Uz već dobro znane probleme organizacijske, upravljačke, financijske i tehničke naravi, pred knjižnicama, arhivima i muzejima danas je još jedan problem: kako pristupiti očuvanju kulturne baštine, dakle proizvoda ljudskoga uma koji tijekom vremena, prošlog i sadašnjega, nastaju na najrazličitijim nositeljima, a uključuju i digitalne medije. Nastojeći iznaći optimalna rješenja za očuvanje i zaštitu digitalne baštine, profesionalne zajednice u području informacijskih znanosti potiču izradu i donošenje razvojnih strategija te osmišljenih programa očuvanja i zaštite digitalne baštine, vodeći pritom računa o mogućnostima i ograničenjima novih tehnologija.
Digitalni se svijet često označuje kaotičnim, a područje očuvanja i zaštite digitalne grade i zbirki pritom nije iznimka. Zadnjih je godina kulturna i znanstvena zajednica svjedok plodnih aktivnosti u području pohrane digitalne grade te postupaka digitizacije poradi zaštite i osiguravanja pristupa gradi u tradicionalnim formatima. Rasprave o primjeni računala i računalnih mreža u očuvanju simboličkih objekata kulture, koji su ujedno jedinice baštine, istodobno prati podozrenje vezano uz ciljeve programa prikupljanja, organizacije, očuvanja i uporabe digitalne baštine te uz ulogu informacijske tehnologije s obzirom na očuvanje povijesnog i kulturnog identiteta pojedine zemlje. Nije, naime, posve jasno da li su dosad uloženi napori na globalnome planu odnosno na nacionalnim i međunacionalnim razinama, vezano uz digitalnu pohranu i zaštitu - vrijeme, energija i financijska sredstva - dostatan i posve prikladan okvir, osim za izradu općih strategija, i za specifične potrebe na lokalnim i institutskim razinama.
Nejasnoće, nedoumice, pa i određena doza nepovjerenja u mogućnosti suvremenih tehnologija, vezuju se u prvome redu uz ciljeve digitiziranja baštine, uz pitanja izvornosti grade i mogućnosti njezine trajne pohrane, što uključuje niz tehničkih aspekata računalnih mreža i digitalnih zbirki, s jedne strane, te pitanja gospodarske, kulturološke i društvene naravi, s druge.
Tako nije rijetkost da se, na primjer, trenutne tehničke mogućnosti računalne i telekomunikacijske opreme uzimaju kao osnova za osmišljavanje, oblikovanje i praktičnu realizaciju modela očuvanja pojedinih jedinica ili zbirki jedinica iz korpusa nacionalne kulturne baštine, a da se nije prethodno istražila mogućnost planskog pristupa kojim bi se, možda, već uočene slabosti unaprijed prevladalo.
Odabir, pohrana i zaštita digitiziranih, ili izvorno digitalnih, simboličkih objekata kulture za buduće naraštaje nesumnjivo ovise o nacionalnoj strategiji digitizacije, odnosno o utvrđenom planu prikupljanja obveznog primjerka raznovrsne elektroničke grade, Sto podrazumijeva prethodne rasprave i dogovore o nizu tehničkih, organizacijskih, društvenih, opcekulturnih i tinancijskih pitanja.(1)
U stručnim je krugovima poznato da Europska komisija DG-XIII već dvije godine potiče susrete i rasprave medu stručnjacima različitih profila (knjižničara, arhivista, muzeologa, nakladnika, stručnjaka zd. umrežavanje i stručnjaka za softver) kojima je cilj razjasniti ideje o prioritetima, problemima i strategijama važnima za pripremanje i izradu Petog okvirnoga programa, a ujedno utvrditi mogući doprinos kulturnih ustanova, napose ustanova koje se bave očuvanjem i zaštitom kulturne baštine. (2)
U zadnje je vrijeme objavljeno nekoliko izvještaja o zaštiti elektroničke grade, u kojima se ističe potreba za utvrđivanjem nacionalne strategije zaštite elektroničke grade, te razvojem i primjenom međunarodnih standarda za njezinu dugotrajnu zaštitu. Upozorava se također na slanje u pojedinim sredinama vezano uz nacionalnu strategiju zaštite i njihovu primjenu.(3) Tijekom 1998. započelo je, u sklopu projekta koji zajedno izvode IFLA PAC i UAP, istraživanje o digitiziranim zbirkama u nacionalnim kulturnim ustanovama širom svijeta, uključujući i pitanja vezana uz zaštitu tih zbirki. (4) U Velikoj Britaniji Nacionalni ured za zaštitu pri Britanskoj knjižnici razvija strategiju zaštite digitalne grade, pri čemu se posebna pažnja posvećuje prikupljanju najboljih iskustava, razvitku provedivih i isplativih modela za konverziju, pristup i zaštitu digitalnih informacija, utvrđivanju dionica koje zahtijevaju znanstvena istraživanja i vrednovanja, usklađivanje svih postojećih britanskih inicijativa i sl. (5)
Digitalna je zaštita nedvojbeno problem koji nadilazi nacionalne granice, jer je dijelom globalnih komunikacijskih procesa, ovisna je o hardveru i softveru koji se nudi na međunarodnom tržištu te o nizu medunardnih strandarda za razmjenu, prihvaćanje i dugoročnu pohranu podataka. Premda se postavljaju i pitanja o opravdanosti donošenja nacionalnih strategija, držimo da je, upravo radi dužnosti sustavna bavljenja očuvanjem i zaštitom nacionalne kulturne baštine u digitalnom okruženju, prihvatljivo gledište prema kojemu je donošenje nacionalnih strategija jedna od važnih sastavnica aktivnosti na globalnome planu, napose ako se žele uvažavati kulturne različitosti te potreba za suradnjom i diobom informacijskih izvora.
Sudionicima dosadašnjih skupova koji se bave ulogom i mogućnostima suradnje arhiva, knjižnica i muzeja u okruženju globalne informacijske infrastrukture, poznato je da i u Hrvatskoj postoji niz inicijativa vezanih uz oblikovanje i izgradnju digitalnih zbirki, uz elektroničko nakiadnišlvo te uz oblikovanje i održavanje vveb-stranica. Te inicijative nisu, međutim, uvijek jasno vidljive izvan zajednice koja ih pokreće, nedostaje im sredstava, opreme, intelektualnog potencijala i si. - što nesumnjivo otežava rad, a kadgod, premda rijetko, taj rad nepotrebno udvostručuje. Izdvojene i nedovoljno usklađene inicijative ne pridonose nadalje zajedničkom korištenju optimalnih rješenja do kojih je več netko došao. Pođemo li od potrebe da se ukupna nacionalna baština svake zemlje učini optimalno dostupnom, upravo ono što (6) neprijepornim se čini stajalište prema kojemu je jedan od važnih preduvjeta za ostvarenje toga cilja razumijevanje jezika pojedine struke,e hrvatska 'AKM zajednica' ne samo prepoznala, več je učinila i prve konkretne iskorake vezano uz identifikaciju elemenata za opis jedinica grade i standardizaciju podataka. To je više opravdano i zagovaranje nužnosti izrade i donošenja hrvatske strategije digitizacije, te očuvanja i zaštite digitalne baštine, čime bi se omogućilo donošenje konkretnih programa u koje bi valjalo ugraditi mehanizme za utvrđivanje prioriteta od nacionalnog interesa, načine usklađena djelovanja te načine i kriterije za vrednovanja postignuća. Držimo, naime, da je nacionalna strategija nuždan iskorak prema racionalnom i djelotvornom osiguranju pristupa nacionalnoj digitalnoj gradi koja se želi predstaviti javnosti u zemlji i svijetu te prema očuvanju hrvatske digitalne baštine kao pokazatelju kulturnog trenutka u kojemu nastaje.
Tragom dosadašnjih iskustava s očuvanjem pisane baštine u nacionalnim knjižnicama, čija je zadaća u tome smislu prepoznala u cijelome svijetu i najčešče pomognuta mehanizmom dostavljanja obveznog primjerka, te iskustvima nacionalnih knjižnica u razvijenim sredinama koje su izradile planove i programe odabira, prikupljanja, organizacije i uporabe elektroničke građe, valja ustvrditi da nacionalne knjižnice, pa tako i hrvatska nacionalna knjižnica, mogu i trebaju imali važnu, ako ne i vodeću ulogu u poticanju izrade nacionalne strategije zašlite elektroničke grade od nacionalne važnosti. Uz nacionalne knjižnice, u takvim projektima sudjeluju i razne vladine ustanove koje s jedne strane financiraju odabrane projekte, a s druge se strane zalazu za opću dostupnost pohranjenoj gradi gdje je god to izvedivo s obzirom na prava vlasništva. Uključuju se i stručnjaci čija su znanja prijeko potrebna pri oblikovanju i provođenju nacionalnog plana zaštite elektroničke grade.
Vlade osiguravaju i odgovarajuću legislativu koja treba jamčiti ne samo sigurnost pristizanja obveznog primjerka elektroničke grade, več i dobivanje ovlasti za pohranu, zaštitu i rukovanje elektroničkom gradom, za njezin bibliografski nadzor, pristup toj građi te njezino pretraživanje i korištenje.
Tradicionalno, propisi o obveznom primjerku u mnogim zemljama nalažu dostavljanje knjižne grade, audiovizualne građe i CD ROM-ova, ali ne i elektroničke građe. Novi propisi, međutim, doneseni u devedesetim godinama 20. stoljeća, nastoje osigurati pristizanje svih vrsta građe, uključujući elektroničku.
Otada je doneseno nekoliko novih zakona ili podzakonskih akata koji su uvažili potrebu uključivanja elektroničke građe u sustav dostavljanja obveznog primjerka, premda se konkretni propisi razlikuju i s obzirom na definiranje elektroničkih dokumenata, širine i dubine njihova obuhvata, načina čuvanja i rukovanja (npr. u Norveškoj, Francuskoj, Danskoj), a u nekim su zemljama takvi zakonski propisi u pripremi (npr., Finska, Velika Britanija, Austrija).
U hrvatskoj legislativi izdvojili smo nove zakone relevantne za 'AKM zajednicu', a to su: Zakon o arhivskom gradivu i arhivima (rujan 1997.), Zakon o knjižnicama (rujan 1997.), Zakon o muzejima (listopad 1998.) i Zakon o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara (lipanj 1999.) kako bismo razmotrili odnos prema elektroničkoj građi, njezinu prikupljanju, čuvanju i zaštiti te korištenju. U dvama zakonima - Zakonu o muzejima i Zakonu o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara, elektronička se građa izrijekom ne spominje, premda se može zaključivali o tome da se i na nju primjenjuju odredbe tih zakona. (7) Zakon o arhivskom gradivu i arhivima te Zakon o knjižnicama, međutim, eksplicite navode elektroničku građu, precizirajući da je:
U svim trima zakonima, arhivskom, knjižničnom i muzejskom, upućuje se na zaštitu građe, napose na njezinu zaštitu kao kulturnoga dobra što nadalje ureduje Zakon o zašliti i očuvanju kulturnog dobra. Kada se pak radi o osiguranju pristizanja obveznog primjerka, jedino arhivski i knjižnični zakon zahtijevaju izradu posebnih pravilnika (Pravilnik o predaji arhivskog gradiva arhivima, Pravilnik o obveznom primjerku), kojima se trebaju točno odrediti uvjeti i načini dostavljanja te obveze ustanove primatelja. Kako, na žalost, Pravilnik o obveznom primjerku nije još donesen, najveći dio grade namijenjene javnosti, ostaje izvan domašaja zakonskih propisa, pa tako već danas možemo ustvrditi da je u Hrvatskoj nepovratno izgubljen velik dio jedinica kulturne baštine.
Kao jedna od najpoznatijih zadaća nacionalnih knjižnica, obvezni primjerak prolazi danas kroz razdoblje stalnih i živih rasprava o svojoj budućnosti. Određen broj knjižnica, napose u zemljama u tranziciji, i dalje izvješćuje da mehanizmi dostavljanja obveznog primjerka nisu dovoljno djelotvorni. Jedan je od osnovnih razloga lomu postupna decentralizacija tržišta knjige te nedjelotvoran sustav sankcija za one koji ne ispunjavaju svoju zakonsku obvezu dostavljanja obveznog primjerka. Tu tvrdnju potkrepljuju podaci iz Smethurstova izvještaja (10) . Tolčinskaja (11) , primjerice, navodi da se u Rusiji uspijeva pri kupiti manje od 50 posto građe obuhvaćene kategorijom obveznog primjerka, a kritičke opservacije o primjeni Zakona o obveznom primjerku u Poljskoj (donesen 1996.) uglavnom se odnose na nejasne informacijske ciljeve obveznog primjerka s obzirom na bibliografsku kontrolu, nekonzistentnost i nedostatak definicija temeljnih pojmova te na rastući broj ustanova koje primaju obvezni primjerak(12) . U Hrvatskoj pak oko 40 posto publicirane grade čak nije ni evidentirano (13) . U drugim sredinama raspravlja se o uključivanju elektroničke grade, obznanjuju se prva iskustva s njezinim prikupljanjem, pohranom i zaštitom, a upućuje se i na nužnost buduće suradnje (14) . Vodeće knjižnice u svijetu, poput Britanske knjižnice, Njemačke knjižnice ili Kongresne knjižnice, zanimaju se, uz to, za pitanja i probleme vezane uz pitanja sveubuhvatnosti zbirki obveznog primjerka, uz pitanja autentičnosti elektroničkih zapisa te budućih mogućnosti njihova pretraživanja i korištenja. U iscrpnom izvještaju koji je, raspravljajući o američkom Zakonu o autorskim pravima, podnijela na zasjedanju IFLA-ine Sekcije o nacionalnim knjižnicama, Petersova (15) posebno ističe probleme vezane uz definiranje pojmova publikacija, djelo, izdanje danas, te pitanje isključivanja i buduće dostupnosti odnosno korištenja svih jedinica u fondu Kongresne knjižnice s obzirom na njihovu izvornost.
U Njemačkoj se pristup toj problematici od početka zasnivao na uspostavljanju suradnje između Njemačke knjižnice i Udruženja njemačkih nakladnika kako bi se ustanovili postupci vezani uz dobrovoljno dostavljanje umreženih publikacija. Nakon eksperimentalnog razdoblja od 3 do 5 godina, očekuje se utvrđivanje čvrstih pravila vezanih uz arhiviranje, dugoročno čuvanje i zaštitu te bibliografsku obradu i dostupnost takve grade u čitaonicama Knjižnice bez naplate. (16)
Problemi vezani uz obvezni primjerak elektroničke grade predstavljeni su svestrano u istraživanju koje je provela Radna grupa pri Konferenciji ravnatelja nacionalnih knjižnica pod vodstvom Briana Langa, koje je rezultiralo publikacijom. No dvije godine poslije sam je Lang istaknuo da promjene nisu tekle očekivanom brzinom. (17) Preporuke namijenjene nacionalnim knjižnicama, i u razvijenim zemljama i u zemljama u razvoju, upućuju na to kako pripremiti prijedloge vezano uz obvezni primjerak elektroničke grade, kako tu gradu pohraniti i čuvati. Te preporuke polaze od prethodna Uneskova dokumenta o obveznom primjerku Cuidelines for legal deposit legislation (18) , koji, dakako, u trenutku svojega nastajanja nije uključio elektroničku gradu, pa je njegova revizija najavljena već prije nekoliko godina.
U međuvremenu, vrijedno je zabilježili da su knjižničari i nakladnici počeli intenzivnije surađivati kako bi povećali obostranu korist, primjerice u projektima koje police i podržava Konferencija direktora nacionalnih knjižnica (CDNL), CoBRA ili NEDLIB. Nedvojbeno je da je proizvodnja elektroničke grade pridonijela bitnim promjenama u načinu razmišljanja nakladnika, nacionalnih knjižnica i onih koji oblikuju razvojne politike, a s obzirom na važnost da se osigura nacionalna pisana baština te da se elektronička grada i mrežni dokumenti uključe u oblikovanje i izgradnju zbirki. Nacionalne knjižnice, napose, sve su svjesnije i odlučnije u nastojanjima da održe obuhvatnu zbirku nacionalne proizvodnje za današnje i buduće naraštaje korisnika.
Ipak, kao što upozorava Line (19) , čak i tamo gdje je predviđena odnosno propisana sveobuhvatnost s obzirom na vrstu građe obuhvaćenu obveznim primjerkom (npr. norveški zakon), problem kako osigurati provođenje propisa nepremostiv je, a količina materijala koju treba prikupiti nesavladiva. Razlikuju se i rješenja u praksi. LJ nekim zemljama, u kojima propisi ne osiguravaju pristizanje obveznog primjerka elektroničke grade, svijest stručnjaka da će se time osakatiti zbirke nacionalne pisane baštine, iznjedrila je odgovarajuće dogovori-između nacionalnih knjižnica i proizvođača elektroničkih publikacija na dobrovoljnoj osnovi. Austrijska je nacionalna knjižnica, primjerice, uz podršku Austrijskog udruženja privatnih poduzetnika u informacijskom sektoru (VIW) započela preuzimanje i pohranu online (proizvoda, nastojeći pritom svladati probleme poput onih koji su izazvani promjenom softvera, osuvremenjivanjem baza podataka, vlasničkim pravima i sl. (20) . U Finskoj je revizija propisa o obveznom primjerku započela u rujnu 1997., a radna je grupa, zadužena za prvi nacrt novih propisa, preporučila da se u zemlji organiziraju dvije zbirke nacionalne pisane baštine - jedna sveobuhvatna koja uključuje i knjižnu i elektroničku gradu (u Sveučilišnoj knjižnici u Helsinkiju koja je, kao što se zna, ujedno i finska nacionalna knjižnica) i druga koja |c organizirana kao rezervna zbirka tako da se obvezni primjerak knjižne građe prikuplja u Sveučilišnoj knjižnici Turku, a onaj elektoničke grade u Sveučilišnoj knjižnici Jyvaskyla. Zanimljiva je i njihova preporuka da se u zakon o obveznom primjerku uključi odredba prema kojoj je Sveučilišna knjižnica Helsinki ovlaštena za reformatiranje i kopiranje grade ako je to potrebno za njezino trajno očuvanje. (21) Slijedom odredaba danskog zakona o obveznom primjerku, primjena kojega je započela u siječnju 1998., dostavljaju se po dva primjerka svakog djela koje je objavljeno u Danskoj, bez obzira na medij, a za djela za uprorabu kojih su potrebna tehnička pomagala, nakladnik odnosno proizvođač obvezan je dostaviti nužne upute. Ako se radi o bazama podataka, njihovi su proizvođači dužni pridružiti uz proizvod i lozinku, te svaku drugu obavijest koja omogućuje pristup djelu. (22)
U Nizozemskoj pak Kraljevska knjižnica u dogovoru s Nizozemskim udruženjem nakladnika nastoji postići suglasnost u vezi s dostavljanjem, pohranom i čuvanjem elektroničke grade, pri čemu je posebna pozornost usmjerena prema kriterijima odabira, npr. s obzirom na zemljopisno podrijetlo elektroničke grade, obrazac njezine distribucije, njezinu veličinu.(23)
Zanimljiv je također pristup za koji su se odlučili Šveđani koji, kao što se zna, nemaju nacionalni ured za zaštitu, ni nacionalnu strategiju zaštite grade: glavni oslonac za utvrđivanje i vođenje razvojne politike nacionalne su ustanove u arhivskom, knjižničnom i muzejskom sektoru. U pripremi standarda za metapodatke i strategiju digitalne zaštite elektroničke grade posebno je aktivna Kraljevska knjižnica koja ujedno sponzorira projekt vezan uz implementaciju legislative o prikupljanju i čuvanju elektoničke grade i web-stranica. Švedska strategija obveznog primjerka, naime, zagovara pristup prema kojemu se obveznim primjerkom trebaju obuhvatiti digitalne kopije svih švedskih elektroničkih publikacija, uključujući web-stranice. (24) , a unutar programa Kurturaw3, izvodi se Projekt za arhiviranje web-stranica koji se služi robotima pri njihovu identiticiranju i preuzimanju. Trenutno je osnovni naglasak na prikupljanju kako se ne bi ništa propustilo, a pitanja pristupa, zbog niza pravnih pitanja i ograničenja, trebaju tek biti razriješena. Od kolovoza 1998. Švedskoj su se pridružile Nizozemska i Australija pa se tom suradnjom, u sklopu projekta PreWeb, nastoje razmijeniti ideje i prijedlozi vezani uz očuvanje web-dokumenata. Švedski nacionalni arhiv pak koordinira djelatnosti u sklopu projekta SVAR - digitizacije crkvenih registara i drugih geneoloških informacija. Na području muzeologije koordinacija nije lako značajna, ali valja istaknuti da INSAM, glavni ured Nordijskog muzeja, osigurava vodstvo pri izradi standarda, donošenju razvojnih planova i edukacije nužnih za stvaranje i održavanje muzejskih baza podataka i tehnološke aplikacije. (25)
Jedan od (26) najjznačajnijih, i novčano bogato potpomognutih programa, PANDORA kojim su Australijanci skrenuli pozornost stručne zajednice, bavi se pitanjima prihvata, pohrane i trajna očuvanja značajnih australskih online publikacija. Poput plana zaštite službenih online publikacija, u sklopu nacionalne strategije za pristup elektroničkoj gradi u budućnosti, razvija se suradnja između onih koji stvaraju takvu gradu i onih koji je prikupljaju - nakladnika, knjižnica, arhiva i dr. - a da bi se ta suradnja olakšala i osnažila, Nacionalna je knjižnica Australije ujedinila Nacionalni ured za zaštitu, Ured za distibuirane nacionalne zbirke i Ured za međunarodne odnose pod nazivom Nacionalne inicijative i koordinacija. Cilj je toga Ureda razvoj strandarda, korištenje metapodataka, utvrđivanje kriterija za prioritete, utvrđivanje načina za diobu odgovornosti na planu zaštite. Kako sadašnji australski Zakon o autorskim pravima ne osigurava još uvijek Nacionalnoj knjižnici pravo prihvata elektroničke grade, u praksi je stoga od 1995. djelatna dobrovoljna shema u sklopu koje šezdeset nakladnika sudjeluje u dostavljanju svoje grade, a od nakladnika koji se nisu pridružili shemi, knjižnica kupuje elektroničku gradu. (27) Zanimljivo je također da je australijska strategija očuvanja i zaštite elektroničke grade zasnovana na načelu distribuirane odgovornosti: nacionalna knjižnica pohranjuje elektroničku gradu koja ima nacionalno značenje, a mjesne vlasti preuzimaju odgovornost za elektroničku gradu od posebna značenja za matičnu regiju, što ujedno podrazumijeva i odgovornost za zaštitu te grade.
Navodimo i primjer Japana, koji upućuje na oprez pri izradi strateških planova s obzirom na nepredvidivost i brzinu kojom se događaju promjene vezane uz informacijsku tehnologiju i nove načine bilježenja i prijenosa znanja i informacija. Japanska nacionalna knjižnica (The National Diet Librarv - NDL), koja je jedina depozitna knjižnica u zemlji, obveznim je primjerkom počela obuhvaćati sve više elektroničkih publikacija, a Odbor za elektroničke publikacije organizirao je niz rasprava o očuvanju i trajnoj zaštiti elektroničkih publikacija. U ožujku 1998. objavljen je izvještaj Acquisition, Preservation ,and Access ol Digital Publica-tions and the Legal Deposit System, u kojemu su 'packaged electronic publications' određene kao publikacije zabilježene na tizičkome mediju, poput, primjerice, CD-ROM-a, a 'networked electronic publications' kao publikacije koje se prenose i primaju preko kumunikacijskih mreža. Preporuka je Odbora da prvu vrstu elektroničkih publikacija ("packaged") treba uključiti u sustav obveznog primjerka, ali i da se umrežene ("networked") elektroničke publikacije do daljnjega trebaju isključiti iz sustava (28)
Temeljit uvid u nacionalne planove i programe digitizacije te čuvanja i osiguravanja pristupa digitalnoj građi omogućuje zaključivanje o različitim pristupima. Pojedine države odlučile su se za prihvaćanje, pohranu i zaštitu svih digitalnih dokumenata (npr. Švedska, Norveška ), druge se zalažu i stvaraju uvjete za diobu odgovorosti između nacionalne knjižnice i drugih ustanova, tako da nacionalna knjižnica prikuplja digitalnu gradu nacionalnog značenja, a lokalne uprave odgovorne su za važnu gradu sa svojih područja (npr. Australija). Koordinacija je u oba slučaja iznimno važna. Sve to upućuje na nužnost promišljena pristupa pitanjima prihvata, pohrane, očuvanja i uporabe elektroničke građe u Hrvatskoj, u uvjetima kada se ni do tiskanog obveznog primjerka ne uspijeva doći na način kojim bi se jamčiia njegova cjelovitost, kada nisu dogovoreni ni osnovni modaliteti suradnje s proizvođačima elektroničke građe, niti osigurane nužne tehničke i kadrovske pretpostavke.
Stoga se zalažemo za to da se pri izradi hrvatske informacijske strategije posebna pozornost posveti zaštiti hrvatske baštine, uključujući baštinu na elektroničkome mediju, to da se utvrde prioriteti, načini odabira, pohrane, trajnoga čuvanja i uporabe. Također, držimo potrebnim da ovaj skup potakne osnutak stručnog tijela sastavljena od informacijskih stručnjaka, arhivista, knjižničara, muzealaca, programera, stručnjaka za umrežavanje i drugih, koji bi preporučili najbolje načine za digitalno arhiviranje i digitizaciju poradi daljnjeg očuvanja i zaštite, koristeći se rezultatima dosadašnjih istraživanja na tome planu u svijetu, te koordinirajući i integrirajući rezultate istraživanja skupina hrvatskih stručnjaka koji su na takvim pitanjima već radili u sklopu pilot i/ili sličnih projekata. Takvo bi tijelo moglo donositi preporuke, standarde te koordinirati daljnji razvoj na planu digitalne zaštite nacionalne baštine.