dr. Aleksandra Horvat
Katedra za bibliotekarstvo
Filozofski fakultet u Zagrebu
SAŽETAK
Pravo na čitanje smatra se općim ljudskim pravom koje pripada među intelektualnim slobodama zajamčenim svakom pojedincu u temeljnim dokumentima o ljudskim pravima. Knjižnice su ustanove koje su odgovorne za promicanje prava na čitanje, te njihovo cjelokupno poslovanje mora biti usklađeno s tom odgovornošću. Predlaže se da se u novi zakon o knjižnicama, koji se priprema, uvrste odredbe o odgovornosti knjižnice za poštivanje ovoga prava.
Cenzura u knjižnicama definira se kao ograničavanje prava na čitanje i smanjivanje odgovornosti knjižničara. Nabrajaju se izvanjski i unutrašnji izvori cenzure u knjižnici i govori o načinima izbjegavanja cenzure. Predlaže se izrada
knjižničnoga pravilnika, koji sadrži opis ciljeva knjižnice, smjernice za nabavu, pravila o poslovanju i opis postupaka rješavanja korisničkih pritužbi.
Pravo na čitanje, kao pravo na traženje i primanje obavijesti, opće je ljudsko pravo, koje pripada podjednako svakom čovjeku, bez obzira na spol, vjeru, nacionalnost, rasu ili dob. Ako pravo na čitanje postoji kao pravo, onda to pravo imaju i djeca i adolescenti. To znači da ne mogu postojati razlike između uživanja prava na čitanje u školskoj knjižnici i uživanja istog prava u bilo kojoj drugoj knjižnici. No prije svega treba znati da li pravo na čitanje uistinu ima svoje mjesto među intelektualnim slobodama zajamčenim u odgovarajućim dokumentima o ljudskim pravima.
Deklaracija o ljudskim i građanskim pravima, koju je u kolovozu 1789. godine proglasila francuska Nacionalna skupština, govori u preambuli o prirodnim, neotuđivim i svetim ljudskim pravima, čije nepoštivanje uzrokuje narodne nedaće i državnu pokvarenost. Među tim pravima, u članku 11, navode se slobodno priopćavanje misli i uvjerenja, odnosno sloboda govora, pisanja i tiska (1). Opća deklaracija Ujedinjenih naroda o ljudskim pravima iz 1948. godine, navodi u članku 19, da svatko ima pravo na slobodu mišljenja i izražavanja i pravo da traži, prima i širi obavijesti i ideje bez obzira na granice i bez obzira na način. U članku 22. govori se o pravu na društvenu sigurnost, koja se zasniva na uživanju gospodarskih, društvenih i kulturnih prava. Članak 26. govori o pravu svakog pojedinca na obrazovanje (2). lako, dakle, čitanje nije izrijekom spomenuto niti u ovom dokumentu, ono se podrazumijeva, jer se primanje i širenje obavijesti, uživanje kulturnih prava i obrazovanje još uvijek, najvećim dijelom postižu čitanjem.
Ustav Republike Hrvatske iz 1990. jamči u 51. 38. slobodu misli i izražavanja misli, a za slobodu izražavanja misli dalje navodi da ona obuhvaća osobito slobodu tiska i drugih sredstava priopćavanja, slobodu govora i javnog nastupa i slobodno osnivanje svih ustanova javnog priopćavanja. Sloboda tiska trebala bi podrazumijevati i slobodu čitanja, iako to nije izrijekom rečeno. Zadnji je stavak spomenutoga članka osobito zanimljiv: Zabranjuje se cenzura. Novinari imaju pravo na slobodu izvještavanja i pristupa informaciji (3). Izraz cenzura ovdje je posve sigurno upotrebljen u svojem uobičajenom leksikonskom značenju službene kontrole javnih publikacija da bi se spriječilo objavljivanje ili propagiranje nečega što vrijeđa javni moral ili poredak (4). Ne spominje se, dakle, ona vrsta cenzure koja se javlja nakon objavljivanja publikacije, a koja nas zanima jer je relevantna za knjižnice. Možemo se upitati i da li doista samo novinari imaju pravo na obavijesti, kako bi se to dalo zaključiti iz ovako sročenog stavka.
Pravo na čitanje i nedopustivost cenzure u knjižnicama tek su implicitno prisutni u navedenim općim dokumentima. O njima se, međutim, još manje govori u zakonskim odredbama koje se odnose na knjižnice. Zakon o bibliotečnoj djelatnosti i bibliotekama iz 1973. godine, iako zastario i po terminologiji i po sadržaju, još je uvijek na snazi, pa je i zbog pripremanja novoga zakona važno utvrditi da li sadašnji barem implicitno spominje slobodu u izboru građe i oblikovanju zbirki i jednakost u pravima građana na korištenje zbirkama. U članu 4. kaže se da se: građani pod jednakim uvjetima koriste knjigama i drugom bibliotečnom građom i dalje da se uvjeti za korištenje knjigama i drugom bibliotečnom građom propisuju općim aktom samostalne biblioteke, odnosno organizacije ili organa u čijem je biblioteka sastavu (5). O nabavi i oblikovanju zbirke ne govori se posebno; korisnici su, pak, izjednačeni u pravima, ali samo u okviru iste knjižnice. Zakon, dakle, dopušta da pojedine knjižnice mogu vlastitim aktom i ograničiti prava svojih korisnika. No opće je poznata činjenica da mnoge knjižnice, a osobito školske, niti nemaju pravilnik o svojem poslovanju.
Trebalo bi, dakle, pri izradi novoga zakona o knjižnicama i knjižničarstvu razmišljati i o uvrštavanju nekih općih odredbi koje bi se odnosile na prava korisnika na neometano korištenje cijelom zbirkom, ali i o oblikovanju odredbi koje bi govorile o zbirkama, a ne o knjižničnoj gradi, izrazu koji se dosljedno upotrebljava u tekstu sadašnjeg zakona, iako između pojma zbirka i pojma građa postoji velika razlika.
No što uistinu znači pravo na čitanje u knjižnici? Američko bibliotekarko društvo usvojilo je još prije pedeset godina Povelju o knjižničnim pravima, tekst u kojem su iznesena osnovna načela prema kojima bi se knjižnice trebale ravnati u svom poslovanju. Načela govore o ciljevima i odgovornosti koje knjižnice imaju prema svojim korisnicima, i dokument su na kojem se zasniva stručna politika knjižnice. Nekoliko je prerađenih odnosno izmijenjenih verzija Povelje o knjižničnim pravima objavljeno u četrdesetim, šezdesetim i osamdesetim godinama. Od šest točaka koliko ih sadrži izdanje Povelje iz 1980. godine, navodim tri koje smatram posebno relevantnim za ovu temu:
Sigurno je da postoji opća suglasnost da su knjižnice ustanove koje služe obrazovanju, širenju znanja i obavijesti i rekreaciji pučanstva. Može se, međutim, pitati zašto je, na primjer, važno širenje znanja i obavijesti? Zašto se smatra važnim da djeca čitaju, kao i da čitaju više od onoga što je navedeno u popisu lektire? Uobičajeni je odgovor da čitanje razvija sposobnosti, interese i znanje; podrobniji bi odgovor naznačio i da u određenoj dobi djeca oblikuju svoj svjetonazor na temelju spoznaja o životu koje su uspjela steći. lako se osnovna znanja o životu stječu u obitelji, ne postoji takva obitelj u kojoj bi se moglo naučiti sve. Čitanjem se upoznaju druge obitelji, različiti ljudi i događaji koji se ne mogu zbiti u neposrednoj djetetovoj okolini.
Odrasloj, pak, osobi obaviještenost pomaže u donošenju odluka na poslu, u obitelji, u društvu, u svakodnevnom životu. Odlučivanje znači izabiranje između jedne od više različitih mogućnosti. Odlučuje se na temelju prethodnog znanja i obavijesti s kojima osoba raspolaže. U demokratskim se društvima smatra da osoba koja nije u prilici da odlučuje nije slobodna osoba. Zbog toga se nastoji da se omogući odlučivanje na temelju različitih obavijesti. Dio tih obavijesti nalazi se u tekstovima koji se pohranjuju u knjižnicama. Dužnost je knjižnice da opskrbi svoje korisnike raznovrsnim obavijestima. Da bi mogle udovoljiti svojoj zadaći knjižnice moraju moći ponuditi građu koja govori o nekoj temi iz različitih aspekata i različitih, često i suproćenih stajališta. Knjižnice su, dakle, dužne pažljivo odabirati građu i znati koliko i koju građu o nekoj temi posjeduju. Drugim riječima, knjižnice moraju težiti smislenom oblikovanju zbirke, u skladu s unaprijed utvrđenim smjernicama u kojima je izložena svrha postojanja knjižnice i način na koji knjižnica namjerava udovoljiti toj svrsi.
Ako se prihvati tvrdnja da svaki čovjek ima pravo na čitanje i pravo na saznavanje različitih mišljenja o nekoj temi, i ako je knjižnica ustanova u kojoj on ostvaruje to pravo, onda knjižnica ima i odgovornost prema korisnicima. Ako knjižnica ne nabavi za svoje korisnike relevantnu građu o određenoj temi, ili nabavi samo dio te građe, ona bitno ograničava prava svojih korisnika da budu obaviješteni, umanjuje njihove intelektualne slobode, a ujedno negira svoju svrhu. Ona, tada, ne postupa bitno drugačije od cenzora koji uklanja nepoćudni članak iz novina ili plijeni knjigu u tiskari.
Zacijelo je potrebno ispraviti opće prošireno i pretjerano površno mišljenje da cenzuru uvijek provodi država i da se cenzura u knjižnici sastoji u uklanjanju nepoćudnih knjiga s knjižničnih polica. Cenzuru u knjižnici treba shvatiti kao bilo koji postupak (ili izostanak odgovarajućeg postupka), koji ima za posljedicu ograničavanje prava na čitanje bilo kojeg korisnika. Štoviše, izvori moguće cenzure ne moraju biti samo vanjski, već mogu nastati i u samoj knjižnici kao posljedica njezina načina poslovanja.
Najprije nekoliko riječi o izvanjskim izvorima cenzure. Osoba ili skupina osoba nazadovoljna sadržajem ili načinom na koji je u knjizi predočen sadržaj, može tražiti da se određena knjiga ukloni iz knjižnice odnosno da se ne posuđuje određenoj kategoriji korisnika. U školskoj knjižnici to će najčešće biti roditelji koji žele zaštititi svoje dijete od lošeg utjecaja. Strah najčešće izazivaju eksplicitno ili previše realistično prikazane seksualne scene ili pak, prizori nasilja. Uplašenoj majci ili ocu trebalo bi pokušati objasniti da je najvjerojatnije da će upravo njihov odgoj i primjer koji oni svakodnevno pružaju, pružiti djetetu snagu da se suoči s temom knjige.
Političke skupine obično traže da se iz knjižnice ukloni neka knjiga koja govori o drugačijem političkom sustavu, vjerske skupine ili pojedinci protestiraju protiv knjiga u kojima se po njihovom mišljenju vjera prikazuje u lošem svjetlu, ili se nedolično prikazuje žena, obitelj i sl. Rodoljubne skupine obično prosvjeduju protiv knjiga u kojima se nacionalna povijest ili tradicija prikazuje na nekonvencionalan način ili u kojima se kritizira vlada ili država. Razne druge skupine, okupljene po etničkoj, spolnoj ili kakvoj drugoj pripadnosti, ne žele da knjižnica daje na čitanje građu koja takve skupine, po njihovu mišljenju, netočno ili negativno prikazuje. Posebnu skupinu čine emocionalno nestabilne osobe za koje je knjižnica u određenom času jednako dobar odušak, kao i bilo koja druga ustanova.
Osobe pak, koje u knjižnicu ne dolaze s pritužbom na neki naslov, već s preporukom i željom da knjižnica nabavi određenu publikaciju, mogu također, biti potencijalni cenzori. Ponekad se iza preporuke za nabavom nekog naslova zapravo ne krije želja da se knjiga uistinu pročita, već pritisak na knjižnicu da nabavi knjigu za koju se želi da je čitaju drugi.
Ako se cenzura definira kao ograničenje prava na čitanje, a knjižnica kao ustanove koja je zadužena da omogući ostvarivanje toga prava, moguće je i da se i knjižničnom poslovanju jave određene prepreke neometanom uživanju toga prava. To su tzv. unutrašnji izvori cenzure. U školskoj knjižnici, zahtjev za povlačenjem neke knjige iz opticaja može potjecati od školske uprave. Ma kako završio razgovor izmeđi knjižničara i uprave, upravi mora biti jasno stavljeno na znanje da prvi put kad dopusti povlačenje neke knjige čini presedan, na koji se kasnije mogu svi pozivati. Ako međutim, postoji pravilnik po kojem se knjižnica ravna u svojem poslovanju, knjižničaru će biti puno lakše voditi razgovor s upravom.
Svaka selekcija u nabavi koja nije posljedica unaprijed utvrđene i napisane nabavne politike smanjuje mogućnost da nabavljena građa uistinu posluži korisnicima. Knjižnica je, na primjer, često u prilici odlučivati da li će radije nabaviti više primjeraka istog naslova ili više različitih naslova o nekoj temi. Pri svakom takvom odlučivanju, mora se imati na umu više čimbenika, koji utječu na oblikovanje nabavne politike (kao npr. da li u blizini postoji knjižnica iste vrste ili sličnog fonda, broj vlastitih korisnika i si.), ali svakako treba voditi računa i o tome da je odluka ove vrste vezana uz poštivanje prava na čitanje. Ako knjižnica odluči da u pravilu ne nabavlja, na primjer, stripove, mora biti potpuno jasno da je posljedica takve odluke ograničavanje prava čitatelja. Ovdje se nipošto ne želi reći niti sugerirati da bi knjižnica morala naručivati sve, već se želi istaknuti da knjižnica i njezina uprava moraju biti svjesni posljedica odluka koje će morati donijeti u toku rada na oblikovanju smjernica za nabavnu politiku.
Isto tako, ako knjižnica ograniči pristup dijelu svoje zbirke i dopusti njegovu uporabu samo pod određenim uvjetima, takav se postupak može pravdati ako se radi o staroj građi koju treba zaštititi, ili o rijetkostima koje treba čuvati. Nedostatak prostora može također prisiliti knjižnicu da dio građe pohrani u neki prostor koji nije pristupačan korisnicima. Potrebno je, međutim, da taj dio fonda bude iskazan u katalogu i tako barem donekle vidljiv. Iskustvo s izlučenim fondovima u našim knjižnicama uči nas da izlučeni naslovi uopće nisu bili dostupni, ali i da je njihova nedostupnost bila dijelom i posljedica činjenice da za te naslove nisu postojali niti zapisi u katalozima. Naime, sve bibliografske jedinice iskazane u katalozima, bile su, barem načelno, dostupne, ako je osoba dokazala da joj je naslov potreban za znanstveni rad i sl.
Naslovi koji nisu bili iskazani u katalozima, a postojali su u knjižnici, bili su sasvim nedostupni.
Izlučeni fondovi jasan su oblik unutrašnje cenzure u knjižnicama, ali cenzura se javlja i onda ako se pristup dijelu fonda ograniči samo na dio korisnika. U školskoj knjižnici, na primjer, učiteljski dio zbirke ne mora biti pristupačan učenicima. Bilo bi dobro da on to bude, čak i ako učenici ne pokazuju preveliko zanimanje za naslove iz tog dijela zbirke. Već je rečeno da dob korisnika nije moralno relevantan čimbenik koji bi smio utjecati na činjenicu da je pravo na čitanje opće ljudsko pravo.
Ovdje se javlja i pitanje revizije fonda. Povremena je revizija knjižnicama prijeko potrebno pomagalo u poslovanju. Ona pomaže u istinitom prikazivanju stanja fonda i omogućuje vođenje djelotvorne nabavne politike. Dobru je zbirku nemoguće izgraditi ili održavati bez revizije. Revizija je kriterij prema kojem se neprestano obavlja prevrednovanje zbirke i održava njezina trajna zanimljivost. Na žalost, revizija je ponekad i prikladno sredstvo za uklanjanje građe koja se smatra kontroverznom ili s kojom se ne slažu određeni društveni slojevi. Ona može poslužiti kao sredstvo tihe cenzure. I ovdje, kao i u drugim navedenim slučajevima pokušaja zlouporabe prava na čitanje, postojanje napisane i jasno oblikovane nabavne politike može pomoći. Na pisani se i prethodno odobreni dokument knjižnica, naime, može uvijek pozvati.
Naljepnice kojima se obilježavaju knjige u otvorenom pristupu samo su naizgled pomagalo korisnicima u procjeni knjige.
Naljepnicama se mogu obilježiti "dobre" knjige i "loše" knjige, ali obje vrste naljepnica kod čitatelja stvaraju predrasude o tekstu prije čitanja. Ako se naljepnicama obilježe "sumnjive" knjige, potencijalnim će čitateljima trebati i osobna hrabrost da takvu knjigu traže i posude. Korisnici školske knjižnice pripadaju najranjivijem dijelu čitateljske populacije i naljepnice mogu postati nepremostivom preprekom za stidljivu djecu koja poštuju autoritet. Ovoj se uporabi naljepnica može izreći i načelna zamjerka: tko će odlučivati o tome koje će se knjige označiti "sumnjivima" ili takvoga sadržaja od kojega treba štititi? Knjižničar koji se primi takvoga posla zacijelo ima o sebi previsoko mišljenje.
Naljepnice s pozitivnom konotacijom samo su obrnuta slika iste samouvjerenosti. Knjižničar vjeruje da zna što je dobro i nastoji svoje mišljenje nametnuti korisnicima knjižnice. Obilježavanje knjiga naljepnicama načelno je jednako njihovom odvajanju u izlučeni fond: u oba se slučaja knjiga obilježava, čini posebnom, odvaja od ostalih knjiga. Uostalom lijepljenje naljepnica na knjige pogađa i jednu drugu, za knjigu važnu osobu, autora. Zacijelo svaki autor ima pravo da bude čitan bez predrasuda. To mu se pravo uporabom naljepnica ili izlučivanjem knjige oduzima ili barem smanjuje.
Izlučivanje i obilježavanje građe naljepnicama, u načelu se ne razlikuje od starovjekovnog odvajanja apokrifnih tekstova od autentičnih. Ispitivanje autentičnosti tekstova crkvenih otaca odnosno potvrđivanje tekstova kao autentičnih, "primljenih u izbor" i odvajanje ostalih kao apokrifnih, bio je filološki posao toga doba. Apokrifni su se tekstovi najprije samo spominjali, na njih se upozoravalo, a poslije su se i navodili u posebnim popisima. U 16. su se stoljeću konačno javili popisi zabranjenih knjiga.
Daljnji izvor unutrašnje cenzure u knjižnicama često se ne prepoznaje kao cenzura, pa su i sami knjižničari skloni da za nju nađu opravdanje. Knjižnica često nema dovoljno novaca da kupi knjige. U siromašnim državama poput naše, ali i u puno bogatijim, restrikcije često počinju u knjižnicama. U šezdesetim i u osamdesetim godinama naše su knjižnice morale obustaviti narudžbe na strane časopise, jer nije bilo deviza. "Koordinacija u nabavi strane knjižničke građe" bio je eufemizam za veliko ograničenje uvoza knjiga i časopisa. Nedostatak novaca za nabavu građe može biti razumljiv, ali ne smije biti prihvatljiv razlog kojim bi se moglo opravdati siromaštvo zbirke. Ova vrsta cenzure ukida svrhu postojanja knjižnice, neprestanim smanjivanjem odgovornosti knjižnice prema korisnicima i pretvaranjem knjižničara, osobe školovane za obavljanje posebnog posla, stvaranja zbirke primjerene određenoj kategoriji populacije, u bespomoćnog čuvara građe koja nikad nije prerasla u zbirku.
Knjižnična zbirka predstavljena je u knjižničnom katalogu. Katalog mora postojati, čak i onda kad knjižnica može izložiti cjelokupnu građu u slobodnom pristupu, jer je samo u katalogu moguće u svakom času pregledati cjelokupni knjižnični fond. Ako se kasni s obradom građe, ako postoje zaostaci, ako građa nije primjereno popisana, ostručena ili predmetizirana, katalog prestaje biti djelotvorno pomagalo, kakvim bi trebao biti, povećava se broj nedostupnih jedinica građe, i time smanjuje kvaliteta zbirke. Ako postoje stvarne prepreke pravodobnoj obradi građe, knjižničar bi morao izložiti u pisanom iskazu upravi stanje u kojem se knjižnica nalazi i svoje mišljenje o mogućem poboljšanju stanja. Šutnja i privikavanje na rad u nemogućim uvjetima osuđuju knjižnicu na polagano umiranje.
Pravila o poslovanju knjižnice mogu sadržavati i odredbe kojima se ograničavaju neka prava korisnika. Svako ograničenje prava na posudbu, ako nije opravdano rijetkošću ili nekom drugom osobinom građe, trebalo bi u knjižnici posebno razmotriti. Školska knjižnica koja đacima ne posuđuje knjige iz nastavničke zbirke, primjenjuje restriktivna pravila i diskriminira korisnike prema dobi. Knjižnica koja ne obavlja međuknjižničnu posudbu za korisnike, sasvim sigurno smanjuje prava svojih korisnika; velik broj školskih knjižnica postupa upravo tako.
O trećoj navedenoj odredbi Povelje o knjižničnim pravima, već je naprijed nešto rečeno. Možda se može dodati da književno ili znanstveno djelo treba prosuđivati prema njemu samome. Ako se o književnom ili o umjetničkom ili o znanstvenom djelu sudi prema političkim pogledima ili prema privatnom životu autora, onda to samo znači da postoje autori koje se a priori ne želi slušati. Takav stav također izražava sumnju u sposobnost roditelja i nastavnika da dijete odgoje tako da može samostalno prosuđivati.
Na žalost, nije dovoljno da samo knjižničar zna čemu služi knjižnica. Potrebno je da to zna i ustanova u čijem je sastavu knjižnica i društvena zajednica u kojoj knjižnica djeluje. Knjižnica mora javno obznaniti svrhu svoga postojanja, svoje ciljeve i načine na koji ih postiže. Drugim riječima, rad knjižnice mora postati poznat javnosti.
Osnovni je uvjet za prozirnost knjižničkog rada postojanje knjižničkog pravilnika, temeljnog dokumenta, prema kojem se knjižnica ravna u svakodnevnom poslovanju. Ako postoji pravilnik, puno je lakše sučeljavanje s mogućim pritužbama korisnika. Utvrđeni tekst s argumentima odredbama prema kojima se knjižnica ravna u svojem radu, čini postupke knjižničara i školske uprave razumljivim korisniku. Jednako tako, ako se osoblje u knjižnici često mijenja, kao što se to u školskim knjižnicama nerijetko zbiva, za knjižnicu, korisnike, kao i za novoga knjižničara, prilagodba je lakša, ako postoji pravilnik o radu. Postojanje takvog pravilnika sprečava hirovitost i nepredvidivost postupaka u knjižnici. Pisani dokument nudi javnosti mogućnost procjenjivanja i vrednovanja knjižnice i knjižničkog rada. Kad postoji institucija vrednovanja, knjižničar će, kao i svaki drugi stručnjak, nastojati raditi što bolje, ali će i razmišljati o pojedinim postupcima, vagati ih i odlučivati se najbolji. Pisani pravilnik o radu knjižnice sprečava arbitrarnost u odlučivanju i primjeni odluka, i što je ne manje važno, razoružava mogućeg cenzora, jer i njegove odluke moraju biti promišljene i argumentirane.
Pravilnik o radu knjižnice morao bi sadržavati barem tri dijela: smjernice za nabavu, opis poslovanja s korisnicima i opis postupaka za rješavanje pritužbi.
U smjernicama za nabavu definirana je nabavna politika knjižnice. Ona ovisi o kategoriji korisnika kojima knjižnica služi, a u smjernicama se ta kategorija ili kategorije korisnika moraju nabrojiti, mora se reći koji je cilj knjižnice i kako se taj cilj misli ostvariti. Drugim riječima, u smjernicama izrađenim za školsku knjižnicu treba objasniti ulogu koju knjižnica ima u oblikovanju dječjeg duha i intelekta. Smjernice utvrđuju način na koji knjižnica namjerava pretvoriti građu koju nabavlja u smislenu zbirku i opisuju tu zbirku. U smjernicama se navode načini nabave prema prvenstvu, predviđeni izvori finansiranja, vrste i opseg građe koja će se nabavljati, teme koje će zbirka obuhvatiti i do koje se dubine namjerava ići u nabavi pojedinih sadržaja. Postupak odabira građe za zbirku i kriteriji za njezino vrednovanje moraju biti jasno predočeni. Pri utvrđivanju smjernica za oblikovanje zbirke, u obzir se naravno moraju uzeti i uobičajeni čimbenici, različiti za svaku knjižnicu, kao što su zemljopisni smještaj i svojstva okoline u kojoj knjižnica djeluje ili postojanje drugih knjižnica sa sličnim zbirkama u blizini, drugim riječima treba biti svjestan posebnosti zbirke koja se izgrađuje u okolini u kojoj knjižnica djeluje.
Uz ovo, važno je napomenuti da se trenutačne potrebe nabave mogu razlikovati te se obično i razlikuju od načela izloženih u smjernicama za nabavu. Ta razlika naravna je posljedica činjenice da je oblikovanje zbirke dugotrajan proces nadograđivanja na postojeći fond, koji se kvantitativno i kavlitativno razlikuje od zamišljene zbirke. Zbirka je cilj kojem se neprestano teži, a načini na koji se ona misli usustaviti, zavise od postojećeg stanja fonda, na koga neprestano djeluju nepredvidivi čimbenici, kao što su npr. iznenadni legati, mogući pokrovitelji, promjene u izvorima financiranja koje su posljedica promjena u državnom ustrojstvu itd. Zato se o trenutačnim potrebama nabave mora razmišljati kao o zasebnoj kategoriji, koja treba biti i zasebno spomenuta u smjernicama za nabavu.
Smjernice, kao uostalom i cijeli pravilnik, mora odobriti školska uprava. Najbolje je da ravnatelj imenuje malu radnu skupinu koja se sastoji od knjižničara, nekoliko učitelja i ako je moguće i samoga ravnatelja. Ova bi skupina morala izraditi nacrt smjernica, kojega bi trebalo podastrijeti školskom vijeću na odobrenje. Odobreni bi nacrt trebalo objaviti ili barem umnožiti kao polupublikaciju.
Taj dokument mora biti dostupan korisnicima, a bilo bi poželjno da se s njim upoznaju roditelji na prvom roditeljskom sastanku na početku školske godine.
Drugi dio pravilnika morao bi sadržavati odredbe koje se odnose na poslovanje knjižnice, a posebno na poslovanje s korisnicima. Cijeli proces poslovanja morao bi biti razlomljen na niz zasebnih manjih postupaka koji bi morali biti podrobno opisani. U pravilniku mora biti jasno naznačeno tko se ima smatrati korisnikom knjižnice i uz koje uvjete, moraju biti navedena pravila za korištenje zbirkom, uvjeti posudbe, odnosno međuknjižnične posudbe, a tajnost podataka o posudbi mora biti zajamčena. Načini na koje knjižnica održava građu, pravila kojih se kani držati pri uvezu i drugim načinima zaštićivanja građe trebali bi isto tako biti navedeni.
U pravilniku treba navesti i tko upravlja knjižnicom odnosno tko je odgovoran za njezin rad. Bilo bi dobro da se opiše i postupak s mogućim pritužbama na rad knjižnice. Kad su u pravilnik unesene relevantne odredbe, onda se od mogućih žalitelja može zahtijevati da se ponašaju u skladu s utvrđenim postupkom. Na primjer, može se tražiti da svaka pritužba bude uručena u pisanom obliku, što podrazumijeva i da je žalitelj potpisan i poznat. To onemogućuje izazivanje nepotrebne zbrke koju obično stvaraju anonimne ili neanonimne telefonske pritužbe, koje se u uzbuđenju mogu pogrešno tumačiti. Žalitelj koji je podnio pismenu pritužbu mora biti obaviješten da je njegova žalba primljena i da će se s njom postupiti u skladu s odredbama pravilnika. Tako se odmah daje na znanje da knjižnica ne postupa arbitrarno, već da postoji uobičajena opisana, propisana i nepristrana procedura koja vrijedi za svakoga jednako. Pritužbu razmatra knjižničar i u skladu s knjižničnim pravilnikom sastavlja nacrt odgovora. Taj se nacrt zajedno sa žalbom predočuje školskom ravnatelju odnosno vijeću. Odgovor koji se upućuje žalitelju potpisuje knjižničar. Ako nezadovoljni žalitelj ponovi žalbu, idući odgovor treba potpisati ravnatelj. U odgovoru se treba pozvati na odgovarajuće odredbe školskog pravilnika, a ako je potrebno primjerak pravilnika može se priložiti odgovoru. Ne treba, međutim, zaboraviti da se pritužba doista može odnositi na neki naslov koji knjižnica posjeduje, ali za čiju se nabavu može naći valjan razlog u smjernicama za nabavu. Tada se ne bi smjelo braniti knjižničnu politiku pod svaku cijenu. Treba misliti i na to da se knjižničar ne treba sam upuštati u prosudbe o opscenosti ili opasnosti sadržaja neke knjige; na moguću upornost žalitelja pravorijek treba prepustiti sudu ili višoj instanci odgovornoj za donošenje takvih prosudbi. Odgovornost je knjižničara da svojemu čitatelju ponudi što više raznovrsne građe o nekoj temi, da tu građu smisleno oblikuje u knjižničnu zbirku, da zbirku pravovremeno obradi i dade na uporabu, ali odgovornost za izrečene odnosno napisane riječi pripada autoru.