Dopuna Gundulićevog Osmana

(14. i 15. pjevanje)

SADRŽAJ:

14. PJEVANJE
15. PJEVANJE

PJEVANJE ČETRNAESTO

   Nebesa su knjige od vijeka,
Gdje svojim prstom višnji piše,
Neka vidi, tko ga nijeka,
Čijim duhom stvor saj diše.
   Vjekovitijem na njih slovi,
Kijeh ne izbrisa ikoje vrime,
Ki sagradi vas svijet ovi,
Štije se višnje stvorca ime.
   S njih se vječna ori slava
Vječnom trubljom, svijet da sliša:
Božja je ovo sve država,
A kuća mu svijeh je viša.
   S njih je lijepos svaka od svijeta
I što uzdrži zemlja i vriježi:
S njih nam četr dobe od ljeta,
S njih nam daždi, grmi i sniježi.
   Nu potolas ljudska neće,
Što 'e na danu, da je dosta
Znati umrlom umu, veće
Ište i u mraku što još osta.
   Tere i gatat bjehu umrli
Davno u zvijezde jurve uzeli,
Il im dobru kob, il vrli
Udes paka nebo veli?
   I premda se kada i zgodi,
Bi li znanje, bi li sreća,
Da buduće vrijeme usplodi,
Što kom zvijezda dat obeća:
   Ali 'e plahos, crv da trudi
Vidjet, višnji što mu odluči,
Hteć iz tmina, u kijeh bludi,
Vječne sude da prouči.
   Nu što čovjek željno izgleda,
Il česa se straši i boji,
Vele 'e spravan znat naprijeda,
Krugu u višnjem, da l' ne stoji?
   Tijem ni'e čudo, kad zamrači,
I tiha se noćca uhvati,
Neka u mirnu sanku svači
Jadi budu zamučati,
   Što mlađahan car Čelebi-
Mahumeta tajno uprosi,
Željan čuti, vijeće od nebi
Što mu u skutu svome nosi,
   Veleć: "Starče, daj otvori
Strašne knjige, kobne liste,
Za saznati, jesu l' gori,
Ke su u mene, misli iste.
   Čin' mi vidjet, na što sluti
Nebo odzgara, i ke sude
Imaju moji čekat puti,
I da li mi srećno uzbude.
   Pak i ako mi zvijezda moja
Rasap kaže prijeki i teški,
Znaj, da predat ne će, od boja
Tko mač vidje jurve leški.
   Koga od smrti strah ne plaši,
Taj ni od zvijezda predat ne će:
A on, tko se vijek ne straši,
K svrsi ureda doći umjet će.
   Tako i ja ću umjet poći,
Slavni prorok gdi umro je,
I mogućom svom pomoći,
Priukrijepit carstvo moje.
   Ni me veće želja mori,
Da se zvijezde sa mnom slažu,
Neg li prepas, da se obori
Zled njih na me, i gnjev mi ukažu.
   Tijem tva mudros brzo neka
Po nebu se prostre vedru:
Take odluke mirno čeka,
Tko mač svijetli paše o bedru."
   Tijem zamuknu. Ali ureda
Mahmet mudri zborit stane,
Ki raznavat zvijezde gleda
Sred arapske srećne strane.
   Gdjeno u skutu noćna mraka
Mnokrat tihu noćcu istraja
Motreć kruge, dok ga paka
Car ne uzvede vrh saraja,
   Da nebeska djela uhodi
Čudni vještac, i što vidi,
Da poraze carske vodi,
Neka upitan javit slidi.
   On prevraćuć davne knjige,
Ke kaldejski jezik sazda,
Progoniti ljute brige
Nahođaše rados vazda.
   I tako mu danci stari
U nauku tonu i bježe,
Da za ino i ne mari,
Neg što višnji kruzi vriježe.
   Crte ravne, krive i bijeli
Listi od knjige nanizani
Čudnijem slikam bjehu uzeli
Mjesto svakoj hrama u strani.
   Tu najprije viđaše se
Zemlja Atlantu stati o pleću,
Gdje na srijedi sjedi, i gdje se
Sva nebesa o njoj kreću.
   Sred svjetlosti svoje žarke
Merkurio bog bi štiti,
Od hitrine i od varke
Vrelo onijem, kijeh on štiti.
Malo dalje, gdje se uvija
Drugi krug, bi mjesec krni,
Kako roge pruža i svija,
Kad se utapa u mrak crni.
   Bi zatijeme vidjet dano,
Kako Marte i Venere,
Sada docno, sada rano
Oko zemlje put svoj mjere.
   A med njima bješe čudo,
Božje oko ke se veli,
I na djelo mrzeć hudo
Vas saj donji svijet veseli.
   Jove silni zatijem slijedi,
Gdje ponosno u krug hodi,
I Saturno, ćaćko sijedi,
Ki jur nebom svijem gospodi.
   Ostale se paka paze
Sjajne zvijezde lijepu u redu,
Gdje sunčane bježe od staze,
I svijet dvorit obnoć gredu.
   Al nadasve bješe tudi
Strašnijeh vidjet kolo od zvijeri,
Kako u bijesu svome bludi,
I oko svega put svoj tjeri.
   Tu se ovan vitorogi
I bik ljuti u krug vrti,
I nestavnoj rak na nogi,
Spravan, klještim da usmrti.
   Tu se vrli lav zamjera,
Kako oholo skače i rika,
I štipavac, koga tjera
Rasrčena strijelca slika.
   Tu raspaljen jarac veči,
I bez vode riba izdiše,
I tisuću zvijeri ječi,
Ke bi brojit bilo odviše.
   A pak vidiš, ko sve druži
U svoje se stane i kuće,
I u pase, kijem se kruži
Nebo, mrzle, srednje i vruće.
   Tamnijem črknjam, mrklijem broji
Posijano sve se gleda,
A nada, svijem vještac stoji
Sijede brade, lica blijeda.
   Zvijezdam tkana anterija
Niz suhe mu pada pleći,
A rame mu strašni ovija
Zvjerski u buci krug i smeći.
   Tacijem spravam sude od nebi
Bješe starac štiti obiko,
Svjetujući što je trebi
Za izbjegnut djelo priko.
   Ah, kolikrat teške udese
Glava od carskijeh on odvrnu,
Hrleć znanjem svojim, gdje se
Množ najveća zledi zgrnu.
   Ali tadar još ne bješe
Nakanio pako kleti,
Da se vražje sile odriješe,
Ke dno jaza Bog htje speti.
   Još ne bješe tamni onada
Poplavio ponor svijeta,
Ni crnoga svoga stada
Jošte izrigo, svijet da smeta.
   Tijem pazeći prijeke štete,
Ke mu nebo kaže odzgara,
Da carevoj glavi prijete,
Preteška ga muka obara.
   Jadom mori vjerna sluga
S onoga se, kob što sluti,
I tijem veća još mu 'e tuga,
Čijem su bliži carski puti.
   S česa gorke pun pečali,
Što mu na put siđe pako,
Od jeda se vas ražali
I sta zborit caru ovako:
   "O mogući care od cara'
Po kom ini svi gospode,
Uzeo bih ti draže odzgara
Javit glase, bolje zgode;
   Ali kad me, da ti vjerno
Sve navijestim, tva vlast nuka,
Kazat ću ti pravo i smjerno,
Što mi višnja kaže ruka.
   Nebesa ti rijet me sile -
Nauk ako me moj ne vara -
Da paklene ljute od sile
Trijes odazgar na te udara.
   I da pakb vas se zbuča,
Da ti raspe teške uzroči,
Ku to vidi, tko obruča
Put ovoga svrne oči.
   Čijem se u raka ljetos budu
Bog Saturno sresti stari
I bog Marte, za pak hudu
Kob zemaljske vrć na stvari.
   A znaš dobro, da sinovim
Vlaštitijem se prvi pita:
Toli srcem jur njegovim
Vlada tvrdos vrlovita!
   Drugi što je, trijebi nije
Tebi, o care, ja da velju,
Ki kraj ravne Podolije
Krvnu okusi njega želju,
   Pače vidje, on da ispuni,
Kobna zvijezda što ti objavi,
Kad Carigrad vas se uzbuni
Na Ahmeta ti ćaćka slavi.
   Ah, još sad mi srce preda,
I bijela se ježi brada,
Misleć, kakvijem okom gleda
Vrh ovoga svijetla grada!
   A i sad ti zvijezda rodna,
Bojna od strijelca ka je slika,
S pomrake će bit nezgodna
Kvareć djela tva velika.
   I da išto se toga uzbude
(Što bog dobri zgar odvrati!),
Vaj, ki raspi, koje hude
Štete od ljute bit će rati!
   Istina je, da za tijeme,
Dvaš dok mjesec zemlju obiđe,
Nješto bolje stupa vrijeme
I srećnije doba iđe:
   Ali od svibnja dane klete
Isti arapski jezik kune:
A ti u nj emu hoć' da lete
Tve korablje blagom pune!
   Tijem, o care, ako ikada
Spozna istinu znanja moga,
Ah, uslišaj jošte i sada
Ucviljena roba svoga.
   Put istočnijeh svijetlijeh strana
Tvojih dobar' još ne snosi,
Dok ne vidiš, inijeh dana
Ina sreća što ti nosi.
   Pače neka svaki vidi,
Na dvorovim da ć' ostati,
Htjej, da udilje ličnik slidi,
To tvom puku na glas dati.
   Jer ako me sve ne vara,
- A jeda se zbude tako! -
Usred tvoga janjičara
Gnjezdo svoje vrgo 'e pako.
   Gdi ako se ljute uzgoji
Od nabune strašna srda,
Gdje su, dok se uspokoji,
Ka ćeš na nju zbacat brda?
   I ako se - ali oprosti
Tve viteštvo, sad što rijet ću -
Sve navrše vražje zlosti,
Zrijet će žalost svijet još veću.
   Vajme, ki mi strah zadava,
Što mi kobni kažu broji!
Čijeme i ista carska glava
Na ramenu slabo stoji!
   Ah, koli je teška osuda
Prijeke unaprijed vidjet jade,
A pak ne znat, kamo i kuda
Za izbjegnut je ić valjade.
   Teške raspe pazim tvoje,
S tvoga puta ki ti prijete:
A ne more znanje moje
Svojom vlasti da ih smete.
   Ta je, o care, vlas pri tebi,
Samo riječcu jednu izjavi,
Da do bolje sreće s nebi
Istočni se put ostavi".
   I bio bi starac veće
Uložio još besjeda
Za odvrnut gorke smeće
Carske od glave, s kojih preda:
   Ali mlad car za ne čuti
I ne odustat misli od svoje
Cijeć bojazni, kob što sluti,
Riječ mu u tijeku presjeko je,
   Rekuć: "Prestan', ah, prestani,
Starče, od smeća množ toliku
Veće izbrajat; jer zamani
Hrabru 'e iz zvijezda štit bojniku.
   Grob što klanjat vlas ma hodi,
Nebu ugodna stvar će biti:
A tko samo nebu ugodi,
Toga od pakla nebo štiti.
   Bog vrh neba i do njega
Mahumet se sveti uzvisi,
A ostalo što je ovega
Svijeta, o caru samom visi.
   Tijem ne vidim, zvijezde gdje bi
Svo'im gospodstvom vladat smile:
Moje 'e radit, što mi 'e trebi,
I ne predat kobne od sile.
   Pak da i jest višnja volja,
Carstvo i život da mi se ote:
Budi; i slavna smrt je bolja,
Neg li život pun sramote".
   Presta, i ode mlad car tijeme
Slatki sanak da boravi,
I u mirno noćno vrijeme
U zaborav brige stavi;
   Jer koli se kaže s dvora
Stavne misli, srca jaka:
Toli iznutra pak se otvora
Najprije sumnja, prepas paka.
   Razabirat sobom stane
Udes mladijeh svojih ljeta,
Gdje tražeći carstvu obrane,
Raspom prijeti kob mu kleta.
   I čijem trudan tač se topi
Po razlicijeh misli moru,
Zenice mu san zaklopi,
Ter speć osta svijetlu u dvoru.
   U to i noćca svojim koli
Nad tjeme se pope svitu,
Steruć svudar uokoli
Svu koprenu zvijezdam šitu.
   Bješe u doba, od jacije
Saba zora gdje se dijeli,
Gdje ni glasa čuti nije,
Kud Carigrad stre se bijeli,
   Razmi što gdje pas zalaja,
Ki stražara vjerna 'e slika,
Il kapidži sred saraja
Grubijem grlom ure vika.
   Od Crnoga mjesec mora
Izišavši gradu u oči,
Bijeljaše se vrh ponora
Crnijeh vala od istoči.
S zapada mu bjehu paka
Bijelo more i munare,
S kijeh se odbija svijetla zraka,
Ka dažđaše na nj odzgare.
   Čijem s mečeta mjesec hrve
S mjesecom se sjajnijem s nebi,
Na tisuće zraci vrve,
Carigrade slavni, u tebi.
   A sijevo bi jošte i više
Čista u srebru ti bjelila,
Tvojih mira da ne biše
Stegla od pakla crna sila.
   Al po vrsijeh tvojih ona
Kobnu u redu kleta stoja,
Muklijem krilom svud smiona
Leteć noćnijeh sred pokoja.
   Tijem pazeći, car gdje trta
Neodluke prijeke u tmini,
I zvjezdarska kobna črta
Da ga u sebi predat čini:
   Jedan onijeh, koji iz straha
Vječnijeh oganj' na svijet doše,
Na mjesečnoj zraci ujaha,
Odri carski gdje se stroše.
   I ljiljskijeme dočijem krilom
Strašna neman cara opsjeni,
Paklenom mu snit da silom,
A ona hodžom pak se izmijeni.
   Sni car, kako vrh prestolja
Otmanskoga sjedi u slavi,
I svečeva što je volja,
Iz korana svijetu pravi.
   Kad al eto k njemu brže
Srdžbom plamteć svetac stupi,
Ter mu iz ruke knjige istrže,
I u obraz ga dlanom lupi.
   Prenu oda sna car se tada
S priviđenja čudna i huda:
Krv mu studen mraz popada
S teška jada, muke i truda.
   Tijem kako se paka k sebi
Od snebića vrati opeta:
"Prosti, o višnji care od nebi,
I ti, sveče, diko od svijeta! "
   Kliknu; i čijeme hodžu opazi,
Gdje kon odra zlatna stoji:
"Ti li si, hodža", viknu, "o pazi,
Ko su teški jadi moji.
   Ah, kakva me groza hvata,
Vaj, koja me mori muka,
Gdje vrh moga stola od zlata
Svečeva me udri ruka!"
   I kad sva mu već iskaza,
Ka viđenja san mu zada,
Poče od mračnijeh prije jaza
Grda neman, hodža sada:
   "Svijetli care, gdje su stvari
Noćna oda sna jasne toli,
Svjeta pitat vijek ne mari,
Bistrijem znanjem tko se oholi.
   Jer što ć' ino mnjet od tvoga
Zlatna stola, na kom sjedi,
Neg da svijetu car si od boga,
Kijem vladahu tvoji djedi?
   A što koran uči paka,
I javljaše ćitap svijetu,
Kalif da si, znaj, opaka
Krstjan' djela da se smetu.
   Tijem ako ti knjige iz ruke
Slavni prorok srdit trže,
Rijet će, al prosti, da nauke
Koranove ti povrže.
   Čijem mir htjede, a ne rati
Iskat s kraljem kaurinom,
Ki što vlada, ah, trebi 'e znati,
Našom da je svijeh krivinom.
   Znaš bo, čistu sveđ da vjeru
Mač prorokov prostrijet trudi,
A tvoj pušta da se steru
Svud krstjani kleti i hudi.
   Ali ako se mir uroči
Za pak istok da se slijedi,
Novom vojskom da podboči
Car se i carstvo, u kom sjedi,
   Čemu krzmaš? Što zatežu
U dugo se svete odluke,
Krstu kletom klete ruke?
Puci istočni jur da svežu
   Tijem je l' čudo, što te oblasna
Prorokova ruka udri?
Stvar je grda, znam, al jasna
Kob, što svetac hotje mudri.
   Stoga u istok udilj kreni
Lake konje, bijela jedra,
I smijeh blagi opet zeni
Ispod tvoga čela vedra.
   Jer tko turstvo branit hrli,
Tom s prorokom bit će i sreća:
Mio je svecu taki umrli,
Koji ispuni, što se obeća".
   Hodža izusti, i put vrata
Smjerno ustupi, rekav dosta:
A vrh odra suha od zlata
San da dilji sultan osta.
   I proz vrata od dvorova
Kad iščeze, sve zamuknu:
Razmi kobnijem hukom sova
Što vrh dvora dvaš, triš huknu.
   Od svijeh srda, kijem gospodi
Strašnodržac mrklijeh jaza,
Mnijem da pako vijek ne rodi
Take slike, taka obraza,
   Kakva je ona, ku sukobi
Neman, hodžu ka jur hini,
Kad paklenom vlasti dobi
Cara, istočni put da čini.
   Sa nakazan, ka se gori
Od ljubavi anđeo pisa,
Uze paka kip tijem gori,
čijem se dublje satarisa.
   I koli se njegda slavi
Svom ljepotom nad sve ine,
Toli grda pak se objavi,
Kad u vječne drožnu tmine.
   Mutno oko bulji odzada,
Kijem prošasto gleda vrijeme,
Ke, što 'e ljepše, to 'e podbada
Na jed, na bijes žešći tijeme.
   Sprijed je slijepa, da ko prije
Cijeć milosti slabo vide,
Sada u srdžbi svoj ne umije
Štedjet, na put tko joj siđe.
   Od hijene 'e glava kleta,
Srce od zmije ljute i crne,
Nokti od mačka, uši od pseta,
Noge od risa, na kijeh srne.
   Vučjim zubi škripi i kosa,
Proz nos modar plam joj liže,
Sjedi gušter mješte nosa,
Ki se žuti crna niže.
   Zublja i otrov desnoj u ruci,
Nož u lijevoj podrijet siva,
Ko da veli: Sve potuci,
A pak ne ostan' ni ti živa.
   I da 'e brža neman grda
Na zlo, nosi krila od sove:
Dosta 'e rijeti: bješe srda,
Ljubomornos ka se zove.
   Ku, gdje muklijem krilom prši,
Kad sotona vidje prika,
Da zla djela sva navrši
Hrapavijem joj grlom rika:
   "O jazova našijeh slavo,
Glas koje se posvud širi,
Reci, ah, reci, je li pravo,
Da čijem puni si su miri
   Crnijeh našijeh već junaka,
Gdje paklena koris ište,
Samo tvoje znanje i šaka
Docno spješi na bojište?"
   Nu ko tigre, ako u gori
Vižo na nju kad zalaje,
Na nj krvavo oko obori,
A pak put svoj diljit haje:
   Tako i srda kad upazi,
Tko na nj takom riječi zinu,
U vražji se smijeh oglasi,
Zube okesi, pak prominu.
   Letjet srda naprijed grede
Put raskošna perivoja,
Gdje Ljubica lijepa sjede
Pod naranču tancijeh hvoja.
   Ljepota se njeje skriva
Od sunčana zraka gori,
I tijem lakše predobiva,
Sad s mjesecom gdje se bori
   Bješe izišla dikla mlada
Haremskijeh zaklop' sita
Da ljuvezni, ka njom vlada,
U samoći srce pita,
   Tere u mirnoj dočijem noći
Umuknuše svačji trudi,
Ona jedna slatkoj doći
Svoj boljezni vrha žudi.
   Tijem dok vjetric tihi i blagi
Proz naranču milo prši,
Raznoseći miris dragi
Kud perivoj lijep se vrši;
   Il dok šturak krotke u glase
Milo šturi doli u travi:
Sama sobom i ona se
U razgovor ovi objavi:
   "Ah, istino prem se piše,
Da najprve od ljuvezni
Najdilje nam srce uzdiše,
I ne more da se otrijezni;
   Jer je ljubav srcu u mladu
Mlada i ona, a pak kako
Raste srce, tako u skladu
Raste i ljubav s njom jednako.
   Svak najvoli, riječ je stara,
Od djetinjstva na što obiknu,
I najveć ga ono opčara,
Što mu u srcu najprije niknu.
   Tijem ke 'e čudo, što i mene
Drag Korevski sveđ zanosi?
Kad dobrota, ka u njem zene,
Paka od mene ljubav prosi?
   Ah, tko opisat čes će moći
Blazijeh mojih njegda dana,
Kad mi u ropstvo bješe poći
Kaurskoga svijetla bana!
   Nu što velju? Ah, ropstvo nije
Pazeć draga ljubovnika:
Ovo 'e ropstvo, gdje ga krije
Mojim očim tmina prika.
   Nije ropstvo, ne, gdje milo
U slobodi sunce sjaje,
Već gdje mi se 'e utopilo
Mračna jaza teške u vaje.
   Al nebesa ako odzgare
Na ljuvezan mu se obazdru,
Vrijeme je skoro da se stare
Oko njega tmine razdru.
   I moje će žarko opeta
U slobodi sunce iziti,
Ter duševna moga svijeta
Lijep provodič opet biti.
   Znam da kaurka njega rodi,
 kaduna mlada mene:
Ali ljubav, ka gospodi
Mnom, i s ke mi srce vene,
   Vijek ne pozna vjere ine,
Neg ki ljube, da se ljube:
Raj još doli onijem sine,
Ki s ljuvezni zakon gube".
   Još bi u riječi dikla lijepa,
Scijeneć nitko da 'e ne sliša,
Kad doletje srda slijepa
Preko obzide, gdi 'e najviša.
   I da onom se, koga vara,
U poznatoj slici ukaže,
Bećirom se udilj stvara,
I haduma crnca laže;
   A to, neka slike od svoje
Tijeme vele ne popusti:
Čijem je pravo, da zlo što je,
I proz grube grede usti.
   Tere iz zasjed' gusta grma
Kon Turkinje lijepe izide,
I za ruku čijem je uzdrma,
S njom ovako zborit side:
   "Ne scijen', lijepa djevojčice,
Zato 'er ovdje noć te krije,
Tko tve bijelo čuva lice,
Da ga i obnoć nać ne umije.
   Tve ljuvene čuh besjede,
I s koga ti srce gine,
I što dilje zatijem grede,
Sve što od vjere misliš ine.
   Najprije gorke žalim muke,
Ke te s ropstva njega taru,
A pak hvalim lijepe odluke,
S kijeh k krstjanskom greš otaru.
   A i vrijedan je junak toga,
Sve cijeć njega da se ostavi:
Čas, poštenje, strah od Boga
I ćaćkovoj smrt na glavi.
   Čijem, ljepoto ma jedina,
Toli objavlja ćud ljubeznu,
Da s njim hrabro posred tmina
Druga u ponor žena ogreznu.
   Što govorim, velje 'e čudo
Zatravljenu srcu tvome;
Nu ja velim, da je ludo
Krit se u ruho preda mnome,
   Čijem u svakoj vazda slici
Pozna Bećir žensko lice,
Pak i u istoj ugarštici
Razaznava ljepotice.
   Znaj bo: oni što se oglasi
Mlad Ugričić svijetlu u dvoru
Rizvan-paše, ter me ukrasi,
Da je u tamnom sad ponoru.
   Mlad se Ugričić hini samo,
Poljačka je dikla inako:
Krunoslava, koja ovamo
Donije u srce tebi pako.
   Korevskoga 'e vjerenica
Još od leške znana rati,
Blage slike, blaga lica,
A neizmjerno zlato trati.
   A i Kalinka rijet ti može,
S tve ljuvezni sasma plahe
Ke Ugričić ćutje nože,
I ke podrije teške uzdahe.
   Sada u propas gdje se pusti,
U ku Leh se hudi ukopa,
Ah, ke moć će izrijet usti,
Što će iza njih nići stopa!
   Tu tisuću prijecijeh zloba
I prevar' se i hitrina
Dno tamnoga živijeh groba
Carstvu i tebi sad zapina.
   Ako vjere neć' ni cara,
A ti barem sebe osveti:
Umri svaki, koji vara
Što Mahumet rodi sveti!"
   Reče Bećir, i triš haknu
Smrdećijeh na nju iz usti,
A paka se veseo maknu,
Sjen svoj stere grm gdje gusti.
   Jakno od drijemka, tko ga uzima
Već, neg' ište narav blaga,
Na silu se vid zažima,
I ćutjenstvo prinemaga:
   Tako i otrov stere gnjusni,
Ki na nj srda kleta izriga,
Blijed najprije cvijet na usni
I za srce pak posiga.
   Najprije umuknu, pak protrnu
Mramorkome dikla mlada,
Oči izvali, pak prevrnu
Od tisuću teškijeh jada:
   Ko u kladenac bistre vode
Gorke žuči kad se ulije,
Crni udilje vali ishode,
I spoznat ga moći nije:
   I Ljubica, vaj, ne blaga
Jur Ljubica sada veće,
Primožena žuči od vraga
Gorke i strašne kuha smeće.
   O mladice jadna i mila,
S nepameti, ah, ne srni,
Kud paklena šlje te sila,
I gdje jaz te čeka crni!
   Da l' ne poznaš, vrag da 'e kleti,
Što ti crne glase objavi?
Jer tko će ini neg' on smjeti
Tvojoj poraz spravljat glavi?
   Čijem proć tebi nož tvoj bjesni,
Ljubovnika ako ubiješ:
Jer što ć' s srcem bez ljuvezni,
Neg da i njegapak razbiješ?
   Ali ona i ne čuje,
Ni na molbe zrije priklone:
Veće raspe strašne kuje,
Na ke gnjevi ljuti 'e gone.
   Tere kako bijesnu u biću
Dikla mlada malo obiknu,
Svu pazeći lošu sriću
Od bjesnila pjeneć kliknu:
   "Za tebe li, dakle, o hudi
Nevjerniče, spremah veće
Svaka ostavit, i tvoj ludi
Slijedit zakon i tve sreće?
   Ah, davno mi ta zla prika
San javljaše mirne u noći
Veleć: Srce nevjernika
Ko će vjerno ljubit moći?
   Čijem nevjernoj tko se u vjeri
Zače, vjeru plesat mora:
Jer ne ljubav, nego mjeri
Gdje se koris veća otvora.
   Ali odlučih, što će ureda
I mahnitos moju kletu
I tve srce strti od leda
Na ljuvezni vječnu osvetu.
   Crn preda mnom ponor ziva
I pučina vječna jada:
U nj ogrezni, tko ne uživa,
što mu uživat hini nada.
   Nu prije se u nju utopi
Od nevjera srce i zloba,
I nad njime kad se sklopi
Val, da umrem, još je doba".
   Kad izreče bezufana
Dikla strašne se besjede,
Eto i zlatna zraka od dana
Lijepu na dvor zoru izvede.
   S jutrnjega jur vjetrica
Bješe pršat listje uzelo,
I proljetnijeh drazijeh ptica
Jato u žuber pjevat sjelo.
   I ko videć, nje mrklini
Da ne liči svjetlo od zore,
Skoči dikla, i u brzini
U ćaćkove pođe dvore.
   Ali u jazu, gdje boravi
Mlad Korevski jadne dane,
Sunčan zrak se vijek ne javi,
Ni rumena zora osvane.
   Tu starinskijeh vrhu tmina
Vijek nove se tmine grnu,
Zatvorajuć sred dubina
Tamničara skutu u crnu.
   A to, 'er vele turskijeh duša
Vjekovite posla u mrake,
Htje pak Turčin, on da kuša
Bez sunčane živjet zrake.
   I neka još tu na sviti
Gorke od pakla muke uživa,
U verige htje ga zbiti,
I u grob tamni vrći živa.
   Tu štipavci gmižu, i ljute
Zmije po gnjusnoj pliju vodi,
I da zasja zrak u kute,
Bog zna od gada što se plodi.
   O gvozdenu junak stupu
Gvoždjem kovan sjedi i kuka
Gdje gvozdenu vrat proz rupu
I desna mu viri ruka.
   Na službu je lijeva od tijela
Ostavljena mješte druge
Neka s bitja opustjela
Vijek ne izbjegne teške tuge.
   Bijele noge gadnu u kalu
Uštapljene čame i trunu,
A proz vrata rupu malu
S grla mu se gvoždje sunu.
   Loš je u licu, i propala
Viri iz duplja svijeća od oči,
A na prstijeh poput rala
Ostrljat se nokat koči.
   Zaraso je vas u bradi,
I u neredu vlas mu visi,
A zabjego 'e glas od gladi,
Kijem se u boju vrh svijeh visi.
   Tljem ko vidje gdje zaškripi
Gvozden stožer teškijeh vrata,
I gdi unutri o mrak slipi
Nepoznat se junak hvata,
   U glas kliknu (ako kliče,
Komu umire glas u grlu):
"O viteški zatočniče,
Ki mu paziš muku vrlu,
   Ili mi te Višnji s nebi,
Ili pako poslo kleti,
Ah, pomiluj, koga je trebi,
I zled ovu htjej mi odnijeti!"
   Posta lijepa Krunoslava
Na glas drage sve ljubavi:
Čijem prejaku bol joj dava,
Što joj slabi glas objavi.
   Ter kako se stegnu paka.
I nemirno srce utješi,
Sred crnoga sletje mraka,
I u riječ ovu usti odriješi:
   "Ah, kolicijeh nakon zgoda,
Ke mi 'e podnijet bila slava,
Jedva ovi mi danak poda,
Da 'e kon tebe Krunoslava.
   Ali u kakvu, vajme, biću
Pazim ljubav mu jedinu,
I još hudju tvu zlu sriću,
Neg' s koje mi srce stinu.
   Ah, ke podnijeh jade i trude,
Ke potratih srebro i zlato,
Jeda mi se kada zbude
U ovo od tmina sići blato.
   Zbi se, i evo preda mnome
Moj Korevski stoji i sliša,
Da ljuvezni nad našome
Vlas gospodi njeka viša.
   Čijem na moje prosbe i dare
Tvrdi Rizvan toli sljeze,
Da me u tmine ove stare
Pusti vidjet tvoje veze.
   Pače reče da će opeta
Na sunčan te zrak izvesti,
I zlotvorska djela kleta
Pobjegnućem tvojim smesti.
   Tijem slobodi srce drago,
Slatki brače, ah, slobodi,
Čijem te skoro nebo blago
U slobodu zlatnu vodi.
   Ah, čestiti slavni dane,
Tvojim krili brže prši,
Da mom srcu lijepa osvane
Zora, i zled se njega svrši!"
   I s radosti u plač mio
Da ne udri dikla mlada,
Mnijem da još bi velji dio
Rekla onoga što bi rada.
   Ali jakno bojna u luka,
Kad tetiva pne se od zlata,
Ako je odveć, pusti ruka,
Tere izleti strijel krilata:
   Tako i lijepa zatočnica,
Čijem sve srce veće steza,
Tijem se veća poplavica
Iz crnijeh joj oči odveza;
   Ter suzeći jeca, i gladi
Draga svoga ljubovnika,
I svom dušom rane hladi,
Ke veriga da mu prika.
   Sad spovijeda, sada sluša,
Odgovara sada i prosi;
Sad žalosna klone duša,
A vesela sad se uznosi.
   I da 'e vidjet, o, ke jato
Premilijeh bi zrio cjelova,
Kijem se pase obilato
Srce u tmini mračna rova.
   Čijem ne htjede dikla mila,
Takva u bitju kad ga vidje,
Rijet koja ju tare sila,
Cijeć Kalinka što 'oj spovidje.
   Ah, prem nikad to ne laže,
Da zaista, tkogod ljubi,
Ljubljenomu vijek ne kaže,
S česa ljubav cijenu gubi.
   A jak oni komu u buci
Uspjenjena vrla mora
Zasja zvijezda, kažuć k luci
Mirnoj kud mu put se otvora:
   Tamničar se jadni uzdrma
Na nenadne slatke glase,
Viko, jama da mu strma
Samo uzdasim oziva se.
   Ter kako ga čudo minu,
I zamro se duh povrati,
Uze dragu svu jedinu
Po imenu slatku zvati;
   I k njoj šireć od okova
Gvozdenijeh teške ruke,
Ljubežljiva paka u slova
Gorke svoje sasu muke,
   Veleć: "Mila dušo moja,
Prosti, tko jur zaboravi
Sred mračnoga nepokoja,
Da se u slatke riječi objavi;
   Čijem ni'e čudo što besjede
U zaborav lijepe pustih:
Čudo 'e veće što mi grede
Još ikoja riječ iz usti.
   Ah, kako ćeš da ti trude
Moje izrečem teške i ljute,
Ke mi s kobi prijeke i hude
Tijelo i duša davno ćute?
   Nu svi trudi, sve pečali,
S kijeh se i na ke svakčas vratih,
Prema onomu bjehu mali,
Što pak s tebe, dušo, patih.
   Jer sad mi te san ukaza
Grozne s mene lijuć suze,
A sad ruse blaga obraza
Trgajuć te kazat uze.
   U pogube i na boje
Ić te vidjeh mene cijeća,
I s slobode paka moje
Još na djela hrlit veća.
   Nu ti veliš, i valja mi
Ufat skoro da će biti
Gdje ki mračnoj kuka u jami,
Na bijeli će dan iziti.
   Ah, ka čes me i ki dani
Tijem čekaju gori paka,
Kad me u dragoj rodnoj strani
Kružit bude ljubav taka!"
   Ter besjedu jadni tako
Čijem tamničar diljit haje,
Odlagnu mu teški pako,
Ki mu uzroči gorke vaje.
   I na bitje vraćat sjede
Naravsko se duša opeta,
A na obraze suhe i blijede
Ogranjivat rados sveta.
   Pak mu ona riječ prihvati,
Ter ga opeta mili i tješi,
I za pomoć ku mu dati
Svijesti i srcem spravno spješi
   A pak on se na nje oglaša
Mile glase, i pita i žudi
Znat kada mu reče paša
Da se ukrate teški trudi.
   I čijem tako brze čase
Sred ljuvena razgovora
Drazi traju, u vrata se
Ključ golemi zađe s dvora.
   Miliji nije sveti od zvona
Glas pabožnu srcu u veče,
Put neba se kad priklona
Duša k Bogu svomu utječe:
   Zatravljenoj neg dvojici
Rđavijeh bi zveka od vrata,
Ka romona vječna u slici
Ču se od tmina posred blata.
   Pris'luškuju tamničari
S nadom, s sumnjom: je l', nije li
Ki, jao, da ih ne prevari
Od slobode dan veseli?
   Nu kako se paka otvori
Stiješten zaklop s jacijeh ruka,
I u mrak se s luči obori
Oružana mnoštvo puka:
   Tko da izreče što poćuti
Korevskoga vjerenica,
Kad zasjaše strašni kuti
S obasjanijeh turskijeh lica?
   Jakno umrli kad se nada
Sve zadobit, a pak vidi
Gdje mu ufanje sve propada.
I vječna ga propas slidi:
   Tako gnjevom ognjenime
Bezufana Krunoslava
Svoga draga kliknu ime,
I sta blizu, gdje mu 'e glava,
   Hteć, kijeh živijeh prostor luči,
Da ih ne luči mrtvijeh sada,
Neka u smrti bar se sluči,
Što u životu bješe nada.
   Tijem mač paka plamen trže,
I krvničku napa četu,
Gdje se strašan boj zavrže,
Svaki svoga na osvetu;
   Čijem ljuvezan svoju milu
I drag brani život ona,
A poštenje oni i silu,
Ku im žena nanije smiona.
   S obje strane krv se lije,
I udarci dažde i rane:
Ali ona se hrve i bije
S njimi i goni na sve strane.
   Jur Aliju i Mehmeda
Gadne na tli mrtvijeh pruži,
A pobježe Musa ureda,
Gdje se strašan zatvor kruži.
   A Jusuf se i Mujaga
S bratskijeh mrtav ruka obali:
Čijem u slijepoj spili snaga
Ne zna jed svoj na kom kali.
   I još tko zna ke im štete
Nanijela bi dikla mlada,
Da se lukav ne oplete
Beg Suliman kradom zada,
   Otklije najprije Korevskoga,
Zatočnicu lijepu paka
Zgodi zrnom šuplja iz svoga
Gvožda njega ruka opaka.
   Pade dikla s rane teške
Kon predraga svoga roba,
I na nj ruke struć viteške
S njim uzletje k nebu iz groba.

PJEVANJE PETNAESTO

   Promjena je lijek na svijeti
Jadnoj duši svijeh najbolji:
žudi spješno da mu leti
Vrijeme, tko je u nevolji.
   Koga od dnevi brige muče,
Tomu noćca pokoj nosi:
A pak noćne koga skuče
Skrbi, od dana lijeka prosi.
   Što se u dnevi mučno vidi,
I.akše u noći duh naš scijeni:
A najvećma čezne i blidi
Pečal noćna s noćnom sjeni.
   Stoga i Osman mladi želi,
Vele stiješten s noćne smeće,
Da se objavi dan veseli
I rumena zora veće.
   Ka cvatućijem usnam gdje mu
Zlat cjelivat prozor stade,
I po hramu uze svemu
Mlad zrak igrat zore mlade:
   Usta sultan i pun dobra
S lijepijem danom sluta i kobi,
Sutra u divan sazvat obra,
Da se carski skupe robi,
   Robi carski, o kijeh stoji
Stol otmanski tvrd nad svijeme,
I s kijeh svjeta nepokoji
Carski lagnu teško u vrijeme.
   Ki kako se sjajnu u vijeću
Sakupiše lijepu u skladu,
Kažuć caru čas tijem veću,
Čijem ga ohola više znadu,
   Osman uze: "Beglerbezi,
I veziri moji, i paše,
S kijeh svečevi sveti stezi
Posvudijer se raspršaše,
   Što vam glas moj javit grede,
Znam da milo bit vam neće:
Jer tko turske slavi djede,
Razmi od boja ne zna sreće.
   Ali, ah, sreća ta je od boja
Prem vjetrena nad sve ine:
Čijem sad dobra nosi koja,
A sad u čas opet mine.
   Ona učini lanjsko lito
Da moguće vojstvo naše,
Ako i ne bi predobito,
Daj ne dobi što htijaše,
   Čijem što glad mi posla ljuti
Bolnu u vojsku i zle štete,
Što pak - al, ah, ružno 'e čuti! -
Janjičare sramno smete.
   I to 'e uzrok što Poljaka
Na mir sklonih, ne cijeć mira,
Neg da u naprijed žešći paka
S kaurinom rat se tira.
   Jer kad ljuti neprijatelji
Nakon boja mirno sjedu,
Za pobit se snova u želji
Novu snagu kupit gredu,
   I tko od njih veće žudi
Mir, o ratu sni tijem veće,
Kaneć tijeme da mu hudi
Pade s sile zlotvor veće.
   A prem dobro svaki znade,
Da se s turstvom krst ne slaže:
Jedan Bog je; tijem valjade,
Da ga i vjera jedna kaže.
   Nu do toga da bez rati
Tkagod dopre, slično nije:
Prorok otac, sablja mati
Vjeri čistoj bješe i prije.
   Ter da to se paka zbude,
I svetac se velji osveti,
Znaj vas svaki ke vam sude
Sad će moje carstvo izrijeti.
   Ali-paša mojom voljom
Mir s Poljakom kletijem udri,
Kako njedla česti boljom
I Suliman djed moj mudri.
   Leh Kozake ljute u redu
Odsle držat tvrdo obeća:
Tijem Tatari da se svedu
Pod mir, koris ište veća.
   Pače, ratne da se štete
Svakom smire, jošte reče:
Tijem pjenezi neka lete,
Otkle pak nam pjenez teče.
   Nu k tom Poljak ište i daje
Sužnje natrag s obje strane,
Hteć im teške svršit vaje,
I da im slobos lijepa osvane.
   Ja, istinu za rijet pravu,
Mnijem slobode vrijedan nije,
Tko svom sabljom spasit glavu
Od sužanjstva ne umije.
   Izbjegnuti smrt u ratu
Od junaka vijek ne visi;
Al slobodu čuvat zlatu
Zna, junaštvom tko se uzvisi.
   Nu za uklonit novu smeću,
Hoću sužnji da se izbave:
Tijem ni Leh će koris veću,
Ni ja veće steći slave.
   Ponaglavu Korevskoga
Tamničara Poljak pita,
Neka u mraku nije koga
Rodi majka ponosita.
   Tijem Korevskom, premda od prije
S bogdanskoga cvili rata,
Sloboda se nek povije,
I gvozdena otpru vrata.
   Jer je vrijedno da se obdari,
Tko drugoga zanije toli,
Da za nj bit se pođe s cari,
I sam, neg on, umrijet voli.
   Tijem udilje nek se ovamo
U slobodi ban dovede,
Da mu iz našijeh usti damo
Čut što uživat opet grede.
   A pak zatijem za put sveti
Uredit ću sprave nove:
Da, za nov nam rat, donijeti
Svetac bude blagoslove".
   Dospije sultan; nu za njime
Rizvan stari zborit slijedi,
I čijem zbori, mrazne od zime
Drkta u sebi, kopni i blijedi.
   "Prosti, o care svijetli" - reče -
"što od tvoga čut ćeš roba;
Koga smrtna rana peče,
Lijeka čeka samo od groba.
   Tvoja milos čuvat da mi
Korevskoga tamničara,
U dubokoj neka jami
Mrak zločinstva njega hara.
   Ali u himbi tko je obiko,
Himbe ostavit vijeku neće:
Oduzmi mu svekoliko,
A daj himbu, još živjet će.
   Jer da Lehu budeš kletu
Do ne kulu, nego pako,
Još bi vjeru skvrnit svetu
Njega umjelo djelo opako.
   Čijem iz tmina, u kijeh sjedi,
Vrijednijeh duše ka bi u njima,
Još iznađe da besjedi
S mojom kćercom, mojim očima.
   Ah, veliki care, oprosti,
Što običaj tursku gazi,
Tko jur trpje vele i dosti,
Što je od krsta vjerno pazi.
   Napominjat sila mi je
Djela ženska, svijet da čuje
Što kaurin hudi umije,
I ka turstvu sveđ zla kuje.
   On paklenom pripomoći
Toli diklu mladu omami,
Da se odlučit kradom poći
Vjeru u kletu s njim ne srami.
   Ne znam kako to se zgodi
Da Turkinju krst zanese;
Nu bez pakla ni'e tkogodi
Jošte iz groba živijem trese.
   I bila bi, sva je slika,
Opčinjena kćerca moja
Izbavila čarobnika
Iz mračnoga nepokoja:
   Nu zgoda se u to objavi,
Ka zamjerak hud čijem smete,
Ostarjeloj mojoj glavi,
Vaj, još huđe spravi štete.
   Znano ti je, care velji,
Da slobodna ona ruka,
Ka te hrvat gorje u želji,
Bi leškoga dikla od puka.
   Tijem jer rati ne učini,
Što učinit htjede rati,
Ugričić se mladi hini,
Ter sta zlato pak da trati.
   I toli se prostrije hudo
Nje smionstvo da u stari
Grad ov dođe, misleć ludo
Da me zlatom pak prevari.
   Nu tko cara vjerno služi,
Zlata od cara dosti imade:
Tijem ju svedoh, on gdje tuži
Ki joj oči zanije mlade,
   Mneć, u tvrdu neka 'e mistu,
Tko lukavijem putem iđe,
I tko vjeru tvrdu i čistu
Carskijeh sluga crnit siđe.
   Ali, ah, u zo tko se rodi
Čas, zlu sreću kušat mora:
Da se poraz moj dogodi,
Suđeno je bilo odzgora.
   To se prosu, ne znam kako,
I tko 'e Ugrin ču se ureda:
Nu da u svemu imo 'e pako
Dobar dio, krit se ne da.
   Čijem jedina kćerca moja
Nove i teške čuvši glase,
S ljubomorna nepokoja
Svoj ljuvezni uzboja se.
   I bojazan da ne izgubi
Posjedovat što mnijaše,
Čini 'e otkrit pak da ljubi
Neprijatelja vjere naše.
   Jao, vjećni moj prikoru,
I sramoto mojih dana,
Gdje mi skoro na umoru
Ta bi skvrna vidjet dana!
   Ah, kako mi vid se smuti,
Kad pučinu crnu izmjeri
Od poguba, strašnijeh čuti
Tebi, o care, meni i vjeri!
   Tijem rijeh, smrti da se umori
Po zakonu vjere svete,
Tko nevjernik za onijem gori,
Za krstjane što ni'e klete.
   Jer u krvi samoj da se
Prat, proć caru što se zgriješi,
I u krvi samoj zla se
Suproć vjeri skvrna riješi.
   Zlobnik umrije, nje zamani
Štićen s ruke, 'er umrije i ona,
Nu, vaj, tijeme moji dani
Pusti ostaše, duša bona!
   Jer svrh kule, gdje najviša
Put vedra se neba upire,
Kako smrtni klik zasliša,
Skoči i moja kći niz mire.
   I vrh tamne tijem tamnice
Mrtvi u pokoj sve zaćuti,
Razmi u visu što bi od ptice
Kopcu u noktijeh vapaj čuti.
   Čistu vjeru, kćercu i cara
Za najveću imah sreću:
Jednu od njih smrt mi shara,
Za dva druga ja umrijet ću.
   Volja carska da se vrši
I prorokov nauk bljudi:
A ma udilj se glava skrši
I poslana Lehu budi.
   Ne ima za što taj da preda,
Tko jur ne ima da se nada:
Padat sunce lasno gleda,
Komu mnokrat sunce pada".
   Reče, ter put vrata uputi
Slabi starac korak slabi,
A onijem kijem ga bješe čuti,
Skrb se u srce i strah zabi.
   Jer ko onomu koji u gori
Izdišuć se s risom tuče,
Ako oblada, lav još gori
Na nj krvavijem žrijelom ruče:
   Tač s jedne mu strane od tuge
Vethi život pasti prijeti,
A naginje pravda s druge
Za zamjenu glavu odnijeti.
   Zapanjeni svi se paze
S čudne i teške sasma zgode,
Ne nahodeć prave staze,
Smeći na kraj kom da hode.
   Svud tišina mrtva vlada;
Svak, što ćuti, rijet se boji
Znajuć da o jednoj glavi sada
Mir i nemir carstvu stoji.
   Nu zasve da svaki muči,
Dva su svjeta vijeću u svemu:
Čijem za pašu tko se odluči,
A tko drža stran proć njemu.
   Ali hodža smion nad ine
Zudeć da se carski puti
Tijem ne krate, tih prekine
Mir, i ovako da se čuti:
   "Znam da smrti Korevskoga
Rizvan zakon božji osveti,
I pogleda da ga s toga
Lehom mijenjat nije smjeti:
   Nu ka svecu pak se obeća
Čas, ko bit će ispunjena?
Mnijem, za kupit dobra veća,
Nije odveć manja cijena.
   Tijem tve carstvo, sad prosudi,
Je li vrijedno, s jedne glave
Prorokovi strašni sudi
Svemu carstvu da se sprave?
   Mudar čovjek vazda gleda
Mjerit štetu veću i manju,
I ku od njih manju ugleda,
Objem rukam hvata za nju".
   Zabuni se svijetlo vijeće
Na krvavi svjet i teški,
Nu Dilaver hrabri iz smeće
Diže glas pak svoj viteški:
   "Čudan udes i nad svima
Gorak, care, svijet ov hara:
Da tko vjeru bljudit ima,
Na nevjerstvo puti cara.
   Da što vjerni pak će rijeti
Prorokovi robi i tvoji,
Ako, jerbo vjeru osveti,
Glavu izgubit bude koji?
   Ah, vjera se neka uzdrži,
Mir il rat pak neka slide,
Jer je rasap tu najbrži,
Vjeri rasap svi gdje vide.
   Ako mir ti Leh uskrati
Bez zamjene paše slavna,
Ne plaši se, znat će stati,
Ki su u ognju stali odavna.
   A što istočne spremaš pute,
Je l' mnoguće da će biti
Napredačno što proz ljute
Čine u djelo bude iziti?
   Ah, bojim se vele i plašim
Da nevjerstvom ako vjeri
Godit počmeš, glavam našlm
Gnjevno nebo ne zamjeri;
   I da paka rat s nebesa
Teži bit će neg rat leški:
Onom ne mož' neg čudesa,
Ovom oprijet mač viteški".
   Presta, i žamor svud se prosu:
Čijem što ču, kom skrb zadava
A kom rados, već kako su
Razne misli raznijeh glava.
   Nu pak brzo svaki ućuti
Na znamenje dano odzgara,
Za žuđeni sud tijem čuti
Il protivni mlada od cara.
   Kom, hteć poso da dovrši,
Riječi iz usti dok se riješe,
Eto nago glas doprši,
Rizvan starac jur da bješe.
   Razabra se svjetnik svaki
Od svojega straha i jada,
Ki čijem već bi prije jaki,
Tijem bi veća radost sada.
   Ah, prem čudnijeh ljudskijeh zgoda,
Da tko od svijeh bi ljubljen prije,
Sad gdje dug svoj smrti poda,
Svijem od mila srce bije.
   I ko veseo roj od pčela
Po ulištu šumi i zuči:
Tako i čela svud vesela,
Svačija rados bukom buči.
   A nadasve mlad u sebi
Car s veselja gori i kliče,
Mneć da dobra tijeme s ncbi
Kob za istočni put mu niče.
   Nu jak oni, koji od zlata
Žudeć voće u vis gleda,
I kad mnije da ga hvata,
Ono uhvatit još se ne da:
   Tako i Osman čijem već žudi
S puta istočna slavu steći,
Tijem već žali, još da bludi,
Ki cjeć žena svijet sta teći.
   Ali i Kizlar crni aga,
Grd provodič lijepijeh vila,
Štijuć besjede kijem car zva ga,
Mnije spješit da mu 'e sila.
   I čijem tračke gazi strane,
U Jedrenu slavnu uniđe
Vodeć zvijezde izabrane,
Svijet kijem sličnijeh malo vidje.
   Tu se i crnci bjehu ini
Iz ostalijeh stali kraja,
Čijem se s agom da sjedini
S lijepijem plijenom svaki haja.
   Nu ko nebo, divno toli,
Ne bi divno bilo paka,
Da zenicu, kom se oholi,
Utrne mu kob opaka:
   Tako i ovi vijenac lijepi
S Sunčanice krotke i mlade,
Sila 'e rijeti, ko da oslijepi,
Nje uhiljen pokli ostade.
   Ka gdi u staro Drenopolje
Plačnu u društvu plačna stiže,
Teške i ljute cijeć nevolje
Srce i ruke k nebu diže,
   Vapeć: "Bože, ah, ti spasi,
Pod tve krilo tko se utječe,
Ni daj Bobit što me krasi,
I što tebi jur se obreče.
   Znaš na domu ćaćko slijepi
Da se u jadijeh gorcijeh mori:
Ah, daj kćerca da ga ukrijepi,
Il da udilj se mrtva obori.
   Njemu dvanaes smrt sinova,
Mene mladu Turčin uze,
Slijepa i slaba s kijeh njegova
Staros grozne lije suze.
   Janko i Lauš mu bar da ostaše,
Kijeh djetetom mnom izgubi,
Ni pust on bi s kobi naše,
Ni ja bila turska ljubi.
   Ali ovako on bez štapa
Jadikujuć sam izdiše:
A sred vrlijeh mene slapa
Udes goni ljut odviše.
   Jer Turčina ko da ljubi
Nebu dana vjerenica,
Ka i pred ćaćkom milos gubi,
Od ljuvezni što se odrica?"
   Kako izusti dikla mlada
Vrućijem srcem govor vrući
Onom u čiji vijek se nada
Stavnom dušom štit mogući,
   Teško uzdahnu hadum bio,
Bdeć na stidnoj straži od žena,
Ko da mu je nje glas mio
Mladijeh ljeta uspomena.
   I čijem noćca tiha crnu
Svudijer stere svu koprenu,
Pomno od vrata ključ zavrnu,
Tere u noćnu stupi sjenu.
   Poplaši se dikla tužna
S nenadane čudne zgode,
Mneć il da je neman ružna,
Il da pak je na smrt vode.
   Nu za ruku čijem je uhvati
Mučeć hadum mramorkome,
Najprije na dvor, pak je isprati
Mrakom hanu putničkome.
   Grlje, ki gredu blaga cijeća
Tuđe obijat strane i grade,
Pak zamoli da je iz smeća
Rodno u mjesto vratit rade.
   Sme se i snebi Sunčanica
Na blagodat tač ljubeznu,
I čijem suze li niz lica,
Hadum u mrak naglo iščeznu.
   Glas je, a valja da je tako,
Brat joj Vlatko to da bješe,
Koji od turske da se 'e smako
Guse, općeno ini mniješe.
   On izgubeć slobos svoju,
Zaboravljen vjere i uma,
Proda ujedno diku dvoju
Za Turčina i haduma.
   Tijem pred selom pak se stidi
Javit tko je, tijeme veće,
Čijem, se boja da ju uvridi,
I da omilit tijem joj neće.
   Nu jer narav blaga prije
Sasma okrutnut neće vijeku,
Još se ugasit moglo nije,
Što je najljepše u čovjeku.
   I tako se jadnik muči,
Ture i kršten čijem je ujedno:
Na poli ga svako luči,
A ne hita sasma nijedno.
   Jer što Turčin činit ima,
To mu činit krst ne dade,
A kad krst pak što počima,
Opire se Turčin tade
   O Slovinska zemljo lijepa,
Što sagriješi nebu gori,
Da te taki udes cijepa
I jadom te vječnijem mori?
   Potišteni tvi sinovi,
Gospodičnoj njegda u vlasti,
Izrodi su, il robovi,
Željni s ovcam travu pasti.
   Ah, da 'e proklet tko cijeć vire
Na svojega reži brata:
Jer nesreća tvoja izvire
Samo iz toga kalna blata.
   Ti od njegda braću tvoju
Tuđu u jarmu hladno gleda,
Nit ih brani kako svoju
Trebi 'e branit braću od bijeda.
   Pače ni to ne dopusti,
Brat da bratom svojim te zove:
Ali od ognja svojih ne bljusti,
U sve 'e oganj bacat krove.
   Tijem istinu riječ čuj paka,
Ku me nebo rijet nadiše:
Ti si majka od junaka,
Nu robova vele više.
   Robovi su tvi junaci,
Tvoji sebri, tva gospoda:
Robovi su tvi vještaci,
I svi tvoga ki su roda.
   I ropstvo će tvoje iz tmina
Na gospodski dan iziti,
Kad paklenijeh dno dubina
Bratinska se mrzos hiti.
   Kizlar aga kako obnađe
Da se dikla lijepa izgubi,
Posvudijer je tražit sađe
Od rasrdžbe škripeć zubi.
   Nu gdje ništa pak ne začu
Od plijenjene dikle mlade,
Pače srdžbu još na jaču
Ču, i heduma da nestade:
   Na valove krv mu uzavri,
Ko u zemlji tko se rodi,
Kom gusare vrući Mavri,
I lav vrli gdje se plodi.
   Pak zavapi: "Ah, kolika
Mahnitos je vjera stavna
Pnstavliena u čovika
Krstjanina, nije odavna!
   Riječ je stara da zamani
Mrkoga je kumit vuka:
Čijem i u kumu vuk se hrani,
Razmi manja na nj što 'e buka.
   S toga umrli svak se uči:
Svojih izdat tko ne mari,
Da hitrinu svu dvostruči
Za da i tuđih pak prevari".
   Reče, i hrli tijek upravi
Otle s družbom crnac k gradu,
Da se s novijeh vila objavi
Nova rados caru mladu.
   Tere u carski kako uljeze
Grad u divnu skladu i redu,
Ko kad drag se kami uveze,
Kijem gospođe dične gredu:
   Zasjaše se tamni miri
Od davnoga grada u dici,
Ko da u njem se sunce širi
Djevojačkoj u prilici.
   Jer ako je duhe klete
I strahoća jata huda
Držo, u putu tko ih srete,
Za paklena grda čuda:
   Tako rajske tko ljepote
Mladijeh diklic' gleda i pazi,
Snebiva se, i nehote
I anđelim ih rajskijem glasi.
   S kijem svijetloga sred saraja
Crnac hadum gdje se umjesti,
Tu dva reda u dva kraja
Od njih hitro htjede splesti.
   Neka tako, tko ih gleda,
S dvije se strane ognjem žeže,
A prolazeć da se ureda
S obje strane očim sveže.
   I čijem veće crnac ište
Čas u cara s plijena steći
S Sunčanice tijem ga tište
Veća žalos, jed tijem veći.
   Nu ko mlad car pak dovede
Mogorkinju, ka ga travi,
I pred skladne tijeme rede
Hrabru i lijepu diklu stavi:
   Razigra se srce u njedrim
Gnjevnu crncu scijeneć tade,
Ko da u vijenac čelom vedrim
Sunčanica opet stade.
   Jer koliko svom krotkosti
Vid Srpkinja mlada uzima,
Toli plijeni pak hrabrosti
Mogorkinja srce svima.
   I što ujedno sve su ine
Onom, tko ište ženu u ženi,
Hrabrenu je to jedline
Caru pogled nje hrabreni.
   Tijem pazeći dragu svoju
Zatočnicu pregizdavu,
Tere unaprijed sneći koju
S istoka će sresti slavu:
   Ko on komu preko voda
I planina hodit bješe,
Kad mu nakon mučna hoda
Staze u ravan put se odriješe:
   Pun blaženstva car se objavi
Ponositom svojom riječi,
Ko pod noge da jur stavi
Sve što dosle čes mu priječi,
   Rekuć: "Najprije da je hvala
Bogu i svecu, s njim ki 'e gori:
Jer pred njima sva su mala,
Bez njih ništa ljudski stvori.
   S njih ja uzrastoh svijetu ovome
Gospodičan silnom vlasti:
S njih bi, da svijet preda mnome
Prostrt na tle bude pasti.
   Njihova se vrši volja,
I svijet vas se klanjaj Meci:
I jednoga svrh prestolja
Svijem zapovijed jedna teci.
   Stoga steče grada ovoga
Predobitnik vječnu slavu,
I pogazi krstjanskoga
Ohologa zmaja glavu.
   Stoga i ja ću, ki njegove
Nasljednik sam sablje i stola,
Svijeh, ki krstom kletijem slove,
Sva poplesat djela ohola.
   I da lašnje to se zbude,
Mir s Poljakom dosti nije;
Za zlotvore skršit hude
I ina učinit sila mi je.
   Dok se oružje svjetsko naše
Otpočine slatku u miru,
Duhovna se neka opaše
Sablja i čistu krijepi viru.
   Na pogrebnom sveca mjesti
Klanjat poći htjenje 'e moje,
Janjičar se jeda osvijesti,
I uzna radit držan što je.
   Jeda prorok svojom moći
Na posluh ga dužni uputi,
I za k slavi pravoj doći
Kaže pravi ki su puti.
   Jer bez rati sveca nije;
Bez posluha nije rati:
Protivnika mučno bije,
Komu ruka posluh krati.
   Ah, da bjehu moji vitezi
Ovo lani slijedit htili,
Kuda, o sveče, tvoji stezi
Razastrti već bi bili!
   Stoga u istok svijetli k tebi
Podnebesni kalif gredem,
Neka tvojom vlasti s nebi
Car svem svijetu jedan sjedem.
   I jer život mao je vele,
A velika djela tvoja,
Da ako ja ne, neka odsele
To dostigne traga moja:
   Združit ću se, da koji mi
Smrt mio lani cvijet otruni,
Namjestit se pak novimi
Plodim bude svijeta kruni.
   I jer porod ljepši daje
Stablo iz lijepa perivoja,
Neg ka u gori dane traje
Zapuštena divja hvoja:
   Robinjicam nek se robi
Za sva djela dare i druže:
Grijeh je, carstvo da se zlobi
Onijem zemlju koji pluže.
   Tijem na carstvo svijeta ovoga
Sokolicu sada izbiru:
Kći je kana mogorskoga,
Svud se djela nje prostiru.
   Uza nj k meni pak se uzvisi
Kćerca Esad-efendijina,
I ljepotom ka se visi,
Pertevljeva kći jedina.
   Vrijedni su oba sve cijeć vire,
Da se carstvo s njimi srodi:
Tko za cara rado umire,
Zna ga cijenit tko gospodi.
   Pak obilan pir se spravi
I po svijetu svemu zamni:
Jer kad sunce lice objavi,
Ni'e moguće svijet da tamni.
   A međuto jedan skoči
U Siriju baltadžija,
I gdje Nilo rijeka moči
Plodni Egipat, slavan prija,
   Veleć pašam brže da se
Spravi hrane izobila
Onijem kijeh car vodi uza se,
Vjerna i laka svoja krila.
   I zapovijed moju ostavi
U šerifa Meke svete,
Da njegove hitre plavi
S hrane u Džidu brže lete.
   A do poli svibnja u luci
Sto galija još se opremi,
I šatorje carsko svuci
Prijeko u Skudar s pismi svjemi,
   Neka, ugodno kad zavlada
Povjetarcem vrijeme i morem,
Riješeć jedar' bijela stada
Putovati udilj morem.
   Sa mnom pođi Sokolica
Pogibjelim vikla u boju:
Jerhrabrena nje desnica
Svu će čuvat slavu i moju.
   Pet sat s agom janjičara
S sobom na put jošte uzet ću,
I inijeh toli dvaš bojara
Za sigurnos tijeme veću.
   S Dilaverom tefterdara
I nišandži moga pašu
Zovem, i onijeh koji uz cara
Čile konje vodeć jašu.
   Od carskoga stremena se
Pripravite još gospoda,
Kijem nek trijes pisara se,
Muteferik' četres doda.
   A Mahumet s Huseinom
I Redžepom kajmakami
Neka ostanu nad širinom
Mojih zemalj' bdeći sami".
   Osman reče, a sve vijeće
Na prsima ruke skrsti,
Trepeć s ropstva, ko trepeće
Trst, kad sjever zadme čvrsti.
   Nu se vara tko god scijeni
Sam na sjever trst da preda:
Vlažni na nju jug okreni,
I predat će trst ureda.

                         - Uz dozvolu nakladnika Bulaja -