VILI PJESME

O, ta nemoj pustit mene,
Med svojima nemam svoga;
Nemam nikog doli tebe,
Svoje vjere, svoga Boga.
Pred tvoje sam noge pao,
Da ti dvorim, dok me traje;
Pelenom se ovjenčao,
A sve mislim, lovor da je!
O, ta nemoj pustit mene,
Pa da svisnem u samoći,
Pa da srćem poput sjene
Jadni slijepac slijepom noći;
Već mi nosi tajnu tugu,
Dušu moju po vedrini,
Kroz šarenu gdje se dugu
Svijet ovaj rajem čini.
Dok progledah, sitno čedo,
U kolijevci brbljajući,
U oblak sam tebe gledo,
Kud me smâmi titrajući,
Gdje u carstvu priče šarne
Mali bogo sanjâ plovi;
Ljuljkaju ga pjesme čarne,
Lepet krila serafovih.
I plako sam s tajne želje
Svoje čežnje ne znajući;
Drhtalo je srce tako
Tvoje nebo gledajući;
A kad dođi gluhi sati,
Trzavo sam snivo tebe;
Pitala je čedo mati:
Što ga boli, gdje ga zebe?
- Što me boli, majko moja,
Ni danas ti ne znam reći;
Samo ćutim, majko moja,
Sve to ljuće da će peći!
Što u srcu, majko, peče,
Nije, majko, rana laka;
Čudne boli, što se liječe
Onim smiješkom sa oblaka!...
O ti, suzo svih srdaca,
Kad s pjesničke želje ginu:
Sjajni trače, što ga baca
Toplo sunce u prazninu;
O ti, koju srce voli,
Slatka vilo slađih usti, -
Neka peče, neka boli,
Samo ti me ne zapusti!
Bez tebe sam mrzak sebi,
A uza te svemir grlim,
I kad dignem oči tebi,
Ko po cvijeću trnjem hrlim.
Zvijezde su mi oči tvoje,
Munje tvoji osjećaji,
Srce tvoje - sunce to je,
Što srcima dobrim sjaji.
Gle, ja ne znam sreće steći,
Ne znam puzit, a u prahu;
Ne umijem ništa reći,
Što nij' srcu na uzdahu!
Mnogo se je, vilo, oko
Narugalo već budali;
Jedni, što su previsoko,
Drugi, što su nisko pali!
Al što marim, gdje se smiju,
Il preziru ili škode,
Kad me tvoje misli griju,
Kad me tvoje zvijezde vode, -
A kada se srce cijepa,
Onda boli melem ištu,
Gdje ti dišeš, vilo lijepa,
Kroz prirodu na nebištu.
O, daj vatrom s toga neba
Istine mi pali usti,
Anđeoskog daji hljeba,
Ne zapuštaj, ne zapusti,
Da sa kama hladna, gola,
Tvojim prožet zborim žarom
Uzdižući kupu bola
Bogu pravde pred oltarom!
Vienac, 1891.

IDEALI

Tajna večer, topli osjećaji,
Lagan vjetrić, suhi uzdisaji...
A maglica tanka, laka,
Milo trepti, milo sijeva, -
Vrh valovlja i oblaka
Eno traka mjesečeva,
Pa im šapće, što sve nebo sniva,
Kako suza sjajnom zvijezdom biva...
Sveto nebo, i vi iskre male,
Kažite mi, šta ste zadrhtale?
Sjećate l' se časa mila,
Kad sam bio čedo malo,
Pa bi - čedo - majci s krila
Na nebesa pogledalo,
Mazilo se tepajući tada:
Ja bih, majko, onu zvijezdu rada!
Ide vrijeme: zvijezde zapadaju,
Vrata raja brige zatvaraju!
Žeže sunce, želiš hlada,
Al ti želja gladna mrije;
Ah, nikako i nikada
Stignut, kud ti duh se vije
Pa u vise neizmjerne leta,
A iz tijela u ponor sapeta!
A na umu, ah, toliko snova,
Cijelom svijetu dosta blagoslova;
Srce kano sveti plamen
Pred žrtvenik ljudskom rodu,
Čvrsti osnov, stojni kamen
I prijestolje za slobodu,
I krv živa nek se u prah gubi,
Ustreba li, da se tako ljubi!
Čiste želje - ko vi, zvijezde sjajne,
Nedohvatne - ko i vaše tajne!
Vi, alemi vasione,
Gledate me čudno, je li?
Ko blažene noći one,
Kad sam majci o vrat bijeli
Mazio se tepajući tada:
Majko, ja bih onu zvijezdu rada!
Vienac, 1890.
U PONOĆJE
Na podbule vjeđe težak sjeda san,
Ko na lice da se crni veo sklada,
Kroz nemirne sjete osjet sumoran,
O, kako bi duša zaplakala rada...!
Spominjem se, majko moja,
Prvih zvijezda, prve zore,
Anđeoskog milopoja,
Kada šarne priče zbore.
Spominjem se rajske sreće,
Dok ne znadoh, što je zloba;
Al i prve smrtne svijeće,
I što vidjeh: prvog groba!
Mnogu noć sam mutna srca čeko - -
A do zore? Uvijek daleko!
Iz daljine šušti tajni uzdisaj,
Lijena noć se vlači zlokobrlomu satu.
U dremovnu oku drhtav trepti sjaj,
I preda se zurim kroz maglicu zlatu...
Spominjem se ljudskog grijeha
I bestidne, jadne jave
I odurnog grohot-smijeha,
Gdje nedjela svoja slave!
Klicu zgazi noga kleta,
Al oprosti, Bože, krivim;
Tek mi ljubav osta sveta,
Za nju moram ja da živim!
Za nju dišem i uzdišem sveto...
Gdje si, danče? Istom ponoć eto!
Tihim sankom snije davno svuda sve,
Mojim vrućim mozgom palucaju srsi;
U budućnost kad se misô navrne,
Ko da rika lava na ove će prsi:
Što će zanos tih njedara,
Bogoduhe duše znamen;
Što li iskra božjeg žara,
Što vječite pjesme plamen?
Aj, što mari svijet za muku,
Kad pjesničko srce vrije,
Kad ne može smrzlih ruku
Na toj vatri da ogrije!
Gusle uzmi te svijetom prosjači,
Pjesmom ljubi pa zaturen plači!
Gluha noći moja, crna ti si kob,
Kad nemoćno srce tuđe jade kaje,
Na velikom čuvstvu mekan stere grob,
Kuda bolna duša svih patnika staje!
Odreci se mirna kruha
Pa se kreni svijetom borit;
Kad te kora nađe suha,
I tu će ti gorkom stvorit!
Nek su pakô njedra tvoja,
Nek si žrtva svač'jeg bijesa,
Onda si mi, tugo moja,
Pjesnik, pravi sin nebesa!
Vapi zoru, da sve srce puca,
I vijek slušaj, kako ponoć kuca.
Ponoć kuca... muklo kobni bije bat,
Iz valovlja ko da utopljenik cvili,
I dok srećni sniju, u dremovni sat
Moj se uzdah lako pod nebesa krili -
Teška li je, trnja puna
Ova staza, kud mi poći,
Za svu ljubav cvjetna kruna
Svrh mene će kasno doći!
Moga vijeka cijelo cvijeće
Svezati će dobri ljudi
Uz voštene, smrtne svijeće...
Pa i na tom hvala budi!
Čekat ćemo - i dosad sam čeko,
Tek je ponoć, a zora - daleko...

KAD MI KLONE...

Kad mi klone hladno čelo,
Kad dogori svijeća moja,
Kad mi mrtve oči sklopi
Samilosna ruka koja -
I kad tuđa suza čija
Oplače mi puste dane,
Braćo moja, ljudi moji,
Smilujte se onda na me!
Kopajte mi mirna groba
Na brežuljku u slobodi,
Pospite ga sitnim cvijećem,
Kojim svježa gora rodi.
Spletite mi vijenac zadnji,
Što po rosi ranoj miri,
Da po njemu rado panu
Male ptice i leptiri.
O, te ptice i leptiri,
O, taj dragi svijet mali,
Stoput su me, stoput su me
Nesuglasna razdragali.
A ja sam ih rado gledo,
Tepao im pjevajući,
Ljubio ih kano ropče
Za slobodom uzdišući.
I kad čuju mlade mome,
Okle živa pjesma zuji,
Veselo će tamo doći,
Gdje su leptir i slavuji -
Ah, ja ne ću ništa znati;
U pepelu okle žara -
Al nek pjeva, nek se širi
Svač'je srce sred njedara!
Nek se pjeva, nek se grli,
Nek se lako kolo vodi;
Ne bojte se zlobna svijeta,
Njega nema u slobodi.
A čemu vas za njeg briga,
Čemu vam se patit s njega?
Ljubite se, dok ste živi,
Da ne mroste željni svega.
I ako se desi negdje
Kakva bijeda bosa, gola,
Što je svijet hladno goni
Iz svog tora, iz svog kola,
Grobu momu neka dođe,
A ja ću se molit Bogu,
Nek me pusti stati malo,
Da mu nešto kazat mogu.
Reći ću mu: Što si došo?
Nemam hljeba, da ti dadem,
Nemam krvi, da te grijem;
Ta ni sebe ne imadem!
Krova nemaš? Lezi amo
U moj ovaj krevet mali,
Da dijelimo i to zadnje,
Što su meni ljudi dali!
Vienac, 1891.

PJESMA MOJE SREĆE

Blago onom koji ima zlata,
Mnogo zlata, mnogo srebra bijela,
Pa još koji križić oko vrata,
Pa još koji vjenčić oko čela!
Blago onom, koga rese časti,
Pjevaju mu topovi i zvona,
Blago onom, komu je u slasti
Svijet cijeli šumna plesaona!
Blago onom, te u tihoj noći
Samo gali pune želja grudi;
I dok sanja, kad će draga doći,
Već ga draga cjelovima budi!
Blago vama, stoput blago svima!
Šapćem crno nebo gledajući;
Blago vama, među umrlima
Odabrani, slatko pirujući!
Meni nema časti niti krune,
Nema zlata, srebra nema bijela;
Imam grudi uzdisaja pune,
Crne brige sjede ispod čela...
I vlačim se kroz vesele čete
Kao nešto, što za ljude nije;
Misô mi se ko sirotno dijete
Od kutića do kutića vije - -
I korim se: još je jada dosti,
Više, više neg sam suza lio:
Prosjak traži na smetištu kosti,
Što gospodski pas ih ostavio!
I ja rado gladnoj onoj sjeni
Suzu brišem, i srcu je lako;
Blago vama; al kako je meni,
Vama nikad neće biti tako!
Vienac, 1890.

ZAPAD SUNCA

Srce šuti - - tone zvijezda sveta
Ko da mrije mrtvac dragi,
A lahorak kano uzdah blagi
Pozdrav mu je svijeta - -
- O, što vidje, zvijezdo žarka,
Kuda li ti traka pade,
Osuši li suzu koju,
Ogrija li čije jade?
O, sve site i sve gladne
Tješio ti cjelov vrući,
Pa je li ti žao svijeta,
Zadnji trače umirući? -
- - Je l' mi ovog svijeta žao?
Ta gledim ga kroz eone,
Moje trake vjekovima
Kroz žile mu krvcu gone,
A ja jurim, kud me nosi
Moga puta vječna meta,
I ti pitaš: je l' mi žao,
Je l' mi žao ovog svijeta?! - -
- Da, ti juriš bezdnom vječnim,
Al ti si nam svjetlo dao,
Al ti si nas svojim žarom
Iz mrtvila podigao.
Kroz prirodu život diše
Tvoj plameni cjelov vrući;
O, je li ti žao svijeta,
Zadnji trače umirući? -
- - Je l' mi žao ovog svijeta?
Ni ne vidim mrve lake!
Ne voli mi žarkog sjaja,
Povija se u oblake!
A kad prodrem oblak gusti,
Rasplinem ga u etiru,
Onda vidim gdje se puši
Krvna ljaga u svemiru! - -
- Da se puši, vidim i ja;
I ja gledim s tvoga neba,
I ja krv bih svoju dao,
Nek se puši gdje je treba;
Ta krvca je prva žrtva,
Idealu što se pali,
Med zvijezdama da bi jednom
I mi ljepše zasijali! -
- - Krv tu gledim kroz eone
I sve slušam vapaj ljuti;
Svemir šuti - vama nije
Dosuđeno počinuti.
O, što li je igra vaša
Tek u gvožđe i olovo?
To vas pitam, to vas pitam,
Jadno pleme Kainovo! - -
- Pitaš što se čovjek pati?
Kako komu vjetar dunu;
Kako koga rodi mati,
U krpama il - baršunu!
E, to mu je patnja ljuta,
E, to mu je borba cijela;
Više pravde, više kruha
I slobode i vidjela! -
Srce zape... tone zvijezda sveta
Ko kad mrije mrtvac dragi, -
A lahorak kano uzdah blagi
Pozdrav mu je svijeta.
I gledam ga, gdje pod obzor tone -
- O, je li ti svijeta žao? -
U mom oku trak mu zadrhtao
Kano pozdrav vasione.
A sa zlatnog zapadnog vrhunca
Bijela mi se vila smije;
Čujem pjesmu sfera nebesnijeh
I tješi me pozdrav sunca.
Kako tone veličajnim mirom,
Kako vedro zadnji trak mu blista!
Ko ideja vječita i čista
Carstvuje svemirom...
I kad crne oblačine guste
Strme preda nj leđi blatne,
Onda junak sa tetive zlatne
Oštru strijelu gromom pusti.
I razvedri i u život budi
Kano oko, u kom ljubav vrije,
Sa nebesa slatko nam se smije
Pa prirodu ljubi.
Tako i ti, komu žarka krvca
Grije košto božja zraka,
Rastjeravaj tamu od oblaka,
Podaj ljudstvu svoga srca!
I kad si ga gladna nasitio,
Uminut ćeš tiho, veličajno,
Košto mine ono sunce sjajno
Ogrijavši neživo i živo!
A iz tvoga groba
Rodit će se drugo sunce novo;
Tvoja žrtva - stvaralačko slovo -
Dizati će novo doba.
I rod ljudski slobodnoga duha
Cjelivat će vila bijela:
Vila pravde, ljubavi i kruha
I slobode i vidjela!
Pobratim, 1892.

MRAMORNA VENUS

Divna je bašta - ko istočna sanja,
Što hašiš je prede i ljubavna mâma
I paome šuštaj i tajna mila,
Skrovita negdje kraj Ganga i Nila.
Divna je bašta - njoj u srijedi
Cjeliva mjesec mramor blijedi:
Boštvo ljepote punom u jeku
Kanda si uda kupa u mlijeku.
Kroz toplo noćno magleno velo
Sav svijet puni bujno joj tijelo.
I tko je vidi, krv mu se gruša,
Pod grlom žarka staje mu duša
I srce staje i trne noga.
Pod plaštem noći - svodilje tajne -
Čuti je često uzdahe vajne:
O, vrati mi mir moj i Boga!
Tamo sam i ja nekada upo...
Ah, i od tada mnoga me zora
Srvana nađe kraj mramorna stvora,
Gdje plačem - skupo!
A lik joj gordi sjajem kristala
Ponosno u noć mliječnu se koči,
Pobjedno u me upire oči
S kraljevskog pijedestala - - -
- - - Ta bijah pjesnik - upola luda;
Sitna mi bila rođena gruda
I usko leglo sred majčina gnijezda,
Pa htjedoh sjesti na stotinu zvijezda!
Šta obzor tijesni i zemske međe,
Šta vedrog neba krugovi plavi?
Vjetropir sve to pjesnički pravi
Odjednoć strpa pod vjeđe!
Pjesničku brižno smotah prtljagu,
Cjelunuh zemlju - majčicu dragu,
Strpah u kovčeg sve ideale,
Spustih još jednu suzicu bonu,
Ne znam od zbilje ili od šale
I ... digoh se u balonu!
.... "Zbogom, vi zemske prašnjave ceste,
Evo se sunca mašam;
Za mene jeste više i nijeste,
Svemirski građanin ja sam!"
I dok to rekoh, kolo me ovi
Novijeh, drukčijih bića,
Klikujuć: Ajde, građane novi,
Kušaj i našega žića!
Ne rekoh ništa, nikog ne pitah,
Tko je i okle i gdje je;
Tek mi se cijela pričini svita
Ko apsolutne ideje!
Oh, tamo nad zemljom prekrasno sve je,
Posebnom osuto slašću - -
I onda na koncu ja i ideje
U čarnu pođosmo baštu ...
Divna je bašta - ko istočna sanja,
Što hašiš je prede i ljubovna mâma
I paome šuštaj i tajna mila,
Skrovita negdje kraj Ganga i Nila.
Divna je bašta - njoj u srijedi
Cjeliva mjesec mramor blijedi:
Boštvo ljepote u punome jeku
Kanda si uda kupa u mlijeku.
Kroz toplo noćno magleno velo
Vaskolik svijet puni joj tijelo...
I tko je vidi - krv mu se gruša,
Srce mu staje, staje mu duša,
I tako mrije -
I živ je i - nije -
Dugo sam ondje besvijestan ležo,
Bježala noć je i dan je bježo.
I mnoge noći i mnogi dani
Odoše tako ko prospavani - -
A sa mnom cijeli svijet se klanja
U divotnoj bašti ko istočna sanja -
Tek lik se gordi sjajem kristala
Ponosno u noć mliječnu koči,
Pobjedno u nas upire oči
S kraljevskog pijedestala - -
A oko gorda, ponosna lika
Mnogi se suše, u suzam gube,
Cjelovom zadnjim, ah - samrtnika
Punanu nogu joj ljube.
Vjerujuć u strast, stisnusmo uho
Vapijuć: Bože s nebesi!
I nikoga nema, tko bi ga čuo,
Gdje grmi: Adame, gdje si?
Tek jedva... jedva glava se miče
Nategom, uporno... zadnje...
Već gotovo hladna se usnica tiče
Kamena, umiruć rad nje!
A ona...? Stoji nogom na glavi
I vrat nam grije i vrat nam davi,
Gleda nas pogledom zmije - -
A ja sam srećan, ako još dublje
Tisne mi u grud dvije paklene zublje,
Te ledene oči dvije!
Prosvjeta, 1894.

SAN
(Slika)

Ko bijelo velo od tanane pređe
Širi se nebo bez kraja i međe.
I svud po velu u maglici bajnoj,
Ko biser sitni u hiljadu grana
O vratu nimfe s dna oceana,
Zvjezdice dršću na odori sjajnoj -
A u dnu mora eterna, zračna,
Ko suza s oka trapovijesna,
Ko suza - časom mutna i plačna,
Čas vesela, obijesna,
Zemlja se vidi - prašnjava mrva;
A u tu mrvu sila odvijeka
Usadi trnje i cvijeće bujno,
Ko krvca rujno i bjelje od mlijeka,
I - u svaku ružicu crva!
Mjesec se kupa u prozirnom moru,
I trake mu, mokre od eterne rose,
Svemirske sfere tresu i nose,
U dol i goru...
O, trako svijetla, o, svezo čvrsta
O ruci tajnog božijeg prsta,
O tebi nijemo, o tebi šutke
Cijeli se svemir reda i vrsta,
Na uzici kreću se - lutke! - -
Kad jadnik pomoć sa neba moli,
Ruke nebesima pruža;
I miris tako s hiljade ruža,
S trna i cvijeća moćno se vine,
S gordoga cedra, sa mahovine,
Tamo pred oblačna vrata.
I kako pane pred teške dveri,
Kruto tvrde i nijeme,
Najljepša onda od vilinskih kćeri
Otvara lokot od zlata,
Izlazi korakom sjene...
U nje su oči sklopljene blago,
I kuda tihim korakom dođe,
Ondje je milo, sveto i drago,
Ko da onudi
Majka sa čedom malenim prođe,
A mlijeko joj da'ne sa grudi.
U nje nad čelom zvijezda treperi;
Al ne da svijetli; - čudna joj traka
Ne goni magle, ne goni mraka;
Čarne su trake joj žarke!
A što je bijelo - zlaćanim gradi,
A što je crno - bajno šareni,
A što je gorko - šećerom sladi,
Medom medeni
Čarovna zvijezda sanovne varke!
- - O, dođi! šapće cvijeće i šuma,
Libanski cedar, lišaj sa leda;
O, dođi! šapće i k nebu gleda
Ljubica ukraj druma - -
O dođi, o, dođi! tihano struji
S gora i dola, s dola i gora,
I s tisuće alga u bezdanu mora
Šapat kroz talase bruji -
A ona otvora lokot od zlata,
Izlazi korakom sjene.
I kuda tiho, nečujno dođe,
Ondje je milo, sveto i drago,
Ko da onudi
Majka sa čedom malenim prođe,
A mlijeko joj kanu sa grudi.
- O, dođi! dršće s ptičijeg kljuna,
S pećina galebovih,
Sa lotos-cvijeta - bajnoga čuna,
Gdje kraljica priča plovi - -
Hiljada buba kresove pali
Grmu na tananom rtu,
A himnu pjeva slavujak mali
U sjajnom, čarobnom vrtu.
- - Eto je - stupa! Lako se ziba.
Tiho se biba
Talas na moru, na kopnu grana,
Ko pozdrav, želja i umor -
Još da'ne u počast makovi cvijetak,
I onda uz tihi šumor,
Ko velebne pjesme skladni svršetak,
Prirode disaj toplo se giba,
I grud joj vječito mlada
Pada i raste - raste i pada -
A na te grudi ko blaga majka
Lijepa vila, kraljica sanka,
Naginje uho i oči.
I kao kad majka pred zrake od svijeće
Ruku ko blago sjenilo meće,
I ona tako
Oblačje lako
Mjesecu stere po ploči.
Šušne li listak il ptica makne,
Cjelovom usne tiho ih takne;
Pogladi glatko,
Šane i da'ne:
Ja bdijem - spavajte slatko!
Nada, Sarajevo, 1895.

IZA SPUŠTENIJEH TREPAVICA

Nikada ljepše, neg kad ovako
Naslonim glavu lagano, meko,
A negdje šuška granata lipa
I veselo cvrči vrapčije jato
U mladom lišću...
Divno je, divno
Sklopiti oči, a tamo, s neba,
Glatko se duga otegla traka
I mekano plazi niz trepavke tanke
Draškajuć blago zavjesu svilenu.
Između mene i između svijeta.
O, ala je hitra ta šarna igra,
Što mi je sunce stovrsnim vezom
Veze i šara kao ko vir i oblak
Na tamnoj mreži mojega oka.
I igra tako: u crvenom moru
Pliva i tone zeleni kotač
I bude odjednoć žutijem dimom,
Iz kojeg pršte srebrne iskre - -
Kao kad rumen zlaćane zore
Struji niz greben alema samih,
A od te pjene da bude magla,
Što trepti za blage sutoni majske
Nad mladim žitom.
I to su časi,
Kad priroda slatko srcu ti tepa,
Kad ćutiš lako i talas onaj,
Što ga u rijetkom vazduhu diže
Krilo u muhe, kad naoko lijeće.
I sitna buba, što negdje zriče
Vazda jednako, al dosadno nikad,
I cvjetni pelud, što pada zrio
Od želje da drugi oplodi cvijetak,
Pa lutne katkad, kada mu vjetrić
Bračno veselje obijesno spriječi,
Te on, siromah, visi o dlaci
Koprive ljute, i suši se tako,
Jalovo suši odlično sjeme -
Svakako gorka, vajna sudbina!
Da, i ta buba i pelud onaj
I bezbroj drugih nevida jošte,
Što u toj zračnoj prašini titra,
O, sve ti, sve ti govori bratski,
I poludrijeman bez svijesti plivam
Opojnim virom svemirske pjesme.
Lebdim nad strujom, što se lelija
Od rajske harfe i tamjana svježa,
Što se kroz devet vije nebesa
I desetom ovom majčicom zemljom,
Dokle mi kakva bezočna osa
Ne sjedne na nos! - Ah, na krik bola
Namah se rajska sklapaju vrata,
A oči ljudske glupavo zinu...
I evo - još bih mogo u svijetu
S udesom nekud primirje svezat,
Kad ne bi vila ljudskog užitka
Plašiva, mala košuta bila,
Al u te je vile zečije srce!
I dok te, plaha, ostavi sama,
Istom dok kakva osa te bocne,
I dokle širom otvoriš oči,
A pusta proza u srce uđe,
Svud vidiš, kako bezumna obijest
Po lijepom tvojem Edenu hara,
Kako se ptica s ptičicom čupa
O ciglo sitno proseno zrnce,
I kako kobac grlče peruša,
I žaba zlatne bubice guta
Pa onda sita sa hrpe mulja
Krekeće krepko, i sve to ječi
Ko himna valjda divna i sveta
U slavu vječnog svemirskog sklada!
Ah, mrzim silno glasne ideje,
Koje su vazda žabam na usti,
A svak ih od nas napamet znade!
I svakom od nas probiše uši!
I kad se onda bezvoljan vraćam
Kući od moje granate lipe
I mislim: što to priroda sebe
Ždere i gradi, gradi i ždere,
A sve, što je lijepo, skladno i pravo,
Tek daje čedo maštanja našeg,
O, onda mi biva, da leden stojim
Pred strašnom sfingom, a moje usne
Ne mogu pred njom moliti više
Ko čedo malo, kad sveto kleči
U zipci svojoj ručice dižuć
Tamo spram stare slike o zidu;
Već šutim i mislim i - ne mislim ništa!
Ah, zar je zato, što mi nijesu
Sklopljene vjeđe, i što mi sunce
Ne draška više zavjese svilene
Između mene i između svijeta,
Ah, zar je zato, što ode od mene
Dal'ko, daleko - o, vilo šarna -
Što si mi slatke bajala priče
I tankom pređom leptirskih krila
Skrivala vječni, ogavni kostur,
A ja ga ljubljah kroz tvoju pređu
- Sklopljenih vjeđa?!
Vienac, 1892.

LUCIDA INTERVALLA

Što j' to? - Pa to je njihalo lijeno,
Te mi nad glavom šeta - -
Kroz staklo vidim, gdje vodopad bliješti,
Il svijeću mi valjda pale.
Ah, mrem -
A glava ko komad leda
U bezdan mi nekud tone - - -
I to je smrt?
O, kako brižno anđeli božji
Na perju me spuštaju u grob!
Bez bola, bez želja, klonula uda
Vlažne se dotiču zemlje.
Odista nikad mi tako se nisu
Slatko sklapale oči - -
Svrh mene vidim, oh, lijepo vidim,
Vjetrić se šaljivo igra
S ljudskijem suzam, s riječima ljudskim,
S mrtvačkim turobnim psalmom.
A ja sad ovdje blaženo ležim
I slušam, što zrakom zuji,
Kroz tromračni drijemež slađe ih slušam,
Neg vesele svatove, pjane...
.... Na afričkoj pustoj, žarkoj oazi
Suha se lubanja bijeli,
A crnijem slovom po čelu joj piše
Veliko: Benedictus!
Nekad sam znao latinskih riječi,
Danas šutim i šutim,
Al ono je tamo na suhoj glavi
Najljepši rukopis svijeta!
I to sam jutros župniku kazo,
Al njemu shvaćanje manjka,
I tvrdi, da j' čitavu mudrost blaženstva
Čito tek na - papiru!
Međutim - u grobu - gdje ja sad ležim,
Nema razlike misli - -
I bogzna, ova glava uza me
Od kakva l' polazi grofa!
Vi bi se gore čudili divno,
U kakvom društvu sad ležim!
Al ovdje, međ nama, druga je klima,
I nazori posebni vrlo!
- - Deder, moj grofe, gore na zemlji
Ja sam ti držao glavu;
Sada mi vrati ljubav za ljubav,
De, pa ti moju podrži!
Drobiš se, brate; nisi ni za to,
Treba tu solidna građa!
Čvršća bje kruna naoko čela
Negoli čelo samo.
Onda sam ipak drukčiji čovo,
Od čvršćeg kaosa slupan;
Moj prostor nije širi od mene
I ja ga potpuno punim!
Nekad sam bio gore kovačem
Nad ovom koprenom praha;
Kovo sam svašta, gubio vrijeme
Kujući novce i krune.
Kovo sam svijetu dva stožerna pojma,
Dva krila na noge Sreći,
I pisah na krune: Ovo je mjehur
Od pjene zlatnog safuna!
- Nego mi valja pravednim biti:
Taj natpis nije od mene
Ja sam ga našo u suvišnoj knjizi,
Ljudi je povijest zovu.
Knjigu su pisale božice dvije:
Istina prva se zvala,
Onda je stade čitati Pravda,
Al zaspa na prvome listu!
Od onda hrče i strahotnom bukom
Pjesmu svemira kvari;
I baš je divno, od srca divno,
Što amo ne dopire glas joj.
Evo je ovdje blaženo carstvo,
A smrt mu nijemi vratar;
Tu spavaju orô i bijeli golub,
A golub na orlovu perju.
Ovako sam i ja spavati lego
Bez želja, bez strasti, bez bola:
Nit čujem ptice, nit vidim svijetla.
Tek dublje ponirem u mrak.
A tamo na vratima velike noći
Neka se prikaza bijeli;
Ja k njojzi padam brzinom munje -
O zdravo, o veliki Budha!
Vienac, 1893.

U MASKIRANOJ GOMILI

Pjan je karneval - divljem u bijesu
Alkohol i noć škaklju u mesu -
Šapću se laži kroz vino i pivo,
Koljena dršću, dižu se grudi...
Veselo sve je, srećno i živo,
Što tren im prosto - ne biti ljudi!
O, alaj bliješte, gore i sinu
Te ženske oči u poludimu!
Opojno gore iz polumaske:
Žeravka čas ko munjevna letnu,
Fosfor što tinja Ivanjske noći;
Čas su ko iskra, trule u daske,
Što je zar ruka zlotvorna metnu!
Ciliču gusle... Pean užitka
Hvata se pasa, tijela vitka -
Vitla se, vitla... ciliču gusle - -
Resko i drsko, razbludno - milo.
Valom širokim omamna žara
Na oči, uši, ravno su ušle
Opojne slasti željno u krilo - -
Smanuše već mu mitna stražara!
De, i ja žeđam! Nazdravit žudim
U ovoj noći bijelim grudim,
Plećima što su mramor ko parski,
Rukama gojnim, očima sjajnim;
Svevlasti ženskoj, što sjedi carski,
Trepavkam vještim migom pod bajnim.
- I htjedoh piti, i - nisam mogo!
- - - O, čedo malo, čedo o bijelo,
Zašto je tebe dovela mati,
Rulja gdje ova krila ti blati,
Peto što ljeto kite ti tijelo?!
Smijeh da slušaš nervozne žudnje,
Pogled da gledaš propale bludnje - -?
- I htjedoh piti, i - nisam mogo.
*
Amo te, svijeta udesu kruti,
Sfingo ledena, usnama makni,
Mramornom pandžom srca se takni,
Rad sam te čuti!
Tuži te ovdje - ne znajuć ništa -
Ovo anđelče - pet mu je ljeta -
Tuži te rose kapljica čista,
Što se na percu ljubice blista...
Čelo i vlas joj, stasić joj viti,
Tuže te ovdje - u što će biti,
Šesnaesto kad joj ljeto procvjeta?
Nijema je stala besrdna avet,
Vjeri i umu podla rugavet:
Stoput anđelku strgaše krilo -
Igrački bit će, košto ih bilo!
I lijer cvate, cvijet se razda,
Jedan se truni, a drugi cvjeta;
Pjesnik što plače, ne plaču vazda
Curice mlade šesnaest od ljeta!
- Našto li - tisnuh - onda je meni
Srce da vene, život da grkne?
Čemu se moja krvca ledeni
Sluteći njenu zvijezdu, gdje mrkne?!
Čemu mi čuvstva udahnu ova,
Plakat da moram luđe i luđe
Tuđih grijeha, tuđih grobova
Zločine tuđe?!
- - Nijema je stala besrdna avet;
Ja uzeh čašu suza i krvi,
Lupih je o tu podlu rugavet -
- Sve nek se mrvi!
Vienac, 1897.

U NOĆI MRTVIH

U noći spomena mrtvih, dok tisuć varnica drhti
S trave uvele, grobne, ko iskre divlje da blude
Zvijezdi našoj po kori, nad carstvom spokojne smrti
Cara i roba, uma i lude...
Dok zvona plačiva bruje kroz turobne drvorede
I pjev se dirljivi ori, gordi se mramor blista
I suze vrele se toče, a ruke ih brišu blijede
U staru krpu il komad batista...
Dok dolje pod zemljom vlažnom redovi žutih kostura
Leže na daskama trulim, upored, poleđice,
I grobni zareznik prsten s grbom plemićkim tura
Il zrno u glavi samoubice...
Moje su oči suhe! Duh moj trza me negdje
U bezdan svemirske magle, na konac mirijada;
Vjerujem: da sam ko ona vječit svuda i svagdje,
Iskra, a ne znam, gdje gori joj klada!
Svedno mi, samo kad ćutim, da s panja sam iver njena;
Neka me vitla oluja, svedno mi, kuda me tjera.
Počinut i ja ću negdje, na pragu novoga trena
Reći ću: Vjerovah, da spasava vjera!
Miran ću čekati pogreb: i vama sila kad klone,
O, tebi, zemljo i majko, i suncu i vaseljeni
I svemu bajnomu carstvu, što sada se kupa i tone
U iskravoj pjeni sanja - u meni -,
Demona sumnje ću vidjet, gdje vašega vrh pokrova
Strijelom nemirna oka drob vam miješa i dira,
Utaman! ko da noktom besna ptica sova
Grebe u granit sfinge Misira.
Bijedna ću, očajna, gledat, gdje s vaše lešine skače,
Silnijem, vatrenim krilom po mrtvoj gomili lupa;
Besmrtan vječnost si kune i grdno buči i plače:
Što nijeste umrli skupa!
Vienac, 1896.

SAMILOST

Pa u čem sjaj ti sveti, ti - boli srca moga,
Ko biser te si njemu u bezdnu morskih tmina?
U čemu polet tvoj mi do spoznaje, do - Boga,
U čemu žuč ti ko milina?
.... Ti pred okom si alem, kroza te se u duši
Sva bijeda svijeta lama i krv mi srcu digne;
Cjelokup jad života po meni sav se ruši,
Posvećuje me kad me žigne!
Ti moj si anđel sjetni, što pouzdana oka
Do ljubavi me vodi, do zagrljaja svijeh;
To oko to je sunce, i bez njeg preduboka
Tamnina zemlje koti grijeh.
Ah, jadan, ko te nema. U grijehu ležat on će,
I duh mu vječno lijetat po kalnoj ovoj doli;
Kroz cijelu dršćuć vječnost svoj čekat sudnji zvon
Al gdje mu srce, čim da moli -?!
Prosvjeta, 1897.

SNILO MI SE, KERUB DA SAM...

Snilo mi se kerub da sam
I da stražim rajska vrata,
U ruci mi strašna pala
Usijana žežen-zlata.
Iza vrata što ih stražim
Nevinost je žila sama;
Kitio joj bijelo čelo
Vijenac mirte i ljiljana.
Snilo mi se te mi rekli:
Čuvaj ovaj dah od pjene,
Od mirisa bijelih ruža
Stvorene su dojke njene.
I ako ih dašak dirne,
Što ga žarki šapat kreće,
Oparit će lijer bijeli
I nevinost - umrijet će!
Stražio sam strogu stražu,
U ruci mi strašna pala,
Poda mnom se kolutalo
Bezbroj zvijezda i svjetala -
A ja stražim vrhu svega,
Da ne bude želje strasne,
Nevinosti da se oko
Ne pomuti, ne ugasne...
Tada vidjeh gdje se s pola
Eter krenu k drugom polu;
Svi atomi zadrhtali
Ko u slasti, ko u bolu,
A krajevi svjetskih bezdna
Ko dvije glave mile, lijepe,
Činilo se: žarke usne
U poljubac će da slijepe -
.... Zadrhtali lijer i mirta,
A nevinost blijedit stala.
Spasti ću je - sad il nikad! -
Trže ruka, bljesnu pala.
I zasikta oštrac ljuti
Među cjelov, među lica.
- - Snilo mi se, kerub da sam,
A ja bijah - ubojica!
Vienac, 1896.

MISAO SVIJETA

In labore requies
Ima vječna zvijezda zlatna - za oblacim negdje trepti,
Ne vidje je smrtno oko, samo srce za njom hlepti.
Srce samo zvijezdu sluti - ideja je vječna, sama,
Adamovo teži pleme k njojzi krvlju i suzama.
Niko ne zna, kad se rodi - možda pravo onog sata,
Kada su se strašnom lupom zatvorila rajska vrata.
I od onda kroz eone: vjekovi su zvijezdu snili,
I od onda kroz eone: oblaci su zvijezdu krili.
U daleko, mutno doba, pod povorjem Himalaje,
Tražile su zvijezdu onu plačne oči drevne raje.
Na pustaram zvali smo ju i po prahu i po kalu,
Polusveti kad su magi bacali nas u peć Balu.
I veliki kad su kralji igrali se piramida,
Što i danas gordo stoje - ko kad nešto krvca zida!
I danas se dive ljudi, gledajući čuda ona,
I debele knjige pišu o veličju Faraona!
*
Sveta bašto Getsemanska, sveta vodo od Kedrona,
Recite mi, gdje je ona tajna zvijezda vasiona?
Po vama su suze pale na iskrene dvije oči
I sva bijeda čovječanstva u njima se posvjedoči.
Popila ih crna zemlja, popilo ih žedno more,
Ostala je pusta priča za dječinje razgovore!
A vječna je suza bila - Njemu samo posuđena,
Od vjekova ljudskih muka u oku mu sakrivena.
Dizale se za njom ruke, one oči pune bola,
Na podnožju Akropole, na proplanku kapitola,
Posred dima barikada zvalo se je njeno ime,
Tražio je staklen pogled ispod noža guillotine...
.... Il su lažni ideali, ili laže ovo doba;
Tko će otkrit ovu zvijezdu s ovu stranu našeg groba?
Epilog
.... Raslo čedo prenejako i u gladu i u sramu,
Ostavila njega majka, ljudska pravda maćeha mu,
Kad je išlo ulicama, niko njega nije gledo,
Niko pito: da l' je sito neočešljano, suho čedo?
A gospoda sva u zlatu, s odličjima na svom fraku,
Ogradom su oblazila malo čedo na sokaku;
Fine gospe stiskale su nosiće si nježne, male,
Milmirisnom maramicom, kad bi čedo ugledale:
Smrdilo im čedo uljem, smolom, bojom, jelovinom,
Starim gvožđem i kožama i još nekom izmetinom...
I sve tako... čedo raslo, te sad bilo - kako bilo:
Jednog dana sve je gvožđe ovog svijeta pokupilo!
I čekiće i lemeše i sjekire - takve trice,
Nu što grijeh je, dragi Bože: i - topove i sabljice!
U pô polja čedo sjelo pa ko vosak gvožđe mijesi,
I sve raste... raste... raste... glava već mu pod nebesi'!
Pa sa visa, što je viši, neg bi ikad onaj bio,
I sve kad bi Faraune naglavice postavio
I najvišem piramidu po svećenoj metno kosi -
Prtili su drugi kamen, nek ga i on malo nosi -
- Haj, s visoka toga visa, kud se samo sunce penje,
Nasmija se čudni junak i sva zemlja porumenje.
Takva rumen tek se vidi, kad se smiješi zora rana,
Pa naviješta milim stidom osvit novog, ljepšeg dana
Diže desnu junak dobar, preko neba noktom ma'nu,
Oblačine s neba zdera ko hartiju tan-tananu.
A oblaci to su bili crni, teški, ledni, gusti;
Sa zemljice vjekovi ih isparili mučni, pusti!
Pa su krili zvijezdu onu, što ju ljudsko srce sluti,
A ljudske je nijesu oči nikad mogle dostignuti - - -
Ukaza se preko neba ljudske patnje slika cijela,
Svjetlost ju je na nebesa za dan suda prenijela!
Planu zemlja, svemir planu u krvavom, žarkom krijesu,
A sa slika, koda sumpor, vrele suze kapale su.
Kapale su vrhu živih i vrh onih što su bili,
Kroz vjekove što su ljudstvu kaplju po kap krvi pili.
Proklete su onda glave okrenule zemlji lice
Ne mogavši gledat neba: strašne knjige osvetnice!
A vrh svijeta azur drhtnu tamjanovim lakim dimom
Nad bratskijem čovječanstvom i nad zemljom-domovinom!
Glas se začu sa nebesa: Amo k meni, pravde žedni,
Amo k meni, uvrijeđeni, poniženi, gladni, bijedni!
A obasjan srijed svijeta o alat se junak štápi,
- Bogu hvala! muški zbori, briše s čela znojne kapi.
Gledao je pun veselja gdje se zvijezda na njeg smije,
Pa je protro zadovoljno žuljevite ruke dvije.
I podiže čekić teški miškom tvrdom kao kamen.
"Naprijed!" reče, a nebesa namignuše na to: Amen!
Vienac, 1896

RADNIKU

Amo ruku, junače, pruži žuljnu,
Amo ruku, nabore da ti mučne
Pjesnikova drhtava usna, druže,
Štujući ljubne!
Izjav suda kojim nas nebo kivno
Za grijeh prvi u raju prvom prokle,
Na tim tvojim brazdama hrapavijem
Štujući čitam.
Vječne patnje, s kojima rod je ljudski
Boj vojevo, veslajuć teško cilju.
Ko u pravijek povijest sklesa spomen
Tebi u čelo.
Iz sredine ljudskoga roda jadna
Ti se dižeš, granitno kao deblo
Put nebesa - - guste mu šapću grane
Vječitom uhu:
Ljudskih jada bezbrojni, dugi psalam;
Ljudskog žića krvavih priča klupko;
Ljudskog bola uzdahe, kano oluj
Svemir što pune!
Strmiš takav, gvozdenu dižuć mišku
Spram nebesa, jedini krvi smrtne,
Komu patri čelo da kruni svoje
Pobjednim znakom.
Kada ne bi alem i žuto zlato
Izmet bili napora samo tvoga,
Nevrijedan očica onih malih
Dječice drage,
Koju babo uzgaja kazujući
Žuljnu desnu, ručicam kad mu glade
Mišku tvrdu, njihov dok anđeo šapće:
Moli i radi!
Pregni samo! Tvrde si protri dlane,
Gordi mužu, u čijem srcu zbori
Isus Hristos: Sinovi da smo ravni
Jednoga oca!
Dok nas gole samrtna rađa majka,
Jednim prahom bosa dok noga kleca,
Kud i carska zlatna se kola vrte,
- Rabota tvoja!
Ispod sunca koje je isto svima,
Dok jednako teško se rastajemo,
Istom crvu gojeći mukom tijelo -
Gdje li je plemstvo?
Ah - u duši! Predsude ruši dušom!
- Vijek grmi, prosvjeta pravo budi.
Ljudstvo hoće polugu: - tu je gvožđe
Jače od žezla!
Pa kad onda prođe uz čovjeka čovjek,
Svjestan, miran, slobodan - ne grbeći
Ispred tašta ništava gotovana
Pleći poštene,
I Bog će se sa neba nasmiješit,
Zajamačno prvi put otkad gleda,
Gdje za djelo, što ga je u šest dana
Stvorio lako,
Ti si mučne trebao duge vijeke,
Rasklimane točkove da mu središ,
Ne - lebdeći lagano povrh voda -
- Ljubeći zemlju!
Amo, amo, junače, pruži ruku,
Na njoj da ti nabore one tvrde,
Sve što raste - gospodsko ili derno -
Štujući ljubne,
Ko pobožnik svete kad moći ljubi,
Što ga griju - želju mu žarku bude:
Biti svecem, - pruži mu neka bude,
Krsti mu dušu!
Mukom svojom krsti ga. Svi će onda
Mirno jesti edensku voćku slatku,
Izim onih, koji ovako nisu
Kršteni bili!

                    - Uz dozvolu nakladnika Bulaja -