Druga međunarodna konferencija o nacionalnim bibliografijama

Tomislav Murati

DRUGA MEĐUNARODNA KONFERENCIJA O NACIONALNIM BIBLIOGRAFIJAMA

(2nd International Conference on National Bibliographic Service - ICNBS)

(Copenhagen, Danska, 25.-27. studenoga 1998. )

Krajem studenoga 1998. godine u Kopenhagenu je, pod pokroviteljstvom i u organizaciji IFLA-e, odrzana Druga medunarodna konferencija o nacionalnim bibliografijama. Konferencija je godinama najavljivana, potreba za njezinim sazivanjem osjecala se u svjetskoj knjižnicarskoj zajednici zadnjih osam ili devet godina, a jednom je bila i odgodena. To govori da je bila pomno i dobro pripremljena. Za njezinu programsku koncepciju odgovorni su UBCIM i Divi-sion of Bibliographic Control koji su u suradnji s IFLA-inom Sekcijom za nacionalne knjižnice i Direktorskom konferencijom nacionalnih knjižnica ustrojili Medunarodni organizacijski odbor, pronali zavidan broj sponzora i uz pomoc mjesnoga (danskog) organizacijskog odbora omogucile viestruko reprezentativan skup strucnjaka zaduženih za pitanja razvoja tekucih nacio-nalnih bibliografija.

Reprezentativnost je, s jedne strane, osigurana dolaskom velikoga broja sudionika (oko 120) sa svih strana svijeta (to je djelomicno omoguceno sponzorski pokrivenim putnim trokovima), a s druge, strucnom reprezenta-tivnocu tema i njihovih izlagaca.

Organizatori su zamislili konferenciju kao pokuaj da se napravi svo-jevrsna "inventura" i na njoj temeljena revizija preporuka to su oblikovane pod pokroviteljstvom UNESCO-a na prvoj medunarodnoj konferenciji posvecenoj bibliografijama, a održanoj u Parizu 1977. godine.

Djelomicno i zbog toga, svi su sudionici konferencije - u materijalima to su ih dobili nekoliko tjedana prije skupa - primili brouru koja je sadržavala izvornik preporuka iz 1977. te dio novijih istraživanja poduzetih proteklih godina s namjerom da ispitaju neke od aspekata nacionalnih bibliografskih produkcija.

lako se ocekivalo, to je bilo istaknuto, da ce konferencija imati interak-tivni karakter (isto je tako receno da se ne ocekuje "referiranje" o nacionalnim problemima tekuch bibliografija), ostalo je razmjerno malo (formalnog) prostora za vecu razmjenu miljenja. Razlog tome bio je gotovo plenaran karakter konferencije. Konferencija je otvorena uvodnim izlaganjem Marcelle Beadiquez (direktorice znanstvenog i mrežnog razvoja Bibliotheque Nationale de France, Pariz) naslovljenim National bibliographic services in the 21" cen-tury; evolution and revolution (Nacionalni bibliografski servisi u 21. stoljecu:

evolucija i revolucija). U torn su izlaganju, naime, pregledno inventarizirane glavne preporuke iz 1977. (neke pomalo lapidarno) i posljedice njihovih implementacija u globalnom knjižnicnome okružju, ali su isto tako naznacene zone razvoja i potreba daljnje revizije triju bitnih komponenata na kojima se temelji, s jedne strane, program univerzalne bibliografske kontrole, a s druge razvoj nacionalnih bibliografija, to je jedna od njezinih glavnih svrha.

Tako je analiziran položaj triju komponenata koje su posebno bile "obra-dne" preporukama iz 1977. godine:

- pravna regulacija obveznog primjerka,

- nacionalna bibliografija i

- bibliografska agencija, odnosno bibliografsko sredite (odgovorno za

izradu i raspacavanje nacionalnih bibliografija).1

Istaknuto je da su preporuke iz 1977. pokrenule daljnja istraživanja i razvoj posebnih preporuka3 koje su potpomognule legislativno ujednacavanje i rjeavanje problematike obveznog primjerka na globalnoj razini te da se bitno proirilo podrucje primjene obveznog primjerka na sve medije i nosac informacija.

U kojem se pravcu mogu ocekivati evolutivne promjene preporuka s obzirom na obvezni primjerak?

Pitanje ovog dijela autoricina izlaganja samo je proireno skupovima sljededecih potpitanja. Treba li definirati kriterije odabira, ekskluzije i prioritete za gradu i takve kriterije ugraditi u legislativni korpus obveznog primjerka? Treba li, ovisno o naravi dokumenta, podijeliti odgovornost (i udio u radu) na umreženom administriranju obveznog primjerka izmedu raznih dokumentacij-skih sredita?

Treba li koncept obveznog primjerka usmjeravati "od nosaca prema sadržaju", tj, usmjeriti se na ocuvanje djela i na njegov depozit, zanemarujuci "objektno orijentiran" karakter postojece legislative?

Medutim glavni izazov u podrucju obveznog primjerka svakako su nove vrste dokumenata u mrežnom okružju, koji koncept i zadaće ("klasicnog")

'Autoricino je miljenje da su ove temeljne komponente zapravo temelji UBC-a - razvijene u kontekstu globalnog izdavatva koje je bilo obilježeno. prevagom tiskanih dokumenata. Ali koncept dokumenta i informacije te pristupa njima drasticno je promijenjen metamorfozama predmeta koje moramo sakupitai i ucinili dostupnima. Nalazimo sc na ulasku u stoljece u kojem ce se vidjeli uloga "ne-tiskane grade" u odnosu prema papiru i postupna "dematerijalizacija" informacijskog medija. Mogu li u izmijenjenim okolnostima nacela UBC-a jo vrijediti?

^Proposals for a legal dcposit bill, prepared by Jean Luim.- Paris: UNESCO, 1981,- (PGI/81/ WS/23).

obveznog primjerka stavljaju na kunju - treba li možda pronaci potpuno nov model obveznog primjerka?

U tom kontekstu kljucna su pitanja kako se odnositi prema online dokumentima, kako upravljati trokovima depozita elektronickih medija (s obzirom na, primjerice, mogucu hardversku zastaru opreme) i može li obvezni primjerak biti reduciran na URL (uniform resource locator) - adresu promjenljivog dokumenta.

Druga komponenta - nacionalna bibliografija - znacajno je evoluirala i, ne slijedeci neke od preporuka, ipak odgovorila novonastalim tehnolokim izazovima.

Bitne je promjene doživjela u pogledu oblika izlaženja (u nekim zemljama CD-ROM popuno zamjenjuje tiskanu inacicu), nacina svoje organizacije i proizvodnje (do ugovorene podjele poslova na vie specijaliziranih agencija) i ažurnosti.

U kontekstu elektronickog okruža postavlja se pitanje izvedivosti nacionalne bibliografije mrežnih stranica. Zatim, kako ce autori osiguravati deskriptivne elemente na izvoru publikacije, hoce li zadaca bibliografskog sredita biti da sve te elemente ucini koherentnima za sve vrste medija (tekst, zvuk i sliku)?

DakJe, izazovi koji bi mogli imati revolucionarne posljedice jesu mrežni dokumenti ("dokumentacijski i izdavacki objekti 21. stoljeca") i, u možebitnoj konacnici, hoce li bibliografija ostati identifikacijsko pomagalo ili ce pak postati sredstvo pristupa elektronickom dokumentu?

Za bibliografska sredita M. Beadiquez je ustvrdila da su dvije glavne funkcije (obveznog primjerka i nacionalne bibliografije) obavljane tijekom dvadesetogodinjeg razdoblja i da je implementacija tih dvaju primarnih zaduženja dala vidljive rezultate, ali da opseg i broj njihovih ostalih funkcija otežava procjenu njihova ispunjavanja. (Ukratko su spomenule promjene medija izlaženja nacionalnih bibliografija, dominacija konverzije formata nad raz-mjenom podataka, nevelik broj normativnih datoteka, problem odnosa s izdavacima.)

Buducnost bibliografskog sredita, odnosno knjižnice "najtanji" je dio toga uvodnog izlaganja. Ustvrdivi da su u mrežnom okružju knjižnice manjina, autoricino je pitanje kako ce knjižnice stvoriti novu vrijednost kojom bi se jasno i nezaobilazno nametnule u mrežnom okruženju.

Autorica je svoj prikaz zavrila tvrdnjom da je na pojavu elektronicikih dokumenata (CD-ROM, video i slicne grada) bibliografska kontrola uvi-jek odgovarala primjerenom prilagodljivocu. Ono to se nije bitno mijenjalo (za razliku od standarda i formata) jesu obvezni primjerak i nacionalna

bibliografija. Upravo su oni izazvani pojavom online dokumenata, i pitanje kojim zavrava svoje uvodno izlaganje (i otvara konferenciju) jest kako ce nacionalne knjiž.nice (pa onda i bibliografije) rijeiti odnos izmedu cuvanja zapisa o nacionalnim publikacijama i cuvanja zapisa samih djela.

M. Beadiquez je u svojem izlaganju naznacila mnogo vie zanimljivih pitanja negoli to je na njih odgovorila (ili, možda, to je na njih na konferenciji uopce moglo biti odgovoreno).

Daljnja cetiri pripremljena izlaganja u slicnoj su perspektivi problematizirala pojedine aspekte bibliografske djelatnosti.

U prvom od njih naslovljenom Coverage, Grethe Jacobsen3 analizira problem obuhvata ili odabira grade za nacionalnu bibliografiju (djelomicno u povijesnoj perspektivi), s posebnim osvrtom na položaj i sudbinu tzv. mrežnih publikacija.

Prilog je zapoceo analitickim tumacenjem pomaka u terminologiji o obuhvacanju (od preporuka iz 1977. i preporuka iz 1982.4 koje su temeljem poticaja 1. konferencije podrobno definirale osnovne pojmove, razine obuhva-canja, odnose medu njima i predložile Definicije glavnih tipova dokumenata). Rijec je o znakovitom naputanju termina "nacionalni tiskarski korpus" (imprint) to ga spominju preporuke iz 1977., i nadomjetaju terminom "dokument". Prema autoriciinu miljenju, ta je promjena oznacila trend koji pokazuje kako je postalo uobicajeno ocekivati da se grada za nacionalnu bibliografiju pojavljuje u razlicitim oblicima. Tri razine obuhvacanja u nacionalnoj bibliografiji - to ih je navedeni tekst iz 1982. uveo u bibliografsku zajednicu - nisu do danas problematizirane (kao ni pojam dokumenta), ali pojavom nove tehnologije i novih metoda irenja informacija u obliku (raznovrsnih) dokumenata, namece se potreba za novom analitickorn sistematizacijom problema obuhvacanja nacionalnih bibliografija. Autorica ponajprije uvodi bimodalnu tipologiju dokumenata na:

a)dokumente s fizickim - konacnim - oblikom (svi tipovi dokumenata poznati i navedeni u dosadanjim preporukama i njihovim dopunama) i

b) mrežne dokumente (netdocuments).

Zatim se na primjerima iz Danske nacionalne bibliografije svaki od tih tipova dokumenata podvrgava analizi s obzirom na vrstu/podvrstu dokumenata koja se obuhvaca i teritorij koji se obuhvaca (podrijetlo dokumenta).

Njezin su nalazi sljedeci. Sva rjeenja i dvojbe koje su postojece preporuke "predvidale" za dokumente s konacnim fizickim oblikom vrijede i dalje (uz

'Voditeljica Danskog odjela Kraljevske knjižnice u Kopenhagcnu.

"Coverage of documents in current national bibliographies. // International Cataloguing January/March (19»2)4-1.

neke modifikacije glede promjene pozicije nekih dokumenata izmedu tzv. 2. i 3. razine). Autorica predlaže da se tzv. siva literatura ne uvrtava u tekuce nacionalne bibliografije. Za mrežne je dokumente situacija, to se tice oba aspekta, prepuna izazova i neizvjesnosti. Postojece razlikovanje monografija i clanaka u mrežnom je okruženju prilicno komplicirano. Koja je razlika izmedu viesvecanog djela, kontinuiranog i ažuriranog, i periodike, ili, mrežnih stranica o sadrže dovrene clanke kao i stalno dopunjavane baze podataka?

Dodatni problem za definiranje i procjenu vrijednosti mrežnog dokumenta jest prosjecno vrijeme njegova "života". Prema nekim procjenama, ono iznosi 42 dana, a svaka bi njegova registracija u nacionalnoj bibliografiji bila zastarjela u vrijeme njezina objavljivanja ako ga ne bi istodobno i sacuvala.

Kako pak definirati teritorij mrežnog dokumenta, mjesto njegova izdanja? Je li to mjesto gdje se nalazi poslužitelj? Ili je to možda domena u URL (uni-form resource locator) dokumenta? Ako oznaku domene prihvatimo kao odrednicu mjesta izdavanja dokumenta, kako cemo se nositi s internacionalnim domenama ".com", ",org" gdje se ne može prepoznati izvorite dokumenta?

Tako se, prema autoricinim nalazima, za odredivanje predmeta popisivanja prema kategorijama dokumenta i njihovom teritorijalnom porijeklu, za mrežne dokumente u nacionalnoj bibliografiji trebaju pronaci sasvim nova rjeenja. Suradnja izmedu nacionalnih bibliografskih sredita postaje imperativom i pritom je potrebno osigurati i pristup integralnom mrežnom dokumentu (ne samo zapis o njemu). Da bi se to postiglo, potrebno je postaviti ove ciljeve: odrediti odgovornost za pojedine domene ili njihove dijelove, razviti strojeve za pretraživanje, poticati autore da se služe standardnim metapodacima, odrediti koji dijelovi mreze traže tradicionaino katalogiziranje, raditi na reviziji obveznog primjerka kako bi njime bile obuhvacene i informacije na mreži.

U posljednjem izlaganju prvoga dana konferencije Olivia Madison s Iowa State University (SAD), predstavila je studiju to ju je 1991. godine pokrenula IFLA-ina Sekcija za katalogizaciju. (Studija je predstavljena i na seminaru "The Future of bibliographic control in global information infrastructure", održanom u Vilniusu, Litva u lipnju 1998. godine). U radu pod naslovom Standards for international bibliographic control: proposed data requierements for national bibliographic records ("Standard) za medunarodnu bibliografsku kontrolu, predloženi zadaci podataka za zapis nacionalne bibliografije) izneseni su rezultati spomenute studije koji su postali temelj predložene osnovne razine funkcionalnosti i zadaca bibliografskog zapisa to ih stvaraju nacionalna bibliografska sredia, te je raspravljeno kako bi ti standardi mogli pospjeiti medunarodnu bibliografsku kontrolu. Studija je temeljena na korisnickim upotrebama i pristupima bibliografskom zapisu (iako nije ukljucila ispitivanje

konkretnih kategorija korisnika), rokom spektru primjena zapisa unutar i izvan knjiznicne zajednice. Zadace bibliografskog zapisa odredene su u kontekstu korisnikova ponaanja kad on rabi podatke da bi pronaao gradu koja odgovara njegovim kriterijima, identificira i odabire entitet za svoje potrebe i, naposljetku, nabavlja opisani entitet. Bibliografski zapis definiran je kao skupina podataka koji su povezani s entitetima.

Temelj metodologije cini tzv. analiticka tehnika entiteta i odnosa kojom se izoliraju kljucni interesni objekti za korisnike bibliografskih zapisa. Od definirane tri grupe takvih objekata, prva i primarna grupa sadrž.i cetiri entiteta: djelo (apstraktni entitet kojim imenujemo odredenu intelektualnu kreaciju), izraz (entitet koji predstavlja realizaciju djela), ocitovanje-objavak (fizicki oblik izraza nekog djela) i jedinica (pojedini primjerak ocitovanja-objavka). Druga grupa sadrži entitete odgovorne za intelektualni sadržaj, proizvodnju ili posje-dovanje entiteta prve grupe, a treca grupa ukljucuje entitete koji predstavljaju pojmove, objekte, dogadaje ili predmet djela.

Studija zatim prikazuje svojstva i relacije (u mogucim vezama s entitetima), i to prema cetiri korisnicka zadatka (pronaci, identificirati, odabrati i pribaviti), a poredani su prema važnosti za svaki korisnicki zadatak. Posebna je važnost dana ispitivanjima relacija; ispitan je irok raspon mogucih odnosa unutar konteksta "pronadi-identificiraj-odaberi-nabavi", odnosno unutar kon-teksta grupa entiteta. Tako su, primjerice, za dokument popisan u nacionalnom bibliografskom zapisu važni odnosi: tvorca prema djelu, izdavaca prema objavku, posjedovatelja prema primjerku. Za katalogizatora kljuc su izgradnje odnosa izmedu tih entiteta termini poput; "prijevod...", "temeljeno na...", "nastavlja se (kao/u)" i si. Odnosi ugradeni u deskriptivne elemente jesu: odnosi cjelina-dio, prijevod-izvornik, revizije, dodaci, prethodni-slijedni, tvorac itd.

Tako je i jedan od glavnih nalaza studije bio zakljucni popis (ili pre-poruke) tzv. minimalnih podataka koje osnovni bibliografski zapis treba imati za sve formate. Popis je rasporeden u dvije grupe elemenata: elementi za opis (descriptive elements) i elementi za organizaciju (organizing elements). Deskriptivni elementi (podrucije naslova i odgovornosti, izdanjaf objavljivanja, materijalnog opisa, nakladnicke cjelina, napomena i standardnog identi-fikacijskog broja s uvjetima dostupnosti) proireni su za serijske publikacije i elektronicke izvore (u podrucju materijalnog opisa i napomena, posebice za elektronicke izvore).

Sredinji je cilj ove studije bio pomoci smanjivanju trokova katalogizacije poticanjem razmjenjivanja bibliografskih zapisa i preporucti najkorisnije

i najvažnije podatke koje bi takav zapis trebao sadržavati da bi zadovoljio korisnicke potrebe. Analiza nije dala razradu detaljnih primjena za posebne medije ili razliciitih metoda pristupa i prikazivanja bibliografskih zapisa. Može se reci da studija s jedne strane najavljuje detaljan pregled i reviziju ISBD standarda, a s druge inauguraciju modela primjenjiva, primjerice, za dizajn novih strojeva za pretraživanje informacija. Vjeruje se da model ima i heuri-sticku vrijednost u razvijanju logickog okvira za razvoj i razumijevanje daljnjeg razvoja konvencija bibliografskog opisivanja. U torn smislu treba i procjenjivati relevantnost studije u kontekstu razvoja tekucih nacionalnih bibliografija.

Drugog dana konferencije održana su preostala dva pripremljena izlaganja. Prvo. Roberta Smitha iz Britanske knjižnice, Distribution and exchange (Distribucija i razmjena) otkrilo nam je na koji nacin Britanska knjižnica sustavno pristupa pojavi diseminacije nacionalne bibliografije. Moglo bi se reci da je tijekom 1997./1998. pokrenuta svojevrsna nacionalno-bibliografska kampanja s ciljem "oživ]javanja" i osuvremenjivanja Britanske nacionalne bibliografije.

Tako je Britanska knjiznica, potaknuta sumnjom da nacionalna bibliografija ne ispunjava optimalno svoje zadace, a vodena predodžborn da nije dovoljno zastupljena na novim medijima i da praksa iskljucivanja grade iz nacionalne bibliografije (obuhvacanje) nije vodna u skladu sa zadacima nacionalne bibliografije - krenula u potragu za nacelima na kojima bi mogla razviti odredene promjene.

Za tu je svrhu najprije razvila svojevrsne smjernice ili upute (treba bilježiti nacionalne objavke; podrucje i irina onog to se ukljucuje mora se kvalificirati, sadržaj Britanske nacionalne bibliografije ne smije se temeljiti/ovisiti o zbirkama Britanske knjižnice ili kataložnoj praksi, gdje je primjereno treba importirati podatke kako bi se ukljucila grada koja se inace ne poklapa s kriterijima popisivanja (irinom obuhvata) Britanske knjižnice i obratno - gradu koja se prema praksi Knjižnice popisuje a ne odgovara potrebama nacionalne bibliografije treba iskljuciti) provjera kojih je tražila potpuno nov pristup koji je podrazumijevao uk]jucenje tzv. dionicara ili svih jasno strukturiranih interesnih grupa. Taj je pristup podrazumijevao vie suradnje i bolje veze s, primjerice, izdavacima, akademskim knjižnicama i si.

Usuglaavanje je ostvareno na seminaru o Britanskoj nacionalnoj biblio-grafiji, koji je rezultirao skupom prijedloga to su odrazili poglede o razvoju nacionalne bibliografije. Prijedlozi su uli u dokument Buducnost nacionalne bibliografije koji je bio vrlo iroko nacionalno i medunarodno distribuiran.

Raspravljalo se o est sljedecih prijedloga:

1. Nacionalna je bibliografija primarni zapis o nacionalnom izdavackom

korpusu i to je snažan razlog njezina postojanja;

2. Britanska knjižnica ima sredinju ulogu u kompilaciji i publiciranju

Britanske nacionalne bibliografije;

3. Britanska knjižnica prepoznaje svqju ulogu u Nacionalnoj bibliografiji

kao kljucnu odgovornost;

4. Poželjno je da Britanska nacionalna bibliografija nastavi izlaziti u

tiskanom obliku;

5. irinu, polje i obuhvacanje Britanske nacionalne bibliografije treba

proiriti kroz razvoj bibliografije to bi se moglo ostvariti suradnjom

Britanske knjižnice i ostalih nacionalnih agencija;

6. Britanska nacionalna bibliografija može se poboljati dodatnim uklju-

civanjem podataka i njihovim dodavanjem onima u "jezgri" zapisa.

Osim opce podrke tim prijedlozima, zajednica akademskih knjižnica izrazila je odredene dvojbe o kategorizaciji i ukljucivanju elektronickih dokumenata. Razlicta su bila tumacenja knjižnicne "sredinje uloge" u smislu treba li zadržati "vlasnitvo" i sva prava - te tako osigurati koherentnu izradu bibliografije - ili odustati od ekskluzivnosti i temeljiti upravljanje na kooperativnim temeljima (tzv. vijece "dionicara"). Tiskani je oblik prevladao iz prakticnih razloga, jer mnoge knjižnice i knjižari temelje svoje akvizicije i izbor grade na papirnatim verzijama.

Glavni prijedlog o irini obuhvacanja i kooperativnoj izradi bibliografije pretpostavlja dosad najradikalnije promjene; nacelno je bio podržan, ali s odredenim zadrkama u pitanjima o standardu, autorskim pravima i opasno-stima od prevelike segmentacije nacionalne bibliografije.

Prvi se problem svodi na konsenzus oko minimalnih standarda za bibliografski opis, brzine produkcije i ažuriranja.

Problem pak autorskih prava i razliciitih ekonomskih pristupa pojedinih agencija prema tipovima grade koju popisuju, cni se u kooperativnoj okolini vrlo osjetljivim.

Problem razmrvljenosti pocinje na razini distribucije, odnosno isporuke i uporabe jer se korisnicima cini neprakticnijim dobivati informacije iz razlicltih "djelica".

Opci je dojam da se zajednicka izrada bibliografije može podijeliti izmedu postojecih bibliografskih sredita koja primaju obvezni primjerak, uz prorenje s agencijama koje imaju jedinstven pristup odredenoj vrsti grade.

Iako je utvrden konsenzus o tome to bi trebalo raditi za razvoj Britanske nacionalne bibliografije, jo uvijek postoje razlike u pogledima kako to izvoditi, odnosno velika je nepoznanica problem intelektualnog vlasnitva nad resursima u kooperativnoj okolini.

Britanska knjižnica lobira za novi zakon o obveznom primjerku koji bi rijeio problem depozita elektronickih publikacija, dok se trenutno stanje rjeava na temeljima dobrovoljnog depozita.

Pokazano je da je za zadržavanje vodece uloge nacionalne bibliografske kuce i njezinih bibliografskih proizvoda u distribuciji bibliografskih podataka bitno prilagoditi se ocekivanjima njezinih korisnika. To pretpostavlja ispitivanje njihove strukture, navika i potreba. Da bi se osigurao vodeci kontinuitet, potrebno je, osim toga, istražiti zajednicke inicijative (javnog i privatnog sektora) i u konacnici razviti model odnosa izmedu nacionalne bibliografije i mreže njezinih glavnih "interesnih grupa" (stakeholders), a to su knjižarska, knjžnicna i znanstvena zajednica. Model ce biti temeljen na partnerstvu i zajednickim zadacima, a potpomognut mijeanim ekonomskim modelom (javnog i privatnog sektora).

Posljednje predavanje Legal deposit and national bibliographic services: developments in the framework of the cooperative perspective and the convergence phenomenon odrzao je Giuseppe Vitiello, posebni savjetnik Vijeca Europe.

Tim zavrnim izlaganjem jo je jednom dan presjek izazova i promjena koje stoje pred obveznim primjerkom i nacionalnom bibliografijom s njihovim situiranjem u kontekst konvergencije kulturnih medija i industrija.

Autor isticie da su u "tekucoj paradigmi" ciljevi nacionalnog obveznog primjerka cuvanje nacionalne pisane batine i omogucavanje izrade nacionalne bibliografije, te da u svjetlu konvergencijskog fenomena i rastuce moci komercijalno orijentiranih elektronickih informacija te institucije trebaju istaknuti ponajprije svoju kulturnu dimenziju, omogucavajuci pristup i infor-maciju o sadržaju sa znacajnom kulturnom vrijednocu, a manjim ekonomskim utjecajem.

Legislativa ne može zamijeniti lou ili nepostojecu državnu kulturnu ili informacijsku politiku, a preporuke postavljene 1981. godine trebaju se svesti u realne okvire, tj. obvezni se primjerak ne može koristiti za popunjavanje bibliotecnih zbirki. U torn smislu broj deponiranih primjeraka mora se bitno smanjiti.

Obuhvacanjem samo tiskanog medija, previe postojecih zakona pripisuje kulturnu vrijednost samo tiskanim publikacijama. U novoj okolini obilježenoj

pluralnocu "kullurnih industrija" i irokim asortimanom proizvoda s kulturnim sadržajem i informacijom, tako ograniceno obuhvacanje nije primjereno. Nacrt Konvencije za zatitu audiovizualne batine Vijeca Europe s prijedlozima i opcijama izmedu zakonskog i dobrovoljnog depozita te odnos izmedu iscrpno/ selektivnog pristupa zajedno s Preporukama ukljucenima u Izvjetaj o depozitu zbirki elektronickih publikacija, mogao bi biti poticajan za legislativno rjeenje obuhvacnja elektronicke grade.

Povecanjem podrucja obuhvacanja obvezni primjerak ne može ostati iskljuciv posao nacionalnih knjižnica, vec se mora podijeliti sa specijaliziranim depozitarnim ustanovama i otvoriti kooperativnoj perspektivi.

Za legislativnu regulaciju obveznog primjerka te produkciju i distribuciju nacionalne bibliografije cini se važnom promjena okoline uvjetovana tzv. konvergencijskim fenomenom izmedu telekomunikacijskih, audiovizualnih i izdavackih industrija kad nestaju cvrste granice izmedu raznih kategorija i vrsta grade. Ta cinjenica, zajedno s pojavom novih sudionika u procesu produkcije i distribucije grade, treba potaknuti daljnju suradnju i eventualno voditi do neke vrste nacionalnog tijela za pitanja politike obveznog primjerka.

Nova legislativa treba jasno istaknuti koji je zadatak pristupa, primjerice, elektronickoj gradi i pod kakvim je uvjetima to moguce s obzirom na zatitu autorskih prava. Rjeenja glede depozita ili zbirki elektronicke grade mogu se kretati u ovim okvirima:

1) omoguciti informaciju o online publikaciji i vezu do nje, a da je se ne prikupi, 2) graditi zbirke na nacelima selektivnosti, 3) iscrpno prikupljanje i formiranje zbirki online publikacija temeljeno na automatiziranom elektron-skom pretraživanju.

Obvezni bi primjerak mogao biti znacajno sredstvo za proirenje i ujednacavanje razlicitih praksi u vezi s javnim pristupom elektronickim informacijama.

Autor je istaknuo da su nužna daljnja istraživanja u vezi s izborom adekvatne politike formiranja legislative obveznog primjerka.

U samom zakljucku Vitiello je istaknuo da je za nacionalnu bibliografiju kooperativna izrada u suradnji s razlicitim "agencijama" vjerojatna buducnost. Medutim, treba pažljivo analizirati i pronaci rjeenja u okvirui modela u kojem ce uloge svih aktera biti jasne.

U svjetlu fenomena konvergencije nacionalna bibliografija (i ostali bibliografski servisi) proirenim opsegom dobiva i odredene socijetalne i poiticke zadatke (osim klasicne knjižnicne uloge). Prvi je od njih transparentnost rada javne administracije. Elektronicka i umrežena nacionalna bibliografija može i distribuirati sadržaj javnih dokumenata i uspostaviti veze prema bazama

lako je utvrden konsenzus o tome to bi trebalo raditi za razvoj Britanske nacionalne bibliografije, jo uvijek postoje razlike u pogledima kako to izvoditi, odnosno velika je nepoznanica problem intelektualnog vlasnitva nad resursima u kooperativnoj okolini.

Britanska knjižnica lobira za novi zakon o obveznom primjerku koji bi rijeio problem depozita elektronickih publikacija, dok se trenutno stanje rjeava na temeljima dobrovoljnog depozita.

Pokazano je da je za zadržavanje vodece uloge nacionalne bibliografske kuce i njezinih bibliografskih proizvoda u distribuciji bibliografskih podataka bitno prilagoditi se ocekivanjima njezinih korisnika. To pretpostavlja ispitivanje njihove strukture, navika i potreba. Da bi se osigurao vodeci kontinuitet, potrebno je, osim toga, istražiti zajednicke inicijative (javnog i privatnog sektora) i u konacnici razviti model odnosa izmedu nacionalne bibliografije i mreže njezinih glavnih "interesnih grupa" (stakeholders), a to su knjižarska, knjižnicna i znanstvena zajednica. Model ce biti temeljen na partnerstvu i zajednickim zadacima, a potpomognut mijeanim ekonomskim modelom (javnog i privatnog sektora).

Posljednje predavanje Legal deposit and national bibliographic services: developments in the framework of the cooperative perspective and the convergence phenomenon održao je Giuseppe Vitiello, posebni savjetnik Vijeca Europe.

Autor istice da su u "tekucoj paradigmi" ciljevi nacionalnog obveznog primjerka cuvanje nacionalne pisane batine i omogucavanje izrade nacionalne bibliografije, te da u svjetlu konvergencijskog fenomena i rastuce moci komercijalno orijentiranih elektronickih informacija te institucije trebaju istaknuti ponajprije svoju kulturnu dimenziju, omogucavajuci pristup i informaciju o sadržaju sa znacajnom kulturnom vrijednocu, a manjim ekonomskim utjecajem.

Legislativa ne može zamijeniti lou ili nepostojecu drzavnu kulturnu ili informacijsku politiku, a preporuke postavljene 1981. godine trebaju se svesti u realne okvire, tj. obvezni se primjerak ne može koristiti za popunjavanje bibliotecnih zbirki. U torn smislu broj deponiranih primjeraka mora se bitno smanjiti.

Obuhvacanjem samo tiskanog medija, previe postojecih zakona pripisuje kulturnu vrijednost samo tiskanim publikacijama. U novoj okolini obilježenoj

Konferencija je imala i svoj neradni - drutveni dio koji je, osim ugodna druženja i razmjene iskustava u neformalnom ozracju, bio ispunjen srdacnoccu susretljivih Danaca koji su dobrom organizacijom i velikodunim zakuskama ucinili boravak u Kopenhagenu prakticnim i veoma ugodnim.

Tomislav Murati

PREPORUKE DRUGE MEĐUNARODNE KONFERENCIJE O NACIONALNIM BIBLIOGRAFIJAMA

Medunarodna konferencija o nacionainim bibliografijama održana u Kopenhagenu (od 25. do 27, studenoga 1998.):

- potvrdujuci ideju Univerzalne bibliografske kontrole (UBC) kao dugotrajnog programa za razvoj svjetskog sustava za kontrolu i razmjenu bibliografskih informacija,

- isticuci potrebu jacanja nacionalne bibliografske kontrole kao pretpostavke za univerzalnu bibliografsku konlrolu,

- prepoznajuci važnost nacionalne bibliografije kao glavnog instrumenta u osiguravanju potpunog zapisa objavljene nacionalne batine i postizanju ucinkovite bibliografske kontrole,

- potvrdujuci da nacionalne knjižnice i nacionalna bib!iografska sredita mogu suradivati s drugim (bibliografskim) agencijama, ali da glavna odgovornost za koordinaciju i implementaciju standarda mora ostati pri nacionalnom bibliografskom sreditu i

- reafirmirajuci vrijednost obveznog primjerka kao sredstva koje ce osigurati ocuvanje kulturnog i intelektualnog nasljeda i jezicne raznolikosti države te time omoguciti pristup sadanjim i buducim korisnicima donosi sljedece preporuke:

1. Države trebaju, s najvecom žurnocu, ispitati postojecu zakonsku regulaciju obveznog primjerka i razmotriti svoje propise s obzirom na ispunjavanje sadanjih i buducih potreba; gdje je nužno, postojeca legislativa mora se preispitati.

2. Države koje trenutacno nemaju zakonski rijeeno pitanje obveznog pri- mjerka, požuruju se da ga uvedu.

3. Novi zakoni o obveznom primjerku ili prateci zakoni trebaju navesti svrhu obveznog primjerka; trebaju osigurati da deponiranje primjerka omogucava postizanje ciljeva utvrdenih zakonom; trebaju biti razumljivi i eksplicitni u navodenju kako bi ukljucili postojece vrste grade koje nose neki sadržaj, kao i grade koja bi mogla nastati, te trebaju ukljuciti mjere za provodenje zakona. Takvo zakonodavsto može predvidjeti mogucnost suodgovornosti za obvezni primjerak izmedu vie nacionalnih ustanova.

Obuhvat nacionalne

4. Nacionalne bibliografije trebaju ukljuciti tekucu nacionalnu produkciju i, gdje je to izvedivo, osigurati retrospektivno obuhvacanje. Kada smatraju potrebnim, nacionalna bibliografska sredita trebaju odrediti i objaviti kriterije odabira.

5. Nacionalne bibliografije trebaju obuhvatiti zapise za gradu objavljenu unutar države na svim jezicima i/ili pismima na kojima je ta grada nastala; gdje je god moguce, ti zapisi trebaju obuhvatiti jezike i/ili pisma na kojima su publikacije izvorno objavljene. Prikaz, i pravodobnost (dinamika pojavljivanja)

6. Uzevi u obzir dostupnost razlicitih formata u kojima se raspacava nacionalna bibliografija, nacionalna bibliografska sredita trebaju rabiti jedan ili vie formata koje smatraju prikladnima za zadovoljavanje potreba svojih korisnika, ukljucujuci korisnike s posebnim potrebama. Izabrani formati moraju slijediti medunarodno potvrdene standarde. Barem jedan od odabranih formata za raspacavanje nacionalne bibliografije mora zadovoljiti potrebe pohrane i zatite nacionalne bibliografije i treba biti stalno pristupacan.

7.Nacionalna bibliografija treba, to je prije moguce, popisati gradu nakon njezina objavljivanja. Potrebno je osigurati njezino djelotvorno raspacavanje i redovito objavljivanje kako bi se zadovoljile potrebe korisnika i omogucila nabava popisane grade bez odgode.

8. Poradi identifikacije, nacionalna bibliografija treba u svaki svecic bilo kojeg oblika izlaženja navesti sljedece informacije:

- naslov bibliografije,

- razdoblje obuhvaceno svecicem,

- mjesto i naziv izdavaca,

- datum objavljivanja,

- medunarodni identifikacijski broj bibliografije,

- obavijest o autorskom pravu,

- CIP zapis ako je dostupan i

- podrobnosti o dostupnosti i cijeni.

9. Osim toga, nacionalna bibliografija treba sadržavati uvod i, gdje je to primjenljivo, upute za koritenje. Ako je potrebno, primjerice u slucaju elektronicke publikacije, takve uvodne napomene trebaju se objaviti posebno. Uvod treba sadržavati sljedece podatke:

- predložak zapisa, (tj. opis izraden prema primjerku pohranjenom u nacionalnoj knjižnici prema odredbama zakona o obveznom primjerku),

- obuhvat grade (ukljucujuci iznimke),

- ucestalost,

- raspored,

- bibliografska, klasifikacijska i kataložna pomagala koja se primjenjuju, ukljucujuci lokalne ili nacionalne prilagodbe,

- popis koritenog nazivlja s pripadajucim definicijama i kraticama,

- klasifikacijsku shemu (ako je primijenjena),

- transliteracijske sheme (ako su primijenjene),

- opis sustava za redanje i

- zahtjeve kojima mora udovoljavati racunalni sustav (ako je primijenjen).

10. Bibliografski zapisi u nacionalnoj bibliografiji moraju se temeljiti na medunarodno priznatim standardima i moraju biti prikladno rasporedeni s pristupnicama koje ce zadovoljiti potrebe korisnika, primjereno obilježjima formata koritenih za raspacavanje.

11. Nacionalno bibliografsko sredite treba snositi odgovornost za pripremanje opsežnih bibliografskih zapisa nacionalnog tiska (ili za uskladivanje njihove pripreme) i treba prihvatiti nacionalne i medunarodne standarde i nacela za katalogiziranje, identifikacijske sustave poput ISBN-a i ISSN-a, tran- sliteraciju pisma, kontrolu autoriziranih podataka, klasifikacijske sustave, metapodatke i trajno imenovanje digitalnih objekata.

12. Nacionalna bibliografska sredita trebaju prihvatiti komponente temeljne razine zapisa preporucene u zavrnom izvjetaju IFLA-ine Studijske grupe za zadace bibliografskih zapisa (IFLA Study Group on the Functional Re- quirements for Bibliographic Records. Miinchen: Saur, 1998. UBCIM Pub- lication New Series ; 19).

13. Nacionalna bibliografska sredita trebaju imati vodecu ulogu u ažuriranju i održavanju nacionalnih i medunarodnih standarda i nacela te u razvijanju svih bibliografskih pomagala navedenih u tocki 11., ukljucujuci projekte za razvoj i unapredivanje standarda, smjernica i metoda normativne kontrole kako bi se pospjeila medunarodna razmjena autoriziranih podataka.

14. Na nacionalnoj i medunarodnoj razini potrebno je pridati neodgodivu pozornost osiguravanju kompatibilnosti, konvertibilnosti i dostupnosti bibliografskih formata za razmjenu unutar knjiznicnih, informacijskih i izdavackih zajednica, vodeci brigu o tome da se svi element! identificiraju i ne izgube tijekom procesa konverzije.

15. Nacionalna bibliografska sredita trebaju poduprijeti i ohrabriti stalni tekuci posao na usuglaavanju bibliografskih standarda utvrdenih za sve oblike publikacija, pocevi od serijskih.

Buduce aktivnosti

16. IFLA treba podržati reviziju postojecih smjernica kako bi se obuhvatili svi novi i buduci oblici izdavanja.

17. IFLA treba promicati studije o pripremanju multinacionalnih bibliografija u podrucjima u kojima, zbog bilo kojega razloga, nije trenutno izvedivo objavljivanje nacionalnih bibliografija i gdje postoje zemljopisne, jezicne ili kulturne povezanosti.

18. IFLA treba ohrabriti meduvladine i medunarodne nevladine organizacije da bilježe vlastite publikacije u bibliografijama (ponajprije vlastitim), prema medunarodno vrijedecim bibliografskim standardima.