Poglavlje 1

Izrazi informacijska znanost i/ili informatika rabe se u različitim jezicima s različitim značenjem. Termin informatika nastao je od francuske riječi information i automatique pojavivši se kao sinonim za automatsku obradu podataka. U njemačkoj literaturi termin informatika (Informatik) sinonim je za znanost o kompjutorima (eng. computer science). U ruskoj literaturi izraz informatika označava integralnu znanost o informacijama, odnosno disciplinu koja proučava strukturu i svojstva (a ne konkretni sadržaj) znanstvenih informacija, te zakonitosti u informacijsko-dokumentacijskoj djelatnosti.

U angloameričkim zemljama uobičajeni naziv za tu djelatnost jest informacijska znanost (eng. information science, usvojen 1961). Angloameričko poimanje informacijske znanosti razlikuje se od onog sovjetskih autora jer se ne ograničava samo na znanstvene informacije već obuhvaća informacije iz svih područja ljudske djelatnosti. Ipak, termini informatika i informacijska znanost (u ruskoj i engleskoj literaturi) uvelike označavaju isti sadržaj. Naime, riječ znanost u ruskome (nauka) ima mnogo šire značenje nego u engleskome (science) jer obuhvaća sva spoznajna područja.

Uz termine informatika i informacijska znanost javlja se i termin informatologija koji označava teoriju i praksu emisije, transmisije, akumulacije, selekcije i apsorpcije informacija, tzv. e-t-ak-s-a kompleks (B. Težak, 1969).

U nas se riječ informatika rabi u oba značenja: informacijsko-dokumentacijskom i elektroničkoračunarskom. Iako su se termini informacijska znanost i informatika u Hrvatskoj dosta dugo koristili i kao sinonimi, od 80-ih godina izraz kao konceptualna baza ta informacijski i komunikacijski sistem.

• informatika sve češće se primjenjuje kao oznaka kompjutorske problematike obrade podataka, a

• informacijska znanost označava znanstvenu disciplinu o informacijama u najširem smislu - za koju je primjena kompjutora samo jedna od metoda i tehnika obrade informacija.

Informacijska je znanost još uvijek mlada znanstvena disciplina, a to znači da su razlike u interpretaciji i definiranju njezina predmeta, područja i ciljeva velike. Zato postoje i razlike u tumačenju njezinih povijesnih i teorijskih izvora. Ipak, najčešće se upućuje na:

U ovom ćemo udžbeniku zagovarati mišljenje da težište informacijske znanosti nije na softverskim i hardverskim problemima obrade i pretraživanja podataka, već na problemima razmjene i organizacije znanja općenito, odnosno, precizije, na problemima nabave, organizacije, obrade, diseminacije, korištenja i vrednovanja obavijesti, a kompjutori su samo jedna od metoda i tehnika obrade informacija.

Međutim, njihov utjecaj na razvoj informacijske znanosti nije uvijek bio ni jednakog intenziteta ni željenog učinka. Tako je između 1940-ih i 1960-ih godina dominiralo uvjerenje da će informacijska tehnologija (reprografska i telekomunikacijska, ali ponajprije kompjutorska) riješiti sve informacijske i dokumentacijske probleme, uz uvjet da se osigura "veći i brži kompjutor". Zato ne iznenađuje činjenica da je kompjutor za većinu definicija nastalih 1960-ih i 1970-ih godina bio okosnica za definiranje informacijske znanosti. Iako je ta veza između kompjutora (informacijske tehnologije) i informacijske znanosti u dijela znanstvenika stalno prisutna, oni ipak kompjutore ne dovode u vezu s predmetom, već s područjem te metodama i tehnikama rada informacijske znanosti (npr: "Informatika je znanost o sistematskom i efikasnom obrađivanju - osobito uz pomoć automata - informacija", Francuska akademija, 1966).

Dokumentacija i pretraživanje informacija (engl. information retrieval) a potom i pohranjivanje i pretraživanje informacija (engl. information storage and retrieval) također su utjecali na definiranje predmeta i područja informacijske znanosti ili su se čak "transformirali u informacijsku znanost". Dokumentalistika ima svoju pretpovijest i smatra se da traje od 1895, kad su P. Otlet i H. La Fontaine osnovali Institut international de bibliographie, čija je zadaća bila obrada zapisanog ljudskog znanja iz svih vrsta dokumenata, pa i onih neverbalnih kao što su mape, slike, dijagrami. Tada se počela naglašavati obrada sadržaja dokumenta bez obzira na oblik njihova prikaza, pa se time i prekinula praksa nužnoga linearnog raspoređivanja dokumenata na police. Napravljen je novi pomak u predmetu proučavanja i obrade dokumenata, i to od prvotnog oblika (knjige, što je predmet bibliotekarske djelatnosti) na sadržaj dokumenata; nova je disciplina, dokumentalistika, definirana kao postupak skupljanja, klasificiranja i distribucije svih dokumenata, svih vrsta i svih djelatnosti. Takvo se određenje dokumentalistike zadržalo u Europi i nakon drugoga svjetskog rata,

a u SAD su se počeli rabiti novi izrazi pronalaženje informacija te pohranjivanje i pronalaženje informacija, da bi 1961. na Konferenciji o obrazovanju kadrova za informacijsku znanost na Georgia Institute of Technology u Atlanti definitivno bio odbačen i naziv dokumentalistika, a umjesto dotadašnjih, preuzet je novi izraz - informacijska znanost.

Dokumentalistika se zasniva na mogućnosti obrade sadržaja dokumenta neovisno o njegovu obliku (o njegovu materijalnom izgledu); informacijska tehnologija tu je mogućnost približila stvarnosti: određeni sadržaji (podaci) mogu se obrađivati neovisno o obliku dokumenta. Sadržaj dokumenta (podaci u njima) postao je neovisan o dokumentu: time je otvoren put konstituiranju informacijske znanosti. Taj praktični i teorijski pomak prate i institucionalne promjene; na primjer, godine 1968. Američki institut za dokumentaciju (The American Documentation Institute - ADI) promijenio je naziv u Američko društvo za informacijsku znanost (The American Society for Information Science - ASIS).

Slika 1.2. Eksponencijalni rast publikacija u vremenu (prema D. de Solla Price Little Science, Big Science)

Presudan utjecaj na stvaranje informacijske znanosti (njezinih postavki, teorija i metodologije) imao je, i još uvijek ima niz znanosti i disciplina što su nastale prije ili poslije drugoga svjetskog rata; za većinu tih znanosti komunikacija je zajedničko područje, iako se međusobno razlikuju po predmetu, metodama i ciljevima. Istodobno sve te znanosti utječu jedna na drugu, one su "interdisciplinarne" ili "transdisciplinarne".

1948. teorija informacija (Claude Shannon, Warren Weaver) 1948. kibernetika (Norbert Wiener)

1951. strukturalna lingvistika (Noam Chomsky, Zellig S. Harris) 1950-ih utemeljuju se komunikacijske i behaviorističke znanosti 1961. informacijska znanost

Informacijska znanost razvija svoju metodologiju koristeći se spoznajama raznih disciplina. Koristi se metodama semiotike (koju neki smatraju teorijskom osnovom informacijske znanosti) pa se sintaksa, semantika i pragmatika koriste u planiranju sustava za pronalaženje informacija i u stvaranju jezika za pretraživanje informacija. Teorija informacija za informacijsku znanost nije važna samo kao metoda za kodiranje i dekodiranje informacija već je dugo imala i mnogo važniju metodologijsku ulogu jer je bila paradigma za tumačenje komunikacijskih procesa; metodama matematičke logike informacijska se znanost koristi u strukturiranju jezika za pretraživanje informacija i za formalizaciju logičkih procesa za pretraživanje. Povijest knjige i znanost o znanosti važne su za informacijsku znanost jer pridonose razumijevanju komunikacijskih oblika (knjige, periodike) tijekom povijesti, odnosno razumijevanju uvjetovanosti svakoga komunikacijskog oblika povijesnim prilikama. Zajedno s tehničkim znanostima informacijska znanost sudjeluje u koncipiranju mnogih sredstava i pomagala za realizaciju informacijskih sustava.

Osnovna teorijska zadaća informacijske znanosti jest da proučava opće zakonitosti razmjene znanja (informacija) i u skladu s tim povijesne pretvorbe informacijskih oblika i sustava za razmjenu, dakle prijenos i korištenje informacija u različitim područjima ljudskih djelatnosti. Posebne su zadaće informacijske znanosti proučavanje metode i tehnike što djelotvornijih informacijskih sustava i optimalne komunikacije posredstvom suvremenih komunikacijskih sredstava.

Međutim, dosadašnje rasprave o definiciji informacijske znanosti nisu dovele do konsenzusa o njezinu predmetu, ali prevladava shvaćanje da ona proučava komunikacijske procese; rasprave nisu pojasnile ni što je to informacija, ali je prihvaćena tvrdnja da je obavijest osnovni fenomen proučavanja informacijske znanosti; nije usvojena jedinstvena teorija za proučavanje informacija u komunikacijskim procesima, ali je usvojena relevantnost (svrhovitost) kao ključni pojam za interpretaciju tih procesa; konačno, nema suglasnosti ni oko toga je li informacijska znanost (već) znanost, ali je postignuta suglasnost o tome da što prije treba definirati njezine teorijske osnove.

S. C. Bradford prvi je počeo rabiti termin relevantan na način na koji se taj termin danas koristi u informacijskoj znanosti. On je između 1930-ih i 1940-ih godina pisao o člancima "relevantnim za temu". Pojavom i razvojem sustava za pretraživanje informacija (od 1950-ih) glavni cilj tih sustava postalo je pretraživanje i osiguravanje relevantnih informacija. Time je i prije pojave informacijske znanosti uvedena razlika između raspoloživih i relevantnih obavijesti.

Nakon pojave informacijske znanosti relevantnost je postala i ostala ključni pojam za prosudbu informacijske djelotvornosti (prakse) i najvažniji teorijski pojam za procjenu razmjene informacija i razumijevanje komunikacijskog procesa.

• Naime, predmet 1 područje informacijske znanosti određeni su problemima razmjene znanja općenito, odnosno razmjenom (za)pisanog znanja posebno.

• Stoga se informacijska znanost na teorijskoj razini bavi proučavanjem ponašanja i učinaka obavijesti kao fenomena, a komunikacije kao procesa; na praktičnoj razini relevantne se obavijesti uvijek dobivaju uspostavljanjem određenih selektivnih mehanizama u komunikacijskom procesu.

U oba slučaja relevantnost je ključni pojam, koji i u praksi intuitivno prepoznajemo kao "potrebnu", "nužnu" (itd.) informaciju, ali koji je na teorijskom planu teže odrediti. Postoji mnoštvo različitih teorijskih interpretacija relevantnosti koje polaze od zajedničke premise: relevantnost je mjera djelotvornosti između izvora i odredišta u komunikacijskom procesu; budući da je mjera odnos, relevantnost je također odnos.

S. C. Bradford je istraživao odnos relevantnih članaka o određenoj temi prema vrsti i broju časopisa u kojima se ti članci pojavljuju. Empirijska istraživanja potvrdila su zakon o distribuciji članaka koji je Bradford definirao (1948) na slijedeći način:

• "... ako su znanstveni časopisi svrstani u niz prema opadajućoj produktivnosti članaka o određenom predmetu, oni se mogu podijeliti na nukleus periodike prvenstveno posvećen tom predmetu i na nekoliko grupa ili zona što sadržavaju isti broj članaka kao i nukleus, a pritom će broj časopisa u nukleusu i u zonama što slijede biti u omjeru I: n: n : n ...".

Taj zakon bio je, i još je, podloga mnogim teorijskim radovima i empirijskim istraživanjima, ali i osnova za različite interpretacije. On upozorava na činjenicu da npr. 20% naslova časopisa objavljuje oko 80% relevantnih članaka o određenom predmetu. Ali, isto tako, od ukupnog broja članaka o nekom predmetu jednu trećinu možemo naći u časopisima specijaliziranim za tu struku, drugu trećinu možemo naći u srodnim časopisima a za treću trećinu članaka ne možemo predvidjeti gdje će se pojaviti.

A. Lotka istraživao je produktivnost autora u određenom znanstvenom području. Utvrdio je da se, kada se zna broj autora koji su napisali samo jedan članak, može predvidjeti i broj autora koji su napisali dva, tri, četiri itd. članaka.

LOTKIN ZAKON O PRODUKTIVNOSTI AUTORA
Autori	Članci
100	1
25	2
11	3
6	4
4	5

• Broj ljudi koji stvaraju n članaka aproksimativan je odnosu I/n2 . Na primjer, ako se želi odrediti broj autora koji su napisali dva članka (n = 22 = 4), onda se broj autora koji su napisali samo jedan članak (I) dijeli sa četiri (n ).

Takva distribucija produktivnosti autora gotovo se redovito javlja u prirodnim znanostima (ili preciznije u hard-sciences), ali nije jednaka za sve znanosti. Istraživanja o produktivnosti autora, na primjer u informacijskoj znanosti, pokazuju da bi faktor produktivnosti trebao biti I/n3.5 prije nego I/n2 .

G. K. Zipf je istraživao distribuciju riječi u tekstu i ustanovio sličnu pojavu kakva je uočena u prije spomenutim zakonima: mali broj riječi pojavljuje se vrlo često.

• Ako se riječi poredaju po frekvenciji pojavljivanja, onda je umnožak redoslijeda pojavljivanja s frekvencijom pojavljivanja konstantan:

• Grafički se distribucija riječi prema Zipfovu zakonu može prikazati kao hiperbolička krivulja. Zipfov model distribucije riječi u osnovi je jednak modelu Bradfordova zakona, samo je primijenjen u drugom području.

Zipfov zakon našao je primjenu u planiranju jezika za indeksiranje i u planiranju administrativnih poslova biblioteka.

I u mnogim su drugim istraživanjima otkrivene zakonomjernosti strukturiranja informacijskih fondova i znanja. D. de Solla Price analizirao je mrežu citata (engl. citation networks) i utvrdio da je broj članaka citiranih češće od prosjeka vrlo malen i da tvori "research front". D. J. Urquhart istraživao je korištenje periodike u velikim znanstvenim bibliotekama i ustanovio da su korisnici usmjereni na vrlo mali broj naslova. T. Saračević je analizirao distribuciju obavijesti polučenih pretraživanjem informacijskih sustava i ustanovio da distribucija dokumenata što su ocijenjeni kao relevantni slijedi Bradfordov zakon.

S porastom znanstvenoistraživačke produkcije te s razvojem obavijesne djelatnosti u bibliotekama i dokumentacijskim sustavima fondovi rastu eksponencijalno ali se stvaraju i novi oblici i načini prikaza zapisanog ljudskog znanja (nove vrste publikacija).

• Publikacije su (grafičkim postupkom) umnoženi dokumenti. (Svaki materijalni medij kojim se prenose poruke naziva se dokumentom.)

Uobičajena je podjela publikacija prema sadržaju, vremenu i obliku. Prema sadržaju dijele se na:

• primarne publikacije, koje sadrže neposredne rezultate znanstvenoistraživačkog rada, tj. nova znanja ili nove interpretacije poznatih ideja i činjenica (to su periodične publikacije, knjige, izvještaji, disertacije i sl.)

• sekundarne publikacije, koje sadrže preglede i skraćene prikaze radova objavljenih u primarnim publikacijama (npr. referativni časopisi, specijalizirane bibliografije, enciklopedije, pregledi, kartoteke, bibliografski registri te razne vrste kompilacija i rekapitulacija)

• tercijarne publikacije, koje se' sastoje od različitih vrsta kazala i vodiča do sekundarnih i primarnih dokumenata (npr. tekući indeksi, bibliografije o bibliografijama, adresari, leksikoni, katalozi).

• konvencionalne publikacije, kojima je sadržaj zapisan prirodnim jezikom i nije potrebno nikakvo tehničko pomagalo za njihovo korištenje

• nekonvencionalne publikacije, kojih je sadržaj zapisan umjetnim jezikom, u obliku nekog koda pogodnog za strojno čitanje i interpretiranje (npr. bušena kartica, bušena papirna vrpca, magnetska vrpca, magnetski disk, magnetska kartica, disketa i sl.) ili je pak za njihovo korištenje potrebno neko pomagalo (npr. mikrofilm, mikrofiš i sl.).

Jedan je od najtežih problema u obradi informacija pohraniti sve informacije sadržane u dokumentima, a potom ih pretraživati na zahtjev korisnika. Kako broj pohranjenih informacija stalno raste, nužno je precizno upravljanje informacijskim sustavima, tj. pravilan odabir informacijskog jezika za pohranjivanje i pretraživanje obavijesti.

• Dokumentacijski (informacijski) jezici umjetni su jezici što se koriste u informacijskim sustavima, i to za indeksiranje, pohranjivanje i pretraživanje.

Klasifikacijski sustavi su vrsta dokumentacijskih jezika koji grupiraju pojmove u klase, koristeći se najčešće hijerarhijskim relacijama (generičkim odnosima) da bi se uspostavili odnosi između klasa. Uobičajena je podjela klasifikacijskih sustava na univerzalne, specijalizirane i one koji su orijentirani prema zadatku. Najpoznatiji univerzalni klasifikacijski sustavi jesu: Deweyeva decimalna klasifikacija (Dewey Decimal Classification - DDC), Univerzalna decimalna klasifikacija (UDK), BSO (Broad System of Ordering - sustav širokog razvrstavanja), Međunarodna patentna klasifikacija (IPC), itd.

Kontrolirane liste termina umjetni su jezici koji služe za koordinirano indeksiranje, tj. za opisivanje sadržaja dokumenta pomoću termina odabranih iz kontroliranog rječnika. Primjeri tog tipa jezika za indeksiranje jesu liste predmetnih odrednica, liste ključnih riječi i druge liste termina za indeksiranje. Svim je tim listama zajedničko da se ne određuju semantičke relacije između termina za indeksiranje.

Tezaurusi su kontrolirani i dinamički dokumentacijski jezici semantički i generički povezanih naziva koji pokrivaju određeno područje znanja. Sastoje se od deskriptora (normiranih ključnih riječi) i nedeskriptora (zabranjenih termina, npr. sinonima, uz koje obično stoji uputnica na preferirani termin). U tezaurusima se najčešće određuju odnosi između termina ekvivalencije (sinonimije), hijerarhije (generički, partitivni itd.) i srodnosti. Prema broju jezika, razlikuju se jednojezični i višejezični tezaurusi; prema razini obrade tezaurusi se dijele na makrotezauruse i mikrotezauruse.

• Pod indeksiranjem se razumijeva skup načela, metoda, postupaka i njihovih primjena u informacijskom procesu, kojima se dokumentu dodjeljuju termini (ključne riječi ili kodovi), i to radi opisivanja njihova sadržaja i kasnije njihova ponovnog pronalaženja.

• analizu dokumenta radi selekcije pojmova koji prema mišljenju indeksera mogu biti važni za korisnike dokumenta (ili kazala)

• "prijevod" odabranih pojmova, sadržaja ili riječi u neki kontrolirani ili standardizirani dokumentacijski jezik

• odabir i slaganje indeksnih termina prema pravilima dokumentacijskog jezika.

• slobodno (kada se neposredno iz teksta dokumenta biraju ključne riječi bez obzira na njihov oblik i semantičke odnose)

• kontrolirano (kada se za pretraživanje koriste samo oni termini koji su unaprijed određeni dokumentacijskim jezikom).

Najbolje rezultate pretraživanja daje metoda koordinatnog indeksiranja (metoda u kojoj se u fazi indeksiranja koriste indeksni termini iste razine, tako da se u fazi pretraživanja može koristiti bilo koja kombinacija termina). Ta metoda dobiva široku primjenu 1950-ih godina uvođenjem Uniterm sustava, ali i sustava za automatsko pretraživanje. Automatsko indeksiranje (automatska selekcija ključnih riječi iz dokumenta) ima praktičnu primjenu posebno u publiciranju kazala "permutiranih naslova" (kazalo u kojemu se ponavljaju svi termini iz naslova tako da se svaki od njih javlja kao odrednica). Dvije najznačajnije publikacije te vrste jesu Chemical Titles i Biological Abstracts Subjects in Context (BASIC). Mišljenja o djelotvornosti permutiranih kazala, a i automatskog indeksiranja, vrlo su oprečna.

Indeksiranje citata je metoda pripremanja indeksa citiranih dokumenata (kazala citata) u kojima se daje pregled svih citiranih dokumenata u (publiciranim) radovima s određenog područja. Indeksiranje citata polazi od pretpostavke da postoji veza između članka i radova citiranih u tom članku; pretpostavlja se da su, u načelu, citirane reference relevantne za temu jednako kao i članak u kojemu se citiraju. Zapravo, u traganju za relevantnom literaturom znanstvenici primjenjuju isti postupak: polaze od jednog rada ili članka, a potom pretražuju radove i članke što su u njemu citirani.

Postupak praćenja lanca citata može se organizirati kao kazalo autora i/ili naslova kojima su pridružene sve reference citirane u jednom radu; međutim, reorganizacijom tih podataka (ako se svaki citirani rad uzme kao odrednica) mogu se dobiti pregledi svih radova koji u određenom periodu citiraju nekog autora (ili neki naslov). Posljednji pregledi nazivaju se indeksima citata. Eugene Garfield osnovao je Institute for Scientiflc Information (Philadelphia), koji od 1961. publicira (kvartalne i kumulativne godišnje) indekse citata za znanstvenu literaturu pod nazivom Science Citation Index (SCI) a potom i Social Science Citation Index (SSCI). Podaci za te indekse obrađuju se kompjutorski i podloga su mnogim bibliometrijskim istraživanjima, analizama citiranosti autora, članaka i časopisa, te umrežavanja znanstvene literature, razvoja znanstvenih područja itd.

S brzim rastom i razvojem informacijskih djelatnosti i infrastrukture nastaju i nove discipline koje se bave njihovim sustavnim planiranjem informacijska politika, informacijska ekonomija.

• Informacijska politika je djelatnost kojom se regulira razvoj informacijske infrastrukture i informacijskih potencijala radi postizanja određenih društvenih ciljeva. Smatra se daje zadaća nacionalnih informacijskih politika identifikacija informacijskih potreba društva, iznalaženje sredstava za zadovoljavanje tih potreba te unapređivanje djelotvornih načina uporabe informacijskih izvora.

Osim termina informacijska politika, javlja se i termin upravljanje informacijskim resursima (engl. information resource management), s istim ili sličnim značenjem, iako se terminom informacijska politika najčešće označava planiranje na globalnim društvenim razinama, a drugi termin obilježava aktivnosti na nižim razinama planiranja.

• Informacijska ekonomija bavi se proučavanjem i iskorištavanjem informacijskih resursa, proizvoda i usluga kao ekonomskih kategorija.

S prodorom novih tehnologija, a posebno kompjutora, obrada informacija primjenjuje se u sve većem broju različitih procesa; npr. u procesima kontrole, razmjene, simulacije, oblikovanja i umjetne inteligencije. Otvaraju se nove mogućnosti primjene i nastaju nove djelatnosti, kao što su ekspertni sustavi, elektronsko nakladništvo, elektronska pošta, elektronski časopisi, obrada teksta, obrada prirodnih jezika, kompjutorske slike, robotika itd. Te nove primjene i djelatnosti proširuju područje istraživanja informacijske znanosti, a od 1980-ih godina težište istraživanja pomaknuto je prema ekspertnim sustavima i vizualnim jezicima, pa informacijska znanost nastoji prepoznati i odrediti svoj predmet u svim novim područjima u kojima se primjenjuju nove tehnologije obrade i uporabe informacija.

I.

Informacijska znanost: predmet, ishodišta, osnovni pojmovi