---

XI.

Informatizacija i sociokulturni razvoj  

---

11. Informatizacija i sociokulturni razvoj

Where is the wisdom we have lost in knowledge?

Where is the knowledge we have lost in information?

T. S. Eliot, Choruses from the Rock

11.1. Informatizacija i razvoj

Danas je gotovo uvriježeno mišljenje da će primjena kompjutora i raspoloživih informacijskih potencijala biti odlučujuća za napredak razvijenih zemalja i zemalja u razvoju; da je kompjutorska tehnologija svemoćni centar promjene i daje izlaz u informacijskom društvu koje može premostiti suvremene društvene antagonizme izazvane ekonomskim, energetskim i tehnološkim krizama.

Autori što se bave predviđanjem budućih promjena oslikavaju nam informacijsko društvo (postindustrijsko društvo) kao društvo radikalnih promjena: u budućih 20 godina doživjet ćemo više promjena nego posljednjih 150 (Ch. Evans); te promjene nisu lokalne ni regionalne, već su planetarne (J. J. Servan-Schreiber), i one su posljedica kompjutorske revolucije (proizvodnja mikrokompjutorskih čipova dosegla je 1980. godine sto milijuna komada godišnje) i primjene informacija. No, hoće li kompjutorska revolucija i informacija odrediti naše budućnost i povijest?

Pitanje možemo i preformulirati: da li materijalne i tehničko-tehnološke promjene doista tako radikalno mijenjaju društvene odnose u postojećim društvenim i kulturnim institucijama? Neosporno je da su tehničko-tehnološki pokazatelji istiniti, a mogućnosti kompjutorske revolucije dostupne te da nove tehnologije svakim danom nalaze sve veću primjenu kako u svijetu, tako i u nas. Neosporno je da kompjutorska revolucija otvara put u postindustrijsko društvo, društvo radikalnih promjena i "neograničenih" mogućnosti. Ali pitanje je hoće li suvremena društva i kulturne zajednice prihvatiti ponuđeni brzi ritam promjena: društvene promjene nisu uvijek odraz stabilnosti zajednica već mogu biti i znakom nestabilnosti pojedinih institucija.

Za razumijevanje društvenih i kulturnih promjena nije presudno ono što se može dogoditi, već razlog zašto će se nešto dogoditi. (Pojedine zemlje ne idu nužno putem razvoja; osim toga, kompjutorizacija u jednom društvu može biti program radikalne birokratizacije, u drugom društvu samo program automatizacije proizvodnog sektora, u trećemu može imati neki novi program itd.) Zato se može dogoditi da budemo svjedoci očekivanih i planiranih promjena, ali i sudionici u procesima u kojima će te promjene biti irelevantne za sociokulturni razvoj. To se do sada uglavnom i događalo: velike i brze tehničko-tehnološke promjene u posljednjih 150 godina nisu rješavale stare probleme; postojeći problemi uvijek se odgađaju ili zamjenjuju novima - stari postaju irelevantni, a novi sudbonosni.

Unatoč toj spoznaji, danas postoji ne beznačajan pomak u planiranju društvenih promjena. Dosada se planiranje najviše očitovalo u procesima proizvodnje, raspodjele i potrošnje materijalnih dobara i usluga (na različitim razinama društvene organizacije). Danas se sve veća važnost pridaje nematerijalnim činiteljima sociokulturnog razvoja; najvažniji nematerijalni potencijali za razvojne društvene planove jesu uporaba obavijesti i/ili znanja, a za kulturne planove razvoja korištenje nematerijalnog kulturnog naslijeđa.

(Prema S. Han, 1977)

Obavijest kao potencijal društvenog razvoja javlja se tek na određenom stupnju urbanizacije, industrijalizacije i institucionalizacije. Obavijest u razvijenim zemljama omogućuje prostornu, društvenu i profesionalnu pokretljivost bez koje razvoj nije moguć.

11.2. Metodologijski pristup informatizaciji

Informatizacija je jedan od ključnih činitelja razvoja naše sadašnjosti i budućnosti. Međutim, obavijesti (znanja) tvore takvu vrstu razvojnih potencijala koju nije moguće jednoznačno i jednostavno planirati, kao što je, možda, slučaj s materijalnim ili energetskim potencijalima. Determiniranost informacijskih potencijala sociokulturnim činiocima presudna je za razvoj informatizacije. Nažalost, većina dosadašnjih knjiga i prognoza - od M. McLuhana do A. Tofflera, J. J. Servan-Schreibera i Ch. Evansa - koje

INFORMATIZACIJA je pro-ces pretvaranja podataka, doku-menata i znanja u obavijest, od-nosno oblik socijalne i prostor-ne/vremenske pokretljivosti znanja i dokumenata.

se bave različitim oblicima razvoja informacijskih potencijala i njihova utjecaja na cjelokupni društveni ili svjetski razvoj, suviše je opterećena činjenicama o tehničkim i tehnološkim mogućnostima strojeva (kompjutora). Takve se knjige javljaju poput senzacije, postaju bestseleri i - relativno se brzo zaboravljaju.

Ipak, ne smijemo zanemariti sve te prognoze jer one nisu uzaludne. Prije svega, one su nas počele učiti da razmišljamo o budućnosti i da planiramo korištenje postojećih i budućih ne-materijalnih, materijalnih i energetskih potencijala. Činjenica je da smo tek na početku stvaranja metodologije za razvoj, ali je već sada velik dio planera spoznao da odluke o prioritetima koje treba odrediti nisu zasnovane na tehničkim i tehnološkim (ni samo ekonomskim) kalkulacijama već ponajprije na društvenim vrijednostima i kulturnim potrebama. Dakle, nije presudno pitanje što kompjutori mogu već što ćemo učiniti s njima.

Međutim, nije jednostavno ovladati takvim pristupom informatizaciji. Dosadašnja iskustva u planiranju i vrednovanju primjene informacijskih potencijala uvjetovana su ponajprije postojećim kategorijalnim aparatom tehničkih (i kompjutorskih) znanosti. Sada kada je riječ o sintezi informacijskoga i sociokultur-nog razvoja, taj kategorijalni aparat prebrzo zatvara mogući horizont promišljanja i vrednovanja društvenog razvoja, a sama sintagma informatizacija i sociokulturni razvoj ostaje nepromišljena i neutemeljena.

Naime, teze o informatizaciji kao svjetskom izazovu, radikalnim promjenama što će ih donijeti najnovija kompjutorska revolucija itd. implicitno pristaju i na onu drugu tezu, prema kojoj je informatizacija neovisna o socijalnim i kulturnim promjenama - pa se prema toj logici informacijska praksa interpretira kao univerzalna po karakteru, svojim funkcijama i obliku. Nasuprot tome, teorije o socijalnom i kulturnom razvoju zagovaraju tezu da se sociokulturni razvoj i informatizacija ne mogu promatrati kao dvije neovisne zbilje; oni se nužno uvjetuju jer društveni razvoj omogućuje informatizaciju, kao što i informatizacija mijenja društvene strukture i ubrzava kulturne promjene.

Možemo zato reći, bez potcjenjivanja učinaka informatizacije, da socijalni i kulturni razvoj tehnički moguće nadodređuju informatizaciju. Staviti informacijske procese u kontekst kulturnih i društvenih promjena pretpostavlja postupak kojim se i teorijski okvir u kojemu nastaju zamisli o uporabi informacijskih potencijala proširi spoznajama o kulturnom i društvenom razvoju. Prva je konzekvencija takvog pomaka da o informatizaciji više ne razmišljamo kao o tehnološkoj već kao o kulturnoj promjeni.

Kakve su teorijske implikacije takvog pristupa? Čini se da je ta razlika u tumačenju bitna ako upućuje na razumijevanje povijesnog susreta kulture i tehnike, odnosno ako informacijsko-komunikacijske procese posredovane teh-nikom prepoznaje kao različite modalitete socijalne i kulturne prakse. U tom slučaju i informatizaciju možemo razumjeti kao radikalni sklop kulturnih i tehničkih promjena koje su dominantne za kraj 20. stoljeća; zato ne možemo stvarati metodologiju planiranja i vrednovanja informatizacije, a da ne uzmemo u obzir sljedeće kulturne i društvene promjene:

. tehničko-tehnološki razvoj omogućio je koncentraciju i proizvodnju viškova (ljudi, dobara i znanja) ne samo na gospodarskome nego i na kulturnom planu (što je i u kulturnoj praksi dovelo do stvaranja organizacija s jednako ekstremnom proizvodnjom, koncentracijom i diseminacijom kulturnih dobara); paralelno s industrijalizacijom raz-vija se informacijska infrastruktura, koju na planu urbanoga i industrijskog načina života možemo tumačiti i kao generativno načelo kulture

. u procesima urbanizacije i industrijalizacije mnoštvo stanovnika promijenilo je (i stalno mijenja) mjesto boravka (selo - grad) i način opstanka (od primarnog ka sekundarnom i tercijarnom sektoru), a posljedica toga su promjene starih i stvaranja novih komunikacijskih obrazaca karakterističnih za pojedine kulturne zajednice i proizvodne grupe; promjene u komunikacijskim obrascima i stvaranje novih obrazaca pretpostavljaju i stvaranje novih tipova pismenosti: elementarna pismenost nije dostatna u zajednicama izloženim intenzivnim društvenim i kulturnim promjenama

. koncentracija sve većeg broja zaposlenih u tercijarnom sektoru te intenzivni razvoj novih kulturnih djelatnosti dovodi do uspostavljanja nove konfiguracije znanja; nova konfiguracija znanja nije samo "gorivo" za pogon suvremenih društvenih zajednica već je istodobno posljedica razumijevanja složenosti suvremene stvarnosti i pokušaj usklađivanja promjena u proizvodnji i potrošnji sa željenim kulturnim i društvenim odnosima

. pojava novih konfiguracija znanja uvjetovala je i razvoj informacijske infrastrukture i stvaranje (novih) informacijsko-dokumentacijskih službi, koje se ne razlikuju samo po područjima već i unutar područja po strukturi, funkcijama, formi, medijima itd.; ali se one razlikuju i po komunikacijskim obrascima, tipovima pismenosti (informacijskim jezicima) itd.

. stvaranje novih informacijsko-dokumentacijskih službi, novih po strukturi i funkcijama, a ne samo po medijima i veličini fondova, posljedica je razvoja novih oblika komuniciranja; ti novi komunikacijski oblici (od radija, TV, filma do suvremenih sistema teletext, viewdata, video konferencije itd.) stalno mijenjaju kulturnu praksu i povodom su mnogih društvenih promjena.

To su samo neke metodologijske naznake u sklopu kojih je moguće interpretirati i razumjeti društvene i kulturne oblike informatizacije. Planiranje i vrednovanje razvoja informacijskih potencijala nije moguće ako ne uzmemo u obzir društvene i kulturne promjene; ali te promjene na lokalnim, nacionalnim i međunarodnim razinama nisu moguće ako se ne planira razvoj informacijskih resursa.

11.3. Globalni trendovi razvoja suvremene tehnologije

Elektronska i kompjutorska tehnika primjenjuju se u mnogim područjima. Brzina te primjene, kao i primjene koje one donose, očite su. Međutim, nema opće suglasnosti u sistematiziranju tih promjena, a pogotovo ne o tome kakve sve promjene još možemo očekivati. Mnogi stručnjaci oklijevaju sa svojim procjenama jer su inovacije tako brze i brojne, a tehnička rješenja tako radikalna da se svaka procjena vrlo brzo razotkrije ili kao precjenjivanje ili kao podcjenjivanje mogućih promjena. Iako nema konsenzusa o društvenom utjecaju kompjutorske revolucije, procjene stručnjaka iz raznih zemalja uglavnom su usmjerene na sljedeće promjene (Ph. H. Abelson, Science 215 (4534) 751-753 (1982)):

a) tehnologijska revolucija i dalje će se razvijati: (I) da bi se postigao milijun krugova po čipu, (II) prema sve široj primjeni u telekomu-nikacijama, i to i pomoću satelita i pomoću optičkih vlakana (fiber optics), (III) prema povezivanju informacijskih i telekomunikacijskih sustava te (IV) prema integriranju velikih kompjutora i sustava u mnogostruko povezane mreže s distribuiranom obradom podataka;

b) kompjutori će se sve više primjenjivati u širokom spektru ljudskih aktivnosti; troškovi će se smanjivati u odnosu prema ostaloj robi i us-lugama;

c) nastat će promjene u prirodi mnogih zaposlenja i poslova; mnogi će se rutinski poslovi automatizirati. Potreba za visokoobrazovanim i talentiranim ljudima bit će sve veća, a nezaposlenost će pogoditi one manje obrazovane ili "adekvatno" obrazovane;

d) na području upravljanja uspostavit će se veća decentralizacija uredskog poslovanja; elektronska komunikacija s videoterminalima smanjit će potrebu za osobnim susretima i za (dijelom) poslovnih putovanja;

e) širenje informacijskih izvora, komunikacijskih sredstava i društvenih igara svih vrsta utjecat će i na kućni život. Kuća će postajati sve atraktivnije mjesto boravka i središte mnogih intelektualnih i kulturnih aktivnosti;

f) ova će revolucija utjecati i na one industrijske grane koje računaju na raspoložive prihode i kupovnu moć potrošača; mnogi će potrošači uskoro radije kupovati elektronske proizvode nego, recimo, automobile;

g) međutim, revolucija neće donijeti društvu samo koristi nego i probleme, sukobe i nevolje. Promjene zaposlenja vezane su za traume nezaposlenosti; staroj suprotnosti između bogatih i siromašnih morat ćemo dodati novu suprotnost, onu između talentiranih i netalentiranih, te između dobro obrazovanih i neškolovanih; problemi mogu nastati iz opsjednutosti zabavom kao i zbog mogućeg pogrešnog usmjeravanja kompjutorskih sustava u protudruštvene namjene.

11.4. Ciljevi i zadaci informacijske politike

Za razliku od drugih društvenih, kulturnih i proizvodnih djelatnosti, informacijska djelatnost još nije toliko institucionalizirana (u svim svojim segmentima) da bi se mogla planirati kao autonomna djelatnost. Zato postoje nesporazumi, ili razlike, u interpretaciji samog predmeta i osnovnih problema informatizacije, a time i ciljeva i metoda informacijske politike.

Stoga je potrebno upozoriti na međunarodna iskustva u institucionalizaciji informacijske politike, za što mogu poslužiti i UNESCO-va iskustva i postavke koje navodimo.

PREDMET informatizacije možemo odrediti kao prijenos i "upravljanje ljudskim znanjem": "problem informacija jest problem gospodarenja znanjem čovječanstva - memorijom zajednice - a da bi moglo napredovati, društvo mora naučiti da tom memorijom djelotvorno gospodari i u cijelosti je iskoristi" (Unesco, 1979). Upravo o raspoloživom društvenom znanju i korištenju "memorije zajednice" ovisi svaki ekonomski, društveni i kulturni razvoj u najširem smislu.

OSNOVNI PROBLEMI u prijenosu znanja jesu dostupnost, upravljanje i korištenje informacija.

Da bi se riješio problem dostupnosti, potrebno je definirati informacijske potrebe (svih korisnika); na temelju tog uvida treba osigurati odgovarajuće izvore obavijesti i odrediti takvu informacijsku politiku i planove informatizacije koji će omogućiti da korisnicima na svim razinama budu dostupni informacijski izvori. Pritom u razmjeni obavijesti treba planirati korištenje informacijskih izvora iz drugih zemalja i međunarodnih informacijskih sustava; ta razmjena mora biti dvosmjerna kako bi svi izvori bili dostupni drugim informacijskim sustavima.

Da bi se djelotvorno ovladalo raspoloživim znanjima i obavijestima, potrebno je od postojećih (i novih) INDOK službi svih vrsta stvoriti povezani informacijski sustav koji će uspostaviti dobre veze između INDOK službi u zemlji i informacijskih sustava izvan zemlje.

Da bi se informacije djelotvorno koristile, nije dostatno ovladati samo njihovom brojnošću već i složenošću. Razmjena informacija komplicira se i sa sve većom raznolikošću materijala - nosilaca i oblika u kojima se informacije javljaju. Naime, sve su brojniji oblici i nosioci vizualnih i auditivnih informacija, nekonvencionalnih formi (mikrofilm, mikrofiš, diskete, kasete, magnetske vrpce itd.) i dr.

OSNOVNI ZADACI informacijske politike uvjetovani su predmetom infor-matizacije i problemima prijenosa i korištenja informacija. Četiri osnovna zadatka okosnica su svakoga informacijskog razvoja, pa ćemo i ovdje podsjetiti na njih.

Prvo, treba definirati nacionalnu informacijsku politiku i razraditi planove uzimajući u obzir informacijske potrebe zemlje, tj. svake zajednice, ali i međunarodne zajednice - uvažavajući sve raznolikosti.

Drugo, treba stvoriti, poboljšati i u skladu s potrebama svih korisnika dogovorno izabrati metodologiju prijenosa obavijesti i metodologiju interkomunikacije medu INDOK službama i informacijskim sustavima imajući na umu njihovu kompatibilnost.

Treće, treba definirati kriterije razvoja informacijske infrastrukture - INDOK službi i informacijskih podsustava, tj. organizacija i institucija, te tijela različitih uloga, od kojih se sastoji lanac sudionika u obradi i prijenosu informacija. Ti kriteriji treba da se odnose na razvoj svih vrsta INDOK službi: biblioteka, dokumentacijskih centara, arhiva, muzeja, službi za analizu, indeksiranje i prevođenje informacija, kao i službi za povezivanje sa (specijaliziranim) međunarodnim i svjetskim informacijskim centrima i sustavima.

Četvrto, treba brinuti o izobrazbi informacijskih stručnjaka, ali i korisnika.

11.5. Informacijska politika i zaštita privatnosti

Informacijske politike razvijenih zemalja danas moraju udovoljiti dvama kri-terijima, tj. u organizaciji i razmjeni znanja moraju slijediti NAČELO JAVNOSTI, ali moraju poštovati i NAČELO ZAŠTITE PRIVATNOSTI. Ta dva načela nisu uvijek usuglašena već mogu biti međusobno suprotstavljena.

Razvijene zemlje Europe nastoje poštovati oba načela. Razvoj bibliotečne, arhivske, muzejske i informacijske djelatnosti usklađen je s načelom javnosti. Predmet i cilj informacijske znanosti, kao što smo vidjeli, jest organizacija i razmjena JAVNOG ZNANJA.

Međutim, da bi se poštovalo i načelo PRIVATNOSTI, razvijene su europske zemlje usvojile konvenciju o zaštiti pojedinaca s obzirom na automatsku obradu osobnih podataka. Time je ta Konvencija postala normom, vrijednosnim kriterijem za informacijske politike zemalja koje su potpisale tu konvenciju.

Zadatak

Proučite sadržaj i smisao dokumenta u kojemu se određuju norme i pravila zaštite privatnosti što ih moraju poštovati nacionalne informacijske politike.

11.6. Konvencija Europskog savjeta

Konvencija Europskog savjeta za zaštitu pojedinca u vezi s automatskom obradom osobnih podataka

(European Treaty Series, br. 108 /Strasbourg, Council of Europe, 1981, str. 2-11)

PREAMBULA

Države članice Europskog savjeta, potpisnice ovog dokumenta,

Uzimajući u obzir da je cilj Europskog savjeta da ostvari veće jedinstvo između svojih članova, zasnovano prvenstveno na poštovanju vladavine zakona, ljudskih prava i osnovnih sloboda;

Polazeći od toga da je poželjno proširiti garancije za svačija prava i osnovne slobode, a posebno za pravo na poštovanje privatnosti, uzimajući u obzir sve veći protok preko granica osobnih podataka u sistemima za automatsku obradu;

Potvrđujući u isto vrijeme svoje zalaganje za slobodu informacija bez obzira na granice svjesni daje potrebno pomiriti suprotnosti između osnovnih vrijednosti poštovanja privatnosti i slobodnog protoka informacija između naroda,

složile su se kako slijedi:

POGLAVLJE I - OPĆE ODREDBE

Član 1. Cilj i svrha

Svrha ove konvencije je osigurati na teritoriju svake Potpisnice za svakog pojedinca, bez obzira na njegovu nacionalnost i mjesto stalnog boravka, poštovanje njegovih prava i osnovnih sloboda, a posebno njegovog prava na privatnost, u vezi s automatskom obradom osobnih podataka koja se na njega odnose ("zaštitu podataka").

Član 2. Definicije

Za potrebe ove konvencije:

a. "osobni podaci" su bilo koje obavijesti koje se odnose na pojedinca koji je identificiran ili ga se može identificirati ("subjekt podataka");

b. "automatizirana datoteka" znači bilo koji skup podataka koji se automatski obraduje;

c. "automatska obrada" uključuje sljedeće operacije ako ih se u cijelosti ili djelomično provodi pomoću automatiziranog pomagala: pohranu podataka, izvođenje logičkih i/ili aritmetičkih operacija nad tim podacima, njihovu izmjenu, brisanje, pretraživanje, pronalaženje i diseminaciju;

d. "nadzornik datoteke" označava prirodnu ili pravnu osobu, javne vlasti, agenciju ili bilo koje drugo tijelo koje je po nacionalnom zakonu kompetentno da odluči koja bi trebala biti svrha automatizirane datoteke, koje kategorije osobnih podataka treba pohraniti i koje se operacije trebaju koristiti u njihovoj obradi.

Član 3. Područje primjene

1. Potpisnice se obvezuju da će primjenjivati ovu konvenciju na automatizirane datoteke s osobnim podacima i na automatsku obradu osobnih podataka u javnom i u privatnom sektoru.

2. Bilo koja država može, u vrijeme potpisivanja ili kod polaganja dokumenata o ratifikaciji, prihvaćanju, odobravanju ili pristupanju, ili kasnije, izjaviti u obliku deklaracije upućene generalnom sekretaru Europskog savjeta;

a. da neće primjenjivati ovu konvenciju na određene kategorije auto-matiziranih datoteka s osobnim podacima, popis kojih će se deponirati. Međutim, ovaj popis neće uključivati one kategorije automatiziranih datoteka koje već po domaćem zakonu podliježu zakonskim odred-bama o zaštiti podataka. Stoga se potpisnice obvezuju izmijeniti ovaj popis putem nove deklaracije svaki put kada dodatne kategorije auto-matiziranih datoteka s osobnim podacima udu u domaći zakon o zaštiti podataka;

b. da će ovu konvenciju primjenjivati također i na obavijesti koje se odnose na grupe osoba, udruženja, fondacije, kompanije, korporacije i bilo koja druga tijela koja se izravno ili posredno sastoje od pojedinaca, bez obzira na to da li ta tijela posjeduju status pravne osobe;

c. da će primjenjivati ovu konvenciju i na one datoteke s osobnim podacima koje nisu automatizirane.

3. Svaka država koja proširi područje primjene ove konvencije bilo kojom deklaracijom predviđenom u točkama 2.b ili c u gornjem tekstu može u toj deklaraciji izjaviti da se takvo proširenje odnosi samo na određene kategorije datoteka s osobnim podacima, popis kojih će biti priložen.

4. Svaka potpisnica koja je u obliku deklaracije predviđene u točki 2. a isključila određene kategorije automatiziranih datoteka s osobnim podacima ne može zahtijevati primjenu ove konvencije na te kategorije datoteka od strane potpisnice koja ih nije isključila.

POGLAVLJE II - OSNOVNI PRINCIPI ZAŠTITE PODATAKA

Član 4. Dužnosti potpisnica

1. Svaka će potpisnica poduzeti potrebne mjere u svom nacionalnom zakonu da provede osnovne principe zaštite podataka koji se opisuju u ovom poglavlju.

2. Ove će se mjere poduzeti najkasnije u vrijeme stupanja na snagu ove konvencije u pogledu te potpisnice.

Član 5.

Kvaliteta podataka Osobni podaci koje treba automatski obraditi bit će

a. nabavljeni i obrađeni pošteno i po zakonu;

b. pohranjeni za određenu i legitimnu svrhu i neće se upotrijebiti na način koji bi bio inkompatibilan toj svrsi;

c. adekvatni, relevantni i neće količinom prelaziti potrebe za koje su namijenjeni;

d. točni, i gdje je to potrebno, redovito će se ažurirati;

e. sačuvani u obliku koji dozvoljava identifikaciju subjekta podataka ne duže od vremena potrebnog da se ispuni svrha zbog koje su ti podaci i bili pohranjeni.

Član 6. Posebne kategorije podataka

Osobni podaci koji otkrivaju rasno porijeklo, političke stavove ili religiozna ili druga uvjerenja, kao i osobni podaci koji se tiču zdravlja ili spolnog života, ne mogu se obrađivati automatski osim ako nacionalni zakon ne osigura odgovarajuće garancije. Isto vrijedi i za osobne podatke koji se tiču krivične osude.

Član 7. Sigurnost podataka

Poduzimat će se odgovarajuće mjere sigurnosti u svrhu zaštite osobnih podataka pohranjenih u automatiziranim datotekama da se spriječi slučajno ili neovlašteno uništavanje podataka, slučajni gubitak podataka kao i neovlašteni pristup do podataka, te njihova izmjena ili diseminacija.

Član 8. Dodatne garancije za subjekt podataka

Svaka će osoba moći:

a. utvrditi postojanje automatizirane datoteke s osobnim podacima, njezinu glavnu svrhu, kao i identitet i uobičajeno mjesto boravka ili glavno mjesto poslovanja nadzornika datoteke;

b. dobiti, u razumnim razmacima i bez prekomjernog odlaganja ili troška, potvrdu o tome da li su osobni podaci koji se na njega odnose pohranjeni u automatiziranoj datoteci. Osim toga, dobit će i kopiju tih podataka u čitljivom obliku;

c. dobiti, po potrebi, mogućnost ispravke ili brisanja takvih podataka ako su obrađeni u suprotnosti s odredbama nacionalnog zakona koje se zasnivaju na osnovnim principima opisanim u članovima 5. i 6. ove konvencije;

d. imati pravni lijek ako se ne udovolji zahtjevu za dobijanjem potvrde, ili po potrebi, kopije, ispravka odnosno za brisanjem kako je to predviđeno u odjeljcima b. i c. ovog člana.

Član 9. Izuzeci i ograničenja

1. Nisu dozvoljene nikakve iznimke od odredbi članova 5, 6. i 8. ove konvencije osim u granicama koje se određuju ovim članom.

2. Ukidanje odredbi članova 5, 6. i 8. ove konvencije dozvoljeno je kada osnova za takvo ukidanje postoji u zakonu potpisnice i kada takvo ukidanje predstavlja potrebnu mjeru u demokratskom društvu u interesu:

a. zaštite državne sigurnosti, javne sigurnosti, monetarnog interesa države ili sprečavanja kriminala;

b. zaštite subjekta podataka ili prava i sloboda drugih.

3. Ograničenja u ostvarivanju prava određenih u članu 8, u odjeljcima b, c i d, mogu se predvidjeti zakonom a tiču se automatiziranih datoteka s osobnim podacima koje se upotrebljavaju u statistici ili u znanstvenim istraživanjima kada očito ne postoji opasnost od povrede privatnosti subjekta podataka.

Član 10. Zakonske sankcije i pravna sredstva

Svaka se potpisnica obvezuje ustanoviti odgovarajuće zakonske sankcije i pravna sredstva za kršenje odredbi nacionalnog zakona koje provode u život osnovne principe zaštite podataka kako su opisani u ovom poglavlju.

Član 11. Proširena zaštita

Nijednu odredbu u ovom poglavlju ne smije se interpretirati tako da ona ograniči ili utječe na mogućnost da potpisnica osigura subjektima podataka zaštitu u većoj mjeri od one koja se zahtijeva u ovoj konvenciji.

POGLAVLJE III - PROTOK PODATAKA PREKO GRANICE

Član 12. Protok podataka preko granice i domaći zakon

1. Sljedeće se odredbe odnose na prijenos preko granice, putem bilo kojeg medija, osobnih podataka koji su automatski obrađeni ili su prikupljeni s ciljem da se automatski obrade.

2. Potpisnica neće, samo u svrhu zaštite privatnosti, zabraniti ili staviti pod posebnu nadležnost protok preko granice osobnih podataka koji se prenose na teritorij neke druge potpisnice.

3. Međutim, svaka potpisnica može ukinuti odredbe u odjeljku 2:

a. ukoliko njezini zakoni uključuju određene propise za određene kategorije osobnih podataka ili automatiziranih datoteka s osobnim poda-cima, zbog prirode tih podataka ili datoteka, osim u slučajevima u kojima propisi druge potpisnice osiguravaju jednaku zaštitu;

b. kada je u pitanju prijenos s njezinog teritorija na teritorij ne-ugovorne države preko posrednika - teritorije neke druge potpisnice, kako bi se spriječio takav prijenos kojim se zaobilazi zakon potpisnice na koji se odnosi početak ovog odjeljka.

POGLAVLJE IV - UZAJAMNA POMOĆ

Član 13. Suradnja između potpisnica

1. Potpisnice su se dogovorile da će pružati jedna drugoj pomoć kako bi se ova konvencija provela u život.

2. U tu svrhu:

a. svaka će potpisnica odabrati jedno ili više nadležnih tijela čije će ime i adresu doznačiti generalnom sekretaru Europskog savjeta;

b. svaka potpisnica koja je odabrala više od jednog nadležnog tijela, odredit će tom prilikom nadležnost svakog od tih tijela.

3. Nadležno tijelo koje odredi potpisnica na zahtjev nadležnog tijela neke druge potpisnice će:

a. dostaviti obavijesti o zakonskim odredbama i administrativnoj praksi koje primjenjuje na polju zaštite podataka;

b. poduzeti, u skladu s relevantnim domaćim zakonom i isključivo u svrhu zaštite privatnosti, sve odgovarajuće mjere da dostave faktografske obavijesti koje se odnose na određenu automatsku obradu podataka koja se obavlja na njezinom teritoriju, izuzimajući pritom osobne podatke koji su predmet obrade.

Član 14. Pomoć subjektima podataka s prebivalištem u inozemstvu

1. Svaka potpisnica pružit će pomoć svakoj osobi s prebivalištem u inozemstvu da ostvari prava garantirana u njezinom domaćem zakonu koji je u skladu s principima opisanim u članu 8 ove konvencije.

2. Kada takva osoba prebiva na teritoriju druge potpisnice, bit će joj dana mogućnost da podnese svoj zahtjev putem posrednika nadležnog tijela koje je potpisnica imenovala.

3. Zahtjev za pomoć treba sadržavati sve potrebne detalje koji se, između ostalog, odnose na:

a. ime, adresu i bilo koje druge pojedinosti kojima se identificira osoba koja zahtjev podnosi;

b. automatiziranu datoteku s osobnim podacima na koju se zahtjev odnosi, ili nadzornika te datoteke;

c. svrhu zahtjeva.

Član 15. Garancije o pomoći koju pružaju odabrana nadležna tijela

1. Nadležno tijelo koje je potpisnica odabrala i koje je primilo obavijesti od nadležnog tijela druge potpisnice, bilo uz zahtjev za pomoć ili u odgovoru na svoj zahtjev za pomoć, ne smije upotrijebiti te obavijesti za neku drugu svrhu od one koja je navedena u zahtjevu za pomoć.

2. Svaka će se potpisnica pobrinuti da osobe koje pripadaju ili djeluju u ime odabranog nadležnog tijela budu vezane odgovarajućom obvezom na čuvanje tajnosti ili povjerljivosti obavijesti

3. Ni u kojem se slučaju ne može odabranom nadležnom tijelu dozvoliti da prema članu 14, odljeljku 2, postavi zahtjev za pomoć u korist subjekta podataka s boravištem u inozemstvu, na svoju inicijativu i bez izričitog odobrenja osobe o kojoj se radi

Član 16. Odbijanje zahtjeva za pomoć

Označeno tijelo kojem je upućen zahtjev za pomoć, kako je to predviđeno u članovima 13. i 14. ove konvencije, ne može odbiti zahtjev osim ako:

a. zahtjev nije kompatibilan s nadležnostima na području zaštite podataka onih tijela koja su obvezna odgovoriti;

b. zahtjev nije u skladu s odredbama ove konvencije;

c. udovoljavanje zahtjevu bi ugrožavalo suverenitet, sigurnost ili javnu politiku (javni poredak) potpisnice koja je zahtjev uputila, ili prava i osnovne slobode osoba koje su u nadležnosti te potpisnice.

Član 17. Troškovi i procedura pružanja pomoći

1. Uzajamna pomoć koju potpisnice pružaju jedna drugoj prema članu 13. i pomoć koju pružaju subjektima podataka u inostranstvu prema članu 14. ne podrazumijeva plaćanje nikakvih troškova osim onih koji se odnose na stručnjake i prevodioce. Ove potonje troškove snosit će potpisnica koja je imenovala tijelo koje je podnijelo zahtjev za pomoć.

2. Od subjekta podataka se ne mogu naplatiti troškovi u vezi s akcijama poduzetim u njegovu korist na teritoriju druge potpisnice ako plaćanje tih troškova od strane stanovnika te potpisnice nije predviđeno zakonom.

3. Druge detalje u vezi pružanja pomoći koji se tiču upotrebe oblika, procedura i jezika odredit će potpisnice izravno između sebe.

POGLAVLJE V - SAVJETODAVNA KOMISIJA

Član 18. Sastav komisije

1. Nakon stupanja na snagu ove konvencije uspostavit će se Savjetodavna komisija.

2. Svaka potpisnica će izabrati svog predstavnika i zamjenika predstavnika u komisiju. Svaka zemlja članica Europskog savjeta koja nije potpisnica konvencije imat će pravo imati svoga predstavnika u komisiji ali u svojstvu promatrača.

3. Savjetodavna komisija može, jednoglasnom odlukom, pozvati bilo koju državu koja nije članica Europskog savjeta i koja nije potpisnica konvencije da pošalje svog predstavnika- promatrača na određeni sastanak.

Član 19. Funkcije komisije

Savjetodavna komisija:

a. može dati prijedloge kako pospješiti ili poboljšati primjenu konvencije;

b. može dati prijedloge o izmjeni ove konvencije u skladu s članom 21;

c. dat će svoje mišljenje o bilo kojem prijedlogu o izmjeni ove konvencije koji joj je upućen u skladu s članom 21, odjeljak 3;

d. može, na zahtjev potpisnice, dati svoje mišljenje o bilo kojem pitanju koje se odnosi na primjenu ove konvencije.

Član 20. Procedura

1. Savjetodavnu komisiju će sazvali generalni sekretar Europskog savjeta. Njezin će se prvi sastanak održati unutar dvanaest mjeseci od stupanja na snagu ove konvencije. Nakon toga sastajat će se barem jednom svake dvije godine i svaki put kada jedna trećina predstavnika potpisnica zatraži njezino sazivanje.

2. Većina predstavnika potpisnica tvorit će kvorum za sastanak Savjetodavne komisije.

3. Nakon svakog od svojih sastanaka, Savjetodavna komisija će podnijeti Komisiji ministara Europskog savjeta izvještaj o svom radu i o funkcioniranju konvencije.

4. U skladu s odredbama ove konvencije, Savjetodavna komisija će sastaviti svoj Pravilnik.

POGLAVLJE VI - AMANDMANI

Član 21. Amandmani

1. Amandmane na ovu konvenciju može predlagati svaka potpisnica. Komisija ministara Europskog savjeta ili Savjetodavna komisija.

2. Generalni sekretar Europskog savjeta izvijestit će o bilo kojem prijedlogu amandmana države članice Europskog savjeta i svaku državu koja nije član, ali je pristupila ili je pozvana pristupiti konvenciji u skladu s odredbama člana 23.

3. Štoviše, bilo koji amandman koji predlaže neka potpisnica ili Komisija ministara proslijedit će se Savjetodavnoj komisiji, koja će Komisiji ministara dati svoje mišljenje o predloženom amandmanu.

4. Komisija ministara će razmotriti predloženi amandman kao i svako mišljenje koje podnese Savjetodavna komisija, te može odobriti amandman.

5. Tekst bilo kojeg amandmana koji je Komisija ministara odobrila u skladu s odjeljkom 4. ovog člana bit će upućen potpisnicama da ga prihvate.

6. Svaki amandman koji je odobren u skladu s odjeljkom 4. ovog člana stupa na snagu tridesetog dana od dana kada sve potpisnice obavijeste generalnog sekretara da su amandman prihvatile.

POGLAVLJE VII - ZAKLJUČNE ODREDBE

Stupanje na snagu

1. Ovu konvenciju mogu potpisati države članice Europskog savjeta. Konvencija treba biti ratificirana, prihvaćena i odobrena. Dokumente o ratifikaciji, prihvaćanju i odobravanju treba deponirati kod generalnog sekretara Europskog savjeta.

2. Ova konvencija stupa na snagu prvog dana u mjesecu nakon isteka perioda od tri mjeseca nakon dana kada su pet država članica Europskog savjeta izrazile svoju spremnost da se obvežu ovom konvencijom u skladu s odredbama prethodnog odjeljka.

3. U odnosu na bilo koju državu članicu koja nakon toga izrazi svoju spremnost da se obveze konvencijom, konvencija stupa na snagu prvog dana u mjesecu nakon isteka perioda od tri mjeseca nakon dana kada je ta država deponirala instrumente o ratifikaciji, prihvaćanju i odobravanju konvencije.

Član 23. Pristupanje država koje nisu članice

1. Nakon stupanja na snagu ove konvencije, Komisija ministara Europskog savjeta može pozvati bilo koju državu koja nije član Europskog savjeta da pristupi ovoj konvenciji odlukom većine prema odredbama u članu 20.d Statuta Europskog savjeta i jednoglasnom podrškom predstavnika ugovornih država koje imaju pravo sjediti u komisiji.

2. U odnosu na svaku državu koja pristupi konvenciji, konvencija stupa na snagu prvog dana u mjesecu nakon isteka perioda od tri mjeseca nakon dana kada je dokument o pristupanju deponiran kod generalnog sekretara Europskog savjeta.

Član 24. Teritorijalne odredbe

1. Svaka država može u vrijeme potpisivanja konvencije ili kod deponiranja dokumenta o ratifikaciji, prihvaćanju odobravanju ili pristupanju, odrediti teritorij ili teritorije na koje se ova konvencija odnosi.

2. Svaka država može kasnije, putem izjave upućene generalnom sekretaru Europskog savjeta, priširiti primjenu ove konvencije na bilo koju drugu teritoriju koju u izjavi odredi U odnosu na tu teritoriju konvencija stupa na snagu prvog dana u mjesecu nakon isteka perioda od tri mjeseca nakon dana primitka takve izjave od strane generalnog sekretara.

3. Svaka se izjava u smislu dvaju prethodnih odjeljaka, u odnosu na bilo koju teritoriju koja se u izjavi određuje, može povući slanjem odgovarajuće obavijesti generalnom sekretaru. Povlačenje stupa na snagu prvog dana u mjesecu nakon isteka perioda od šest mjeseci od dana kada je generalni sekretar primio takvu obavijest

Član 25. Ustezanje od odredbi konvencije

Nikakvo ustezanje od odredbi ove konvencije nije dopušteno.

Član 26. Istupanje

1. Svaka potpisnica može bilo kada istupiti iz konvencije slanjem obavijesti o tome generalnom sekretaru Europskog savjeta.

2. Takvo istupanje stupa na snagu prvog dana u mjesecu nakon isteka perioda od šest mjeseci od dana kada je generalni sekretar primio takvu obavijest

Član 27. Obavještavanje

Generalni sekretar Europskog savjeta izvijestit će države članice Savjeta i bilo koju državu koja je pristupila ovoj konvenciji o:

a. bilo kojem potpisivanju;

b. deponiranju dokumenata o ratifikaciji, prihvaćanju, odobravanju ili pristupanju;

c. o datumu stupanja na snagu ove konvencije u skladu s članovima 22, 23 i 24;

d. o bilo kojem drugom činu, obavijesti ili komunikaciji koji se odnose na ovu konvenciju.

Svjedoci ovoga dolje potpisani, propisno za to ovlašteni, potpisali su ovu konvenciju.

Konvencija je sastavljena u Strasbourgu, 28. siječnja 1981. na engleskome i na francuskom jeziku, oba su teksta zakonski jednako valjana i u jednoj će kopiji biti deponirana u arhivu Europskog savjeta. Generalni sekretar Europskog savjeta poslat će ovjerene kopije svakoj državi članici Europskog savjeta i svakoj državi pozvanoj da se pridruži konvenciji.

Pitanja za ponavljanje

1. Proučite ciljeve, motive i područja informatizacije na slici 11.1.

2 Je li moguće donositi programe informatizacije i definirati informacijsku politiku neovisno o socijalnim, kulturnim, gospodarskim i tehnološkim mogućnostima? Navedite razloge i pronađite primjere za to.

3. S kojim se posljedicama tehnološke revolucije, prema vašem mišljenju, moramo suočiti u neposrednoj budućnosti?

4. Što su osnovni problemi informacijske politike ?

5. Koje posebne kategorije osobnih podataka prema Konvenciji Europskog savjeta mora štititi nacionalna informacijska politika?

6. Vratite se na početak udžbenika i ponovo pokušajte sami odgovoriti na pitanje što je informacijska znanost i/ili informatika.