XI.

SURADNJA MEĐU KNJIŽNICAMA 

    Prvi je oblik suradnje među knjižnicama posudba između dviju knjižnica. Vrlo je teško ustanoviti gdje su i kada knjižnice prvi put dogovorile među-knjižničnu suradnju, ali dostupni zapisi upućuju, primjerice, na katalog rukopisa iz fondova većeg broja knjižnica izrađen u 13. stoljeću (Registrum librorum Angliae, vidi bilješku br. 45 na str. 129). Zabilježen je i dogovor o zamjeni građe između sveučilišnih knjižnica u Lundu, Aböu i Greifswaldu iz 1740, te projekt skupnog kataloga za građu iz knjižnica u Weimaru i Jeni. U 19. stoljeću izrađen je prijedlog za usklađenu nabavu između knjižnica u Wolfenbüttelu i Göttingenu. Ne treba zaboraviti ni ambiciozan pokušaj izradbe opće bibliografije koja je trebala obuhvatiti popis dva milijuna konfisciranih knjiga za vrijeme francuske revolucije, nastojanja P. Otleta i H. La Fontainea da izrade svjetsku bibliografiju, nastojanja znanstvenika unutar tzv. Bridge movementa, viziju V. Busha o velikom računalu i mnoge druge zamisli koje potvrđuju vjekovnu čovjekovu težnju da nadzire i prikuplja sve pisano bogatstvo i omogućuje njegovu uporabu.
    Na osnivačkom sastanku Američkog knjižničarskog udruženja 1876, Charles C. Jewett naglasio je da je glavni zadatak knjižničara širenje znanja o dobrim knjigama i omogućavanje izravnijeg pristupa knjižnomu blagu pohranjenu u knjižnicama. Da bi se to postiglo, Jewett se zalagao za izradbu zajedničkog tiskanog kataloga američkih knjižnica, koji bi olakšao posudbu među knjižnicama.
    Koncem prošloga stoljeća M. Dewey isticao je nužnost suradnje u obradbi knjižnične građe, i to tako da se svaka knjiga samo jednom kataložno obradi, a da kopiju stvorenog kataložnog listića svaka knjižnica nabavlja prema potrebi i uz odgovarajuću naknadu.
    Prvi skupni katalog nacionalne važnosti bio je C. Boltonov A catalogue of scientific and technical periodicals, tiskan 1885. Kongresna je knjižnica 1901. započela zajedničku katalogizaciju i izradbu Nacionalnog skupnog kataloga (National Union Catalog), prikupljajući kataložne listiće iz Kongresne knjižnice u Washingtonu D.C., Gradske knjižnice u New Yorku (New York Public Library), sveučilišne knjižnice u Harvardu (Harward University Library), Gradske knjižnice u Bostonu (Boston Public Library), Knjižnice Johna Crerara (John Crerar's Library) i drugih knjižnica.
    Prva pravila za međuknjižničnu posudbu odobrilo je Američko knjižničarsko udruženje 1917. U tom je dokumentu predloženo da se izvorni dokumenti u međuknjižničnoj posudbi zamjenjuju fotoreprodukcijama, pa se u njemu nalazi i rani trag suradnje u zaštiti knjižnične građe. To su bili počeci organizirane suradnje među knjižnicama u obradbi knjižnične građe, koja i danas traje najviše unutar velikih bibliografskih mreža, nacionalnih i međunarodnih.
    U Velikoj Britaniji dvadesetih godina ovoga stoljeća počinju djelovati regionalni uredi za posudbu knjižnične građe, a 1931. osniva se Nacionalna središnja knjižnica (National Central Library - NCL), koja je već 1937. imala 454 knjižnica suradnica. Poznata Knjižnica prirodoslovnog muzeja (Science Museum Library - SML) privukla je, međutim, odmah nakon rata mnogo više knjižničnih ustanova (1750, prema 325 koliko ih je surađivalo s NCL-om), najviše zbog toga što je fond NCL-a u ratu bio smanjen gotovo na polovicu, ali i zbog suvremenije uređena poslovanja. Godine 1961-1962. otvara se Nacionalna posudbena knjižnica za znanost i tehnologiju (National Lending Library for Science and Technology - NLLST). Broj zahtjeva upućenih novoj knjižnici bio je zadivljujući, a ona je u prvoj godini svojega rada uspjela odgovoriti na 118.000 zahtjeva, prema 92.000 u NCL-u, i 226.000 ukupno u svim regionalnim uredima. Danas ta knjižnica, koja je od 1974. u sastavu Britanske knjižnice (najprije kao British Library Lending Division - BLLD a potom pod nazivom British Library Document Supply Centar)  prima gotovo tri milijuna zahtjeva na godinu, a postotak uspješnosti u rješavanju tih zahtjeva vrlo je visok: više od 85% iz vlastitog fonda, a daljnjih 8% iz fonda knjižnica koje podupiru njezinu mrežu (back-up libraries). Iako organiziranih mreža za međuknjižničnu posudbu ima mnogo i djelotvorne su, model koji je predložio D. J. Urquhart za Veliku Britaniju danas je najdjelotvorniji model u svjetskim razmjerima.
    Očigledno je da je u suradnji među knjižnicama, međuknjižnična posudba zauzimala, i dalje zauzima, posebno mjesto. Međutim, od sredine prošloga stoljeća jačaju i drugi oblici suradnje a uvođenje računala u knjižnično poslovanje i korištenje telekomunikacijskih mreža za raznovrsne bibliografske i druge usluge što se nude knjižničnim korisnicima označilo je prekretnicu u organizaciji suradnje 60-ih godina 20. stoljeća. Suradnja postaje prijeka potreba, a pravila ponašanja i djelovanja u zajedničkoj diobi i korištenju fondova, obavijesnih i sličnih izvora ozakonjuju se na nacionalnim razinama. U svakodnevnom radu to je značilo bolju iskorištenost i diobu izvora obavijesti (bibliografskih, kataložnih, referalnih), zbirki, baza punih tekstova i drugo, te bolju i bržu uslugu korisnicima. Izgrađujući mreže i sudjelujući u knjižničnim sustavima na mjesnim, regionalnim, nacionalnim i međunacionalnim razinama, knjižnice i ostale obavijesne jedinice danas toliko međusobno surađuju da je zbog složenosti problematike i njezina boljeg predočavanja potrebno navesti i opisati osnovna područja u kojima se zbiva suradnja. U skladu s temeljnim zadacima (izgradnja fonda, obradba i organizacija te obavijesno i prostorno sređivanje knjižnične građe, čuvanje i održavanje fonda i organizacija dostupnosti građe), knjižnice međusobno surađuju odnosno uspostavljaju knjižnične mreže u nabavi, obradbi, odlaganju i zaštiti knjižnične građe te uspostavi informacijsko-referalnih usluga, a s knjižničarskim udruženjima i školama surađuju u području obrazovanja knjižničnog osoblja i korisnika te u znanstvenoistraživačkom radu.
    Svaka knjižnica koja nastoji planski izgrađivati svoj fond, surađuje u nabavi građe sa srodnim ili susjednim knjižnicama. Poznato je, međutim, nekoliko nacionalnih i međunarodnih programa prema kojima su knjižnice izgrađivale svoje fondove da bi ih mogle zajednički koristiti i pritom smanjiti troškove.
    Među prvima je i svakako ambicioznijim programima usklađene nabave Farmington Plan  provedbu kojega je 1948. preuzelo 60 znanstvenih i općeobrazovnih knjižnica širom SAD-a, s Kongresnom knjižnicom na čelu. Da bi se mogla pratiti svjetska tiskarska proizvodnja i da bi se mogao nabaviti bar po jedan primjerak svake vrijedne publikacije tiskane bilo gdje u svijetu i pohraniti ga u jednoj od knjižnica-sudionica programa, knjižnice su se opredijelile za praćenje određenoga zemljopisnog ili tematskog područja.
    U Skandinaviji su 1957. pučke, specijalne i znanstvene knjižnice organizirale na dobrovoljnoj osnovi nabavu strane literature u širem području humanistike (Scandia Plan). Svaka se knjižnica ne samo obvezala da će nabavljati građu o dogovorenom području, već da će pritom biti i bibliografsko središte i središte za međuknjižničnu posudbu.
    U Velikoj Britaniji usklađena (koordinirana) nabava provodila se prema dvjema prihvaćenim shemama: prema tzv. Background Material Sheme, koja se provodi od 1952, a označuje sustavno prikupljanje publikacija tiskanih u određenim vremenskim razdobljima (npr. u prvo vrijeme dogovorno su se nabavljale publikacije tiskane između 1600. i 1800, potom između 1550. i 1599), i prema shemi za nabavu publikacija tiskanih u Velikoj Britaniji od 1. siječnja 1959, koja se zasnivala na preuzimanju odgovornosti za nabavu knjižnične građe unutar određene skupine iz DDC-a, da bi se trajno osigurao bar po jedan primjerak britanskog tiska i u knjižnicama koje ne primaju obvezni primjerak.
    U Zapadnoj Njemačkoj nabava je strane literature uređena prema programu Sondersammelgebietsplan. Prema tom programu knjižnice su preuzimale odgovornost za određeno područje ili disciplinu te za sudjelovanje u izradbi skupnih regionalnih kataloga i za međuknjižničnu posudbu (sedam regionalnih središta). Određene su knjižnice postale nacionalna središta za odabrana područja (primjerice, u Kölnu je središte za medicinu, u Bonnu za poljoprivredu, u Hannoveru za tehniku, a u Kielu za ekonomiju, Gradska i sveučilišna knjižnica u Frankfurtu središte je za germanistiku, Sveučilišna knjižnica u Göttingenu za anglistiku itd.).
    U našoj sredini već se petnaestak godina nastoji uskladiti nabava strane stručne i znanstvene periodike, a podaci o posjedovanju određenog naslova dostavljaju se Nacionalnoj i sveučilišnoj biblioteci (prije i Referalnom centru Sveučilišta u Zagrebu odnosno Institutu za informacijske znanosti) radi izradbe Centralnog kataloga stručne i znanstvene periodike u bibliotekama Hrvatske.
    Zadnjih se godina nabava knjižnične građe na nacionalnoj razini u mnogim sredinama planira na osnovi Conspectusa - programa koji omogućuje sustavno prikupljanje podataka o ciljevima izgradnje fonda i snazi postojećih fondova u jednoj knjižnici ili u većem broju knjižnica.
    U obradbi knjižnične građe nacionalne knjižnice ostvaruju jednu od svojih osnovnih djelatnosti - izradbu nacionalnih bibliografija, no to nije priječilo druge knjižnice i bibliografska središta da se bave kataložno-bibliografskom obradbom i nude svoje usluge drugim knjižnicama i pojedincima. Najpoznatije su takve mreže koje su svoje usluge proširile i na druge djelatnosti: OCLC (Ohio College Library Centar, danas Online Computer Library Center), BLAISE (British Library Automated Information Service), RLIN (Research Library Information Network), UTLAS (University of Toronto Library Automation System), Servizio bibliotecario nazionale u Italiji i dr. Samo MEDLARS (Medical Literature Analysis and Retrieval Systems), primjerice, izrađuje više od 20 najznačajnijih kazala u području biomedicine i nudi 15 baza podataka izravno preko Medlinea.
    Dok se sedamdesetih godina o mrežama govorilo kao o udruženju partnera-suradnika radi postizanja zajedničkoga cilja, danas se na mreže sve više gleda kao na organizirane načine stjecanja zarade od obavijesnih i drugih djelatnosti  - knjižničari i drugi informacijski stručnjaci poslovni su ljudi, osjetljivi na promjene u okruženju i spremni natjecati se odnosno osvojiti tržište nudeći svoje usluge potencijalnim i aktivnim korisnicima
.
    U području informacijsko-referalnih usluga već smo naveli mnoge uspješne oblike suradnje u obavještavanju korisnika skupnim katalozima, pretraživanja baza podataka, a tome valja pridodati i dogovore o predstavljanju obavijesnih pomagala, izradbi raznih vodiča, biltena i slično.
Jedan od prvih pokušaja suradnje u području odlaganja knjižnične građe bilježi se 1930. u Velikoj Britaniji. Nacionalna središnja knjižnica zatražila je od drugih knjižnica da joj dostave suvišnu građu kako bi je mogla poslati zainteresiranim knjižnicama, ali i pohraniti u određenom broju primjeraka. U SAD-u mnoge knjižnice sudjeluju u izgradnji i vođenju depozitarnih knjižnica na određenomu zemljopisnom području, a učestalo je i zajedničko odlaganje manje tražene građe unutar sveučilišnih knjižničnih sustava ili mjesnih knjižničnih mreža (primjerice, Londonsko sveučilište ima depozitarnu knjižnicu u Eghamu, stotinjak kilometara udaljenu od središta Londona).
    Suradnji u području zaštite knjižnične građe danas se posvećuje sve više pažnje, napose u sklopu međunarodnog programa PAC (Preservation and Conservation), a sve su učestaliji programi razmjene knjižničnoga osoblja, usuglašavanja obrazovnih programa za knjižničarska zvanja, ali i za arhiviste, muzeologe i druge informacijske stručnjake.
Suradnju među knjižnicama potiču i strukovna udruženja te udruženja knjižnica i srodnih informacijskih ustanova. Na međunarodnoj razini napose je važna uloga IFLA-e i FID-a, a potom i udruženja koja se osnivaju sa svrhom razvijanja određenih vidova djelatnosti, kao što su primjerice LIBER, ELAG i dr. Na nacionalnoj razini važna je uloga Hrvatskoga bibliotekarskog društva.
    Suradnja među knjižnicama i srodnim ustanovama zahtijeva dakako ostvarenje nekolikih pretpostavki:     Kad se govori o sustavno planiranoj i provođenoj međuknjižničnoj suradnji, može se izdvojiti bar šest općih dobrobiti za svaku jedinicu koja sudjeluje u zajedničkim programima. Među najvažnijima je svakako bolja dostupnost građe i obavijesti, tj. povećan opseg ponude i veća pokrivenost određenoga predmetnog područja. Općenito gledano, tako označena dobrobit ne mora nužno značiti da se radi o većem broju primjeraka određenog naslova niti o bržoj usluzi, već da se korisniku omogućuje da dobije potrebnu građu. Druga je dobrobit međuknjižnične suradnje bolja iskorištenost opsegom ograničenih fondova. Suradnjom se nužno ne smanjuju troškovi, ali ona može pridonijeti tome da se u određenoj sredini djelotvorno urede fondovi za veći broj korisnika tako što će se podijeliti zadaci (nabava literature za određena, dogovorena područja, zajedničko korištenje, naprimjer). Takav pristup dovodi do treće dobrobiti a to je mogućnost stručnog usavršavanja osoblja, što rezultira boljim uslugama (usredotočenost na određene teme, poslove i slično). Važno je istaknuti i to da se međuknjižničnom posudbom izbjegava nepotrebno udvostručavanje fondova i smanjuje se broj knjižničnih i srodnih jedinica kojima se korisnik uglavnom obraća kad traži kakvu publikaciju ili obavijest. Da bi se to postiglo, zajedničke službe i usluge valja dobro marketinški predstaviti korisničkoj populaciji, ali se knjižnice trebaju također pobrinuti da osiguraju sva bitna obavijesna pomagala, primjerice skupne kataloge, jer se inače postiže negativan učinak. I naposljetku, od suradnje se očekuju i bolji profesionalni odnosi i veze među jedinicama-suradnicama.
    Suradnja među knjižnicama otežana je, s druge strane, mnogim preprekama. Kao jednu od najstarijih i najčešćih prepreka suradnji valja izdvojiti stajalište o samodostatnosti. Mnoge, napose velike i bogate knjižnice, sve donedavna su zajedničku izgradnju fondova i međuknjižničnu posudbu držale nepotrebnim oblicima suradnje, jer su vlastitim fondovima mogle odgovoriti na velik postotak upućenih zahtjeva. Takav je pristup, međutim, sve rjeđi u knjižničarstvu, premda treba napomenuti da korisnici, ocjenjujući ponuđene knjižnične usluge, mogu katkad biti skloniji bržem dobivanju usluga na lokalnoj razini, čak i ako ne uspiju dobiti sve željene obavijesti i publikacije. Prigovori koji su se često upućivali međuknjižničnoj posudbi zbog sporosti, u usporedbi s brzom opskrbom na lokalnoj razini, razvojem telekomunikacija postupno gube važnost. Vrijeme nužnih postupaka u opskrbi obavijestima i publikacijama smanjuje se na zadovoljstvo korisnika, ali se pritom znatno povećavaju cijene usluga, što osobito treba uzeti u obzir pri usklađenoj izgradnji fondova.
    Veličina i status knjižnice također mogu biti velika prepreka međuknjižničnoj suradnji. Veće knjižnice postaju uglavnom više opterećene dodatnim zahtjevima iz manjih knjižnica, napose kad određeni oblici suradnje nisu popraćeni odgovarajućim načinom financiranja. Status knjižnice u sklopu matične ustanove može prilično otežavati suradnju jer osnivač ponajprije želi da knjižnica osigura službe i usluge za neposrednu zajednicu korisnika. Zato će osnivač redovito podržavati nastojanja knjižnice da poboljša usluge, ali neće jednako tako prihvaćati obveze knjižnice prema programu međuknjižnične suradnje, primjerice kad knjižnica mora izdvojiti građu iz svojega fonda za potrebe međuknjižnične posudbe.
    Premda je u knjižničnome poslovanju nepobitna važnost tehnike, napose telekomunikacijske, uvođenje računala i druge opreme u knjižnice bez potpunih planova i dogovora može biti velika prepreka suradnji među knjižnicama. Događa se, naime, da su poneke knjižnice dobro opremljene, a druge nemaju računalnu opremu, ili da, naprimjer, telekomunikacijska mreža ne prati odnosno ne može podržati takvu vrstu komunikacije među knjižnicama. Nepodudarnost računalne opreme također je česta, a u poslovanju uzrokuje mnoge teškoće. Nasuprot tome, nepodudarnost računalnih programa, ako je obradba standardizirana, manji je problem zbog velikih mogućnosti programâ za konverziju.
    Zbog brzog zastarijevanja modela odnosno neprestane ponude novih, knjižničari moraju brižljivo pratiti postignuća u razvoju elektroničkih i telekomunikacijskih tehnika i njihovu neposrednu praktičnu primjenu. Stupanj očekivanja, koji izrasta na osnovi propagandnih preporuka proizvođača, ne mora se, naime, uvijek potvrditi u praksi.
    Prepreka na koju knjižnice mogu naići međusobno surađujući i uvodeći nove tehnike u poslovanje, svakako su i moguće reakcije psihološke prirode. Kad govorimo o pojedincu, mislimo na čovjekov strah pred novim, na njegovu inertnost, sklonost intelektualnoj lijenosti u određenomu životnomu i radnom dobu te na mogućnost da pasivnim otporom odgovori na uvođenje novih načina i tehnika rada, a to je svakako teže svladati nego vidljivo opiranje. Kad se pak promatra kolektiv, često se događa da se, uključivanjem u zajedničke programe, rađa osjećaj gubitka samostalnosti određene knjižnice ili se moguća prednost novoga suprotstavlja već utvrđenoj tradicijskoj vrijednosti. Knjižnice su također sklone tome da same svladavaju početne teškoće uvođenja kojega novog načina rada postupkom 'pokušaja i pogrešaka', umjesto da se okoriste iskustvom drugih i izbjegnu već dokazane pogrešne pristupe.
    U planiranju suradnje među knjižnicama valja izbjeći prepreke koje su posljedica zemljopisnih osobitosti ili zakonodavnih, političkih i administrativnih odredaba (udaljenost, prirodna i tradicijska gravitacija kojemu središtu nasuprot utvrđenome društveno-političkom ustroju, carinske uredbe i slično) .
PLANIRANJE I UPRAVLJANJE U KNJIŽNICI I KNJIŽNIČARSTVU
    Općenito uzevši, planiranje nije samo način ponašanja već i proces kojim se određena ustanova ili djelatnost promiče iz stanja u kojemu se nalazi u poželjno stanje. Za to je prijeko potrebno određeno vrijeme i odabrani postupci.
U knjižničarstvu se planiranje može sagledati kao najveći mogući udio knjižnične djelatnosti u ostvarivanju općih ciljeva društva i posebnih zadaća knjižnica i knjižničnih usluga.
    Za knjižničarstvo je važno da se planiranje uzdigne iznad razine pojedine ustanove, iako je nedvojbeno da svaka knjižnična jedinica mora imati plan vlastita razvoja.
    Da bi bili uspješni i izvedivi, takve planove, međutim, treba zasnivati na općem razvojnom planu djelatnosti, koji se postavlja na nacionalnoj razini kao plan razvoja knjižničnoga sustava i odgovarajućih mreža, a uvažava međunarodne planove i programe (GIP , IFLA-ine programe, primjerice, UAP, UBCIM, PAC, UDF, Uneskove preporuke, EURONET i drugo).
U planiranju valja ponajprije odrediti ciljeve knjižničnoga sustava i dogovoriti knjižničnu politiku na određenoj razini (npr. nacionalnoj, regionalnoj). Na osnovi toga planiraju se načini povezivanja među knjižnicama, njihovi zadaci i područja djelovanja, i određuje se budžet. Svaka pojedina knjižnica treba biti upoznata sa svojim mjestom, posebnim zadacima i obvezama, ali mora imati i jasnu sliku o koristi koju ostvaruje povezujući se unutar sustava odnosno odabrane mreže.
U novije se vrijeme posebna pažnja usmjeruje ka tzv. strategijskom planiranju koje označuje sustavan pristup odgovornosti u upravljanju knjižnicama. Pritom se nastoji postići aktivan odnos prema ciljevima i zadacima knjižnice u njezinu okruženju. Svaki strategijski plan trebao bi jasno naznačiti gdje se određena knjižnica nalazi, gdje želi biti i kako kani ostvariti postavljeni cilj.
    Vodeće svjetske nacionalne knjižnice svoje razvojne planove zasnivaju na SWOT-analizi , a važnost se donošenja strateških planova za nacionalne knjižnice ističe ne samo zbog njihove vodeće uloge u nacionalnim knjižničnim sustavima, već i zbog toga što njihov razvoj uvelike određuje i djelotvornu uspostavu službi i usluga u drugim jedinicama bez kojih se ne može razvijati ni nacionalna knjižnica. Naime, u suvremenom je knjižničarstvu sve prisutnija težnja ka decentralizaciji djelatnosti, koja je tek jednim dijelom posljedica nesklonosti prema snažnim središnjim službama, a najvećim je dijelom posljedica promjena nastalih uvođenjem i primjenom novih tehnika i telekomunikacija u knjižničarstvu.
    U svakoj se sredini nacionalni i mjesni planovi te planovi određenih knjižničnih jedinica oslanjaju na zakonske propise i podzakonske uredbe te standarde kojima podloge uglavnom pripremaju strukovna udruženja. Važan oslonac planiranju jest i knjižnična statistika.
ZAKONI
    Knjižnična se djelatnost, kao posebna društvenovrijedna  djelatnost, u svim sredinama ozakonjuje.
    Trenutačno u Hrvatskoj još uvijek vrijedi Zakon o bibliotečnoj djelatnosti i bibliotekama donesen 1973. godine. U pripremi je nov zakon. Sadašnjim su Zakonom određene osnovne funkcije knjižničarstva, odnosi među knjižnicama, njihove vrste i zadaci, propisi o obveznom primjerku, stručnim zvanjima i ustroju Savjeta za biblioteke Hrvatske .
    Valja istaknuti da je Zakonom iz 1973. predviđeno nekoliko podzakonskih uredaba, od kojih su tek poneke donesene. Pravilnikom o matičnoj djelatnosti u Republici Hrvatskoj, uz Nacionalnu i sveučilišnu biblioteku kao središnju knjižnicu u Republici Hrvatskoj, određuju se i druge knjižnice koje će djelovati kao matične za određeno uže zemljopisno područje.
Matičnost knjižnice uključuje: nadzor nad radom knjižnica, savjetničku djelatnost, službu za usklađivanje rada i povezivanje knjižnica na određenom prostoru te službu za podučavanje. Matičnost je shvaćena kao sustavan i sređen način stalnoga unapređivanja knjižničarskog rada.
    Budući da podosta knjižnica djeluje u sastavu, na njihove se matične ustanove djelomično odnose pojedini zakoni (primjerice Zakon o osnovnom školstvu, Zakon o visokim učilištima, Zakon o znanstvenoistraživačkoj djelatnosti).
Zakon o upravljanju ustanovama u kulturi i zaštiti spomenika kulture donosi propise o zaštiti i čuvanju knjižnične građe koja se vrednuje kao pokretan spomenik kulture, ali i cijelih knjižnica. Budući da je knjižnična građa osnovno sredstvo rada svake knjižnice, u materijalnomu i financijskomu poslovanju knjižnice slijede odredbe Zakona o knjigovodstvu i Zakona o financijama.
    U poslovanju, povezivanju i načinu financiranja knjižnica važni su i određeni opći zakoni, primjerice Zakon o sustavu državne uprave, Zakon o ustanovama  i Zakon o lokalnoj samoupravi i upravi.
PODZAKONSKE UREDBE
    Osim Zakona o knjižničnoj djelatnosti i knjižnicama, postoji cijeli niz podzakonskih uredaba koje za knjižničnu djelatnost donosi ovlašteno ministarstvo (Ministarstvo obrazovanja i kulture, Ministarstvo znanosti).
Prema Poslovniku o radu Savjeta za biblioteke Hrvatske , Vijeće za knjižnice Hrvatske (nekadanji Savjet za knjižnice Hrvatske odnosno Savjet za biblioteke Hrvatske) obavlja stručne, savjetničke i druge poslove iz nadležnosti Republike u  području knjižničarstva .
Standardi
    Da bi se rad u knjižnicama ujednačio, propisuju se standardi za svaku vrstu knjižnica posebno, te za određene oblike knjižničnoga poslovanja, primjerice za obradbu knjižnične građe (o tome vidjeti u odjeljku Stručna obradba knjižnične građe).
Pučke knjižnice moraju zadovoljiti tzv. minimum knjižničnog standarda. Budući da su te knjižnice kulturnoobrazovne i informacijsko-komunikacijske ustanove, koje zadovoljavaju i unapređuju potrebe pučanstva u području općeg obrazovanja, kulturnog razvoja pa čak i u znanstvenom radu, parametri za njihov razvoj i veličinu su: broj stanovnika na određenomu području i njihova dobna, rasna, narodnosna, vjerska, jezična i obrazovna struktura. Vezano uz to, određuju se i ostale kvantitativne norme. Standardi za pučke knjižnice obuhvaćaju i pokretne knjižnične jedinice, ili se pak za njih određuju posebni standardi.
    Za školske se knjižnice parametri postavljaju prema broju učenika kojima se nude usluge. Budući da se te knjižnice dijele na osnovnoškolske i srednjoškolske knjižnice, prema toj se podjeli određuju i njihovi zadaci.
Poput školskih, i visokoškolske knjižnice vode računa o broju studenata jer to utječe na njihovu veličinu, na broj zaposlenog osoblja u njima, te na službe i usluge koje nude. Svi elementi djelatnosti tih dviju vrsta knjižnica uređeni su posebnim standardima koji ističu njihove osobitosti.
    Djelatnost i zadaci specijalnih knjižnica uređeni su posebnim standardima. Budući da takve knjižnice djeluju u različitim sastavima (poduzeće, ustanova), za njih vrijede opći standardi u koje nisu uključene kvantitativne norme.
Posebnim se standardom za opremu knjižnica određuje kakve trebaju biti prostorije, oprema i raspored službi za korisnike i knjižnični rad.
PRAVILNICI
    Knjižnice koje djeluju kao samostalne ustanove (nacionalna, općeznanstvene, pučke) trebale bi imati posebne pravilnike o stručnom radu koji se obavlja u njima. Uobičajeno je da se odredbe o stručnom radu prenose usmenom predajom (stariji knjižničari mlađima), no unatoč obostranim nastojanjima, takav oblik prenošenja odredaba ne zadovljava. Njegove se slabosti otkrivaju osobito tijekom neke vrste smjene generacija. Pravilnici, međutim, novim djelatnicima omogućuju dosljedan nastavak rada, a važna su kompomenta u praćenju povijesna razvoja stručne djelatnosti u određenoj knjižnici.
Prema ustroju knjižničarstva u Hrvatskoj, mnoge knjižnice imaju dvojaku namjenu (općeznanstvena i sveučilišna, regionalna - pučka i sveučilišna), pa je u takvim knjižnicama pravilnikom poželjno izričito razdvojiti jednu njezinu namjenu od druge. Pravilnik o stručnom radu knjižnice i o podijeljenosti tj. dvovrsnosti njezinih zadataka treba donositi stručno kolegijalno tijelo, odnosno stručni kolegij knjižnice koji i inače vodi stručnu politiku.
    Internim pravilnicima knjižnice određuju način korištenja i uvjete posudbe knjižnične građe, a pravilnik o međuknjižničnoj posudbi donosi svaka zemlja posebno, u skladu s preporukama IFLA-e.
KNJIŽNIČNA STATISTIKA
    Za pravilno planiranje i obavljanje knjižnične djelatnosti te nesmetanu suradnju među knjižnicama i srodnim ustanovama, posebno je važna knjižnična statistika i standardizacija određenih postupaka (primjerice u nabavi, obradbi, međuknjižničnoj posudbi). Statistika u knjižničarstvu jedan je od osnovnih načina promatranja i analiziranja te ujedinjavanja podataka o knjižničnoj djelatnosti radi praćenja postignutih rezultata i planiranja razvoja knjižnica, proučavanja njihovih osobitosti i uvjeta rada te usporednih analiza. Sam pojam knjižnična statistika star je više od stotinu godina (Italija je prva uvela statistiku u knjižničarstvo 1863. godine, a zatim i Velika Britanija, Njemačka i druge zemlje), a javlja se u dva osnovna značenja:
  • kao teorija knjižnične statistike koja obuhvaća proučavanje opće statistike i njezinu primjenu u knjižničarstvu. Teoriju knjižnične statistike treba shvatiti ne samo kao teorijsku osnovu za provođenje statističkih istraživanja u knjižnicama, već i kao istraživanje mogućnosti korištenja statističkih metoda u znanstvenoistraživačkom radu, planiranju i upravljanju knjižnicama (npr. u standardizaciji i normiranju), a također i za razradbu teorijskog postavljanja posebnih metoda i postupaka u knjižničarstvu zasnovanih na općim matematičko-statističkim načelima;
  • kao praktična statistika koja se sastoji od tri faze:

    • a) prikupljanje statističkih podataka prema pripremljenim obrascima i njihovo ubilježavanje;
    b) statistička obradba podataka tj. ujedinjavanje i razvrstavanje svih prikupljenih podataka radi izdvajanja općih pravila; tu fazu ne obilježuje posebno već opće;
    c) statistička analiza tj. analiza istraženih podataka i činjenica.
        U zadnja dva desetljeća knjižničnoj se statistici u svijetu posvećuje sve veća pažnja, a posebno je zanimanje usmjereno k stvaranju osnova za međunarodnu standardizaciju.
        Statistička istraživanja i međunarodno ujednačavanje potiču Unesko i IFLA. Unesko objavljuje publikaciju Statistical     Yearbook u kojoj su u redovitim vremenskim razmacima predstavljeni statistički pokazatelji o nacionalnim, sveučilišnim, općeznanstvenim, pučkim i specijalnim knjižnicama zemalja članica Uneska, koje su zamoljene da se uključe u međunarodnu standardizaciju knjižnične statistike i primjenjuju u radu već utvrđene standarde i mjerila .
        U sklopu IFLA-e djeluje Odsjek za statistiku koji se napose brine o ujednačavanju pristupa statističkim istraživanjima.
    Međunarodna standardizacija knjižnične statistike može se odrediti na dva načina: No o potpunoj se standardizaciji knjižnične statistike ne može govoriti zbog određenih ograničavajućih činitelja:     U sklopu svoje redovne djelatnosti, a na osnovi odgovarajućih zakonskih odredaba, knjižnice su obvezne voditi statistiku o svojeme poslovanju. S pomoću statističkih podataka može se pratiti ukupni rad i ustanovljivati napreduje li knjižnica ili nazaduje. Na osnovi statističkih podataka izrađuju se kratkoročni i dugoročni planovi rada te financijski planovi.
        U nas knjižnice na posebnom obrascu dostavljaju statističke podatke Zavodu za statistiku koji ih objavljuje u Statističkom godišnjaku.
        I matične službe prikupljaju od knjižnica statističke podatke, a statistiku o knjižnicama vodi i Međunarodna organizacija knjižničarskih društava i ustanova (IFLA). Pritom ni primijenjene metode ni upitnici nisu jedinstveni, a od knjižnica se obično traži mnogo statističkih podataka. S obzirom na različite zadatke knjižnica, za sve se knjižnice (prema vrsti) i ne može izraditi jedinstven statistički obrazac, ali se od svih vrsta knjižnica traže:     Podaci o građi zaključuju se 31. studenoga svake godine na osnovi knjiga inventara, i razvrstavaju se prema vrsti građe. To znači da se posebno prikazuje broj knjiga (broj svezaka i broj naslova); broj serijskih publikacija (časopisi i novine iskazuju se s obzirom na broj naslova i broj godišta); broj primjeraka ostale građe u knjižnici (rukopisi, doktorske disertacije i magistarske radnje, patenti, gramofonske ploče, videovrpce, zbijeni diskovi, magnetske vrpce, zemljopisne karte i slično).
        Uz to osnovno prikazivanje, može se prikazati i građa razvrstana prema jezicima, i to posebno za hrvatski, posebno na ostalim jezicima.
        Ako se inventarne knjige vode prema vrsti nabave, posebno se prikazuje kupljena građa, građa primljena zamjenom ili darom te obvezni primjerak. Slijede podaci o prirastu građe u tekućoj godini i o otpisanoj građi.
        Statistički se podaci pažljivo bilježe svakoga mjeseca da bi koncem godine knjižnica mogla iskazati pravo stanje: 31. prosinca prošle godine, prirast u tekućoj godini i otpis u tekućoj godini, odnosno stanje fonda sa 31. prosincem dotične godine.
        Broj korisnika prati se preko evidencije upisa. To je praćenje jednostavno provesti u knjižnicama koje ponavljaju upis korisnika svake godine. Tamo gdje je upis trajan, iz mnoštva korisničkih iskaznica (ili pristupnica), odnosno iz datoteke korisnika, izdvajaju se podaci za korisnike koji te godine nisu posjetili knjižnicu, i taj se zbroj oduzima od ukupna zbroja ubilježenih korisnika.
        Posjeti korisnika prate se svakoga dana, a zbrajaju se tjedno i mjesečno, tako da se koncem godine raspolaže točnim brojem posjeta. Posebno se bilježe posjeti čitaonici.
        Primjerci izdane građe prate se jednako kao i posjeti, s tim da im se pridodaju i primjerci vraćene građe. Posebno se iskazuje posudba i korištenje građe prema vrsti (knjige, časopisi, novine itd.).
        O obavijestima danim korisnicima (usmeno, napismeno, telefonom, telefaksom, elektroničkom poštom) također se vode svakodnevne evidencije, a iskazuju se ukupno svake godine. Jednako se tako iskazuju i različite informacijske, kulturne i obrazovne djelatnosti (književne večeri, izložbe, predstavljanje knjiga, priređeni i objavljeni bilteni, bibliografije, održani seminari itd.).
        Novac koji je knjižnica utrošila za nabavu građe, različita ulaganja i opremu, za uredski materijal i za plaće, iskazuje se u ukupnom iznosu i pojedinačno prema vrsti troškova.
        Podaci o djelatnicima u knjižnici obuhvaćaju broj zaposlenih, stručnu spremu i stupnjeve stručnih zvanja. Iskazuje se i odnos stručnih djelatnika prema ostalim djelatnicima.
        Vođenje statistike zahtijeva točnost u ujedinjavanju podataka i slijed u radu (inače statistika gubi smisao). Za istu vrstu knjižnica trebalo bi, polazeći od svrsishodnosti, primijeniti jednaka mjerila u prikazivanju statističkih podataka: statističko istaživanje ne smije biti ni preusko ni preširoko.
        Poput planiranja i standardizacije, statistika je u suvremenomu knjižničarstvu jedan od nezaobilaznih činitelja razvoja djelatnosti, poboljšanja službi i usluga za korisnike.
     
    Literatura 
    Sadržaj