Poglavlje 2

Informacijska je znanost još uvijek mlada znanstvena disciplina, a to znači da su razlike u tumačenju i definiranju njezina predmeta, područja i ciljeva velike. Budući da postoje brojne razlike u određivanju njezina predmeta, područja i ciljeva, to je i prikaz razvitka informacijske znanosti (razvitka njezine teorije i njezine povijesti) složen zadatak. Već smo rekli da se najčešće ukazuje na:

• niz suvremenih »komunikacijskih« znanosti kao ključna mjesta za razumijevanje same pojave, ali i nekih teorijskih postavki informacijske znanosti.

Ako niste zainteresirani za pregled razvitka i područja informacijske znanosti, preskočite ovo poglavlje. Osim zadnjeg dijela (2.4), onoga o relevantnosti jer je relevantnost ključni pojam informacijske znanosti.

Između 1940-ih i 1960-ih godina dominiralo je uvjerenje da će informacijska tehnologija (reprografska i telekomunikacijska, ali ponajprije kompjutorska) riješiti sve informacijske i dokumentacijske probleme.

»Neko vrijeme 1950-ih i ranijih 1960-ih godina bili smo suviše prostodušni u pogledu uloge tehnologije i vjerovali smo u nju kao u panaceju. Potreban je samo veći, brži kompjutor« (J. H. Shera, D. B. Cleveland, 1977). Zato je kompjutor za većinu definicija nastalih 1960-ih i 1970-ih godina bio okosnica za definiranje informacijske znanosti. Iako je ta veza između kompjutora (informacijske tehnologije) i informacijske znanosti za dio znanstvenika neosporna, oni ipak kompjutore ne povezuju s predmetom već s područjem te metodama i tehnikama rada informacijske znanosti. To je, na primjer, vidljivo i iz sljedećih definicija:

• Francuska akademija, 1966: »Informatika je znanost o sistematskom i efikasnom obrađivanju — osobito uz pomoć automata — informacija...«

• H. M. Weisman, 1967: Informacijska znanost »je rođena iz tehnologije što stvara opremu za obradu podataka i informacija«

• H. Borko, 1968: Informacijska znanost »... obuhvaća istraživanje prezentacije informacija i u prirodnim i u umjetnim sistemima, uporabu kodova za djelotvornu transmisiju poruka i proučavanje sredstava i tehnika za obradu informacija, kao što su kompjutori i njihovi programirani sistemi«

• G. S. Ždanova, 1971: Informacijska znanost»... izučava... optimalnu organizaciju informacijskog rada na osnovi suvremenih tehničkih sredstava«.

Smatra se da je dokumentalistika stekla status znanstvene discipline 1948. pojavom knjige S. C. Bradforda »Documentation«. Nova je disciplina definirana kao:

• postupak skupljanja, klasificiranja i distribucije dokumenata (bez obzira na vrstu, sadržaj i oblik) u svim djelatnostima.

Takvo se određenje dokumentalistike zadržalo u Evropi i nakon drugoga svjetskog rata, a 1950-ih je godina u SAD nastao novi izraz »pretraživanje informacija« (information retrieval), koji je uskoro dopunjen u »pohranjivanje i pretraživanje informacija« (information storage and retrieval).

Calvin Mooers uveo je termin pretraživanje informacija (1950) i definirao ga kao

• »pronalaženje iz zadane zbirke dokumenata, prema ustanovljenoj vjerojatnosti, onog skupa dokumenata koji uključuje ... sve dokumente određenog sadržaja...«.

Smatra se, također, da je 1957. ona godina kada se dokumentalistika preorijentirala s manualnih na kompjutorski zasnovane sustave za pretraživanje (computer based retrieval systems).

Primjenom informacijske tehnologije u dokumentacijskim službama stvoreni su sustavi za pretraživanje obavijesti. Stvaraju se i razvijaju nacionalni i svjetski sustavi za određena područja (kemiju, medicinu, atomsku energiju, aeronautiku, istraživanje svemira itd.), a istodobno je informacijsko-dokumentacijska djelatnost dobila do tada neslućenu financijsku i društvenu potporu. Međutim, informacijska tehnologija i dokumentalistika (pretraživanje informacija) nužan su preduvjet za razvoj informacijske djelatnosti, ali nisu i dostatan razlog za stvaranje informacijske znanosti.

Na stvaranje informacijske znanosti (njezinih postavki, teorija i metodologije) presudno su utjecale (i još utječu) mnoge znanosti i discipline što su nastale (ili se počinju konstituirati) prije i poslije drugoga svjetskog rata; većinu tih disciplina ili znanosti karakterizira bavljenje različitim oblicima komunikacije kao i to da im je komunikacija zajedničko područje, iako se međusobno razlikuju po predmetu, metodama ili ciljevima. Osim toga, sve te znanosti utječu jedna na drugu, one su »interdisciplinarne« ili »transdisciplinarne« i teško je razlučiti gdje počinje jedna i kada se pretače u drugu. Činjenica je da se informacijska znanost pojavila i razvila kao jedna od tih znanosti što izučavaju različite vidove »komunikacijskih polja«. Prisjetimo se ponovo tih znanosti i disciplina, od kojih se svaka na svoj način bavi informacijama. Obavijest je legitimni predmet istraživanja svih tih disciplina i zato se desetljećima govorilo o interdisciplinarnosti i transdisciplinarnosti u istraživanju obavijesti.

Paralelno s razvojem tih znanosti podudara se i spektakularni razvoj informacijske tehnologije — kompjutorske, telekomunikacijske i reprografske. Razvoj komunikacijskih znanosti i informacijske tehnologije karakterizira duh vremena što se označava sintagmom »znanstvena revolucija« ili »komunikacijska era«. Usmjerenost znanstvenog interesa i primjena tehnologije na rješavanje komunikacijskih problema, općenito, a posebno problema znanstvenog komuniciranja, bila je odlučna i za pojavu informacijske znanosti.

Naime, pretraživanje informacija nije se nikada razvilo u samostalnu znanstvenu disciplinu jer su teoretici pretraživanja informacija došli do spoznaje da je »pretraživanje oblik komunikacije pa možemo očekivati da analize pretraživanja budu potpomognute drugim studijama iz komunikacijskih znanosti« (B. C. Vickery). Posljedica te spoznaje je činjenica da su stručnjaci za pretraživanje informacija preusmjerili svoj interes s opreme i pragmatične orijentacije na probleme ljudske komunikacije, komunikacije u knjižnicama, organizacije informacija, uma i spoznaje itd. Dakle, njihov je interes usmjeren na razmjenu znanja (obavijesti) općenito, a posebno na razmjenu pohranjenog znanja (u dokumentacijama, knjižnicama itd). Pohranjivanje i pretraživanje informacija postalo je tako samo fragment u procesu razmjene znanja. Proučavanje razmjene informacija, općenito, zadaća je komunikacijskih znanosti, tj. »svih znanosti što se bave proučavanjem informacijskih procesa i sistema«, odnosno, informacijska znanost»... ograničava se na informacijske procese koji se odnose na rješavanje problema«, s ciljem da »... rasvijetli objektivne i subjektivne činitelje ukazujući na prirodu zakona razmjene informacija u pojedinim dijelovima društvenog života te u ljudskom društvu u cjelini«.

O tome što je informacijska znanost još nema konsenzusa jer »definicijski maraton« (kako su J. H. Shera i D. B. Cleveland 1977. nazvali diskusiju o definiciji informacijske znanosti) još traje. Dosadašnje rasprave o definiciji informacijske znanosti nisu dovele do konsenzusa o njezinu predmetu, ali dominira shvaćanje da ona proučava komunikacijske procese; nije pojašnjeno što je to obavijest, ali je prihvaćeno mišljenje da je informacija osnovni fenomen proučavanja informacijske znanosti; nije usvojena jedinstvena teorija za proučavanje informacija u komunikacijskim procesima, ali su usvojile relevantnost (svrhovitost) kao ključni pojam za interpretaciju tih procesa; konačno, nije postignuta suglasnost ni o tome je li informacijska znanost (već) znanost, ali postoji suglasnost da što prije treba definirati njezine teorijske osnove.

Kako još uvijek nije jasno stoje informacijska znanost, češće se citiraju definicije koje određuju njezino područje a ne predmet. Najčešće se, zapravo, citira jedna od najstarijih definicija, koja je ujedno i uvjetno najprihvaćenija jer su mnoge druge njezine varijacije. Riječ je o definiciji što je prihvaćena godine 1961. (na konferenciji održanoj u listopadu 1961, i travnju 1962, na The Georgia Institute of Technology), a područje informacijske znanosti određuje ovako:

• »Znanost što istražuje svojstva i ponašanje informacija, sile što upravljaju protokom informacija i sredstva za obradu informacija radi optimalne dostupnosti i uporabljivosti. Ti procesi uključuju nastajanje, diseminaciju, prikupljanje, organizaciju, pohranjivanje, pretraživanje, interpretaciju i uporabu informacija. Područje je izvedeno iz ili srodno matematici, logici, lingvistici, psihologiji, kompjutorskoj tehnologiji, operacijskim istraživanjima, grafičkom umijeću, komunikacijama, bibliotečnoj znanosti, upravljanju i nekim drugim područjima.«

Malo kasnije nastaju definicije što određuju znanstveno područje informacijske znanosti. Najčešće se citiraju ove definicije:

• »Informacijska znanost mora se usmjeriti na sve vidljive činjenice i događaje što se odnose na pojam informacije. Tako, informacijska znanost mora biti organizirani korpus znanja zasnovan na načelima koja tumače i nastoje otkriti i formulirati u osnovnim crtama uvjete pod kojima se javljaju činjenice i događaji što se odnose na generiranje, transmisiju i uporabu informacija« (W. Goffman, 1975)

• »Proučavanje svojstava, strukture i transmisije informacija, i razvoj metoda za probitačnu organizaciju podataka i diseminaciju informacija« (G. Wersig, U. Neveling, 1976)

• »Informatika je znanstvena disciplina koja istražuje strukturu i svojstva (a ne posebne sadržaje) znanstvenih informacija, kao i zakonitosti djelatnosti znanstvenih informacija, njihovu teoriju, historiju, metodologiju i organizaciju« (A. J. Mihajlov, R. S. Giljarevskij).

• »Njezina svrha je da unapređuje razmjenu informacija među ljudima« (G. Wersig, U. Neveling, 1975).

Ta je definicija vrlo općenita, ali supsumira sve one definicije što kao ciljeve informacijskih znanosti prepoznaju proučavanje (samo određenih) tipova komunikacijskih procesa (npr. »znanstveno komuniciranje« ili »proučavanje zapisanog znanja i njegov transfer u najširem smislu«).

U posljednje vrijeme prevladava mišljenje da se informacijska znanost treba baviti proučavanjem općih zakona svih komunikacijskih procesa: od neformalnih do formalnih. Dosadašnji je interes bio usmjeren prije svega na znanstvene komunikacije, tj. na proučavanje neformalnih (usmenih i pismenih) komunikacijskih procesa i formalnih komunikacijskih procesa posredovanih razmjenom znanstvene literature između znanstvenika, tj. unutar znanstvenih zajednica.

Važnu ulogu u svakom komunikacijskom sustavu, tj. u organiziranoj razmjeni znanja ima informacijsko-dokumentacijska djelatnost, koja se bavi prikupljanjem, pohranjivanjem, obradom, pretraživanjem i diseminacijom dokumenata i obavijesti. Ali, iako se zagovara teza da informacijska znanost treba proučavati različite tipove komunikacijskih procesa, još nema konsenzusa o tome treba li se informacijska znanost ograničiti samo na proučavanje pohranjenih informacija, tj. raspoloživih fondova u različitim komunikacijskim sistemima, ili ne.

Kako se informacijsko-dokumentacijskim sustavima i službama bave i bibliotekarstvo i dokumentalistika, a informacijska znanost to čini tek odnedavno, u teoriji su prilično nejasno (i različito) postavljene granice i odnosi između tih disciplina. Pogotovu je teško u praksi razlikovati gdje počinju i prestaju granice tih djelatnosti. Osnovne postavke o pohranjivanju i pretraživanju obavijesti te o organizaciji automatiziranih informacijskih sustava definirala je dokumentalistika. Osim toga, dokumentacijske su se službe razvile iz specijalnih knjižnica (posebno onih što su vezane za industriju) u samostalne službe orijentirane na zadovoljavanje potreba šireg kruga korisnika sličnog interesa ili unaprijed određenog broja korisnika. Zato u teorijskim razmatranjima i dalje ostaje sporno je li dokumentalistika nova disciplina neovisna o bibliotekarstvu ili mu je podređena. Kako se sada i informacijska znanost bavi istim ili sličnim problemima (planiranjem informacijskih sustava, strukturom dokumenata, logičkim sustavima za pohranjivanje i pretraživanje informacija, problemima automatskog indeksiranja i prevođenja, optimalizacijom komunikacijskih sustava, efikasnošću informacijskih službi itd.), to su nejasni odnosi (često više u praksi negoli u teoriji) između bibliotekarstva, dokumentalistike i informacijske znanosti.

Za informacijsku znanost fundamentalni su pojmovi obavijest kao fenomen i komunikacija kao proces. Iako intuitivno možemo razumjeti značenje tih ključnih pojmova, njihova su izučavanja i interpretacije poznata tek odnedavno. Teorija informacija (The Mathematical Theory of Communication, 1949) Shannona i Weavera svojom jednostavnošću i originalnošću već četrdesetak godina fascinira znanstvenike svih disciplina u kojima je obavijest fundamentalna kategorija. Obavijest je postala ključni pojam za sve znanosti što se bave bilo kojim oblikom simbolične komunikacije, od matematike dio kompjutorskih znanosti, od logike do lingvistike, od elektronike do bibliotekarstva, od humanističkih znanosti i umjetnosti do dokumentalistike, od društvenih znanosti do medicine itd.

Informacija je postala interdisciplinarni fenomen, a svaka je znanost pokušala, i još pokušava, protumačiti samo jedan dio ili oblik te složene pojave. Nikada nije bilo sporno da je obavijest kompleksan fenomen, s mnoštvom različitih fizičkih, bioloških i društvenih svojstava. Već su Shannon i Weaver upozoravali da se obavijest može tumačiti na a) tehničkoj, b) semantičkoj i c) behaviorističkoj razini, odnosno:

»Fundamentalni problem komunikacije je da na jednoj točci točno ili približno reproducira poruku odabranu na drugoj. Poruke često imaju značenje; to znači da one upućuju na neki sustav ili su povezane s njim određenim fizičkim ili konceptualnim svojstvima. Ti su semantički vidovi komunikacije irelevantni za tehnički (engineering) problem« (Shannon, Weaver, 1949).

Izvor: C. Shannon, W. Weaver: »The Mathematical Theory of Communcation«, University of Illinois Press, Urbana, 1949.

Polazište definicije	Primjenjivost za informacijsko-dokumentacijsku znanost	Nadomjesne oznake u informacijsko—dokumentacijskoj znanosti	Moguće područje primjene
a. polazište: struktura (odnosi se na materijal)	ne	»struktura«	filozofija
b. polazište: znanje (odnosi se na pošiljatelja)	ne	»znanje«	teorija odlučivanja
c. polazište: vijest (odnosi se na poruku)	ne	»vijest« »iskaz«	teorija informacija
d. polazište: značenje (odnosi se na svojstva)	ne	»značenje«	lingvistika filozofija jezika
e. polazište: djelovanje (odnosi se na primatelja)	da	informacija	informacija i dokumentacija
f. polazište: proces (odnosi se na proces)	ne	»informacijski proces«	novinarstvo

Izvor: G. Beling, G. Wersig»Zur Typologie von Daten und Informationssystemen«, 1973, str. 14.

Međutim, većina je znanstvenika zanemarila činjenicu da se matematička teorija informacija ne bavi semantičkim ni socijalnim aspektima obavijesti, već se oduševila mogućnošću uporabe teorijskih modela za analizu informacijskih i/ili komunikacijskih procesa. Tako je Shanon-Weaverov komunikacijski model postao pretečom i paradigmom svih ostalih komunikacijskih modela.

U svim tim modelima obavijest je ključni fenomen, entitet što se razmjenjuje u komunikacijskom procesu čija priroda nikada nije dokraja pojašnjena: bilo zato što su definicije parcijalne i usmjerene samo na određene vidove ili fragmente komunikacijskih procesa, bilo zato što nikada nije postignut konsenzus o ponuđenim definicijama.

Informacijska znanost nastaje 1960-ih godina, kada već postoji niz spoznaja i tumačenja informacijskog fenomena. Zato je od samog početka ambicija informacijske znanosti bila da prikupi i sintetizira spoznaje i znanja drugih znanosti i disciplina o informacijama i da dođe do opće priznate i valjane definicije obavijesti. Kao rezultat tih nastojanja stvorene su nove definicije i nova tumačenja, ali se otkrilo da je informacijski fenomen još »kompleksniji« i da se ne može jednoznačno definirati. Zato je nakon 1970-ih godina počelo prevladavati mišljenje (prema Wienerovu stavu »informacija je informacija a nije ni materija ni energija«) da je obavijest bazični fenomen, primitivni pojam koji se ne može definirati; upozorava se da jednako tako ne postoje ni adekvatne definicije ključnih pojmova u drugim znanostima — npr. o tome što je život u biologiji, zdravlje u medicini, energija u fizici, materija u kemiji, elektricitet u elektrotehnici. Prema tome, ako znanost ne može definirati svoje osnovne fenomene proučavanja (tj. energiju, materiju, informaciju itd.), ona može proučavati njihove manifestacije, ponašanja i učinke.

S. C. Bradford prvi se počeo koristiti terminom relevantan na način kako se taj termin danas upotrebljava u informacijskoj znanosti. On je između 1930-ih i 1940-ih godina pisao o člancima »relevantnim za temu«. S pojavom i razvojem sustava za pretraživanje informacija (od 1950-ih) glavni cilj tih sustava postao je pretraživanje i osiguravanje relevantnih informacija. Tako se od samog početka, ili preciznije i prije pojave informacijske znanosti, pravi razlika između raspoloživih i relevantnih obavijesti.

S pojavom informacijske znanosti relevantnost je postala i ostala ključni pojam za prosudbu informacijske djelatnosti (prakse) i najvažniji teorijski pojam za procjenu razmjene obavijesti i razumijevanje komunikacijskih procesa. Naime, predmet i područje informacijske znanosti određeni su problemima razmjene znanja općenito, odnosno razmjenom (za)pisanog znanja posebno. Na teorijskoj razini informacijska se znanost zato bavi proučavanjem ponašanja i učinaka obavijesti kao fenomena a komunikacije kao procesa; na praktičnoj razini relevantne se informacije uvijek dobivaju uspostavljanjem određenih selektivnih mehanizama u komunikacijskom procesu.

U oba slučaja relevantnost je ključni pojam koji intuitivno i u praksi prepoznajemo kao »potrebnu«, »neophodnu« itd. informaciju, ali koji je na teorijskom planu teže odrediti.

Ipak, pojam relevantnosti moguće je razumjeti prihvaćanjem sljedećih postavki i kriterija.

Relevantnost možemo tumačiti samo u sklopu komunikacijskog procesa. U komunikacijskom se procesu ono što zovemo informacijom prenosi od izvorišta do odredišta. Između izvorišta i odredišta postoji dinamična i povratna veza, a osim toga izvorište i odredište mogu mijenjati svoje uloge.

Komunikacija se pak može proučavati kao proces neovisan o drugim procesima, ili pak kao proces što ima učinke na druge procese (u ovom drugom slučaju, kojim se bavi npr. kibernetika, vrlo je važna uloga okoline).

U tom kontekstu javlja se »relevantnost kao mjera1 djelotvornosti između izvora i odredišta u komunikacijskom procesu. A budući da je mjera odnos, relevantnost je također odnos« (T. Saračević).

"Postoji velika razlika između mjere (tj. vremena), mjerne jedinice (sata), mjernog instrumenta (džepnog sata) i mjerenja (određivanja protoka vremena između događaja). Mi se možemo baviti relevantnošću kao mjerom bez definiranja drugih aspekata. U informacijskoj znanosti postoji stalna zbrka između ovih aspekata, posebno pri testiranju i evaluaciji".

Iako termini informacija i komunikacija u informacijskoj znanosti imaju mnoštvo značenja, ti se nazivi tumače unutar područja razmjene znanja. Zato je razmjena znanja polazna pretpostavka i za proučavanje relevantnosti; pri tome ne možemo zanemariti naredne postavke. Znanje je organizirano i strukturirano prema predmetima, prezentirano jezikom, a zapisano (pohranjeno) u/na dokumentima, odnosno literaturi. Strukture predmetnog znanja i predmetne literature nisu iste iako su u određenom odnosu. Isti je slučaj i sa strukturom jezika (odnosno simboličkim sustavima što se koriste za prikaz znanja). Struktura znanja, jezika i literature ključni su pojmovi za razumijevanje razmjene znanja. Shematski to možemo prikazati još jednim »trokutom« ili tročlanim odnosom (shema II).

Na odredištu, kao i na izvoru, predmetna literatura (dokumenti) i predmetno znanje pohranjeni su i organizirani na određeni način. Zato se razmjena znanja može prikazati kao komunikacija između fondova (datoteka) na izvorištu i odredištu. Vrste fondova mogu biti različite: memorije, zbirke knjiga, katalozi, kompjutorske baze i banke podataka, zbirke dokumenata i si. Učinak razmjene znanja očituje se u promjeni (dodavanju, brisanju ili reorganizaciji) strukture fondova na izvoru i odredištu, odnosno »razmjena znanja je djelotvorna kada i ako obavijest što se prenosi iz jednog fonda rezultira promjenama u drugom. Relevantnost je mjera tih promjena«.

Relevantnost je uvjetovana elementima koje možemo shematski prikazati na sljedeći način (shema III).

Ali ta shema ne iscrpljuje nabrajanje elemenata što uvjetuju relevantnost obavijesti. Informacijski sustavi također su posrednici u razmjeni znanja. Njihova je zadaća da osiguraju, povećaju, zaštite ili prošire sam proces razmjene. Informacijski sustav selekcionira postojeće fondove znanja, predmetnu literaturu (fondove dokumenata ili podataka), osigurava prijenos i diseminaciju obavijesti do odredišta. Međutim informacijski sustavi djeluju i u granicama određene okoline: društvene, tehnologijske, ekonomske itd. Zato se i okolina javlja kao ključni element za procjenu relevantnosti obavijesti. Ništa manje važne nisu ni društvene vrijednosti. Cjelokupni sustav razmjene znanja (i dokumenata) uvjetovan je vrijednostima: etičkim, društvenim, političkim, filozofskim, religijskim, pravnim.

Tako su za razumijevanje i tumačenje pojma relevantnosti ključni sljedeći elementi:

Svi ti elementi sudjeluju u procesu razmjene znanja; pojam relevantnosti vezan je za uspjeh razmjene znanja u nekom komunikacijskom procesu.

• relevantnost je osnovni pojam za mjeru djelotvornosti razmjene između izvora i odredišta u komunikacijskom procesu.

Različite interpretacije relevantnosti mogu se klasificirati prema ključnim elementima ili prirodi ključnih odnosa u komunikacijskom procesu. Sljedeće vrste relevantnosti prikazane su prema njihovoj poziciji i ulozi u komunikacijskom procesu:

Sustavi za pretraživanje informacija pojavili su se potkraj 1940-ih i početkom 1950-ih godina. Osnovne postavke pionirskih radova Taubea, Perrya, Mooersa, Luhna i ostalih vrijede i danas. Smatra se, eksplicitno ili implicitno, da je osnovni cilj sustava za pretraživanje informacija pretraživanje relevantnih informacija za korisnike. Polazi se od pretpostavke da dokumenti dobiveni pretraživanjem trebaju biti relevantni a neizlučeni dokumenti (podaci, činjenice, odgovori) nisu relevantni. Dakle, teorija o relevantnosti sa stajališta sustava zasniva se na postavci da je relevantnost rezultat internih učinaka i manipulacije sustavom; odnosno da je selekcija unutar sustava najvažniji činitelj što utječe na relevantnost. Kako su istraživanja pokazala da sve pronađene obavijesti nisu relevantne te da nije uvijek moguće pronaći sve relevantne obavijesti u sustavu, relevantnost se počela iskazivati postocima preciznosti (precision) i odziva (recall). Preciznost (ili točnost) i odziv (ili potpunost) izračunavaju se prema sljedećoj formuli:

Budući da postoji razlika između potrebe za informacijama i iskazanog informacijskog zahtjeva, pokazalo se da nijedan informacijski zahtjev ne može u cijelosti zadovoljiti neku informacijsku potrebu. Na razliku između informacijske potrebe i informacijskog zahtjeva upozorili su mnogi autori te na temelju toga zaključili da je potrebno razlikovati relevantnost od pertinentnosti.

Relevantnost je mjera koja povezuje određeni broj dokumenata nekog fonda s informacijskim zahtjevom; pertinentost je mjera što te dokumente povezuje s informacijskom potrebom. To znači da neki relevantni odgovori mogu biti i pertinentni; ali relevantni odgovori mogu biti i nepertinentni, odnosno pertinentni odgovori ne moraju biti i relevantni.

2. Koji osnovni (a) fenomen, odnosno (b) proces istražuje informacijska znanost?

4. Koji su elementi u razmjeni znanja presudni za razumijevanje i tumačenje pojma relevantnosti?

5. Kako se izračunava potpunost i točnost sustava za pretraživanje obavijesti?

II.

Razvoj informacijske znanosti