Hrvatska književnost

Davor Dukić

NEKE TEMELJNE ZNAČAJKE

Frano Gundulić , pjesma De Virgine nascente (Francisci Gondolae carminum et Iunii Antonii Restii orationum liber, rkp. I. a. 55, fol. 62) (Arhiv Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, Zagreb )

Kodeks, čini se, sadržava cjelokupan opus mladoga pjesnika: dvanaest heksametarskih pjesama, pet elegija, dvadeset i dvije ode, sto i pet epigrama. S iznimkom dviju prigodnica, sve su pjesme posvećene likovima iz Novoga zavjeta, među kojima najistaknutije mjesto pripada Kristu i Bogorodici.

Arsenal u gradu Hvaru (otok Hvar) gdje je 1612. na gornjem katu uređena kazališna dvorana

Vremenske granice

U književnoj historiografiji hrvatska se ranonovovjekovna književnost (XVI - XVIII. st.) obično periodizira prema stoljećima (1). Pritom se često umjesto numeričkih odrednica rabe poetičko-periodizacijske kategorije: renesansa, barok, prosvjetiteljstvo. Njihova je sintetska snaga nejednaka; dok se "renesansa" u suvremenoj književnoj historiografiji rabi kao književnoperiodizacijska kategorija identična s pojmom XVI. stoljeća(2), u određenju opsega pojma "barok" prisutne su dvije različite koncepcije. Po jednoj je barok književnopovijesno razdoblje koje obilježuje specifičan žanrovski sustav i idejno-povijesni kontekst(3), po drugoj samo pojava nadređivanja jezično-stilske razine ostalim razinama književnog djela, što se, istina, uvelike vremenski podudara s poetičko-periodizacijskom primjenom pojma barok, dakle, sa XVII. stoljećem(4). Nadalje, u posljednje je vrijeme uočljiva, čini se posve opravdana, tendencija usko ograničene primjene termina "prosvjetiteljstvo", kojim se označuje samo jedan segment osamnaestostoljetne hrvatske književnosti(5). U svakom slučaju, XVII. i XVIII. stoljeće povjesničari hrvatske književnosti nikada nisu prikazali kao jedinstveno razdoblje. Stoga je odmah potrebno i ovdje u osnovnim crtama upozoriti na probleme kontinuiteta i diskontinuiteta.

Iako se u žanrovskom repertoaru hrvatske književnosti XVII. stoljeća mogu primijetiti mnoge promjene u odnosu na prethodno stoljeće, poput pojave posve novih žanrova (religiozna poema, komična poema, melodrama) i poetičkog preoblikovanja već postojećih (lirika, ep)(6), ipak se može govoriti o stanovitom poetičkom kontinuitetu koji povezuje spomenuta dva stoljeća. Taj se kontinuitet uočava na jezično-stilskoj, metričkoj i motivsko-tematskoj razini književnih tekstova; hrvatska književnost XVII. stoljeća uglavnom nasljeđuje pjesnički jezik, stihove, motive i teme iz XVI. stoljeća. Klasična, antička književnost i u XVII. stoljeću ostaje jedan od važnijih poetičkih uzora književnim djelima pisanim hrvatskim jezikom (melodrama kao pokušaj ostvarenja klasične tragedije; vergilijanski postupci u povijesnoj epici), a talijanska književnost i nadalje je u tim djelima najutjecajnija suvremena književnost(7). Sljedeće, XVIII. stoljeće donosi bitnu poetičku novost; književnost se postupno demokratizira, dolazi do plodotvornog utjecaja književnog folklora i s tim u svezi do opadanja spomenute utjecajne snage i suvremene talijanske i klasične antičke književnosti. Doduše, ova potonja, osim u nekim rubnim književnim pojavama na hrvatskom jeziku (klasicistička obilježja u djelu Matije Petra Katančića), i dalje će poticajno djelovati, ali sada, u XVIII. stoljeću, u okviru oživljene produkcije latinskih djela. Naime, u XVIII. stoljeću ponovno cvjeta latinska književnost hrvatskih pisaca, posebice u Dubrovniku (prigodno pjesništvo, prijevodi Homerovih epova, epovi filozofskog i znanstvenog sadržaja i si.).

I dok su poetičke promjene, promjene vezane uz izbor građe i probleme oblikovanja književnih djela, izraženije na granici između XVII. i XVIII. nego na onoj između XVI. i XVII. stoljeća, na svjetonazorskom se pak planu može jasno uočiti kontinuitet koji povezuje XVII. i XVIII. stoljeće. Ta se svjetonazorska poveznica u književnosti dvaju stoljeća najopćenitije može odrediti kao odjek katoličke obnove. Vidljivo je to u kvantitativno naglašenoj prisutnosti religioznih tema i u onim raznim djelima koja zapravo ne pripadaju uobičajeno nabožnoj književnosti srednjovjekovne provenijencije, a produkcija ovih djela - riječ je o katekizmima, molitvenicima, zbirkama propovijedi i sl. - u ovom razdoblju doživljuje baš velik zamah. Naime, i u raznim djelima koja u osnovi obrađuju svjetovnu tematiku, kao što su primjerice povijesni epovi, naglašeni su kršćanski motivi. S druge strane, osim u nekim dramskim žanrovima, vrlo je teško u XVII. i XVIII. stoljeću pronaći takva književna djela u kojima bi se svjetovnost emancipirala do razine do koje je to bilo ranije izraženo primjerice u renesansnim maskeratama, eruditnoj komediji, pastirskim igrama, petrarkističkoj ljubavnoj lirici, odnosno u djelima poput Lucićeve Robinje, Hektorovićeva Ribanja i ribarskog prigovaranja, Krnarutićeva Vazetja Sigeta grada, Sasinovih Razboja od Turaka itd.

U kontekstu tadašnje katoličke obnove moguće je objasniti i značajne pojave u književnosti kao što su barokni slavizam i prve tendencije izgradnje jedinstvenoga književnog jezika, o čemu će dalje biti više riječi.

Ako hrvatsku književnost ranog novovjekovlja - razumljivo - promatramo kao razdoblje hrvatske književnosti između srednjega vijeka i hrvatskoga narodnog preporoda, tada se i prva trećina XIX. mora priključiti XVIII. stoljeću. To kraće vrijeme neposredno prije velikog preporoda rijetko se u domaćoj književnoj historiografiji promatralo kao zasebno književnopovijesno razdoblje, već se uglavnom s pravom prikazivalo kao nastavak odnosno dovršenje nekih tendencija osamnaestostoljetne književnosti (plodotvoran utjecaj književnog folklora, demokratičnost književnosti, nastavak komediografske prakse s kraja XVIII. stoljeća) i najava novog, preporodnog doba(8).

Hrvatske književne regije

Kroz čitavo razdoblje ranog novovjekovlja politička će se rascjepkanost hrvatskih zemalja ogledati i u književnosti. Pomalo anakrono, iz vizure završnih integracijskih procesa tokom XIX. stoljeća, može se za tadašnju Hrvatsku govoriti o književnom regionalizmu. Tako se u XVII, kao i u XVI. stoljeću, obično izdvajaju tri veće hrvatske regije koje se razlikuju ne samo po književnom jeziku već i po značajkama ukupnoga književnog života.

U Dubrovniku, maloj republici s unutarnjom samoupravom i vanjskom podčinjenošću Osmanlijskomu Carstvu, razvila se književnost na hrvatskom jeziku (ijekavskoj štokavštini), koja je slijedila poetičke trendove suvremene joj zapadnoeuropske, prije svega talijanske književnosti. Naglašena estetičnost (artificijelnost, literarnost), žanrovska raznolikost, velik broj pisaca koji osjećaju i iskazuju pripadnost jedinstvenoj književnoj zajednici i svijest o posebnom društvenom statusu lijepe književnosti - osnovne su karakteristike dubrovačke književnosti ranog novovjekovlja.

Pritom, u književnoj historiografiji koja polazi od estetičkog kanona dubrovačka književnost XVII. stoljeća u većoj mjeri nego u prethodnom i sljedećem stoljeću reprezentira čak cjelokupnu hrvatsku književnost. Dubrovčani Ivan Gundulić , Dživo Bunić Vučić i Junije Palmotić u pravilu se smatraju najznačajnijim hrvatskim piscima tog vremena uopće. S druge strane, uz dubrovačko se XVIII. stoljeće obično vežu etikete stagnacije i pada, uz već stereotipnu tvrdnju o Ignjatu Đurđeviću kao posljednjem velikome dubrovačkom pjesniku. Književnopovijesni podaci govore, međutim, o svojevrsnoj književnoj eksploziji u Dubrovniku baš u XVIII. stoljeću: o osnivanju i radu književne akademije (Akademija Ispraznijeh) utemeljene po uzoru na slične talijanske institucije(9), o bogatom kazališnom životu i dramskom radu (frančezarije, talijanarije, domaća komedija), o velikoj konjunkturi novolatinske književnosti (B. Džamanjić , R. Kunić , B. Stay, R. Bošković , M. F. Galiuf i drugi), o interesu za književni folklor (D. Matijašević , J. Betondić , Đ . Ferić , M. Bruerović ), o utemeljivanju književne povijesti (I. Đurđević , S. Crijević , S. S. Dolci), o pojavi

većeg broja pjesnikinja (A. Bošković , L. Bogašinović , M. Dimitrović -Bettera, B. Gradić ). Krug pisaca, a valja pretpostaviti i krug čitateljske publike bitno je zapravo proširen u odnosu na prethodno razdoblje.

U mletačkoj Dalmaciji, koju u kulturnom smislu treba shvatiti kao skup gradskih komuna s vrlo slabom međusobnom povezanošću, književna proizvodnja u XVII. i XVIII. stoljeću zaostaje za onom u Dubrovniku. Naime, dok se djela najznačajnijih dalmatinskih pisaca XVI. stoljeća (M. Marulić, P. Zoranić, H. Lucić, P. Hektorović, M. Pelegrinović, B. Krnarutić) poetički i po estetskim dosezima bitno ne odvajaju od djela njihovih dubrovačkih suvremenika, u XVII. će stoljeću glavni agens i temeljna poveznica književnog života u dalmatinskoj regiji biti djelatnost katoličke obnove (I. T. Mrnavić, B. Kašić, A. Komulović i dr.). U takvoj duhovnoj klimi, koja je pogodovala stvaranju ponajprije nabožnih djela, književnost XVII. stoljeća u Dalmaciji nije iznjedrila nijednog književnika koji bi mogao konkurirati trojici spomenutih vodećih dubrovačkih književnika istoga razdoblja. Jedino opus Korčulanina P. Kanavelića po svojim žanrovskim i stilskim osobinama odgovara suvremenoj baroknoj književnosti u Dubrovniku, ali Kanavelić se, iako formalno gledano mletački državljanin, osobnim i književnim vezama, te prije svega svojim jezičnim i poetičkim izborom, može smatrati dionikom dubrovačkoga književnog baroka.

U književnosti Dalmacije tokom XVII. stoljeća dolazi i do bitnih promjena u sferi književnog jezika: šesnaestostoljetna čakavska osnovica povlači se pred štokavštinom, a pisci katkad svjesno slijede neke jezične štokavske crte dubrovačke književnosti (B. Kašić, A. Vitaljić, I. Dražić, P. Kanavelić, J. Kavanjin).

Ni u XVIII. stoljeću neće se promijeniti bitna obilježja književnosti u Dalmaciji. Štoviše, središte književnog života premjestit će se u pomalo ruralnu štokavsku (ili: čakavsku) sredinu franjevačkih samostana Makarskog primorja. Tu se, međutim, stvara poseban tip književnosti zasnovan na tradiciji nabožnih knjiga namijenjenih puku (T. Babić , L. Sitović , F. Grabovac), odnosno na temeljima književnofolklorne poetike (A. Kačić Miošić i njegovi nastavljači u Makarskome primorju).

Na sličnu, širu, manje obrazovanu i literarno manje zahtjevnu publiku računa i kajkavska književnost sjeverozapadne Hrvatske u XVII. stoljeću. I dok je njezin utemeljitelj u XVI. stoljeću Antun Vramec svojim dvama djelima utro put i nabožnoj (Postila, 1586) i svjetovnoj ili barem svjetovnim temama otvorenoj književnosti (Kronika, 1578), kajkavska će književnost XVII. stoljeća koračati isključivo prvim putem. Religiozna, mahom liturgijska lirika, i homiletička djela čine njezinu žanrovsku dominantu. Hrvatska književna historiografija ističe isusovca Jurja Habdelića kao vodećega kajkavskog književnika spomenutog razdoblja, odnosno kao najznačajnijega kajkavskog prozaika prije XVIII. stoljeća. Povoljnoj estetskoj prosudbi vjerojatno je pridonio i Habdelićev sretan žanrovski izbor, naime, njegove dvije knjige (Zercalo marijansko, 1662; Pervi otca našega Adama greh y 1674) nisu potpuno primijenjena, uporabna, vjersko-obredna literatura. One su zbirke moralno-poučnih priča, koje se, istina, kao egzemplumi (pelde) mogu varirati u središnjim dijelovima propovijedi, ali koje se također, naročito iz tada suvremenog uvelike sekulariziranog očišta, mogu s razlogom promatrati i kao narativna proza za individualno čitanje.

Habdelića će u XVIII. stoljeću slijediti S. Fuček (Hištorije, 1735), ali će i drugi prozaici tog vremena ostati u tradiciji kajkavske homiletičke i hagiografske literature (Š. Zagrebec, H. Gašparoti), dok će se na religioznu liriku prethodnog stoljeća nastaviti Juraj Mulih. Snažniji pak proplamsaji svjetovne tematike osjetit će se tek pri kraju stoljeća, i to u sva tri književna roda. Nakon sporadičnog pojavljivanja svjetovne lirike u starijim anonimnim kajkavskim pjesmaricama (primjerice Prekomurskoj) , tek će se u zbirci Pesme horvatske (1781) varaždinske kontese Katarine Patačić okupiti isključivo svjetovne, mahom Ijubavne pjesme(10). I epski rod ima samo jedno značajnije svjetovno djelo u kajkavskoj književnosti XVIII. stoljeća; to je Nestrančno vezdašnjega tabora izpisavanje (1789 - 1791), trodijelna stihovana kronika o suvremenome austro-turskome ratu (1788 - 1791), koju je prema izvještajima iz jednih bečkih novina sastavio u stihu plodni kajkavski pjesnik Juraj Malevac, redovničkim imenom Petar Gregur Kapucin. Kvantitativno najizraženija prisutnost svjetovne tematike u staroj kajkavskoj književnosti ostvarena je pak u komediji. Uglavnom je riječ o preradbama djela njemačkih autora (A. Kotzebue, K. Eckartshausen), kojima se pridružuje i samostalni autorski rad Tituša Brezovačkog (Matijaš grabancijaš dijak, 1804; Diogeneš, 1823). U prvoj trećini XIX. stoljeća, u vrijeme najsnažnijeg zamaha kajkavske književnosti, pojavljuje se kao novi žanr i svjetovna građanska proza(11).

U dijelu Hrvatske koji je sačuvao hrvatsko ime i hrvatsku državnu tradiciju, odnosno u onom dijelu koji je ostao i nakon XVI. stoljeća pod ugarskom krunom sv. Stjepana (Banska Hrvatska ili poznata područja reliquiae reliquiarum olim magni et inclyti regni Croatiae) izrasla je, pored književnosti na kajkavskom jeziku, jedna jezično, ali i poetički posve osebujna književna pojava, nazvana u stručnoj literaturi ozaljski jezično-književni krug(12). Naziv dolazi od utvrđenoga grada Ozlja, smještenog južno od Kupe, posjeda hrvatskog bana i pjesnika Petra Zrinskog. Ondje su, osim njega i supruge mu Katarine, povremeno boravili i njezin brat knez Fran Krsto Frankopan te leksikograf Ivan Belostenec. Svi su oni iza sebe ostavili žanrovski raznolika, ali na razini jezika vrlo slična književna djela. Njihov je književni jezik tada svojevrsna kombinacija svih triju hrvatskih narječja. Pojava takvoga književnog jezika može se objasniti jezičnim stanjem na širem tom terenu na kojem dolazi do fizičkog dodira i preklapanja triju narječja, zatim velikom rasprostranjenošću posjeda dviju najvećih hrvatskih velikaških porodica tog vremena (Zrinski, Frankopan), ali i svjesnom težnjom autora za razumljivošću na širem hrvatskom prostoru.

Od istodobne kajkavske književnosti, književnost ozaljskoga kruga izdvaja se sve naglašenijom zastupljenošću i svjetovnih tema i žanrova koji pripadaju onovremenoj lijepoj književnosti. U području pak nabožne, puku namijenjene literature, nalaze se samo Putni tovaruš(1661), prijevod jednog njemačkog molitvenika koji se pripisuje Katarini Zrinski te homiletičko djelo Ivana Belostenca Deset propovijedi o euharistiji (1672). Sve drugo, Adrijanskoga mora sirena (1660) Petra Zrinskog i žanrovski vrlo raznolik opus Frana Krste Frankopana, pripadaju svjetovnoj literaturi. Djelo Petra Zrinskoga zapravo je hrvatski prijevod i preradba mađarskog djela njegova brata Nikole Zrinskog (Adriai Tengernek Syrenaia, 1651), koje, pored nekih lirskih pjesama, sadržava barokni, tasovski koncipiran ep o opsadi Sigeta 1566. (u Petrovu prijevodu ovaj ep nosi naslov Opsida sigecka).

Za razliku od dosad spomenutih naslova, koji su svi odreda tiskani za života svojih autora/prevoditelja, opus Frana Krste Frankopana ostao je neotkriven u rukopisu sve do druge polovice XIX. stoljeća. To uvelike umanjuje njegovo književnopovijesno značenje, no unatoč tomu Frankopan je najzanimljiviji književnik u sjevernoj Hrvatskoj u XVII. stoljeću. Zahvaljujući njemu ta se književna regija može podičiti prvim hrvatskim prijevodom nekog Moliereova(13) djela te prvom autorskom uporabom epskog, asimetričnog deseterca (Dijačke junačke), najpopularnijeg stiha u hrvatskom pjesništvu od polovice XVIII. do polovice XIX. stoljeća. Uz to, Frankopan je književnost sjeverne Hrvatske XVII. stoljeća obogatio i ovećom zbirkom baroknih pjesama pretežito ljubavne tematike (Gartlic za čas kratiti). Istina, inspiraciju, a često i predložak za prevođenje, našao je u zbirci Diporti (1656) austrijskog pjesnika, nadvojvode Leopolda Wilhelma, zvanog Crescente, jednog od epigona pjesništva G. B. Marina. Frankopanova široka književna kultura uvelike je rezultat i njegove obiteljske povezanosti s Italijom(14). No, Frankopanov je opus ostao nepoznat i bez utjecaja na književnost sjeverne Hrvatske. Pogubljenjem P. Zrinskog i F. K. Frankopana zbog veleizdaje 1671. te skorom smrću Katarine Zrinske (1673) prestaje djelatnost ozaljskoga književnog kruga, čiju će jezičnu pa i književnu tradiciju nastaviti nešto kasnije Pavao Ritter Vitezović. Jezik njegovih književnih djela također sadržava elemente svih triju hrvatskih narječja, a u svom najvažnijem djelu na hrvatskom jeziku, spjevu Odiljenje sigetsko (1684), sadržajno se Vitezović oslanja na Opsidu sigecku braće Nikole i Petra Zrinskog. Uz ozaljski krug veže Vitezovića i interes za svjetovnu tematiku (on je, kao i P. Zrinski i F. Krsto Frankopan bio svjetovnjak), dok latinskim dijelom svog opsežnog opusa (Croatia rediviva, 1700; Stemmatographia, 1701; Plorantis Croatiae saecula duo, 1703; Bossna captiva, 1712. i dr.) i nekim hrvatskim svojim djelima namijenjenima široj čitateljskoj publici (Kronika aliti spomen vsega svijeta vikov, 1696; Senjčica, 1704; vjerojatno i Novljančica) dobro korespondira i s književnim strujanjima XVIII. stoljeća. Svojom pak, u neku ruku integralističkom, i to velikohrvatskom koncepcijom anticipira i neke ideologeme prisutne u hrvatskoj književnosti i kulturi XIX. stoljeća.

Trima glavnim književnim regijama XVI. i XVII. stoljeća: Dubrovniku, Dalmaciji i Banskoj Hrvatskoj, pridružuje se u XVIII. stoljeću, nakon protjerivanja Turaka krajem XVII. stoljeća u vrijeme cara i kralja Leopolda, i Slavonija. Tu će se izgraditi poseban književni jezik sa štokavsko-ikavskom osnovicom i posebnom ortografijom utemeljenom na mađarskoj (za razliku od dalmatinske i dubrovačke koje se oslanjaju na talijansku ortografiju). Književni razvoj u Slavoniji u XVIII. stoljeću slijedit će logičan tijek akulturacije novoosvojenog područja, koje su pogodile velike migracije stanovništva preko nove odnosno stare granice na rijeci Savi: doseljavanje kršćana i iseljavanje muslimana. Tako, uglavnom uzevši, prvu polovicu XVIII. stoljeća obilježuje književni rad pisaca iz redova svećenstva (A. Bašić, I. Grličić, N. Kesić, S. Vilov ), koji pišu i objavljuju nabožne knjige za puk, prije svega katekizme i molitvenike. I premda će takva literatura i drugi žanrovi nabožne pučke književnosti (homiletička, hagiografska, vjerskopolemička) živjeti i u drugoj polovici XVIII. stoljeća, to razdoblje ipak prije svega obilježuje snažniji prodor svjetovne tematike, kao i stanovito žanrovsko obogaćenje (svjetovna epika, svjetovna lirika, religiozna drama). U torn relativno kratkom vremenu slavonska je književnost doživjela snažan rast, no njezina će osnovna obilježja ostati pretežita vezanost uz crkvene pisce, velik udio nabožnih tema i praktičan karakter; osim u opusu M. P. Katančića (Fructus auctumnales, 1792) teško je u slavonskoj književnosti XVIII. stoljeća pronaći književna djela svjetovne tematike s primarnom estetskom funkcijom, koja bi računala s književno zahtjevnijim čitateljem. Posljednja dva kriterija ipak uvelike zadovoljava Sveta Rožalija (1780) A. Kanižlića, narativno djelo u stihu s nekim elementima religioznih poema prethodnog stoljeća. Svetu Rožaliju već je M. P. Katančić u jedinom poetičkom djelu hrvatske književnosti ranog novovjekovlja, latinski pisanoj Knjižici o ilirskom pjesništvu izvedenoj po zakonima estetike (De poesi illyrica libellus ad leges aestheticae exactus) i objavljenoj tek 1984, označio kao klasično djelo domaće književnosti. U književnoj povijesti, ali i u književnom životu Slavonije najznačajniji je u XVIII. stoljeću ipak Satir iliti divji čovik (1762; 2, prošireno izd. 1779) A. Relkovića, koji nosi osnovna obilježja najvećeg dijela onodobne i nešto kasnije slavonske književnosti: didaktičnost i demokratičnost (pučki idiom, rimovani asimetrični deseterci), razvijanje slavonskoga kulturnog identiteta uz slavljenje habsburških vlasti.

Unatoč državnim granicama, prostor od dalmatinskog zaleđa preko Bosne do Slavonije u ranom je novovjekovlju povezivala jezična bliskost ( štokavština) i slični oblici patrijarhalne narodne kulture, ali i institucije franjevačkog reda(15), kojemu se uglavnom i zahvaljuje očuvanje i zaštita katoličanstva na južnoslavenskim prostorima zauzetima od Turaka. U središnjem dijelu tog prostora, u osmanlijskoj Bosni, franjevci su od kraja XVI. stoljeća razvili bogatu književnu proizvodnju (M. Divković, P. Posilović, I. Bandulavić, I. Ančić, S. Margitić, F. Lastrić i dr.), koja se ugrađuje u temelje bošnjačke književne kulture, ali s obzirom na katoličku provenijenciju i veze s Dalmacijom i Slavonijom, ravnopravno participira i u povijesnom razvoju cijele hrvatske književnosti.

Sasvim drukčije poetičke osobitosti obilježuju ranonovovjekovnu književnost mletačke Boke kotorske. Nakon razmjerno bogate književne proizvodnje na talijanskom i latinskom jeziku u XVI. stoljeću, u idućim dvama stoljećima bokeljski pisci stvaraju djela i na hrvatskom jeziku (V. Bolica, A. Zmajević, I. Bolica-Kokoljić, V. Ceci, V. Zmajević, I. Krušala, I. A. Nenadić, S. Zanović i dr.). Ipak, i u tom će razdoblju bokeljska književnost ostati dvojezična (talijanska i hrvatska). Znatan udio svjetovne tematike i literarnih žanrova (ljubavna i prigodna lirika, religiozna drama, prigodna i povijesna epika) te ugledanje na dubrovačke pisce (sličnosti u metrici i pjesničkoj frazeologiji, dobro poznavanje dubrovačkih pisaca: Vetranovića, Gundulića, Palmotića) obilježuju književnost Boke u XVII. i XVIII. stoljeću(16).

Antun Kanižlić, Sveta Rožalija, Beč, 1780, naslovnica, pretisak, Privlačica, Vinkovci, 1990.

Već je M. P. Katančić cijenio Kanižlićevu Svetu Rožaliju kao estetski najvrednije djelo slavonske književnosti XVIII. stoljeća. Ta ocjena uglavnom vrijedi i u suvremenoj književnoj povijesti, koja uvijek iznova ističe povezanost Kanižlićeva djela s dubrovačkim baroknim religioznim poemama (I. Gundulić, Dž. Bunić, I. Đurdević), kao i njezina barokna i rokoko poetička obilježja.

Njezino uključivanje u hrvatsku književnu tradiciju, pored samorazumljivog uključivanja i u povijest književne kulture Crne Gore, može se opravdati katoličkim okružjem i spomenutim poetičkim, pa i izravnim vezama s književnošću i Dubrovnika i Dalmacije.

Regionalnu rascjepkanost ranonovovjekovne hrvatske književnosti, prouzročenu državnim granicama, supostojanjem različitih književnih jezika utemeljenih na trima hrvatskim narječjima i različitim civilizacijskim okružjima, hrvatska književna historiografija nikada nije mogla zanijekati. No, u ideološkom kontekstu iz XVIII. i XIX. stoljeća temeljenom na koncepciji nacionalnog integriteta, koja između ostalog pretpostavlja političko, jezično i kulturno jedinstvo Hrvata, ta se nejedinstvenost starije hrvatske književnosti često doživljavala kao njezina mana ili čak kao frustrirajuća činjenica. Stoga su se uvijek posebno isticale do danas one književnopovijesne pojave koje svjedoče o različitim oblicima komunikacije među hrvatskim književnim regijama. Premda je njihovo književnopovijesno značenje bilo katkad i precijenjeno, te veze ipak dopunjuju sliku književnog života u hrvatskim zemljama u XVII. i XVIII. stoljeću, pa će i ovdje biti ukratko spomenute.

Naravno, najintenzivnije su veze spajale dubrovačku i dalmatinsku književnost još od XVI. stoljeća (dopisivanje pjesničkim poslanicama hrvatskih i dubrovačkih pjesnika; popularnost Pelegrinovićeve Jedupke u Dubrovniku, Lucićeva pjesma Pohvala gradu Dubrovniku, njegovo smještanje Robinje u Dubrovnik , samo su neki primjeri). Te će veze u kasnija dva stoljeća zadobiti, međutim, jednosmjeran karakter; dubrovačka će književnost, njezin jezik, djela i žanrovi, postati književnim uzorima mnogim dalmatinskim piscima.

Dublja je pak granica dijelila hrvatski Jug i Sjever, pa se i postupno prevladavanje te granice uvijek posebno isticalo. Već se u XVI. stoljeću bilježi interes dalmatinskih i dubrovačkih pisaca za ljude i događaje na hrvatskom Sjeveru; B. Krnarutić piše ep o opsadi Sigeta (Vazetje Sigetagrada, 1584), pritom rabi kroniku F. Črnka, komornika Nikole Zrinskog Sigetskog, a ep posvećuje Jurju Zrinskom, Nikolinu sinu. Istom ovom velikašu iz sjeverne Hrvatske posvećuje i Dubrovčanin Dominko Zlatarić svoj prijevod Sofoklove Elektre. U XVII. stoljeću još će jedan Dubrovčanin, Vladislav Menčetić, posvetiti svoje djelo jednomu Zrinskom: Trublja slovinska (1665) posvećena je zapravo slavi Petra Zrinskoga. Prije toga jedno se Vetranovićevo prikazanje, Posvetilište Abramovo, ugradilo u opus bosanskog franjevca Matije Divkovića (Nauk krstjanski, 1616).

Veze između Sjevera i Juga intenziviraju se u XVIII. stoljeću. Tako Kačiću svom Razgovoru ugodnom naroda slovinskoga slavi i slavonske junake, a njegova se knjiga čita na čitavome hrvatskom prostoru. I neki slavonski književnici XVIII. stoljeća poznaju djela dubrovačke književnosti: na Kanižlića su nedvojbeno utjecale dubrovačke religiozne poeme, J. Krmpotić je čitao I. Gundulića i I. Đurđevića; Đurđevića spominje i M. P. Katančić itd(17).

Ni kajkavski i štokavski (slavonski) prostor na sjeveru Hrvatske nisu posve odvojeni. A. Ivanošić tiska svoje pjesme u Zagrebu i pretpostavlja kajkavske čitatelje(18), T. Brezovački piše pjesme na štokavskom narječju s primjetnim utjecajem kačićevske poetike(19). Ipak, tek će u preporodno vrijeme, u vrijeme kad Zagreb tokom XIX. stoljeća postaje kulturno središte Hrvatske, ovakvi kontakti biti posve uobičajeni.

Poetike

U prethodnom su poglavlju ukratko ocrtane neke značajke književnosti hrvatskih regija u XVII. i XVIII. stoljeću. U prvom su planu, dakle, bile različitosti. Ovdje će pak biti riječi o poetičkim sličnostima.

U općoj se povijesti zapadnoeuropske književnosti ustalilo nekoliko poetičko-periodizacijskih kategorija za ranonovovjekovno razdoblje, koje kategorije uglavnom nemaju strogu književnopovijesnu provenijenciju. To su povijesnim redoslijedom ove: renesansa, manirizam, barok, klasicizam, rokoko, prosvjetiteljstvo, predromantizam. Sve su se te kategorije, s više ili manje upornosti, primjenjivale i na proučavanje hrvatske ranonovovjekovne književnosti, a za ovu su prigodu zanimljive one između baroka i predromantizma, s obzirom na to da se odnose na književnost XVII. i XVIII. stoljeća. Odmah valja upozoriti da se primjenom takva pristupa zanemaruju kvantitativno važni segmenti starije hrvatske književnosti, poglavito oni nabožne tematike i srednjovjekovne provenijencije. Štoviše, katkad se u zagrade stavljaju čitave regionalne književne tradicije, ukoliko ne uspijevaju slijediti prikazani zacrtani plan zapadnoeuropskoga književnog razvoja(20).

Od svih prije spominjanih poetičko-periodizacijskih pojmova najširu je primjenu u povijesti starije hrvatske književnosti zadobio, dakako, pojam barok. Na žanrovskoj se razini uočava pojava takvih novih žanrova, koji su isključivo vezani uz barokno razdoblje: s njime se rađaju i s njime umiru. To su melodrama, religiozna i komična poema(21). Dva, već postojeća žanra - povijesni ep i ljubavna lirika - u baroknom se dobu do te mjere preoblikuju da se kao žanrovske odrednice rabe sintagme "barokni povijesni ep" i "barokna lirika"(22).

Razina s koje se najčešće određuje barok kao književnopovijesni period ipak je ona svjetonazorska; književni je barok tako izraz pojačanog utjecaja protureformacije odnosno katoličke obnove. Iz zaključaka Tridentskog koncila (1545 - 1563) i s njim u svezi iz programa praktičnog djelovanja crkvenih redova, ponajprije isusovaca, deduciraju se poetičke osobitosti barokne književnosti (izbor tematike, modaliteti djelovanja na čitatelja)(23).

Točka na kojoj se uglavnom susreću sve ili gotovo sve definicije baroka jest jezično-stilska razina književnih djela. Naime, povjesničari književnosti slažu se s tim da književna djela baroknog razdoblja povezuje sklonost naglašeno figuralnom izričaju.

Možda bi atribut "prosvjetiteljskih" mogli ponijeti i neki manje poznati pisci od Relkovića, Grabovca i Kačića; primjerice Adam Tadija Blagojević i Joso Krmpotić, koji se kao zagovornici terezijanskih i jozefinskih reformi u nekim svojim djelima (Blagojevićev Pjesnik-putnik, 1771; Krmpotićeva Radost Slavonije, 1787) posve približuju varijanti hrvatskoga pučkog književnog prosvjetiteljstva.

Najviše se zapadnoeuropskomu prosvjetiteljstvu, s jasno izraženim liberalnim i antiklerikalnim idejama, približio padovanski student, Sinjanin Ivan Lovrić u djelu Osservazioni sopra diversi pezzi del Viaggio in Dalmazia, 1776. Simptomatično je, međutim, da je riječ o polemičkom djelu pisanom talijanskim jezikom i namijenjenom samo talijanskomu čitateljstvu; simptomatično je i to da je Lovrić, koji je umro mlad, ostao bez nasljedovatelja u domovini.

Ni klasicizam kao još jedna književna poetika europskog Zapada, gotovo da nije u hrvatskoj ranonovovjekovnoj književnosti našao svoje dionike odnosno nasljedovatelje. S klasicizmom se tek uvjetno može povezati hrvatska novolatinska književnost XVIII. stoljeća. Iz te je matice proizašao i slavonski književnik Matija Petar Katančić, koji je klasicističku poetiku nastojao primijeniti ne samo u latinskom nego i u hrvatskom dijelu svog pjesničkog opusa (Fructus auctumnales) . Osim klasičnog, mitološkog rekvizitarija, Katančić je u hrvatske stihove pokušavao unijeti pravila kvantitativne metrike, a o tome je, između ostalog, pisao i u već spominjanoj Knjižici o ilirskom pjesništvu izvedenoj po zakonima estetike. Tragova klasicističke poetike ima i u djelima nekih drugih pisaca, prije svega u prigodnom pjesništvu (P. Ritter Vitezović, M. A. Kuhačević, J. Krmpotić i dr.).

U novije vrijeme književni su povjesničari uočili u hrvatskoj književnosti u XVIII. stoljeću i elemente rokokoa; najprije u Kanižlićevoj Svetoj Rožaliji(28), a potom i u zbirci Pesme horvatske varaždinske pjesnikinje Katarine Patačić(29). U svakom slučaju istraživanje utjecaja rokoko-poetike zadaća je koja tek čeka povjesničare hrvatske književnosti.

U hrvatskoj književnosti XVIII. stoljeća prisutna je i barokna poetika; i to ne samo na njegovu početku, što je i razumljivo s obzirom na "mekoću" poetičko-periodizacijskih granica ( I. Đurđević, J. Kavanjin, P. Kanavelić ) nego i pri njegovu kraju. Najznatniji predstavnik zakasnjeloga književnog baroka svakako je Antun Kanižlić. Njegove su religiozne pjesme pisane baroknim stilom, a Sveta Rožalija umnogome je bliska dubrovačkim baroknim religioznim poemama. Baroknim su stilom pisana i neka druga, mahom nabožna djela u XVIII. stoljeću namijenjena širemu pučkom čitateljstvu, zbog čega je u književnoj povijesti nastala koncepcija o književnom baroku kao "potonulom kulturnom dobru"(30).

Predromantičko oduševljenje narodnim i pseudonarodnim pjesništvom koje je Europu zahvatilo nakon pojave Macphersonova Ossiana, zbirke tobožnjih gelskih balada, imalo je odjeka i u hrvatskoj književnosti. Početni je impuls dala glasovita knjiga Viaggio in Dalmazia (1774) talijanskog znanstvenika Alberta Fortisa, zapravo njezin etnografski dio s baladom Asanaginica i opisom običaja Morlaka ("De' Co-stumi de' Morlacchi"), kako su se nazivali stanovnici kopnenog zaleđa na istočnom Jadranu. U okrilju "morlakizma" kao europske mode i neke su Kačićeve pjesme prevedene na znatnije europske jezike i uvrštene najprije u Herderovu zbirku Volkslieder (1788), a poslije i u Merimeeovu zbirku La guzla (1842). Važnije je, međutim, da su Fortis, a i drugi europski poklonici narodnog pjesništva (M. Denis, J. Muller, M. Cesarotti) našli u Hrvatskoj vrijedne korespondente i skupljače (J. Bajamonti, Đ. Ferić, M. Bruerović ). Riječ je o interesu društvene i književne elite za usmeno stvaralaštvo, koje u XVIII. stoljeću supostoji s usvajanjem usmenoknjiževne poetike u djelima namijenjenima pučkom čitatelju. Te će se dvije tradicije, elitističko-predromantičarska i pučko-prosvjetiteljska, spojiti u preporodno vrijeme, koje tokom XIX. stoljeća usmenoknjižvenu tradiciju ustoličuje kao književni i književnojezični uzor.

ldeologemi identiteta

U ranom novovjekovlju, u vremenu prije pojave periodičnih publikacija kao prvog oblika masovnog komuniciranja, u hrvatskoj kulturi javno se mnijenje prije svega može iščitavati iz književnih djela. Tako je književnost u spomenutom razdoblju još i nešto više od umjetnosti riječi; ona je pouzdan dokument o samorazumijevanju društvene zajednice iz koje je potekla.

Političkoj rascjepkanosti hrvatskih zemalja odnosno književnom regionalizmu, o kojem je već bilo riječi, odgovarao bi osjećaj identiteta koji se, opet iz danas suvremenog očišta, može označiti kao "partikularni" ili prednacionalni. U dubrovačkoj književnosti taj je inače osjećaj bio posebno istaknut tijekom čitavog trajanja Republike, pa i nakon njezina pada, sve do I. Vojnovića (1857 - 1929). Osjećaj političkog zajedništva i svijest o posjedovanju vlastite književne tradicije na narodnom jeziku ovdje su se skladno nadopunjavali.

Dalmatinski pisci nisu mogli osjećati taj stupanj zajedništva slično kao dubrovački pisci; nedostajao im je čvrst politički i kulturni okvir. Njihovi još usitnjeniji prostori zajedništva slika su dalmatinske političke i gospodarske stvarnosti, odnosno slabe međupovezanosti dalmatinskih komuna. Stoga kod dobrog dijela dalmatinskih pisaca ranog novovjekovlja, naročito u XVI. stoljeću, domoljubni osjećaji rijetko zalaze preko prostora koji bi se suvremenijim jezikom mogao nazvati zavičajem (primjerice Zoranić i Hektorović u XVI. stoljeću, Baraković početkom XVII. stoljeća). Tek se kod nekih pisaca XVIII. stoljeća pojavljuje ideja nešto šireg dalmatinskog zajedništva (J. Kavanjin, F. Grabovac, A. Kačić Miošić).

Pored dubrovačkog, najjač i ranonovovjekovni partikularni (pred)nacionalni identitet svakako je onaj slavonski. Pojam slavonstva izrazito se često pojavljuje u književnim djelima XVIII. stoljeća i pritom pokriva šire značenje etnonima odnosno domovine (M. A. Relković, V. Došen, J. Krmpotić, A. T. Blagojević, Š. štefanac). Razloge te, još nedovoljno proučene, kulturološke pojave treba vjerojatno tražiti u posebnom administrativnom položaju Slavonije i habsburškoj politici gospodarskog uzdizanja novoosvojenih područja, pri čemu je Slavonija izgrađena kao multietnička zajednica.

Čini se da je partikularni identitet najslabije izražen u književnosti onog dijela Hrvatske koji je kroz čitavo ranonovovjekovno razdoblje ostao administrativno pod ugarskom krunom sv. Stjepana. Ta, u smjeru sjever-jug prostorno izdužena, ali zato u svojim granicama uska te jezično dosta raznolika regija nije, izgleda, imala ni povijesnih, ni političkih, ni kulturnih pretpostavki da bi se izgradila kao jedinstven i zaokružen društveni i kulturni prostor. No s druge strane, nije slučajno da se baš u toj regiji, koja je čuvala stare hrvatske državne tradicije, rodila izvorna integralistička, velikohrvatska ideja u djelu Pavla Rittera Vitezovića ( Croatia rediviva, 1700).

Jedna od idejnih komponenti hrvatske ranonovovjekovne književnosti svakako je još i ugrofilstvo. Tema Ugarskog Kraljevstva ulazi u književna djela ili u kontekstu prikaza kršćansko-turskih borbi u XV. i XVI. stoljeću (H. Lucić, M. Vetranović u XVI. stoljeću, kasnije F. Grabovac, A. Kačić Miošić i dr.) ili kao svojevrsno nostalgično prisjećanje na mirnije predtursko razdoblje (J. Palmotić, P. Kanavelić , F. Grabovac, A. Kačić Miošić), u čemu će se u XIX. stoljeću moći prepoznati korijeni, tada politički aktualnih, raznih težnji za sjedinjavanjem svih hrvatskih zemalja. U idejnom susjedstvu nostalgičnog i ugrofilski intoniranog odnosa prema ranijim predturskim vremenima nalazi se u ovo doba i razmjerno učestalo tematiziranje samostalnog Bosanskog Kraljevstva pod kraj srednjeg vijeka (I. T. Mrnavić, J. Palmotić, P. Vitezović, F. Grabovac, A. Kačić Miošić, E. Pavić). Ista će tema u Hrvatskoj ostati popularna i u preporodno vrijeme.

Plemićki grb što ga je kralj i car Ferdinand III. 1652. dodijelio Antonu Ritteru i njegovoj obitelji (Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, Zagreb ). Antonov sin Pavao Ritter Vitezović bio je možda i najsvestranija ličnost hrvatske književne kulture XVII. i XVIII. stoljeća; pisao je latinske i hrvatske stihove, politička i povijesna djela, bavio se leksikografijom i pravopisom, sastavljao pučke kalendare, priredio prvi hrvatski heraldički priručnik, radio kao bakrorezac i vodio zagrebačku tiskaru. Njegovo je najcjenjenije književno djelo spjev Odiljenje sigetsko ( Linz , 1684; Beč, 1685), vrlo artificijelno komponiran kao niz epsko-lirskih varijacija o temi sigetske bitke s osobitim sadržajnim osloncem na Opsidu sigecku P. Zrinskoga.

Od V. Pribojevića do Katančića u hrvatskoj je književnoj kulturi prisutan još i, opet iz danas suvremenog očišta promatrano, nadnacionalni, slavenofilski osjećaj, obično iskazivan dvama ključnim pojmovima: "slovinstvo" i "ilirstvo". Njegova dionica u XVII. stoljeću najčešće se naziva "baroknim slavizmom". Riječ je o idejnom konstruktu, koji valja promatrati u kontekstu katoličke obnove. Naime, u namjeri pridobivanja nekatoličkog (kršćanskog i nekršćanskog) stanovništva istočne Europe Katolička je crkva sa simpatijama prihvaćala veličanje slavenske prošlosti (predturske) i isticanje slavenskog zajedništva. U političkom smislu taj se osjećaj u književnim djelima u pravilu iskazivao veličanjem onoga slavenskog naroda ili države koja je u danom trenutku bila sposobna gospodarski i vojno oduprijeti se Osmanlijskomu Carstvu. Stoga će u hrvatskoj književnosti u XVII. stoljeću biti izraženo polonofilstvo (I. Gundulić, P. Kanavelić), a od početka XVIII. stoljeća i rusofilstvo (još ranije J. Križanić, potom P. Vitezovi ć, J. Kavanjin, I. Gradić, S. Rusić, J. Krmpotić).

Svi nadregionalni osjećaji zajedništva u hrvatskoj književnoj kulturi (općekršćanski, slavenski, promletački i prohabsburški) uvelike se oslanjaju na protutursko raspoloženje. Turcima se u svim hrvatskim književnim regijama, kroz čitavo ranonovovjekovno razdoblje pridaje uloga kolektivnog neprijatelja. Ipak, i u toj je tematsko-idejnoj sastavnici moguće vidjeti stanovite povijesne promjene. Tako u XVII. stoljeću donekle kvantitativno opada prisutnost turske teme u književnosti, ali se javlja nova kvaliteta. Osjećaj straha i ugroženosti te dominantno apelacijski karakter djela prethodnog, razdoblja iz XVI. stoljeća (latinski protuturski govori i pjesme, protuturska lirika M. Marulića i M. Vetranovića), zamjenjuje sada vjera u skorašnji pad Turskog Carstva, ali i književni interes za Turke po sebi (I. Gundulić, Osman; I. T. Mrnavić, Osmanšćica, 1631; J. Palmotić Dionorić , Dubrovnik ponovljen). Već nakon velikih turskih poraza na moru kod Lepanta 1571. (S. Budinić, "Super psalmo: Cantemus domino") i zatim pod Siskom 1593. (A. Sasin, Razboji od Turaka) počinje vrijeme nade u opadanje turske moći i konačni izgon Turaka iz Europe , da bi odmah u XVII. stoljeću ta nada ojačala novim važnim povijesnim događajima: svrgnućem sultana Osmana II. 1621. (I. T. Mrnavić, I. Gundulić ) i turskim porazom kod Beča 1683. godine (P. T. Bogašinović, Obkruženje Beča grada od cara Mehmeta i Kara Mustafe velikog vezjera; P. Kanavelić, Ivanu Sobieski kralju poljačkomu osloboditelju Beča), te naposljetku u vrijeme koalicijskog rata Austrije i Rusije protiv Turaka 1788 - 1792. dosegnula svoj vrhunac. Uz to, u XVIII. stoljeću pojam "Turci" sve se manje odnosi na maloazijski, a sve više na južnoslavenski prostor odnosno na poturčene (islamizirane) balkanske Slavene, čime se i u toj komponenti autorska književnost približuje onoj usmenoj. Pozivi Turcima/poturicama na preobraćenje, u duhu nastojanja katoličke obnove (primjerice u Grabovčevu Cvitu razgovora), odnosno iskazivanje milosrđa prema poraženim Turcima u političkom kontekstu kršćanske nadmoći (P. T. Bogašinović, Đ . Ferić, J. Malevac, J. Krmpotić, A. Ivanošić) stoje daleko od onih ideja iz XVI. stoljeća o nepobjedivim Turcima kao Božjoj kazni za grijehe i neslogu kršćana.

Završni osvrt

Hrvatska književnost XVII. i XVIII. stoljeća, odnosno cjelokupna hrvatska ranonovovjekovna književnost obilježena je vrlo izraženim književnim regionalizmom; političko-administrativne granice dijele relativno cjelovite književno-komunikacijske zajednice koje se ipak razlikuju na razini književnih jezika i književnih poetika. Premda polagano, te se granice kroz čitavo promatrano razdoblje sve uspješnije i sve intenzivnije prelaze, čime se stvaraju glavni preduvjeti za konačno kulturno, a time i književno sjedinjavanje hrvatskih zemalja do kojega će doći sredinom XIX. stoljeća.

Ipak, na apstraktnijoj razini književno-kulturne tipologije, hrvatska književnost ranog novovjekovlja pripada dvama raznim kulturnim krugovima. Književnost Dubrovnika i mletačke Dalmacije ulazi u okvire mediteranske odnosno prave zapadnoeuropske kulture. Njezina su razlikovna obilježja poetički oslonac na talijansku književnost, odnosno slijeđenje zapadnoeuropskih književnih utjecaja, te dominantna joj estetska funkcija (književnost kao "umjetnost riječi" i oblik društvene zabave). S druge strane, književnost sjeverne kontinentalne Hrvatske pokazuje poetičku bliskost književnoj kulturi srednje i istočne Europe , koja je doživjela zakasnjelu emancipaciju od srednjovjekovnih književnih oblika, što se očituje za ovo razdoblje u predominaciji nabožne literature s izraženim izvanestetskim, praktično-društvenim funkcijama.

U hrvatskoj se ranonovovjekovnoj književnosti može djelomično već uočiti i treća komponenta: balkanska ili južnoslavenska, no ona, za razliku od dviju prijespomenutih, ne čini zaokruženu cjelinu. Njezinu osnovu tvori pretežno usmeno-književna tradicija štokavskog prostora koja se u učenu književnost intenzivnije uvlači tek u XVIII. stoljeću; posebice u djela dalmatinskih franjevaca, osobito Kačića, te slavonskih pisaca. Do punog izražaja ova će književno-kulturna komponenta konačno doći tek u vrijeme preporoda i u drugoj polovici XIX. stoljeća.

Ranonovovjekovna je književnost sigurno imala vrlo veliko značenje za razvoj hrvatskog jezika. Premda u torn razdoblju nije još došlo do njegove standardizacije, stanoviti protostandardizacijski jezični procesi započeti već u doba protestantskih pisaca, nastavljeni su u vrijeme katoličke obnove (B. Kačić), a vrhunac su dosegli sredinom XVIII. stoljeća u slavonskoj i dalmatinskoj književnosti. Još je značajnije da je upravo književnost, naročito u Dubrovniku, ali i u drugim hrvatskim regijama u kojima je jezik znanosti i administracije bio latinski odnosno talijanski, bila onaj gotovo jedini segment pisane kulture u kojem se njegovao i razvijao baš hrvatski jezik.

1 Vrijedi to za Georgijevićevu Hrvatsku književnost od 16. do 18. stoljeća u sjevernoj Hrvatskoj i Bosni (Georgijević ), Franičević - Švelec-Bogišićevu povijest hrvatske književnosti Od renesanse do prosvjetiteljstva (Franičević - Švelec-Bogišić ) te donekle još i za Vodnikovu Povijest hrvatske književnosti (Vodnik), u kojoj se književnost reformacije i protureformacije obrađuje zajedno s književnošću XVII. stoljeća .

2 Književnopovijesno poticajna teorija o renesansi kao procesu emancipiranja od srednjovjekovnih oblika književne kulture, koji se u europskim nacionalnim književnim tradicijama odigrava u različita povijesna vremena, te u skladu s tim uvođenje dihotomne tipološke podjele na predrenesansnu i postrenesansnu književnu kulturu nije u hrvatskoj književnoj historiografiji naišlo na značajniji istraživački odjek. V. o tome Kravar 1993, 7-38, osobito 14-19 .

3 Pavličić, 31-67.

4 Kravar 1993.

5 Uočljivo je to u nekim specijaliziranim književnopovijesnim publikacijama koje su se pozabavile hrvatskom književnošću XVIII. stoljeća (Dani 1995. i Dani 1996, Prvi, 91-282 ).

6 Pavličić, 9-29.

7 Sve to, naravno, ponajprije vrijedi za dubrovačku dionicu hrvatske književnosti, koja i u XVII. stoljeću zadržava vodeći položaj. Dubrovačka književnost u tom vremenu, kao i u vrijeme renesanse, ostaje književnost relativno zatvorene elite. Stanovita demokratizacija zahvatit će dubrovačku književnost tek u XVIII. stoljeću (interes za književni folklor), premda ne u onoj mjeri u kojoj je demokratizacija u književnosti Dalmacije i sjeverne Hrvatske bila izražena već u XVII, a poglavito u XVIII. stoljeću.

8 Kombol, 383-418. Hrvatskoj književnosti prve trećine XIX. stoljeća bio je posvećen i jedan nedavno održani znanstveni skup (v. Hrvatska književnost uoči preporoda, u: Dani 1997).

9 Deanović.

10 M. Kombol pretpostavlja da je Katarina možda samo prikupila pjesme svoga muža baruna Franje Patačića (umro 1776), v. Kombol, 347.

11 Primjerice u opusu Varaždinca Jakova Lovrenčića: roman Adolf ili kakvi su ljudi (1833) i zbirka pripovijedaka Petrica Kerempuh (1834), odnosno još potkraj XVIII. stoljeća Mlajši Robinzon (1796) Antuna Vranića, prijevod poznatog romana za mladež J. H. Campea.

12 Termin je popularizirao Josip Vončina u nizu svojih rasprava: Vončina 1968; Vončina 1971; Vončina 1973; Vončina 1977. i drugdje.

13 To je Jarne bogati, prijevod početka Moliereove komedije George Dandin.

14 Frankopan je boravio u Italiji od 1656. do 1661, a 1658. se oženio Giulijom di Naro, nećakinjom kardinala Barberinija.

15 Franjevci dolaze u Bosnu potkraj XIII, a u XIV. stoljeću dobivaju svoju provinciju. U XVII. stoljeću franjevačka provincija Bosna Srebrna obuhvaća i Dalmaciju i Slavoniju, tada pod turskom vlašću. Tek se u XVIII. stoljeću odvajaju posebne provincije za Dalmaciju (Presvetog Otkupitelja, 1735) i Slavoniju (Ivana Kapistrana, 1757).

16 Novak, 1993. O istom predmetu v. i antologiju Hrvatska književnost Boke kotorske do preporoda (Babić) te veliku književnopovijesnu sintezu M. Pantića Književnost na tlu Crne Gore i Boke kotorske od VI do XVIII veka (Pantić).

17 Mnogo primjera suptilnih i dosad neuočenih književnih veza hrvatskog Sjevera i Juga donosi M. Tatarin u knjizi Od svita odmetnici. Rasprave o nabožnim temama u Slavoniji u 18. stoljeću (Tatarin).

18 To su dvije anonimno objavljene deseteračke pjesme o austro-turskom ratu 1788-1791: Pjesma od junaćtva viteza Peharnika, 1788. i Pisma od uzetja Turske Gradiške iliti Berbira grada, 1789.

19 Uspominak prečasnoga upelavanja redovničke Bratje od milosrdja zvane u kuće iliti kloštar (1804) i Pisma visokorođenomu gospodinu Juri Rožiću (1805).

20 Tako staroj kajkavskoj književnosti, književnosti ozaljskog kruga i književnosti Slavonije u XVIII. stoljeću nije posvećena nijedna specijalistička rasprava u zborniku Hrvatska književnost u evropskom kontekstu (Flaker-Pranjić / ur./ 1978). O istim segmentima starije hrvatske književnosti šuti i rasprava I. Slamniga "Hrvatska književnost prije preporoda kao organski dio evropskog književnog kretanja" (Slamnig 1970) u nešto starijem zborniku istog uredničkog tandema Hrvatska književnost prema evropskim književnostima (Flaker-Pranjić/ur./ 1970 ).

21 Pavličić , 9-29. Korpusu barokne religiozne poeme pripadaju Gundulićeve Suze sina razmetnoga, zatim Mandalijena pokornica Dziva Bunića Vučića i Uzdasi Mandalijene pokornice Ignjata Đurđevića (v. Pavličić, 105-128), dok barokne komične poeme reprezentiraju Derviš Stijepa Đurđevića (v. Pavličić, 105-128), Gorštak Dživa Bunića Vučića i Suze Marunkove Ignjata Đurđevića (v. Pavličić, 129-144).

22 Barokni povijesni ep (Gundulićev Osman, Opsida sigecka Petra Zrinskoga, Dubrovnik ponovljen Jakete Palmotića Dionorića i Sveti Ivan biskup trogirski i kralj Koloman Petra Kanavelića) za razliku od onog renesansnog (Krnarutićevo Vazetje Sigeta grada) karakterizira stanovito kompozicijsko usložnjavanje (premetanje vremena, paralelizam radnji) i supostojanje različitih tematskih svjetova (povijesni, kvazipovijesni, romantično -fantastični, eshatološki); sve u skladu s tasovskim preoblikovanjem renesansnoga viteškog epa. Barokna se pak lirika, osim po intenziviranju figuralnog izraza, razlikuje od renesansne petrarkističke lirike još i po zatvorenijoj, "končetoznoj", često upravo kvazilogičkoj strukturi pjesama. V. o tome Pavličić, 69-104; Fališevac 1987, 95-203; Kravar 1993, 70-103.

23 Povezivanje hrvatske književnosti u XVII. stoljeću s katoličkom obnovom vidljivo je u Vodnikovoj povijesti stare hrvatske književnosti (1913), a još više u pregledu hrvatske književnosti S. Ježića (Ježić 1944, 118-127). U novije se vrijeme za takav kulturnopovijesni pristup zalaze R. Katičić (Katičić).

24 Umjetne deseteračke pjesme XVIII. i kasnijih stoljeća uglavnom se bitno razlikuju od usmenoga deseteračkog pjesništva na razini pjesničke frazeologije. No, jedna od najuočljivijih razlika je pretežita rimovanost umjetne (najčešće parna aabb) i načelna nerimovanost usmene deseteračke pjesme.

25 Fališevac 1998.

26 Primjerice Vodnik (Vodnik, 327-328), pa i R. Bogišiću: Franičević-Švelec-Bogišić , 317-319.

27 Riječ je o poglavljima "Broj od papa slovinskog naroda", "Broj od sveti naroda slovinskoga", "Broj od blaženi naroda slovinskoga", "Broj veliki sluga Božiji od našega slavnoga jezika i naroda" (Matić /prir./ 1942, 119-126).

28 Peić. U Kanižlićevu djelu on uočava neke tipične stilske signale rokokoa poput karakterističnih motiva (goblen, sitni predmeti za ukrašavanje, dragulji i si.), sklonosti portretiranju, uporabe deminutiva, epistolarnog stila, elemenata humora i sl.

29 Fališevac 1995. Kao rokoko-obilježja pjesama K. Patačić autorica navodi njihovu relativnu kratkoću, postupke uvlačenja recipijenta u svijet naglašene emocionalnosti lirskog subjekta, zatim prisutnost melankolično-nostalgičnih tonova te drugih osobina rokoko-lirike ("ljupkost, dražest, kićenost, finoća, nježnost i tankoćutna gizdavost") (str. 119).

30 Kravar 1993, 161-191.

L I T E R A T U R A

Babić V. (prir.) 1998. Bogišić R. 1975. Bogišić R. 1991. Bratulić J. 1991. Dani 1995. Dani 1996.. Dani 1997. Fališevac D. 1987. Fališevac D. 1995.

Fališevac D. 1997. Fališevac D. 1998.

Flaker A.-Pranjić K. ( ur .) 1970. Flaker A.-Pranjić K. ( ur .) 1978. Franičević M.- Švelec F. -Bogišić R. 1974. Georgijević K. 1969. Ježić S. 1944. Katičić R. 1998. Kombol M. 1961. Kravar Z. 1978. Kravar Z. 1991. Kravar Z. 1993. Novak S. P. 1993.

Novak S. P. 1999.

Novalić Đ . 1968. Matić T. (prir.) 1942. Matić T. 1945. Pantić M. 1990. Pavličić P. 1979. Peić M. 1972. Prvi 1997.

Slamnig l. 1970.

Slamnig l. 1978.

Tatarin, M. 1997. Vodnik B. 1913. Vončina 1968. Vončina 1971. Vončina 1973. Vončina 1977.

Hrvatska književnost Boke kotorske do preporoda, Zagreb .

Hrvatska književnost 18. stoljeća, Zbornik Zagrebačke slavističke škole III/3, Zagreb , 9-22.

Barokni slavizam, u: D. Fališevac (ur.), Hrvatski književni barok, Zagreb , 9-38.

Hrvatska barokna propovijed, u: D. Fali š evac (ur.), Hrvatski književni barok, Zagreb , 279-296.

Hrvatska književnost 18. stoljeća. Tematski i žanrovski aspekti, Dani hvarskog kazališta 21, Split.

Hrvatska književnost 18. stoljeća. Tematski i žanrovski aspekti, Dani hvarskog kazališta 22, Split.

Hrvatska književnost uoči preporoda, Dani hvarskog kazališta 23, Split.

Ivan Bunić Vučić, Zagreb .

Pesme horvatske Katarine Patačić kao zbornik rokoko-popijevaka, u: D. Fališevac, Smiješno & ozbiljno u hrvatskoj književnosti, Zagreb , 105-125.

Kaliopin vrt. Studije o hrvatskoj epici, Split.

Filip Grabovac u kontekstu protureformacije i katoličke obnove, u: Fra Filip Grabovac u kontekstu hrvatske kulture. Zbornik radova, Vrlika, 47-60.

Hrvatska književnost prema evropskim književnostima, Zagreb .

Hrvatska književnost u evropskom kontekstu, Zagreb .

Od renesanse do prosvjetiteljstva. Povijest hrvatske književnosti 3, Zagreb .

Hrvatska književnost od 16. do 18. stoljeća u sjevernoj Hrvatskoj i Bosni, Zagreb .

Hrvatska književnost od početaka do danas (1100-1941), Zagreb .

Temelji i začetnici hrvatske barokne književnosti, u: Na kroatističkim raskrižjima, Zagreb , 131-152.

Povijest hrvatske književnosti do narodnog preporoda, Zagreb . (2. izd.)

Stil hrvatskoga književnog baroka, u: Flaker-Pranjić ( ur .) 1978., 223-240.

Das Barock in der kroatischen Literatur, Koln , Weimar , Wien.

Nakon godine MDC, Dubrovnik .

Stari pisci hrvatski iz Kotora, Perasta, Dobrote, Prčanja i Budve, u: I. Banac, S. Prosperov Novak, B. Sbutega,

Stara književnost Boke, Zagreb , 315-332.

Povijest hrvatske književnosti 3. Od Gundulićeva "poroda od tmine" do Kačićeva

"Razgovora ugodnog naroda slovinskoga" iz 1756, Zagreb .

O dvojstvu hrvatskoga književnog baroka, Forum 7/4, Zagreb , 712-730.

Djela Andrije Kačića Miošića. Stari pisci hrvatski, sv. 27, Zagreb .

Prosvjetni i književni rad u Slavoniji prije Preporoda, Zagreb .

Književnost na tlu Crne Gore i Boke kotorske od VI do XVIII veka, Beograd .

Rasprave o hrvatskoj baroknoj književnosti, Split.

Barok i rokoko u djelu Antuna Kanižlića, u: Rad JAZU 365, Zagreb , 5-133.

Prvi hrvatski slavistički kongres. Zbornik radova, sv. 2, ur . J. Bratulić -S. Damjanović -K. Nemec-M. Samardžija, Hrvatsko filološko društvo, Zagreb .

Hrvatska književnost prije preporoda kao organski dio evropskog književnog kretanja, u: Hrvatska književnost prema evropskim književnostima, Zagreb , 19-49.

Hrvatska književnost osamnaestog stoljeća, njezini stilovi, veze i uloga u stvaranju nacionalnog jedinstva, u: Flaker-Pranjić ( ur .) 1970., 279-287.

Od svita odmetnici. Rasprave o nabožnim temama u Slavoniji u 18. stoljeću, Split.

Povijest hrvatske književnosti, Zagreb .

Ozaljski jezično-književni krug, Radovi Zavoda za slavensku filologiju 10, Zagreb , 195-205.

O jeziku ozaljskoga kruga, Kaj, sv. 4, br. 9, Zagreb , 61-64.

Jezični razvoj ozaljskoga kruga, Filologija 7, Zagreb , 203-237.

Jezik ozaljskoga kruga, u: J. Vončina, Analize starih hrvatskih pisaca, Split, 191-204.