Miloš, Damir_Penolope

Eseji o moru

Damir Miloš:
Penolope (1.04.2000)

Eh, te žene! Predivne su, ali ipak pomalo naivne. Gledam ih već godinama, na moru, kako se trude. Ali, ma koliko se one mučile, učile, i u mnogo čemu od muškaraca bile bolje, plovidba morem oduvijek je bila i ostala muška vještina. Na kraju ih ponovno natjeraju u kuhinje, sada brodske, nastojeći svojim ukućanima, sada morskim vukovima, osigurati dovoljne količine hrane, jer tko zna kakva ih još neman morska iza onog rta čeka. A nju, neman, jasno je da treba okrutno pobijediti.Istina, uvidjevši da su im radi kuhanja dobrodošle, muškarci žene na brodu više ne smatraju uzrokom nesreće.

Razloge nimalo emcipiranog položaja žena na svemu što morem plovi trebalo bi potražiti u daljoj i bližoj povijesti, povijesti pomorstva, jer današnji su nautičari ipak potomci slavnih moreplovaca. A oni, slavni kao što su bili, bez noge ili ukrašeni lulom, redom su muškarci. Niti u jednoj drugoj ljudskoj djelatnosti nedostatak noge, ili ruke, nije dospio na takav pijedestal časti kao u pomoraca. Muških pomoraca, jasno, jer žena bez ruke ili noge. Mnoštvo je zaljeva, moreuza, rtova, ukrašeno imenima osakaćenih kapetana. A što se tiče ženskog roda, ne znam postoji li i jedno more, ili barem zaljev što podsjeća na nekad živuće žene.

Za razliku od slavnih imena što u pomoraca izazivaju strahopoštovanje, poput Magelanova prolaza i mnoštva njemu sličnih, imena brodova kao da su odavala nostalgiju za ženama. Uostalom, pomorci su uvijek slavili žene, bilo one daleke, predivne i putene, ili one vlastite, poput Penelope pretjerano vjerne.

Čak su i ratni brodovi najčešće nosili ženska imena, pa kad se tijekom Drugog Svjetskog rata u njemačkoj floti, ma kako kratko plovio, pojavio slavni "Bismark", za razliku od svih drugih brodova, jednostavno su ga zvali "On".

Ali, dio krivice snose i same žene. One najspretije, najodvažnije, želeći svijetu dokazati da mogu biti od muškaraca bolje, upuštaju se u igre čija su pravila izmislili oni, muškarci, dovodeći sebe već na startu u neravnopravan položaj. Žene jure za muškim posadama oko svijeta u najslavnijoj oceanskoj regati "WRTWR", trudeći se da ne budu posljednje, a muškarci za njih govore: dobre su, odlične, samo da se ne potope!

Poput muškaraca slavna Isabela već se po tko zna koji put usuđuje upustiti u bitku s pravim morskim vukovima, u regati samaca oko svijeta, dopuštajući sebi da je, već tradicionalno, muškarci spašavaju. Žene, premda uporne, kao da ne shvaćaju koliko su zakinute samim pristajanjem na pravila kojima se vode spomenuta muška takmičenja.

Dobro, netko će sada upitati, kakva su ta "muška" pravila? Jednostavno, "muška" su pravila ona koja podržavaju ratnički duh, svijest ratnika, a kako je cijela povijest ljudskog roda prepuna ratova, muških ratova, nije nikakvo čudo što sport odiše ratničkim duhom. Olimpijski se pokret utemeljio na ideji da se rivalstvo među protivnicima u ratu prebaci na sportske terene, i premda se godinama ponosio krilaticom "važno je učestvovati, ne pobjediti", pravila po kojima se odvijaju sportska takmičenja niti u svojem najmanjim dijelu ne slijede tu ideju. Od atletike do boksa.

Ako je u temelju sporta trebala biti igra, pravila su već odavno morala biti izmjenjena. Štoviše, ima niz primjera koji govore da su ljudi u nekim krajevima svijeta bili, a možda su i sada, vrlo blizu pravilima koja uistinu slave igru.

Na primjer! Neka afrička plemena igraju nešto slično našem nogemetu. Dvije ekipe, nešto poput golova, ne znam koliko broje igrača, i počinje utakmica! Lubanja opšivena kožom ima istu funkciju kao naša lopta. Gol, ili kako se to već kod njih zove, pa dva nula, tri nula. i onda se gledaoci počinju buniti. Mi bismo rekli zvižde! Sastaje se vijeće staraca, nešto raspravljaju, i nakon nekoliko minuta vrač priopćuje da dva igrača što su igrala u, recimo ekipi golih do pojasa i s kostima u nosu, mora prijeći u dotad protivničku ekipu, onih golih od pojasa i bez kostiju u nosu. Ekipa od pojasa bira koje će igrače dati u zamjenu za ova dva, vjerojatno do tada najbolja iz protivničke ekipe. Kad u nos uguraju kosti, igra se nastavlja. Pravilo koje te izmjene od njih zahtjeva, vrlo je jednostavno. Igra, nakon određenog vremena, može završiti samo ukoliko je rezultat neriješen. Neriješen!

Drugim riječima oni uistinu igraju igru, a da ne spominjemo gledaoce. Pred njima se odigrava sama igra.

Jedrenje na primjer, ukoliko ne dopustimo da nam pogled zastru natjecateljska pravila (ponovno muška), vječita je igra u kojoj su igrači: vjetar, more i ljudi. Među njima ne smije biti pobjednika!

Pravila koja igrači moraju poštovati vrlo su jasna, premda dnevno promjenljiva. More je svakog dana drugačije i novo.Njegova ćud propisuje pravila koje moramo prepoznati i od njega ih naučiti. Vjetar, premda se činio sličan ili isti kao i jučer, svakog je trenutka drugačiji. Ljudi, kao treći igrač u ovoj igri, čine posadu. S njima je, i međusobno - najteže.

Muškarci su more proglasili opasnim jer samo takvo, jasno, dostojno je njihove hrabrosti. Vjetar poznaju samo u olujama, kad je najjači, jer nekakav povjetarac ne predstavlja im dovoljan izazov. Posadu doživljavaju kao sluge, jer oni su, ili će to sigurno biti, strogi kapetani. Jednom riječju, u takvom shvaćanju jedrenja - nema niti može biti igre.

Pravila koje spominjem služe da se uključimo u igru vjetra, mora i ljudi. Mnoga će od tih pravila, usvajanjem vještine jedrenja, biti spremljena negdje u podsvjest, ali nikada zaboravljena. Na moru, bez obzira puše li lagani maestral ili bjesni oluja, čak i kad plovimo koristeći motor tijekom utihnine, vrlo se lako prepoznaju oni koji poznaju ta pravila i pristaju na njih, učestvujući u vječitoj igri. Igri vjetra, mora i ljudi.

Jamačno, niti jedno od tih pravila ne upućuje na razliku između muškaraca i žena.