Izgradnja knjižničnog fonda

II. IZGRADNJA KNJIŽNIČNOGA FONDA

Već je u prvim knjižnicama knjižnični fond bio osnova za određivanje radnih postupaka i vrsta usluga koje se nude zajednici korisnika. Knjižnični se fond stvara i održava slijedom utvrđenih kriterija odabira građe i načina njezine nabave. U ovome ćemo odjeljku ponajprije ustanoviti što je knjižnični fond, koje su njegove značajke i kakva mu je struktura, a potom ćemo opisati postupak izgradnje fonda sa svim njegovim sastavnicama.

KNJIŽNIČNI FOND

    Sva građa koju knjižnica posjeduje i daje na korištenje naziva se knjižničnim fondom. Knjižnični je fond promjenljiv i s obzirom na veličinu i s obzirom na vrstu građe. S obzirom na količinu građe on se neprestano povećava, iako se u radu knjižnice povremeno može dogoditi i da se smanji. Pojavom novih medija knjižnični se fond obogaćuje novim vrstama građe. Zbog svoje promjenljivosti, knjižnični se fond izgradnjom stalno nadopunjuje. Budući da knjižnice prikupljaju raznovrsnu građu, knjižnični je fond raspoređen prema određenim cjelinama. Raznovrsnost građe uvjetuje unutarnju podjelu knjižničnoga fonda, pri čemu je važna i veličina knjižnice.
    U manjim se knjižnicama knjižnični fond uobičajeno dijeli u dvije osnovne zbirke: zbirku knjiga i zbirku periodike (časopisi i novine). Često se stvaraju i druge zbirke. Te su zbirke unutar fonda odijeljene, a njihov broj ovisi o veličini knjižnice i vrsti knjižnične građe koju posjeduje. Velike i veće knjižnice, a to su uglavnom nacionalne, općeznanstvene pa i veće pučke knjižnice, obično svoj aktivni knjižnični fond dijele na opću zbirku i cijeli niz posebnih zbirki.
   Podjela se provodi prema vrsti građe i prema sadržajima koji su zastupljeni. Prema vrsti građe obično se stvaraju ove zbirke: zbirka rukopisa, zbirka starih tiskanih knjiga (s određenom graničnom godinom), zbirka periodike, zbirka grafike, zbirka kartografskih publikacija, muzikalija, fotografija, gramofonskih ploča, mikrofilmova, sitnog tiska i druge. Prema predstavljenom sadržaju mogu se izgrađivati posebne zbirke, primjerice, zavičajne zbirke, spomen-zbirke, zbirke knjižničarske literature.
    U knjižnicama s dugom tradicijom stari se fond odvaja od suvremenoga. Visokoškolske knjižnice, fakultetske i sveučilišne, u posebne zbirke svrstavaju diplomske i magistarske radnje te doktorske disertacije. Zbirke referentne literature posebne su zbirke u gotovo svakoj knjižnici. Jednako se tako odvajaju i duplikati.
    Mnoge veće knjižnice primaju na pohranu (depozit) knjižničnu građu drugih vlasnika; takva je građa posebna cjelina u knjižnici (primjerice, zbirka Metropolitana u Nacionalnoj i sveučilišnoj biblioteci, zbirka doktorskih disertacija Riječkog sveučilišta u Naučnoj biblioteci u Rijeci).
    Mnoštvo zbirki u knjižnicama dijeli se na statične zbirke, koje se ne popunjavaju niti se mijenjaju, i zbirke koje se nadopunjavaju i uglavnom se uspostavljaju jednako kao i opća zbirka.
    Statične zbirke u knjižnicama su: stari fond (ako ga knjižnica ima), darovane privatne knjižnice (kada se obrađuju i vode kao posebne cjeline), knjižna građa drugoga vlasnika koja je samo pohranjena u određenu knjižnicu. Za razliku od takvih zbirki, aktivne zbirke zahtijevaju od knjižničnih djelatnika mnogo znanja i pažnje pri njihovu oblikovanju tijekom izgradnje knjižničnoga fonda. Bitno je uspostaviti čvrste i razumljive kriterije prema kojima se knjižnična građa razvrstava u posebne zbirke.
    Za zbirke koje nastaju prema vrsti određene građe, taj je postupak jednostavan jer je vrstu lako prepoznati. Odvajanje sitnog tiska od građe za opću zbirku, međutim, zahtjevniji je posao. Sitan tisak u mnogim se knjižnicama označuje kao građa manje ili prolazne (efemerne) vrijednosti. No u knjižnicama koje čuvaju nacionalnu tiskarsku proizvodnju, ili u knjižnicama koje stvaraju i čuvaju zavičajne zbirke, takva građe ima nesumnjivu kulturološku vrijednost, pa joj se posvećuje i posebna pažnja.
Općenito uzevši, u svjetskoj se knjižničnoj praksi različito pristupa odabiru, obradbi i načinima pohrane sitnoga tiska. Neke knjižnice samo popisuju takvu građu, neke je obrađuju skupno, a neke pojedinačno, jednako kao i svaku drugu građu. Bez obzira na to kako postupaju pojedine knjižnice, važno je istaknuti da je u poslovanju sa sitnim tiskom potrebno obaviti odabir, obradbu i pohranu te omogućiti dostupnost te vrste građe.
    Zbirke koje se izgrađuju prema drugim kriterijima, a ne prema vrsti odnosno obliku građe, zahtijevaju osmišljen i unaprijed zadan pristup. Takva je zavičajna zbirka koja sadržajno obuhvaća svu povijest i sadašnje stanje određena područja ili mjesta odnosno zavičaja. U zavičajnoj se zbirci skupljaju:

publikacije objavljene u zavičaju;
publikacije autora zavičajnika, a objavljene bilo gdje;
sve što je objavljeno o zavičaju ili o njegovu pučanstvu (ili samo o pojedincima), bez obzira na mjesto objavljivanja.

Knjižnični se fond, znači, u svim svojim dijelovima stalno popunjuje, uz uvažavanje jasnih i točno određenih granica. To se postiže osmišljenom nabavnom politikom i odabirom građe, ažurnom obradbom, odgovarajućom zaštitom te stalnim pročišćavanjem i vrednovanjem fonda.

Zatvoreni fond

Knjižničnim se fondom obično koriste svi korisnici knjižnice pod jednakim uvjetima, određenim pravilnikom o korištenju određene knjižnice.
Međutim, malo koja knjižnica nema zaseban, takozvani zatvoreni fond. Zatvoreni je fond dio knjižničnoga fonda koji nameće poseban postupak u korištenju i smještaju građe. Obično je odvojen od aktivnoga knjižničnoga fonda, dostupan je jedino određenim knjižničnim djelatnicima, a služiti se njime mogu samo oni korisnici koji za to dobiju posebno dopuštenje i kojima je građa iz toga fonda potrebna za znanstveni ili istraživački rad. Taj se fond koristi uz odobrenje ravnatelja knjižnice, a katkad i uz odobrenje državne vlasti. O tome fondu uglavnom nema obavijesti u katalozima ili kompjutorskim bazama podataka, a ako su i izrađene odgovarajuće kartoteke, datoteke ili popisi, ne daju se na uvid svim korisnicima. Budući da se taj dio knjižničnoga fonda može koristiti jedino uz izričit zahtjev korisnika, svaki se takav zahtjev razmatra i procjenjuje. Iako zatvoreni fond nastaje kao određen oblik cenzure u knjižnici, njegov se sadržaj bitno razlikuje od knjižnice do knjižnice. Određene se publikacije stavljaju u zatvoreni fond zbog političkih, vjerskih, etičkih (moralnih), pa i poslovnih (poslovna tajna) razloga.

Zbirka duplikata

Poseban, odijeljen dio knjižnične građe u mnogim je knjižnicama zbirka duplikata. Za razliku od aktivnoga knjižničnoga fonda, koji se uz određene uvjete daje na korištenje korisnicima, taj dio fonda nije izravno namijenjen korištenju. Odgovarao bi mu i naziv rezervni fond, ali ga u našoj knjižničnoj praksi najčešće nazivaju zbirkom duplikata ili zbirkom dubleta. Budući da se u praksi različito postupa s duplikatima i dubletama, ispravno je nazivati tu zbirku zbirka duplikata .
U svakom je knjižničnome fondu, naime, broj svezaka mnogo veći od broja naslova (bibliografskih jedinica), jer je mnoštvo publikacija u njemu zastupljeno s više od jednog primjerka. Zato se o bibliografskim jedinicama u knjižničnome fondu govori kao o unikatima i o dubletama (iako u fondu može biti tri, četiri, pet pa i više primjeraka određene publikacije). Prema odgovarajućim kriterijima u nabavi, knjižnice se odlučuju za to koje će publikacije nabaviti u većem broju primjeraka. Za razliku od dubleta, zbirka duplikata stvara se od primjeraka koji preostaju nakon što se u knjižni fond uvrsti odabrani broj primjeraka željene publikacije. Zbirka duplikata može se nadopunjavati i planski, pa se o tome vodi računa već u nabavi. Taj je dio fonda smješten na izdvojenome mjestu u spremištu, ili se za njega osigurava posebno spremište. Služi za zamjenu publikacija, darivanje knjiga odredjenim knjižnicama u osnivanju ili onima koje su pretrpjele štete, primjerice zbog rata ili elementarnih nepogoda. Iz te zbirke knjižnice nadomještaju iste primjerke uništene ili nestale publikacije u vlastitome fondu. U obradbi i smještaju građe u zbirci duplikata primjenjuju se posebna načela, drukčija od načela koja vrijede za ostalu građu smještenu u aktivni knjižnični fond; zapravo se obradba nastoji što više pojednostavniti.

KNJIŽNIČNA GRAĐA

Sva građa koja pristiže u knjižnice i koja se u njima čuva i daje na korištenje naziva se knjižničnom građom. Knjižnična je građa raznovrsna, a obuhvaća knjige, brošure, časopise, novine, muzikalije, rukopise, pisma, crteže, planove, karte, audiovizualnu građu (ploče, kasete i sl.), kompjutorske proizvode te sve ostale proizvode umnožene mehaničkim, kemijskim ili elektroničkim postupcima. Prema Pravilniku za izradbu abecednih kataloga Eve Verone, pod knjižničnom se građom razumijevaju "(...) sve vrste građe što ih biblioteka sakuplja, sređuje i korisnicima stavlja na raspolaganje". Uza sve veći broj nekonvencionalne građe, u knjižnicama su i dalje najviše zastupljene publikacije. Publikacija je "(...) tiskani ili drugom tehnikom umnoženi duhovni proizvod u jednome ili više nakladničkih svezaka odnosno na jednom ili više slobodnih listova" (E. Verona). Sastoji li se od jednoga sveska, publikacija se naziva knjiga. Za knjige s manjim brojem stranica koristi se izraz brošura, ali taj pojam nije određen dovoljno jasno. U knjižničarstvu brošurom se smatra knjiga manjeg opsega (bez obzira na to ima li tvrd ili mekan uvez), s približno 100 stranica, ali je mjerilo kadšto i manji broj stranica - 80, pa čak i 64 ili 50.
Poneke knjige ne obrađuju samo jedan sadržaj, već su sastavljene od više priloga s pripadajućim samostalnim naslovima. Te radove (unutar knjige) knjižničari nazivaju bibliografski nesamostalnima, ali sadržajno samostalnim radovima. Knjiga s takvim radovima obično ima zajednički stvarni naslov koji je nadređen pojedinačnim naslovima. Ima knjiga koje sadrže samostalne radove, ali oni nisu povezani zajedničkim naslovom. Obično se pojavljuju u tri oblika:

uz glavni rad u knjizi pojavljuje se još jedan (ili više njih), a naslovi su im navedeni na naslovnoj stranici. Nazivaju se dodani radovi ;
u knjizi se uz glavni rad nalaze i drugi radovi, ali njihovi naslovi nisu navedeni u glavnom naslovu. Takav je rad (radovi) dotiskan (prištampan) rad ako u knjizi ima svoj vlastiti naslovni list (obično i s impresumom). Naziva se nakladnički adligat;
ako se uz glavni rad pojavljuje koji drugi rad naslov kojega se ne nalazi na naslovnoj stranici, a nema ni zasebnoga naslovnog lista, govori se o prikrivenome radu.

    Knjiga koju knjižničar dobije u ruke naziva se nakladnički svezak, bez obzira na to sadrži li jedan rad ili više samostalnih radova. Katkad se događa, a u prošlosti je to bilo gotovo uobičajeno, da se više samostalnih brošura poveže u jedan svezak. Takva je publikacija knjigoveški svezak, a budući da je "privezana" zove se privez ili adligat.
    Publikacija koja izlazi u više svezaka, prema opsegu može biti ograničena ili neograničena. Ako je ograničena, radi se o omeđenoj publikaciji, ako je neograničena, to je serijska publikacija (periodična publikacija).
    U omeđenoj publikaciji sadržaj djela predstavljen je u jednom svesku ili u određenom broju svezaka objavljivanje kojih predstavlja zaokruženu cjelinu. Omeđena publikacija u više svezaka može izlaziti i više godina. Omeđena znanstvena publikacija (u jednom svesku ili više njih), koja obrađuje posebno znanstveno područje, temu i slično, naziva se monografija.
    Niz knjiga (omeđenih publikacija) često izlazi pod zajedničkim skupnim naslovom. Takav se niz naziva nakladničkom cjelinom u sklopu koje knjige mogu biti označene brojevima, prema redoslijedu izlaženja, ili pak neoznačene. Nakladnička cjelina, za koju se u knjižničarstvu rabi naziv zbirka, može biti omeđena i tekuća.
    Omeđena je kada se u njezinu sklopu izdaje određen (ograničen) broj omeđenih publikacija. To su izdanja sabranih (izabranih) djela određenog autora, ili više djela koja obrađuju određenu problematiku.
Tekuća nakladnička cjelina, ili niz publikacija, sadržava u slijedu djela određenog izdavača, koja mogu, ali ne moraju, biti povezana sličnom problematikom. Za takvu se nakladničku cjelinu ne zna koliko će dugo izlaziti.
    Serijska publikacija (periodična, tekuća, povremena) može se odrediti ovim označiteljima:

izlaženje joj nije vremenski određeno; ona se i začinje s namjerom da nastavi izlaziti u beskonačnome broju svezaka, a prestaje izlaziti zbog različitih razloga (financijskih, političkih, osobnih), no nikad zato što je iscrpila građu koju obrađuje;
izlazi u određenim vremenskim razmacima (ili povremeno);
svaki svezak serijske publikacije rad je više autora;
pripadnost svakoga pojedinačnog sveska određenoj serijskoj publikaciji vidljiva je u naslovu, sadržaju i vanjskom izgledu. Sami za sebe pojedinačni svesci nemaju samostalno značenje.

    Serijske se publikacije, prema tome, mogu označiti kao publikacije koje pod istim stvarnim naslovom izlaze određeno vrijeme u neprekidnu nizu, u redovitim (ili neredovitim) vremenskim razmacima, a pojedini su sveščići označeni tekućim brojevima ili su datirani.
    Publikacije koje su samo umnožene (pisaćim strojem, strojem za kopiranje i sl.) nazivaju se autografiranim publikacijama pa se u njihovoj obradbi taj element označuje u napomeni riječima "strojopis autogr.".
    Osim publikacija u sveščićima (svescima) pojavljuju se i publikacije na slobodnim listovima. To su zemljopisne karte, grafički listovi, plakati, oglasi, leci i slično.
    U knjižnicama često nalazimo i rukopise - knjižničnu građu posebna oblika napisanu rukom ili pisaćim strojem. Često rukopisi pripadaju skupini stare građe, ali knjižnice prikupljaju i rukopise znamenitih suvremenika.
Sva se navedena knjižnična građa naziva konvencionalnom građom.
    Nekonvencionalna građa sve više pritječe u knjižnice. Danas su to najčešće audiovizualne publikacije, građa na magnetskim i optičkim podlogama, razni oblici složenih publikacija i sl. (npr. gramofonske ploče, magnetofonske vrpce, kasete, filmske vrpce, videokasete dijafilmovi, mikro-filmovi, računalni programi, kompaktni diskovi).
    U knjižnicama se kao vrsta građe prikupljaju i trodimenzionalni predmeti (npr. igračke).
    Nakladničke cjeline, tipične za omeđene publikacije, mogu međutim obuhvaćati i gramofonske ploče.
    Publikacije se kao sastavni dijelovi knjižnične građe pojedinačno nazivaju literarnom jedinicom ili djelom, jer donose duhovni ili literarni proizvod. Svaka reprodukcija ili izdanje duhovnog proizvoda naziva se bibliografska jedinica. Svako izdanje izvornog teksta, svako pojedino izdanje određenog prijevoda, bibliografska je jedinica. Bibliografsku jedinicu tvori nakladnički svezak (primjerak) ili više takvih svezaka kojima je sadržajna povezanost izražena zajedničkim stvarnim naslovom i tekućom numeracijom svezaka ili kakvom drugom naznakom.
    Katkad se jedna bibliografska jedinica mora razdvojiti na svoje dijelove, ako to zahtijeva uređenje knjižničnoga fonda odnosno ako sastavni dijelovi bibliografske jedinice pripadaju različitim vrstama građe. Primjer za to mogu biti zbirke pjesama s gramofonskom pločom: zbirka pjesama može se uvrstiti u jednu cjelinu knjižničnoga fonda, gramofonska ploča u drugu, a u napomeni se, pri kataložnu opisu, trebaju povezati.
    Da bi se odredila bibliografska jedinica, nužno je objasniti pojam izdanje. Izdanja se razlikuju prema načinu obradbe, prema namjeni, prema opremi i prema načinu nastajanja. Tako se publikacije mogu pojaviti kao: kritičko izdanje, prepravljeno izdanje, prošireno izdanje, izdanje za školu (lektira), ilustrirano izdanje. Razlikuju se i prema rednome broju izdanja, a ono može biti prvo izdanje, drugo itd. Danas se često pojavljuju fototipska izdanja ili pretisci (reprint-izdanja).
    U knjižničnom je poslovanju posebno važan naslov publikacije. Naslov je skup elemenata publikacije koji određenu bibliografsku jedinicu označuje sa sadržajnoga motrišta i s motrišta umjetničke izradbe. Elementi koji tvore naslov određene jedinice knjižnične građe mogu se nalaziti na različitim mjestima u toj jedinici. Ovisno o tome, u knjižničarstvu se ponajprije izdvaja glavni stvarni naslov. Najčešće se nalazi na naslovnoj stranici. Naslovna je stranica najčešće prva (recto) stranica prvoga arka publikacije, a može biti i treća (katkad je to peta ili sedma stranica). Rjeđe je naslovna stranica poleđina naslovnoga lista, tzv. verso. Ako je naslov otisnut na poleđini drugoga i prvoj stranici trećeg dijela arka, te se stranice smatraju naslovnom stranicom. List na kojemu se nalazi naslov naziva se naslovnim listom. Mnoge brošure koje danas izlaze, osobito posebni otisci (otisci pojedinačnih radova koji su objavljeni u serijskoj publikaciji a nazivaju se i separati), nemaju naslovnoga lista. Zato u takvim publikacijama treba ispitati je li prvi list naslovni list, ili je naslovni list omot. Naslov se pojavljuje i na omotu (koricama) publikacije i može se razlikovati od naslova na naslovnoj stranici. Često publikacije imaju otisnut naslov i na hrptu omota, a on se također može razlikovati od naslova na naslovnoj stranici. Suvremene publikacije tiskaju se s ovitkom, često umjetnički oblikovanim. Naslov se pojavljuje i na ovitku. Knjižničaru je najvažniji naslov na naslovnoj stranici, koji je obično glavni stvarni naslov publikacije. Naslov se može pojaviti i iznad samoga teksta; tada se u knjižničnoj praksi govori o "naslovu nad tekstom". U pojedinim se publikacijama javlja i tzv. alternativni naslov koji slijedi iza glavnoga stvarnog naslova a povezan je s njim riječima "i", "iliti" i slično, te usporedni stvarni naslov koji je glavni stvarni naslov preveden i na koji drugi jezik.
    Za knjižničara je posebno važan skup podataka ispod zajedničkoga stvarnog naslova koji se odnosi na mjesto i vrijeme tehničkog (tiskarskog) nastajanja publikacije, te na pojedince i korporativna tijela koja su surađivala u izradbi publikacije - impresum. Impresum dakle sadrži podatke o mjestu izdavanja, nakladniku (izdavaču) i godini izdavanja publikacije.
    Svi primjerci knjižnične građe mogu se razvrstavati prema različitim kriterijima. Općenito se publikacije razvrstavaju prema svojim fizičkim ili intelektualnim obilježjima. U fizička obilježja spadaju:

priroda publikacije, koja se utvrđuje s obzirom na to je li glavnina sadržaja publikacije predstavljena tekstom, slikom, glazbom i sl. (tekstualne i netekstualne publikacije);
materijal na kojemu se publikacija pojavljuje (u rasponu od raznih vrsta tekstila, glinenih pločica, papira do optičkih, i sličnih materijala);
tehnika proizvodnje (tisak, bakrorez, litografija, kemijski postupci, elektronički postupci i slično);
način korištenja (izravno, bez pomoći mehaničkih sredstava kao npr. kod fotografija, grafika, heliografskih kopija, tiska, ili pak s pomoću određenih uređaja poput, primjerice, povećala, gramofona, mikročitača, optičkog čitača);
način izlaženja (omeđene i neomeđene publikacije);
način raspačavanja (preko knjižarske mreže i sličnih prodajnih mreža ili u ograničenoj nakladi - siva literatura odnosno polupublikacije) .

U knjižničnome poslovanju posebnu skupinu predstavlja građa koja se u samim knjižnicama umnaža s pomoću reprografskih tehnika. Te se tehnike primjenjuju u izradbi internih dokumenata, ali služe i za kopiranje dijela publikacije, članka u časopisu i slično, koji se daju korisnicima uz naknadu .
U zbirkama koje sadrže građu posebne vrste, danas knjižnice imaju velik broj mikrooblika koji se nabavljaju slijedom ponude na tržištu. Mikro-oblici se nabavljaju i kao zamjena za građu na konvencionalnim medijima, radi njezine bolje dostupnosti i zaštite. Prednosti snimanja na mikrooblike u knjižničnom radu očituju se:

kad se određena građa ne može koristiti u izvorniku izvan knjižničnih prostorija - mikrofilmska kopija može se dati korisniku uz malu naknadu, pa čak i darovati, ili se iz nje može napraviti papirna kopija;
kad više korisnika istodobno traži određenu građu, a knjižnica je ima samo u jednom primjerku - mikrofilmom se može osigurati kopija za svakoga korisnika;
kad knjižnica nema dovoljno novca za nabavu inozemne literature - mikrofilm je često jeftinija zamjena, a troškovi poštarine su također mnogo manji.

Prednosti su mikrofiša:

jednostavno stvaranje osobne zbirke;
ne zauzima puno prostora;
pogodan je za dugotrajno čuvanje i održavanje, a velike je zbirke lakše održavati u tom obliku nego u izvorniku.

Nedostaci su mikrooblika u tome što se ne mogu koristiti bez čitača, što korisnicima mikročitač nije prikladan, a često se njime i ne znaju služiti, kopije s njegova pisača često su nejasne, a čitanje je znatno sporije. Bez obzira na nedostatke, mikrooblici se sve više nabavljaju i koriste u knjižnicama, osobito u spoju s računalom.
Od intelektualnih obilježja valja izdvojiti namjenu, stupanj obradbe sadržaja, način obradbe sadržaja i autorstvo. Ovisno o tome donose li autorovu ideju, misao (umjetničko djelo), znanstveno ili stručno otkriće (znanstveno ili stručno djelo) u svojemu nepromijenjenomu obliku (onako kako ga je autor zamislio i napisao), ili pak zapise o sadržaju takvih izvornih djela, popise takvih djela, popise i objašnjenja riječi i slične sadržaje, publikacije se dijele na primarne, sekundarne i tercijarne publikacije: a) Primarne publikacije određeni sadržaj predočuju onako kako ga je stvorio i osmislio autor/autori (književno djelo, memoari, govori, pisma, standardi, patenti , zakoni, povijesni spisi, izvještaji, disertacije, itd.). Primarne publikacije mogu biti u obliku monografskih djela (omeđene publikacije), kao sastavni dio u serijskim publikacijama (članci, prilozi, priopćenja, prikazi i sl.), a mogu biti i polupublikacije. b) Sekundarne publikacije sadrže obavijesti o primarnim publikacijama ili su nastale na osnovi primarnih publikacija, primjerice njihovom kompilacijom, preradbom u kakve posebne svrhe i slično. Sve veći broj primarnih publikacija i mnoštvo obavijesti u njima nametnulo je, naime, potrebu za sažimanjem svih obavijesti odnosno za pretvaranjem opširnoga primarnog u esencijalno sekundarno. Da bi se sekundarne publikacije mogle što bolje koristiti, one se također razvrstavaju. Prema načinu na koji je u njima predstavljen primarni izvor (odnosno prema podacima o primarnim izvorima), te se publikacije svrstavaju u više skupina.

    Bibliografija je najstarija sekundarna publikacija. Njezina povijest seže u početke civilizacije i pismenosti. Pojavljuje se u starih Grka i Rimljana (oko 250 godina prije Krista), a sadrži podatke o naslovima publikacija, o autorima tih publikacija, o vremenu nastajanja i o veličini publikacija. Najpoznatija je takva bibliografija Pinakes, Kalimahove (Callimachus) tablice iz Aleksandrijske knjižnice, no ne zna se sasvim pouzdano jesu li one bile bibliografija ili katalog te knjižnice. Koncem 4. stoljeća Sv. Jeronim napisao je De viris illustribus, djelo koje se smatra prvom bibliografijom. Prvu bibliografiju u Hrvata izradio je Ivan Kukuljević Sakcinski. Njezin prvi dio, naslovljen Bibliografija hrvatska, izišao je 1860, a drugi tri godine poslije - 1863. Oba su sveska zabilježila sva izdanja od 15. stoljeća do 1863. godine. Danas hrvatsku tekuću bibliografiju priprema i odnedavna ponovno objavljuje Nacionalna i sveučilišna biblioteka u Zagrebu, i to u tri niza. Niz A - Bibliografija knjiga tiskanih u Hrvatskoj, Niz B - Bibliografija rasprava, članaka i priloga u časopisima Hrvatske, Niz C - Serijske publikacije. Prema sadržaju koji obrađuje, bibliografija može biti opća ili specijalna; prema području koje obuhvaća može biti međunarodna, nacionalna ili regionalna; kronološka bibliografija sadrži retrospektivne podatke, a tekuća bibliografija podatke o sadašnjemu stanju. Može biti preporučna (rekomandirana) ako usmjerava korisnika na određenu građu. Indikativna je ako samo navodi podatke, a obavijesna ako o tim podacima nešto više govori.
    Priručnici su publikacije koje sadržavaju praktične obavijesti i upute o svim strukama ili znanostima odnosno o određenoj struci, znanstvenoj disciplini i slično, a dijele se na: enciklopedije, rječnike (jezične, terminološke, biografske) koji mogu biti jednojezični, dvojezični i višejezični, te industrijske i razne stručne priručnike.
    Enciklopedije sadrže osnovne, jasne i kratke obavijesti o svakom (opće), ili posebnom (specijalne) području znanosti ili o struci. Razvoj priručne literature započinje sredinom 18. stoljeća, nakon pojave Encyclopédie, ou dictionnaire raisonné des sciences, des arts et des métiers, koju su priredili Denis Diderot i Jean d'Alembert .
Prema drugim izvorima, prvim se enciklopedistom smatra Zagrepčanin Pavao Skalić jer je i sáma riječ enciklopedija prvi put upotrijebljena u njegovu djelu Encyclopediae seu orbis disciplinarum tam sacrarum quam profanarum epistemon, objavljenu 1559. u Baselu.
    Prva hrvatska enciklopedija izišla je koncem 19. stoljeća u Osijeku (Hrvatska enciklopedija. Prvi dio 1887; Drugi dio 1890), a izradili su je Ivan Zoch i Josip Mencin.
    Druga hrvatska enciklopedija započela je izlaziti u Zagrebu pred sam početak drugoga svjetskog rata, ali je tiskano samo pet svezaka (do slova E).
    Leksikografski zavod "Miroslav Krleža" iz Zagreba izdaje Opću enciklopediju i cijeli niz posebnih enciklopedija, a u pripremi je nova hrvatska enciklopedija i hrvatski leksikon.
    Rječnici, koji su se razvili iz antičkih glosarija, mogu biti različito sastavljeni, a u novije je vrijeme sve više terminoloških rječnika za određene struke. Popisivanjem riječi jednoga jezika ili više njih i sastavljanjem rječnika i leksikona bavi se leksikografija. Prvim opširnim rječnikom živoga jezika smatra se rječnik talijanske Akademije iz Firence (Accademia della Crusca), tiskan 1612. Još 1595. Faust Vrančić objavio je u Veneciji petojezični rječnik Dictionarium quinque nobilissimarum Europae linguarum, Latinae, Italicae, Germanicae, Dalmaticae et Ungaricae. Posebna su vrsta rječnika biografski rječnici poput Who is who (Tko je tko), koji donose podatke o znamenitim osobama određene zemlje ili iz određene struke.
    U sekundarne publikacije spadaju i pregledi novije literature koji se objavljuju za određena područja djelatnosti te razne referentne baze podataka. U tu skupinu spadaju i časopisi sažetaka (poznati i kao referativni žurnali odnosno bilteni) koji izlaze redovito, a obavještavaju o primarnoj literaturi na osnovi dužega ili kraćeg sažetka odnosno anotacije. Kakvoća takvih časopisa ovisi o njihovoj ažurnosti i stručnosti osoba koje pripremaju sažetke. Važan je i odabir naslova koji se uvršćuju u časopise sažetaka odnosno razina selektivnosti u pristupu njihovih urednika. Svjetski su poznati takvi časopisi, primjerice, Chemical Abstracts, Excerpta Medica, Biological Abstracts, a u području knjižničarstva Library and Information Science Abstracts - LISA . Uz te se časopise sažetaka izdaju i sekundarne tekuće publikacije koje sadrže duže prikaze primarnog dokumenta (digeste). Poznata takva serija u 50 nizova, koju izrađuje VINITI, prikazuje primarne publikacije otprilike mjesec dana nakon njihova objavljivanja.
    Posebna vrsta sekundarnih publikacija donosi presnimljena kazala stručnih i znanstvenih časopisa, i to unaprijed. Primjerice, publikacija Current Contents koja izlazi u SAD-u objavljuje kazala odabranih časopisa. Opremljena je autorskim kazalom i adresama autora, izlazi jednom u tjednu i podijeljena je u sedam serija. Budući da sekundarnih publikacija ima sve više, i o njima je potrebno obavještavati. Zbog toga su nastale tercijarne publikacije.

c) Tercijarne publikacije donose obavijesti na osnovi primarnih i sekundarnih publikacija. Najpoznatija su vrsta tercijarnih publikacija bibliografije bibliografijâ, koje donose popise svih bibliografija određenog naroda, zemlje, struke, znanosti, osobe i slično, odnosno navode sve sekundarne publikacije s određenom, zadanom, temom.

U skupinu tercijarnih publikacija spadaju još tiskani skupni katalozi, razni vodiči, adresari te razne referalne baze podataka.

OBLIKOVANJE KNJIŽNIČNOGA FONDA

Knjižnični fond, kako je već kazano, nije statičan i potrebno ga je pažljivo, savjesno i neprestano dograđivati, imajući na umu potrebe korisnika. Opseg knjižničnoga fonda ovisi ponajprije o namjeni knjižnice, njezinu postojećem fondu i financijskim sredstvima kojima knjižnica raspolaže ne samo za neposrednu nabavu odabrane građe, već i za njezinu obradbu, pohranu i čuvanje, uključujući dakako i osoblje i prostor koji je za to potreban. U knjižničnom poslovanju navode se četiri načina nabave knjižnične građe: kupnja, zamjena, dar i obvezni primjerak.
Premda je kupnja nedvojbeno onaj oblik nabave koji bi u najpovoljnijim uvjetima odabrao svaki knjižničar, jer omogućuje sustavnost i dosljednost u pribavljanju knjižnične građe, ostali su načini nabave, ovisno i o vrsti knjižnice i o knjižničarevu pristupu i odgovornosti, neizbježni u izgradnji fonda. Uz ta četiri uobičajena načina nabave, pojedine knjižnice, koje imaju vlastitu izdavačku djelatnost ili pak djeluju u sastavu ustanova koje se time bave, popunjavaju svoj fond i vlastitim izdanjima.

Kupnja

Kupnja je neosporno jedini oblik nabave knjižnične građe koji je zastupljen u svim knjižnicama. Bez obzira na sredstva kojima knjižnica raspolaže, kupnja je najsigurniji način ostvarenja zacrtana plana nabave. U kupnji se ogleda dobro ili loše vođena nabavna politika. Budući da knjižnice uobičajeno raspolažu ograničenim sredstvima, u kupnji se treba usmjeriti prema onim dobavljačima koji nude najpovoljnije uvjete tj. najpovoljniji popust (rabat). Pritom treba paziti da se ne udvostručuju primjerci građe koja za knjižnicu nije posebno važna. U izboru i kupnji serijskih publikacija, osobito inozemnih, treba sagledavati dugoročne mogućnosti nabave jer je kratkoročna nabava takvih publikacija pogrešno ulaganje za knjižnicu.
U knjižničnome se poslovanju uobičajilo nekoliko načina nabave građe kupnjom:

čvrstom narudžbom kupuju se djela za koje je selektor nedvojbeno utvrdio da pripadaju nacionalnoj zbirci (nacionalno blago);
na temelju oglednog primjerka (način kupnje uvriježen u pučkim, školskim, pa i u visokoškolskim knjižnicama), ostvaruje se izravan doticaj s građom i izravna komunikacija s predmetnim stručnjacima, nastavnicima ili profesorima;
trajnom narudžbom kupuju se uglavnom časopisi. Taj je način kupnje vrlo pogodan jer se jednom odaslana narudžba za određeni naslov serijske publikacije ne mora svake godine pismeno obnavljati;
bianco-narudžbom obično se u knjižnicama kupuju svi naslovi unutar određenog područja, koje objavljuju cijenjeni i kvalitetni nakladnici;
preko knjižničnih središta za nabavu, posredovanje kojih najviše koriste manje knjižnice. Knjižnična su središta pogodan suradnik jer olakšavaju poslove vezane uz pisanje narudžaba, financijsko poslovanje, tehničku opremu i slično.

Zamjena

Zamjena knjižnične građe s drugom knjižnicom ili srodnom ustanovom u gradu, državi, pa i u inozemstvu, drugi je oblik nabave. Osobito je važna međunarodna zamjena knjižnične građe jer preko izdavačke djelatnosti nacionalna kultura i znanost prodiru u svijet, a uvelike se štede i devizna sredstva.
Kadšto knjižnica zamjenom dobiva i građu koju bi inače teško mogla kupiti. U kulturnoj suradnji postoje utvrđeni postupci međunarodne zamjene publikacija, ali dvije knjižnice mogu međusobno urediti zamjenu građe i mimo tih sporazuma. Knjižnice obično međusobno zamjenjuju vlastita izdanja, duplikate iz svojih fondova, a katkad kupuju određena izdanja na zahtjev svojih suradnika. Zamjena se može provesti prema načelu svezak za svezak ili stranica za stranicu, prema načelu čiste novčane istovrijednosti (obračunata zamjena), ali se može obaviti i bez obzira na pojedinačnu vrijednost publikacija koje se zamjenjuju, prema načelu djelo za djelo (neobračunata zamjena). Poželjno je da knjižnice vode popis zamjene u obliku kartoteke odnosno datoteke ustanova, sastavljen prema zemljama, a unutar toga prema ustanovama s kojima se obavlja zamjena. S jedne se strane u takvu popisu vodi primljena građa, a s druge građa koja je suradnicima poslana u zamjenu. Iako ima svojih prednosti, dobro vođena zamjena građe traži veliko zauzimanje djelatnika koji rade na tome.

Dar

    Darovi koje knjižnice dobivaju od korisnika ili drugih osoba, rado su prihvaćen oblik nabave knjižnične građe. Darovi mogu u knjižnicu prispjeti željom darovatelja (slučajni), ali mogu biti i izazvani (ako knjižničar zamoli pojedinca ili ustanovu da daruje određenu građu ili ako se željena građa zatraži od ustanova koje tiskaju građu namijenjenu za darivanje). Bez obzira na želju darovatelja da pomogne određenoj knjižnici i želju knjižničarâ da besplatno popune svoj fond, dar se ne mora uvijek uklopiti u fond knjižnice. Bitno je da knjižnica utvrdi odgovaraju li darovi njezinoj nabavnoj politici i uklapaju li se u strukturu knjižničnoga fonda.
    Posebna je vrsta dara legat, odnosno oporučno ostavljena vlastita knjižnica koju pojedinac zavješćuje određenoj knjižničnoj ustanovi. Pojedini autori smatraju legat posebnom vrstom nabave, no kako se i tu radi o pribavljanju građe bez naknade, smatra se posebnom vrstom dara. Takvo je darivanje slično onome kad pojedinac još za života daruje vlastitu knjižnicu. Katkad se s darovateljem može dogovoriti koje naslove iz njegova dara knjižnica prihvaća, a koji naslovi za nju nisu zanimljivi. Takvim "uvjetovanim" darom knjižnica će popunjavati fond u skladu s načelima svoje nabavne politike.
    Bez obzira na to hoće li knjižnica darove uvrstiti u svoj fond ili neće, potrebno je napismeno se zahvaliti darovatelju na daru. Poželjno je da knjižnica za to već ima izrađene obrasce, koje popunjava za svaki pojedini slučaj, i s potpisom voditelja knjižnice dostavlja darovatelju. Osim pojedinačnih darova koji sadržavaju jedan primjerak knjižne građe ili više njih, pojedinci ustupaju knjižnicama i vlastite, cijele knjižnice. Ta se građa također procjenjuje i odlučuje se o tome što će knjižnica uvrstiti u vlastiti fond, a što u fond duplikata. Kada su posrijedi iznimno ugledne osobe i vrijedne knjižnice, legati se mogu posebno obraditi i davati na korištenje kao zasebna cjelina - posebna zbirka.

Obvezni primjerak

Povlasticu da za svoj fond dobivaju besplatno svu tiskanu građu određene zemlje, uz nacionalne, imaju još poneke knjižnice. Taj "zajamčen" ili "dužan" primjerak tiskane ili drukčije umnožene građe naziva se obveznim primjerkom. Dobivanje obveznog primjerka uređeno je zakonskim propisima kojima se tiskare, nakladnici ili autori obvezuju da određeni broj primjeraka svakoga umnoženog knjižnog proizvoda dostavljaju nacionalnoj ili kojoj drugoj knjižnici, a one su dužne tu građu čuvati kao kulturno dobro. Slijedom takvih propisa nacionalna je knjižnica dužna dostaviti po jedan primjerak određena naslova onim knjižnicama koje ga, uz nju, dobivaju na trajno čuvanje .
Za knjižnice koje, uz nacionalnu knjižnicu, primaju obvezni primjerak, tom je povlasticom osigurano sustavno dobivanje vrijedne građe. Međutim, primitak svih tiskovina bez prethodna odabira može opteretiti knjižnicu jer je rad na popisivanju i smještaju zbirke obveznog primjerka vrlo složen, stručan i odgovoran, a za knjižnice koje nisu određene za prikupljanje i čuvanje ukupnoga nacionalnog knjižnog blaga, već primaju obvezni primjerak radi obogaćivanja vlastitoga fonda, može biti nerazmjeran vrijednosti. Osim zakonski utemeljena načina primanja obveznog primjerka, mnoge knjižnice, napose one koje vode zavičajne zbirke, osiguravaju pristizanje građe na mjesnoj razini međusobnim dogovorima s mjesnim tiskarama i nakladnicima.

Vlastita izdanja

Samo poneke knjižnice imaju vlastita izdanja koja, u većem broju primjeraka, stavljaju u svoj knjižni fond. Osim nacionalnih, sveučilišnih, akademijskih i pojedinih većih gradskih knjižnica, vlastitim izdanjima uglavnom raspolažu knjižnice u sastavu zavoda, znanstvenih ustanova i slično. Vlastitim izdanjima rjeđe raspolažu školske i pučke knjižnice. Za ta se izdanja ne izrađuju posebni planovi nabave, već se u knjižnični fond uvršćuju automatski.

FAZE U IZGRADNJI KNJIŽNIČNOGA FONDA

Različite vrste nabave knjižnične građe upućuju na to da je izgradnja knjižničnoga fonda iznimno važan postupak u knjižničnome poslovanju. Knjižničarski djelatnici nastoje prikupiti raznovrsnu građu na najpovoljniji način. Prema teoretičaru E. Evansu

izgradnja knjižničnoga fonda složen je proces kojim se nastoji otkriti njegova snaga i slabost s obzirom na potrebe korisnika i raspoložive izvore znanja i obavijesti unutar zajednice korisnika, te ispraviti njegove slabosti.

Taj dinamičan i neprekidan posao sastoji se od nekoliko faza.

a) Istraživanje zajednice korisnika i njezinih potreba

Zajednica korisnika, koja se može sastojati od desetak do nekoliko milijuna članova, skupina je osoba koja je osnovala knjižnicu ili zbog koje je knjižnica osnovana.
To može biti društveno-politička zajednica (narod, regija, grad) ili posebna skupina korisnika (sveučilište, škola, institut). Istraživanjem te zajedice dobivaju se podaci koji se koriste u razvoju knjižničarstva, ali i u izgradnji fondova, što je jedan od osnovnih elemenata njegova razvoja.
Među najvažnijim su podacima svakako broj i struktura (dobna, obrazovna i slično) članova zajednice korisnika, njezine povijesne značajke, privredno i kulturno stanje u kojemu djeluje zajednica korisnika i knjižnica i drugo.

b) Plan nabave

Plan nabave zasniva na prikupljenim i obrađenim podacima u fazi istraživanja zajednice korisnika i njezinih potreba za knjižničnim službama i uslugama, na podacima o namjeni knjižnice, njezinim ciljevima i zadacima te podacima o postojećem fondu. U našem se knjižničnom poslovanju uobičajila uporaba sintagme nabavna politika za niz djelatnosti vezanih zapravo uz proces izgradnje fondova. Izgradnja fondova ima šire značenje od nabavne politike jer se njome promatra i utvrđuje splet pitanja, a nabavna je politika tek jedan od sastavnih dijelova tog procesa. U stručnome izričaju, uz nabavnu politiku nalazimo i nazive: nabava, akvizicija, akcesija, često u sinonimnu značenju.

c) Selekcija ili odabir knjižnične građe

Selekcija označuje postupak odlučivanja o tome koju određenu građu treba nabaviti za knjižnicu. Selekcija uključuje odluku o tome koju od nekoliko knjiga koje obrađuju isti predmet izabrati, potom odluku o tome odgovara li cijena stvarnoj vrijednosti knjige, njezinoj opremi i sl., te odluku o tome koliko je primjeraka određena naslova potrebno nabaviti za korisnike.

d) Postupci nabave (predakcesija i akcesija)

Tom su fazom obuhvaćeni postupci naručivanja i pristizanja građe u fond (nakon obavljene selekcije) i to uobičajenim oblicima nabave u knjižnicama.

e) Pročišćavanje fonda

Ta je faza izravno povezana s trenutačnom vrijednosti prinovljene građe. S vremenom, naime, određene publikacije gube vrijednost s obzirom na korisničku zainteresiranost. Sve djelatnosti vezane uz proučavanje načina na koji se fond koristi, utvrđivanje trenutačne vrijednosti dijelova fonda odnosno pojedine publikacije te uz povlačenje građe koja više nije zanimljiva, obuhvaćene su sintagmom pročišćavanje fonda.

f) Procjena vrijednosti fonda (evaluacija)

Posljednja faza u izgradnji knjižničnoga fonda ujedno je faza kojom ponovno započinje cijeli proces. U toj se fazi nastoji ustanoviti vrijednost prinovljene građe i/ili cijelog fonda, polazeći od sudova korisnika, knjižničara i ocjena stručnjaka. Zbog svega toga, cijeli je proces izgradnje knjižničnoga fonda dinamičan ciklus koji neprestano teče, a uključuje i knjižnicu i njezinu zajednicu korisnika .
Tijekom izgradnje knjižničnoga fonda nastoje se uvažiti ova osnovna načela:

fond treba biti usklađen s potrebama zajednice korisnika i njezinim zahtjevima, a ne s uopćenim propisima o njegovoj kakvoći;
fond mora odgovoriti na ukupne potrebe svih korisnika, a ne samo na zahtjeve aktivnih korisnika;
fond se mora stvarati znalački, pri čemu se koristi mogućnost sudjelovanja u kooperativnim mrežama;
u izgradnji fonda mora se uvažiti načelo uključivanja različitih vrsta građe;
izgradnja fonda bila je, jest i bit će podložna osobnim procjenama selektora i osoba koje procjenjuju vrijednost fonda;
uz teorijsko znanje potrebno je ovladati i praksom: iskustvo je bitan čimbenik.

Istraživanje zajednice korisnika i njezinih potreba

    U knjižničnoj teoriji i praksi knjižničari su se počeli baviti potrebama korisnika, aktivnih i potencijalnih, tek u novije doba.
U povijesnom se razvoju knjižnična građa nabavljala uglavnom prema njezinoj dostupnosti na tržištu, pri čemu se, zbog malog broja naslova, slijedilo načelo prikupljanja odabrane, vrijedne građe.
    G. Naudé jedan je od rijetkih knjižničara iz razdoblja prije 20. stoljeća, koji je odabiru knjižnične građe posvećivao znatniju pažnju, pazeći pritom na želje korisnika.
    Naglim razvojem pučkoga knjižničarstva, pravilnom se popunjavanju fonda pridaje sve veća važnost jer je korisnička populacija, za razliku od korisnika akademskih i nacionalnih knjižnica, trebala knjižničnu građu ne samo za učenje i znanstveni rad, već i za razonodu.
    Liberalizacijom obrazovnog sustava i demokratizacijom života povećava se broj korisnika knjižničnih usluga i njihovih potreba za literaturom i obavijestima.
    Da bi uspješno mogli odgovoriti na sve raznovrsnije zahtjeve korisnika, knjižničari se, napose od 30-ih godina 20. stoljeća, sve više bave istraživanjem određenih zajednica korisnika i njihovih potreba za knjižničnom građom i uslugama.
    U takvim se istraživanjima posebna pažnja usmjeruje na prikupljanje i analizu podataka o broju i strukturi zajednice korisnika (dobnoj, obrazovnoj, interesnoj i slično), o njezinim povijesnim i razvojnim obilježjima, o korištenju novih tehnika i sličnome.
    Takve se analize posljednjih godina provode i u nas, ali ni približno ne zadovoljavaju potrebe.

Plan nabave

Da bi zaposleni na poslovima nabave u knjižnici mogli biti posve djelotvorni, potrebne su im osnovne smjernice u radu. Budući da izgradnja fonda obuhvaća ustanovljivanje jačine (snage) i slabosti fonda, a potom i izradbu plana za ispravljanje tih slabosti i postizanje odgovarajuće jačine fonda, za uspješan odabir i nabavu relevantne građe posebno je važno unaprijed dogovoriti i pripremiti plan nabave. Utvrđenim planom nabave sprečava se utjecaj različitih mišljenja (npr. u fakultetskoj knjižnici zanimanje profesora za određeni predmet može utjecati na neravnomjernu raspodjelu sredstava i zagovaranje jednog predmeta na štetu drugih, ili se može dogoditi da osobe koje u knjižnici odlučuju o nabavi ne uspijevaju prevladati pristranost prema određenoj vrsti literature). Plan nabave pomaže knjižničnim djelatnicima da:

postignu jedinstveno stajalište o tome koji se dijelovi fonda trebaju razvijati odnosno posebno razvijati;
usklade djelatnost pojedinaca odgovornih za izgradnju fonda;
postignu dosljednost odnosno usklađenost fonda;
izbjegnu donošenje odluka naprečac (improviziranje);
izbjegnu različit pristup knjižničara i korisnika u odlučivanju o tome kakav bi trebao biti fond knjižnice.

    U oblikovanju knjižničnoga fonda i planiranju njegove izgradnje nekoliko je elemenata koji se pojavljuju i u nabavnoj politici, i treba ih uključiti u plan nabave.
    Ponajprije, potrebno je ustanoviti namjenu opće zbirke, njezin opseg i način uspostave, vrste posebnih zbirki i način njihova održavanja, te odrediti prednosti u nabavi.
    U nabavnoj je politici posebno važno odrediti koje će vrste dokumenata knjižnica nabavljati i što će zadržavati, te kako će u proces izgradnje fonda uključiti svoje korisnike. Valja također odrediti osobu odgovornu za odabir knjižnične građe, utvrditi način na koji će se raspoloživi fond davati na korištenje te ustanoviti koja će se građa čuvati, kako i koliko dugo, te kako će se obavljati pročišćavanje fonda i izlučivanje otpisane građe.
    Knjižnice trebaju unaprijed odrediti i način zamjene i postupke s duplikatima.
    U procesu izgradnje knjižničnoga fonda posebno mjesto zauzima koordinirana nabava. Unutar iste zajednice korisnika istovrsne se knjižnice ili pak knjižnice različitih namjena dogovaraju o podjeli područja odnosno usmjeravaju k izgradnji pojedinih dijelova fonda prema određenome predmetnom području, zemljopisnoj cjelini, jeziku ili vrsti građe. Razmjenom podataka o veličini, strukturi i dostupnosti fonda knjižnicâ unutar iste zajednice korisnika bolje se sagledaju mogućnosti pojedine knjižnice i njezina osoblja, a time se postiže bolja opskrbljenost knjižnicâ potrebnom knjižničnom građom i poboljšava njezina dostupnost te dostupnost obavijesti o građi kojom se raspolaže. Upravo stoga plan nabave mora odrediti zajednicu korisnika kojoj je knjižnica namijenjena (država, regija, grad, škola, sveučilište, tvornica), razlikovati aktivne od potencijalnih korisnika te zasebno obraditi posebne skupine korisnika. Uzimajući u obzir opseg fonda, potrebno je potom odlučiti koja će predmetna područja biti zastupljena, postoje li ograničenja u vezi s vrstom dokumenata (publikacija) koji se nabavljaju, koliko će u fondu biti zastupljeno edukativnih publikacija (primjerice, udžbenika u središnjoj sveučilišnoj knjižnici). Predmetno se područje i njegova pokrivenost različitim publikacijama može promatrati sa stajališta vrsta zbirki. S tim u vezi razlikuju se četiri vrste zbirki:
    Osnovna zbirka obuhvaća literaturu za opće, osnovne potrebe. Za tu se zbirku nabavljaju samo popularna i popularnoznanstvena djela, jednom na godinu obavlja se izlučivanje, a impresum nije stariji od tri godine. Takva se zbirka zadržava u stalnoj veličini.
    Instruktivna ili radna zbirka obuhvaća tekuću građu. Starija se građa u načelu ne nabavlja, ali se uz omeđene, nabavljaju i serijske publikacije te audiovizualna građa, mikrooblici i strojno čitljiva građa. Ta je zbirka neka vrsta aktualne referentne zbirke. U njoj se izlučivanje provodi jednom na godinu, ali se opseg zbirke može povećati od 1 do 2 posto na godinu.
    Opća (sveobuhvatna) znanstvena zbirka obuhvaća tekuću građu referentnog obilježja i građu za posudbu. Za tu se zbirku nabavlja i starija građa te svi suvremeni oblici publikacija. Ta se zbirka pregledava svake dvije do tri godine, ali se građa ne odstranjuje, već se, prema trenutačnoj važnosti, raspoređuje u aktivno ili u pasivno spremište.
    Iscrpna sveobuhvatna zbirka uključuje sve ono što je dostupno na tržištu unutar određenoga predmetnog područja. Za takve se zbirke nabavljaju i publikacije muzejskoga i arhivskog obilježja (npr. zavičajna zbirka, memorijalna zbirka posvećena određenoj osobi ili događaju). U toj se zbirci ne obavlja izlučivanje. Posebna sredstva osiguravaju se za nabavu rijetke i vrijedne građe.

Mnoga predmetna područja u većini su knjižnica zastupljena na prvoj, drugoj i trećoj razini. Samo jedno ili dva područja, unaprijed odabrana, u većem se broju knjižnica postavljaju i vode kao iscrpne zbirke (primjerice područje glagoljske pismenosti, građa o piscu zavičajniku).

Selekcija knjižnične građe

    Prema utvrđenoj nabavnoj politici, kao što smo već naznačili, odabire se građa koju u određenom trenutku knjižnica može nabaviti.
    Fazu selekcije/odabira građe za knjižnicu odredili smo kao postupak odlučivanja o tome koju građu među mnoštvom građe na tržištu, ili one koja stiže u zamjenu, ili je korisnici (i drugi) daruju, nabaviti. Taj posao nije nimalo jednostavan, a gotovo je neizvediv bez kartoteke/datoteke koju nazivamo desiderata. Kao što kazuje sam naziv, desiderata je kartoteka želja u koju knjižničari i korisnici unose podatke o publikacijama koje ocjenjuju važnim za knjižnični fond.
    Desiderata se uobičajeno vodi u bilježnicama ili na listićima, a knjižnice s dobro uređenim poslovanjem listiće vode u tri ili više primjeraka koji će poslije poslužiti kod prijema i obradbe građe. U kompjutoriziranim sustavima zapis o određenoj publikaciji temeljni je zapis u koji se dodaju odnosno ispravljaju podaci u određenim fazama obradbe.
    Budući da knjižničari trebaju pozorno pratiti sve što se pojavljuje na tržištu, korisno je imati bibliografske izvore iz kojih će dobivati podatke o željenoj građi. Među njima valja napose izdvojiti:

tekuće publikacije koje obavještavaju o građi predviđenoj za tiskanje (primjerice Books in print, Fortcoming books koje objavljuje nakladnik Bowker, British books in print nakladničke kuće Whitaker, Les livres de l'année koje objavljuje Hachette, Urlich's international periodicals directory; navedene su publikacije dostupne na konvencionalnim i nekonvencionalnim medijima). U nas je u zadnje vrijeme vrijedan bibliografski izvor postao Bilten CIP, izdanje Nacionalne i sveučilišne biblioteke);
kataloge nakladnika (u obliku knjiga, brošura, na slobodnim listovima, na pojedinačnim karticama standardnoga kataložnog formata, na mikrofiševima, na CD-ROM-u);
tekuće recenzije u časopisima (namjena im je različita, o čemu valja voditi računa ;
nacionalne bibliografije (omogućuju cjelovit uvid u nacionalnu tekuću tiskarsku proizvodnju, a retrospektivne bibliografije pomažu u traganju za naslovima kojih više nema u fondu ili su uporabom trajno oštećeni pa ih je potrebno zamijeniti; za to služe i popisi antikvara);
preporučne i standardne popise (uglavnom se izrađuju za školske knjižnice, manje za pučke knjižnice i knjižnice viših škola, primjerice Books for public libraries koji izdaje Bowker, Books for college libraries koji izrađuje ALA, A Basic library list : for four year college koji priređuje Mathematical Association of America, razne Uneskove preporučne popise, preporučne popise pojedinih strukovnih udruženja, npr. Modern Language Association);
specijalne bibliografije (koje prate i bilježe tiskarsku proizvodnju na određenom području, primjerice Dokumentationsdienst Bibliothekswesen - DOBI, ECONLIT koji izdaje American Economic Association - dostupna je na CD-ROM-u)
popise prinova i akcesijske popise velikih knjižnica (koje pomažu manjim knjižnicama u odlučivanju o tome što nabaviti).

Sl. 2 Obrazac za desideratu (obično u dva ili tri primjerka)
Nakon što su podaci o željenoj publikaciji uneseni u desideratu (Sl. 2), listići odnosno zapisi ostaju u kartoteci/datoteci do konačna odabira.
Da bi daljnji postupci bili u skladu s prethodnim naporima, važno je odrediti opća načela i kriterije za selekciju. U teoriji knjižničarstva najčešće se navode dva opća načela selekcije:

načelo vrijednosti (kakvoće)
načelo potražnje (potrebe).

    Prema načelu vrijednosti odnosno teoriji selekcije koja se zasniva na njemu, knjižnice trebaju prikupljati onu građu koja će intelektualno obogatiti život njihovih korisnika. Selekcija je pritom pozitivna, tj. u fond se uključuje ona građa za nabavu koje postoje valjani razlozi, ali se ne isključuje građa za koju se pretpostavlja da će loše utjecati na korisnika.
    Pristaše načela vrijednosti smatraju da je knjižnica i osnovana zato da bi odgajala i obrazovala, i da je stoga jedna od kulturnih ustanova koje pridonose stvaranju boljega svijeta. Zbog toga se ta teorija može smatrati i elitističkom, no njezinih je pristaša mnogo i među knjižničarima. Osobe koje odabiru građu prema načelu vrijednosti moraju dobro poznavati određeno područje i moraju biti dobro obaviještene o knjigama i knjižnicama. Takav selektor mora poznavati klasična djela, ali i pratiti suvremena zbivanja. Selektor također mora dobro poznavati svoje korisnike i birati građu koja će njima odgovarati, ali će često nabavljati i vrijedna klasična i standardna djela iako se ne očekuje veliko zanimanje za njih. Pristaše načela vrijednosti smatraju da se za sve kategorije korisničkih interesa može pronaći kvalitetna literatura.
    Načelo potražnje prvi je put spomenuto u djelu Theory of book selection for public libraries (1925) engleskoga knjižničara Lionela McColvina. McColvin smatra da se pučke knjižnice (za razliku od nacionalnih i znanstvenih) osnivaju da bi zadovoljile potrebu za obavijestima i publikacijama stanovnika određena područja. Zbog toga treba najprije ustanoviti postoji li takva potreba, a tek potom dogovoriti sustave kojima će se ona zadovoljiti. Sadržaj fonda bit će stoga određen potrebama, a ne prethodno sročenim planom koji obuhvaća sva područja. Količina zahtjeva za svako predmetno područje određuje dubinu popunjavanja fonda. Pristaše teorije potražnje smatraju da je korisnije nabaviti više primjeraka jedne publikacije za koju je zainteresiran veći broj korisnika, nego po jedan primjerak velikoga broja publikacija za kojima će biti malena potražnja. Dakako, u primjeni načela potražnje najteže je odrediti postupak na temelju kojega će se ustanoviti "potreba", osobito u pučkim knjižnicama; u školskim, visokoškolskim pa i specijalnim knjižnicama to je već mnogo lakše postići.
    Teoretičari u području izgradnje fondova preporučuju knjižničarima da tijekom odabira građe za knjižnicu imaju na umu određene kriterije koji im pritom mogu pomoći. To su ponajprije ugled autora ili nakladnika, novost teme, primjerenost teme, dubina obradbe u znanstvenim djelima, relevantnost teme, uređenje teksta i opremljenost bibliografskim podacima, kazalima, podacima o autoru i slično, izgled publikacije (uvez, papir, omot i sl.), stil, fizička obilježja (veličina, oblik i sl.) i cijena .
U odabiru građe, sukladno vrsti knjižnice, knjižničari trebaju biti svjesni toga da je tiskarska proizvodnja (klasična i elektronička) tolika da se relevantna građa mora pozorno nabavljati. To se posebno odnosi na općeznanstvene knjižnice (nacionalne, sveučilišne, akademijske) koje su se u prošlosti često upravljale načelom univerzalnosti svojega fonda. Današnji selektori u općeznanstvenim knjižnicama, uvažavajući načelo funkcionalne univerzalnosti, nastoje nabaviti posebno:

djela s graničnih područja;
djela multidisciplinarnog obilježja;
temeljna znanstvena djela u izvorniku i u prijevodu;
temeljna djela iz književnosti u izvorniku i u prijevodu;
djela povijesnoga i poredbenog obilježja;
sekundarne i tercijarne publikacije.

U pučkim knjižnicama posebno valja nabavljati:

građu koju navode standardni popisi;
građu o kojoj je recenzija objavljena bar u dva časopisa;
građu koja ima trajnu literarnu ili društvenopovijesnu vrijednost.

Mnogi stručnjaci ističu da traženu kontroverznu literaturu obvezno treba nabavljati s popratnim objašnjenjima.
Teoretičari knjižničarstva također ističu da se udžbenička građa treba nabavljati jedino u školskim odnosno visokoškolskim knjižnicama. No u zbilji je, nažalost, sustavna nabavna politika pučkih knjižnica u nas uvelike onemogućena i time što su, zbog neodgovarajućeg uređenja školskih i visokoškolskih knjižnica, te knjižnice primorane nabavljati lektiru i udžbenike.
Unatoč tome knjižnični djelatnici u svojemu radu nastoje pomiriti oba načela. Knjižničari smatraju da knjižnice prije svega služe korisnicima te da bi knjižnični fond trebao biti izgrađen prema njihovim željama i potrebama, ali bi trebao osigurati i osnovu za širenje njihovih interesa. U odabiru knjižnične građe, knjižnični djelatnici ne smiju postati cenzori. Oni moraju pokušati zadovoljiti i one korisničke potrebe koje se ne slažu s njihovim shvaćanjem načela kvalitete.

PREPORUKE KNJIŽNIČARIMA KOJI OBAVLJAJU SELEKCIJU

izgradnja fonda dinamičan je proces koji podrazumijeva stalnu obaviještenost o korisnicima, izdavačkoj proizvodnji i slično
treba poznavati teorijske osnove knjižne proizvodnje
treba upoznati nakladnike koji se bave audiovizualnom građom
treba pratiti postignuća elektroničkog objavljivanja
treba pratiti recenzije
treba pratiti tekuće bibliografije
treba pratiti potrebe korisnika (upitnici, obrasci za upis podataka i sl.)
treba neprestano pratiti zbivanja u knjižnici i zajednici korisnika

Nabava knjižnične građe

    Nabava knjižnične građe započinje nakon što knjižnica, u skladu sa svojom nabavnom politikom, napravi izbor onoga što želi nabaviti. Započinje predakcesijski posao kojim se najprije iz desiderata povuku listići s naslovima publikacija koje su odabrane za nabavu ili se, u kompjutoriziranom sustavu nabave, zapisi iz datoteke desiderata povezuju s drugim relevantnim datotekama.
    Predakcesija obuhvaća niz postupaka kojima se provjerava vjerodostojnost podataka kojima se raspolaže, ustanovljuje se posjeduje li knjižnica željenu publikaciju i u koliko primjeraka te je li traženi naslov već naručen ili je u fazi obradbe nakon uključenja u fond.
    Navedene su provjere posebno važne u većim knjižnicama u kojima se nabavljaju tisuće naslova, pa sustav nadzora u odjelu za predakcesiju i akcesiju mora biti pažljivo postavljen. Ako su u kartoteci desiderata listići u tri istovjetna primjerka, u predakcesiji se jedan listić odlaže u predacesijsku kartoteku, drugi se dostavlja dobavljaču, a treći se stavlja u abecedni katalog da bi korisnici bili obaviješteni o tome kad je narudžba poslana.
    Manje knjižnice ne vode akcesijske kartoteke, već rade popise željenih publikacija, od kojih se jedan primjerak čuva u kartoteci narudžbe, a drugi se dostavlja dobavljaču.
    Ako se publikacije nabavljaju kupnjom, uz dopis se prilaže narudžba, a ako se potražuju zamjenom, određenoj se ustanovi uz dopis šalje popis željenih i popis odaslanih publikacija.
    Kada potraživana građa stigne u knjižnicu, uspoređuje se s predakcesijskim evidencijama (bilo na listićima, na popisu, ili u datoteci narudžaba). Ako se evidencija vodi na listićima, listić za određenu (pristiglu) publikaciju prebacuje se iz kartoteke narudžaba u kartoteku prispjele građe (kartoteku akcesije), i u njega se upisuje datum prispjeća. Jednako se postupa i s građom naručenom s pomoću računalne tehnike.

Kopjutorska obradba desiderata - prvi
zaslon

Sl. 3. Kompjutorska obradba desiderata - prvi zaslon

Komjutorska obrada desiderata - drugi
zaslon

Sl. 4. Kompjutorska obradba desiderata - drugi zaslon

Na popisima odnosno zapisima označuje se da je građa pristigla. Za građu koja nije prispjela u knjižnicu obavljaju se daljnja, ponovna potraživanja. Uz građu koja pristiže u knjižnicu uvijek je prateći dopis (dostavnica s računom kod kupnje; popis ili kartica za zamjenu; popis o darovanoj građi; popis obveznoga primjerka za određeni mjesec; dostavnica ekonomata za vlastita izdanja). Najprije se provjerava odgovaraju li navodi iz dopisa navodima iz narudžbe, zatim se stvarno stanje pošiljke (građe) uspoređuje s popratnim dopisom i, ako je sve ispravno, ispisivanjem datuma i potpisom ovjerava se primitak. Ako se popratni dopis ne podudara u svemu sa stanjem građe, ulaže se žalba (reklamacija) telefonom ili napismeno. Svaki se primjerak građe također pregleda i ustanovljuje se njegova ispravnost. Ako je građa u čemu neispravna, primjerice, ako ima neotisnutih stranica, nedostaje određen broj stranica ili se uoče kakva druga oštećenja, za oštećene se primjerke ulaže žalba. Kada se građa i popratni dopis u svemu slažu, akcesijski je posao završen i publikacije su spremne za inventarizaciju i razmještaj u određene dijelove knjižničnoga fonda.

Pročišćavanje knjižničnoga fonda

Ni najveće knjižnice na svijetu nisu danas u stanju prikupljati i čuvati sve što je čovjek stoljećima stvarao i što i dalje stvara. Da bi nabavljenu građu sredile kako valja, u plan nabave treba, kao što smo prije istaknuli, uključiti vrijeme i način pročišćavanja fonda te osigurati posebna spremišta za odlaganje manje tražene građe. Pročišćavanje knjižničnoga fonda postupak je izlučivanja ili premještanja dubleta, rijetko korištene građe ili pak građe koja, zbog različitih razloga, nije više za uporabu.
Pročišćavanjem se u knjižnicama trajno odstranjuje građa (najčešće je taj postupak povezan s revizijom knjižničnoga fonda) ili premješta u koje drugo spremište (u kojem je obično smještena manje tražena građa). Pročišćavanje se provodi kada je knjižnični fond dosegao gornju granicu rasta, odnosno kad nedostaje prostor za novu građu. Međutim, odluka se o pročišćavanju fonda donosi i neovisno o tome, a vezano uz osmišljenu politiku izgradnje fonda. Žele li se zahtjevi korisnika rješavati brzo i djelotvorno, manje tražena građa zapravo nepotrebno opterećuje fond jer zbog nje i djelatnici i korisnici utroše više vremena u traženju željene građe (osobito u slobodnom pristupu građi). Može se uopćeno kazati - kad fond dosegne svoju gornju granicu rasta, knjižnica može postupiti trojako:

osigurati novu zgradu;
razdvojiti fond odnosno razmjestiti dio građe, a to također zahtijeva nove, dodatne prostore, ili
pristupiti njegovu pročišćavanju.

Tri su važna razloga za pročišćavanje fonda: ušteda prostora, veća dostupnost tražene građe i ekonomično poslovanje. Malo je, međutim, knjižnica koje uistinu smišljeno pristupaju pročišćavanju fonda. Prepreke su za to ponajprije psihološke prirode. Opravdanja su u nedostatku vremena, strahu od pogrešnih postupaka, zauzetosti djelatnika tekućim poslovima, ali je najčešće posrijedi otpor prema odstranjivanju onoga što je prije nabavljeno. Kadšto se i osnivač postavlja kao branitelj cjelovitosti postojećeg fonda. U osnovi takvih razmišljanja bojazan je da će se pročišćavanjem fonda smanjiti njegov opseg i time umanjiti njegova vrijednost. Planski provedeno pročišćavanje, nasuprot takvu strahovanju, pridonosi boljoj organizaciji poslovanja i boljim uslugama za korisnike. U postupku pročišćavanja obično se nastoje premjestiti ili trajno odstraniti iz fonda:

nepotrebni duplikati i dublete;
netraženi i neželjeni darovi;
zastarjela građa, napose znanstvena literatura koja više nije aktualna,
prekinuti nizovi;
uništene, oštećene i slične publikacije;
publikacije na lošem papiru, sitno tiskane publikacije te one nepotpuna opsega;
građa koja se ne koristi;
nepotpuna godišta periodike i periodika bez kazala.

Kriteriji za odstranjivanje građe određuju se s obzirom na njezina fizička obilježja, veličinu (opseg) fonda i kakvoću građe, a sama selekcija počiva na primjeni nekoliko metoda:

metodi proučavanja tzv. shelf time perioda odnosno vremena koje je određena publikacija provela na policama a da nije posuđivana;
metodi korištenja svih pokazatelja o posudbi, rezervacijama;
citatnim metodama (oslanjanje na razne analize citiranja, zastupljenosti u časopisima koja objavljuju kazala i slično);
proučavanju sudova stručnjaka.

Neka su ispitivanja pokazala da se korisnički zahtjevi odnose na 40% knjižničnoga fonda, a da bi 60% fonda moglo biti smješteno i na kojemu drugome mjestu, bez većih posljedica za kakvoću usluga i zadovoljstvo korisnika. Da bi poboljšale svoje poslovanje, mnoge knjižnice širom svijeta ulažu znatna sredstva u istraživanje i pronalaženje valjana pristupa kojim bi se riješili problemi vezani uz pročišćavanje knjižničnog fonda . Jedno od djelotvornih rješenja su tzv. depozitarne knjižnice. Takve se knjižnice osnivaju na nacionalnoj razini, na razini sveučilišta ili pak dogovorom nekoliko knjižnica različite namjene. Kad se u postupku pročišćavanja fonda određene knjižnice izdvoji knjižnična građa koja više ne pripada aktivnome fondu, ona se može smjestiti u spremište ili u depozitarnu knjižnicu s kojom su unaprijed dogovorene mjere zaštite takve građe i način njezina korištenja. U depozitarnoj se knjižnici novoprispjela građa odlaže s obzirom na vrijeme pristizanja (akcesijska metoda) ili u skupine s obzirom na prijašnjeg posjednika - na taj se način zadržavaju postojeće signature. Posudba se uspostavlja na dva načina: u samoj depozitarnoj knjižnici (za što je potrebno osigurati čitaonički prostor) ili dostavljanjem traženih primjeraka knjižnici koja sudjeluje u programu zajedničkog odlaganja građe.

Vrednovanje knjižničnoga fonda

    Vrednovanje knjižničnoga fonda provodi se najčešće s pomoću statističkih i usporednih metoda te metoda ispitivanja korisnika.
    Da bi postupak vrednovanja fonda zadovoljio, unaprijed moraju biti utvrđeni statistički obrasci, doneseni odgovarajući standardi te osiguran dotok bibliografija, preporučnih popisa i sličnih pomagala. Nadalje, ispitivanje i anketiranje svojih korisnika knjižničari će obaviti anketnim upitnicima i uz pomoć sociologa i psihologa. Prikupljene statističke podatke i podatke iz anketa i raznih upitnika valjat će potom usporediti sa standardnim zahtjevima o veličini i kakvoći fonda određene knjižnice, ovisno o njezinoj vrsti, broju i strukturi korisnika.
    Javno objavljivanje podataka o vrijednosti knjižničnoga fonda može pomoći knjižnici da dobije više novca za nabavu nove građe, može joj pribaviti javno priznanje, a može govoriti i o uspješnosti nabavne politike, dakako ako su procjene točne.

KOORDINIRANA (USKLAĐENA) NABAVA

Svi prije navedeni oblici nabave knjižnične građe uglavnom se odnose na rad jedne knjižnice. Budući da je problem novca za nabavu građe uvijek prisutan, pokušava se pronaći jeftinije a ipak svrshishodno rješenje s obzirom na potrebe i zahtjeve korisnika. Suradnja u nabavi građe između više knjižnica, na užemu ili širem području, naziva se koordiniranom nabavom. Taj je oblik nabave knjižnične građe posebno važan u opskrbi knjižnica stranim serijskim i drugim publikacijama.
Kad se dogovara takva nabava, ne smije se polaziti od želja jedne knjižnice, već se sagledavaju potrebe svih korisnika u određenoj zajednici korisnika. Pritom se u dogovoru s ostalim sudionicima naznačuju znanstvenostručna, zemljopisna i druga područja za koja se opredjeljuje određena knjižnica. Bitno je da se građa koja se nabavlja u jednoj od knjižnica sudionica koordinirane nabave, izravno ili neizravno daje na korištenje svim članovima zajednice korisnika, odnosno da je dostupna svim zainteresiranim korisnicima. Primjerice, određuju se knjižnice koje će biti jedini imatelji određene publikacije, ali uz uvjet da tu publikaciju mogu koristiti svi potencijalni korisnici, bez obzira na to kojoj zajednici korisnika pripadaju.

3. Poglavlje

Sadržaj