Marin Kaboga

Pjesan o dinaru
 
Čuj me svak što ću rit, od mlada do stara,
Kako vas ovi svit dinar sad pohara.
Paklena hudoba učini da dinar
Sadanje jes doba na svitu gospodar;
Pri njemu da se Bog i duša ostavi,
I pravda i razlog pod noge postavi;
Da razum i mudros u scijeni nij’ sada,
Nego li da ludos gospodi i vlada;
Da vjeru otjera i slatku dobru har
Prokleta nevjera i huda zla nehar.
I ljubav prislatka da se već zabude,
I dobra da svaka žele se i žude.
Čemu je noć i dan čoviku trajati
Da s’mudar i vrijedan, bez a pak se kajati?
Razuma da si pun a da si ubog pak,
I da si Salamun, scini te luda svak.
Bud Gajo, Mucić, za gradu poslužit
Jak slavni Decio, ubog neć’ častan bit,
Jer tko je sad vrijedan, bez časti ostaje,
A tko je nevrijedan tomu se čas daje.
Da hoćeš još ljubit veće neg Palade,
Ubog neć’ ljubljen bit na svitu ti sade.
Ubog se zlo gleda, i obraz odnosi
Od njega svak, preda da mu što ne prosi.
Prijatelja sada nij’za ljubav ki ljubi,
Svak raskoj svoj čini s tobom da ne gubi.
Već ljubav i vjera na svitu pogibe,
A osta nevjera i hude zle himbe.
Pogibe pravi sud, pogibe slatki mir,
Ter sada oda svud čuje se zli nemir.
Zač ljudi bogati sve sada vladaju,
Koji ume sve znati jer dinar imaju.
Budi lud i mahnit a imaj ki dinar
Mudar ćeš scijenjen bit i bit ćeš gospodar.
Tko je sad trgovac ter grabi i krade,
I tko je lakomac vrijedan je taj sade.
Taj sjedi u časti, taj sud svaki sud,
A ubog bez časti ostaje, mudar—lud.
Ubogu mudar glas sada se ne čuje,
Ni ima koju vlas ni ga tko poštuje.
A zlatan osao da revi još makar,
Hvaljen je posao i mudra to je stvar.
Dinar sad potlači sva dobra na saj svit,
Zatoj sad svak plači jer ga ima svrha bit.