Dr.sc.Tatjana Aparac
Sažetak
U dosadašnjem je razvoju informacijskih znanosti
disciplinarna konvergencija bila u osnovi pracena pojavama na dvjema razinama:
na jednoj je razini bilo znacajno to što su vodeci strucnjaci u navedenim
disciplinama nastojali pronaci najpovoljnija rješenja za slicne, opce probleme,
premda su u svojemu radu polazili od razlicitih ciljeva i stvarali razlicit
terminološki aparat; na drugoj razini može se istaknuti posebna važnost
elektronickih racunala i telekomunikacija u informacijskim djelatnostima.
Njihovo je uvodenje oznacilo ne samo mogucnost osuvremenjivanja rada u
knjižnicama, arhivima, muzejima, dokumentacijskim i informacijskim središtima,
vec je utjecalo na svrhovito povezivanje razlicitih operacija i pojacalo
bibliografski nadzor i dostupnost fondova u svjetskim razmjerima. Kada
se govori o utjecaju racunala i telekomunikacija na informacijske djelatnosti,
nužno je istaknuti pojavu niza novih organizacijskih, politickih, pravnih,
etickih i ekonomskih problema koje izazivaju kompjutorizirani i umreženi
sustavi. No, s druge se strane, ukazuje na neopravdano zanemarivanje filozofskih,
epistemoloških, lingvistickih i slicnih problema iz podrucja društveno-humanistickih
odnosa.
U izlaganju se posebno ukazuje na temeljne koncepte
i probleme u podrucju informacijskih znanosti te na moguca integrirajuca
nacela, napose na nacelo osiguravanja pristupa raznovrsnoj gradi i obavijestima
i na nacelo društvene potrebe.
Pripremajuci se za izlaganje na ovome skupu, ponovno sam išcitavala zbornike radova sa znanstvenih seminara koje je Zavod za informacijske studije agilno organizirao pocetkom devedesetih godina sa svrhom da se prodube spoznajnoteorijske osnove podrucja informacijskih znanosti. No, istodobno sam se prisjetila i jedne recenice kolege Tomislava Šole koja, temeljena, pretpostavljam, na autorovoj iskustvenoj spoznaji, može lako obeshrabriti zagovornike ideje o suradnji medu disciplinama u podrucju informacijskih znanosti. Naime, kad Šola kaže "(...) Vecina struka i odnosnih teorijskih disciplina rado uživa u komforu dekontekstualiziranih dilema, te izbjegava potrebu povremenog usaglašavanja, stalne suradnje i zajednickog razmišljanja (...)", cini mi se da je to više nego tocno za podrucje unutar kojega djelujemo, a opet, naš napor da se okupimo i raspravimo mogucnost suradnje u globalnome informacijskom okruženju, prigoda je da mišlju i djelovanjem opovrgnemo izrecenu tvrdnju.
Tema ovoga rada su informacijske znanosti, napose pitanje temeljnih koncepata s kojima se to podrucje susretalo od vremena kada je prvi puta istaknuta potreba za njegovim tumacenjem kao znanstvena podrucja i izdvajanjem kao zasebna podrucja u znanstvenoj obitelji. Valja odmah naglasiti da se u svojemu relativno kratkom povijenom razvoju, podrucje informacijskih znanosti suocilo s mnogim problemima konceptualne, a napose metodološke naravi.
Neprijeporno je da su informacijske znanosti mlado znanstveno podrucje, cija društvena i kognitivna institucionalizacija nedvojbeno još traje i ima nekoliko mogucih scenarija za buducnost. Jedan medu njima zasnovan je na ideji o globalnome informacijskom i komunikacijskom društvu, u kojemu ce svakovrsna standardizacija postupaka i komunikacijskih tehnika postajati conditio sine qua non bavljenja prijenosom i posredovanjem znanja i informacija. U takvu okruženju, dijelom kojega vec postajemo, pojedinacne discipline sve se više zanimaju za opca pitanja, tumaceci ih iz vlastita kuta gledanja ali i ocekujuci da ce njihovim djelotvornim prožimanjem i jacati vlastitu znanstvenu osnovu i potvrdivati svoje mjesto u znanstvenoj obitelji.
Iako se pocetkom šezdesetih godina, u jeku rasprava o odnosu dokumentacije i bibliotekarstva prema rastucem broju problema vezanih uz prikupljanje, organizaciju, diseminaciju i uporabu te tumacenja osobitosti najraznovrsnijih dokumenata i informacija, javljaju i prvi pokušaji da se odredi predmet posve nove i samostojne discipline, koja je izrasla, kako se tvrdilo, iz dokumentacije, informacijskog pretraživanja i teorije informacije - dakle, informacijske znanost, R. S. Taylor medu prvima je ponudio definiciju širega podrucja informacijskih znanosti. Prema njegovu mišljenju, u novom je podrucju predmet bavljenja "(...) ucenje o svojstvima, strukturi i prijenosu specijaliziranih znanja i ucenje o metodama za njihovu korisnu organizaciju i diseminaciju". Novo podrucje Taylor je tumacio na dvjema razinama: teorijskoj, na kojoj su informacijske znanosti usmjerene ka proucavanju informacija, informacijskih sustava i ljudskih bica kao elemenata komunikacijskih procesa (pri cemu je napose isticao važnost dostignuca drugih disciplina, posebno matematike, logike, psihologije, neuropsihologije i lingvistike) i na izvedbenoj, pragmaticnoj razini, na kojoj se informacijske znanosti posebno zanimaju za razvoj odnosa izmedu covjeka i stroja. Naglasak je pritom postavio na pronalaženje najprihvatljivijeg nacina za korištenje specijaliziranih znanja, smatrajuci posebno važnima primjenu elektronickog inženjerstva, racunarskih tehnologija, znanosti o upravljanju, operacijskih istraživanja te znanja iz pojedinih užih disciplina, napose iz bibliotekarstva. Za njega je pojava informacijskih znanosti izraz nastojanja da se premosti praznina na razmedu teorijskih podrucja komunikacijskih znanosti (predstavljenih, primjerice, kibernetikom, umjetnom inteligencijom, samoorganizirajucim sustavima i ucenjem o automatici) i raznolikih primjena u podrucju pretraživanja informacija.
Kasnije se u literaturi i na strucnim i znanstvenim skupovima ipak susrece znatno manji broj definicija o širemu podrucju informacijskih znanosti. Tako su, primjerice, G. Wersig i U. Neveling isticali vezu izmedu knjižnicarstva, muzeologije, arhivistike i edukacije, isprepletenih s drugim tradicionalnim disciplinama, poput psihologije, sociologije, ekonomije, politicke znanosti i tehnologije. Sve te discipline smjestili su unutar sustava informacijskih znanosti, na osnovi jednog veznog elementa - pojma 'posebne korisnicke klijentele'. Njemacka bibliografija o informacijskim sustavima (pocetak 70-ih) definira informacijske znanosti kao granu znanja objekti koje su proucavanje raznolikih informacijskih sustava, medu kojima su knjižnicni, arhivski i dokumentacijski sustavi te opci oblici komuniciranja i teorija sustava, a u Sovjetskom se Savezu u to doba informacijske znanosti promatraju i tumace odvojeno od fenomena vezanih uz knjigu i dokument opcenito. Vezuje ih se prvenstveno uz lingvistiku, kompjutorsku tehnologiju, matematiku, filozofiju, ekonomiju i povijest. Americka su istraživanja napose vodila u pravcu dokazivanja razvoja paradigme informacijske znanosti i ukazivala su na nov nacin promišljanja informacijskih fenomena. Velik utjecaj pritom dolazio je iz teorije informacija i opce teorija sustava, ali i s razvojem lingvistike i semiotike, epistemologije, i iz teorija o komunikacijama, teorija o kulturi te iz kognitivne znanosti.
Na Sveucilištu u Zagrebu u podrucje informacijskih znanosti, ustanovljeno sredinom osamdesetih godina, ukljucen je niz disciplina koje se bave "(...) sustavnim proucavanjem procesa emisije, prikupljanja, odabira, vrednovanja, obrade, organizacije, pohrane, strukturiranja, pronalaženja, prijenosa, raspacavanja, tumacenja, korištenja i zaštite informacija, kao i društvenim komuniciranjem u svim njegovim oblicima." Tako interpretirano, podrucje informacijskih znanosti obuhvaca: "(...) informacijske znanosti u užem smislu, dokumentalistiku, komunikologiju, klasifikacijske sisteme, bibliotekarstvo, bibliologiju, arhivistiku, muzeologiju, leksikologiju, i niz drugih disciplina".
Unatoc katkada smionim iskazima da se radi o posve novom znanstvenom podrucju, sa jasno naznacenim ili nagovještenim pripadajucim disciplinama, rasprave o teorijskometodološkim ishodištima i dodirnim tockama disciplina unutar podrucja informacijskih znanosti traju i danas.
Do sredine pedesetih godina prevladavalo je mišljenje, potaknuto dijelom i tromošcu drugih struka s dužom tradicijom (ponajvecma bibliotekarstva, arhivistike, muzeografije), prema kojemu se jedino, ili bar najizrazitije, dokumentalistika zanimala za informacijske potrebe i korištenje informacija, stvaranje dokumenata i njihovo umnažanje, analizu jezika, prevodenje, oblikovanje sustava za pretraživanje informacija, analizu i vrednovanje takvih sustava, umjetnu inteligenciju i slicno. U strucnim su se radovima sretale tri glavne podskupine dokumentalistike usmjerene prema: sredivanju informacija, opremi za pohranu i pretraživanje informacija i strojnom prevodenju. Vec pocetkom šezdesetih godina americki autori mahom se zalažu za napuštanje koncepta dokumentalistike u korist konstituiranja nove discipline - informacijske znanosti - koja bi se bavila svojstvima i strukturom te ponašanjem informacija. Takva nastojanja znatno su usporila postizanje koncenzusa o zajedništvu onih disciplina unutar podrucja informacijskih znanosti (npr. bibliotecne znanosti, arhivisticke znanosti, muzeologije, komunikologije) koje su i inace s dosta poteškoca i osporavanja tek nastojale pronaci svoje mjesto u akademskoj odnosno znanstvenoj obitelji.
To je razdoblje obilježeno i brojnim raspravama o terminološkim i konceptualnim pitanjima, poput primjerice rasprava o nazivlju i definicijama informatike i informatologije, bibliotecne i informacijske znanosti, dokumentalistike, muzeologije, muzeografije, bibliologije, arhivistike, pa je u tom kontekstu moguce prepoznati razlicite trendove i škole (npr. tumacenje pojma informatike unutar sovjetske, francuske i americke škole, tumacenja arhivistike u sklopu povijesnih nasuprot tumacenjima o njezinu mjestu unutar informacijskih znanosti, ili pak tumacenja bibliologije unutar americke, britanske i istocnoevropske škole, pri cemu treba ukazati na zanimljiv koncept socijalne epistemologije Shere i Eganove). Prilozi teorijskim raspravama stizali su i iz Hrvatske (npr. Težakov koncept ETAKSE i njegovo disciplinarno tumacenje informatologije, rasprave poticane potrebama za uspostavljanje klasifikacijskog sustava znanosti na hrvatskim sveucilištima, a kasnije Tudmanove interpretacije teorijskih osnova informacijske znanosti, Maroeviceve i Šoline interpretacije muzeologije, tumacenja teorije bibliotecne znanosti i sl.).
Nedvojbeno je, medutim, da je na nagli razvoj teorije i prakse disciplina u podrucju informacijskih znanosti utjecao niz razlicitih okolnosti. Povecan opseg knjižnicnih, arhivskih i muzejskih zbirki i njihovo otvaranje kultrunoj i znanstvenoj javnosti, uvodenje novih tehnika i telekomunikacija, porast broja korisnika, razlicitost korisnickih upita i sl. Na razini problema koji izrastaju u procesima komunikacije izmedu ljudi i izmedu covjeka i stroja, potaknuto je niz teorijskih i eksperimentalnih proucavanja, napose onih koja su se vezala uz fenomene relevantnosti i pertinencije. Na razini problema nastalih u vezi s novim nacinima predstavljanja i sve opsežnijim korpusom znanja, prevladavala su bibliometrijska i sociometrijska istraživanja, a na razini vrednovanja kvalitete usluga ponajviše su se koristile metode za vrednovanje informacijskih sustava, informacijskih mreža, knjižnicnih, arhivskih i slicnih usluga i dr.
Prema mišljenju Tefka Saracevica osnovni problem s kojim se od najranijeg razdoblja svojega postojanja suocavalo knjižnicarstvo, a zatim i dokumentacija, pretraživanje informacija i informacijska znanost, predstavlja iznalaženje najpovoljnijih nacina intelektualne organizacije znanja. Približavajuci se takvim svojim mišljenjem J. Sheri i njegovu tumacenju razvoja pisane civilizacije i komuniciranja s pomocu grafickih zapisa, Saracevic ce posebno ukazivati na tri problema: problem organizacije znanja bez obzira na vrstu nositelja, problem nadzora nad kolicinom objavljenih dokumentata i problem nadzora nad kakvocom pristupa i korištenja dokumenata i informacija. U savladavanju navedenih problema, bibliotekarstvo je, prema mišljenju Saracevica, uvelike pridonijelo sredivanju zbirki materijalnih nositelja (pri cemu se, naprimjer, knjižnicni katalog razvio u 'zadivljujuci model', a standardi za bibliografski opis snažno razvijali i prihvacali, tako da danas predstavljaju važan oslonac za komuniciranje u mrežnom okruženju).
Problem nadzora i problem kakvoce bibliotekarstvo, medutim, nije bilo u stanju riješiti bez dokumentacije i informacijskog pretraživanja odnosno bez informacijske znanosti. Drugim rijecima, moglo bi se kazati da je proširivanjem i produbljivanjem vlastitih koncepata, sukladno promjenama na društvenom, kulturnom, a napose na tehnološkom planu, preispitivalo prevladavajucu paradigmu o disciplini ciji se predmet bavljenja postupno kretao od knjige - knjižnice do znanja i informacije, da bi se u konacnici usmjerio ka funkcijama koje se ostvaruju neovisno od konteksta ustanove. Takav razvojni put moguce je pratiti i u disciplinama arhivistike i muzeologije koje su postupno proširivale prevladavajuce koncepte o predmetu svog bavljenja, upucujuci se ka izdvajanju i razvijanju onih teorijskih modela kojima se najprimjerenije tumace nove informacijske, heritološke ali i hermeneuticke paradigme (npr. koncept o muzejskom predmetu, teorije o baštini, teorije o selekciji u arhivistici, teorije o interpretaciji teksta).
Saracevic je takoder ukazao i na nekoliko glavnih pitanja vezanih uz utvrdivanje intelektualne i profesionalne jezgre i granica informacijske znanosti, poput npr. djelotvornosti informacijskih službi, problema komuniciranja medu ljudima, nacina prijenosa znanja i zapisa o znanju, tumacenja informacije te uz odredenje pojmova "informacijska potreba" i "korištenje informacija". Sva ta pitanja neodvojiva su od društvenog konteksta informacijskih i komunikacijskih procesa, a istodobno su vezana uz institucionalni kontekst i uz pojedinca koji potražuje ili koristi informacije i informacijsku tehnologiju.
Informacijske su znanosti, dakle, 'vrlo složeno podrucje'. U osamdesetim godinama informacijske znanosti interdisciplinarno su podrucje koje se nastoji odrediti prema srodnim podrucjima, a nastoji i "prigrliti" relevantne discipline spremne da udu u novu obitelj. U tom se razdoblju intenziviraju i rasprave o informacijskoj znanosti u užem smislu, najcešce u prilog znanstvene obrane potrebe za ustanovljivanjem jedne sveobuhvatne discipline koja bi se bavila fenomenom informacije i njezina komuniciranja.
Takva jedinstvena informacijska znanost zanimala se za tumacenje fundamentalnih fenomena i problema (poput, primjerice, informacije i relevantnosti) i nastojala utvrditi svoj odnos prema srodnim disciplinama/podrucjima (u najvecem broju radova iskazivan je odnos prema bibliotecnoj znanosti). Tako je u publikaciji The Study of Information (1983), i u posebnom broju casopisa Journal of Library History (1985), posvecenom razvoju knjižnicne i informacijske znanosti, predstavljen niz zanimljivih gledišta o disciplinarnoj autohtonosti i o konvergenciji disciplina u podrucju informacijskih znanosti. F. Machlup i U. Mansfield, urednici navedena zbornika, u uvodnom su izlaganju istaknuli najmanje cetiri ucestale uporabe termina informacijska znanost/informacijske znanosti:
Pocetkom devedesetih razvoj podrucja i utjecaj novih disciplina razvidan je i iz akademskih programa na dodiplomskoj i postdiplomskoj razini, te iz istraživackih doktorskih programa. U uvodnome izlaganju na Medunarodnoj konferenciji o koncepcijama u bibliotecnoj i informacijskoj znanosti (1991) Saracevic se odreduje prema cetirima podrucjima: knjižnicarstvu, racunarskoj znanosti, kognitivnoj znanosti i komunikologiji (study of communication). Za njega je nedvojbeno da postoji niz problema za koje se zanima i bibliotekarstvo i informacijska znanost, ali da se radi o dvama povezanima, a razlicitim podrucjima. Osnovu pak za tumacenje odnosa izmedu informacijske i racunarske znanosti nalazi u primjeni elektronickih racunala u informacijskom pretraživanju, uslugama i mrežama i u odredenju racunarske znanosti kao discipline koja sustavno proucava algoritmicke procese koji opisuju prijenos informacija. O umjetnoj inteligenciji, kao jednom od ishodišta za teorijski sklop kognitivne znanosti, kazuje Saracevic da može pridonijeti temeljnim istraživanjima u informacijskoj znanosti ponajviše zbog toga što je u umjetnoj inteligenciji i spoznaji opcenito informacija vrlo važna. Naposljetku komunikologija, poput informacijske znanosti, proucava nepravilnosti u znanju, 'nevidljive koledže', širenje novoga znanja, meduljudske odnose, ponašanje korisnika u traganju za informacijama, te se zanima za teoriju informacije, teoriju sustava i ustroj informacijskog društva. Time ujedno postaje vrlo bliska informacijskoj zanosti.
Razdoblje od prvih nagovještaja o ustanovljivanju novoga znanstvenog podrucja do danas najsnažnije je ipak oznaceno procesima društvene i kognitivne institucionalizacije disciplina koje se danas s vecim ili manjim stupnjem teorijske argumentacije smatraju pripadnima podrucju informacijskih znanosti. Društvena institucionalizacija uobicajeno se krece u dvama pravcima: u jednome pravcu radi se o postizanju stupnja unutarnje organizacije i utvrdivanja granica discipline/podrucja (što je moguce pratiti u odnosu na vrijeme ustanovljivanja profesionalnih udruženja i strucnih i znanstvenih casopisa), a u drugome pravcu stupanj vidljivosti unutar dominantnih društvenih struktura najrazvidniji je iz integracije unutar sveucilišnih odjela, iz nastavnih programa, napose iz doktorskih programa.
Kognitivna institucionalizacija podrazumijeva pak postignuti stupanj i jasnocu teorijskih formulacija, kriterije za procjenu relevantnosti problema koji se istražuju, definicije i prihvatljivost ponudenih rješenja kao i odgovarajuce metode koje se koriste u istraživanjima. Za podrucje informacijskih znanosti, nakon mnogih istraživanja, postavljenih teorija i modela, moglo bi se kazati, da koncem 1970-ih prihvaca široko postavljene koncepcije, s jedne strane, te da se, s druge strane, iz tako definiranog podrucja posebno naglašeno nastoji izdvojiti informacijska znanost. Taj je pomak uocljiv i iz radova na Kopenhaškome kolokviju o informacijskom pretraživanju (1977), i navedenoj publikaciji Study of information, te iz brojnih radova objavljenih tijekom sedamdesetih i osamdesetih godina, da bi se, kada je rijec o odnosu bibliotecne i informacijske znanosti i informacijske znanosti ponešto preusmjerio na Konferenciji u Tampereu (1991) te ponovno vratio ranijim pristupima, ali s novim argumentacijama na Konferenciji u Kopenhagenu (1996). Ipak, mnoga su pitanja ostala otvorena do danas, pa se nedavna i tekuca istraživanja usmjeruju:
Moglo bi se, takoder, primijetiti da je traganje za teorijskim uporištima i valjanim konceptima ponovno u žarištu zanimanja teoreticara u širemu podrucju informacijskih znanosti. Naime, nakon brojnih, uglavnom neuspješnih, pokušaja usuglašavanja oko teorijskih osnova samostalne discipline pod nazivom informacijska znanost i nakon što su vec poodavna utvrdeni prepoznatljivost razlicitih motrišta o prirodi pojedinih disciplina unutar podrucja informacijskih znanosti, (primjerice, o svrsi i ciljevima, predmetu njihova bavljenja, granicama medu njima i o primjerenim metodama), ali i nedovoljno jasna tumacenja odnosa medu disciplinama unutar široko postavljena podrucja informacijskih i komunikacijskih procesa, ne treba cuditi što se danas, na tragu postupna ostvarivanja globalnoga informacijskog programa, problem odnosa medu disciplinama i granica do kojih seže njihova autohtonost odnosno problem prihvatljivosti zajednickih temeljnih koncepata i problema postavlja u žarište zanimanja.
U dosadašnjem je razvoju informacijskih znanosti disciplinarna konvergencija bila u osnovi pracena pojavama na dvjema razinama: na jednoj je razini bilo znacajno to što su vodeci strucnjaci u navedenim disciplinama, nastojali pronaci najpovoljnija rješenja za iste, opce probleme, premda su u svojemu radu polazili od razlicitih ciljeva i stvarali razlicit terminološki aparat (napose se zasluga za takva nastojanja može pripisati teoreticarima užeg podrucja informacijske znanosti i bibliotecne znanosti), na drugoj razini može se istaknuti posebna važnost i utjecaj elektronickih racunala i telekomunikacija u informacijskim djelatnostima. Njihova je primjena uputila ne samo na racionalizaciju poslovanja i osuvremenjivanja rada u knjižnicama, arhivima, muzejima, dokumentacijskim i informacijskim središtima, vec je utjecala na svrhovito povezivanje razlicitih operacija i pojacalo bibliografski nadzor i dostupnost fondova i informacija u svjetskim razmjerima. Medutim, kada se govori o utjecaju racunala i telekomunikacija na informacijske djelatnosti, nužno je istaknuti i pojavu niza novih organizacijskih, politickih, pravnih, etickih i ekonomskih problema koje izazivaju kompjutorizirani i umreženi sustavi. S druge se strane, u tom kontekstu, pojacano ukazuje na neopravdano zanemarivanje brojnih filozofskih, epistemoloških, lingvistickih i inih pitanja iz podrucja društveno-humanistickih odnosa u komunikacijskim procesima, tumacenjem kojih se postiže uvjerljivija argumentacija za novonastale societalne, kulturne, ekonomske i tehnološke promjene i probleme.
Ako bismo se poslužili predloškom koji je za tumacenje razvojnoga puta knjižnicne i informacijske znanosti u Americi ponudio F. Miksa, mogli bismo u sklopu dviju glavnih paradigmi koje je prepoznao i izdvojio, analogijom zakljucivati i o ostalim disciplinama u podrucju informacijskih znanosti. Naime, prva paradigma, predstavljena skupom ideja o knjižnici kao društvenoj ustanovi odnosno jedinstvenom obliku društvene organizacije, primjenjiva je kao jedno od mogucih polazišta za interpretaciju ostalih ustanova u kojima se odvija informacijska djelatnost, ili odredeni njezini vidovi. Takav bi pogled na knjižnicu, arhiv i muzej podrazumijevao i odgovarajuce uvažavanje kulturnih i društvenih promjena, odnosno bio osnovom za tvrdnju da su te ustanove važni i nezaobilazni elementi društvenog konteksta.
Druga se paradigma, prema F. Miksi, zasniva na skupu ideja vezanih uz proces informacijskog tijeka kao elementa ljudske komunikacije. Ta paradigma ukljucuje širok raspon posebnih aktivnosti (npr. stvaranje i porast broja dokumenata u društvu, njihovo sredivanje i pretraživanje ili sredivanje i pretraživanje njihovih surogata te, naposljetku, njihovo korištenje). Važnost te paradigme izražena je trima kljucnim konceptima:
Polazeci od takva interpretacijskog okvira, moglo bi se se prihvatiti da je prvom paradigmom predstavljen niz djelatnosti, tumacenja kojih se oslanjaju na praksu subjektivnih procjena o važnosti kulturne baštine za obogacivanje osobnoga života ljudi, ali da je njome zanemaren izazov tumacenja novih pojavnosti i informacijskih službi i usluga s pomocu metoda znanstvenih istraživanja, korištenjem razlicitih statistickih i inih postupaka te racunalnih tehnika. Druga se pak paradigma previše oslanja na ona gledanja koja zanemaruju društvenu strukturu i procese koji zrcale stvarnost informacijskih ustanova. Drugim rijecima, tom je paradigmom potcijenjen utjecaj informacijskih aktivnosti na bogacenje duhovnog života korisnika.
Pregled dosadašnjih nastojanja da se odredi meduodnos disciplina u podrucju informacijskih znanosti i njihov odnos spram srodnim, granicnim i pomocnim podrucjima i disciplinama, otkriva takoder i cijeli niz nastojanja koja je moguce tumaciti kao slijed pokušajapogrešaka, a na koja se u zadnjem desetljecu sve više kriticki osvrcu zagovornici teorija prema kojima su "klasicne discipline" bibliotekarstvo, arhivistika i muzeologija, u fazi nagla razvoja telekomunikacija, podlegle pritiscima i dopustile da im se, s osnove njihove usmjerenosti ka rješavanju prakticnih problema poslovanja, osporava mogucnost konstituiranja kao znanstvenih disciplina. Ipak, u tom je kontekstu sve zamjetniji snažan zaokret prema nastojanjima da se raznolika djelovanja i znanstvene interpretacije pojedinih djelatnosti i disciplina, vezano uz predstavljanje znanja te uz prijenos i pretraživanje odnosno korištenje znanja i informacija, objedine unutar jednoga podrucja - podrucja informacijskih znanosti, kako bi se, da parafraziramo C. H. Wrighta, održale na jedinstvenoj intelektualnoj osnovi vlastite znanstvene perspektive.
Nedvojbeno je da su teorije "užih" informacijskih disciplina prošle faze otkrivanja, sugeriranja i osporavanja razlicitih shema i modela za rješavanje problema svrsishodnog odabira, bibliografskog nadzora i osiguravanja dostupnosti rastuceg broja objekata simbolicke kulture i rastuce potrebe korisnika za raznolikom gradom i obavijestima, ali ih novi uvjeti, uvjeti globalnog informacijskog djelovanja i povezivanja stavljaju u posve drukciju situaciju. Stoga se danas sve cešce postavlja pitanje: da li je moguce iznaci unificirajuca nacela koja pridonose boljem razumijevanju disciplina u podrucju objedinjujucih informacijskih znanosti? Osnovna polazišta valjalo bi potražiti u nekoliko temeljnih nacela koja proizlaze iz nastojanja da se djelotvorno savlada problem posredovanja znanja i informacija.
Medu takvim nacelima nedvojbeno se isticu: nacelo dostupnosti dokumenata i informacija bez obzira na to gdje su i kada su pohranjeni (u knjižnici, arhivu, muzeju, u svojom digitaliziranoj inacici, samo u elektronickom obliku), nacelo društvene svrhovitosti informacijskih djelatnosti (s ciljem da se maksimizira društvena uloga dostupnih simbolickih objekata kulture na dobrobit covjecanstva), nacelo nužnosti stalnog olakšavanja djelotvornog prijenosa željenih informacija od pojedinog ljudskog bica koje ih proizvodi do pojedinog ljudskog bica koje ih koristi i nacelo ocuvanja kulturne baštine poradi stalnog razvoja civilizacije. Prihvacajuci navedena nacela kao moguci teorijski okvir, držimo da je osiguranje dostupnosti odnosno pristupa raznolikim jedinicama grade (arhivske, muzejske, bibliotecne, elektronicke, multimedijalne...) i iznalaženje nacina za njihovu djelotvornu i racionalnu uporabu, uz uvažavanje posebnosti u procesima njihova prikupljanja, obrade, cuvanja i uporabe (npr. pitanja autenticnosti, konteksta nastanka, interpretacije i predstavljanja), jedan od mogucih objedinjavajucih koncepata podrucja, a nacelo društvene potrebe njegovo filozofijsko uporište. Mogli bismo zakljuciti naše izlaganje ocekivanjem da ce se izdvojena nacela i drugi važni elementi procesa komuniciranja medu ljudima na osnovi raznovrsnih objekata simbolicke kulture i nadalje proucavati s razlicitih motrišta, kako s motrišta pojedinih disciplina, tako i s motrišta podrucja informacijskih i komunikacijskih znanosti, ali i s interdisciplinarnih motrišta. Time se dakako ne umanjuje važnost samih informacijskih djelatnosti koje takve procese omogucuju, niti potreba stalnog znanstvenog tumacenja relevantnih tema i problema.