Dinko Zlatarić
PJESME

ŠALI S GIZDAVIJEM PRIJATELJEM

Nu daj gusli, dijete, ovamo,
Jer ću spjevat stvari lipe:
Utoliko, cvijetja skipe
Ti posiplji sjemo i tamo.
Mirosav je bio junak
S mačem, s batom, s kopjem, s lukom,
I vazda mu za klobukom
Staše bosil i kaćunak.
On mogaše lava pesti,
A s krpušom ubit vola,
I mogaše hljeba kola
Naprčena ručku izjesti.
Dvije grede za sulice
Njemu bijehu, s kijem trčaše;
Kuću svaku priskakaše
Na sambeče i skočice.
Većekrat se staja s carom,
I vazda mu sam u peče
Strahovite vojske isiječe,
Što zamahnu dvaš manjarom.
Od muža tač plemenita,
Svijetli kneže, ti izlaziš;
Ter s razlogom jezik plaziš
Na sva ina plemstva od svita.
Bani ti su i hercezi
Bili od Bosne bratučedi,
A kraljevi strici i djedi,
Kijem ti sada dika jesi.
Pri tebi su ljudi šturci,
Furde, tamni svikolici,
Kako babe pri mladici
I pri senjskom vojnu Turci.
Ti si vitez, ti spijevalac
Od Omera bolji stokrat;
U lijecijeh si sam Ipokrat,
U besjedah spovijedalac.
Iz usta ti med izvire
Kad s mudraci što uzbesidiš,
Ter svih gladit brade vidiš
Slišeć rijeći tve bez mire.
Lijep si, zdrav si, plemenit si,
Bogat, jaki, mudar, slavan,
Buskupije činit spravan,
U svem blažen i čestit si.
Grlo meni već izmuknu;
Ka se zgodi bijeda ovo
Da ne možem krknut slovo,
Neg trjebuje da umuknu?
A mi ćemo što ostaje
Tamo dospjet od nedjelje,
Župe, sela i povelje,
koje imaš pripijevaje.
U toliko smerno vele
Mene tebi priporučam
I uzgori lijenkom kučam,
Da ti tegnem u štopele.

LJUBOVNIK UČINJEN PRAH OD ČASA

U prozračnom cklu prah koji
Točeći se vrijeme mjeri
I put isti često tjeri
Ter pokoja tim ne svoji.
Ljubmirov je pepeo, koga
Mladca uresna dobrim svima
Spraži lijepa vil očima
Punim plama ljuvenoga.
Nepokojni, vaj! pepele,
Ti nam kažeš da ki ljube
Prije reda život gube
I po smrti mira žele.

HITRO TAJIM I POKRIVAM

Hitro tajim i pokrivam
Hudi poraz ki me kolje;
Ali zaman jer prik volje
Pozori ga van otkrivam.
Još blijed obraz trud svjedoči
U kom žive srce mrući,
Otkle sidje plam gorući
U nj iz lijepijeh tvojih oči.
U toj kad svedj nije moći
Osred grla pritisnuti,
Ni odvratit uzdah ljuti,
Da ne bude iz ust poći,
Gorki uzdah ako i ridak
Očituje ognja sile,
I ki osta šip od strile
Usred prsi žestok, bridak.
Svega su me primamile
K sebi tvoje rajske gizde:
Ni od sunca svjetlje zvizde,
Ni od tebe ljepše vile.
Ter vas bolan tebe dvorim,
misleći svedj o tebi
Ne znam ništa sam o sebi,
Gdje u živom ognju gorim.
Zna se veće bić moje,
Tužno biće i nemirno,
Koje stekoh služeć virno
Pune slave dike tvoje.
Svak zna jad moj, zasve da ja
Skrit ga ištem od svakoga
izvan tebe, mira moga
Ubojice, dušo moja.
Ti ga sama ne hoć znati,
Prid kojom ga samom glasim,
Da mi budeš tvojim drazim
Daj pogledom ki lijek dati.
Nebo zvijezda toli ne ima,
Trava cvijeća, valov more,
Što nije rana već, ke more
Svakčas mene jadi zlima.

U DRUGOJ ČIM STRANI

U drugoj čim strani prosvijetlja sad druge
Drag pogled sunčani livade i luge,
I stupaj raskošni kud gre, lis i cvitje
Pokrijeplja, jak u dni vesele prolitje;
Ja grozni tvoreć cvil sva mjesta ophodim
Gdje kugod lijepe vil’ spomenu nahodim.
I pravim u sebi: "Evo ma razbluda
Njekada ovdi bi i prođe ovuda;
Ovdi se obrati i sjede u sjeni
I meni ne krati dat odvit žuđeni;
Ovdi sve hitrija besjedeć ne prista;
Ovdi se nasmija; vrh sebe ovdi sta."
Tako ja govorim, pak se sam zabudem,
A rijeći nje zorim, uza nju i budem.
Viđu ju prida mnom (misal me tač vara),
Gdi bitju mom tamnom svital dan otvara.
Ovako nemoćnik prid sobom gledat mni
Njegovoj žeđi lik, vodu ke prid njim ni.

PRIDRAGI SINKO MOJ

"U smrt Šimuna sina svoga prvorođenoga koji živje godiste i dva mjeseca i petnaes dana; umrije na tri setembra godišta 1592."
Pridragi sinko moj, ki razlog ovo bi,
Da oči ovakoj zatvorim ja tebi,
Na mojoj što smrti od tebe prijat mnjah?
Evo mi umrije ti, a ja živ, jaoh!, ostah.
Sunce svoj okoliš jednokrat obiđe
I mjesec još ne triš, ti k nami da priđe.
Malo ti postoja, hrlo t’ nas ostavi,
O diko sva moja i moja ljubavi!
Ter brži od strile odletje u mal caš
I tvoje sve mile razblude skri od nas.
Već nećeš ćačka zvat da te u svoj kril primi,
Ni njegov grlit vrat rukami drazimi.
Prvo si veselje od srca moga bil;
Jaoh! sad si dreselje i vječni plač i cvil.
Koli se promini moja čes u kratko
I gorko učini ufanje prislatko!
Ne bude sunce zać ni isteć vas moj vik
Što sa mnom neće nać i oći plač velik;
Jer s tobom radosti umriješe se sve meni,
I sa mnom svitlosti očiju mojijeh ni.

NENAVIDOS NOĆI

Sjen danu protivna svud je mrak pustila
I djela sva divna od svita sakrila,
I crni oblaci k tomu se združiše,
Da nam se još zraci od zvijezda sakriše,
Ter mi se nijemo sad i slijepo sve čini,
Kada već neg nikad pod zemljom sunce ckni.
I tko sad počiva mene je dalek taj;
Mene trud snebiva i boles i gork vaj.
Misli me zle more zdajuć mi žestok boj,
Ni ću ja do zore sadružit moć pokoj,
Ni združit slatka sna. Bježi već o noći,
Nakazi pritamna, lupeška pomoći!
Ti tužnim nesreće u zabit ne stavljaš,
Neg tuge najveće i nemir ponavljaš.
Otiđi, ljenice, jer krtiš sve zaman:
Počinju već ptice pojući budit dan.
Zora se pripravlja da starca ostavi,
I ures postavlja na svoj kip gizdavi.
Svjetlosti, pospješi, ovu tmu oždeni,
Neka se utješi grozni plač u meni,
Jer mi ćeš način dat vidjeti drugu vil
Koja će izvidat pozorom vas moj cvil.

U HVALU POKOJA I MIRNE PAMETI

Sad pokle snig kopni i trzan cvit plodi
I sunce ljepše dni umrlim privodi,
O polja, o luzi, k vami grem ošad toj
Što drže jur druzi u scijeni velikoj.
Neka ini u trudu provode sva lita,
Da zlato steć budu i slavu od svita;
Jer moj duh uživa bez misli usnuti,
Gdi slavic tih spiva svoj poraz minuti,
U pored ter s njime vil moju pripijevat,
Da drago nje ime nauči gora zvat.
Ne vidi pak ludi da ne ima nikada
Dobra ka on žudi, toj sreća čim vlada;
Ni čini carska vlas ni blaga zamirna
Čestitijeh ovdi nas, neg istom svis mirna;
Jer sad čim sunce sja, sve da ima ki človik
A želi pokoja, njegov je tužan vik.

U SMRT KATE SVOJE SESTRE

Neredno dni tvoje potlači smrtni stril
Ka srca i moje duše si bolji dil;
Zač biješe pravije, što zaman sveđ želih,
Da umren ja prije, ki prije rođen bih…
Evo, jaoh! Vječni san prije reda ti iskusi,
A meni boljezan čini bdit u tuzi.
Bolest je sveđ sa mnom ter ili dan biva,
Ili nas noć tamnom koprenom pokriva,
Moj se duh sveđ muči cijeć trudne spomene,
Da se ti razluči za vazda od mene.
Ne zdrži vas svit saj nesreći mojoj lik,
Nu mi je manji vaj što nije dug moj vik.
Kratki su moji dni, a tomu jes biljeg,
Prije reda što meni po vlasijeh mete snijeg,
Što snaga skraćena još gine s nemira
Ki mi prije vrimena iz tila duh tira.
Meni je tim samo razgovor i pomoć.
Da imam ja tamo za tobom brzo doć.
Možebit višnja vlas po svojoj milosti
Sastavit bude nas u vječnoj svjetlosti.