Šašave priče

Svakoga gosta tri dana dosta

Uzmem ležaljku i četkicu za zube pa uđem u gostionicu.
Gostionica sva blista. Stavim sunčane naočale, rasklopim ležaljku, skinem cipele i izvalim se.
- Gle, gle kako se samo raskomotio! Da ti donesem suncobran? - ljubazno će gostioničar.
- Ne, hvala, imam sunčane naočale.
- A da ne bi možda lepezicu? - zapjevucka gazda.
- Ne, hvala, klima uređaj vam sjajno radi.
- Da se ti nisi slučajno ovamo preselio? - zagrcne se gostioničar.
Lupnem ga po leđima i smiješeći se odvratim:
- Ah, ne, ostajem samo tri dana. Znate onu: Svakoga gosta tri dana dosta!
Gostioničar zahripa i sruši se kao klada. Krasno! Sad se mogu i kladiti.
- Fućkaš takvu gostionicu! - dobaci jedan gost.
Odbacim mu i zafućkam. Zgodno mjesto! Možda ostanem ovdje i dulje od tri dana.

 
Ispeci pa reci

Ustanem na lijevu nogu, zasučem rukave i pođem na Jakuševac prodavati zjake.
Svi oko mene prodaju svakojaku kramu, ali nitko ne pita pošto moje zjake. Nema mi druge nego da napravim treće: idem doma!
Počnem, dakle, vaditi zjake iz usta i stavljati ih u pinklec.
- Što to radiš, tupane? - zabezekne se prodavač pereca.
- Spremam zjake - odbezeknem mu.
Iz čista mira prodavač pereca prilijepi mi pljusku. Odlijepim je i nalijepim njemu.
- Nemoj se s rogatim bosti! - upozori me neki djedica.
Gle, zar prodavač pereca ima rogove?
Skinem mu kapu, a on me zvekne u potkoljenicu.
Uvjerio sam se da nema rogove, ali gotovo sam siguran da ima kopita.

 
Po jutru se dan poznaje

Danas mi od jutra padaju na pamet svakojake gluposti. Mašem rukama iznad glave, ali ništa ne koristi.
- A da probaš s kišobranom?
Nisam ništa odgovorio. Izgleda da danas gluposti ne padaju na pamet samo meni.

 
Tko rano rani, dvije sreće grabi

Ustanem rano, prebacim grablje preko ramena i put pod noge. Šutnem put da mi ne smeta pa počnem grabljati.
Krc! Uh, razbio sam ćup! Kamo ću sada s ovim zlatnicima?
- Trebaš vrećicu? - namigne mi jedan prolaznik.
- Došao si mi kao naručen! - razveselim se, brzo mu natrpam zlatnike u vrećicu i nastavim grabljati.
- Što to radiš, čovječe? - upita me zbunjeno prolaznik.
- Pa vidiš da grabljam dvije sreće!
- Sreća se grabi, a ne grablja. Ugledaj se na mene! - pouči me prolaznik i veselo ode zveckajući vrećicom.
Lupim se po čelu. Ta mu zlata vrijedi! Sutra ću uraniti i srušiti onaj grab pred kućom.

   
Bolja je prva zamjera nego druga

Jako je zgodno stanovati na prvom katu. Gotovo si sto posto siguran da će kuglica kruha koju baciš s prozora završiti točno na glavi sretnog prolaznika. Osim toga, kad ti dobaci srditi pogled, možeš ga lako uhvatiti i prebaciti susjedu na prozoru drugog kata. Kao: Zar bih vas ja tako umiljato gledao u oči da sam tako nešto napravio?
I tako sam jednom dosta dugo bacao kuglice, a prolaznici meni ljutite poglede. Ja sam pak te poglede prebacivao susjedu na drugi kat. Toliko sam bio zaokupljen novom zabavom da nisam ni primijetio kako susjed podmuklo vraća poglede vlasnicima i upire prstom u mene.
- E, sad si dolijao, golube! - vikne jedan od njih.
U zadnji čas sam odlijao na tavan. Među golube.

Tko se zadnji smije, najslađe se smije

Pred kinom gužva. Zgužvam se i ja, stanem zadnji u red i tek počnem razvlačiti osmijeh, kad li iza mene stane neki bezveznjak. Skinem svoje vezice s tenisica, diskretno mu ih stavim u džep i stanem u red iza njega. Čvrsto sam odlučio da ću se zadnji smijati.
- Hej, lopove, ti ćeš meni prčkati po džepovima? - zajapuri se bezveznjak.
- Stavio sam vam u džep svoje vezice - šapnem mu na uho i slatko se nasmiješim. Već ću si ja kupiti nove vezice. Važno je da se zadnji smijem.
- Misliš li ti praviti budalu od mene? - zagrmi bezveznjak.
- Nemam vremena, gospodine! Napravite si je sami - nasmijem se još slađe.
Uto opazim kako je iza mene stala u red prekrasna djevojka i smije se najslađe na svijetu. Jasno da se smije; sad je ona zadnja.
Trebao sam stati iza nje, ali nisam imao srca. Palo mi je u pete. Toliko me je žuljalo u tenisicama da sam se jedva dovukao do kuće i smjesta se bacio na krevet. Taaako! Sada mogu natrag u red.

 
Našla vreća zakrpu

Ne znam što je to s mojom vrećom. Stalno je nagovaram da nađe zakrpu, ali ne želi me poslušati.
- Što će mi zakrpa kad sam čitava? - odgovori mi po sto pedeset šesti put.
E, sad mi je prekipjelo. Skinem mlijeko sa štednjaka, uzmem škare i probušim vreću.
Ako ubrzo ne nađe zakrpu, iscurit će mi sve brašno.

  
 
Tko pod drugim jamu kopa, sam u nju pada

Nisam baš nekakav kopač, ali sve se može kad se hoće. Uzmem, dakle, motiku i počnem kopati pod prvim.
- Hej, što to radiš? - sumnjičavo me odmjeri drugi.
Izbijem mu motikom metar. Što tu on ima mene mjeriti? Ja kopam pod prvim!
- Metar je odletio u jamu! - zavapi drugi.
Sva sreća da je imao krila, zar ne? Inače bi sigurno pao.

  
 
Tko pod drugim jamu kopa, sam u nju pada
(drugi put)

Moji prijatelji Tko, Drugi i Sam ponekad se ponašaju kao mala djeca.
Eto, uzmimo na primjer jučer (premda može i na nešto drugo):
Tko je cijeli dan kopao jamu pod Drugim, a Sam je padao u nju. Pojma nemam kako su to izvodili. Svako tele ima svoje veselje! Kupio sam tele, ali su mi podvalili; veselja nije bilo. Sigurno su ga zadržali za sebe.

Za dlaku

Prelazim preko ceste kad li iznenada začujem škripu kočnica.
- Za dlaku! - izdere se vozač na mene lupajući se kažipstom u čelo.
Primim kvaku i kažem mu:
- Eto, vidite, zato se ja volim voziti u vlaku.
- Vidiš li ti ovu šaku? - zareži vozač.
- Kako da ne! Svaku dlaku!
Odjednom se nađem u mraku, ali sam brzo došao k sebi na svježem zraku. A onda je k obojici došla policija.
  
 
Ja šumom, on drumom

- Ja ću šumom, a ti drumom - kažem svom prijatelju Michelangelu.
- Dobro! - odvrati on kao iz puške.
Sumnjivo je to meni pa ga pitam:
- Imaš li ti pušku?
- Imat ću kad prodam krušku! - veli Miškec.
Dobro je što sam ga poslao drumom. Meni je ljepše šumom.
  
 
Treća sreća

Pokuca mi neki dan treća sreća. Zalupim joj vrata pred nosom. Kako mi se usudi dolaziti bez prve dvije?
Treća sreća protrlja nos pa pokuca ponovno.
- Kako možeš odbiti sreću? Tebi zbilja nisu sve koze na broju! - veli mi značajno namignuvši.
Odakle je samo znala da su mi ukrali jednu kozu? S trećom srećom zbilja ne treba imati posla.

 
Najprije štalica, onda kravica!

Odvedem ja jutros kravicu na sajam.
- Pošto kravica? - pita me kupac.
- Najprije štalica, onda kravica! - kažem ja.
- Imam ja štalu, ne beri brigu!
- Brige mi još nisu zrele, gospodine!
- Prodaješ li ti ovdje kravu ili pamet, klipane? - obrecne se kupac.
- Samo kravu, gospodine! Pamet se, na žalost, ne može kupiti.

Strašna priča

"Ukleti dvorac. Otključajte!"
Iako mi se natpis na prvi pogled uopće nije svidio, na drugi pogled okrenem ključ ulijevo. Vratnice se širom otvore, duboko se naklone i učtivo me propuste. Padnem u propust, koliko sam dug i širok.
- Ustani, uljezu! - zagrmi propust i dobrano me propusti kroz šake.
Poskočim od straha, a strah se razljuti.
- Uhvatit ću ja tebe...
I bio bi me strah doista i uhvatio da mi pogled ne padne na visoki prozor. Dosjetim se pa bacim pogled kroz prozor i skočim za njim. Okrenem ključ udesno i spremim ga u džep. Znam da sam ukletom dvorcu stao na žulj pa ću ga odsada obilaziti u širokom luku dok mu ne pronađem pedikera.
  
 
Odključana priča

"Tri lonca traže poklopac."
E, to je nešto za mene! Poklopim prvi, a druga dva zaključaju:
- Ovamo, ovamo! Ključamo!
Odključam prvi pa pojurim do druga dva. Razrežem poklopac po sredini i svakoga poklopim jednom polovicom.
- Hm, to ti je bilo jako pametno! - dovikne mi prvi lonac. - A ja? A ja?
- Pa ne mogu valjda biti svakom loncu poklopac! - odbrusim ljutito i zataknem brus za pojas.
  
 
Sve se vraća, sve se plaća

"Sve se vraća. sve se plaća!"
- Vidi, vidi! Još jedan grafit na mojem zidu. Zar im nalikujem na bumerang?
Vratim se natrag, zlu ne trebalo, ali je zlu trebalo.
- Plati!
Za svaki slučaj platim. Sada sam potpuno bez novaca, a slučajevi se debelo smiju - lisnica im je, naime, toliko nabrekla da puca. Ako dobro ne potprašim pete, još bi me mogao stići koji metak. Gdje li sam ono zametnuo puder? Nema veze! (svezao sam je u čvor).

   
Tko nema u glavi, ima u nogama

Jutros je na mojem zidu osvanuo grafit:
"Tko nema u glavi, ima u nogama!"
Misle li to na mene? Što to nemam u glavi, a imam u nogama? Pojma nemam! Ali ja pojma nemam ni u nogama. A možda je to tiskarska greška. Možda je trebalo pisati ovako: Tko ima u glavi, nema u nogama! Ili: Tko ima u nogama, nema u glavi.
Strašna zagonetka. Već mi se zbilja vrti u glavi. Možda je to od ventilatora koji se automatski uključuje kad se pregrije mozak?
Ah, da, sad mi je sinulo! Neki ljudi vjerojatno nemaju ventilator u glavi nego u nogama. Ja ga, na sreću, imam upravo tamo gdje treba biti. Blago meni! Moram pod hitno nabaviti sef.

Pametnome sto dosta!

Uzmem sto kuna i krenem u grad. Gledam izloge, a oni gledaju mene.
- Što buljiš u nas! Gledaj svoja posla!
- A gdje je moj posao? - pristojno pitam.
- Okreni se oko sebe, pametnjakoviću?
Hm, možda imaju pravo. Okrenem se oko sebe, ali posla nigdje. Okrenem se oko stupa - ni tamo ga nema.
- Besposlen pop i jariće krsti! - dobaci mi neki ljubazan gospodin.
Pa da! To je nešto za mene!
- Ali, ne vidim nigdje jariće, gospodine?
- Vidjet ćeš ti sve zvijezde ako te odalamim.
- Ah, oduvijek sam želio biti astronom, gospodine! Molim vas, odalamite me!
Zamislite, nije me odalamio. Razrogačio je oči i ispario.
Večeras kuham rogače na pari. Meni pametnome dva će biti dosta.
  
  
Tko koga vuče za nos

Opet sam zaboravio sat.

- Gospodine, molim vas, imate li sat?
- Imam!
- Svaka čast! Ja svoj uvijek ostavim doma.
Gospodin me ščepa za uho.
- Magarac jedan! Hoćeš me vući za nos?
- Hoću, hoću, gospodine, samo mi pustite uho! - derem se iz petnih žila.
Gospodin je shvatio da sam žilav pa mi je pustio uho, ali je nestao u gužvi prije nego što sam ga uspio povući za nos. Šteta! Bio bih mu sa zadovoljstvom učinio tu uslugu.
  
  
Vježbanje samoglasnika

  Sinoć me je iz čista mira počela peći savjest. Svratim u apoteku i upitam:
- Imate li kakav lijek?
- Oooo-visi! - rastegne ljekarnik.
Neka samo visi ako mu se sviđa! - kažem ja.
- I? - stegne ljekarnik.
- U! - spremno dodam. Neka vidi da i ja znam samoglasnike.
- Aaaa? - unezvjereno će ljekarnik.
- E! - nabacim i zadnji samoglasnik i nacerim se od uha do uha.
Ne znam zašto me je izbacio iz ljekarne, ali danas mi je poručio da ga peče savjest. Jadnik! Da sam znao da je to zarazno, bio bih ostao doma.
  
  
Gotovan

Donesem Arfu kosti u vrećici, ali ne! On bi sve na tacni.
- Sve imam, ali tacnu nemam - kažem ja njemu.
- Vau, vau! - odlaje on meni.
- Zar ćemo se tako razgovarati? - naljutim se ja.
- Vau, vau! - uporno će beštija.
Vidim ja da neću izaći s njim na kraj pa se vratim na početak. Razrežem vrećicu, izvadim kosti i bacim mu ih na pod.
Mislite li da je opet zalajao? Ma kakvi! Samo je mahnuo repom i bacio se na kosti.
Sada mi je krivo što sam ga tako uvrijedio. Sutra ću mu kupiti tacnu da to ispravim.
  
  
Peh

  Ponekad zbilja imam peh. Uhvati me smijeh pa me ne pušta.
- Dosta, dosta! - previjam se, ali smijeh ni da čuje.
- Ta pusti me već jednom! - zagrcnem se.
On me tada pusti jednom drugom, ali taj je bio još gori od prvoga.
  
  
Mislilac

Sjedim na obali sam sa svojim mislima. Oh, kako mi je dosadno!
- A da se malo zabavimo? - pitaju me misli.
- Da se zabavljam sa svojim mislima? Tko je još čuo takvu glupost?
- Ja sam je jednom čuo - zašumi more - ali nije bila tako velika.
   
  
Sreća u nesreći

Potepem se na prag i umalo udarim glavom u vrata. Spustim pogled i spazim sreću u nesreći. Silno se začudim.
- Što se čudiš? Zgrabi me!
Pokušam izvaditi sreću iz nesreće, ali ne ide pa ne ide.
- A da mi malo pomogneš? - zamolim je.
- Gle ti njega! Za sreću se treba i pomučiti.
- Ali zato nesreća uvijek dođe sama! - veselo namigne nesreća i skoči mi u džep.
Bilo mi je žao sreće koja je ostala žalosno čučati pred vratima pa je zgrabim i stavim natrag u nesreću.
Sada mi se obje zadovoljno meškolje u džepu.
 
 
Što tko radi, sebi radi

Što tko radi, to zbilja prelazi sve granice: pristojnosti, izdržljivosti, dobne, civilizacijske, međunarodne i tako dalje, dalje, dalje, sve do kineske granice. Tamo dođe k sebi pa se zajedno popnu na zid.
Sa zida puca pogled, puca, puca miljama uokolo. Milijuni Kineza pobiru metke, tale ih pa lijevaju bicikle. Da, da, Kinez radi, socijalizam gradi, ali bicikl si teško može priuštiti.
Tko to vidi, zaključi kako je najbolje zažmiriti da slučajno ponovno ne prijeđe granicu, pa otvori privatni biznis.
Tko otada što god radi - sebi radi i ne boji se gladi. I vozi uvozni bicikl. Kineski.
  
  
Kako došlo, tako prošlo

Uvijek sam žalostan kad odlazi ljeto.
- Zašto ne ostaneš još malo? - pitam ga 22. rujna.
A ljeto me toplo pogleda i veli:
- Svake godine ista pjesma! Sviraj, sviraj, al' i za pojas zadijeni!
A ja se pravim veseo i mašem mu sviralom.
I tako se svake godine oprostimo, ljeto i ja.
 
  
Zima

Stisla zima i ne popušta.
- Ta pusti me! - tresem se.
- Pustit ću te ako obučeš kaput - predloži mi zima.
- Obećaješ? - zacvokoćem.
- Obećajem!
Obukao sam kaput. Zamislite, zima je zbilja popustila.
- Obećanje je obećanje! - namigne mi i ode.
  
  
Daleko im polje

 Došla su mi u posjet moja dva prijatelja sa sela.
- Daj, skini tu vestu! - nagovaraju me.
- Da ne bi! Pa da ostanem kratkih rukava!
- Ma skuhat ćeš se, čovječe! - ne prestaju navaljivati.
Uzeo sam kuhaču i potjerao ih. Daleko im polje! Znam da će se nahodati pa sam im stavio u torbu vitaminsku kremu da podmažu pete.
 
  
Bez riječi

 Pustio sam mozak na pašu i otišao u školu.
- Je li s tobom sve u redu? - pita me profesor.
- Kô i svaku drugu srijedu! Ali, moram vam priznati, prve mi uopće nisu simpatične.
- Sjedni drvo na drvo! - drekne profesor.
- Drugo na prvo ili prvo na drugo? Oprostite, profesore, malo sam zbunjen kad puše jugo.
Poslao me je doma bez riječi. Pomalo se čudno osjećam ovako mutav.
  
  
Sjekira u med

 Pala mi je sjekira u med. Nije mi za sjekiru, ali bojim se da će se pčele porezati.
- Pa izvadi je!
- Ali onda mi ne bi pala sjekira u med!
- E, ne možeš imati i ovce i novce!
- Kakve ovce i novce! Ja o tome nisam rekao ni slovce! Problem je sjekira u medu.
- U redu, u redu!
- Ma ne u redu, nego u medu.
- S tobom nikako na zelenu granu!
- Ako nećeš ti, hoće druga tri!
Dva druga već sjede gore, ali treći neće; kaže da su mu nedavno prepilili granu na kojoj je sjedio pa sada puše na hladno. Pridružit ću mu se da bude brže gotov.
 
  
Trla baba lan

 Trla baba lan da joj prođe dan. Prođe dan i sjedne kraj nje.
- Oh, napokon! - razveseli se baka. - Gdje si bio tako dugo?
- Nigdje!
- A, ni ja nisam bila nigdje kad sam bila mlada. A kako ti je bilo?
- Nikako!
- A, ni meni nije bilo nikako kad sam bila mlada. A koga si sreo na putu?
- Nikoga!
- A, ni ja nisam srela nikoga kad sam bila mlada. A kamo ideš?
- Nikamo!
- A, ni ja ne idem nikamo. Baš mi je drago što ćeš mi praviti društvo.
 

Daj petama vjetra

Izabrali su me za predstavnika moje ulice u utrci na 200 metara.
Sasvim mi je dobro krenulo, kad li moji uličari počnu galamiti:
- Daj petama vjetra! Daj petama vjetra!
- Zar ste poludjeli? Usred utrke? Zašto se niste ranije sjetili?
- Daj petama vjetra! Daj petama vjetra! - navaljuju moji navijači.
Vidim ja da nemaju namjeru prestati, pa zastanem da uhvatim vjetar. Uto spazim pred ciljem i zadnjeg trkača.
- Daj petama vjetra! Daj petama vjetra! - pomahnitalo vrište moji uličari.
- Sad je prekasno! - kažem ja i pustim vjetar.
   
  
Koliko para toliko muzike

 Šila Klara pa para. Šila Klara pa para. Žao mi je jadnice pa joj navijem tranzistor do daske. Ali, tranzistor se čuje i do susjeda.
- Koliko ću još to slušati? - izdere se susjed.
- Koliko para toliko muzike! - objasnim mu.
A moja Klara para li para! Da se nisu istrošile baterije, bilo bi još muzike.
  
  
Vuci vole kad nemaš škole

 Jedva sam dočekao zimske praznike na selu. Upregnem vola u saonice i viknem:
- Vuci vole kad nemaš škole!
Vol samo stoji i gleda me svojim velikim tužnim očima.
Vidim ja da ga nešto muči, ali on ni da mukne.
- Ah, možda on ima školu! - iznenada mi sine pa ga pitam:
- Vole, zar tebi još nisu počeli praznici?
- Muuu! - tužno će vol.
- Oh, oprosti mi što sam te upregnuo kad imaš školu! - ispričam mu se i ispregnem saonice.
Neka on samo ide u školu! Ja ću se spuštati niz brijeg.
 
  
Dva loša ubiše Miloša

 Dva loša ubiše Miloša! Dva loša ubiše Miloša! - viče dječačić i maše novinama. Ljudi navalili i otimaju se za novine.
Vidim ja da tu nešto nije u redu pa se proguram preko reda. Pa, ne izgleda baš da će ga ubiti, ali uzet će mu sve novine.
- Kako vas nije sram otimati Milošu novine? Smjesta mu ih vratite! - trčim od jednog do drugoga i uzimam im novine.
- Nemojte, nemojte! - preplašeno će dječačić.
Hm, utjerali su mu strah u kosti.
- Zar da tako malen već pati od kostobolje? - plamtim ja pravednim gnjevom.
- Ovome fali jedna daska! - dobaci brkati otimač novina.
- Da ne bi! Obje su ovdje - mašem daskama u svim smjerovima. - Prebrojite!
Otimači se bez riječi raziđu, a Miloš sjedne na hrpu novina i zaplače od sreće. Kako i ne bi kad sam mu vratio sve novine.
  
  
Na koncu špaga

 Zavežem papigi crveni konac oko kljuna i povedem je u šetnju. Tek što smo došli do prvog izloga, papiga naglo otvori kljun. Konac pukne, a iz papige bukne:
- Gle ti ove zgodne izloge pune svakojake robe koju nitko ne kupuje jer je kupovna moć pučanstva odavno pala na niske grane na kojima je već sve pobrano što se pobrati dalo...
- Šuti, Marice, još buju nas strpali v rešt - zavapim očajno, stisnem joj kljun i odnesem je doma.
- Kaj se duriš? - zakriješti Marica stojeći na desnoj nozi u svojoj krletki. - Na koncu je sve dobro ispalo.
- Šuti, lajavice, dok nisi završila na špagi!
  
  
Hladni tuš

 Stanem na mol, onako, ni obučen ni gol.
Pljuska more: dolje-gore, dolje-gore.
- A da se smiriš malo da mogu skočiti?
- Ššštooo? - zašumi more.
- Nemoj ti tu meni šuškati, nego se prestani ljuljuškati!
- Vuuuš! - iskoči more i dobro me opere.
- Tuš, valjda - ispravim ga.
Neki zbilja svaku riječ izvitopere.
  
  
Tajna

- Imam jednu tajnu.
- Kakvu?
- Sjajnu!
- Daj da je vidim!
- Kad bi je vidio, više ne bi bila tajna, tupane!
- A sjajna?
- Naravno da bi bila sjajna! Cijeli dan je trljam u džepu.
Jako je lukav taj moj prijatelj, ali ne zna da sam mu pod odmorom umjesto kune podmetnuo lisicu. Gdje sam je ulovio? E, imam i ja tajnu.
- Kakvu?
- Sjajnu!
- Pokaži mi je!
- Da ne bi! Pa da je pod sljedećim odmorom opet metneš u svoj džep!
 
  
Išta ili ništa

Uputio se preko brvna Išta. U susret mu dođe Ništa.
- Makni se! - kaže Išta.
- Makni se! - kaže Ništa.
Gleda ih Pišta i misli:
"Baš me zanima tko će se maknuti: Išta ili Ništa?"
- Krećem! - kaže Išta.
- Krećem! - kaže Ništa.
Pljuuuus!
- Znao sam! - nasmije se Pišta.
  
  
Kamen

- Pao mi je kamen sa srca.
- Ma daj! Veliki?
- Golemi!
- Sreća da ti nije pao na nogu.
- Pazi da tebi ne doleti u glavu! - sijevne očima moj frend.
Odmah sam se sagnuo. Za svaki slučaj. Znam ja kako je to. Jedan me je već pogodio kad sam bio mali.
  

Izdajice

Svake nedjelje penjem se na Medvednicu. Svaki put malo sjednem na klupu kod Njivica. Svaki me put moj prijatelj lupi po leđima i kaže:
- Svaki put te baš ovdje izdaju noge.
Svaki put se brzo dignem i sjednem na drugu klupu.
Ovaj put mi je zbilja dozlogrdilo.
- Izdajice jedne, kad ćete se već prestati baviti tim prljavim poslom?
A noge samo vise niz klupu i šute kao zalivene.
I što da sad ja radim, recite vi meni? Znam da su izdajice, ali kakve su - takve su - moje su. Vodim ih opet na Puntijarku.

  
Recept

Dotrčim jučer u pekarnicu, a s polica mi se smiju štruce polubijelog, crnog, raženog, kukuruznog, bijelog, miješanog, kalničkog, alpskog, sendviča, mliječnog, graham, sojinog, raznosjemenkastoposutog, francuza...
- Izvoliju!
- Koji je friški?
- Si su friški, gosponček!
- To sam i mislio - pohvalim majstoricu Jalžu.
- I, koji gosponček hočeju?
- Dvopek! Znate ono: trčim svaki čas...
- Joj na! - sažaljivo me pogleda moja pekarica i sagne se ispod pulta. - Dvopek nemamo, ali zemite si ovaj škrlniclek prezli. Sake pol vure jednu žlicu i zutri ste kaj novi.
- Koliko sam dužan?
- Ote z mirom! Kaj bi bili dužni!
- Puno hvala!
- Za lek se ne fali! - namigne mi majstorica.
Jedva sam dotrčao do doma, ali danas više ne trčim. Blažena moja Jalžica! Ne nosi ona zabadava bijelu kutu.

Cirkus

Smetnem s uma školu pa krenem u cirkus.
Škola krene za mnom.
Smetnem je ponovno s uma i uđem u cirkus. Škola uđe za mnom.
Gledam ja cirkus, a škola gleda mene.
- Ma ti si zbilja dosadna! - naljutim se i ponovno je smetnem s uma.
Skaču klauni po žici, a meni škola skače po glavi.
Trče vranci arenom, škola trči po mojoj glavi.
Vidim ja: Ništa bez škole!
Dograbim torbu i izađem iz cirkusa usred predstave. Znam da to ne voli, ali što sam mogao kad joj kraj nije bio na vidiku.

   
Kad nema mačke, miševi rajtaju

- Hoćeš li ti već jednom odvesti tu jadnu mačku u šetnju? - upitaju me moji miševi.
- Pa mačka nema uzicu! - odgovorim ja.
- Jasno da nema kad joj je nisi kupio - prijekorno će miševi.
Gle ti njih! Tako maleni, a tako pametni.
Kupim uzicu i zauzlam mačku.
Malo sam ja vukao nju, malo ona mene, ali jednom sam je odveo u šetnju.
Kad smo se vratili kući, imali smo što i vidjeti: Miševi su sve razrajtali.
  
   
Moja sjena i ja

Koraknem ja, korakne sjena.
Stanem ja, stane sjena.
Zavrtim glavom, zavrti i sjena.
- No, sad bi bilo dosta. Daj nešto i ti napravi! - kažem joj.
Sjena šuti.
- No, mahni rukom pa ću mahnuti i ja.
Sjena šuti.
- Dobro, mahni nogom!
Sjena šuti i ni makac.
- Tako, dakle, ti bi samo radila ono što ja radim, je li?
Sjena šuti.
- Mutavice jedna, više se neću s tobom igrati - kažem ja i šutnem je, a sjena šutne u prazno.
- Ha, ha, ha! - nasmijem se i okrenem joj leđa. Da, da, sasvim su smeđa. A njezina siva. Tko joj je kriv što se u podne uvijek u hladu skriva!
  
 
Martin u Zagreb - Martin iz Zagreba

- Kamo ste se uputili, gospodine? - pitam svog suputnika u vlaku.
- U Zagreb!
- I ja isto! - kažem mu, ali ne kažem da me nešto jako kopka. Jednostavno se, onako skrivećki, s kolodvora uputim u stopu za njim.
Kupi moj suputnik motiku i svjećice za traktor pa natrag na kolodvor i u vlak.
- Kamo ste se uputili, gospodine? - pitam ga.
- Iz Zagreba!
- Da vi niste možda Martin?
- Aha! Kak' ste samo pogodili?
- Pa, znate, mi špijuni imamo svoje metode...
- Mmmm ti ja špicla! - promrsi Martin i preseli se u drugi kupe.
  
  
Glupom seljaku debeli krumpiri rastu

- Krumpira, krumpira! - uzvikuje komadina seljaka.
- Mogu li malo zaviriti u vreću?
- Kak' da ne! Samo izvoliju - ljubazno će seljak i razveže vreću.
- To sam si i mislio - kažem ja.
- A kaj to, gospon?
- Debeli krumpiri.
- Neg kaj neg debeli! - lupi se seljak u prsa junačka. - Z moje zemle.
- A je li vam i žena glupa kao vi? - brižno se pokušam raspitati za obiteljske mu prilike.
- Kaaaj? - prokrklja seljak.
Siromaček! Kud je glup, tud još i krklja. Nesreća zbilja nikad ne dođe sama.

   
Snaga klade valja, um caruje

Snaga klade valja od ranoga jutra.
- Ta odmori se malo! - kaže mu Um.
- A kaj bumo onda jeli? - odvrati Snaga skupljajući rukom graške znoja.
- No, no, za danas nam je dosta graška...
- A klada?
- One nam nisu ni trebale za ručak - kaže Um.
- Pa zašto sam ih onda valjao od rana jutra?
- Ne znam! Odvaljaj ih sutra natrag.
- Pa nećemo valjda i sutra jesti grašak - naljuti se Snaga.
- Smiri se, čovječe! Do sutra ću već nešto smisliti - tješi ga Um.
- Samo da ne bude kao prošli mjesec kad si ti carovao, a ja sam ti tkao novo ruho - promrmlja Snaga i zaspi kô klada.
 
  
Razgovori ugodni

 Nešto prije tri sata poslije ponoći u sobu mi se ušulja triceratops.
- Kenozoik! - pozdravi me.
- Mezozoik! - odzdravim mu.
- Jura - predstavi se triceratops.
- Trijas - kažem ja i dam mu u ruke kredu.
- Paleozoik! - zahvali se Jura.
- Prekambrij!
Znam i ja što je kultura.
- Pleistocen pliocen miocen oligocen eocen paleocen - raspriča se moj triceratops.
- Perm karbon devon silur ordovicij kambrij - povlađujem mu ja.
- Ding-ding-ding - otkuca moja ura.
- Proterozoik! - pozdravi se Jura.
- Arheozoik! - mahnem mu ja.
Tko bi rekao da ću noćas upoznati triceratopsa.
  
  
Što se mora nije ni teško

- Ima danaaaa kada ne znam što da raaaadiiim...
- Zar opet?
- Kad mi ova pjesma stvara boool...
- A tek moji žuljevi od motike?
- Ja te volim tako silno da umiiiireeem...
- A da se malo manje dereš?
- Ja te volim, al' ti neeee znaš tooo...
- Jesi li još živ?
- Jesam, ali sav sam nekako slomljen, kao da cijeli dan kopam.
- Dobro, ali da znaš: Sutra je moj red za ima dana, a ti kopaš.
- Što se mora, nije ni teško! Ima danaaa kada ne znam što da raaadiiim..
  
  
Dome, slatki dome

 Ponekad zatvorim oči i zamišljam da sam u Africi. Spuštam se na skijama niz pješčane dine, a uz mene trči moj lav. Noge mu upadaju duboko u pijesak, griva vijori na vjetru.
- Danas ste oborili vlastiti rekord u spustu, gospodaru - zadivljeno će Kunga Lunga zaustavivši štopericu.
- Ah, dragi moj, - uzdahnem sjetno - ponekad zatvorim oči i zamišljam kako se spuštam niz bijele padine Medvednice.
Kunga Lunga me gleda s nevjericom.
- Bijele? Poput ove slonove kosti? - pita me dodirujući crnim prstom svoj ukras u nosnicama.
- Još bjelje, dragi moj, još bjelje - kažem ja, a pustinjski me pijesak peče u očima.
 
  
Bolje ikada nego nikada

 Jutarnja temperatura pala je strašno nisko. Mislite li da se dignula? Ma kakvi! Počela se spuštati sve niže.
- Ta kamo ćeš, nesretnice? Diži se!
- Tko bi gori, sad je doli - mudruje ona meni.
- Al' tko bi doli, gori ustaje.
- No, no, prestani cvokotati i dobaci već jednom te ljestve.
- Pa što mi to nisi ranije rekla?
- Bolje ikada nego nikada!
  
  
Kupanje

 Četvrtak je moj dan za kupanje. Obučem kupaće gaćice, pustim punu kadu vode, dodam žlicu morske soli, ubacim patkicu, pa uživaj, čovječe, dok se ne smežuraš kô lanjski krumpir u travnju.
- Jesi li ti zaspao u kadi? - deru se moji.
- Nije svaki dan četvrtak - kažem im ja i kažiprstom kvrcnem patkicu.
- Tok! - udari patkica u južni kraj kade, okrene se za 360% pa natrag.
- Kvrc! - pošaljem je opet na jug.
- Tok! - lupne patkica i vrati se.
E, sad sam se već sav sprčio. A i voda se ohladila. Na žalost, moram van.
Jedva čekam sljedeći četvrtak.
  
  
Motanje

 Već dugo mi se nešto mota po glavi. Baš me zanima što je to.
- No, pa pogledaj!
- Pogledao sam, ali bilo je tako smotano da se ništa nije vidjelo.
- A da odmotaš?
Odmotao sam. Obična smotana ideja!
- Zamotaj je natrag!
Zamotao sam je naprijed. Za inat. Što će tu meni netko stalno nešto pogledaj, odmotaj, zamotaj....
 

Strpljen-spašen

Sjedim na toboganu i promatram kako odlazi dan.
- Spusti se već jednom, čovječe! - vrište djeca oko mene.
- Još malo, još malo!
- No, što čekaš? - prostrijeli me pogledom jedan mrki tatica. - Zar ne vidiš da se spušta večer?
- Naravno da vidim! Zato i čekam. Kad se spusti večer, onda sam ja na redu.
Nije mi jasno zašto su ljudi tako nestrpljivi.
  
  
Kome zvono zvoni

- Zar ti je trebalo pola sata da mi napokon otvoriš vrata? - ljutito će moj prijatelj Michelangelo.
- Oprosti, razmišljao sam.
- Kako možeš razmišljati kad zvono zvoni? - čudi se Miškec
- Nisam razmišljao kad zvoni zvoni, nego kome zvono zvoni.
- Aha, to je već nešto sasvim drugo. I, što si zaključio?
- Nisam ništa zaključio pa sam pošao nekoga pitati.
- No, makni se s vrata da uđem!
- Uđi, uđi, mogu i tebe pitati kad si se već tu. Znaš li ti možda kome je maločas zvono zvonilo?
- Ne znam, ali već ćemo nešto smisliti. Dva majmuna pametnija su od jednoga.
 
  
Ako laže koza, ne laže rog

- Gdje si danas brstio? - pitam svoga jarca.
- Malo uz ogradu, malo u guštiku.
- A malo mladice u voćnjaku - zamekeće koza.
- Lažeš, kozo! - naljuti se jarac.
- Ma nemoj! A odakle ti onda jabuka na rogu?
Vidi, vidi, vidi!
- I, što kažeš na to, štetočinjo?
A moj se jarac pokunjio i gleda u travu. Koza je, dakle, u pravu. Ipak, žao mi je jarca što je tako snužden, pa dreknem na meketavicu:
- Tužibabo jedna!
- Jedna kô nijedna! - mahne repom koza i ode natrag u voćnjak.
  
  
Engleski

- Jesi li oprao zube?
- No!
- Vrati se u kupaonicu i operi ih!
- Yes!
- Je li danas opet onaj tvoj dan za engleski?
- Yes!
- Dobro. Hoćeš li doručak?
- Yes!
- Kakav?
- Pa znaš valjda kakav! Sad si mi pokvarila moj engleski dan.
- Sorry! Zaboravi ono pitanje "kakav?"! Evo, idemo ispočetka:
- Hoćeš li doručak?
- Yes!
- Engleski?
- Yes, yes, yes!
Sutra je moj dan za njemački. Tu mama nikada ne pogriješi. Okrenite stranicu!

  
Njemački

- Dobro jutro!
- Ja-ja!
- Može! Na oko, miješano, kuhano, poširano, kajganu, omlet?
- Ja-ja!
- Pa neću ti valjda i peći, i kuhati, i poširati...?
- Ja-ja!
- Zbilja si nemoguć! Kamo bi ti stala sva ta jaja?
- Ja-ja!
- Da nije možda danas onaj tvoj dan za njemački?
- Ja-ja!
- Sva sreća da sam se sjetila. Dakle, jedno meko kuhano jaje?
- Ja-ja!
- No, dobro, dobit ćeš dva, ali nemoj mi poslije plakati da te boli trbuh.
  

Haiku priča

Dvije visibabe
ogovaraju treću.
Namignula je kukurijeku.
- Din-din-don!
- zazvoni drijemovac.
- Stiglo je proljeće!
- Zašto je moje zvonce
okrenuto naopako?
- žali se šafran.
- Dobar dan svima!
Ja sam kos.
I ljeti i zimi hodam bos.
Žutonosa ptico,
ne skakući bosa po snijegu.
Smrznut će ti se nožice.
- Da napravimo
kosu cipele?
- predloži bergenija.
- Din-din-don!
- zazvoni drijemovac.
- Vrijeme je za popodnevni odmor.
  
  
Sretan rođendan

 - Sretan rođendan ti, sretan rođendan ti,
sretan rođendan, dragi Miškec, sretan rođendan ti!
- To si zbilja krasno otpjevao, ali danas mi nije rođendan.
- Nego kada?
- Jučer.
- I što sada?
- Pa, možeš ostaviti dar.
- Kakav dar?
- Za rođendan.
- Jučerašnji?
- Pa da!
- Malo sutra!
On misli da sam ja od jučer.
  
 
Ispeci pa reci
- Hoćeš li ti ispraviti tu zabetoniranu jedinicu prije sjednice?
- Vrlo rado, profesore!
- Dobro. Postavit ću ti tri laka pitanja. Jesi li spreman?
- Uvijek!
To je zbilja bilo lako pitanje. Budu li i sljedeća dva takva, na konju sam.
- Kakav, konj, neznalico jedna? - zakoluta očima profesor.
- Vranac! Ti su mi najzgodniji. Ali volim ja i lipicance.
Izvolite postaviti treće pitanje!
- Hoćeš li ti ponavljati razred? - zagrmi profesor.
- Nipošto!
Eto vidite, da ste mi uvijek postavljali tako laka pitanja, ne bi bilo došlo do čega je već došlo. Sad smo, halt na!, i to riješili.
  
 
Daj-dam
- Novi bic? Wow! Daj jednu rundu!
- A što ti meni daš?
- Amsterdam, Rotterdam, Potsdam.
- Ne dam!
- Zašto?
- Znam ja tebe: Ti bi se vozio tri runde.
- Dobro, onda samo Amsterdam.
- Može! I nemoj cijelo vrijeme zvoniti.
  

Gdje ima dima, ima i vatre
(i obrnuto!)
- Imate li vatre, gospodine?
- Balavac jedan, zar već pušiš?
- Ja? Ni govora, gospodine.
- Pa što će ti onda vatra?
- Ništa, ali kažu "gdje ima dima, ima i vatre".
- Gdje ti tu vidiš dim?
- Nigdje! Zato vas i pitam imate li vatre.
- Nemam!
- Onda je sve u redu: Gdje nema dima, nema ni vatre.
  
  
Promjenljivo
- Kakvo nam vrijeme prognoziraju za danas?
- Promjenljivo sa sunčanim razdobljima, uz mogućnost mjestimičnih oborina.
- Zašto onda jednostavno ne kažu da će biti i sunca i kiše?
- Zato što će negdje možda biti samo sunca, negdje samo kiše, a negdje i jedno i drugo.
- Dakle, u svakom su slučaju pogodili.
- Pssst, da te ne čuju hidrometeorolozi. Oni su znanstvenici, a ne vračevi-pogađači.
- Aha! Uvijek znaju kakvo je vrijeme bilo jučer, a prognozom promjenljivo sa sunčanim razdobljima, uz mogućnost mjestimičnih oborina pokrili su cijelu našu domovinu, pa i šire.
- Da, da, znanost ne poznaje granice.
  
  
Svi za jednoga - jedan za sve
Zavirim u pećnicu i imam što vidjeti: mačka leži na pladnju i oblizuje šape.
- Gdje je moja večera? - pitam je.
- Mijau! - odgovori mi mačka.
- Da si ulovim drugog miša?
- Mijau!
- I ti to meni ozbiljno?
- Mijau!
- Zar si zaboravila ono: "Svi za jednoga - jedan za sve."
- Mijau!
- Jedan nije dosta za sve? Ma nemoj! I što da sad ja radim?
- Mijau!
- Dobro, ulovit ću još jednoga, ali da znaš da tebi neću ostaviti ni brkove.
- Mijau! - uvrijeđeno će mačka i skoči iz pećnice.
Znam da će se sada tri dana duriti, ali ne mogu si pomoći; glad me čini silno okrutnim.
  
  
Što jedna budala može pitati, ni sto mudraca ne može odgovoriti
- Gospon poštar, ste mi kaj donesli?
- Ništa danas.
- A sutra?
- Ne znam. Vidjet ćemo.
- A prekosutra?
- Ma otkud ja znam?
- A prekpreksutra?
- Pa nemam ja čarobnu kuglu, čovječe!
- Nemam ni ja, ali imam dosta veliku špekulu. Bi vam to kaj pomoglo?
- Meni ne, ali nekome bi pomogla kad bi ga pogodila u glavu.
- Ah, vama bih je dao jer ste mi simpatični, ali za nekoga ne dam. Nego, da se mi vratimo na naš razgovor: Bute mi kaj donesli prekpreksutra?
  
  
Na vrbi svirala
- Cijeli dan mlatim praznu slamu. Zaslužio sam malo zabave. Ima li u ovoj selendri kakav koncert?
- Na vrbi svirala!
- Hm, naslov baš i ne obećava puno. Da je, recimo, "Na klaviru svirala" ili "Na flauti svirala", to bi već bilo nešto sasvim drugo.
- A "Na violini svirala"?
- E, to bi, čak štoviše, bilo treće.
- E, vidiš, u naaašoj selendriii nema ni prvog, ni drugog, ni trećeg.
- Tja, što se može. Daj što daš! Idemo, dakle, pogledati "Na vrbi svirala."
  
  
Tri sestre
Otvorim prozor i ugledam kako na cesti leže dvije kune. Zar opet? Ta neki dan sam gotovo na istome mjestu već pokupio jednu?
Da ih dignem ili da ih ostavim - pitanje je sad.
Prolaze ljudi, ali nitko da baci pogled na dvije kune; svi gledaju svoja posla.
Prođe tako dopodne, prođe popodne, spusti se i večer. Što ako padne mrak na sirotice? Ne bih si mogao oprostiti da ih slučajno zdrobi.
Odlaktim se s prozora, izađem na ulicu i vratim se s dvije kune. Sada ih imam tri: Olgu, Irinu i Mašu. Svaku večer priređuju mi predstavu. Tako su dobre glumice da su me neki dan gotovo uvjerile kako su tri sestre. Zaslužile su nagradu. Budući da neprestano sanjare o Moskvi, poslat ću ih svom prijatelju Antonu Pavloviču.
  
  
Gospoda Glembajevi
- Klanjam se, draga barunice!
- Oh, to ste vi, gospodine Krleža! Još uvijek čekate svog šofera?
- Na žalost, da! Nikako da stigne. A vaša svojeglava služinčad?
- Ah, gospodine Krleža, izludjet će me.
- Još uvijek oblače bijele kute?
- Ah, na to sam već navikla, pa čak i na to da oni meni naređuju kada ću jesti i spavati, ali nikako ne mogu podnijeti što mi bez pitanja svakoga dovode u kuću. Jučer su, zamislite, doveli vezanog Napoleona. Priznat ću vam, naravno, u strogoj diskreciji, da sam gotovo sigurna kako je to vezanje obična varka. Već jutros su ga, naime, odvezali, a on je zataknuo desnu ruku u kaput i šeće mojom vilom kao da je to njegov Louvre. Bojim se čak da ne nagovori služinčad da me otruju. Ah, evo, zovu me na ručak. Moram požuriti, jer su u stanju i mene zavezati ako zakasnim.
- Kisdihand, draga barunice, klanjam se!
Bilo mi je neobično zadovoljstvo popričati s vama, gospodine Krleža. Želim vam od sveg srca da se napokon pojavi vaš šofer.

Svako tele ima svoje veselje
(a i magarac)
I-aaa! I-aaa!
I-aa! I-aa!
Zašto se rugaš čovjeku?
Nije čovjek, nego magarac.
Što je - da je, nije lijepo što mu se rugaš.
A zašto se on ruga meni?
Pa nije nikakvo ruganje ako ti kaže i-aaa!
Nije? A zašto si ti mene jučer zviznuo kad sam ti rekao i-aaa?
To je nešto drugo. Ti si meni htio reći da sam magarac.
Eto vidiš! A on sada meni hoće reći da sam magarac.
I?
A!
I-aaa!
Njakala tri magarca.
  

Svi putovi vode u Rim
Dobar dan! Vodi li ovaj put u Rim?
Kako da ne! Samo ako imaš š čim!
Pa, imam deset kuna.
Može! Daj!
Dao sam mu deset kuna i sjeo na put, ali put nikako da krene.
Hoćeš li ti mene odvesti u Rim ili nećeš? - upitam ga sumnjičavo.
A put samo leži i ni makac. Možda očekuje da pucnem bičem?
Siđem s puta i odem kući po bič. Kad sam se vratio, zamislite, tog puta više nije bilo. Valjda mu je dosadilo čekati pa je sam otišao u Rim.
  
 
Tko će koga, ako neće svoj svoga
Koš! Koš! Bravo naši!
To su tvoji, ha?
- Moji, moji! Bravo, dečki! Koš! Koš!
- Evo ti na! Hoćeš još?
Jesi li poludio? Zašto si me udario?
Zato što tvoji naši nisu moji naši.
A koji su tvoji naši?
- Đakovački tamburaši.
Čovječe, kamo si ti zalutao? Ovo je nogomet, a ne "Žice Slavonije".
A zašto si onda vikao Koš!, Koš!
Zato da ovi pokraj mene pomisle da sam lud, jer bi me inače pretukli što ne navijam za njihove.
A koji su to njihovi?
Vaterpolisti iz Donjeg Vrapča.
Kakve to ima veze s ovom nogometnom utakmicom?
To je već jedan pitao u prvom poluvremenu pa su ga bacili u bazen.
Ma u koji bazen, čovječe?
Ovaj zeleni ispod tribina! Ali, jesi li ti došao pričati ili navijati? Bravo naši! Koš! Koš!

U radu je spas
Skočim iz kreveta i krenem prema vratima. Vrata crna kao noć - tek kroz sićušnu rupicu dopire tanka zraka.
Tu mora biti nekakva kvaka - pomislim i počnem pipati po vratima.
Pipam, pipam, ali kvake ni od korova.
Sto mu rogatih stvorova, ta pustite me van! - izderem se uzrujan.
Pustili su me van, a vani se talasa pšenica. Sad vidim da mi je bilo bolje u krevetu punom stjenica nego u cik zore na kombajnu.
Poučak:
Tko u mraku traži kvaku,
drugi mu otvore vrata.
  

Tko pretjeruje - Njemu se ne vjeruje
Bacim ja udicu 156 metara uzvodno, a udica padne ravno u usta somu dvjestokilašu koji je sav sretan proguta, pogladi brkove, mahne mi perajom i uskoči u moju ribičku torbu. Torba pukne, a som ostane na suhom. Ispričam mu se zbog te nezgode i zamolim ga da pričeka dok mi žena sašije veću torbu. Kad sam se vratio, soma nigdje, a na zemlji ceduljica. "Budući da mi ribe ne znamo govoriti, pišem ti ovo pismo moleći te da mi oprostiš što te nisam mogao čekati na suhom. Naišao je, naime, drugi ribič koji me je smanjio na pet kilograma i odnio me doma."
Aha, to sam bio ja! - lupi se u prsa Njem.
I vi Njemu vjerujete? - razljuti se Tko.
Tko pretjeruje - Njemu se vjeruje! - uglas će ribiči, nataknu mamce i bace udice u Savu. Sutra će si kupiti nove.

Tko umije - njemu dvije (a možda i više)
Tko ustane, umije lice i izađe na ulicu.
Daj mi dvije! - kaže mu Njem.
Zašto? - upita Tko.
Tko umije - Njemu dvije!
Pljus! Pljes! Pljas!
Bezobrazniče jedan, rekao sam dvije, a ne tri - vikne Njem.
Od viška glava ne boli - odvrati Tko.
Zbilja? - začudi se Njem. - Onda mi drugi put umjesto pljuski radije daj višak.

Tko se hvali, taj se kvari
Jutros se pogledam u zrcalo i shvatim kako sam strašno lijep - hvali se Tko.
Daj prestani! - vikne Taj.
Ali ne samo što sam strašno lijep, nego sam i izuzetno pametan.
Ta ušuti, hvalisavče! - jaukne Taj.
A imam i punu kasicu-prasicu srebrnih i zlatnih kovanica - rashvalio se Tko sve u šesnaest.
Vidiš što si napravio! Sad sam sav pokvaren - vrisne Taj.
Tako ti i i treba! Tko se hvali, Taj se kvari.

Prijateljstvo
Jednom se ja tako vraćam s Dolca s kanticom meda kad li me netko onako svojski potapša po leđima i kaže: "Oh, kako si, tako se dugo nismo vidjeli", a ja pojma nemam tko je taj pa mu odkažem: "Daj, makni tu šapu s mojih leđa", a on opet: "Pa ja sam medo, zar me se ne sjećaš?", i meni tada sine da smo se prošlog ljeta upoznali u zoološkom vrtu, "Oh, oprosti, kako si, tako se dugo nismo vidjeli", a on meni: "Ma nisam dobro, nigdje na Dolcu meda", "Pa zar je moguće?", kažem ja, "Evo ti moja kantica, bagrem, kesten i livada", "Hvala ti, hvala!", "Molim, molim, to je sitnica!", "A što ćeš sad ti bez meda?", "Ne brini, kupit ću si kutiju sladoleda", "Do viđenja u Maksimiru!", kaže moj medo i uskoči u jedanajsticu.

San
Zamislite ovaj san:
Hodam Ilicom raščupan. Prođem Namu, bacim šešir na Lovački rog i uđem kod Vinceka.
Izvolite! - nasmiješi mi se prekrasna djevojka.
Jednu vaniliju, jednu čokoladu molim!
Za van ili za ovdje? - pita me ljepotica.
Molim za van - izustim sav očaran.
Ljupko djevojče stavi mi u hrskave tačke jednu žutu i jednu smeđu kuglu. Jedva sam ih dogurao do kuće. Cijelu noć sam jeo sladoled, a kad sam se probudio, više nije bilo ni sladoleda ni tački.
Danas popodne moj prijatelj Michelangelo ja idemo kod Vinceka po pola kuglice lješnjaka i pola kuglice jagode, s besplatnim čokoladnim preljevom. Miškec je nestrpljiv pa mora prvi polizati svoju jagodu, ali zato meni uvijek ostavi kornet.
  
  
Umjetnost
Moj prijatelj Michelangelo i ja ne propuštamo ni jednu izložbu.
Večeras u Muzej za umjetnost i obrt? - predloži Miškec.
Može! - složim se ja, kao i uvijek. Kad se radi o umjetnosti, Miškec je glavni. - Kaj ima?
Bidermayer.
Ma ne pitam te koji slikar, nego ono poslije svečanog otvorenja...
Kao prvo, Bidermayer nije samo slikar, jer sam vidio, kad sam dostavljao kremšnite, i neke kipiće, i čaše...
Da, da, znači klopaju se kremšnite, a kaj je bilo u tim čašama?
Ma ništa, čovječe, to je Bidermayer napravio za ukras...
Znači nema soka?
Ima, ali ne u tim čašama...
Uh, zamalo si mi pokvario umjetničko veselje. Dakle, kremšnite i sok? Već vidim da će mi se izložba svidjeti. Taj Bidermayer je pravi slikar, a ne kao neki koji jedva donesu bobi-štapiće u vrećici.

Šetnja
Gledam ljude kako Se šeću Jelačić placom. Zašto da Se i ja malo ne prošećem?
Obučem Se u najljepšu košulju, počnem Se šetati i usput promatrati prolaznike. Neki su Se lijepo počešljali, a neke su Se, zamislite, čak i našminkale, što ja nikako ne odobravam; čovjek Se mora učiti skromnosti. Oni bogatiji počastili su Se u Gradskoj kavani.
Oh, kako ste Se lijepo obukli! - zavidno će jedan prolaznik.
A vi ste Se krasno obrijali - ljubazno odgovorim na kompliment.
Zar nije krasno ovako šetati Se? - doda drugi prolaznik.
Nisam pojma imao da je tako popularno šetati Se Jelačić placom. Morat ću to malo češće raditi.
Počeo je polako padati mrak. Vrijeme je da Se ide doma. Uskočim u četrnajsticu i vratim Se kući.
Sutradan sam čuo nešto čudno: Neki su Se šetali Jelačić placom i poslije ponoći. Ja znam što je red. Ne želim Se učiti na noćni život.
  

Tko pjeva, zlo ne misli
O sooole mio...
Dolce ma non troppo!
O sole mio...
Un poco pi? forte!
O sole mio...
Tutta forza!
O sole mio...
Con anima, con anima!
Ma hoćeš li me pustiti da otpjevam ad libitum?
Aha, sad se pravimo važni kako znamo latinski, je li?
A ti se kao nisi pravio važan s talijanskim?
Može od sada bez latinskog i bez talijanskog?
Može! O, suuunce moje...
Ti meeeni sjaj...

Sulejman i Zrinski
O, zbogom, grade bijeeli,
i Zrinski s tobom seeli...
E, ne može, ne može i ne može! Uvijek si ti Zrinski.
No, dobro, onda ti budi danas Zrinski.
Pa da poginem pod Sigetom, je li?
Eto vidiš! A mene to uopće ne smeta. O, zbogom, grade bijeeli...
Ne može, ne može i ne može!
Ma što ti zapravo hoćeš?
Da malo budeš Sulejman.
Pa da odneseš moj šator u svoje dvorište kad umrem, je li? E, ne može! O, zbogom, grade bijeeli..

.
Dok jednom ne omrkne, drugome ne svane
Izađem pred kuću tik u sumrak da uhvatim svjež zrak, kad li mi netko vikne:
Gdje je? Gdje je?
Evo, tu je! I ja ga hvatam.
Mog puža? - izdere se ivanjska krijesnica.
Ma kakvog puža! Zrak.
Tko je još vidio hvatati zrak? Koji si mi ti bedak!
E, sad mi je zbilja digla tlak, ali je zato njoj pao mrak. (Poklopio sam je kapom).

Zdrav bolesnome ne vjeruje
- Doktore, strašno sam bolestan.
- A gdje te boli?
- I u školi, i doma, i na ulici...
- Hm, da, a što te boli?
- Nepravda, doktore, nepravda. Pola razreda ima gripu, a ja odgovaraj zemljopis, odgovaraj povijest, piši kontrolne...
- Da ti ne bi možda ispričnicu?
- Eto, to ja zovem pravim doktorom. Da, da, ispričnicu. To bi bio pravi lijek za moju bolest.
- Dat ću ti ja bolest, fakin jedan!
- Hvala, doktore, nije potrebno. Bolest već imam. Molim vas samo ispričnicu.
  
 
Razgovori ugodni
Dobra večer, ježiću!
Nemoj ti meni dobra večer, nego natoči već jednom to mlijeko u zdjelicu.
Evo, evo, izvoli!
Nemoj ti meni izvoli, nego se makni dok te nisam upiknuo u petu.
Ma kako ti to razgovaraš sa mnom?
Oštro!
Zar si opet dao brusiti bodlje?
Aha!

Dlaka u jajetu
Danas si se šišao?
Zar se to ne vidi?
Naravno da se vidi.
Zašto me onda pitaš?
To je bilo retoričko pitanje. Zašto uvijek tražiš dlaku u jajetu?
Je li i to retoričko pitanje?
Nije. To je dlakavo pitanje.
Onda dobro: Ne, nikada ne tražim dlaku u jajetu.
Ali je uvijek nađeš.
Slušaj ti, što si toliko navalio s tim dlakama?
Pa zar se nisi šišao danas?
Ti si se baš odlučio posvađati sa mnom, je li?
Ne, to je bilo retoričko pitanje.
itd., itd., itd....
  
  
Tko zadnji, taj je magarac
- Vidiš li onu skakaonicu?
Aha! Malo je previsoka.
Kako za koga.
A za tebe kao nije? E, onda nije ni za mene. Trk, trk, trk! Tko zadnji, taj je magarac.
*****
-Hu-huuu!
Zašto se nisi popeo, magarac jedan?
Bolje magarac, nego pljeskavica.
Znači, ipak je previsoka?
Kako za koga...
...reče magareća noga.
Ha! Ha! Ha! Jako duhovito.
Kako za koga! Ha! Ha! Ha!

  
Tko ima manu, penje se na granu
Imaš li ti kakvu manu?
Volim se penjati na tanku granu.
Šalu na stranu!
Lijevu ili desnu?
Urnebesnu.
Dobro, za danas je dosta rime.
I ja se slažem s time.
Dakle, tko se penje na tanku granu?
Onaj tko je to priznao kao svoju manu.
Ma daj, čovječe, to je bilo zbog rime.
Kad si mogao zbog rime, popni se sada i zbog badminton loptice.

Potresna priča
Što se treseš, čovječe?
Otkad sam pročitao u novinama da je proradio jedan vulkan, sav sam potresen.
Pa nije bilo potresa!
Nego?
Erupcija vulkana. Znaš ono: suklja dim, izlijeva se lava...
Ah, ah, znači da bih morao biti eruptivan? Ne, ne, hvala lijepa! Već sam jednom bio požarni, pa mi je cijelu noć bilo zlo od one cigarete.

Mali zeleni
Jednom tako moj Arf usred noći na vrata, pa laj te laj. Dignem se i otvorim vrata, a on sve u četiri ravno na Zrinjevac. Trk ja sve u dvije za njim. Dojurimo tako iza Umjetničkog paviljona, a moj ti Arf iznenada zabremza. Zatvorim oči, protrljam ih, otvorim. Ne, ne sanjam. Ispred mene tanjur za 50 osoba, a ispred tanjura mali zeleni.
Ti zvati kako? - pitam ja njega, a on se iskrevelji: "Ja UFO", pa veli drugom zelenom:
Od svih Zemljana da naletimo baš na slaboumnog.
Arf, arf! - smije se podmuklo moja džukela.
Zgodan psić! - pogladi ga zeleni i izvadi marsovsku kost.
I pametniji od gazde! - doda drugi.
A moj Arf isplazi jezik, zgrabi kost i crta doma. Isplazim ja jezik malom zelenom, pa crta za psetom. Bacim se na krevet i zaspim kao klada. Kad sam se probudio, od marsovske kosti nije ostalo ni k.
  
  
Zrno do zrna pogača
No, hoće li već jednom ta pogača?
Slažem, slažem!
Što slažeš?
Zrno do zrna.
I?
Još ništa od pogače.
A da probaš zrno na zrno?
Misliš, kao ti kamen na kamen? Ne, hvala! Znam ja tebe: Ti bi htio da meni padne na glavu pogača kao tebi maloprije palača.

Tko (ne) skoči, taj se (ne) smoči
Tko skačeeee!
Ne, ne!
A zašto ne bih skočio?
Tko skoči, Taj se smoči.
Pa zar bi ti škodilo malo vode?
Možda mi ne bi škodilo, ali zašto ne bih i ja jednom skočio, a Tko se smočio?
Ma kako bi to zvučalo: Taj skoči, tko se smoči?
Hm! A ovako: Tko ne skoči, taj se ne smoči?
No, dobro, neću skočiti. Ionako sam zaboravio kupaće gaćice.

Diogenes drugi
Imaš li možda svijeću?
Samo poluizgorenu.
Kako mi se usudiš tako nešto ponuditi? Pa da tražim u polumraku?
Da ti ne bi možda tražio čovjeka?
Aha!
E, to je već nešto sasvim drugo. Ni meni se ne bi svidjelo da nađem polučovjeka.

Šutnja je zlato
Čvrsto sam odlučio cijeli dan šutjeti.
Da nisi bolestan?
Šutnja.
Žalostan? Ljut? Zaljubljen?
Šutnja. Šutnja. Šutnja.
Ah, pusti ga, maca mu je popapala jezik - veli moj prijatelj Michelangelo.
I ti se imaš nešto javljati, netalentirani nositelju imena činkvečentezijanskog malera, kojemu je najviši slikarski domet školica na trotoaru nacrtana kredom ukradenom za vrijeme odmora, a iz likovnog nikada nisi uspio dobiti više od dvojke jer su ti ljudi nalikovali na kuglice koje stoje na dvije raskrebečene štule i pokazuju lijevo i desno štrkljavim trozupcima kao saobraćajci na raskršću...
Ajme meni, čovječe - zavapi moj prijatelj Miškec i uhvati se za glavu - Jesi li kad čuo za onu Šutnja je zlato?
Aha! Zato sam i šutio dok me nisi počeo izazivati.

Sokrat drugi
Znam da ništa ne znam.
Znam.
Što znaš?
Da ništa ne znaš.
Ma ne ja! To je rekao Sokrat prije oho-ho! godina.
Priznao je da je neznalica?
Tko prizna - pola mu se prašta.
Tja, čega se pametan stidi - lud se time ponosi.

Jedna, ali vrijedna
Danas me iz čista mira spopala želja za razgovorom.
Zlatna ribice, hoćeš li mi ispuniti želju?
Bljuć-bljuć?
Koju? Da razgovaraš sa mnom!
Bljuć-bljuć-bljuć???
Nemoj ti meni bljućkati, nego reci da ili ne.
Bljuć!
Nećeš? E, sad ću te istresti i povući vodu...
Hej, čovječe, pa zar ne znaš da ribe ne mogu govoriti? - progovori moja mutavica ljudskim glasom.
Znao sam ja da će mi moja Zlatica ispuniti želju.

  
To je vuk, to je vuk!
Pokucam ja na kolibu, a kozlić počne vrištati:
To je vuk, to je vuk!
Ma kakav vuk, to sam ja.
To je vuk, to je vuk! - dignu dreku i ostala šestorica.
Ta što vam je, koze jedne? Dolazim popraviti uru.
Da si se predstavio čim si pokucao - prijekorno će najmanji kozlić - odmah bismo znali koliko je sati.
Glupog li kozleta! Kako bi mogli znati koliko je sati kad im ura već dva mjeseca stoji.
  
  
Sit gladnome ne vjeruje
Vraćam se tako neki dan mrtav-gladan s tekme u Zaprešiću.
Daj jedan griz! - zamolim suputnika s velikim sendvičem.
Ne dam! - mljacne bucmasti.
Umrijet ću od gladi dok se ova ZET-ova krntija dovuče do Črnomerca!
Ne vjerujem!
Samo što nisam umro! - zavapim očajno.
Ne vjerujem!
Da ti nisi možda Sit? - sjevne meni.
Aha! - grmne debeli, strpa u usta zadnji zalogaj i siđe u Kustošiji.

Tko ima para, kupa se na moru
Idemo se igrati par-nepar! Ja sam par.
Može! Par-nepar-bim-bam-buf!
Četiri. Krasno! Sad se mogu kupati na moru.
A ja?
Doma u lavoru.
Ma nemoj! A zašto?
Tko ima para, kupa se na moru, tko nema, doma u lavoru.
Hm, hm! Idemo se opet igrati par-nepar, ali sada sam ja par.
Može. Par-nepar-bim-bam-buf! Tri. Tko ima nepar, trči kao vepar.
A ja?
Dosadan kô stjenica.
Idemo još jednom par-nepar...
Ti bi silom na more, je li?
Aha.
No, dobro, povest ću te, ali dok ne krenemo, svaki ćeš dan prati i moj i svoj lavor.
Poučak:
Ako nemaš para, dobar je i prijatelj.
  
  
Bedak ima sreću
Imate li rog za svijeću?
Manju, srednju ili veću?
Koju mi preporučujete?
Treću.
Neću!
Ne morate.
Zar se tako razgovara s mušterijom?
Ma što vi zapravo hoćete, čovječe?
Rog za svijeću.
Manju, srednju ili veću?
Koju mi preporučujete?
Treću.
Glupog li trgovaca! Pa već sam rekao da neću. Da sam vam ja gazda, smjesta biste dobili otkaz. Na žalost, bedak ima sreću.

Alea iacta est
Kocka je bačena!
Što si se toliko razmahao? Ne moraš je baš svaki put baciti do Rubikona.
Nisam ni imao namjeru. Ima Rubikon dosta svojih kocaka.
Rubik, valjda! Čovjek se zvao Rubik, tupane.
Što se mene tiče, može se zvati i Cezar. Glavno da voli kocke.
E, ne voli. On je svoju bacio.
I?
Prešao preko rijeke.
Po novu kocku?
Ma što je ovo? Sat povijesti?
Ne, to je "Čovječe, ne ljuti se". Sada si ti na redu. Bacaj!

Konac djelo krasi
Imaš jedno djelo?
Dobro ili loše?
Loše.
Pa, možda bi se našlo jedno. Što će ti?
Našao sam crveni konac.
I?
Kakvo i? Zar ne znaš da konac djelo krasi? Kako hoćeš da ti ga ukrasim?
Na mašnicu! Kad je konac, nek je s mašnicom!

Repertoar
Sinoć sam bio u HNK.
I što si gledao?
Luster. To im je ove sezone najbolja postava.
Originalan naziv, nema što. I, kako je bilo?
Sjajno!
Morat ću i ja otići pogledati taj Luster prije nego što ga skinu.
Sumnjam da će ga skinuti.
To si rekao i za Hamleta prošle sezone, pa su ga ipak skinuli.
Da, ali on nije bio ušarafljen u plafon.

Znanje je moć
Ruže su crrrvene, tajne su skriiivene...
Gdje?
Valjda u ruži.
Misliš u pupoljku?
Možda.
Ne možda, nego svakako, jer bi inače ispale.
Vidi, vidi, na to nisam mislio. A zašto onda ne pjevaju "Pupoljci su crveni"?
Zato što bi se to onda rimovalo sa "Tajni su skriveni".
Misliš tajni agenti?
Ništa ja ne mislim. Ja znam.
Blago tebi!
Skriveno? Pećina? Gusari? Karte?
Skriveno, nego što! Da ne bi gospodin možda i kartu?
Bi!
E, ništa od toga. Danas sam zadnju precvikao u šestici.

Vrč ide na vodu dok se ne razbije
Navalio moj vrč te hoće li na vodu te na vodu, i krenem ja na Savu i čvrsto ga držim objema rukama, a on se dere Pusti me na vodu, pusti me na vodu, Ne može, kažem mu ja, razbit ćeš se, a on meni Ma pusti me, ma pusti me i otima se kao lud, i što ću ja s njim nego ga pustim kad je navalio, a on ti samo krc!, I kako ti je sada?, pitam ja njega, a on šuti, mutavac jedan razbijeni, i šutnem ja njega i kažem Zar ti nije bilo bolje tamo u kuhinji, što si zapeo Idemo na vodu, idemo na vodu?, eto ti sada tvoja voda pa si je pojedi!!
Voda se pije, a ne jede - zaklokoče Sava i polije me po nogama. - To ti je zato što šutaš smeće u mene, zagađivaču okoliša!
Ah, sad se javila prava po kojoj ribe plivaju jedino poleđuške - odbrusim ja njoj, zavrnem nogavice i odem u dućan po novi vrč. E, neće me taj nagovoriti da idem s njim na vodu ni da opet pukne cijev na Gregorijančevoj.

Moja kućica - moja slobodica
(iliti: Sikam pojdi - doma dojdi!)
Koliko tražiš za kućicu?
Moja kućica nije na prodaju.
Svekoješta! Sve ima svoju cijenu...
...ali nije sve na prodaju.
A da se trampimo?
Sorry, mislim da bi tvoja bila preteška za moja leđa.
A ja ne bih stao u tvoju.
Dobro da si shvatio.
Pa, prvi put vidim puža izbliza.
I, kako ti se sviđam.
Balavo.
Ha! Ha! A moja kućica?
Traljavo.
Ha! Ha! Poškakljaj me!
Sorry, možda drugi put. Sada žurim kući. Znaš onu: Sikam pojdi - doma dojdi.

Račun bez krčmara
Jeste li dobro ručali?
Hvala, odlično!
Izvolite račun!
Jeste li vi krčmar?
Na žalost, nisam. Ja sam krčmarev konobar.
E, onda ništa od računa.
Kako to mislite?
Nećete vi praviti račun bez krčmara.
Najte delati z norca bedaka, gospon!
Žalim, ali ne dopuštam da netko radi račun bez krčmara.
Znači, nećete platiti ručak?
Nemojte vi mene vrijeđati, mladiću! Ja ću pošteno platiti što sam pojeo, ali račun bez krčmara...
No, dobro, može i bez računa.
Aha, tu sam vas čakao, mladiću! Bez računa, velite? Sada ćemo jednu prijavicu, pa jednu globicu...
No, no, ne morate platiti ručak...
Pa, ako baš inzistirate, ne mogu odbiti. Zbogom i pozdravite mi krčmara!

Pseće teme
Dobro jutro, Arf!
Dobro jutro, Nera!
Kako ti je Maksimilijan danas sladak!
Je li? Da znaš, pojeo je pola pladnja kolača, slatkić moj mali.
Nemoj mi reći?! A moja Barbara nešto kunja. Jedva sam je izvukla van. Sinoć je bančila do sitnih sati, jadničica moja.
Da, da, i Maksimilijanu se to često događa, slatkiću mojem malom, ali ja točno u šest sati povučem pokrivač i skačem po njemu dok ne uzme lajnu i ne izađe sa mnom van. Vidi, vidi tvoju Barbaricu kako koluta očicama.
Ah, ne znam što bih bez nje, mazice moje. Ponekad se ponaša kao prava kuja. Samo što ne maše repom. A tvoj Maksimilijan gleda pametno kao pas.
Da, da, samo što ne zalaje, slatkić moj. Do viđenja, Nera! Dovedeš opet sutra Barbaru u park?
Aha! Izgleda da joj se sviđa tvoj Maksić.
Što misliš kakvi bi bili njihovi mladi?
Prekrasni! Do viđenja, Arf!
Do viđenja, Nera! Hej, ne vuci, Maks! Valjda je tu ipak pas gazda!

De gustibus
Što misliš o lubenici?
Mmmm, uukusnaa. Dodaj još jednu krišku!
Je li dosta crvena?
Mmmm, super. Dodaj još jednu krišku!
Ne čini li ti se da ima previše koštica?
Ni govora! Dodaj još jednu krišku!
Mogla bi biti malo slađa, zar ne?
Ma kakvi! Dodaj još jednu krišku!
A da ti - umjesto refrena Dodaj još jednu krišku - malo mene priupitaš što mislim o lubenici?
Pa, što misliš o lubenici?
Sasvim suprotno od onoga što ti misliš.
Tja, o ukusima ne valja raspravljati. Dodaj još jednu krišku!

Ulje na vatru
Znaš da me jako zabrinjavaju ovi požari.
Aha! I mene.
Imaš li kakvu ideju?
Nemam, ali imam šlauh.
Da se pridružimo vatrogascima?
To bi bilo plemenito.
Tko će prvi polijevati?
Ja!
Ne može! Maloprije si ti prvi bio doktor u hitnoj pomoći.
A malomaloprije si ti prvi bio policajac u helikopteru.
Zašto ne možete obojica biti istovremeno vatrogasci?
Zato što imamo samo jedan šlauh. Miškec, pusti vodu! Vuuuš! Tako! To će te naučiti da ne dolijevaš ulje na vatru.

Negda bilo- sad se spominjalo
Daj malo meni kanticu!
Ne dam!
Vidiš kakav si!
Opak
Najopakiji čak.
Pa, to baš ne može svak'...
nego samo bedak.
Ti to možda meni?
Ne! Tihooceanskoj sireni.
Otkud ona na Manduševcu?
Tja, ni sirene više nisu gdje su negda bile.

Voda na mlin
Što radiš s tom lopaticom, čovječe glupavi?
Tjeram vodu na svoj mlin.
Hej, smočit ćeš tablu!
Ali ću natjerati vodu na svoj mlin.
Daš onda meni lopaticu?
Zašto?
Da ja natjeram vodu na svoj mlin.
Ti baš hoćeš sve raditi što i ja, je li? Ne može! Osuši tablicu pa ćemo nastaviti igru. Ti si crveni.
Opet?
Nego što nego opet! Da ne bi možda okrenuo kabanicu?
Nema svrhe; i iznutra je crvena.

Vuk dlaku mijenja, a pas ćud

(ako je lud)
Vidiš li ti ovog vuka?
Ništa posebno. Izgleda kao susjedov ovčar.
Ali on nije u zoološkom vrtu.
I to mu je kao mana?
Nije, dok ga ne izbace iz stana.
Misliš da će onda pokucati na vrata vuku?
Ne bi valjda bio lud!
Zašto?
Morao bi promijeniti ćud.
Tja, barem više ne bi živio kao pas...
...nego bi zavijao na sav glas.
Može skupa?
Može! Auuuuuuuu!
Auuuuuuuuu!

Preko kruha pogača

Molim te, dodaj mi jednu pogaču!
Zar ne vidiš da je ispred mene kruh?
Vidim.
Kako onda možeš tražiti da ti dodam preko kruha pogaču?
Ti bi se opet svađao?
Aha! Može kao sinoć kad sam ja bio pas, a ti mačka?
Može, ali sada sam ja pas. Vauuuu!
Mijauuuu!

Guščja posla

Kako mi stoji kapa?
Kao guski sedlo.
Što će joj sedlo na glavi?
Valjda da se važna pravi.
Možda da joj ne pada kiša?
Ili da preplaši miša.
Vi to možda o meni?
Ma što o tebi, gegavice jedna! Guska očito jesi, ali sedlo nigdje ne vidim.
Hmmm, da, stajalo mi je kao tebi kapa pa sam ga ostavila doma.

Nije zlato sve što sja

- Sanjam ja tako da sam dobio na lutriji zlatni mercedes i cijeli dan jurim od Črnomerca do Dubrave, od Sljemena do Sloboštine, i već mi se ukočila noga od gasa, i onda stavim ciglu na papučicu, a moj ti zlatan opali tri stotke po zelenom valu kroz crveno, kad li kod kazališta plavac zajaši motorčinu pa za mnom Savskom, a ja ciglu s gasa pa kroz prozor, ha! ha!, samo se ti kotrljaj, plavac, i sve bi bilo lijepo i krasno da mi nije nestalo benzina nasred Jadranskog mosta, Daj vozačku!, Nemaš vozačku, ptico ribolovna?, Dođe mi da te bacim u Savu, veli on meni, Odsjedit ćeš ti meni, i odsjedio sam u Petrinjskoj sve dok se nisam probudio.
- Tako ti i treba kad se nisi sjetio mene provozati u zlatnom mercedesu! Noćas ću ja sanjati da sam dobio avion, ali nemoj misliti da ćeš letjeti sa mnom.

  
Godišnja doba

Nekako sam sav nikakav ove zime.
To je zbog hladne klime
A ni ljetos baš nisam bio kakao treba.
Jasno, kad alergija posvuda vreba.
Možda će proljeće biti moje godišnje doba
To se ne zna - dok čovjek ne proba.
Koje mi je još godišnje doba ostalo?
Jesen.
Dobro. Hoće li mi jesen donijeti olakšanje?
Sad me izazivaš da kažem nešto što se rimuje sa olakšanje, je li?
Aha!
E, baš neću!
Pa, ne mogu svaki dan imati sreću.

Koncert za kapljice, munju i grom

Tok! Tok-tok! Tok-tok-tok-ton! Toook!
Gdje si naučila tako lijepo bubnjati?
Glazbena škola! Tok! Tok-tok-tok! Tok-tok!
Vidi, vidi! Imaš li možda i light-show?
Nego što! Sjajno i blještavo! Tok-tok-tok-tok!
Kako ti se zove ta skladba?
Tok-tok-tok-tok! Koncert za kapljice, munje i grom.
Požalio sam što sam se upustio u razgovor s njom, ali prekasno.
Grom, veliš?
Groooom!
Kad su mi se otčepile uši, provjerio sam partituru. Moje su se crne slutnje obistinile: u gromovoj dionici pisalo je crescendo, a ne kres u prozor. Ni muzičari više nisu što su negda bili.
  
  
A, ali, nego, već

Ove godine jesen me je zbilja iznenadila.
Kakvo lišće hoćeš? - upita me iznebuha.
Žuto! - kažem ja.
Izvoli!
Hvala!
No, što čekaš? Pokupi ga!
Hm, nije bila riječ o kupljenju lišća...
Kako to misliš?
Pa, pitala si me kakvo lišće hoću...
... a ti si tražio žuto. Jesi li ga dobio? Jesi! Ne očekuješ valjda da ga još i pokupim umjesto tebe?
To ne, ali...
Nema tu ali, nego već jednom počni kupiti. Ta današnja mladež! Daš im što požele, a oni se ne čak ni sagnuli da to pokupe.

Grički top

Slušaj ovu priču! Sretnu se dva bedaka...
U čemu je kvaka?
Nemoj me prekidati! Sretnu se dva bedaka kod uspinjače i prvi pita drugoga: "Idemo na Lotrščak?" Drugi veli: "Idemo." "Uspinjačom?" - pita prvi. "Uspinjačom!" - odgovori drugi.
I, jesu li otišli?
"Imate li kartu?" - pita ih kondukter. "Nemamo!" - odgovore oni. "Onda ništa od vožnje uspinjačom!" - veli kondukter.
Zašto se nisu uspeli stubama?
To je i njima palo na pamet, ali je u tom trenutku puknuo top.
I?
Vrisnuli su iiaaoouu!
A e?
E, u tome je kvaka: bedaci ne znaju samoglasnike. Kužiš vic? Ha-ha-ha!

Gdje si ti, ne stane tri

Jedan-dva, hopsa-sa! Četiri-pet, vrtolet!
A gdje ti je tri?
Ostao u smočnici.
Nisi ga valjda zaključao?
Naravno, inače bi mi odmrčao.
Kad ćeš ga pustiti van?
Kad bude pristojan.
Nadam se da ga nećeš držao do navečer - kao onda kad si mene zaključao, pa si otišao s dečkima na Jarun.
Onda kad me je ugrizao inćun?
Zbilja? To mi nikada nisi rekao. Pravda to se zove, hi-hi-hi!
Hoćeš li u smočnicu opet ti?
Nema mjesta! Tamo je već tri!

Svako zlo za neko dobro

Našiljim ja bojice, uzmem blok pod mišku, pa na Jarun.
Vidi, vidi umjetnika! - dive mi se prolaznici.
Portreti, portreti! Iskusno umjetničko oko!
Može! - veli glavonja.
Što može? - pitam ja.
Portret! - veli on.
Ništa od toga! Moje mi umjetničko oko govori da vaša glava ne bi stala na blok.
E, sad će, za promjenu, jedno vrijeme imati plavo oko!
Sva sreća što mu je šaka poletjela ulijevo. Da me je slučajno pogodio u umjetničko oko, sada ne bih znao da sam asimetričan.
  
  
Tko se zadnji smije, najslađe se smije

(ako ga netko ne polije)
Na što te asocira siječanj?
Na drvosječu! A tebe?
Isto. A veljača?
Ni na što! A tebe?
isto. A ožujak?
Slušaj, kaniš li ti mene pitati i za travanj, i za svibanj i za lipanj?
Jasno! Čak štoviše, i za srpanj, i za kolovoz, i za rujan.
I za listopad , i za studeni, i za prosinac?
Da, da! Na što te sve to asocira?
Na maltretiranje. A tebe?
Isto! Hi-hi-hi!
Jako smiješno. Ha-ha-ha!
Sada sam ja na redu: He-he-he!
A sad sam ja: Ho-ho-ho!
Hu-hu-hu! Tko se zadnji smije, najslađe se smije.
Ako ga netko ne polije! Ha-he-hi-ho-hu!

Ne plazi jezik, da ne moraš u ZOO

Neki se ljudi sa svačim šale. Te onome su cipele premale, onaj ima klempave uši, a ovome nosina strši. Došao sam i ja na red, i to kad sam lizao sladoled. Onaj od kupina.
Pogledaj mu jezik! - jedno će zabadalo.
Kao u žirafe! - priklopi drugi.
Uvučem jezik i trk-trk u Maksimir. Uz mene trči moj Arf isplažena jezika.
Dobar dan, žirafo! - pristojno ću ja. - Bi li rekla aaaa?
Aaaaa!
Gle, ljubičasta jezičina! To mi je prvi glas da žirafe ližu sladoled od kupina.
  

                        uz dozvolu Blanke Pašagić