OBIJALO

Stara kruška kojoj se vrhunac počeo sušiti, bacila je svoju sjenu preko drvocijepa na prag. Mati je uspavala u naćvama dijete, prekrila mu lice tananim rupcem da ga obrani od muha, zatvori sobna vrata da ne uđu kokoši i ne probude napršče, i penjući se na tavan govori kao sebi: "Trebalo bi pustiti kravu na ledinu". Pred kućom sjedi gimnazista Luka i gledajući na vrhuncu kruške plahu žućkastu pticu gdje traži i doziva druga, sve misli i premišlja: "Ljubi li mene moj otac ili ne ljubi?" Za djeda zna da ga ne voli, jer misli da otac prikračuje drugu djecu davajući njemu - Luki - za školovanje. "A što mi daje? Cipela mi još nikad nije kupio". U prvi ga je gimnazijski razred doveo u čizmama što su starijemu bratu bile premalene. Odonda svu obuću a i odjeću isprosjači u svojih drugova. Ptica je na vrhuncu ciknula i nekud radosna odletjela. K Luki se došuljala bosonoga strina iz druge kuće i donijela u pregači bučnice.
- Imam kosce; kosimo otavu, pa sam im ispekla užinu: od buča štruklje. Imala sam jedan sir i njega sam u buče udrobila. To sam otkinula za tebe - i pruži mu vruć komad štruklja.
Luka se osmjehne, a strina ode. Sa tavana je sišla mati i sjela na prag.
- Ne znam što bih za večeru. Muži će doći iz gore lačni. - To ona misli djeda i oca što odoše po dužice za suđe.
- Morali bi mi rublje pokrpati jer drugi tjedan idem - upada Luka sa dvorišta. On sad već po cijele dane slaže način kako će prekrpiti još ovu godinu.
- Teško će što iz toga biti. Djed se buni - veli mati.
- Ja od djeda ne ištem ništa - plane Luka - idem makar četveronoške. Kad sam svršio tri razreda, svršit ću i četvrti, a onda već mogu ići za gruntovničara, mogu biti poštar, a mogu i k željeznici.
K željeznici? Nipošto. Tamo bi se morao učiti mađarskome jeziku, a on sav dršće kad samo čuje gdje netko mađarski govori. To je Hrvatu u krvi. Ali taj četvrti razred svršiti - o-ho! - nema sile koja bi njegovu volju skršila. O-ho! Te sile nema, pa eto!
I mati i sin ućutaše. Čuju se samo kokoši što kreče hodajući ispod prozora. Rado bi kroz prozore u kuću. Eno jedne već gore, ali je našla iznutrašnja okna zatvorena pa kljuje uzalud muhe što se iznutra po staklu šetaju.
I onda dođe taj drugi tjedan.
Tri je dana gonio Luka oca da mu pribavi samo nekoliko forinta. Treba samo nekoliko knjiga, a stajat će ga svaka par groša. Među drugovima ima uvijek trgovaca što pred gimnazijskom zgradom u baščici prodaju posljednji ološ od školskih knjiga. Za put će mu dostajati opet nekoliko groša. I tako će on već nekako proći. To mora da bude.
I onda treći dan u predvečerje uzdahnu otac došavši do praga svojega. Izgled očev - umoran i smiren - reče Luki da je mnogo truda utrošio i da je uspio. "Ipak me ljubi moj siromah otac", pomisli Luka.
Nije se ništa govorilo. Niti mati što je vadila hljebove kruha iz peći i po donjoj kori lupkala da po zvuku razbere da li je hljeb pečen; niti braća, niti djed kojeg se kroz otvorena vrata čulo gdje šmrka duhan sjedeći na svome krevetu; nitko, nitko ne govoraše ni besjede. Svi su mislili na Luku, pa i on sam. Učiteljica mu je dala škatulju u kojoj je inače držala svoj šešir. Dobra je ona. Dala mu klobučaru, pomilovala ga po kosi i - (dobra je ona, bože!) - cjelunula ga u tjeme. U klobučaru je već složio - eno je u sobi! - dvije košulje i dvoje gaće, nešto knjiga i još nešto sirotinje, a baš ispod poklopca će još metnuti jedne hlače. O - bit će dobro, samo kad je otac dobio novaca.
Ujutro rano - u praskozorje - dali se otac i sin na put do željeznice. Na kolodvoru su prvi oni bili. Sve je još spavalo; vlak će istom za jedan sat doći. Dolazili su i drugi đaci neki pješke, neki na kolima. U njega najsiromašnije sve: i roba i obuća. Drugi imadu putne kovčege, a on - otrcanu škatulju, oci njihovi građanski se oblače, a na njegovu ocu gaće i surina. Pa onda tu su bili vlastelinski sinovi koji s tatama njemački govore, za kojima sluge prtljagu na peron iznose. Jedan sluga je čak obrijan i imade rukavice.
Otac segne u džep od prsluka. To je njegova zadnja kretnja. Izvadi tri forintaka srebrna.
- Primi - pozove Luku - i ne troši lakoumno.
- Što će mi samo to? - prigovara Luka dršćućim glasom. Stajao je uza nj i vidje gdje ga je dorastao.
- Moram uz put neko gvožđe kupiti.
- To možete i drugi put - progunđa Luka držeći sveudilj otvoreni dlan sa srebrom. Otac se ogleda lijevo i desno, uzdahne, izvadi još dva srebrna komada i položi Luki na dlan i reče zaključnu riječ:
- Mati mi je rekla da donesem soli. Ta ne svlači me dogola.
I jedva su segnuli jedan drugomu u ruke.

*

Svoju lanjsku gazdaricu koja ga nikako nije htjela primiti k sebi, zamoli Luka neka mu pričuva škatulju, a on pođe njušiti po gradu za stanom. Vrzao se oko malih kućica što imadu sobe po tavanima. Zapitkivao je. Uzalud. Svagdje traže - bile su obične starice u trošnim odijelima iz kojih bije nakiseo zadah - svagdje traže đaka koji će trebati i hranu ili makar zajutrak, a Luka ništa do kreveta.
Pred veče nađe na šetalištu svoga saučenika Jandru gdje se u dokolici titra sa dva kamena bjelutka. Preda nj Luka odmah sa svojom brigom.
- Hajde k meni, moja kuma će te uzeti.
Jandra dovede Luku u neko golemo dvorište četverougalno. Ispred njih prhnuše dva - tri bijela goluba, zakružiše i na zavojicu se uspeše na krov goleme trokatne zgrade. Pred Jandru je dokihalo crnokudravo pseto i pomirišalo prinovak kućni. Sasvim u desnome kutu je neko drvce, mlađahna višnjica, pod njom stol sa klupom uza zid i vrata od stana paznika kuće.
- Evo, kumo, vodim sebi druga - krikne Jandra još ispred praga.
U predsoblju je sjedila nešto pojača gospođa. Vrana joj je kosa krunila glavu koju je opletala kao i kraljica Jelisava. Nos joj bijaše gotovo neznatan, a do njega kao i na bradi nekoliko smeđih bradavica iz kojih su izrasle podulje dlake i prilegle po licu. Neku osobitost očima njezinim podavahu neobično bujne obrve. Obrazi bljeđani isticahu još većma kosu i oči i obrve. Pred njom na stolu stajala je rastvorena bilježnica s imenima vojnika koji u nje uzimahu kruh na veresiju od mazde do mazde. Danas je bila mazda, i sada gospođa Fanika sačekuje mušterije. Jandra i Luka zaustaviše se kod vrata uporedo stojeći. Fanika nasloni glavu na dlan i zabode oči u Luku. Tako čas.
- Kako ti se zove prijatelj? - obrati se na Jandru gospođa Fanika.
- Luka Šćapec - zatrči se Luka pred Jandrin odgovor.
- Otkuda si?
- Od Zajezde.
- Ti si Zagorac.
- Da.
- Kažu li i kod tebe košulji u kojoj se spava: "buhelnica"?
Luki pukne smijeh na usta, ali ga brzo pokupi i odvrati:
- Da, kažu.
Gospođine su oči još zabodene u Luku.
- A koliko ćeš ti meni plaćati?
Luka sleže ramenima.
- Nešto ćeš mi morati plaćati. Zašto nisi ondje gdje i lani?
- Oni idu za pazikuću u V-vu palaču - prolaže se Luka.
Kratka tišina. Gospođa Fanika obori oči, pogladi pseto.
- Tri forinta ću moći dati mjesečno - javi se Luka.
- Ali ćeš i pripomoći ako gdje zatreba.
- O, da! Ja sam svagdje radio što su mi kazali.
- Ako budeš dobar, i tebi će biti dobro. Daj, Jandra, pokaži mu "rešt".
Kad je iza toga Luka polazio po svoju škatulju, zadovoljno je u sebi nešto govorio smiješeći se, a ulicom su hitjeli oni što zapaljuju ulične svjetiljke.
I mrak je bio i tišina, i koraci su Lukini bivali brži i brži.

*

Malen četverougao od trga. Tu crkva, tamo školsko pročelje, a ovamo nekoliko šutljivih kuća šaputljivih boljara. Trg vrvi od mladeži, boljarska ih okna snošljivo posmatraju, koja bijela kuhinjska kecelja precrta trg, po koji lakat bolesnički utruđene djevojke križa uza zid, a poljanom tržnom vrvi mladost sa proklijanim brigama. Ovdje ispada s ruku lišće starih kupusara, tamo mala družinica kroji neke planove; ljudi dovode djecu, tepci nadmudruju očeve. Iz gimnazijske zgrade polagašno izlaze po dva po tri profesora, potiho nešto mozgaju raskrečujući pred sobom prste, a drugi hitaju pod visokim ulaštenim klobucima kao da se boje za zaradu. Kroza sav taj svijet provlači se tanka i visoka sjena kojoj je visoka i široka ogrlica pod uši zašla svojim rubom. Ovdje skine šešir, začas pokima glavom, nekomu prihvati desnicu, a jednomu se čelebiji i nasmiješio. Taj mladi gospodičić je jučer s njime, doputovao istim vlakom. Luka se na kolodvoru bio s njime i pozdravio, ali je ovaj prošao mimo njega kao mimo tursko groblje. Niti trenom nije ostao. Otac Lukin bio bi se obradovao gdje mu sin barem s nekim iz velikoga svijeta poznanstvo vodi.
Gospodičić je Luki prišao, položio mu ruku na rame i progunđao nesabrano:
- Stari Klepec traži tebe.
- Koji Klepec?
- No, onaj iz Oroslavja. Hoće da mu sina podučavaš. Ja sam te preporučio. Tu negdje mora biti. Otišao je upisati sina.
To je bio Bela pl. Šipek iz Šipka. Mlad momak imao je krecavu kosu i velik brk. Lanjske je godine govorio o klerikatu i o svojoj budućnosti kao svećenik. Njegov rod dao je, reče, u prošlim stoljećima znamenitih svećenika i biskupa. Majka njegova je rođena barunica i po njezinu rodu će on biti znamenito unapređivan.
Mnogo je o sebi govorio Bela pl. Šipek, a Luki je obećavao svoju zaštitu i davao mu po koji komad stare iznošene robe.
- Jesu li ovo moje cipele? - upita Šipek.
- Dao sam ih naglaviti.
- Dobre su.
Stari Klepec izađe iz gimnazijske zgrade. Odoše do Kazališne restauracije da kod piva utanače pogodbu.
Kad je Luka iza podneva ulazio kroz crno-žuto obojadisanu kapiju u veliko dvorište, smješkajući se govorio je sam za sebe: "Dobro će biti, Luka!"

*

Treba pohoditi predsjednika pučke kuhinje. - "Sirotinja sam, velemožni gospodine, i ništavac. Otac mi ne može ništa davati. Nagradom za poučavanje plaćat ću stan, komad odjeće isprosit ću u kojega druga, a dobrostivo srce vaše velemožnosti neka me ne odbije ako zamolim za ručak u pučkoj kuhinji". "A večera?" - pitat će predsjednik. "Za večeru ću kada kako, kada nikako, velemožnosti vaša". Tako je Luka slagao govor idući pred lice predsjednikovo.
Hodnička vrata nisu bila zaključana, i on uđe u hodnik. Pred Lukom su visoka bijela dvokrilna vrata. Da ne uprlja sjajne kvake, otare ruku o hlače i pokuca.
Mada mu nitko ne odgovara, on uđe u sobu i nagazi na debele prostirke. Sav pod bijaše pod jednim golemim sagom. I počivaljka uza zid bila je prekrivena skupocjenom šarenicom. Prozori zastrti i u sobi ugodan hlad i tama. Luka nazre vrata što vode u drugu sobu i hoće da zakuca, ali preda nj izađe lijepa i vremešna gospođa. Malo se lecne. U ruci joj se žari mirisava cigara.
- Koga tražite?
- Velemožnoga gospodina.
- Nema ga kod kuće.
Luka ispripovijeda gospođi svoje tegobe.
Gospođa se baci na divan, podlakti se i odbije dva dima gledajući u Luku. Jedna joj dojka ispuze malkoc na vidjelo. Ona ju sasvim bezbrižno i polako spremi u njedra. Lukina se usta neznatno raziđu u smiješak.
Gospođa će ležeći: - Morat ćete drugi put doći i donijeti molbenicu.
- A kako ću dotle, milostiva gospođo? Nemam večere, ako i ručka ne bude...
Gospođa malko pošuti, ponešto se zamisli, a onda se digne i pođe u sobu iz koje je i došla. Za čas donese u ruci deset karata: "Evo vam, veli, deset objeda, a dotle će biti i molbenica riješena, samo je donesite. Za karte nikome ne kazujte. Zbogom!"
Još ga je lijepo ispratila, toliko je bila ljubezna.

*

Da znaš, Luka, ti si prijavljen kod gospodina kapetana kao pazikuća - reče iza nekoliko dana gospođa Fanika. U kući ne smije nitko i ništa biti bez svrhe, pa ni Luka. Gospodin kapetan, što upravlja čitavom kućerinom, pita i za pseto Fanikino što tu radi, i za golubove koji kao ničiji svakuda pa tako i u dvorište ove kuće dolijetaju, i za njih pita gospodin kapetan: - Čiji su ovo golubovi? Što više i za cvijeće što je ovamo uza zid zasađeno, pitao je gospodin kapetan tko ga zasadi i da li mu je dozvoljeno. Tako se i za Luku moralo ustanoviti kao i za Andriju što su i čemu su u kući. Prošle godine je bio Andrija pazikućom. Ljetos je Andrija sestrin sin, a čin pazikuće prijeđe na Luku.
Sad je Luka smio izići na dvorište i smio se slobodno kretati u svako doba po kući i oko kuće. Gospođa Fanika je prodavala vojnicima kroz cio dan hljeb i drugo pecivo, a ujutru je mogao vojnik i varenike kupiti. I to je bila Lukina briga da se varenika proda. Morao je rano ujutro otići u sobu od straže i ponuditi stražarskom odvojku vareniku i pecivo. Vojnici bi naručili mlijeko, Luka bi prebrojio narudžbe, donio i poslužio i pare ubrao. Ako se mlijeko rasprodalo, bilo je sve u redu. Ostade li gdjekad po mjerica neprodana, krivnja pade na Luku:
- Lijen si kao kakvo cigansko kljuse; dok se ti iz svoga "rešta" izvučeš, već se stražarija van kuće poskrbi za zajutrak. Dođi samo sliniti u kuhinju kad bude bilo što da se čalabrkne...
Da se Luki takve neugodnosti ne umnožaju, trudio se da momčadija od straže dozna na vrijeme za Fanikino mlijeko i pecivo. Zato bi on svakog dana nekako uhvatio zgodu kad je momčad u sobi od straže bila na okupu, došao onamo i saopćio: "Momci, koji bi od vas zaželio kupiti hljeba, mlijeka, sira, najbliže mu je eno u dvorištu kod podvornika". Gdjekada je umjesto sebe zamolio zapovjednika straže da on to objavi momčadi i na svoj, biva, zapovjednički način...

*

Jedan zapovjednik, po časti vodnik, učini posebni red za svoju čeljad.
- Luka - reče jednoga jutra Fanika u kuhinji, dajući mu, što su bili rijetki petki, nešto mlijeka i kave - danas dolaze na stražu Mađari. Ti s njima praviš, što znam, slabe poslove. Deder, rđo, skrpi ti njih nekako.
Luka je kazao: "Hoću" - srčući dare gospođine. Sasvim se obveselio kad sjedeći pred popodnevnu obuku na šetalištu s Andrijom vidje odmjenu staroj straži, a u zapovjedniku prepozna jednoga ljubaznog poznanika i vođu od neke pređašnje straže. Ljubazni vodnik osmjehnu se na Luku idući mimo njihove klupe, a na čelu šestorici uparađenih momaka.
Vodnik se zvao Szuhay, a meka i blaga duša. Znao je prilično hrvatski i u svemu se odvajao od ćudi mađarske. Lice mu je bilo dugoljasto i miloće puno, a rumeni obrazi još su se većma rumenjeli zbog svjetloplave kose i gotovo bijelih brkova. U modrim očima, u glasu, u kretnjama njegovim raspupala se bila neka osobita muška bezazlenost, a nikad ne izreče ni jedne surove riječi, što je u vojnika osobito.
Odmah iza četiri sata ode Luka u sobu od straže. Szuhay ga srdačno dočeka, posadi uza se na klupu i počnu prijateljski o svačemu naklapati. Ovaj istumači Luki propise o straži, razjasni mu što je lozinka što li bojni zov, dok su drugi vojnici leškarali po ložnici ili ćaskali kod jedinog prozora; časkom bi se po dvojica uhvatila jedan drugome za mišice, kao pijetli upriješe silu na silu da se rvu. Szuhay bi uzveo oči na njih i oni bi se pustili.
Imao je na ruci sitan prstenak sa crvenim okom, tula-sat je držao pred sobom da zna u pravo vrijeme izmijeniti stražu šapnuvši novincu lozinku i bojni zov. Luki su pale u oči Szuhayeve k nozi izrađene cipele. Uza to je taj Szuhay Pal - tako se bezbroj puta potpisivao - nježno položio ruku na pleći mlađahnome civilisti. U Luki je srce pjevalo.
- Gospodine, vaši momci neka ne kupuju hljeba izvan kuće. Moja gazdarica drži pecivo i mlijeko za ordonance kancelarijske i za stražu.
- Dobro - reče Szuhay i nešto mađarski izgovori svojoj čeljadi, a onda će opet Luki: - Rekao sam im da ne izlaze iz kuće jer to ne trpi ekselencija, već kako vi rekoste.
Uveče kad se Luka sa poučavanja vratio, dočeka ga gospođa: "Po tebi, mrho stara, moj pazar bi otišao 'rakom fućkat'"
- Kako to?
- Danas su Mađari povrvjeli amo po kruh kao mravi. "Firar" njihov se za to pobrinuo.
- No, a ja sam firara natentao.
- Jesi ti vraga paklenoga natentao.
Luka je nastavio uvjeravanja, ali ne pomože.
Od jada je momče izišlo i sjelo pod višnjicu što se zavukla u kut do vrata, a onda ode k Szuhayu.

*

Jedne večeri sjeđaše Luka na svojem krevetu i ganut do suza moljaše krunicu. Andrija je već spavao. Vrata od prve sobe, od gazdinske ložnice, bila su otvorena i kroz njih udaraše svjetlo amo na Lukin krevet; po njihovoj sobi je kolutao modrikast dim: to gazda negdje sjedi pušeći lulu. "Jest", misli Luka moleći, "i papkanje mu se čuje". Domaćica je u bjeloći svoga noćnog ruha šuškala po sobi i od časa do časa izmijenila koju riječ. Govorahu o nekom naredniku Romanovu što kod njih jede. I svjetlo i domaćica i to ćaskanje smučivaše Luku. Zato on zažmiri, zatisne prstima uši i moljaše. Htio je da bude sasvim i sasvim u molitvi i ganuću svojemu.
Kad se danas pred veče vratio s poučavanja, naišao je na živahno raspoloženje i Andrijino i gazdaričino; i pseto je poigravalo kišući. Iznenada je bio u momčadsku kuhinju dodijeljen jedan momak koji je lani bio ovdje, ali kao nadstojnik petrolejskih lampa cijele kuće od tavana do podruma. On je izučen kolačar, a sad je za tri mjeseca dodijeljen momčadskoj kuhinji. Lani je bio taj Sekovanić - tako se zove - velik prijatelj s Andrijom, pa se Jandra razradovao više nego itko s njegova povratka.
- Ajdmo, Luka, da vidimo Sekovanića s pregačom.
Kuhinja vrvljaše od čankoliza. U tamnu, crnu prostoru prepunjenu dimom od lula, mirisom od kisela kupusa i sagorjela loja, surovim smijehom i zveckanjem potkovanih cipela, micahu se sjene ljudske amo-tamo bez cilja. Među tim dokonicima promicao se nekakav bijelac poslenik. To je Sekovanić. U košulji i s pregačom bio je sama bjeloća.
U onome mraku nije nitko ni primijetio pridošlice.
Govorilo se o koleri koja je tada harala po svijetu i kao prepredeni neprijatelj zadavila po koju žrtvu sad u ovom sad u onom dijelu svijeta. - Ona se vuče uz drumove po jarcima. Debela je kao vreća brašna na niskim nogama. Spava obdan pod mostovima, a obnoć srlja u sela, obara vrata kućna, a iz kuće izlazi rokćući - pripovijeda netko iz kuta.
- Nije to kolera već kuga. Kolera je stara baba. Ima privezanu pregaču na boku. Stopala su joj obrnuta: sprijeda su joj pete, straga prsti. Gdjekad se pretvara da šepa, pa stupa gležnjem. Jučer su je vidjeli ribiči na Savi dok su pecali ribu - raspripovijedala se neka ljudeskara oduprijevši se rukama o bokove, a noge je raskrebečio stojeći nasred kuhinje kao da pušta da se kotrlja burad ispod njega. - E, ako je na Savi, lako je njoj doći i u vojarnicu - izbrblja netko brzo ko u strahu da mu tko ne oduzme riječ.
- E, jest! Hahaha! Ne brini se! - raskliktala se nekolicina. - Tko je ikad mogao u vojarnicu mimo stražu i bez dozvole? - Nije to lako doći u kasarnu - reče netko kao da je usamljen, pa sam sa sobom razgovara. A taj usamljenik gledaše kroz jedini prozor napolje, a u isto vrijeme, njišući se kao da je dira krilo lastavičino, zavirivala je amo jedna jedina grančica loze vinove iz vrta, otkuda li, a tamo dalje nad krovovima kuća skupljahu se u uzduhu laste da pođu na zadnji zajednički počinak, jer će sutra poći na promjenu zraka. U sjaju neba vidjelo se da negdje na drugoj strani liježe sunce na počinak zazvavši u pomoć svog anđela.
Jandra se zavukao sa svojim prijateljem u dupku od prozora. Govorahu o svojim nedavnim prošlostima. Luka se prislonio k zidu.
- Ona je - šapće Jandra - kod tete Papstovke. Kuma (tj. gospođa Fanika) će je opet k sebi uzeti, veli. Ova nije ni za što. Ušljiva je. I slaba.
- Ajde, kuharu, daj večeru! Nakostolomili smo se za nju radeći.
- O, silu vam vašu! - reče Sekovanić i dovuče odnekuda iza štednjaka lonac s varivom što ostade od podneva.
Lukini se drobovi pomakoše kad zamljaskaše momčadski jezici, pa se pomakne tako da ga kuhar dobro vidi i još upre u nj oči netrenimice.
- Hoćeš li i ti, civilist, jesti? - upita Luku Sekovanić, a Jandra mu brzo nađe žlicu i šolju, pa mu punu nagruva kupusa i graha.
- O, divno! Tako ću svaku večer onamo i neću skapati - govoraše u sebi Luka idući kući. Domaćica ga neće grditi što joj broji zalogaje kod večere te ga tjerati ispred očiju, kako to gotovo svako veče biva, ili mu dodati onako jadovno kakav kukavni ostatak što ni pseto Švarci više neće. Neće nad njim rogoborili, kao da joj je štogod silom uzeo. Ona - istina - ne treba mu niti dati ako joj je žao, ali opet, zašto on Ankeku, sluškinjici, pomaže svuda gdje dospije.
Kad su domaćine one večeri večerale, on je izišao pod višnjicu i tamo dočekao svršetak večere. Čuo je gdje gospoda Fanika za njega u sobi pita i radovao se sve dršćući od sreće što ga ne osjeća u svojoj blizini.
I taj zanos ga ne pušta i on se moli i vrela su mu usta od molitve i oči su mu rosne, a krstić od krunice zvecka udarajući o zrnca.
- Zar još ne spavaš, jadan nevoljniče - iznenadi ga Fanika čuvši taj sićani zvek i Lukin šapat te uzdisanje. I bila mu je odvratna ta žena u bijelom ruhu što dođe do praga da zatvori vrata koja su amo vodila.
Gazda je kamišem istresao pepeo iz lule.

*

Lukine radosti nisu prolazile bez gorčina. Mladi Klepec, njegov gojenac, odbjegavao je knjigu. Momčić dobavio odnekuda praćku i lunjao kao lud za pticama da ih bije. Kad je Luka posegao za njegovim uhom, deran bi grozno urlikao i cvilio naizmjence. Bio je to jedan užas. Cijela se kuća strčala, pola je ulice obastalo da čuje gdje to netko urnebesa.
U kuhinji je bilo kojekako. Došao je gdjekad prekasno k diobi variva, a umjesto večere zlo i naopako. Obijesna i dokona momčadija dala se iza obilate večere na neljudsku zabavu. Boli su se među sobom iglama, čiodama; metali jedan drugome gadno blato u džepove; jedan je drugome za odmazdu usuo čak i žari za saru od čizama. Kad bi Luka pao u taj rasplamsali pakao, onda i njemu ne bi pomoći. Dvojica bi ga držali, a treći ga škakljao pod pazuhom. Ne pomogoše mu ni udarci nogama ni zubi. Ili bi mu natrunili oči pepelom ili mu tkogod načinio što neizrecivo ružno u nos, u usta, a drugi se u uživanju previjali od smijeha. Takve večeri izišao bi Luka iz kuhinje mokar od znoja kao prokislo pseto, a kući se vukao noseći u sebi osjećaj crva komu su pod nečijim potplatom prsnula crijeva pa ih mora za sobom vući.
Takav bi sjeo pod višnjicu, oborio glavu na stol i lupkao cipelom o zemlju, kao da prolaznicima hoće da reče: - ja to samo tako, da mi vrijeme prođe.
Tada bi se kućna vrata kradom otvorala jedan cio čas, a opet jedan cio čas zatvorala, i na prvoj bi stepenici zastala Ankek, prljavo čeljade i razroko, i skrštenih ruku gledala Luku i njegov rascvjetali lakat na kaputu.
Kao mače bi stupila bliže, natkučila se nada nj, i prošaptala:
- Šta ti je, doktore? (Ona ga od prvoga dne nazivala doktorom.)
- Ništa; ostavi me.
Kad je Ankek vidjela da se Luka ne miče, zaturila mu šaku pod dva-tri broja preširoku ogrlicu, postrugala noktima po zatiljku i kao mačka odskočila pa zamakla u kuću.
Drugi-treći dan je prisilio želudac Luku na mudrovanje: takav je u njih običaj u zabavi. Vojnik mora biti surov i zanimanje mu je takovo, a pitoma mu zabava dosađuje. Kakav i može da bude koji je došao iz šume i od stoke. Itd. I Luka se pomirio te se odšumao opet u kuhinju.
Kad je Luka bio za koji dan opet pečalan pod višnjicom nad surovim postupanjem obijesne momčadije, našao se negdje i sam kuhar Sekovanić te s dobrodušnim smiješkom potješi stradalnika:
- Ne žali se! Kad ojačaju i tvoje mišice, vratit ćeš to drugima, kao što se oni odužuju za ono što su negdje prepatili... Takav je red odiskona i među ljudima i među životinjama - završi mudro izučeni kolačar i ode svojim putem.
Tako se izmjenjivahu radosti i gorčine, suze i mudrovanja, optužbe i pomirenja u Lukinoj svagdašnjici.

*

Luka se vraćao iz pučke kuhinje. Toga dana imao je školu do jedanaest sati. Po običaju dohrli kući, baci knjige na njihovo mjesto i gotovo ne pozdravivši odjuri na objed. Udario je, štoviše, kraćim putem niz neke stube, mimo onih žena što su toliko naličene po obrazima, što puše kao Turci, a zovu muške prolaznike da s njima koji čas svadbuju. Te ženske su u to doba poustajale i već sjedile po pragovima i stepenicama kućnim. On je mimo njih strugnuo kao zečić i došao u pučku kuhinju kad se mnoštvo đaka već skupilo pred kuhinjskom tezgom držeći svaki u ruci jedala i kartu. Kuharica, okrupna vremešna žena, stajala je pred mladeži i čekala čas kad će se početi dijeliti jelo, bubnjajući spokojno po škrinjici u koju se bacahu karte i marke od onih koji na kasi plaćahu hranu.
I danas je uspjelo Luki da sjedi uz nekog višeškolca Jurinu, za kojega se sa zavidnošću šaptalo među đacima da ima svaki dan dva objeda: u jedanaest u pučkoj kuhinji, a iza dvanaest u nekome samostanu. Stoga on u pučkoj kuhinji jede tek onako i ostavi bilo varivo, bilo govedinu, a Luka bi izvještačenom ravnodušnošću presuo ostatke u svoj tanjir. Tako i danas. Pučka je kuhinja imala svoga konobara u modroj pregači kakve imadu uredski sluge i podvornici, i tko je htio da bude podvoren, predao je njemu doznaku za jelo i taj bi mu donio. O prvome danu u mjesecu davali su mu podvorenici dva-tri groša, a on im je ponudio na prodaju sveščić pjesama svoga proizvoda "u svakom pogledu i obziru". Toga je zapuštenog pjesnika svaki dan ljubopitno pratio Luka očima i posao njegov takoreći proučavao, ali kad je zasjeo stolicu uz Jurinu, za nj ne postojaše nitko. Tako i danas.
U takve se dane Luka vraćao kući sjajnih obraza polagašno se penjući uz ulicu. Zagledao u svaki izlog, ogledavao izvjedljivo cijene robi, čitao naslovne stranice knjigama sve do tiskara i nakladnika. Tako i danas. Danas je bilo sunčano jesenje podne. Ulica je ravno na jug položena i o podne je sunce treskalo u svu širinu njezinu.
I taman kod zakreta nasrlja na Luku Bela pl. Šipek iz Šipka. U Luku su u isti čas grunule dvije misli: "gle nove hlače u Šipka", i "dugo ga nisam vidio".
- Dugo te nisam vidio - reče Luka, gledajući netremice Šipkove nove hlače.
- A nisi ni vidio mojih bijelo i crno prutastih hlača nastavi Šipek videći kako se Lukine oči ne mogu od njih otkinuti.
Onda je Bela pl. Šipek zašao Luki za leđa, podigao mu kaput sve do rebara i zavirio u njegov procvjetali tur pred ovim božjim suncem i vaskolikim svijetom što ulicom baš u podne vrvljaše. To je žacnulo Luku i brzinom munje okrene leđa zidu i blijeskom munje u očima gledne na sve strane nije li tkogod vidio sramotu njegovu.
- No, no, valjda smijem vidjeti jesu li ti hlače čemu jer ću ti pribaviti druge - požuri se pl. Šipek videći Luki u licu žar osramoćenoga.
Luka je trznuo obrvama želeći otjerati od sebe osjećaj povrede i zagledao se Šipku ravno u oči pogledom pseta koje dršće od izvjedljivosti što će to gospodar izvaditi iz džepa.
- Da, da! Možda već sutra.
Uto se na suprotnoj kući u prizemlju otvori okno na prozoru, a na ulicu proviri okrupna garava ženska glava i u hipu Šipek ostavi Luku i pohiti onamo k prozoru. Luka je čas s nerazumijevanjem gledao za svojim dobročiniteljem, a onda otkoračao dalje uz ulicu.
To nije bilo odmah drugi dan. Luka je bio par dana na vrebanju. Neumorno je tražio po gradskim ulicama točke gdje bi mogao uvrebati, dočekati Šipka. I mozak i srce i ručak i večera - svuda hlače, hlače, hlače. Cipele su bile također šuplje pod palcima, ali šta cipele, šta đonovi! Hlače, hlače!
I onda jednoga dana dokotrljalo je jugo odnekud sa šetališta, iz kojega vrta - tko bi znao - mnogo lišća, pa ga vijalo ulicama. U društvu s vjetrom, prašinom i lišćem dojuri i Bela pl. Šipek, a Luka mu zakrči put.
- Što je s hlačama?
- Hajde sa mnom!
I pođoše prema kući gdje ono isturi gospođa kroz okno okrupnu garavu glavu.
Kad je Šipek pokucao, odgovoriše mu iz sobe: "Bleib draussen!", a onda će neki dječji glas: "Herajn, če je kaj fajn!", i to sve u hipu dok je Šipek dospio pokucati, ništa ne čekati nego ići u sobu. Prozori su kod udovice Nevenke Rajkovićke bili tako nisko da se eno može mačka prednjim capama na poličicu popeti i njušiti ima li ondje za nju kakova zakuska. Radi toga je na podu toliko mnogo svjetla, a sjenke i sjene zbjegoše se na strop i njegovu okolinu. Zato eno mali Lujo s naočalima na nosu leži na podu i uči zadaće, a bit će isti razlozi svjetla prinukali i Zlaticu - ima joj i suviše četrnaest proljeća - da kleči na podu i po njem rasprostire bebino ruho. Sama gospođa Rajkovićka bila je u drugoj sobi. Čulo se gdje zatvara ormar, ključić je u bravi zaciktao.
Zlatica porumenje, pokupi brzo krpe s poda, strpa u neku škatulju i hitrim je koracima odnese za peć, dok Lujo s posvemašnjom nebrigom ostade u svom položaju.
- Evo moga zemljaka za hlače - reče Bela bujnoj gospođi Rajkovićki. Njezino se sivoblijedo lice osmjehne na Šipka i gornja joj od brčića zagarena usnica drhtne. Onda se obrati k Luki:
- Dat ću vam jedne od mog pokojnoga muža. Još su dobre, a za vas, dragi Bela, imam nešto - i povuče Šipka za kaput u drugu sobu. Vrata se, kao živa, nečujno pritvorila sama.
Zlatica se povukla u prozor iza zavjesa, a Lujo, kao mali starkelja, kroz naočale sveudilj proučava knjigu. Luka je gledao netremice u oživjela vrata sve misleći jednu misao: hoće li biti hlače prutaste, sive, karirane ili kakove. Čuo je muklo kucanje svoga srca.
- To ne razumijem - klikne iznenada Lujo, odskočivši s poda kao loptica i sjedne podmetnuvši poda se taban lijeve noge - upravo nikako ne razumijem da bi jezik mogao posjeći gore od mača.
- Ako ne razumiješ, razumjet ćeš kad te tko posiječe, - odvrati iza zavjesa Zlatica. Zavjesa se od njezina diranja trzala.
Lukine se oči otkinule od vrata i zagledale se u maloga mudraca na podu. On je, otkad pozna tu gradsku djecu, uvijek sa čuđenjem sebe pitao oda šta su ta djeca tako mudra, i bez odgovora turao se dalje i dalje u život. Tako i sada: Luka zinu nad tim čudom.
Lujo komu isto tako može biti deset kao što i petnaest godina, uzdigne oči k Luki i kao da ga priziva u pomoć, nastavi:
- Što jezik izlanda, to kroz jedno uho ulazi, a kroz drugo izlazi, a posiječeš li mi ruku, neće rana kroz drugu izaći...
- Tako je! - reče Luka da uđe Luji u volju. Osjetivši da je ipak u neku glupavu klopku zapao, korači k drugome prozoru da gledajući napolje dočeka hlače.
- Dragi Šćapec - javi se pl. Šipek stupivši na prag iz druge sobe - milostiva gospođa reče da će sutra potražiti hlače, a ja ću ti reći kad ćeš moći p**o njih doći. Servus!
Luka se pokloni i Šipku i Zlatici i Luji te ode niz ulicu. Lišće i zgužvane prnje papira što je vjetar još uvijek gonio ulicama, stizavale su ga i prestizavale.
Luka je Šćapec odšvrljao gradom.

*

Trg prostran. Na njemu ljudi i žene. Ljudi hodaju, žene sjede kod klupa s voćem i drijemaju, a i klupe neke, same bez voća i baba, drijemaju. Ima i klupa s voćem, a bez žena. Otišle žene k susjedi da s njom naklapaju.
Tu je odmah do ugla dućan s golemim staklima za izloge. Dugo je na njima pisalo da se dućan iznajmljuje. Dugo ga nitko nije htio uzeti pod najam jer se pređašnji unajmitelj ubio iz puške nasred dućana, a sada su u izlogu velike slike koje prikazuju čovjeka zavilašenih brkova i bez ruku gdje sjedi ukočen kao panj, a nogama drži pero i piše na podnošku. Nad njim piše da zna i crtati portrete. Druga slika ga pokazuje gdje nogama suče cigaretu.
Luka pogleda sliku jednu i drugu. Netko mu gurne u ruku letak na kojemu mnogo piše o tome čudu od okljaštrena čovjeka poput panja koji korijenjem svojim piše; pogleda na zastrta vrata i pođe dalje.
Nad trgom je gospodovalo blago jesenje sunce, vedar dan i bablje ljeto. U bezbrojnim nitima bijele paučine koja je tumarala ne znajući ni otkuda je ni kamo će, lomile se sunčeve zrake te su se prolijevale u duginim bojama. Kod njegove kuće je to ljeto malo drukčije: palo je po livadama s plavim mrazovim sestricama, kestenje je sazrelo, pastirima vatru razbuktava, a oni ne mudruju o jeziku i maču, a tu se i Luka upleo povlađujući, da omili starmalome s naočalima... Zlatica i zavjesa, a on bez hlača... Luki navru suze na oči. On je tresao glavom da ga je mozak zabolio, ali suze su tu i ne može ih odagnati.
Luka se samo čudio odakle suze! To je ludost, prava pravcata ludost, govorio naglas, ali ne pomože. I on počne žurno odmicati preko trga kao da za nekim hiti. Tako je nekako zaustavio suze, primirio se i čudom se čudio svemu što se ovaj čas s njime događalo.
- O, Luka!
On se okrene. Bila je to njegova pređašnja gazdarica koja ga je primila za kaput. Luka prozrači šešir.
- Kad ćete doći k nama? Moje puce bi vas rad vidjele. Dođite.
I zvrkasta starica otčapkuni dalje brzim sitnim koracima. U ruci je nosila rogožar, a otrcana joj je suknja vukući se po zemlji dizala male oblačiće prašine. Prašina se za njom povijala kao da za njom trčka bijela kokica.
Prošao je sve četiri strane trga i došao opet pred dućan gdje onaj vještak nogama sakriven sjedi.
Nije znao što da radi. Bio je sasvim bez sebe. Ni na hlače nije mislio sasvim ništa. Trglo ga neko šuštanje. Mimo je prošla gospođa Rajkovićka sa Šipkom. Crnu je svilenu suknju desnom rukom pridržavala, a Bela joj je nosio suncobran. Išli su šuteći kao da se vraćaju s diobe i sad svako svoje nosi. Upraviše korake k stajalištu za tramvaj. Kljuse je javljalo zvoncetom svoj dolazak. Par je pospješio korake. Luka je gledao za njima. Nisu ga opazili. On je nešto niži od nje. Sad su Zlatica i Lujo sami kod kuće - pomisli Luka, i da ni sam nije znao pošto i zašto, krene u Dugu ulicu. Došavši do Rajkovićkina stana, zaustavi se i nehotice se zagleda u prozor. Kod prozora je stajala Zlatica. Kad je Luku opazila, povlačeći se unatraške iščezne u tmini sobe kao priviđenje. Kako je ozbiljna kao starica - pomisli Luka i pođe dalje.

*

I tri-četiri dana minuše. U te dane se u misli nekoliko puta pitao što li to hoće Zavrlićka, pređašnja njegova gazdarica. Nikako nije istina da bi ga njezine puce rado vidjele. One su suviše zabavljene svojim draganima a da misle na nj, na Luku. Bože! Što će njima Luka! Zar da ga vjenčavaju nizovima luka za to što je njemu ime Luka? Ili im je dosadilo što nemaju nikoga da mu u krevet podmetnu pod plahtu kefu ili čitavu cjepanicu? Ne, ne. Baba nema nikoga da joj otiđe u drvarnicu i donese drva, a i u dućan mora sama ići. Neka, neka. On se ne da više osedlati.
Neki je dan bio vođa od straže bivši oficir, zasada desetnik von Wimpfen zu Wimpfenthal, pa nije dao svojemu momku da mu očisti cipele, već Luki kad je ujutru došao zbog mlijeka u sobu od straže.
Dao mu za trud deset krajcara. Luka je primio i crvenio se od sreće, a ovaj desetnik mišljaše nekako drukčije dok ga je pitao tko je i što je.
- E - veli - što ne rekoste to prije. - I poče se ispričavati. Jest, istina je. Drugovi njegovi u školi napadali bi ga zbog toga.
A zar ne obavlja u ovom domu također svakojaki posao? Pogodba je pogodba, i to je zadnje. On se neće dati više osedlati.
I onda je bila nedjelja te se podveče otputi Luka k Zavrlićki. Malo da i nije išao. Prije podne je imao školski zatvor, nije obavio kod maloga Klepca poučavanje, a popodne mu deran odbježe u polje izvan grada. Bio je klonuo zbog jednog i drugog događaja. Osobito onaj zatvor. Uza nj sjedi u školi Pepi Manjkas, sin generala. Klipan donio sa sobom muhu u kutijici u školu. Muhu je navezao na tanak svilen konac, a drugi je kraj konca pričvrstio iglom o klupu. Čitave sate nije drugo radio nego birao muhu majstorijama. Bio je u tom velik majstor. Profesor je to vidio, ali nije dirao u generalova sina. Kad ga je pozvao da odgovara lekciju, onda Pepi Manjkas dade Luki muhu na čuvanje. Luka je muhu prekrio dlanom, a profesor dođe te zaviri pod njegov dlan.
- To je dakle vaše zanimanje! U nedjelju od devet do jedanaest.
Luka je zinuo da se opravda jer ga taj svirepi postupak profesorov ujeo, ali ga ovaj prekide: - Ništa, ništa! od 9 do 11; od 9 do 11!
Profesor je vraćajući se katedri zadovoljno jezikom posukao brkove u usta, dvaput, ih glasno sasnuo i opet jezikom isturao napolje, te rekao:
- Nastavite, dragi Manjkas.
Generalski sin nastavi mucajući. Oko Luke se sva soba s profesorom, klupama i đacima okretala, i on obori glavu na klupu. Ova sasvim očevidna nepravda kosnula se Luke vrlo.
Jedva se poslije sata umirio kad mu je Pepi Manjkas kazao da će za to biti jedanput kod njega na objedu. To se izvršilo danas. Za stol su sjeli istom oko dva sata, a dotle eto odbježe mali Klepec u polje sa svojom praćkom.
Što sad? Sjeti se gospođe Zavrlićke i podveče ode k njoj.
- Što niste k nama na objed došli? Danas sam neobično mnogo kuhala. Bili biste upravo dobro došli - pozdravi ga gospođa Zavrlićka kad je stupio k njoj u kuhinju. Ona je sjedila na niskom podnošku, podvila ruke u krilo i nalegla se na koljena.
- Puce su u sobi. Tamo su i Pukljavec i Mandić - nastavi gospođa.
Luka je to znao sasvim dobro. Kuhinja je u dvorištu, a daleko naprijed su dvije sobe udovice Zavrlićke. Mora se proći mimo nekoliko stanova. U sobama su puce - kao obično - i njihovi dragani: jedan par u jednoj, drugi par u drugoj sobi, a mati je u kuhinji. Ona neće da smeta, a ako hoće da smeta, onda joj puce jednostavno nalože da bude u kuhinji. Pukljavec i Ela već su sasvim sakovali osnovu za budućnost, ali Mandić nikako. On sve nešto obilazi. I dobar je. Uvijek poljubi Terku u ruku, a i Terka njega u ruku. Tako su ugovorili jer se Mandić zanosi za jednakošću muža i žene. Sve se užari kad o tom govori, ali neće dalje. Ni da bi čmrgnuo o budućnosti. Već se Terka i majci potužila.
Gospođa je Zavrlićka posadila Luku na stolac. Štoviše uzela krpu i počistila sjedište. Njezina pažnja bješe prosto neobična. Iza toga namjesti lonac s kavom i naloži vatru. Odsiječe lijep komad hljeba i postavi pred Luku uz veliku šalicu kave.
Dok je Luka kušao, Zavrlićka se naleže na stol i šaptom mu ispriča jednu svoju osnovu:
- Ja ću vam dati za papir, kuvertu i marku novaca, a vi ćete pisati pismo mojoj Terki. Lijepo ljubavno pismo morate napisati: kako je izdaleka pratite od preparandije pa do stana, kako noću sanjate itd. Žarko ljubavno pismo, ali nikomu da ne kažete ni riječi. Ime što ćete ga potpisati, treba da izmislite. Recite da ste činovnik, al da ne zna u kojem ste uredu. Ili - gospođa Zavrlićka se malo zamisli s palcem pod bradom i dva prsta na ustima - ili neka izgleda da ona vas pozna i zna u kojem ste uredu. Da, dobro: ona neka to znade.
Nikad Luka ne nosaše u sebi toliko misli, toliko osnova i riječi koliko vraćajući se od Zavrlićke kući. Sve se u njegovu mozgu uskomešalo, provrvjelo, pretrkivalo se, preskakivalo.

*

Gospođe Fanike nije bilo kod kuće, a gospodin je imao noćnu nadzornu službu. Andrija je bio već tri dana ljutit i sjedio u svome kutu. U srijedu je bila kod njega u posjetama majka, ostavila u kume pet forinti za sinove potrebice. On je to doznao i sad hoće da ima svoje novce. Sa svačim se već prijetio kumici u ova tri dana, ali ne pomaže. Njemu ne ide nikako u glavu da on sam ne raspolaže svojom imovinom. Tu se našli neki njegovi drugovi koji ga podbadahu: "Ti nisi više prvoškolac. Tvoje potrebe su veće; osim toga mladiću se mora dati zgoda da se uči kako će kad stane na svoju plaću. Zašto se ljudi zavale u dugove? Samo zato što do svoje punoljetnosti ne raspolažu većom svotom novaca". Itd. Andrija je to slušao i grmio, a danas eto odlučio da se seli k jednom drugu koji nosi sa sobom ključ ako hoće. Ima poseban ulaz, u sobi prostirke i papigu. Papiga ga već pozna i viče: - Svinja!
Zato eno Andrija sjedi i snuje o svojemu preseljenju. Ankek je ukrala iglu i preko metar konca, te krpi suknju vitlajući rukom kao sablast, jer je konac predugačak za njezinu ruku.
Luka sjedne i sluša kako se misli glavom preganjaju. Tišinu kućnu i misli Lukine prekidao je sat koji je u sobi umjesto kucanja kukao poput kukavice. Luka je još uvijek sa začuđenjem gledao u tu švicarsku kućicu na zidu i slušao njezino kukanje, ne mogući nikako dokučiti kako je to napravljeno. Zato ga uvijek prekida u mislima. Da je njemu raskopati tu napravu.
Spremio se da slaže ljubavno pismo za Terku.
- Doktore, ja idem u Srbiju - zabada u nj Ankek. Otkad mu je ispripovijedala da joj je majka otišla s nekim čovjekom u Srbiju a nju ostavila na milost božju ovdje, odonda svaki čas kad se zamisli, javlja da ide u Srbiju. I sada šijući misli o svojoj majci.
- Upravo te ondje trebaju.
- Idem u Srbiju. Idem i idem. Moja mama je tamo gospođa, nosi šešir i rukavice, ima pudra i parfema, i ja idem k njoj.
- Idi! Idi!
Luka je kratak. Misli svoje.
- Idem. I suncobran ću imati. Tamo ću ići na škole. Bit ću učiteljica. Gospodin Stanić mi je obećao pasoš.
Stanić je mrk kancelista u ekspeditu, govori malo i pije more crne kave, a u uredovnici ga njome Ankek dvori. Ona tamo ostaje dok gospodin Stanić kavu ispije. Ima čitav naviljak brade i brkova, pa kad se nasmije, kao da sijevne iza mrke gustine. Kad se razdraga, onda zna i štogod reći: "He - he! Ja sam lička lomigora. Ein Likaner!"
- Cipele moje bit će žute i lakovane i visoke pete. Nikad više neću doći ovamo.
- Ne brbljaj! Ja imam posla!
Luka zapisuje: "Vrlo cijenjena gospođice! Već s Uskrsom nadođe u meni Uskrs, jer odonda Vas nazivljem u sebi svojom curicom. To Vam eto naglas kažem istom sada. Moje srce samo za Vas kuca, a misao moja samo za Vama hrli. Kad mi majka u pismu spominje da bi rado snahu imati prije nego umre, onda me pri srcu zazebe i mislim na Vas". Sad je od nečega i Luku pri srcu zazeblo pa nastavi: "Vi mi dolazite u san. Isprva ste daleko kao zvijezda, i maleni ste kao zvjezdica, a onda hitite k meni bliže, bliže. Onda Vas zapazim sasvim pred sobom i strepim pred Vašim očima lijepim".
- A komu ti to pišeš, doktore? - javi se Ankek iznad Lukine glave. On brzo sakrije papir i pogleda u djevojče. Nije se mogao suzdržati i reče:
- To nije lijepo od tebe! Ružno je zavirivati što drugi piše. Ti si bezobraznica!
Ankek se smiješila kao da Luka šalu zbija. Luka nije prestao psovati i Ankek se uozbilji. Luka turi olovku i papire u džep. Misli su ga odbjegle.
U predsoblju je poveći ormar i u njemu Ankek drži svoje stvari i ključ nosi sa sobom. Sad se na prstima odšulja do ormara, potihano ga otvori i donese Luki dvije stare žemičke. Luka ih ostavi na stolu. Otkuda njoj žemičke? Kad ujutru donese pekarski momak pecivo, preuzima ga Andrija. To je već tako. Ankek otvara vežu, Andrija preuzima pecivo od pekara i svaki dan ga okrade za dva-tri komada, a Lukino je da prodaje mlijeko u sobi od straže. Tako su njihove službe podijeljene. U pekara nije ukrala, kupila nije, jer nema novaca. Ukrala je u gazdarice - jedino što može da bude.
Ankek prinese sasvim blizu glavu pred Lukine oči. Mogao je vidjeti kuda su puzle kaplje znoja ostavljajući trag po njezinom prljavom licu.
- Nemoj da ne uzmeš, doktore, ovih žemičaka! - ponovi ponudu Ankek. U glasu joj je ječala molba pa i ruke kano da je sklopila. Luki svane pred očima kako su te žemičke bile negdje u prljavim rubeninama umotane - u prljavim prnjama krmeljivog ovog čeljadeta. I Luka okrene glavu od nje i od žemičaka.
- Žemičke sam ove upravo za tebe spravila, od zajutarka sam uštedjela! - rastuži se Ankek.
Luka pomisli na sutrašnji dan, pomisli na omamlicu što ga napadne kad gleda u vrijeme odmora gdje drugovi jedu i turi žemičke u džep.
Ankek je bila zadovoljna i prođe po kuhinji tražeći zanimanje.
- Zar ti voliš jednu djevojku?
- Ajde ne zvrndaj!
- Čemu onda pišeš ljubavno pismo?
Onda je zašutjela dok ne otkuka sat svoje sate pa nastavi:
- I mene mnogi vole. To znam potom što mi noću kucaju na prozoru. I Sekovanić kuhar, i narednik Romanov pa i sam gospodin Stanić. Gospodin Stanić me pita koliko mi je godina, ali ja mu lažem te velim da mi još nema ni četrnaest, a već sam četrnaestu prošla. Onda mi on kaže da sam još ispod paragrafa. I danas me uzeo u naručje, a ja sam mu kazala: - Pustite me, ja sam ispod paragrafa! Hi-hi-hi! - završi priču sa smijehom.
Luka se digne. Dosadilo mu Ankekino pričanje. Nekakva sjenka je dolazila preda nj, blijedo lice i blage oči i jedna sumorna zamišljenost. Vidio je i prozor i zavjese i nju i kako se približavala i kako je nestajala.
Žemičke su mu otežale i htjede da ih vrati i jedva se suzdržao.
Kad je već bio odlazeći na pragu, reče Ankek:
- A ja najviše tebe volim, doktore!
Luka je pošao šuteći svojim putem.

*

Luka je više puta prolazio mimo Rajkovićkina stana i zaustavljao se i gledao prijeko u prozor. Gledao je zavjesu hoće li se maći. Trzne li se zavjesa, Luka obara pogled. Milo mu je kad ugleda Zlaticu koja, ako i dođe, nikad ne ostaje na prozoru. Njezine su vlasi oko čela bijele kao da je osijedjela, a prema tjemenu su tamnije. Takvu Luka vidi i gleda.
U takvom času ga podiđe strah da ne bane otkuda Šipek; da ga ne zateče. Njemu nekud i nije više do hlača.
I Šipek bane s Rajkovićkom kroz vežu iz kuće u času kad je Luka zaronio očima u prozor i kroz zavjesu. Bela izmijeni riječ-dvije s Rajkovićkom i zovne Luku.
Luka se lecne kao da ga netko žacnuo, i prijeđe ulicu.
- Čuj Šapec, ostani u kući kod milostive gospođe da ne budu djeca sama. Mi idemo na groblje. Za jedan sat smo kod kuće.
Za to vrijeme pokuca gospođa na prozor i reče nekomu: "Evo vam društvo dok se mi vratimo. Otvorite mu!"
Djeca su bila žalosna. Otkad se upoznala majka sa Šipkom, odonda uvijek samo s njim izlazi. I danas htjedoše na groblje na tatin grob, a ona ne da! "Sutra ćete, veli, ići, danas ćemo ga nas dvoje urediti."
- Baš će ga on urediti! - mrko će Lujko. I naočali kao da se nakostriješiše na njemu.
- Ti si, braco, zao. Ti to ne znaš, a sutra ćemo vidjeti.
- Šta će urediti? Šta će urediti? - poče Lujko nogama udarati o pod. Grobar će urediti, a oni samo da nisu s nama. Zašto i nas ne povedoše?! Bez nas im je ljepše.
I tiho. Lujo kao da otpočiva, a Luka se u nj s udivljenjem zagledao. Bilo mu je i milo slušati tog starmaloga i tjeskobno.
- Znate li vi, gospodine, igrati domino?
Luki bi drago gdje mu reče gospodin. Malo se osmjehne i odmah plati:
- Ne znam, gospođice!
- Kako to ne znate! To je lako!
Zlatica saspe iz škatulje na stol ploče i hoće da mu tumači ali odustane. "Ja ću" veli "igrati s bratom, a vi gledajte. Odmah ćete znati!"
I dok brat i sestrica razdijeliše ploče između sebe, Lujo se vrati na staru misao.
- Maja njemu kupuje najfiniji duhan. I sama si vidjela gdje za nj puni cigarete. No?
- To je tek tako za Svisvete.
- Tobože! A zlatan cviker? On sasvim dobro vidi, tek maja zaželje da on nosi cviker, pa eno i kupila mu ga.
- Ajde, ajde, Lujko, počni!
Igra se šutke započe.
Luka je motrio Zlatičinu ruku dok je metala pločice domina. Na časove je ta njezina bijela ručica bila divno pravilna krivulja kojoj se slikovita zavojica smanjivala gubeći se u pravilnom ritmu kroz prste u neznane daljine. Luka je drhtnuo svakoga puta i s požudom vrebao čas kad će opet pronijeti pločicu ova divno izrađena ručica u lakom i providnom rukavcu. I kad načas Zlatica nije bila igrom zabavljena, otvarala je naširoko svoje velike i svijetle trepavice i pogledala Luku okom smeđega baršuna u kom kao da nema zjenice.
- A otkad ste vi prijatelj sa gospodinom Šipkom?
- Mi smo Zagorci, pa se poznamo. Lani sam nešto više s njime drugovao. On me naučio u Tuškancu skidati lilu s trešanja i prodavati kod graditelja tambura. Kadikad smo i inače drugovali.
- Kadikad vam je dao i komad stare robe - umiješa se Lujo.
- I to. - Luka pogleda Lujka. Nije razumio zašto je baš to Lujo kazao. Onda potrese glavom i tek da se dalje govori reče: - No nije uvijek držao riječ. Obeća, pa ne da.
Pri tome je Luka mislio na jedan slučaj iz prošle godine. Bela pl. Šipek znao se po Tuškancu klatiti po vas dan. Oko sebe bi skupio mlađih znanaca, pričao im priče o sebi i svojim pređima, a za izmjenu izmišljao svakakve zabave. Tako je jednoga dana došao sa svojom družinicom na neki drum novopošljunčen. Uz drum je bio napis na ploči koja je označivala kraj. I Šipek odmjeri od ploče deset koračaja i stavi pogodbu: tko u deset metaka kamenom jedanput zgodi ploču dobije od njega forintu. Družinica se natjecala kao da se radi o biti i ne biti, a zgodi jedini Luka. Sad je on tražio svoju forintu. Badava se Šipek izgovarao na šalu, Luka nije popustio. I konačno mu Bela Šipek izda svoju posjetnicu na koju mu napiše: "Donosilac ove karte smije u mojoj blagajni dići jednu forintu srebra". Tu kartu nosi sobom Luka i traži zgodu da dođe do Šipkove blagajne i zato eto reče: "Obeća, pa ne da".
- Jesi li se naigrao? - upita sestra da svrne razgovor na drugo što.
- Jesam, a sad znade već i Šćapec igrati. Zaigrajte sa sestrom - obrati se na nj sišavši s mjesta.
Luka i Zlatica igrahu dalje. Ona je uvijek dobivala i sva se razradovala zbog toga. Ispade joj i ukosnica i kosa joj se niz pleći spusti, ali to ne bi ništa: ona se radovala.
Onda dođoše i oni s groblja, a Zlatica se i Luka igrahu. Gospođa reče da hlača još ne dospje naći i da će drugi put jer je sada umorna od puta na groblje i natrag. Ah, te hlače! Neka ih i nema. No Luka nije ništa odgovorio sve od puste igre, Lujka kao da je nestalo; zavukao se u dupku od prozora i tamo se nečim bavio. Bela je ostao kod igrača, a gospođa ode u drugu sobu da izmijeni odijelo. I hodajući po drugoj sobi pripovijeda gospođa Rajkovićka da je grob u redu i da će sutra svi na groblje da osvijetle babov grob. Nitko joj ne odgovara. Ona dođe na vrata i stane na pragu druge sobe onako u donjoj crvenoj i okratkoj suknji da vidi što joj nitko ne odgovara. Nu svi se nekud udubili. Tako nekoliko časova, a onda gospođa potoči iz druge sobe po podu gumenu loptu i ona se dokotrlja do Šipkove noge te ga lagašno dirne. Bela podiže loptu, zagleda se časkom u drugu sobu, a zatim ode onamo.
Napokon se i Luka podiže da ide. Baš mu se i ne da. Ipak. Zlatica se zagledala pravce u oči njegove. Ne mogavši podnijeti taj pogled, obori oči preda se. Tako prođoše možda i dva časa. Kad se Luka usudio na nju opet svrnuti oči, nađe je gdje ga još uvijek netrenimično gleda i istražuje. Lukino se srce skupi u grudima, nešto ga isjeknu i on kao mahnit pograbi šešir, pozdravi i izjuri na ulicu.

*

Sesvetsko popodne je cijela kuća drijemala. Gdjekad se - maknula, uzdahnula, lecnula: to je gdjekoji vojnik dvorištem hitio, gdjekoja vrata kancelarijska u prvom ili drugom spratu lupila, netko osamljen silazeći po bogzna kojim stepenicama otužnim fićukom ili jecavim zapjevom sebe batrio. U dvorište je i po koji povjetarac zalutao. U topao uzduh jesenjega popodneva umiješalo se nešto pecava hlatka. Sve je otišlo na groblje, a on i Ankek moraju čuvati kuću. Ankek je preuzela pecivo na broj, ali je ostavila i pecivo i kuću i negdje se iza kuće u drugom dvorištu - u dvorištu gdje je nekoć morao biti vrt a sada je jahalište - sigra s kudravim crnim psetom.
Luka je sjedio pod višnjicom s koje se obaralo posljednje lišće... Lijepi crvenkastožuti listovi polegli po zemlji, po stubama, po stolu i još lijegaju. Mislio je na dom, na pastirske radosti u dan Svih svetih, na počišćena polja po kojima danas po cio dan tumaraju goveda, a pastirčad u zborovima jede gibanicu, pije vino te igra oko vatara.
Pred njegovim se očima odigravali prizori s domaćih njiva i on im se smješkao i činilo mu se da je negdje na visini odakle vidi mnoge borove i mnoge prizore i bi mu vrlo neprijatno kad začu Ankekov vrisak iz veže južnoga krila kuće i krič na pseto. Švarci je navaljivao na nju, a ona je pred njim natraške odmicala prema kući.
- Doktore, brani me!
Vidi Luka: pseto je ozbiljno, i priskoči.
- Šta si radila s njime?
- Ništa - ustrašeno odgovara blijeda Ankek i pokazuje zubma rastrganu pregaču.
Luka prihvati pseto za ogrljak, potapša ga po glavi, a ono je načas laznulo slinu i opet razvaljivalo vilice te uzbuđeno dahtalo i kihalo...
Ankek je tajila da nije ništa bilo, tek je Švarci odjedanput kao podivljao. Ona se zatvorila u kuću.
Luki je mrsko i ode u momčadsku kuhinju. U kuhinji je bilo četiri do pet vojnika. Neki mali Dotlić, što imade sabljaste noge kao da od rođenja na buretu jaše i spava, stajaše kod prozora i tucaše neke koštice i čampaše jezgre, ostali pak sjeđahu u polumračnu kutu kod stola igrajući karte za žigice. Jedan je od njih žvakao baguš te neprestano kroz zube štrckao u kut pljuvanku.
Luka isprva nije znao kamo bi pristao, već hodaše kuhinjom. Vrisak djevojčin i pseće gutanje sline neprestance se obnavljaše u svijesti njegovoj i nikako da se otrese. Klekne k igračima na klupu, laktima se upre na stol i zabavljaše se time da je dobitnike namirivao žigicama iz hrpe za koju se igralo. Uz prekid govorahu čas o besramnim stvarima da naljute Luku koji je bio stidljiv kao djevojka te na svašta crvenio, čas o svojim časnicima od pukovnija.
- Moj kapetan - javi se od prozora Dotlić - on ti je izučio stolariju. Eno ga u Petrovaradinu gdje imade u vojarnici svoju radionicu. Gradi ormane, stolice, okvire za slike kao ništa. Bio ja kod njega -
- Pa i moj povazdan nešto pili i turpeja. U njegovu stanu ima više od deset svakojakih krletka i kobača - prekida ga jedan od igrača.
- Svaki zna po zanat. Jedan ti je, brate moj, bravar drugi ti je krojač, ovaj postolar, onaj - ha, ima ih svakoga zanata.
- Bogami, ne bi im trebalo, a ipak rade.
- Hajde, hajde, miješaj, pusti razgovor - ljutito će onaj iz kuta što žvače baguš. On uopće gleda samo u karte, žigice i Lukine prste za brojanja, a sve ostalo kao da i ne postoji; uz to se mršti kao da mu tko crijeva vadi.
Odigraše opet jednu igru.
- Ima ih svakoga zanata. I naš car zna jedan zanat - počne iznova jedan.
Sad pristupi k stolu i Dotlić, zaturi ruke u džepove od hlača te će njišući se s noge na nogu:
- To svaki car. Socijalisti hoće da raspuste vojske, da obore careve, pa kuda bi pristali i carevi i oficiri, ne budu li znali zaraditi kruha...
Jedan od igrača komne ga laktom u trbuh. Uto se vrati sa šetnje Sekovanić. Tako je oštro unišao da je Dotlić sasvim zaboravio na odmazdu. Luka je odmah sišao s klupe i zakorači kuharu u susret. To je njemu već u krvi. Večera se ne smije proigrati.
Kuhar Sekovanić je smijući se skinuo svoj debeli prsten i odložio u rupu u zidu taj svoj debeli prsten s crvenim okom. Bez njega je na šetnju išao. Na šetnji je opazio da ga nema te se vratio prije reda kući i brzim koracima. Oštro je unišao i upravio korake u kut k rupi koja je negda služila da se u nju stavi svijeća, a možda i burmutica.
Prstena nije bilo.
- Tko je uzeo ovdje prsten? - okrene se od rupe Sekovanić. Jednim je okom zaškiljio, a drugim obredao prisutnu čeljad.
Svi su redom kazali: - Ja nisam.
- Baš bi ovaj školarac mogao uzeti - reče onaj iz kuta.
- Mi smo se kartali, a on je po kuhinji švrljao.
- Kako: švrljao?! - zaplašeno prosvjedova Luka. - Zar nisam uz vas bio i žigice vam izbrojavao?
- Prstena nema, a prstena mora biti. Ja ću vas sve redom poklati ne dobijem li svoj prsten.
Zadnje riječi su bile strašne. Činilo se da su i zidovi drhtnuli, toliko su bile ružne ove riječi Sekovanićeve.
- Da, da, mogao bi biti ovaj civil - reče i Dotlić.
- Lako je to - reče onaj neki golemi koji je dosad šutio. - Kako je tko dolazio, tako je ovdje i ostao. Pretražimo se! Stat ćemo u red, a vi nas, kuharu, pretražujte!
- Tako je - rekoše, svi uslužno i u zboru jer je kuhar gospodin koji može dati i ne dati večerice. Treba samo dati momčadi obilnije obroke u podne, i neće ostati ništa za ove čankolize. To oni znadu i zato će se već i sama misao kuharova izvršiti. I kao grom postaviše se u red, pa i Luka. On je zapao nekako u sredinu, a do njega Dotlić.
Sekovanić pretraži prvoga i dođe na red drugi. Svi su napeto pratili pretragu nagnuvši se naprijed.
Uto osjeti Luka kako mu se nešto opuzne niz bedro i skotrlja na kameni pod. Svi trgoše glave, pogledaše Luku, a on problijedi kao krpa.
I onda nasta graja. Grajahu svi gužvajući se oko Luke. On ti šuti i vadi džep hlačni:
- Evo, džep mi je šupalj...
- Da, da: šupalj džep - zlobnim će glasom jedan iz gužve. On - Luka - htjede reći: "Kad bih već krao, ne bih ukradenu stvar metao u šupalj džep", ali nije mogao doći do riječi.
- Tu se hrani i još krade - vikne Sekovanić razgledavajući svoj prsten.
- Netko mi ga podmetnuo u ovaj šuplji džep.
- Tko podmetnuo?! - uspjeni se Dotlić i poče poigravati oko Luke mašući rukama. I sve bjesnije viče: - Tko podmetnuo, tko podmetnuo?
- Ja nisam mogao skrivati prsten u šuplji džep nego mi ga netko podmetnuo - eto - nastavi Luka pokazujući okolo izvađen džep i rupu na njemu. Mogla bi šaka skroz.
To nije pomoglo. Nečije su ga ruke počele drpati. Luka nastavi pokazivati džep.
- Drž'te tata! - klice kroz podsmijevanje onaj golemi što je opet dotada šutio. - Drž'te tata! - ponovi i zaštropota nogama kao kad se djeca plaše.
Momci ga prihvatiše, jedan dotrči s metlom i počne ga gurati, tući. I tko rukom, tko nogom, Luka se nađe na hodniku.
Pred njim iskrsoše oči, ona dva plaha oka što ispituju. Luka se lecne, ali oči su postojane bile. On da propadne. Opazi u tami kuta neki kamen, podiže ga objema rukama te njime u vrata kuhinjska.
Mukli tutanj jeknu hodnicima, nekoliko se vrata pootvarala, čuše se odnekud prestrašeni pitajući glasovi. Luka je strugnuo na dvorište pa oštrim i brzim koracima ode pravo na jahalište. Daleko dolje u kutu gol se jablan u samoći koči. Od njega se vidi velik dio grada. Sasvim, sasvim u kut stisne se Luka i potraži krov kuće gdje stanuje Rajkovićka i niz njegovo lice gruhnuše suze potocima. "Ja ću ih podaviti", zaškrguće Luka zubima. Uto su propjevala zvona i sesvetsko se paučinasto rano veče zazibalo...

*

Život je Luki otežao. Svakim se danom množali oni koji su vjerovali da je on ukrao kuharov prsten.
- Tako meni nestaje žemičaka - veli gospođa Fanika. - Složim ih pet po pet i onda redom prodajem. I znam: iz ove hrpice nisam nikomu davala, a ipak - fali. Reci po istini: kada ukradeš.
- Posijecite mi ruke u ramenu ako me zatečete da sam samo dirnuo u pecivo - s ogorčenjem se brani Luka. Već htjede da oda Ankeka, da reče kako ga ona gdjekad žemičkama dariva, ali se nešto usprotivilo u njemu i on odustade od nakane.
- Takovu zahvalnost doživljuje čovjek kad podupire sirotinju - nastavlja gospođa Fanika - dadeš mu i još sam uzme. Možda si mi tako polovinu dobiti odnio!
Gospođa se nije ljutila. Njoj je to griskanje pružilo nasladu.
- Kako je bilo s prstenom? - pita narednik Romanov, čovjek zelene puti i hrčkove glave, koji inače za Luku nije imao pogleda a kamoli koju riječ.
Luka se trudio da mu objasni događaj, izvrnuo i pred njim šupalj džep od hlača, no Romanov se nije udostojao ni slušati ni gledati Lukino dokazalo. Kad je Luka spomenuo Dotlića koji je od iste pukovnije od koje i Romanov, onda se on nasmijao od uha do uha da su mu se vidjeli čak i kutnjaci zubi, ali nije vjerovao Lukinu dokazivanju.
Luka je znao prije toga otići i u momčadske nastambe i tamo među momčadi boraviti koji čas. Momčad ga je kao nešto domaće uzimala. Sad se i to promijenilo. Došao on opet među njih, a to jedan momak dođe odostrag, prebaci Luki guber preko glave, a drugi prihvati slamne jastuke, pa udri po njemu tko kuda uhvati. On se o guber koji je do poda sizao, spoticao i padao i jedva se nekako oslobodio, pobjegao pod krevete te gonjen kako se miša goni, pijan i omamljen od tupih a teških udaraca dosrljao do vrata i pobjegao.
Tako nigdje u kući da se pojavi. Za nj kao da su nastupili teški dani.
Jedini svijetao čas priušti mu domaćina. On - Pletikapić - inače šuti kad je u kući. Čita svoje novine, puši lulu, istresa iz nje kamišem pepeo u pepeljnjak i ne brine se za ostale ljude.
Katkad u pol glasa izusti kakvu kletvu jugovini i kiši. Kad se, naime, sprema na kišu, onda ga boli kost u listu. Bio kod zapreme Bosne u vatri i jedno ga tane shvatilo niže koljena i odonda osjeća promjenu vremena i ljut je i kune...
I baš će Pletikapić da povije nogu dugim vunenim povojima, a gospođa Fanika zabode u Luku:
- A-ha! Jesu li te? Meni se čini da ćeš ti taj prsten skupo platiti.
- Ostavi ga jedanput! - zaviče gazda Pletikapić. - Kakav prsten, kakva krađa! Svidjelo se kojemu bangalozu te ukrade prsten, a u stisci podmetne ga tomu čovjeku i sad svi: on je, on je.
- A moje žemičke?
- Ne treba kod stola sjediti i vojnicima prstom pecivo kazati da sami uzimaju. Ja vas ovo dva-tri dana samo slušam. Navaljujete na nj kao na bijelu vranu uživajući u njegovoj neprilici i rumenjenju. Sve: odavle ovaj, odanle onaj. Tko da ne podivlja!
Pletikapić je dakle jedini čovjek koji Luku drži pravim. Jedini čovjek koji je uvidio njegovu bezazlenost. I Luka je njega gledao toplim i uzdignutim očima i činjaše mu se da su mu kod gledanja ruke sklopljene.
Pletikapić je s njime na dvorištu ušao u razgovor. Kako može, reče, tako živjeti? I kakav mu je to otac što pusti ovako u svijet dijete da se prebija od nemila do nedraga. Dati dijete na škole, a za nj se ne brinuti. - Da ti bar odijelo kupi - reče Pletikapić posmatrajući Luku od glave do pete iz udaljenosti od propisana tri koračaja, a sunce sa vedrine bijaše toplo i vrlo, vrlo prijatno. Pred Lukom je ležala žuta sjena gospodina. - I - kakve su ti cipele! Hlače su ti otrcane, a momak si na kojemu se ti nedostaci i te kako vide. Koje čudo da ovakovu čeljadetu ne prišiju i više od jedne krađe prstena.
Kako živjeti? On bi sigurno htio bolje živjeti da se može. Ovo što dobiva za poučavanje maloga Klepca, treba za stan i još za koju sitnicu kao što je pralja. U školi proda koju zadaću latinsku onako ispod klupe, a to mu treba za bilježnice, jer profesor podere svaku koja je doma sašivena. Tri je zadaće jednomu saučeniku dao redom za neke stare papuče za gimnastiku, a onda mu ih je taj isti - ukrao. Sad opet mora bos preskakivati konopce i kozliće. Otac nije ništa kriv. On je prve godine za nje plaćao stan, samo stan bez hrane i bez ičega, pa je toliko osiromašio da se kroz tri godine ovamo ne može oporaviti. Župnik se njegov bio zauzeo za nj kod kapucina i primiše ga da ih dvori. Ali šta? Kad je jedanput s drugovima izmeo crkvu i uzišao na propovjedaonicu da je počisti od prašine i samo raskrilio ruke - sasvim nehotice - zatužiše ga drugovi da je u sav glas govorio sa propovjedaonice: "Dragi moji poslušajci, zdignite vuha kakti zajci". Kapucini više vjerovahu dvama nego jednomu i potpisaše mu putnicu. Odonda se bije i probija. Što gladuje, i kod kuće je gladovao, i kod kuće je dobivao po leđima jer je bio oduvijek svojeglavac. Gdjekad mu dadu načiniti kakvo odijelce. Čuva ga, nikad se sjedeći ne pomiče na klupi, a ipak mu hlače procvatu, laktovi progledaju.
Za cipele se sprema u vojarnicu k vodniku Szuhayu, no ne dospijeva. Njegova je noga sretna noga. Dobije li gospojinske cipele ili vojničke bakanče, svejedno.
Tako Luka u sebi na gazdine riječi, a naglas mu odgovori: - Ovu ću godinu svršiti, pa onda na poštu.
Pletikaplić poklima glavom i ode prema uredu.
To je bio Lukin svijetao čas.

*

Lukine cipele nisu uistinu bile ni za što. To se pokazalo za prve kiše. Voda mu je provalila u cipele sa svih strana i stade ih piska pri svakom koraku. Naposljetku mu se pričinjalo da su mu se i pete otkvasile; naglo su mu postale niže. I on pođe do Szuhaya.
Luka je dvoreći stražarsku momčad mlijekom i hljebom doznavao sve što se važno dogodilo u vojarnici i kod hrvatske i kod mađarske pukovnije, jer su izmjenično obje pukovnije davale stražu. Tako je znao da Szuhayeva satnija ima šest tjedana vojarnog zatvora. Došli novaci iz Ugarske te harali voćnjake u izokolnim vrtovima građanskim. Nije to da su obrali šljivu, već odsjekli granu pa je gdjegod u jarku ležeći obirali. Krumpir su iz zemlje vadili, odnosili su uopće sve iz tih izokolnih vrtova. Građani su očajavali i nekako kroz mnoge pritužbe na gradskom poglavarstvu ipak izazvali vojno zapovjedništvo da proti momčadi postupa.
Luka je znao da će Szuhaya naći i zato se otputi prema vojarnici.
Tamo dolje još iza velikih skladišta drva, sasvim izvan grada kamo se pružio jedan jedini repić grada, to je niz malih većinom drvenih kućica što vire iz zemlje kao neka vrsta gljiva bez stručka - tamo je velik zagrađen prostor i u njemu su stanovi za vojsku. Tu je nekoliko sasvim jednakih kuća na dva kata, a među njima po golemim pošljunčenim dvorištima uvijek strugne čas ovamo čas onamo tamnomodra točka ili čak živa pruga na glas trube koja jekne sad iz ove sad iz one kuće od jutra do mraka, a i prije jutra i iza mraka.
Oko zgrade uvijek i švrljaju i sjede i žene i klatež i piljarice stare kojim se jedva razbiru oči između silnih bora te prodaju jestiva prljava i prašna i trula, dlanom utirući nos...
Luka je prošao mimo stražu u dvorište i brojio zgrade da pronađe Szuhayevu i da se popne na drugi sprat gdje je nastamba njegove satnije i voda.
Penjući se uza zid drhtave duše svaki se čas prislanjao leđima k zidu da se ukloni vojnicima što bučno silažahu ili ga stizahu. Dozivanje, zapovijedi sa svih strana; hodnicima jektahu kriči i psovke. Na drugom spratu je tiho do jednoga čovjeka. Luka pruži glavu, a to narednik pregledava puške. Svaka puška: kljoc - kljoc!, a on žmiri na jedno oko, drugim pak pušku istražuje. Krajnji momak išne na Luku kao da kokoš odgoni. Narednik krikne, a netko kao da se ispričava i dođe momak po Luku. On, veli, traži vodnika Szuhaya. Momak ga odvede u sobu i pokaže prstom u kut. Tamo je zastorima zagrađen prostor. Luka odgrne zastor. Unutra na krevetu leži Szuhay potrbuške. Luka ga dirne, a on se lecne kao da ga nije nikad vidio. Onda namršti čelo i leže nauznako, te unakrsti ruke na očima. Kakve su ovo u njega oči! Kako mu se samo cakle u polumračnom odjeljku i kako su ledene! Luka stane čelo nogu i s tjeskobom motraše čovjeka. Kako će zavesti razgovor, kako da objasni svoju nuždu i da ga sjeti na obećanje? Eno cipele na polici više glave. On ih je odmah očima potražio. Treba samo poseći rukom.
Luka sjedne do nogu na krevet - misleći time upozoriti na sebe. Szuhay osta miran kao u grobu.
Tako prođe nekoliko časaka. Luka ga primi za nogu:
- Došao sam radi cipela.
- Sutra - reče Szuhay ne mičući se.
- Kiše dolaze i snijeg će doći, a meni navire voda -
- Joj, sutra, sutra! - zajeca Szuhay i uzdahne duboko, duboko. Luka je bio toliko poražen te reče zbogom i ode na prstima iz sobe.
Dolje u dvorištu na lijepom bijelom i sitnom oblučju zaustavi ga drugi znanac od straže što natucaše njemački:
- Gdje ste bili?
- Kod Szuhaya.
- No - on ima sreće, - kroz smiješak će znanac te istumači kako Szuhayeva satnija ima vojarnički zatvor već petu nedjelju. On pak ima neko curče koje nije moglo dočekati dok mine zatvor, već se razjunači da potraži svoga dragana u vojarnici. I dođe sinoć oko pet sati. Namjeri se na jednoga momka koji joj se ponudi da će ga k njemu odvesti, i reče, da upravo sada u podrumu dijeli drva. Curče pođe za njim, a kad tamo, u drvarnici nikoga i ničega do jedne slamnjače... Za ovim dođe drugi, treći cijelo krdo... Danas nađoše djevojku bez svijesti na slamnjači... Luka uzdigne oči do drugoga sprata i u nj uđe osjećaj velike nesreće čovjekove.
Onda je Luka odglavinjao kući sve misleći kako da udesi put svoj pa da nikoga ne vidi i ne čuje, upravo nikoga, nikoga.

*

Luka se nije mogao umiriti. Tri dana prođoše, a Lukina se misao svaki čas vraćala u vojarnicu i uvijek je slušao "joj, sutra, sutra!"
Kud god je koračao, svuda je pod nogama osjećao kao blato i pištalinu, a sa svih strana da reže na nj puščane cijevi i šiljci od kopalja... Treba uteći. Svejedno kamo.
Uteći, uteći.
Taj ga osjećaj natjerao te potraži Zlaticu. Propita se za Šipka mada ga nije želio vidjeti.
Šipka nije bilo. Otišao je nekuda s gospođom. Zlatica je kućanica te kuha užinu. I objed često sama skuha. Majka gdjekad i ne dođe na objed, a onda grdi djecu ako je čekaju. Sad ruča ovdje sad ondje kod znanaca. Tako ona kaže, i Zlatica vjeruje. Lujko opet tvrdi da mama sa Šipkom negdje "Kod stare ure" ije i pije. Bela pl. Šipek nosi u novije dane zlatnu narukvicu, i to da mu je gospođa kupila, veli Lujko.
- Mi moramo tek štogod ždrknuti, a oni se časte. Moj ubogi tata se u grobu okreće - mrko zbori Lujko, a Zlatica šuti i pazi na mlijeko.
- Juče sam ofurila ruku - veli ona da zabašuri Lujkovu jezičinu. - Evo, tu mi se ispušilo - i pokazuje Luki malu drhtavu ručicu, pogledavajući na nj.
O, ta mala ručica! Da je pograbi i izljubi! Onda je postavila kavu na stol u kuhinji pa i Luku ponudila.
- Hoćete li vi još dugo ići u školu? - upita curče iznenada.
- Ne znam. Svršit ću makar četvrti razred pa idem k pošti.
- Onda ćete biti činovnik i ja ću ići k vama. - Vi ćete služiti, a ja ću vam kuću voditi. - Luka se zabezekne. Takovo iznenađenje. I u hipu sračuna: njemu teče osamnaesta godina, s devetnaest će svršiti otpravnički tečaj, a onda -
- Mama kaže da će Lujka dati u konvikt na godinu, tek ja sam joj, veli na vratu. Tako bih se ja njoj sama skinula s vrata.
Luka nije mogao doći do riječi.
- Eto vidiš da smo joj na putu. Šipek će u Beč na medicinu, a ona bi s njime. Ja ću im ipak pomrsiti račune. Niti ću ja u konvikt, niti ti u svijet.
- Hoću, hoću. Gospodin će Šćapec reći meni pred svijetom "sekica", a ja njemu "braco". Je li?
- Dobro - smiješeći se potvrdi Luka.
Uto doleti odnekuda grlica i lepećući lupi na kuhinjski prozor te razori ovu malu zgradicu bezazlene Zlatice. Sve troje se lecnulo i pogledalo za grlicom koja je odlepršala. Krila su joj pjevala. Kroz staklo se prozorsko čulo kako su lijepo pjevala. Svi su je gledali gdje je na grančicu u vrtu sjela, i grančica ju je dva-triput zibnula. Nožice su joj se niz grančicu omicale i ona odleti dalje.
- Čija je ovo grlica?
- Tko bi znao - reče Zlatica. - I grlicu ću imati. I mrežu koja se na granu objesi i u njoj ću se ljuljati. - Zlatica htjede da sastavi zgradicu, ali je nije nitko slušao. Luka se zagledao kroz prozor i sam se u sebi izgubio. Sav je nekud utonuo. Ne pamti da mu je ikada tako lijepo, tako toplo bilo.
- Ja ću poći k ravnatelju gimnazije i pripovjediti mu o Šipku i mami sve po redu i moliti ga u ime svoga pokojnog tate da ih rastavi. Neće ona s njime trošiti i svoju mirovinu i našu uzgojninu.
- Naš tata - obrati se Zlatica Luki - bio je sudski vijećnik pa je umro i mama ima mirovinu.
Zlatica je kazala istinu. Pokojni Rajković bio je sudski vijećnik i stari neženja. Ulazio u kuće svojih suradnika uredskih, negdje načeo a negdje i razvalio po koje gnijezdo. Konačno se zatekao u domu svoga podvornika koji je imao divnu garavu kćer. Njemu se vijek primicao pedesetoj godini, a njoj još ni dvadeset.
Bjelogrla Nevenka bi i ljeporječica, te starog razvratnika sasvim okupi. Kuda će, kamo će - oženi se vijećnik Rajković. Stari ugursuz bio je lak na nogu, znao se mladiti i lice je u njega bilo mladušno i Nevenka ga uistinu voljela. S njime je provela svega četrnaest godina i onda joj umrije, a tomu su dvije godine. I ukopa ga i ožali ga i ostade dobra i brinula se djecom svojom dok ne upozna Šipka; u nj se uljubi, te se eto prozli.
- Nama je bilo tako lijepo u Petrinji. Imali smo vrt, u njemu cvijeća i voća i sjenicu i klupicu u sjenici - produži Zlatica. - Tamo sam išla u realku, a kad je Lujko trebao ići u škole, preselili smo se amo jer tata htjede njega dati u gimnaziju. Ah, onaj moj vrt! Koliko sam se puta u njemu obeznanila od neke nutarnje sreće... - Zlatica se sva prelila slabačkim rumenilom i izvila oči i u glasu joj drhtalo tronuće. Luka je među koljenima svojim sklopio dlanove i netrenimice se u nju zagledao.
Uto se na hodiniku otvore vrata i kroz stakla iz kuhinje se vidjelo gdje uđe gospođa Rajkovićka kao crn utjelovljen huk i jurne u sobu.
Luka drhtne kao da je zatečen na zlu činu i naglo se digne na polazak.
U hodniku ga stiže Zlatica i objesi mu se oko grla rukama.
Toga dana Luka nije išao na poučavanje već je ostali dio dana proboravio na jahalištu u kutu uz jablan, sam sa svojom srećom...

*

Da me se bar nije doticala! Da me je pustila proći, meni bi lakše bilo. Moja lijepa dragosti. I što se hitila na me kao listak na grančicu. Usta me njezina upekoše kao da mi je na obraz kanula usijana kaplja ulja. Cjelov njezin uze mi očinji vid i sve: i nebo i zemlja i kuće i ljudi budne mi bijelo, bijelo, bijelo. I sad svuda putuje sa mnom ta moja nova velika i lijepa briga. Takve su se misli vrzle glavom Lukinom. Nije smio ni tren jedan biti sam i bez posla, eto njemu njegove nove, lijepe i velike brige u pohode. A bojao se samoće i besposlice i čeznuo za njom.
Ipak su mu dani postajali teži. Želudac je nepristojno tražio svoje. Od podneva do podneva biti bez zalogaja. Već uveče su mu klecala koljena. Ujutru tek da se ne prekine u pojasu, a u jedanaest sati je polazio iz škole u pučku kuhinju vukući se uza zid, postajkivao, dok ne mine kraj njega kakvo čeljade, sve od straha da ga ne obori. Preko druma prijeći, za to mu je trebalo i pažnje i odluke. U kuhinji je morao sjesti i podbočiti se i otpočinuti prije nego će po hranu do tezge. Kadikad mu je ona okrupna gospođa turnula kod tezge dva komadića hljeba. Luka je isprva mislio da se zabunila i uzeo jedan, ali je ona i ne gledeći to opazila te mu poturnula drugi komadić bliže. To mu je onda večera bila. Pa kad je došao k ručku onaj Jurina što dnevice po dva ručka ije, što je tako rumen, razrastao i jak, Luku je podilazio i jad i zavist, i položaj svoj još je teže osjetio.
I onda se više nije moglo izdržati. Glad je potamnio i Zlaticu, on je, štoviše, i mišice Lukinih ruku nagonio da se bud čemu opru, što bilo napadnu i obore; i oči su Lukine po svojoj volji tražile žrtvu mišicama. Često je ruka već i zamahnula da lupi po glavi kakvo sirotno dijete što je mimo njega prolazilo, a Luka još u pravi čas trzne ruku i zaustavi padajući udarac. Desi se te ide ulicom, i da razjunači klonuće u sebi, što li, povlači kućna zvonca te uhom dočekuje zveku iz kuće. Tako ovdje, tako ondje i odsvakuda ponese trunak miline u duši što je eto bilo koga time zatekao, uznemirio.
Pa i u školi zna se naći u sto muka. Dogodi se te sjedi u klupi teško čekajući čas kad će se poći, i ujedanput ne čuje ni profesora ni đaka. Ponešto i čuje, ali ne razbire što govore. I sad - neka se desi da ga prozove, pita, i on neće čuti!... Zakričao bi od tjeskobe. Uto vidi u razredu komešanje; mladež se sprema kući i Luki odlane...
U prvo sumračje jedne mrazovite novembarske večeri lutao je donjim dijelom grada i ne znajući za sebe nađe se pred opatičkom crkvom i vidje Jurinu gdje ispade kroz vrata iz samostana i odskače niz stepenice na ulični hodnik. I u trenu poprimi Luka brzinu Jurinu te usitni uza stepenice k porti i udari kvakom od brave. Ključarica koja je u tom času bila izvukla ključ, povrati se i otključa Luki.
- Što bi vi? - upita ga opatica oborivši glavu. Jednom je rukom još sveudilj držala za bravu.
- Ja sam, časna sestro, đak, pak bih molio ako imate štogod za jelo.
Sestra ga sumnjivo omjeri, nešto izgunđa, zaključa portu i ode u nutrinu samostansku, pokazavši mu klupu gdje da sjedne.
U tijesnu hodniku bio je smješten stol, na njemu zemljana zdjelica i žlica te nešto mrvica od kruha. Takvu zdjelicu punu variva sa žlicom po vrhu i komad kruha donese vratarica i mećući preda nj reče: "Evo! Lijepo se prekrižite, pomolite se dragomu Isusu za zdravlje naše časne majke i jedite!" Sestra mu je pokazala i propelo na stijeni.
Luka sklopi ruke prema propelu i zašapuće molitvu.

*

Luku je mogao svaki uspjeh uspraviti i dati mu građe da u nedoglednu budućnost izgradi sebi svijetle i vedre pute.
Svojim uspjehom kod vratarice bio je ganut i uzbuđen i jedva je dočekao drugi dan da može u nj zagledati. Držao je pouzdano da će taj drugi dan imati u svojem svanuću neki trag po kojem će se vidjeti da su za nj opet bolji časi nastali. On će večeras opet ići pred samostan. Čekat će na Jurinu i s njime ući. Sestra vratarica će odmah uvidjeti iz njihova razgovora da je on uistinu vrijedan i potreban. Što je to sestri ići u kuhinju i reći: "Dajte mi još za jednoga siromaha". "Ha-ha-ha!" rasmijao se Luka sjećajući se kako je ono odlučno pristupio k vratima i sam sebe pohvali: "Tako i treba". Ostane li tako, moći će živjeti o ručku i večeri, ali kako je dosad bilo - naopako. Samo Jurinu treba nekako uhvatiti, s njim biti na prijateljskoj nozi. Kad bude sestra vidjela njih dvojicu kako dolaze zajedno, neće ga sumnjivo gledati. Vidjet će da je đak, makar je tako loše odjeven - vraški loše. Zlatica je ipak divna duša. Nju ništa ne smeta odrpanost Lukina. To joj neće nikad zaboraviti, naprotiv će joj pokazati da je vrijedan njezine ljubavi... Sad će on na svoje noge. Bože, lako u nj ulazi neko samopouzdanje, nešto što ga diže, diže. Ne, ne, on se više neće dati turkati, neće se više puštati udesu, već on hoće da sebi kroji sam sreću.
Jurina se na Luku okosnu kad je stupio uza nj k vratima. I za vrijeme večere Jurina je puhao kroz nos i nikako nije htio s Lukom ući u razgovor. A baš onda nije nikako htio dati od sebe glasa kad je sestra prolazila mimo njih. Jurina se žurio i žurio, onda je pri kraju i ostavio u zdjelici variva te odbježao. Luka je dokučivao hitnju njegovu, ponešto ga i smetala, ali je u njemu bilo previše zadovoljstva a da bi ga Jurinino duvanje moglo razoriti.
Drugi dan je došao malo okasno u samostan.
Sestra vratarica ostavi za njim vrata napo otvorena i ključevi u bravi cinkahu. Luka je mislio da ima još netko ući i već se čudio tko bi imao unići gdje u času kad je on ulazio nije bilo u blizini ni žive duše, ali ga sestra prekine:
- To ovako ne može biti. Morate poći do časne majke...
- Dobro, ići ću odmah sutra.
- Pa i to vam neće pomoći.
- Zašto, časna sestro?
- Eto, neće vam pomoći. Mi hranimo mnogo, i previše siromaha.
- Ta i ja sam siromah, časna sestro!
- Da, da - potvrdi opatica i sve se nešto vrti i zagledava u kute. Iza oklijevanja nastavi: - Časna majka je doznala da ste vi razvratnik i da bolujete od ružne bolesti...
- Kako? - uprepasti se Luka. Tijelo mu potrese studen.
- Ne znam; samo mi vam jesti ne damo - svrši sestra vratarica i razjapi vrata. Luka izađe pognute glave i oborena pogleda.
Zemlja se malo pod njim pozibala, ali inače u prvi mah nije ga se događaj ništa ticao. Sav put do stana njime je vladalo ravnodušje, a onda, pred kućnim vratima, počeo se razabirati, počeo je osjećati malo-pomalo strahotu minulog doživljaja. U svijest mu je ulazila svaka sitnica redom i sve se više i više objašnjavalo zločinstvo što ga učini klevetanjem - Jurina. Da tko bi drugi? Ili zar je sestra izmislila ovako bogomrsku, ovako bljutavu klevetu? Otkuda on da boluje od ružne bolesti? Vojnici su ga, istina, nekoliko puta nagovarali da ide k onim bludnim ženama, oni da će podmiriti određenu cijenu, ali to su činili za to što su znali da je on još djevstvenik i što se toliko žari na svaku sramotsku riječ. Kakav dakle razvratnik?
Onaj ništavac je zacijelo uhvatio zgodu danas o podne te ga opanjkao pred bezazlenom opaticom koja i nije mogla drugo da učini već da mu pokaže put kad je doznala tako strašne stvari...
Šta su surovosti vojnika, pa i potvora s krađe još nije toliko strašna koliko je grozna kleveta ova jer dira u korijenje duše, jer obara čovještvo u čovjeku.
- Ja ću sjutra na nj pucati u školskom vrtu - reče Jandri Luka sav dršćući od jeda neviđenoga, ali se u času sjeti kako bi to bilo nespretno. Pucanj bi izazvao strku. Da je njemu kakvo šilo, pa da ga prasne u debelu stranu... Samo da zna klevetnik što će reći bez ikakova povoda - o, - o, - neće ga minuti.
Svom je Lukinom nutrinom drmala buna. Dugo u noć je šaptao na svom ležaju i u sve čase vraćala se na usta misao: "O, ne, srdžba moja neće ga minuti!" Negdje prema jutru zaspi.
*
Školski vrt je mjesto za obračunavanje. Tu udara razred na razred, skup se pobije sa skupom i zato u deset sati vrt vrvi kao na uzbunu.
Stoji trka oko ono nekoliko drveta, ganjanje oko grmova jasmina i jorgovana. To mališani izvode borbu Horacija i Kurijacija. Stariji šetaju i raspravljaju, stoje i pročišćavaju svoja mišljenja, a neki su toliko dokoni te posmatraju dim što u drugome katu suklja kroz onu malu prozorčad.
Tamo do crkvenoga zida sunča se Jurina proždirući žemičku. Luka ga je Šćapec tražio i pronašao. Već je zvono zovnulo mladež u razrede i dvorište se praznilo. Luka ga je već dvaput obišao držeći ruku u džepu. Bojeći da mu ne izmakne, povuče i rukav u džep, i stupi preda nj.
- Zašto si ti pripovijedao opatici da sam razvratnik i da bolujem od ružne bolesti? - upita ga Luka zaškiljivši očima.
- Zar nije istina? Krv od tebe otječe - osorno odvrati Jurina.
Luka nasrne na nj. Jurina poče vrteći se bježati. Luka poleti za njim. Pusti ga srdžba, ostavi ga svaki osjećaj i jedina mu briga bila, studena jedna briga, da dosegne zamišljenu stranu.
- Baš je nespretno - mune mu glavom pa zadre kebom u mišicu. Još je vidio kako je pukao kaput i zabijeli se košulja Jurinina i sasvim je dobro osjetio meso...
Onda baci kebu u grm jorgovana te istrči na ulicu kroz otvorenu gvozdenu ljesu.

*

Lijep dan. Već je druga polovica novembra, za koji će dan zornice započeti, a ljudi na livadama u savskoj ravnici kose i prevrćući suše otavić na suncu koje je još uvijek toliko toplo te nitko i ne pomišlja da bi sad na morala zima nastanuti. Stada goveda, krda svinja, jata gusaka leže po prostranim poljima i pašnjacima. Eto: baš nitko ne misli na zimu.
Drumovi su prašni kao usred ljeta i kule i oblačine od prašine viju se i povijaju za kolima.
Državnim drumom niz Turopolje otputio se visok suh mladić i tanak u pasu kao gospođica. Gleda preda se i ide. O rame je objesio neku odugačku kobasicu. Treba je izbliza razgledati i odmah bi se svatko dosjetio e je to jedna nogavica od poširokih hlača, natrpana nečim, a krajevi su joj konopčićem povezani. Tako lovci objese puške o rame kada ni na što ne misle.
Za njim zadrndaju neka kola. Konj bije potkovom o potkovu i čuje se: cik, cik, cak, cak.
Mladić htjede zamaći u jošje ukraj druma, ali se sjeti da bi kasno bilo jer su ga već i opazili; zato nastavi put i počne glumiti napor i šepanje, pa bilo što bilo. Bojao se da ne ide ipak tko za njim u potjeru, makar je sve tako uredio da do Jandre nitko ne zna kojim je smjerom udario. Jedini Jandra zna. On ga je i naputio da pođe prema njegovu domu i da se svrati kod njegove matere. Kod nje može ostati dan-dva. Ona pozna Luku. Jandra mu je i ovaj bisag učinio i preko jašionice na šetalište dodao, a onda je Luka šmugnuo u bagremovu šikaru niže šetališta, dovukao se do stuba, pa niza stube, preko trga te u polje. Evo ga sada.
Kad su ga kola stigla, on stane u kraj i obazre se na njih. To se mljekar vraćao iz grada s limenim praznim kantama. Kanta bije o kantu i na kolima je dosta živahno.
Mljekarovo se srce nad šantavcem ganulo i pozove ga k sebi na kola.
- Kamo idete? - upita ga mljekar.
- Idem tražiti posla - odvrati Luka kratko, a mljekar pucne bičem po kobili.
- Kakav ste meštar, bez zamjere?
- Općinski pisar - odgovori Luka nasumce.
- U koju ćete općinu?
Luka nije znao što bi kazao. Ima sebi zamesti trag. Ipak će za čas:
- Idem u Veliku Goricu, u Bukevje, Orle. Kamo bilo. - U sebi pako produži: "Što znam drugo i činiti?"
- Da, da! Kamo bilo - i mljekar opet pogladi kobili bičem krsta, pa se zamisli.
Luka je pozorno gledao kako grmovi jošja putuju natrag gubeći se negdje iza njegove glave.

Nasmijani udesi, 1918.

                    - Uz dozvolu nakladnika Bulaja -