Miloš, Damir_Ex picador

Eseji o moru br.6

Damir Miloš:
Ex picador (18.12.2000)

Odlazimo. Gibraltar se, onako visok, tek pred sumrak stopio s horizontom. Za devet dana moramo biti na startu regate u St. Tropezu, što će reći da imamo dovoljno vremena zaustaviti se negdje na španjolskoj obali i malo se bolje odmoriti. Ali, iskreno rečeno, na obali se ne snalazimo, ne znamo što bismo učinili sami sa sobom. I koji grad odabrati, zašto?!

Formentera je prekrasan, jedini atol u Mediteranu, ali na atolu se čovjek može samo kupati i slikati. Palma je prenapučena turistima, s njima bi se morali družiti, razgovarati, odakle dolaze, koliko ostaju, hoće li ponovo doći, kako se živi u njihovoj zemlji, ipak je malo skupo...

Na sreću, naše dvojbe odagnao je susret s jedrilicom slične veličine, talijanskom, i nakon kraćeg razgovora dogovorimo se da zajedno svratimo do Barcelone. I oni idu za St. Tropez, na istu regatu, pa je to dobar razlog ostatka puta provesti zajedno. Uvijek je lijepo jedriti s nekim. Dovoljno blizu da se vidite, i dovoljno daleko da ne morate razgovarati.

Dva smo dana pokušavali jedni druge prestići, a onda smo spustili jedra i , prvenstveno zbog veličine brodova, sa svim počastima u Barceloni dočekani. Među jedriličarima, ipak, bez obzira koju zastavu nosili, vrlo se cijene visoki jarboli. Naš ima tridesetičetiri metra. Visok!

Na obali, bilo je očito, ni oni se ne snalaze baš najbolje. Čim smo pristali, ne obazirući se na Gaudia i druge znamenitosti Barcelone, predlože da stavimo dvije ekipe i da zaigramo na male golove.

Mi koji nismo ušli u prvu ekipu demonstrativno smo otišli pred TV-prijemnik u boji, koji je uz mnoštvo bokala, krasio vrlo otmjenu prostoriji Kraljevskog jedriličarskog kluba u Barceloni. Nismo zažalili. Na programu je bila korida. U živo, iz poznatog španjolskog ljetovališta. Bili smo sretni, jer kakav bi to bio boravak u zemlji Španjolskoj kad ne bismo prisustvovali borbi između bika i čovjeka. Odmah nam je bilo jasno da je to ovdje svakodnevna pojava, jer osim nas nikoga nije bilo pred TV prijemnikom.

Izjuri bik, opasna izgleda, i čim je ugledao drvenu ogradu što ga razdvaja od gledalaca, zarije u nju rogove. Pjena i grabljanje nogama. Kamera se približi, na sve strane frca iverje. Oduvijek sam tako zamišljao razjarenog bika.

Juri prema sredini arene gledajući ima li gdje koji protivnik. Konj! Ukopa se. Gleda u konja i na njemu jahača. Konj izgleda, nekakvim bokobranima, dobro zaštićen, a konjanik, vrlo ukrašen, prijeteći cilja bika kopljem. Bik čeka, konj mu mirno prilazi. Konj ima prekrivene oči, jer da je moga vidjeti komu se približava jamačno ne bi bio tako poslušan.

Konjanik koplje zabada u leđa bika. Bez nekog naglijeg pokreta bik se gura prema konju, ali nekako teško, jer koplje mu nanosi bol. Kako je bik prilazio bliže konju, koplje se u njega sve dublje zabijalo. Ali, bik zbog toga nije posustajao. Sad je konja dogurao do drvene ograde, i vrlo sporo, ali moćno, na rogove podigao i konja i konjanika?! Konjanik se, učinilo nam se da je ipak malo iznenađen, prebacio preko ograde, da ne kažem pobjegao, dok se konj lagano zatresao na bikovim rogovima i u lokvi krvi izdahnuo?!

Mi gledamo.

Nekoliko trenutka kasnije, kad je bik rogove izvukao iz trupla mrtvog konja, pritrči mu drugi konj, i konjanik, i on mu zabijajući u leđa koplje. Ovog puta bik je bio vrlo brz. Konja je jednostavno omotao oko svojih rogova, konjanik je ispao već nekoliko metara iza, i svom ga snagom prignječi u ogradu. Čulo se vrlo neugodno krckanje, ograde, kostiju...

Gledamo u TV-ekran, gledamo se međusobno...?! Bik, a oko njega dva mrtva konja?! Sada primjećujemo da u prostoriji više nismo sami. I osoblje kluba promatra što se događa.

Mrtve konje odvlače pomoću živih konja. Bik ne napada, očito je da pristaje na primirje. Gledaoci šute. Niti plješću niti...

U središte arene dolijeće "el pikador"! To su oni brzi momci što bikovima u leđa zabijaju šarene kolčiće. Čim ga je ugledao, bik se nevjerojatnom brzinom zajurio prema njemu, čovjek se vrlo elegantno izmaknuo, ali nije bilo ni govora da biku bilo što zabije u leđa. Potom se namjesti u nekakvu hrabru figuru, vrlo poznatu, zveckajući šiljatim štapićima. I ne gledajući bika.

Hajde, malo smo se smirili, naručili colu, jer mislili smo da će korida sada poprimiti uobičajen tok... Kad?! Na rogovima pikador!? Ex pikador! Krv, jer zahvatio ga je kroz trbuh, šiklja iz čovjeka... Ne vjerujemo?! Jednim pokretom vrata strese ga sa sebe u prašinu. Izjure nekakvi klaunovi, ni malo se ne smiješeći, panično mašući crvenim krpama. Bik se, miran, uputio prema sredini arene...

Pitamo Španjolce oko nas što se događa, da li je to uobičajeno... Komentator s TV objavljuje da se prijenos koride prekida do daljnjega.

Ovako nešto, objašnjavaju nam domaćini, nije se vidjelo već godinama. Dva konja i jedan pikador!

Vraćamo se na jedrilicu, u sigurnost vjetra i mora.

- Kako je bilo?- pitamo nogometaše.

- Dva nula - premda smo zaboravili pitati za koga.

- A kod vas? - pitaju nogometaši, naročito onaj koji je dao gol.

- Tri nula za bika!

Poznavaoci kažu da bikove, nakon koride, poslužuju u najboljim restoranima. Nismo se usudili pitati koga će u ovom slučaju poslužiti. Ubiju li ipak nekako ovog bika (topom) ne bismo ga se usudili ni mrtvog naručiti. Od ovakvog se može i Alien očekivati.