(narodna)

Što se bijeli u gori zelenoj?
Al su snijezi, al su labutove?
Da su snijezi, već bi okopnuli,
labutove već bi poletjeli.
Nisu snijezi, nit su labutove,
nego šator age Asan-age.
On boluje u ranami ljut'mi.
Oblazi ga mater i sestrica,
a ljubovca od stida ne mogla.
Kad li mu je ranam bolje bilo,
on poruča vjernoj ljubi svojoj:
"Ne čekaj me u dvoru bijelomu.
ni u dvoru, ni u rodu momu!"
Kad kaduna riječi razumjela,
još je jadna u toj misli stala
jeka stade konja oko dvora;
i pobježe Asan-aginica,
da vrat lomi kule niz pendžere.
Za njom trču dvije ćeri djevojke:
"Vrati nam se, mila majko naša,
nije ovo babo Asan-ago,
već daidža Pintorović-beže!"
I vrati se Asan-aginica,
ter se vješa bratu oko vrata.
"Da, moj brate, velike sramote,
gdi me šalje od petero dice!"
Beže muči, ne govori ništa,
već se maša u džepe svione
i vadi njoj knjigu oprošćenja,
da uzimlje potpuno vjenčanje,
da gre s njime majci uzatrage.
Kad kaduna knjigu proučila,
dva je sina u čelo ljubila,
a dvije ćere u rumena lica,
a s malahnim u bešici sinkom,
odijelit se nikako ne mogla,
već je bratac za ruke uzeo
i jedva je s sinkom rastavio,
ter je meća k sebi na konjica,
s njome grede dvoru bijelome.
U rodu je malo vrijeme stala,
malo vrijeme ni nedjelju dana,
dobra kada i od roda dobra,
dobru kadu prose sa svih strana,
a najveće imotski kadija.
Kaduna se bratu svome moli:
"Aj, tako te ne želila, braco,
nemoj mene davat za nikoga,
da ne puca jadno srce moje
gledajući sirotice svoje!"
Ali beže ne hajaše ništa,
već nju daje imotskom kadiji.
Još kaduna bratu se moljaše,
da njoj piše listak bijele knjige,
da je šalje imotskom kadiji:
"Djevojka te lijepo pozdravljaše,
a u knjizi lijepo te moljaše,
kad pokupiš gospodu svatove
dug potkljuvac nosi na djevojku,
kada bude agi mimo dvora,
nek ne vidi sirotice svoje."
Kad kadiji bijela knjiga dođe,
gospodu je svate pokupio,
svate kupi, grede po djevojku.
Dobro svati došli do djevojke
i zdravo se povratili s njome.
A kad bili agi mimo dvora,
dvije je ćerce s pendžera gledahu,
a dva sina prid nju ishođahu,
tere svojoj majci govorahu:
"Vrati nam se, mila majko naša,
da mi tebi užinati damo!"
Kad to čula Asan-aginica
starješini svatov govorila:
"Bogom brate, svatov starješina,
ustavi mi konje uza dvora,
da darujem sirotice moje."
svoju dicu lijepo darovala:
svakom sinku nože pozlaćene,
svakoj ćeri čohu do poljane,
a malome u bešici sinku,
njemu šalje uboške haljine.
A to gleda junak Asan-ago,
ter dozivlje do dva sina svoja:
"Hod'te amo, sirotice moje,
kad se neće smilovati na vas
majka vaša, srca arđaskoga!"
Kad to čula Asan-aginica
bijelim licem u zemlju udrila,
uput se je s dušom rastavila
od žalosti gledajuć sirota.

                         - Uz dozvolu nakladnika Bulaja -