U ovom članku raspravljat ću o metateorijskim temeljima sistemsko-funkcionalne analize filma i predstaviti teorijski okvir razvijen u sistemsko-funkcionalnom pristupu. Sistemsko-funkcionalna teorija kritički će se uspoređivati s kognitivističkim pristupom filmu.
Kognitivistički pristup odbacuje opću teoriju filma u korist empirijskog istraživanja. Sistemsko-funkcionalna analiza, s druge strane, kombinira »pristup odozgo« ( top-down ) i »pristup odozdo« ( bottom-up ). Kognitivistički pristup zagovara, medu ostalima, i filmski teoretičar, povjesničar i kritičar David Bordwell. U knjizi Postteorija (Post-Theory ), čiji su urednici i autori uvoda Bordwell i Noel Carroll (1996), Bordwell detaljno razraduje kognitivističke koncepcije kojima se bavio i u svojoj knjizi Stvaranje značenja ( Making Meaning , 1989). U kognitivističkom pristupu pažnja je usmjerena na kognitivne procese, ljudske aktivnosti i percepcije.
Sistemsko-funkcionalna analiza temelji se na Haliidayevoj sistemskoj funkcionalnoj lingvistickoj teoriji ( SFL — Systemic Functional Linguistic theory). To je lingvistička teorija u kojoj se tvrdi da jezični sustav ne funkcionira prema besmislenim, čisto formalnim pravilima. On je, umjesto toga, funkcionalno motiviran. Osim toga, jezični sustav nije statičan, vec dinamičan. Podložan je promjeni: on se kao društvena i povijesna konstrukcija mijenja s društvenim i povijesnim okolnostima. Primjena ove lingvističke teorije na nejezični modus filma temelji se na (već dokazanoj) tezi da je film znakovni sustav. Na temelju ove teze moguće je istražiti da li je i u kojim aspektima jezični sustav kao znakovni sustav usporediv sa znakovnim sustavom filma. U prvome dijelu bit će predstavljen kognitivistički pristup onako kako ga iznosi knjiga Postteorija . Kako se ovaj članak ne može temeljitije baviti kognitivističkim idejama i Postteorije i Stvaranja značenja , potonja se knjiga tek rubno spominje.
Postteorija predstavlja obranu kognitivističkog pristupa filmu. David Bordwell i Noel Carroll u dva uvodna eseja pozicioniraju kognitivistički pristup nasuprot suvremenoj filmskoj teoriji. U kognitivističkom pristupu fokus je na općim kognitivnim procesima, ljudskim aktivnostima i percepcijama. Bordwell i Carroll zalažu se za rigoroznije teoretiziranje, utemeljeno na empirijskom istraživanju kakvo ne obuhvaća opca teorija filma. Ostatak knjige sastoji se od članaka koji predstavljaju takvu vrstu teoretiziranja o filmološkim problemima manjega razmjera.
Kognitivistički pristup u Posttleoriji smješta se nasuprot onome što se naziva »Velikom teorijom« dvaju najvažnijih suvremenih pristupa proučavanju filma, a to su »teorija o položaju subjekta« (ili psihoanalitička teorija filma) i »kulturalizam«. Umjesto »pristupa odozgo« »Velike teorije«, ili kraće »Teorije«, Bordwell i Carroll zagovaraju »pristup odozdo«. Oni nalaze razne zamjerke »pristupu odozgo« i izbjegavaju opću teoriju iz straha od navodnog ograničavajućeg i doktrinarnog karaktera jedne jedinstvene teorije. Carroll tvrdi da bi teorija trebala biti dijalektička, to jest hipoteze bi se neprestano trebale izlagati žustroj kritici. Carroll priznaje da bi morale postojati »različite razine općenitosti i apstrakcije« u filmskom teoretiziranju (Bordwell i Carroll, 1996: 39), no one se ne bi smjele uvijek podrazumijevati u sklopu »jedne opće teorije« s »pretpostavkama o prirodi ili funkciji kinematografije« (isto), jer bi to uključivalo »totalizirajući sustav« i »monolitnu koncepciju teorije filma« (isto, 41).
Osim toga, specificnost pojedinih filmova ignorirala bi se u općoj teoriji: »svaki film izlazi kao iz stroja za pravljenje kobasica, izgledajući i mirišući jednako« (isto, 43). Carroll takoder odbacuje opću teoriju i iz straha pred esencijalističkom teorijom filma. Pod time on podrazumijeva filmsku teoriju »posvećenu specifičnosti medija na taj način da sve ono što se računa kao teoretiziranje o filmu mora biti povezano s obilježjima medija koja se smatraju jedinstveno ili suštinski kinematografskim« (isto, 39). Carroll takve zahtjeve za teorijskim purizmom smatra ograničavajućima.
I Bordwell i Carroll protive se vrsti teoretiziranja koja se provodi u »Velikoj teoriji«. Ono je »alegorijsko« i »asocijativno« umjesto da koristi uzročne veze i logiku (isto, 23); nejasno je, umjesto da je precizno; argument se uglavnom gradi kao bricolage , to jest kolaž sastavljen od različitih teorija s brojnim navodima stručnjaka. »Pristup odozdo« ne bi imao sve ove nedostatke. On bi ohrabrivao temeljito proučavanje pojedinih fenomena, ali bez doktrinarnih ograničenja opće teorije. Empirijski pristup ne bi isključio, već umjesto toga, paradoksalno, podržavao rigorozno teoretiziranje o filmu »sve dok ono uključuje stvaranje generalizacija ili općih objašnjenja ili općih klasifikacija i koncepcija o filmskoj praksi« (39). lako bi trebale postojati različite razine općenitosti i apstrakcije u filmskom teoretiziranju, najopćenitija razina, to jest opća teorija, trebala bi se odgoditi, prema Carrollu, jer »još uvijek ne znamo dovoljno« (58). I Bordwell i Peterson 1 protive se semiotičkim i (strukturalističkim) lingvističkim pristupima filmu. U strukturalnoj lingvistici, iz koje posuduje »Velika teorija«, langue je definiran kao »zatvorena struktura«. U semiotičkom diskurzu film se smatra analognim jeziku. Ova analogija mogla bi imati priličan doseg, što je izazvalo optužbe o »lingvističkom imperijalizmu«. Bordwell, na primjer, napada Hallovu ekstremnu lingvističku analogiju. Prema Hallu, »televizualni diskurz podvrgava se svim kompleksnim formalnim 'pravilima' prema kojima jezik označuje« (isto, 18). Bordwell tvrdi da ovaj tip ekstremne analogije sprečava proučavanje filmskih elemenata koji su specifični za film, to jest njihovih slušnih i vizualnih aspekata.
On zahtijeva obranu tvrdnje da je film »uvjerljivo analogan jeziku«, što ću pokušati učiniti u sljedećem dijelu ovoga rada. I Peterson i Bordwell upućuju prigovor modelu komuniciranja utemeljenom na kodu, u kojemu se poruke kodiraju i dekodiraju na osnovi »sustava konvencija zajedničkog svim korisnicima koda«. Peterson se odlučuje za metodu u kojoj se »shvaćanje i rješavanje problema ne prilagodavaju jednom univerzalnom obrascu, već su vezani uz kontekst« (isto, 119). Posljednja zamjerka semiotičkom diskurzu odnosi se na navodno arbitrarnu konvenciju znaka. Peterson tvrdi da je u semiotičkoj teoriji veza između označitelja i označenog proizvoljna i konvencionalna. Time se objašnjava karakteristična sklonost semiotičke teorije prema konvencionalnoj umjetnosti. Semiotička teorija imala bi većih poteškoća u proučavanju avangarde. Prema Bordwellu, velika razlika izmedu verbalnog jezika i filma leži u lakoci kojom ih možemo naučiti.
Vizualne »kodove« mnogo se lakše ući od lingvističkih »kodova«, zato što su vizualni znakovi (ako takve stvari postoje) motivirani, a za lingvističke znakove pretpostavlja se da su arbitrarni. Ova razlika čini kinematografske kodove »značajno različitima od kodova koji upravljaju znakovnim sustavima utemeljenima na jeziku« (isto, 95).
U ovome dijelu proučavat će se semiotička priroda filmskog jezika. Kao prvo, ispitivat ću mogu li se kriteriji za znakovne sustave primijeniti na film, a osobito na njegov vizualni obrazac. To će se učiniti na temelju knjige Novo čitanje Saussurea Paula Thibaulta ( Re-reading Saussure , 1997). Thibault je lingvist koji djeluje u sistemsko-funkcionalnoj tradiciji, nastaloj u osamdesetima na poticaj Michaela Hallidaya. U Novom čitanju Saussurea on predstavlja (izmedu ostalog) dva kriterija za procjenu semiotickih sustava.
Za ocjenu semiotičke prirode filmskog jezika mogu se upotrijebiti dva kriterija. To su, kao prvo stratifikacija i, kao drugo, primjernost ( instantiation ) ili shematičnost ( schematicity ).
U znakovnom sustavu znakovi se utemeljuju kroz označujući odnos između njihovih unutarnjih slojeva. Ti slojevi, i sami stratificirani, jesu označeno i označitelj. Kako je opsežna studija napravljena o stratifikaciji jezičnog znaka, najprije ću predstaviti stratifikaciju u lingvistickom sustavu, a potom istražiti može li se takva stratifikacija pronaci u filmu, odnosno, u vizualnom modusu.
Grafikon 1 prikazuje Thibaultovu (1997: 230) analizu jezičnog znaka i njegov odnos s mišlju i zvukom. Možda bi se ovom prikazu mogla učiniti korekcija (vidi grafikon 2), u kojoj bi se razina zvukovnog lanca dalje dijelila na sloj zvukovnog lanca (fonetiku, ili općenitije, Hjelmslevljevu supstanciju izraza) i sloj razgraničenih ( delimited ) fonoloških jedinica (fonologiju, odnosno Hjelmslevljevu formu izraza). Ona bi ovu razinu učinila paralelnom s gornjom razinom označenog, a i objasnila bi konstruktivni napor fonologije i njezinu sistemsku bazu.
Grafikon 2 prikazuje konstruiranu prirodu označenog i označitelja. Oni su konstruirani kroz medusoban dvosmjeran odnos.
Iingvistički analizirana supstancija misli
označavanje
funkcionalni odnosi smisla/uloga I razgraničene gramatičke jedinice
označeno 1 označeno 2 označeno 3
označitelj 1 označitelj 2 označitelj 3
zvukovni lanac
lingvistički analizirana supstancija misi
Grafikon 1 Analiza jezičnoga znaka i odnosa misli i znaka (Thibault 1997: Z3D)
lingvistički analizirana supstancija misli
označavanje
funkcionalni odnosi smisla/uloga I razgraničene gramatičke jedinice
označeno 1 označeno 2 označeno 3
označitelj 1 označitelj 2 označitelj 3
zvukovni lanac I razgraničene fonološke jedinice
lingvistički analizirana zvukovna supstancija
Grafikon 2 Adaptacija Thibaultove analize jezičnoga znaka te odnosa prema misli i zvuku
Na jednoj strani označitelj, konstruiran kroz interakciju zvukovnog lanca i razgraničenih fonoloških jedinica, simbolički konstruira razinu označenog. U ovoj konstrukciji funkcionalni odnosi uloga uzajamno djeluju s razgraničenim gramatičkim jedinicama kako bi proizveli označeno. S druge strane, označeno, konstruirano kroz interakciju ovih funkcionalnih odnosa i gramatičkih jedinica, simbolički konstruira označitelja kroz interakciju zvukovnog lanca i razgraničenih fonoloških jedinica. Ovi procesi provode se istodobno u konstrukciji znaka. Rezultat tog procesa značenja je dvostruk. Jezični znak je omeđen sadržajem na strani označenog, a zvukom na strani označitelja.
Kroz interakciju označenog i amorfnog sadržaja u procesu tvorbe značenja konstruira se lingvistički konstruirana supstancija sadržaja. Na paralelan način lingvistički konstruirana fonološka supstancija konstruira se kroz interakciju fizičko-materijalnog zvuka i označitelja. Isti slojevi mogu se prepoznati u vizualnom modusu, kao što je prikazano u grafikonu 3; kako je Thibaultov grafikon (1997: 330) prikaz samo iskustvenog ili ideativnog značenja (vidi dio 3), centriranje i ravnoteža, koji pripadaju tekstualnoj razini, čine se neprikladnima. Razina označitelja može se iznova dijeliti na razine supstancije izraza i forme izraza (vidi grafikon 4).
Supstancija izraza tada se sastoji od kontinuuma linija, točaka, figura, boja itd. Taj kontinuum je gradirani niz izmedu linija i krivulja, te između boja, svjetla i tame. Navedeni semiotički elementi imaju potencijal za značenje: boje se, primjerice, mogu upotrijebiti za izražavanje određenih međuljudskih značenja, kao što je modalnost. No, nikakvo se značenje ne može utemeljiti bez formativnih obrazaca ( ordering patterns ). Stoga je kontinuum sistemski razgraničen kroz interakciju s formom izraza u konstrukciji označitelja. Jedino je tako organizirana znakovna jedinica potencijalno smislena.
Gramatički razredi realiziraju semantičke funkcije na razini označenog. Ti gramatički razredi su vektori i jačine. Vektori se formiraju na temelju kosih linija, koje prenose osjećaj za usmjerenost. Te linije mogu formirati pogledi, predmeti (poput ruku) itd. Vektori semantički realiziraju procese predstavljajući svojevrsnu akciju. No, nisu svi procesi konstruirani kao vektori. Statični, konceptualni procesi (suprotni dinamičnim, narativnim procesima) realiziraju se supostavljanjem. Ovi procesi povezuju sudionike. Sudionici su semantičke uloge, kao što su cinitelj, cilj, itd. Njih gramatički konstruiraju jačine, koje se formiraju na temelju različitih entiteta u vizualnoj kompoziciji.
Kao i u sustavu znakova, i ovdje postoji dvosmjeran odnos izmedu označenog i označitelja. Označeno ne može postojati neovisno o označitelju. Vizualna slika ( visual image ), ovdje upotrijebljena u smislu usporednom s jezičnom akustičkom slikom ili označiteljem, neophodna je za konstrukciju značenja. Bez vizualnih jedinica koje je utemeljila vizualna slika ne mogu se utemeljiti gramatičke jedinice, odnosno, ne može biti vektora ako nema linija. Na sličan nacin označitelj ne može postojati neovisno o označenom.
Nema razloga za konstruiranje jedinica s potencijalom za stvaranje značenja (označitelja), ako se ne upotrebljavaju za stvaranje značenja (kroz njihove kombinacije s razinom označenog). Ako nema vektora, na primjer, nema razloga utemeljivati linije na temelju kontinuuma.
I označitelj i označeno potencijali su za stvaranje značenja, simbolički konstruirani u drugome i kroz njega. Jedino kroz ovaj istodoban dvosmjerni konstrukcijski odnos mogu se formirati znači i tako stvarati značenja.
Znakovni sustav sastoji se od različitih razina specifiranosti. Na najapstraktnijoj razini nalazimo sheme. Najodređenija razina je razina instancija. Između njih nalazi se gradirani niz razina specifičnosti. I ovom prilikom najprije ću predstaviti raspravu o shematičnosti u lingvističkom sustavu, nakon koje će se proučavati njezina nazočnost u filmu. U Tabeli 1 sadržan je Thibaultov (1997: 72) prikaz različitih razina shematičnosti lingvističkog sustava. Langue 1 je najapstraktnija razina, odnosno razina »shematičnih kategorija«. To je razina čistih vrijednosti, koje se negativno definiraju kroz razlike. Dva niza razlika, to jest nizovi označenog i označitelja, još nisu unakrsno spojeni u procesu označavanja.
Langue 2 je razina »prototipskih instancija forme« u smislu »uobičajenih ( regular ) modela«2. Forme su relativno pozitivno definirane kroz međusobnu opoziciju i kontrast u sintagmatskim i asocijativnim grupama. Strukturna načela sintagmatskih i asocijativnih odnosa omogućuju unakrsno povezivanje označenog i označitelja. Razlog je taj što kroz ove odnose označitelj i označeno bivaju dodijeljeni grupama s tipičnim unakrsnim povezivanjima dva niza razlike.
Langue 3 je razina tipičnih uporaba formi prema ripu teksta. Na ovoj razini proučava se tipično kostrukturiranje formi i unakrsno povezivanje s ostalim semiotičkim domenama. U takvom višeslojnom sustavu značenje instancije ovisi o shemi s kojom se slaže. Određeno je na temelju sinkronijskog identiteta sa shemom, to jest prosuđuje se da instancija pripada određenom lingvističkom tipu na temelju »stalnih i nepromjenjivih obilježja koja razlikuju ovu jedinicu od ostalih u istom jezičnom sustavu« (Thibault, 1997: 306). Ta obilježja ne ovise o situacijskoj građi i semantičkim varijacijama.
Shema se može definirati i »kao dostatno općenita i dostatno apstraktna da bi mogla definirati svojstva i značajke zajedničke prototipskim članovima kategorije o kojoj se radi« (isto, 308). 3 Thibault definira prototipske primjemosti shematskih kategorija kao »posve prilagođene svim kriterijima koje su utemeljile sheme višega reda« (isto). Neprototipske primjemosti mogu se definirati kao djelomično prilagođene svim kriterijima ili (posve ili djelomično) prilagođene jedino nekim kriterijima (ovu definiciju nadahnuo je Thibault}. Navedena parcijalna prilagodenost stvar je stupnja (degree ).
Thibault naglašava da se sheme i prototipske primjemosti ne mogu izjednačiti; one pripadaju različitim razinama specifičnosti. Sheme kao najapstraktnija razina pripadaju langue 1 , dok specifičnije prototipske primjemosti pripadaju langue 2 . Kako se potonje odnose na »tipične gramatičke obrasce u jezičnom sustavu« (isto, 311), koji se utemeljuju kroz sintagmatske i paradigmatske ili asocijativne odnose, ove prototipske primjemosti moraju se smjestiti na razini langue 2 .
Nacelo shematičnosti je također prisutno i u filmu. U vizualnom sustavu također postoje vizualne kategorije višega reda, koje bivaju oprimjerene u prototipskim i neprototipskim instancijama. Moguće je oblikovati primjer u kojemu uloga sintagmatskih i paradigmatskih odnosa u konstrukciji značenja postaje jasna. Ovaj primjer predstavljen je u tablici 2.
U ovoj Tablici odnosi poput transakcije i netransakcije smještaju se na razinu vizualnog langue 1 . Transakcija i netransakcija usporedive sa s lingvističkom tranzitivnošću i intranzitivnošću. U transakciji se akcija (u općem smislu) sudionika »prenosi« na drugog sudionika. U netransakciji se akcija ne prenosi.
Na razini vizualnog langue 2 mogu se identificirati više i manje prototipske primjemosti ovih shematicnih izraza, kao što su [činitelj-proces-cilj]; pri čemu uglate zagrade »[« i »]« označavaju da su uloge i procesi koje obuhvaćaju kombinirani u jednoj slici. Ove primjemosti su rezultat kombinacije sintagmatskih i paradigmatskih primjemosti shematskih izraza. Prototipska primjernost »transakcije« uz sintagmatsku os je [činiteljj-proces-predmet djelovanja] nasuprot neprototipskoj apsolutnoj transakciji [činitelj-proces-(implicirani predmet djelovanja)]. Kombinacija prvospomenutog s prototipskom akcijom rezultira već spomenutim [činitelj-proces-cilj]. Između »eksplicitnih» transakcija i apsolutnih transakcija mogu se smjestiti instancije poput [činitelj-proces]-[cilj]. U ovim konstrukcijama sliku apsolutne transakcije, primjerice s likom koji u ruci drži revolver, slijedi slika cilja, primjerice lika u kojega je revolver uperen.
Kao što je prethodno rečeno, u ovom primjeru postaje jasna uloga sintagmatskih i paradigmatskih odnosa. Smisaoni obrasci konstruirani su kombiniranjem znakova, to jest formiranjem sintagmarskih odnosa među njima. Ova kombinacija moguća je kroz asocijacije navedenih znakova s drugim, sličnim znakovima i njihovim kombinacijama, to jest kroz njihove paradigmatske odnose. Primjerice, interpretacija kadra u kojemu lik upire revolver u drugog lika kao instancija sintagmatske kombinacije [Glumac/Akter-proces-cilj] moguća je jedino kroz asocijaciju likova i procesa (i odnos između njih) sa sličnim likovima i procesima i kroz njihove međusobne odnose. Tek tada mogu se kategorije činitelja i cilja konstruirati i kombinirati u smisaone obrasce.
U ovom dijelu biti će kritički raspravljen kognitivistički pristup filmu na temelju sistemsko-funkcionalne teorije. Kao prvo, predstavljene su prednosti kombinacije »pristupa odozgo« i »pristupa odozdo«. Kao drugo, brani se osnovna postavka o unutarnjem sistemu u filmu. Naposljetku, raspravlja se o otvorenosti sistemsko-funkcionalnog sustava.
Osnovna postavka o unutarnjem sustavu u filmu (kao u sistemsko-funkcionalnom pristupu) implicira »pristup odozgo«. To se, medutim, kombinira s »pristupom odozdo«, s obzirom da je empirijsko istraživanje neophodno za potvrdivanje tvrdnji koje izriče sistemsko-funkcionalna teorija. U ovom dijelu predstavljene su prednosti kombinacije navedenih dvaju pristupa. Za razliku od kognitivističkog pristupa, sistemsko-funkcionalna teorija zagovara kombinaciju »pristupa odozgo« i »pristupa odozdo«. Oba su neophodna za međusobno korigiranje i obogaćivanje, tako da »pristup odozgo« ne postane doktrinaran, a »pristup odozdo« ne ostane na razini bavljenja uvijek istim pitanjima.
Sistemsko-funkcionalna teorija pokazuje da je moguca opća teorija koja nije ni esencijalistička, ni doktrinarna. U sistemsko-funkcionalnoj teoriji istražuju se i razlike i sličnosti između filma i ostalih medija. Osim toga, sistemsko-funkcionalni sustav je prije otvoreni nego zatvoreni i ograničavajući sustav, podložan je promjeni i prilagodljiv po svojim uporabama. Bordwell je u pravu kada utvrđuje da empirizam omogućuje temeljitu studiju pojedinačnih problema. Isključiti najapstraknije i opće slojeve u teoretiziranju, medutim, takodđer je ograničavajuće (a ne pluralističko). Upravo na tim razinama mogu se istraživati dublje veze izmedu pojedinih fenomena i prirode filma, što je, po mom mišljenju, takoder zanimljiv predmet proučavanja koji se definitivno ne bi smio izostavljati iz teoretizitanja. Na ovoj razini »pristup odozgo« može biti vrlo koristan. Potonji bi se istodobno trebao provjeriti empirijskim činjenicama, tako da kritika i empirijsko istraživanje ne budu isključeni iz proučavanja opće teorije. To znači da je Carroll u pravu kada kaže da bi filmsko teoretiziranje trebalo slijediti dijalektički model. On, međutim, ne ide dovoljno daleko u svojim zaključcima. Dijalektički model je takoder primjenjiv na opću teoriju i trebao bi se na nju primjenjivati kako bi spriječio prijelaz opće teorije u doktrinarnost. Dakle, pravi način za izbjegavanje doktrinarnih teorija nije isključivanje općih teorija, već sprečavanje da one postanu doktrinarne primjenom dijalektičkog modela.
Uz otvaranje zanimljive teoretske domene apstraktnih pitanja, opća teorija je također korisna i za empirijsko istraživanje. Ono što teorije čini zanimljivima jest mogućnost njihova osporavanja, koja omogućuje napredak teorije. To se ne odnosi samo na teorije manjega zahvata ( small-scale theories ), vec i na opce teorije. Ukoliko odbijete formulirati opću teoriju, nastavljate istraživati na temelju neke prethodne opće teorije. To priznaje i sam Carroll kada kaže da kognitivistički pristup nastoji odgovoriti na pitanja koja formulira psihoanalitička teorija filma. Nova perspektiva u teoretiziranju može se ponuditi jedino formuliranjem nove opće teorije.
Sistemsko-funkcionalna teorija udovoljava zahtjevima teoretiziranja kako su ih formulirali Carroll i Bordwell. U njoj se teorija provjerava empirijskim činjenicama filma. Teoretiziranje se odvija na osnovi logičkog, a ne asocijativnog zaključivanja, precizno je, ne upotrebljava bricolage . To pokazuje da nisu sve opće teorije nejasne i doktrinarne; ako je jedna opća teorija bila ograničavajuća, to ne znači da biste trebali zazirati od svake opće teorije. Carrollov spomenuti argument da »mi još uvijek ne znamo dovoljno« (1996: 58) za formuliranje opće teorije je slab. Nikada ne znamo dovoljno, teorijske hipoteze predstavljaju izazov za nadvladavanje našega neznanja. Nove hipoteze predstavljaju nove perspektive za istraživanje i pregledavanje kroz istraživanje, ukoliko je to neophodno. »Možda ćemo jednoga dana« biti u mogućnosti formulirati opću teoriju, tvrdi Carroll (isto). Teorije se, medutim, ne formuliraju kad se svi ili većina odgovora pronađe, već se upotrebljavaju kako bi se pronašli odgovori.
Može se dodati da Carroll navodi prirodne znanosti kao primjer koji valja slijediti u filmskom teoretiziranju. Medutim, prirodne znanosti su oduvijek imale teorije, nisu ih odgađale, čak i ako nisu znale dovoljno ili nisu imale sve odgovore. Uostalom, čini se da se Carroll nimalo ne ustručava posuditi opće teorije iz drugih podrucja.
Bordwell i Pererson zamjeraju semiotičkim pristupima ono što bi se moglo nazvati »lingvističkim imperijalizmom«, odnosno, (potpunu) projekciju jezičnog sustava na film. U ovom dijelu brane se postavke o postojanju unutarnjeg sustava filma, te se ističu prednosti takva gledišta.
U dijelu 2. 1 vidjeli smo da se film može promatrati kao znakovni sustav. Iz toga slijedi da se opravdanim čini semiotički pristup u kojem se proučavaju raznoliki znakovni sustavi, kako u njihovoj osebujnosti, tako i u njihovim sličnostima s ostalim semiotičkim sustavima. Točno je da se u sistemsko-funkcionalnoj teoriji lingvistički sustav uzima kao početna točka za konstrukciju teorije o filmskom sustavu. To je zbog toga što je lingvistički sustav najbolje proučeni semiotički sustav. Kako su i jezik i film znakovni sustavi, rezultati proučavanja lingvističkog sustava trebali bi biti barem donekle relevantni za proučavanje filmskog sustava. No, to ne znači da se lingvistički sustav nekritički i nepromišljeno projicira na filmski sustav.
U sistemsko-funkcionalnom pristupu filmu pažnja se posvećuje kako značenjskim odnosima koji su usporedivi s jezičnim značenjskim odnosima, tako i značenjskim odnosima koji su specifični za filmski modus. Na taj način poštuje se osobitost filmskog modusa i nema širenja s jednog modusa na drugi, u smislu jezičnog imperijalizma. Stoga se takav prigovor ne odnosi na sistemsko-funkcionalnu teoriju.
Posljedice odbacivanja unutrašnjeg sustava su, kao prvo, dioba forme i značenja te, kao drugo, zanemarivanje redatelja i komunikativne funkcije filma općenito. Neću odviše ulaziti u detalje o diobi izmedu forme i značenja, jer ovaj element nije toliko istaknut u Postteoriji , koliko u Stvaranju značenja. No, kako se unutrašnji sustav odbacuje u kognitivističkom pristupu, filmsko značenje mora se konstruirati korištenjem vanjskih područja, kao što su »antropologija, psihologija, lingvistika i estetika« (Bordwell, 1989; 272). Filmska forma i značenje kao rezultat toga bivaju odvojeni. To se, primjerice, može vidjeti u Bordwellovoj ideji »povijesne poetike«, alternativi suvremenoj teoriji filma, koja razdvaja analizu forme od analize značenja. Navedena odvojenost može se prikazati i u Carrollovoj distinkciji između formalnih teorija, u kojima se proučavaju filmske forme i strukture, i društvenih teorija filma. U sistemsko-funkcionalnoj teoriji forma i funkcija ne mogu se odvojiti, jer nadopunjuju jedna drugu kako bi stvorile smislene znakove; filmske forme i strukture proučavaju se zajedno s njihovim značenjem.
Druga posljedica odbacivanja unutrašnjeg sustava filma je odbacivanje, ili barem zanemarivanje, komunikativne funkcije, što se može objasniti na sljedeći način. Kako inherentan filmski sustav biva odbačen, film se percipira kao suštinski nesređen, te valja posuditi iz vanjskih područja za konstrukciju filmskog značenja. To rezultira preusmjeravanjem fokusa s filma na ove eksterne domene. No, pomoću filma utemeljuje se veza između sudionika u komunikacijskom procesu. Kako se fokus usmjerava od filma, tako se usmjerava i od njegove komunikativne funkcije. No, film nije tek dana stvarnost, što bi opravdalo jednosmjeran pristup u kojem se proučava samo interpretacija. Film uvijek konstruira filmski stvaratelj. Stoga je nužan dvosmjeran pristup, koji uzima u obzir i proizvodnju i prijam.
U Postteoriji Bordwell i Peterson odbacuju model kodiranja iz pogrešnih razloga. Taj se model odbacuje i u sistemsko-funkcionalnoj teoriji, što, medutim, ne implicira odbacivanje komunikativne funkcije filma. Model kodiranja smatra se pogrešnim zbog njegove usporedbe komunikacije s telefonskim prijenosom: poruka, koju kodira pošiljatelj na jednoj strani, šalje se kroz žicu na dekodiranje primatelju na drugoj strani. U sistemsko-funkcionalnom pristupu, s druge strane, komunikaciju realiziraju činitelji koji zajednički stvaraju značenja u i kroz raspoložive resurse i konvencije. Stoga odbacivanje modela kodiranja implicira odbacivanje samo jedne vrste predstavljanja komunikacije, a ne komunikacije same po sebi.
Mnoge primjedbe izrečene protiv uporabe unutrašnjeg sustava u interpretaciji svode se na kritiku navodne »zatvorenosti« sustava. To je, primjerice, slucaj u spomenutoj Carrollovoj tvrdnji da u sistemu svaki film izlazi iz standardnog »stroja za pravljenje kobasica«, zbog cega izgleda poput svih ostalih filmova. Ova se kritika, medutim, ne može primijeniti na sustav onako kako ga zamišlja sistemsko-funkcionalna teorija. U ovoj teoriji sustav nije zatvoreni entitet. On je otvoren s obzirom na to da je društveno i povijesno konstruiran te stoga izložen promjeni. Valja razlikovati sustav i individualne uporabe sustava. Sustav je izvor znacenja koji rabe pojedinci na individualne nacine u konstrukciji znacenja. Stoga sustav ne odreduje konkretne primjere koji su rezultat navedene konstrukcije. Postoji i djelomicno stvaranje: pojedincima je ostavljeno nešto slobode u konstrukciji znacenja. Kada je rijec o filmu, to znaci da znacenje ne nadziru ni redatelj, ni gledatelj. Baš kao što redatelj filma koristi sustav na svoj individualan nacin za konstrukciju znacenja, tako ga i gledatelj koristi na svoj individualan nacin za konstrukciju interpretacije.
Otvorenost je inherentna u sustavu kroz njegove inherentne asocijativne veze i prototipicnost. Kako su sintagmatski odnosi skloni prikazivati »sredeni niz konacnog broja elemenata«, 4 oni su relativno zatvoreni. U asocijativnim odnosima, s druge strane, ne postoji fiksirani broj ili konacni poredak ukljucenih izraza. Stoga asocijativne veze osiguravaju otvorenost sustava, isto vrijedi i za prototipicnost. Kako shematske kategorije definiraju samo karakteristike prototipskih clanova, kategorije nisu zatvorene. One dopuštaju i clanove koji nisu posve slicni, na taj nacin osiguravajuci fleksibilnost kategorija. No, društveno-povijesna relativnost sustava ne implicira apsolutnu relativnost bilo vrijednosti, bilo znakova sustava. Unutar sustava vrijednosti i znakovi nisu slucajni, njih definira sustav. Postojanje sistema može se relativizirati, ali ne zato sto je sistem relativan u odnosu na društveno-povijesne okolnosti. Otvorenost sustava implicira nazocnost nekog nacela kaosa u sustavu. Stoga, kao što tvrdi Thibault, sustav implicira i red i kaos. Oba su nacela nužna za proizvodnju znacenja. Kao prvo, kako se znacenje može proizvesti jedino kada se razabiru obrasci, nacelo reda je neophodno za proizvodnju znacenja.
Kao drugo, proizvodnja znacenja je jedino moguca ako ovi obrasci ne postanu kruti, vec ostanu prilagodljivi situacijama. Stoga je neophodno i nacelo kaosa. Kako sažimaju oba navedena nacela, sustavi su izvanredno prikladni za proizvodnju znacenja. Ovaj prikaz pokazuje da u svom pozivanju na lingvistiku Bordwell i Peterson koriste zastarjele izraze i koncepcije. Langue se više ne smatra zatvorenim sustavom, kruti model kodiranja zamijenjen je koncepcijom otvorenih komunikacijskih sustava. Veza izmedu oznacitelja i oznacenog u jezicnom znaku smatra se motiviranom u sistemsko-funkcionalnoj lingvistickoj teoriji, tako da je razlika u motivaciji znaka u verbalnom jeziku i filmu stvar stupnja, a ne jasna razdjelnica.
U svome clanku »Konvencija, konstrukcija i kinematografska vizija« (»Convention, Construction, and Cinematic Vision«, Bordwell i Carroll, 1996: 87-107) Bordwell, primjerice, istražuje problem podrijetla niza »plan-protuplan«. Nakon ispitivanja postojecih hipoteza o prirodnom podrijetlu i o proizvoljnosti konvencije, on dolazi do zakljucka da je to motivirana konvencija. Nažalost, Bordwell nije uzeo u obzir koncepciju »motiviranog« znaka, pa je morao proci citav tijek zakljucivanja u tom clanku kako bi stigao do tog zakljucka.
U ovom dijelu predstavlja se sistemsko-funkcionalni pristup filmu u odnosu na Thibaulrov langue 2 i langue 3 . Kao prvo, razvit cu sistemsko-funkcionalni okvir na razini langue 2 primijenivši Kressovu i Van Leeuwenovu (1996) teoriju vizualne slike na pokretne slike. Potom se ova teorija koristi za podvrgavanje Bordwellove teorije kritickoj analizi. U dijelu 3. 2. razvijen je sistemsko-funkcionalni okvir na razini langue 3.
Sistemsko-funkcinalna teorija vizualne slike, kako je razvijaju Kress i Van Leeuwen, temelji se na Hallidayevoj sistemsko-funkcionalnoj teoriji. Prema Hallidayu, semioticki modusi imaju tri metafunkcije: ideativnu, interpersonalnu i tekstualnu. Kao prvo, semioticki sustavi moraju predstavljati objekte (ili prikazane sudionike) i odnose medu njima. To je njihova ideativna metafunkcija. Postoje dvije vrste ideativnih odnosa, a to su narativni i konceptualni odnosi. Narativni procesi su dinamicki procesi, te izravno ukljucuju jednoga ili više sudionika. U vizualnoj slici, njih predstavljaju vektori. Oni proizlaze iz jacina ( volumes ), a semanticki su konstruirani kao sudionici. Oni mogu biti usmjereni prema ostalim sudionicima u dvosudionickim konstrukcijama. Takvi procesi mogu biti akcije, u kojima neki cinitelj izvodi akciju, moguce usmjerenu prema cilju. Drugi narativni procesi su reakcije, govorni procesi, mentalni procesi. Konceptualni prikazi predstavljaju sudionike u njihovoj stabilnoj suštini. Postoje tri razlicite vrste konceptualnih procesa u vizualnim slikama, a to su klasifikacijski, analiticki i simbolicki procesi. Kako su to staticni procesi, nisu gramaticki konstruirani pomocu (dinamicnih) vektora, vec supostavljanjem.
Semioticki sustavi nadalje moraju projicirati društvene odnose izmedu interaktivnih sudionika — proizvodaca (složenog) znaka i njegova primatelja — i izmedu interaktivnih i predstavljenih sudionika. To je njihova interpersonal na metafunkcija. S obzirom da postoji rastavljanje izmedu konteksta proizvodnje i prijama u filmu, društveni odnosi izmedu interaktivnih sudionika su predstavljeni umjesto da se odglume. Proizvodac komunicira kroz (predstavljenu) zamjenu »ja« ili lika, zato što ne može biti nazocan. Stoga se gledateljima obraca na takav nacin da oni ne moraju odgovoriti.
Postoje dva sustava upotrijebljena na interpersonalnoj razini: »interakcija« i modalnost. Interakcijski sustav bavi se elementima kao što su društvena distancija i subjektivni stav. U ovom sustavu odnosi moci, ukljucenosti, društvene distancije itd. utemeljuju se izmedu gledatelja i predstavljenih sudionika kroz kut kamere, plan itd. U vizualnom modusu može se razabrati samo jedna vrsta modalnosti, i to vizualna epistemicka modalnost. Ona je zaokupljena »istinosnom vrijednošcu« ili vjerodostojnošcu izjava o svijetu« (Kress i Van Leeuwen, 1996: 160).
Kao što cemo vidjeti u cetvrtom poglavlju, verbalni modus može realizirati dvije vrste modalnosti, odnosno epistemicku i deonticku modalnost. Potonja se odnosi na »razinu obvezatnosri prijedloga ( proposition )« (Davidse, 1996: 9.1). Naposljetku, znakovni sustavi imaju sposobnost formiranja teksta. Tekstovi su kompleksi znakova u kojima znakovi prianjaju iznutra i s kontekstom. To je njihova tekstualna metafunkcija. U vizualnoj slici tekstualna funkcija ili kompozicija ujedinjuje predstavljene i interaktivne elemente u sadržajnu cjelinu na temelju triju sustava u medusobnom odnosu: informacijske vrijednosti, istaknutosti i uokvirenja ( framing ).
Ove funkcije u verbalnom i auditivnom modusu djeluju na dijakronijskoj ili temporalnoj razini. U filmskoj slici navedene tri razine mogu djelovati i spacijalno i temporalno. Kao prvo, procesi i sudionici ideativne razine mogu biti prikazani spacijalno u jednoj, staticnoj slici, ili mogu biti prikazani temporalno, kroz kretanje kamere ili kroz supostavljanje kadrova. Kao drugo, sustav raspoloženja ( mood system ) interpersonalne razine može biti konstruiran prostorno pomocu elemenata kao što su kut, plan, i/ili temporalno, kroz kretanje kamere (što može konstruirati znacenje ukljucenosti). Na slican nacin sustav modalnosti može se konstruirati sinkronijski, pomocu boja i svjetla, ali i pomocu kretanja kamere. Naposljetku, tekstualna znacenja mogu se konstruirati i prostorno i temporalno, kroz kretanje kamere i supostavljanje kadrova, te ritam koji stvaraju ova temporalna sredstva.
Žanr se u opcem znacenju tipa teksta može smjestiti na razinu langue 3 (vidi tabelu 1). To je razina tipicnih primjernosti formi, njihovih tipicnih uporaba koje odreduje tip teksta. U langue 3 mogu se izdvojiti dvije razine. Kao prvo, postoji razina tipicnih kostrukturiranja formi. Ta tipicna kostrukturiranja možemo smjestiti na tri metafunkcionalne razine — ideativnu, interpersonalnu i tekstualnu. Potom se navedena ideativna, interpersonalna i tekstualna kostrukturiranja integriraju na tekstualnoj tazini na temelju strukturalne formule. Potonja predstavlja »jasno odredene konfiguracije elemenata strukture teksta« koji sacinjavaju tip teksta kojemu tekst pripada (Davidse 1996: Part I, 37). Na žanr se tako može gledati kao na prototipsku konfiguraciju koja ukljucuje ideativnu, interpersonalnu i tekstualnu razinu. Ukljucivanjem ideativne, interpersonalne i tekstualne razine u definiciju žanrova moguc je sustav žanrova. Prototipicnost definicija i naglasak na društvenoj i povijesnoj prirodi definicija osigurali bi otvorenost sustava.
Druga razina langue 3 je razina tipicnih unakrsnih povezivanja formi s ostalim semiotickim modalnostima. U svom clanku o multimodalnosti utemeljenoj na stranici, Royce (1998) tvrdi da razliciti semioticki sustavi u multimodalnom tekstu funkcioniraju zajedno, te semanticki nadopunjuju jedan drugoga kako bi tvorili koherentnu i sadržajnu cjelinu. Mogu se složiti s Royceovom tvrdnjom u onom dijelu da razliciti modusi u multimodalnom tekstu uglavnom funkcioniraju zajedno kako bi oformili koherentno semanticko jedinstvo. No, ne uspijevaju uvijek, s obzirom da dva modusa mogu proturjeciti jedan drugome na ideativnoj razini. Prema Kressu i Van Leeuwenu, raznolika zanimanja razlicitih društvenih grupa mogu se izraziti oprecnim kodiranjima u multimodalnom tekstu. Tako verbalna komponenta može imati drugo znacenje od vizualnog teksta. Analiticki okvir koji Royce razvija može se upotrijebiti za otkrivanje ovih proturjecnosti.
I Bordwell (1980) film smatra »umjetnošcu temporalnog procesa« i ukazuje na važnost ritma. Odnosi izmedu razlicitih modusa u ovoj cjelini nisu tek vezni odnosi. Modusi konstituiraju medusobne sinergijske odnose, to jest ukupno znacenje kao rezultat kombinacije elemenata mnogo je više od sume znacenje elemenata. S ovim u vezi Royce je skovao izraz »intersemioticka komplementarnost« kako bi oznacio komplementarni odnos izmedu modusa. Kako je film multimodalni medij, u kojemu vizualni, verbalni i auditivni modusi djeluju zajedno radi utemeljenja sadržajne cjeline, ovaj okvir može se takoder primijeniti na njega. U tom okviru analizira se komplementarnost semiotickih modusa na ideativnoj, interpersonalnoj i tekstualnoj razini.
Prema Kressu i Van Leeuwenu, razliciti semioticki modusi integrirani su na temelju natkriljujuceg ( overarching ) koda. U (staticnim) vizualnim prikazima to se dogada kod prostorne kompozicije. U govoru, glazbi, plesu, a tu možemo ubrojiti i film, ovaj natkriljujuci kod je ritam zbog temporalne kompozicije. Ovaj kod možemo smjestiti na razinu langue 3 . **.Na temelju navedenog koda ideativna, interpersonalna i tekstualna razina razlicitih modusa integrira se u sadržajnu cjelinu.
U ovom članku kritizira se kognitivistički pristup filmu na temelju sistemsko-funkcionalne teorije. U svojoj reakciji na »Veliku teoriju« kognitivisticki pristup odbacuje opcu teoriju filma u korist dijalektickog teoretiziranja utemeljenog na empirijskom istraživanju. Semioticki pristupi odbacuju se zbog njihove projekcije zatvorena jezicnog sustava na film.
U svojoj reakciji na »Veliku teoriju«, medutim, kognitivisti se pokazuju odviše radikalnima, a sistemsko-funkcionalna teorija, druge strane, predstavlja bolju alternativu »Velikoj teoriji« Ona pokazuje da odbacivanje »Velike teorije« nužno ne implicira odbacivanje opce teorije, štoviše, tvrdi se da je kombinacija »pristupa odozgo« i »pristupa odozdo« neophodna za teoretiziranje, s obzirom da ova dva pristupa korigiraju i obogacuju jedan drugoga. Osim toga, temeljna postavka filma kao otvorenog unutrašnjeg semiotickog sustava, koji se proucava i u njegovoj specificnosti, i u njegovim odnosima s ostalim semiotickim sustavima, pobija optužbe o lingvistickom imperijalizmu. Sistemsko-funkcionalna tvrdnja o prirodi filma može se zasnovati na Thibaultovojkoncepciji semiotickih sustava. Pokazala sam da su dvije karakteristike semiotickih sustava, stratifikacija i shematicnost, prisutne u filmskom jeziku.
Sistemsko-funkcionalni pristup filmu predstavljen je u odnosui na Thibaiiltovu distinkciju izmedu langue 2 i langue 3 . Kao prvo, sistemsko-funkcionalni okvir iscrpno se razraduje na razini langue 2 kroz primjenu Kress-Van Leeuwenova teorije o staticnoj vizualnoj slici (Kress i Van Leeuwen, 1996) na pokretnu sliku. Tri metafunkcionalne razine iz kojih se konstruira znacenje mogu se takoder prepoznati u filmu. Prikazano je kako se tri metafunkcije mogu realizirati prostorno i temporalno. Kako ne postoji hijerarhijski odnos izmedu metafunkcionalnih razina, moguce je uzeti u obzir sve elemente filmskog jezika.
Osim toga, sistemsko-funkcionalni okvir iscrpno se razraduje na razini langue 3. Na razini intermodalnih odnosa Royceova (1998) koncepcija međznakovne komplementarnosti primjenjuje se na film. Razliciti semiotički modusi filma integriraju se na tri metafunkcionalne razine na temelju natkriljujuceg koda ritma. Na razini interfilmskih odnosa žanr se definira u smislu prototipske organizacije ideativnih, interpersonalnihi i tekstualnih elemenata, prema tipu teksta. Uzimanjem u obzir triju razina stvaranja znacenja i njihovih prototipskih konfiguracija, mogu se konstruirati (prototipske) definicije tipova teksta.
I Bordwell i Carroll žale se na pomanjkanje dijalektickog odgovora »Velike teorije« na nova kretanja. Prema Bordwcllu, »Velika teorija« ignorira »najvažnija suvremena kretanja u lingvistickoj teoriji« (Bordwell i Carroll, 1996: 22), podrazumijevajuci pod tim kretanjima teorije Chomskog. On tvrdi da je »šutnja ocito strateška«. Osim toga, Carroll se žali na pomanjkanje dijalektickog odgovora psihoanaliticke teorije na kognitivisticki pristup. Unatoc tome, Carroll ne izlaže nikakav dijalekticki odgovor kognitivista na sistemsko-funkcionalnu teoriju, a Bordwell ignorira najnovija kretanja u lingvistickoj teoriji, odnosno sistemsko-funkcionalnu lingvisticku teoriju. Postavlja se stoga pitanje, nije li i tu posrijedi strateška šutnja?
S engleskog provela Vedrana FrlanJames Peterson je u zborniku Post-Theory objavio studiju "Is A Cognitive Approach To The Avant-Garde Cinema Perverse?" (Bordwell i Carroll, 1996: 108-129), Op. ur.
*Toplu se zahvaljujemo autorici teksta S, De Grauwe kao i in tern tiskom casopisu Image & Narrative, te ure tlnlku Janu Baetensu (hllp://imagean dnar-rativc.be), zbog ljubaznog dopuštenja za prijevod ovoga clanka, objavljenog u »Issue I: Cognitive Narratology (July 200(1).