD, WORDPERFECT i WORDSTAR. Sva tri programa imaju sve mogućnosti navedene u ovom pregledu, svi su podjednako brzi (osim gramatičke provjere), podjednako prikladni za rad, a korisnici se odlučuju za jedan od njih zapravo prema tome koji im je od njih u danom času "pri ruci". Kasnije, kad se naviknu na neki program, korisnicima se najčešće ne da učiti novi raspored funkcijskih tipaka i logiku programa. Pritom mnogi od njih uistinu misle i tvrde da je upravo onaj program kojim se služe najbolji od svih, pa danas postoje grupe žestokih zagovornika pojedinih programa. Istina je, zapravo, da svi oni imaju otprilike jednake mogućnosti, a za svakog je korisnika najbolji onaj program kojim se taj korisnik najbolje služi.
Programi za učenje strojopisa
Iako ne ulaze u skupinu informacijskih alata, programi za učenje strojopisa (tipkanja) vrlo su važni za sve korisnike informacijskih alata koji ne znaju pisati na stroju sa svih deset prstiju i naslijepo. Znati dobro pisati na stroju danas je nužan preduvjet za svakoga tko se želi baviti informatikom, kompjutorima i uopće bilo kojom djelatnosti. Još ce dugo pisana riječ biti najvažniji način komunikacije, a za priređivanje tekstova na običnom stroju za pisanje ili kompjutoru moramo ih upisati preko tastature. Tko tom vještinom bolje ovlada, uštedit će više vremena za druge, kreativnije poslove. Stoga bi svatko tko polazi srednju školu, a posebno oni koji namjeravaju dalje studirati, morao naučiti strojopis.
Programi za učenje strojopisa omogućuju korisniku da za samo nekoliko dana nauči osnove, te da se dalje, uz odgovarajuću strategiju učenja (koju određuje sam program prema analizi napredovanja svakoga pojedinog učenika), usavršava čak i do profesionalne razine pisanja na stroju, tj. do više od 300 udaraca u minuti. Za to je, uz odgovarajući program, nakon svladavanja osnova potrebno samo nekoliko minuta dnevno.
Najbolji takvi programi prate što je svaki učenik naučio, analiziraju koje su mu slabe osobine pisanja (npr. da zamjenjuje slova koja piše kažiprstom lijeve i desne ruke i sl.), te u vježbanju naglašava baš te slabije točke. Na taj nacin učenik vježba upravo ono što mu najviše treba. Podučavanje je individualizirano, napreduje se brže, a motivacija je veća jer učenik točno zna što mu ide slabije i na što se mora koncentrirati.
Spomenuti programi, kao što smo već mogli uočiti, pripadaju skupini ekspertnih sustava za individualiziranu nastavu pomoću računala. Jedan od poznatijih programa za učenje strojopisa odnosno jedan koji je u SAD dobio najviše pohvala jest program Mavis Beacon Teaches Typing.
Pitanja za provjeru i vježbu
1. Što su informacijski alati?
2. Kako se dijele i koje su vrste informacijskih alata?
3. Čemu služe programi za obradu teksta, a čemu programi za stolno izdavaštvo?
4. Opišite uobičajeni postupak pri radu s programom za obradu teksta (od uključivanja računala, pokretanja programa, smišljanja, pisanja i ispisivanja teksta)?
5. Što je spelling checker?
6. Koji se problemi javljaju pri pisanju teksta pomoću računala na hrvatskom jeziku?
7. Koje su poteškoće pri izradi rječničkog detektora pogrešaka za hrvatski standardni jezik?
8. Je li za rad na kompjutoru potrebno poznavati strojopis ?