Sažetak:
Rad ima za cilj upozoriti na probleme važne za razvoj teorije i prakse knjižnične znanosti te prepoznati razvojne pravce i okolnosti koje ih usmjeruju od konca osamdesetih godina do danas. Pritom se polazi, s jedne strane od snažno izraženih zahtjeva knjižnične znanstvene zajednice za utvrdivanjem prihvatljivih pravila igre kako bi se izbjegla površnost i neselektivnost u znanstvenim istraživanjima te, s druge strane, od nastojanja da se svrha i priroda knjižnicne djelatnosti protumace s obzirom na nove okolnosti, na promjene u društvu koje se nesmiljenom brzinom dogadaju svakodnevno. Na tragu takvih potreba zanimaju nas teorijska promišljanja i doprinosi teoreticara knjižnicne znanosti u posljednjemu desetljecu dvadesetoga stoljeca, te glavni pravci znanstvenih istraživanja u tome razdoblju.
Abstract:
The paper has as its aim to warn about certain problems that are of interes for the further development of the theory and practice of library science, as well as to detect the main developmental paths along with the conditions which have directed them from the later part of the eighties to the present. On the one hand, the basis for such a discussion are the strongly presented demands of the librarianship scientific community for the determination of the acceptable "rule of the game" so that superficiality and non-selectivity are avoided in scientific research. On the other hand, one finds efforts aimed at explaining the purpose and nature of the librarianship profession keeping in mind the new circumstances the changes in society which are happening at a rapid pace and on a daily basis. On the basis of such needs we are interested in the theoretical thinking and the contributions of theoreticians of library science in the last decade of the twentieth century, as well as the main directions of scientific research in this period.
Bez obzira na stupanj razvijenosti knjižnicne djelatnosti i prihvacenosti discipline knjižnicne znanosti u akademskoj i znanstvenoj zajednici odredene sredine, ono što u posljednjem desetljecu dvadesetog stoljeca njezini teoreticari i dalje drže središnjim tockama znanstvenih propitkivanja i tumacenja, pitanja su opstojnosti i/ili redefiniranja djelatnosti/discipline u uvjetima snažna utjecaja racunalnih i telekomunikacijskih tehnika i metoda, autohtonosti knjižnicne znanosti odnosno njezine povezanosti sa srodnim disciplinama te pitanje njezina predmeta i metoda.
Ovaj rad ima za cilj upozoriti na probleme važne za razvoj teorije i prakse knjižnicne znanosti te prepoznati razvojne pravce i okolnosti koje ih usmjeruju od konca osamdesetih godina do danas. Na drugim smo mjestima opširnije govorili i upucivali na razvojni put, probleme i dileme teorije knjižnicne znanosti upućujuci i pozivajuci se na radove prvih znacajnijih teoreticara iz prve polovice 19. stoljeća sve do konca osamdesetih godina ovoga stoljeca(2). Pritom smo slijedili i nastavljali svoja razmišljanja na radove Lj. Markic-Cucukovic(3) i na mišljenje C. Rawskoga o tome da su i knjižnicna praksa i znanstvena literatura na podrucju knjižnicne znanosti primjeren predložak za znanstvena istraživanja s više aspekata i da znanstvena istraživanja treba neprestano poticati i njegovati, ali ne jednosmjerno, jer je knjižnicarstvo bogato sadržajima, a njegovu društvenu ulogu treba stalno provjeravati u svjetlu novih okolnosti.(4)
Nakon razdoblja snažne usmjerenosti prema dokazivanju 'znanstvenosti' discipline, ali i kritika upucenih znanstvenim istraživanjima knjižnicnih i informacijskih problema zbog njihove fragmentarnosti, nekumulativnosti, opcenite slabosti istraživackoga instrumentarija i nesmiljene orijentiranosti na neposrednu praksu(5), od devedesetih se godina sve cešce upozorava na podizanje razine strucnih i znanstvenih radova i na sve ucestaliju uporabu sofisticiranih istraživackih metoda. Prva polovica devedestih godina dvadesetoga stoljeca u knjižnicnoj (i informacijskoj) znanosti snažnije je obilježena traganjima za povijesnim i filozofijskim ishodištima te teorijskim i prakticnim perspektivama.(6)
Za razliku od prethodnoga razdoblja, napose onoga izmedu šezdesetih i osamdesetih godina ovoga stoljeca, u kojemu su teoreticari još dvojili o tome može li se knjižnicnu (i informacijsku znanost) uopce smatrati znanstvenom disciplinom, obilje znanstvenoistraživacki zasnovanih radova, prihvaceni akademski programi školovanja informacijskih strucnjaka i medunarodne znanstvene konferencije upucuju na zakljucak da je društvena institucionalizacija više-manje okoncan proces, a da se, razmjerno potrebama teorijskih (pre)oblikovanja temeljnih koncepata, kognitivna institucionalizacija zbiva uobicajenim (možda čak nešto bržim) tempom no što se to dogada s ostalim društvenim znanostima u postmoderno doba.
Raspravljajuci o knjižnicnoj znanosti u posljednjemu desetljecu 20. stoljeća, valja nam poci, s jedne strane, od snažno izraženih zahtjeva njezine znanstvene zajednice za utvrdivanjem prihvatljivih 'pravila igre' kako bi se izbjegla površnost i neselektivnost u znanstvenim istraživanjima te, s druge strane, od nastojanja da se svrha i priroda knjižnicne djelatnosti protumace s obzirom na nove okolnosti, na promjene u društvu koje se nesmiljenom brzinom dogadaju svakodnevno. Na tragu takvih potreba, na ovome ce nas mjestu zanimati teorijska promišljanja i doprinosi teoreticara knjižnicne znanosti u posljednjemu desetljecu dvadesetoga stoljeca, te glavni pravci znanstvenih istraživanja u tome razdoblju.
U znanstvenim istraživanjima, ne samo u knjižnicnoj znanosti, izbor tema cesto je proizvoljan, ovisan prije o sredstvima koja za istraživanja odvajaju financijeri negoli o zanimanju samih istraživaca. To je napose razvidno iz istraživanja vezanih uz utjecaj i uporabu informacijske tehnologije, koja cesto poticu proizvodaci opreme i programskih podrški te mrežni konzorciji. No na odabir tema istraživanja utjecu i profesionalci zaposleni u informacijskim ustanovama, rukovoditelji tih ustanova (napose kada se traga za znanstvenim dokazima u prilog ili poradi odbacivanja odredene knjižnicne politike), knjižnicne i informacijske udruge, urednici profesionalnih casopisa, te dakako znanstveno-nastavno osoblje na akademskim ustanovama, ne samo vezano uz izbor tema vlastitih istraživanja vec i uz teme magistarskih i doktorskih radova koje predlažu svojim studentima.
Nadalje, letimican pogled na objavljene znanstvene radove u vodecim casopisima u podrucju knjižnicne znanosti upucuje na zakljucak da mnogima među njima nedostaje aspekt refleksivnosti i povezanost na prethodna istraživanja. Pojedine istraživacke studije nastaju na osnovi razlicitih anketiranja, bez jasnog upucivanja na cilj i problem istraživanja. Pritom su cesto dvojbene i hipoteze i metodologija istraživanja, a dobiveni rezultati zasnivaju se na niskom postotku prikupljenih odgovora i poopcavanju zakljucaka, bez dostatnih dokaza i bez povezivanja s postavljenim hipotezama i ciljevima istraživanja. U raspravama o primjerenosti znanstvenih istraživanja u knjižnicnoj (i informacijskoj) znanosti upozorava se na taj nedostatak misaonog, na nedovoljno promišljanje i neprecizno oblikovanje istraživacke zadace, ukljucujuci i odabir primjerenih metoda. Ostale faze iz istraživackoga procesa(7) više ili manje uspješno slijede standardne zahtjeve i postupke s tim da se istraživacima zamjera njihova sklonost testiranju odabranih hipoteza bez postavljanja cjelovita okvira djelovanja, pa tako cesto nedostaju kriticke valorizacije prethodnih istraživanja, teorija i modela i iznošenje vlastitih stavova i polazišta.
O navedenim problemima u zadnje se vrijeme ucestalo raspravlja medu urednicima strucno-znanstvenih casopisa s ciljem da se uspostave pouzdani kriteriji za odabir i vrednovanje radova predloženih za objavljivanje. Raspravljajuci o neuhvatljivoj prirodi znanstvenih istraživanja u podrucju knjižnicne i informacijske znanosti, McClure, primjerice, pod znanstvenim istraživanjem (research) razumijeva istraživacki proces koji ima jasno odredene parametre i kojemu je cilj otkrice ili stvaranje korpusa znanja ili izgradnja teorije, zatim testiranje, potvrda, revizija i odbacivanje znanja i teorija, te/ili istraživanje odredena problema poradi donošenja odluka na kojoj od lokalnih scena.(8)
Potrebno je takoder naglasiti da je za knjižnicnu znanost karakteristican i diskontinuitet u znanstvenoistraživackom radu, koji je posljedica, prema našemu mišljenju, nedovršena procesa "poznanstvljivanja" discipline s jedne strane, i nedostatna financiranja temeljnih istraživanja za koja zajednica uobicajeno ima manje razumijevanja negoli za istraživanja konkretnih problema proizišlih iz prakse. Na tragu navedenih teza mogu se prepoznati dvije "škole": jedna, koja prednost daje teorijskim istraživanjima, i druga koja se usmjeruje primijenjenim istraživanjima.
"Teoreticari" tvrde: Ako nismo u stanju ustanoviti fundamentalne entitete i fundamentalne odnose našega podrucja, nedostajat ce nam nužna sredstva za tumacenje i predstavljanje temeljnih koncepata, sudova i teorija. Bez toga se ne može deduktivno oblikovati i testirati ili potvrdivati, a kamoli vrednovati ili predskazivati. Povijest vlastite discipline valja moci dokumentirati i protumaciti zašto se, pod kojim uvjetima pojavila i razvijala, te do kojih je temeljnih postavki došla.(9) Znanstveno utemeljeni odgovori na ta pitanja, olakšat ce i tumacenja svih novonastalih promjena u društvu i u djelatnosti te dvojbi proizišlih iz potrebe da se na te promjene istodobno odgovori i na strucno utemeljen nacin i maksimalno djelotvorno.
"Prakticari" se nerijetko zalažu za to da se sredstva, koja je zajednica spremna odvojiti za znanstvena i razvojna istraživanja u ovome podrucju, prihvate bez obzira na mogucu zanimljivost, opravdanost i prioritet predloženih tema, dakle, prihvacaju da netko drugi odreduje istraživacke teme iz svojih, pragmaticnih razloga. Na taj nacin oni možda uspješno svladavaju tekuce probleme, ali time ne pridonose sustavnosti znanstvenih istraživanja.
Rasprave o metodama takoder upozoravaju na nesigurnost pri tumacenju knjižnicne znanosti kao "zrele i znanstvene discipline". Do danas je opceprihvaceno stajalište prema kojemu su poneke metode i tehnike, koje su proizišle iz dnevnoga rada u knjižnicama, dokumentacijskim i informacijskim središtima i mrežama, a prošle su svrsishodnu klasifikaciju, pouzdanu provjeru i dokazale svoj specificni know-how, do odredene mjere prihvacene kao valjane i originalne metode. U tu se skupinu mogu, primjerice, uvrstiti klasifikacijske metode, metode oznacivanja i lociranja grade, metode bibliografske obrade, metode indeksiranja i sažimanja. Znaci, radi se o radnim metodama i tehnikama koje su bile "poznanstvljenjene" kroz potvrdivanje njihove opce primjenjivosti i kroz potvrdu o mogućnosti njihova izdvajanja i opisa medu drugim metodama kao tipicnima za podrucje knjižnicne znanosti. Te su se metode pokazale važnim osloncima strucnoga rada i u mrežnome okruženju.
Rasprave o znanstvenim istraživanjima, odabiru tema i o metodama koje se pritom rabe te o teorijskometodološkim pitanjima knjižnicne znanosti i o mjestu knjižnicne znanosti u sustavu znanosti, dakako, nisu završene. Dapace, pojavom i primjenom novih tehnika i tehnologija, obzor se proširuje i otvaraju se nova pitanja. Traganje za teorijskim promišljanjima i doprinosu teoreticara knjižnicne znanosti u posljednjemu desetljecu dvadesetoga stoljeca vodi nas prema trima osnovnim pitanjima:
Razdoblje devedesetih godina obilježeno je znacajnim promjenama u svijetu - društveno-politickim, ekonomskim, tehnološkim i kulturološkim -globalizacijom, interdisciplinarnošcu, multikulturalizmom. Sve te promjene i dogadanja ostavljaju vidljiv trag na znanost, kulturu i obrazovanje, kako u razvijenim zemljama tako i u zemljama u razvoju. Buduci da je knjižnicarstvo društvena djelatnost koja svojim uslugama nastoji odgovoriti na iskazani 'društveni interes'(10), ono je takoder bitno obilježeno nastalim i nadolazecim promjenama. Uloga se knjižnica i knjižnicarstva u društvu stalno propitkuje i preispituje s osnovnim ciljem: da se utvrdi mijenja li se njihova zadaca u uvjetima snažna razvoja telekomunikacijskih tehnologija i koliko mogu pridonijeti razvoju informacijskoga društva.
Ucinci informacijske tehnologije na knjižnice i knjižnicarstvo, poput ucinaka na društvo opcenito, izravni su i neizravni. Nedvojbeno je da su nove tehnologije navijestile i otvorile nove mogucnosti knjižnicama i za knjižnice, istodobno, medutim, omogucujuci i drugima da ponude usluge koje su sve donedavna bile u domeni knjižnica; time se stvorio prostor za nametanje 'kakvocom', a ne predodredenošcu za obavljanje odredenih vrsta usluga. Ulogu i zadace knjižnica valjalo je stoga preispitati i jasno odgovoriti na pitanja kome one služe, što trebaju raditi, kako trebaju raditi, i slicno. U tu svrhu zadnjih se godina javnosti predstavljaju razni izvještaji u kojima vlade i komisije pojedinih zemalja i asocijacija nastoje odrediti pravce razvoja informacijskoga društva za 21. stoljece i ulogu knjižnica u takvome društvu. Istodobno u strucnim glasilima i knjigama, kao rezultat temeljnih istraživanja u sklopu prihvacenih i financijski poduprijetih znanstvenih projekata ili individualnih znanstvenih istraživanja, objavljuju se (re)interpretacije osnovnih teorijskih postavki. Znanstvena su istraživanja nezaobilazno uporište u tumacenju nove, mrežne paradigme.
Opce je prihvaceno stajalište danas da su se zadnjih dvadesetak godina djelatnost knjižnica i njihove usluge postupno sve snažnije oslanjale na informacijske tehnologije. U prvoj su se fazi usmjeravale na procese automatizacije vlastita poslovanja, a kasnije sve više, napose od devedesetih godina, na procese umrežavanja odnosno stvaranja preduvjeta za nadolazece virtualno doba. Takve knjižnice na koncu 20. stoljeca postaju istraživacke i fleksibilne ustanove, otvorene za suradnju i povezivanje s drugim knjižnicama i srodnim ustanovama i djelatnostima, oslonac su slobodnome mišljenju i propitkivanju te spremne na izazove doba u kojemu živimo. U takvim knjiznicama podaci o gradi i sama grada koju posjeduju, postaju globalno dostupni. Manje izravan ucinak informacijskih tehnologija, međutim, smanjivanje je sredstava za javni sektor, što prisiljava knjižnice ne samo na iznalaženje dodatnih sredstava, vec i na pružanje dokaza o ekonomskoj i društvenoj opravdanosti ulaganja u njihovu djelatnost, što zahtijeva dodatna, ciljana istraživanja u svrhu vrednovanja njihovih službi i usluga.
U sklopu svih nastalih i predvidivih promjena, istraživanja o ponudi knjižnicnih usluga upozoravaju na to da korisnici i nadalje doživljavaju knjižnice kao komunikacijska mjesta u kojima se i s pomocu kojih se dolazi ne samo do informacija i grade, već su mjesta za razgovor, razmjenu iskustava, za poticanje na stvaralaštvo i sl. Model, znaci, knjižnice kao kulturne i informacijske ustanove kojoj je cilj da omoguci optimalno korištenje kulturnih i znanstvenih tekovina covjecanstva zabilježenih na razlicitim vrstama dokumenata radi svestrana razvoja pojedinca i društva u cjelini, u svojoj se osnovnoj konstrukciji ne mijenja - samo se proširuje.
Ne tako davno, pojedini su teoreticari zagovarali posvemašnje razdvajanje disciplina unutar podrucja informacijskih znanosti, napose u odnosu na specificnosti knjižnicne znanosti i informacijske znanosti, ili pak njihovo stapanje(12). Danas, u svjetlu globalnih mrežnih struktura, valja propitati postavljene demarkacijske teze: da li se doista i u kojoj mjeri te dvije i druge discipline u podrucju informacijskih znanosti razlikuju s obzirom na probleme koje izdvajaju i istražuju, da li su nacela, priroda i teorijska ishodišta i modeli u mrežnome okruženju primjereni samo jednoj medu njima ili cijelome podrucju, da li ih priroda i snaga interdisciplinarnih odnosa te ovisnost o razvoju i napretku interdisciplinarnih pristupa može približiti više no što je to do sada bilo moguce.
Neka od glavnih pitanja vezana uz ustanovljavanje intelektualne i profesionalne jezgre i granica informacijskih znanosti poput, primjerice, djelotvornosti informacijskih sustava, problema komuniciranja medu ljudima, nacina i tehnika za prijenos obavijesti te interpretacije osnovnih pojmova, nerazdvojiva su i od društvenog konteksta informacijskih i komunikacijskih procesa i od konteksta stvaranja i pohrane materijalnih nositelja zabilježena znanja i informacija. Ta su pitanja stoga zajednicka i novome, mrežnome okruženju u sklopu kojega se stvaraju uvjeti za nesmetan pristup raznolikoj gradi bez obzira na mjesto i vrijeme njezina nastanka, kao što je to u prethodnim fazama razvoja civilizacije bilo vezano uz odredene, za tu svrhu stvorene i od društva podržavane ustanove (knjižnice, arhive, muzeje, dokumentacijske centre i sl.).
Sve donedavna disciplinarnu su konvergenciju pratila tumacenja na dvjema razinama: 1. vodeci su strucnjaci za odredenu informacijsku disciplinu nastojali iznaci najbolja rješenja za iste, zajednicke probleme, premda su imali razlicita polazišta i razlicit terminološki aparat. To se posebno uocava u radovima strucnjaka iz knjižnicne znanosti i informacijske znanosti, odnosno iz knjižnicne i informacijske znanosti kako se disciplina ucestalo naziva od sredine osamdesetih godina; 2. vezano uz pojavu i primjenu informacijskih tehnologija na procese prijenosa informacija, tumaci se njihov sve snažniji utjecaj na nacine komuniciranja medu ljudima te na nužnost pracenja razvoja informacijskih tehnologija i (pre)poznavanja njihovih daljnjih dosega. Dosadašnja iskustva s informacijskim tehnologijama ne upućuju samo na osuvremenjavanje poslovanja knjižnica, arhiva, muzeja i drugih informacijskih ustanova, vec i na logicnu povezanost raznih postupaka u mrežnome okruženju i snažniju dostupnost tradicionalnih i digitalih zbirki.
Danas se može tvrditi da su teorije 'užih' informacijskih disciplina prolazile kroz faze otkrivanja, preuzimanja i/ili odbacivanja raznih teorijskih modela svrhovita odabira, bibliografskog nadzora i osiguravanja dostupnosti rastucih zbirki i informacija. Uvjeti globalnoga informacijskog društva zahtijevaju od tih modela prilagodljivost i djelotvornost u situaciji koja je kompleksnija no ikada prije. Ishodišne tocke o kojima raspravljaju teoreticari na znanstvenim skupovima devedesetih jesu unificirajuca nacela u podrucju informacijskih znanosti, preoblikovanje koncepata bibliografskog nadzora, informacijskog pretraživanja te modela informacijskih usluga koje se nude iz razlicitih pristupnih jedinica (ustanova poput knjižnica i drugih informacijskih ustanova, s racunala na radnome mjestu ili u domu, iz cyber caffea i sl.).
Kada je rijec o nacelima, valja istaknuti da je nacelo društvene korisnosti informacijskih usluga, onako kako su ga oblikovali vodeci teoreticari knjižnicne znanosti (kao nacelo korisnosti knjižnicnih usluga) i/ ili teoreticari dokumentalistike/informacijske znanosti (kao nacelo korisnosti dokumentacijskih/informacijskih usluga) i u mrežnome okruženju našlo svoje zagovornike i tumace(13) - društvena korisnost nove mrežne paradigme svoje uporište nalazi u svrsi uspostavljanja takvih usluga - maksimizaciji društvene uloge svih dostupnih objekata simbolicke kulture pa i onih zabilježenih na digitalnome mediju.
Odabir nacina postavljanja i organizacije novih vrsta usluga zasniva se na nacelu potrebe za neprestanim olakšanjem djelotvorna prijenosa željenih informacija bez obzira na to gdje se nalaze informacijski izvori a gdje korisnici koji ih potražuju, a potreba da se ocuva kulturna baština zajednicka je raznim ustanovama i službama koje se bave prijenosom znanja i informacija. Ako se navedena nacela i ciljevi prihvate kao teorijsko uporište, skloni smo zakljuciti da su osiguranje dostupnosti i iznalaženje modela ucinkovita i racionalna korištenja zabilježena znanja i informacija, moguca unificirajuca nacela podrucja u kojemu svoje mjesto nalazi i knjižnicna znanost, a da je nacelo društvene korisnosti njihovo zajednicko filozofijsko uporište.
U globalnome informacijskom okruženju istraživanja o postupcima kojima se osigurava pristup gradi i informacijama u 'ustanovama-memorijama' brojna su i raznolika. Napose se usmjeruju prema utvrdivanju ekonomske opravdanosti i uspješnosti organizacije informacijskih i drugih posebnih usluga u informacijskim ustanovama i mrežama, prema utvrdivanju primjerenosti modela informacijskog pretraživanja razlicitim (pred)znanjima i vještinama korisnika te prema ispitivanju stupnja zadovoljstva tim uslugama.
Bjelodano je da je tehnološki trend posvemašne globalizacije izazvao promjene na osnovnim razinama djelovanja informacijskih službi i ustanova i potaknuo rasprave o temeljnim predmetima kojima se bavi(la) knjižnicna znanost: o definiciji knjige/dokumenta odnosno materijalne jedinice kako se sve ucestalije naziva jedan od temeljnih elemenata knjižnicnog (i informacijskog) diskursa, o postupcima odabira, pohrane i cuvanja, diseminiranja i predstavljanja znanja i informacija te o profilu krajnjega korisnika, njegovim potrebama, zahtjevima i o potrebnim znanjima i vještinama nužnima za rad u novim okolnostima. Redefiniranje koncepata cini se neizbježnim, a na tome tragu obavlja se niz istraživanja:
Knjižnicna je znanost, pojavivši se prije stotinjak godina kao akademska disciplina, a tek nakon tridesetih godina ovoga stoljeca s pretenzijama da se etablira i unutar znanstvene obitelji, nastojala protumaciti svrhu i prirodu svoga poslanstva, a razvijajuci vlastite i preuzimajuci metode iz drugih disciplina postupno je izgradivala korpus teorijskoga znanja o osnovnim fenomenima i problemima. Danas, u fazi "sazrijevanja" svoju pripadnost akademskoj i znanstvenoj obitelji nastoji dokazivati mjerilima uobicajenima u torn okruženju. Teorija discipline razvija se danas sve više bez suvišnih opterecenja problemom autohtonosti i oslanja se na interdisciplinarne zasade kao na logicno uporište postmoderne znanosti.
Istina, diskusije s pocetka devedestih godina upucuju i nadalje na nesumnjivu potrebu za utvrdivanjem mjesta knjižnicne znanosti u sustavu znanosti, na problematiziranje konvergencije medu informacijskim disciplinama i utvrdivanje temeljnih nacela na kojima izrasta moguce zajedništvo unutar globalnoga informacijskog konteksta. Pitanje "znanstvenosti" knjižnicne znanosti i drugih informacijskih disciplina donedavna je bilo uglavnom vecini teoreticara teško prihvatljivo. Takvo neprihvacanje, medutim, nije rijetko ni kada se raspravlja o drugim disciplinama u podrucju društvenih znanosti i humanistike, pa knjižnicna znanost nije u tome iznimka.