Pavao Ritter Vitezović:

Odiljenje sigetsko


SADRŽAJ:

POSVETA
K ČTAVCU
ODILJENJA SIGETSKOGA DIL PRVI
ODILJENJA SIGETSKOGA DIL DRUGI
ODILJENJA SIGETSKOGA DIL TRETI
ODILJENJA SIGETSKOGA DIL ČETRTI
PREDGOVOR DRUGOM IZDANJU

ILLUSTRISSIMO DOMINO
DOMINO COMITI
ADAMO

perpetuo a ZRIN, Szaladiensis et Simigiensis comitatuum supremo Comiti, praesidii Legrad ac insulae Murakez supremo et haereditar. Capitaneo, S. C. Rq. M. Consiliario, camerario et agazonum regalium per Ungariam Magistro etc.

Domino Domino
patrono
gratiosissimo

PAVLUS RITTER S. P.
et felicitatem

Ante unum ingressus famae palatia lustrum
  Illyrici heroas visere quaero soli.

Fortia ibi pendent DEBELYAKI scuta NOVAKI
  Et vix Herculea clava ferenda manu.

SKANDERBEGUS ibi diversa insignia gestat,
  Signaque KRALYEVICH, signa KOBILICH habet.

Milleque praeclari heroes, qui fortibus actis
  Nomen et aeternum promeruere decus.

Splendida magnanimus quos inter ZRINIUS arma
  Ille Sigettani roboris Hector habet.

Quem gladiis labaris et palmis que tot onustum
  Heroes reliqui et saecula cuncta stupent.

Vidi illam faciem, quam lamentabile bellum
  Urbis ab excidio sub pia busta tulit.

Hanc mea versiculo descripsit Musa Croato,
  Ad sacraque imposuit funebre busta melos.

Cui tamen has, tanto spectabam tempore, possem
  Primitias fructus jure dicare mei,

Nominis haeredem, tandem, et virtutis avitae,
  TE grata ad patrias fata tulere plagas.

Haec, TE concernens, justum modulata dolorem,
  Aequo sacratur jure Camoena TIBI.

Accipe eam gracili, COMES illustrissime, vultu,
  Atque meae signo pro pietatis habe.

Forte brevi celebrem lecturus tempore Musam,
  Per ventura tuam quae colat aeva Domum.

Lincie 5. Maji 1684.

[PRESVIJETLOM GOSPODINU
GOSPODINU ADAMU
KNEZU

vjekovečnom od ZRINA, vrhovnom knezu područja Szalada i Sümega, vrhovnom i nasljednom kapetanu tvrđe Legrada i Međimurja, Njegova Carskog i Kraljevskog Veličanstva savjetniku, komorniku i predstojniku kraljevskih konjušnika po Ugarskoj itd.

Gospodinu Gospodinu
zaštitniku
premilostivom

PAVAO RITTER POZDRAV
i sreću

Stupivši prije jednog petoljeća u palaču slave, nastojim promotriti junake ilirske zemlje.

Tu vise snažni štitovi NOVAKA DEBELJAKA i buzdovan koji bi i Herkulova ruka jedva nosila.

Tu SKENDERBEG nosi različite bojne znakove i znakove KRALJEVIĆ, znakove KOBILIĆ drži.

I tisuću preslavnih junaka koji hrabrim djelima zaslužiše ime i vječnu diku.

A među njima sjajno oružje drži srčani ZRINSKI, onaj Hektor sigetske snage.

Njemu, toliko opterećenu mačevima, bojnim zastavama i pobjednim znacima, dive se ostali junaci i sva stoljeća.

Vidjeh onaj lik koji je žalosni rat nakon propasti grada odnio u sveti grob.

Njega je moja Muza opisala hrvatskim stihom, i posmrtna pjesma podigla mu sveti grobni spomenik.

Ako bih i mogao njemu - toliko ga vremena promatrah - s pravom posvetiti prvine svoga pjesničkog ploda,

ipak je TEBE, kao baštinika imena i djedovske vrline, milostiva sudbina nanijela u očinske strane.

TEBE uključujući, ova je Kamena, zapjevavši istinsku bol, s jednakim pravom posvećena TEBI.

Primi je, PRESVIJETLI KNEŽE, milostiva lica i zadrži je kao znak moje odanosti.

Ustjednut ćeš možda nakratko osluhnuti svečanu pjesmu, koja bi da za iduće vijeke počasti tvoj Dom.

U Linzu, 5. svibnja 1684.

Preveo Vladimir Vratović]

K ČTAVCU

Znam, dragi prijatelju, da kod mnogih dilo ovo prijetno, a kod mnogih pogovoreno bude, videći da nigdor još takovih knjig ne spravi koje bi ali hvaljene ali kuđene od svih bile. Ništarnemanje niti se ja na jedno zanašajući niti drugoga bojeći, pisam ovu Odiljenja sigetskoga, koju pred petima leti spravih, na svitlo dati odlučih, kako i učinih, najveće toga radi da slavni hrvatski jezik naš u tuliko pozabljenje ne dohodi da skoro vikovični (na jedno rečenje) domoroci materinskim jezikom dobro općiti i svaku rič pravim nje imenom spovidati ne mogu. U čemu ne drugo nego veliko stranjskih narodov u ove orsage nastanjenje i mladencev naših iz tuđe zemlje dohodećih iskazanje kriviti moram. Jere otuda ne već knez (comes) nego grof (Graff), ne žilj (lilium) nego liliom, ne trg (forum) nego pijac (piazza), ne gospodičić (domicellus) nego kišur obiknuli smo govoriti. Kakoti nam se i neznano čini sada udes (fatum), brina (taedium), pir (nuptiae), bedeni (moenia), lužanj (narcissus), bunar (puteus), ad (infernus), sika (scopulus), cić (ob), klikuvati (ululare) i mnogo drugih, što i meni i svakojemu koji slovinskoga jezika obilnost promisliti more teško zvoni, jere

Človik najdičnije svoju halju nosi,
a šta doma nije, to se vani prosi.

Zato, prijatelju moj, kada u knjižicah ovih riči morebit nikoje čtal budeš koje nisi lahko čul, ne reci: ni hrvatska ali slovinska rič. Kakoti i od pisma gdi najdeš / misto /z, c misto cz, 3 misto sh, meni se je tako polag stanovitih uzrokov bolje pisati vidilo. Od česa svega, to jest i načina za dobro pisati i od nauka za pravo govoriti, u Početku i Temeljih jezika slovinskoga obilnije naskorom kazati hoću, a na ovo sada kratkimi rišmami završujem:

Znam da pisam knjige moje
  mnogim hoće draga biti,
  a pod nebom ne znam gdo je
  ki svim more ugoditi.
Razuman će promišljati,
  ako najde ku nesliku,
  da stvoritelj ni dal znati
  sve jednomu Bog človiku.
Il me hvali lud il kudi,
  sve jednako skoro hajem:
  dobrim jezik zal ne udi,
  komu uzrok tu ne dajem.
Rad bih da ju pak v ljubavi
  drži, komu jest na volju;
  za koga ni, da ostavi
  ter učini sebi bolju.

Druga tri dila, koja još nesvršena zaostahu, u kratko vrime na svitlo dati hoću. Zbogom.

ODILJENJA SIGETSKOGA
DIL PRVI

SIGET HRVATSKIM GOSPOJAM
  Gospoje hrabrene i hrvatske vile,
ke ste radi mene mnogu skrb imile,
nit ste se brinile pomoć mi poslati
  od turačke sile za moć me zdržati,
dojdohu vam brati i vojni i sini,
  s njimi vitez zlati ban Mikula Zrini,
da ovoj zidini sigetskoj pomogu,
  na koju car čini zvrvit silu mnogu.
U njih i u Bogu ufanje mi biše,
  i oni, što mogu, to se ne kratiše,
svaku skrb imiše kako me sahrane:
  straže razlučiše vokol na sve strane,
oružja i hrane donesoše dosti
  ter viteški brane sigetske tvrdosti,
s kršćanske dragosti većkrat se pobiše
  i turske zmožnosti mnogo oboriše.
Lahkoće već više ni se moglo dati
  neg ku mi doniše ljubljeni Hrvati.
Bog vam stokrat plati ove prijaznosti,
  ke Siget da svrati nigdar nima dosti.
Al znam da dragosti svoje jur želite
  i ove kasnosti za čudo držite.
Pače i dvojite: Što to mora biti?
  U šest nedilj (mnite) mogli b' se vratiti.
Zač se jur poditi ne mogu natrage,
  hiže pohoditi i ukripit drage?
Zač jur turske age i paše bogate
  u svoje orsage za robje ne prate?
Koji kot u svate veselo hodiše,
  za dom al za brate gdi se s Turci biše;
za sužnje vodiše turske ljude glavne
  i ime dobiše od vojnice davne,
vire Krsta slavne vazdar buduć šćiti
  i glave pripravne rad svojih umriti!
Sriću mi j' tužiti pred nebom i svitom
  ka me naružiti hoti s mojim cvitom,
da moram svim litom na spomen ostati
  pedepsan srditom rukom ljute rati
i v bidu jukati prez utihe svake,
  s plačem prilivati potoke i mlake,
trudit čvrste šake bijuć prsi ove
  ter bižat od zrake kud me tuga zove.
Sve mi srce plove u gorkoj žuhkosti,
  a u srcu rove crv pun čemernosti.
Takve j' okornosti ma srića nemila
  k mojoj boliznosti vičnoj doprinila.
Ah, da me ni htila prvo u prah dati,
  nego je činila vas cvit za me stati!
Ne b' mi tugovati ovulika sila
  nit se ujidati vam rad svoga mila.
Tako je hotila ma srića imiti
  ka mi se pustila nije odoliti,
hteći se sciniti i v miru i v rati
  da se nije smiti na nju zanašati.
Koji vojuvati s nje ufanjem hodi,
  nigda obogati, nigda se oškodi.
Što jednuč dovodi, to drugoč odvađa,
  gdi se lani rodi, letos se odrađa;
sestra ju sprovađa Nestalka na desno,
  na livo Nenađa v željenje telesno.
Ona je u tesno i Siget grad zbila,
  ona vam uresno ruho pogrubila.
Ka se j' to zgodila jadna srića rati,
  znam da bi hotila, tužna vilo, znati.
Strah me j' povidati i ne morem zreći
  nit morem mučati u ognju ležeći.
Reć ću, prem bojeći, jer gdi me strah steže,
  ondi me dil veći verna ljubav veže.
Svi ti mrtvi leže vitezi hrabreni -
  joh tebi i teže, joh i teže meni!
Svi su pobijeni od meča turskoga,
  žrtva učinjeni za dom i za Boga.
Nisam se sam toga nadal v soj priliki
  nit sam vladal koga zmed vaših vojniki.
Svaki je to k diki svojoj držal biti
  da može s krvniki poboja imiti;
svak je želil piti one turske krvi,
  s Turčinom pobiti svak se j' želil prvi.
Jer pokle ta zvrvi k meni družba mila,
  da me ne razmrvi otomanska sila,
mnoga trudna dila i harce hrabrene
  već puti stvorila jest zaradi mene;
vridne i poštene skaza prijaznosti
  na priliku stene v kršćanskoj stalnosti;
nit silne zmožnosti turske naših straše
  iz ove vernosti s kom se obećaše,
nit jih s dari znaše obrnut na stranu,
  koje ponuđaše junakom i banu.
Dvakrat sunce svanu i mrkla noć biše
  da se komaj k stanu Turci razrediše.
Tulike zvrviše na ov mal grad sile,
  da svit rvat htiše, svit bi prevratile,
a ke su branile ovo grada krilo,
  teško j' družbe mile tri tisuće bilo.
Čudo se j' činilo turačkoga jada:
  od pušak grmilo kot da nebo pada;
strah sprida i zada, zemljom se trese grad.
  Mnjah, propadu sada i zidi i čeljad,
ter htijah veće rad da me mogu zdati,
  a oni više tad v životu ostati.
Ali glave dati prvo odlučiše
  nego grad pušćati jedan od njih htiše.
I da prem jur biše v obrambi zdvojeno,
  naši se pobiše većekrat pošteno,
srce im hrabreno straha ne prijima
  nit oko zapreno od praha i dima.
Jedna j' volja svima, ni caru ni paši
  da se ugnut nima, herkaju se naši.
Mene Turčin straši da mu ni načina,
  a moji i vaši strašiju Turčina.
Al sve već zidina slabija postaje
  i jaka družina od broja ostaje;
sve mi veće daje zlo zal rok trpiti,
  ni moć napast ka je nad manom sciniti.
Ne stajem se biti braneć med zidinom,
  pače i van iti na špot turskim sinom;
al sve većom brinom zaostajat valja,
  koja me s tvrdinom do zemlje obalja.
Nadah se od kralja da mi pomoć pride,
  ka, ako se spravlja, neka već ne ide.
V dobi mu ne pride glas moje nevolje,
  a Turci naslide da se ban zakolje.
Mislim što bi bolje za pomoć činiti:
  tursko je sve polje, ni kud van iziti;
a duglje trpiti v gradu nam ni moći,
  nigdor v težoj biti ne more tesnoći.
Zidoše po noći dva silna vojvode
  da mogu v Beč poći kazat ove zgode;
kroz tabor prohode, drugud moći nije,
  ter još Turkom škode hrabrene delije.
Srce mi se smije: ovi te probiti
  i dojt obilnije s kraljem govoriti.
Al ne hti pustiti nesrića nazloba
  nit meni prostiti, videć me jur roba,
neg viteza oba hoti mi zatrti,
  da prispiva doba k žuhkoj mojoj smrti.
Turci kako hrti od svih stran optiču,
  a ban se li vrti braneć tomu biču,
al sve već izmiču od obrambe moje,
  sve se već primiču i u grad nastoje.
Deh, na svitu što je veće nesrićnije,
  je li srce koje pod nebom tužnije?
More li ružnije ranit srića koja
  nego mene bije i rani me moja?
Srid ostra me boja gorko čini stati,
  ufanja mi svoja od svakude krati.
Od nikud imati pomoći ne mogu,
  v ruke se je dati i smrti i Bogu.
I smrt mrzlu nogu svak čas bliže meće,
  ku mi v ovom slogu srića prostit neće;
ljuto s manom kreće, ne da mira znati,
  mora srce vreće čemerom imati.
Još da se car vrati, sam poče suditi,
  i smrt jur na vrati Sigetu pustiti
ne hteć već gubiti ni on svojih žitka,
  v reziku mutiti cić mala dobitka.
Al mi srića britka ispit ni prostila
  žuhkoga napitka koga j' natočila,
gdi mi ni hotila pokoja pušćati
  koga mi je sila turska htila dati.
V ovoj dugoj rati ban u skrbi biše,
  ne moguć ostati od dva, tri dni više.
Da Turci pobiše jur do malih naše,
  a da nas izviše silnim ognjem straše;
da jur razrvaše najjače tvrdine
  i blizu nagnaše da ih grad ne mine, -
na ove načine ban upisa lista,
  da jur Siget gine, obznani doista.
Golubica čista od mladih uzeta
  iz Kaniže mista da s tim listom leta.
Iz grada zide ta i dobro j' letala,
  al je srića kleta jastreba poslala,
s kim ju je zagnala v carev šator iti

  kadi je morala tajnost otvoriti.
S tim se je vratiti caru zabranila,
  neg Siget dobiti ma srića nemila.
Cara je zbudila da Siget nastori,
  da j' doba dospila u koj se razori;
da bije, da mori, da se jošće trudi
  kako grad izgori i u gradu ljudi.
Tad s ognjem car žudi rasutak meni dat,
  sa svimi me udi trude se Turci žgat.
I ban poslidnji rat privolji stvoriti,
  pod meč se rađi dat nego izgoriti.
I svi tomu priti vitezi željahu,
  za veru umriti i za dom veljahu.
Prošćenje mi dahu umrit za me hteći,
  da na to pristahu, plakah govoreći,
nek se pogodeći s Turci v sili ovoj
  mene njim pusteći sahrane život svoj.
Ali razgovor moj uslišat ne htihu,
  na poslidnji poboj svi se otputihu.
Sva uda umrihu od straha u meni
  kad z grada stupihu vitezi hrabreni.
Žitka svoga ceni pridavaju dosti
  petkrat zaminjeni srid turske zmožnosti,
al kot srid jakosti valovita mora
  gineju hrabrosti hrvatskoga zbora,
jer Turci kot gora sa svih stran su jaki,
  strile lete zgora kot krupi z oblaki.
Padaju junaki i obramba moja,
  tresu mene traki ledenoga znoja.
Još ni Turkom broja, a naših je malo
  što je od razboja po većkrat ostalo.
Oh, da se raspalo ni al zišlo z mene
  al tvrđe postalo moje srce stene,
kad vaše ljubljene sinke, diku moju,
  viteze hrabrene razgljedah po boju!
Poklam se k pokoju trudni Turci daše
  po ovom razboju, koga obdržaše,
i Ala zazvaše oni turski sini
  i stane obraše v sigetskoj zidini.
Odidoh k družini po krvavom polju
  da s kimi načini dam jim misal bolju.
Al najdoh nevolju, zle tuge takoje,
  ke me ljuto kolju ća do duše moje
kad mi mrtvi stoje svi vitezi mili
  i polje su svoje grobje učinili.
V ovoj smrtnoj sili (ah meni potriban!)
  med turskimi tili leži hrvatski ban,
za me smrti pridan, za me umrit voli,
  vične slave vridan, a ja vične boli.
I vitez ki koli dojde k ovom boju
  pod Sigetom proli rumenu krv svoju!
Zvana v nepokoju prez grobja ležiju
  i na žalost tvoju vičnim sankom spiju.
Znimat Turci smiju z mrtvih lipe sprave,
  oružje loviju i halje gizdave
ter se u njih slave, a leže mi nagi
  prez perja zvrh trave sokolovi dragi.
Turskoj se nesnagi sva vrata otpiru,
  staze se i tragi kršćanom zapiru.
Glavare obiru Turci za Siget svoj,
  naši nisu v miru ni po smrti svojoj,
Turci miran pokoj u Sigetu stane,
  a lete na zbor moj i orli i vrane,
ptice mi ih rane (ah na oči moje!)
  i zviri ž njih hrane gladno grlo svoje.
Turci se ne boje već u gradu bana,
  gdi pokojno stoje kot srid svoga stana.
Jur vam je saznana ljuta srića moja
  i rana vam dana v srce puno znoja.
Ka je svrha boja, ke boja nevolje?
  Druga sam ja Troja i Muhačko polje.
Glase od njih bolje rad bih bil pisati,
  al zla srića volje dobre ne hti dati.
Za 'vo tugovati vi hoćete milo,
  što vam se j' u rati sigetskoj zgodilo.
Ne mogahu, vilo, od vas zet prošćenje,
  kot bi dužno bilo na 'vo odiljenje,
nego obvršenje na me to zručiše
  kad se na borenje zadnje otputiše.
Duh priporučiše Bogu, zemlji tilo,
  ter slovo želiše ovo, slavna vilo:
prose sinki milo, svak od majke svoje,
  prošćenje za dilo od zamire koje,
jer svršihu boje na kemi dospiše,
  pak se u pokoje vikvične diliše.
Lipo vam hvališe za skrb, trud i pote
  koje učiniše njim vaše dobrote;
v nebu oni hote pak za vas moliti
  blažene lipote ke će Bog platiti.
Htihu vas prositi neka ne bolite,
  da je svim umriti, na pamet primite.
Ni človik ni dite smrti vteć ne more
  da ga prem sve šćite vode, ognji, gore.
Smrti se pokore poglavniki svita,
  svakim ona more, s nijednim ne pita.
Prez molbe i mita i prez straha takoj
  svakoga v grob zmita, svaki je dužan njoj:
il je mir il je boj, ta ne staje biti,
  ter se nije smrtnoj strili moći skriti.
Vazdar zna prispiti i svagdi dostane,
  gdi se mniš hraniti, tu mnogi ostane.
Na koga se gane, predobi človika,
  i komu da rane, ni mu ranom lika.
Pod nje vlasti dika i jakost opada,
  od vika do vika smrt na svitu vlada.
Prosti od nje jada vaši sinki mili
  nit su biti tada mogli nit hotili,
koj su razumili da uteć ne mogu,

  život su pustili, a dušice Bogu,
pri kom drže mnogu diku i poštenje,
  za vaše sad mogu molit ukripljenje.
Uzimlje prošćenje drug od drugarice
  na 'vo dosvršenje žitka i vojnice.
Zgubiše glavice, nete se vratiti,
  prez vaše tužice što ne more biti.
Po meni javiti vam su se hotili,
  s kimi su živiti do groba želili,
da b' slovo imili ako su v naglosti
  gdagod zagrišili ljubljenoj dužnosti.
Neka svaka prosti svomu, to prosihu,
  a zamer i zlosti oni svim prostihu.
Vam priporučihu drobnu dicu svoju
  ku zgojit želihu po ovomu boju.
Jer Bog njih k pokoju po 'voj mojoj rati
  gdi anjeli poju hotil je pozvati,
zato tugovati nemoj, slavna vilo,
  ovdi njim ostati suđeno je bilo.
Koje godar tilo na 'vom svitu hodi,
  il knjasto il cilo, smrt na svoj cilj vodi.
Zna človik gdi rodi njega mila mati,
  al gdi ga smrt zgodi, to ne more znati.
Navlastito rati koji god naslide,
  v rezik im se j' dati, smrt nablizu vide.
U tuge i bide ne daj srce tvoje,
  slavna, ka njim pride, i sveta smrt to je.
Trudne ove boje viteški dospiše,
  da ih vas svit poje vikom, zadobiše.
Dušice spasiše, a umrlo tilo
  zemljici pustiše da se je vratilo,
ko bi tako bilo moralo v prah iti,
  jer se smrti, vilo, ni moć zatajiti.
Bog ih čini priti da u raju stoje,
  za Boga umriti i za dom slavno je.
Oni dahu svoje to dično borenje,
  trud i smrt takoje Bogu na poštenje.
Uzimlju prošćenje i od sestric brati
  na skradnje borenje ove teške rati,
s kimi se zastati već skupa ne mogu,
  to im srića skrati po smrtnom razlogu.
A vam sriću mnogu srdašcem želihu
  kad se s dušom k Bogu od tila dilihu.
Lipo vam hvalihu za 'ne ljubeznosti
  ke prot njim nosihu sestrinske dragosti,
za ke prijaznosti ne mogu vratiti
  nit mogu zadosti hvale poručiti,
jer duglje živiti srića ni im dala
  na svoj cilj prispiti gda je svih pozvala.
Budi Bogu hvala, a njim pokoj lipi,
  koga j' odibrala njim večnost, ne hipi.
A vas mi ukripi Bog nebeske sile
  i žalost odlipi v ku padoste mile.
Većkrat su gubile sestre brace svoje
  koje su ljubile, o lipote moje,
i još su pokoje mogle zadobiti,
  jer što suđeno je, ono mora biti.
Nemojte tužiti za njih više reda
  nit lišca ružiti gdi se mita ne da,
k smrti ka sve žeda, k njoj svaka stvar živa
  kašnje ali vreda, li jednuč dospiva.
Ova bojazliva smrt moje žuhkine,
  gdi rad Boga biva i rad domovine,
vične im je cine dala i poštenje
  nebeske visine i za smrt življenje.
Uzimlje prošćenje svaki ljub od svoje
  na 'vo razdiljenje, gospodične moje,
pokle trudne boje za Siget stvoriše
  i slavnu takoje za me smrt podniše.
A vam mi zabiše ranu v srce vruće,
  ku ljutu odviše zličit ni moguće,
da ste tugujuće š njimi se rastale,
  zakon neznaduće udove postale.
Ljubav ste imale i drage ljubiste,
  ali mi spoznale dan radosti niste.
Drage pogubiste v ovoj rati mojoj,
  k meni ih pustiste, a k nesrići svojoj:
na postelji mrzloj ku im Turci daše,
  ah, prez vas mi na njoj uvike zaspaše.
Znam da obećaše skoro se vratiti
  i veru vam daše s vami vikom biti,
ki to učiniti željahu takoje
  i vam pohvaliti zadržanje svoje.
Kako grad na boje opseđen ležaše,
  od ke strane moje carov šator staše;
otkud grad rvaše s brunčenimi lavi,
  kako se držaše Embrulah gizdavi;
kadi konak stavi vojvoda Deliman
  i u mnogoj slavi Amirašen iman;
gdi se Selim sultan - carov sin, držaše
  i carov zet Rustan spod Hama ležaše;
kuda ziti znaše s Hrvati slavni ban,
  gdi poboj činjaše Del' Vid i Demirhan;
kuliko koji dan Turak pogubiše,
  ki bi Turčin vridan, kuliko svih biše,
kako dosvršiše te sigetske rate, -
  svak povidat htiše gdi se k vam povrate.
Al gdi mnidu da te Turke obladati,
  tu Turci Hrvate činihu ostati.
Život uživati Bog človiku poda,
  al do kih dob, znati to mu Bog ne doda.
Mladosti nit roda ljuta smrt ne gleda,
  vrh kriposti ploda takoj nima reda.
Umolit se ne da, za hvalu ne mari,
  pred silom ne preda nit se tiši s dari.
Njoj kralji i cari pod oblast dohode
  i sve žive stvari, zrak, zemlja i vode.
Vaše plačem škode dokle živem koli
  i nesrićne zgode k vašoj britkoj boli.
Padoše vam doli, na črnoj zemljici
  leže mi vam goli dragi ljubovnici,
a moji vojnici, ki su me branili,
  vridni poglavnici da bi svita bili.
Oni su vas htili na smrti prositi,
  ke vam dahu mili prstene nositi,
da b' vam mogli biti pod spomenom vičnim
  gda smrt hti skratiti k zakonom pravičnim,
koje vi daste njim za vere znamenje,
  Turci šalju svojim bulam na poštenje.
Na ražalošćenje znam da će vam biti
  to tužno prošćenje i plakat činiti:
s dragim se diliti bolest je velika,
  srdašce zgubiti jedna je prilika.
Al vam ne znam lika boli udiliti,
  božje moći dika hoće vas kripiti.
Svakomu umriti jednuč suđeno je,
  nigdor ne mre biti prost od smrti svoje.
Htihu odgnat boje, moju zlu namiru,
  da s vami pokoje pak imaju v miru:
dospih ja sinžiru turačke težine,
  umriše za viru oni domovine.
Bog im poda cine v nebu i poštenje
  za sve trudne čine i za smrt življenje.
Uzimlju prošćenje oci od dičice,
  na 'vo dosvršenje sigetske vojnice,
lijući niz lice grozne suze jada
  da im sirotice ostajete sada.
Ova je navada i sriće i smrti,
  od kih jedna vlada, druga mora trti.
Na kolu se vrti, nit je stanovita,
  sada zlim naprti, sad dobro podmita;
koga se nahita smrt, toga i zgodi,
  i svakoga pita ki se na svit rodi.
Rat ma k vašoj škodi i k žalosti pride,
  ah, ovi obodi i me srce vride!
Gdi oci ne vide drobnu dicu mili,
  i vi za 've zide oce ste zgubili,
ki bi vas gojili na noge i lita,
  držanja učili vridno poglavita.
Dico plemenita, prosim, ne tužite,
  vam srića još svita, neg majkam služite
tere se učite otac vaših slide
  i vi se kažite domovini zide.
Bog i sveti vide da nisam rad tomu,
  ali tako ide prava ljubav k domu.
Bog v kraljestvu svomu poda njim življenje,
  a vam daj k ovomu željno ukripljenje.
Uzimlju prošćenje od rodbine svoje
  na 'vo odiljenje, od sused takoje.
Dovršihu boje kod tamna Sigeta
  ter mi mrtvi stoje odsad na sva leta.
Božja milost sveta njim večni poda raj,
  a vas do diteta u zdravju obdržaj
i blagoslov vam daj sveti, sriću i mir
  koji s vami ostaj i sigdar i sigdir.
Ja dospih u sinžir od dragih razdiljen,
  naslidnik turskih vir, ah, ljuto prisiljen,
klikujem rascviljen vojstva odiljenje,
  od ognja razbiljen uzimljuć prošćenje,
al na dosvršenje i Siget sam svoje
  žuhko otpušćenje mora zet takoje,
tužne vile moje, ah, do groba svoga
  za viteze svoje kod rasutja moga.
Nazloba vičnoga ja se od vas bojim,
  od ognja turskoga premda v prahu stojim.
U Bogu ne dvojim, ako me prem bije,
  jeda tugam mojim još sunce prosije.
Nigdor se ne smije zvrh svoje nevolje,
  i ki bolest krije, ta ne čini bolje.
Ni to z moje volje, da j' prem radi mene:
  to i mene kolje, gospoje hrabrene!
Mnogič cvit uvene prvo neg dozrije,
  i litnje sunčene svitlosti tma krije.
Siget suze lije u nevolji svojoj,
  vila prsi bije za ljubljenim, o joj!
Neg s Bogom u tvojoj hiži, majko mila,
  prez sinka tužno stoj koga si rodila,
za njim bud' ronila suze prez pristanka,
  zmija ga j' ujila kod mojega stanka.
Ni noći ni danka neću ja pustiti
  od toga rastanka spomen ne imiti.
I ki bude iti putnik mimo mene,
  š njim ću govoriti od rati hrabrene.
Vam srdašce vene, a meni svi udi:
  vrh trave črljene leže naši ljudi,
  države zvezdene kojim stanje budi.

BAN SINU
Jurju, dite moje, vidiš da kot mravi
  od svih stran nastoje turski na nas lavi,
da Siget dobavi car, njihov poglavnik,
  ali da ga spravi i na prah i na nik,
koga veran vojnik ja kralju i Bogu
  prez krvi toj uvik psini dat ne mogu.
Zato zabav mnogu, zato strašne boje
  i smrtnu nalogu nose nam takoje.
S tim Bog, kot pravo je, ah, za mnoge zloće
  nas, stvorenje svoje, pedepsati hoće,
otkud neg teškoće moramo se nadat,
  jer naše slaboće sila će obladat;
gdi j' verno triba stat i srcem napriti,
  Bogu se v ruke dat, jer nam je umriti.
Navike živiti ovdi se ne može,
  zemlja mora biti z kosti, z mesa, z kože.
U nebu nam rože vikovične cvatu,
  ke ćeš nam dat, Bože, po ovomu ratu.
Tu već ni brat bratu ne more dat lika,
  sila k malom jatu vrvi, ah, velika!
Sve se za vojnika to hoće zaditi:
  smrti je prilika, i k njoj je dospiti.
Zato se dili ti, sinu moj ljubljeni,
  pusti oca bditi, a ti mi ne veni.
Vikni jesu meni i trudi i rati
  i udi učeni ranam i ne spati.
Ako i ostati ovdi meni bude,
  s tim ću dokončati mnoge stare trude.
Evo starost ude skoro mi prosiže,
  a pak starci lude, koji smrti biže,
jere u nje mriže svakomu je pasti,
  zgrabi ga srid hiže i najveće vlasti.
Ti mi jošće rasti v kripostjah i liti,
  ti ćeš mi još k časti domovine biti.
Domu je služiti i prud mnogih gljedat
  ter na volju iti mladom srcu ne dat.
Turske krvi žedat junačka je slika
  i srcem ne predat gdi j' boja prilika.
Al nijedna dika ni ginut prez zroka,
  hranit je človika do drugoga roka.
Tebe moga oka moram sahraniti,
  ti ćeš sablja boka domovine biti.
Bogu ćeš služiti i bojat se njega,
  vazdar ga imiti v dnu srca tvojega,
ufanje v kojega čvrsto ćeš ravnati,
  njega za svojega vojvodu držati.
Učit ćeš se znati svakojoj kriposti
  i za viru stati prez svake dvojnosti,
krajičnoj složnosti pazi skrbežljivo
  i svakoj dužnosti kraljevoj marljivo.
Gljej mnoge pomnjivo od drugih prilike,
  sve čini skoznivo rad Boga i dike.
Poštuj tvoje slike, a starije časti,
  dobre sve kulike ljubi, manje vlasti.
U prijazni rasti, vridnim dobro stvori,
  ne daj se napasti da t' srce obori.
Srcem se pokori ponizenim Bogu,
  a uho otvori svakomu ubogu,
po dobrom razlogu svakoja čineći,
  stavljaj, sinko, nogu Boga se bojeći.
Bog, ovo gljedeći, neće te zabiti,
  neg darov del veći hoće t' udiliti.
Ja ću ti pustiti imanje sve moje,
  ko u trudnih liti krvjom spravljeno je,
nadajuć se, to je, da naslidnik očin
  ravnati ćeš tvoje čine na njegov čin,
da tebe i Turčin i kršćan gljedeći
  "Pravi je ovo sin banov!" može reći.
A ja, otpusteći život sega svita
  i v nebu živeći, ko mi Bog obita
i kadi nam kita cvate v rajskoj slavi
  i Bog dušam svita vernim u ljubavi,
da te ne ostavi, hoću ga moliti,
  neg milost postavi ka će s tobom biti.
Sada imaš iti poglavniku momu,
  poklon učiniti gospodinu tvomu.
Pokljekni k ovomu s kolini obima
  proseć da t' u svomu milosrđu ima,
ter da vred svojima nam slugam provide
  da z ovoga dima dalje čad ne pride,
jer zmožni car ide i jur blizu grada,
  da se skoro vide, turska sila pada.
Hodi s Bogom sada u imanje tvoje
  rad koga naslada tve majke gospoje.
Prijatelje moje i znance pozdravi
  koji nose svoje prot meni ljubavi,
neka oni zdravi brane domovinu,
  jer smrt mene spravi pod ovu zidinu.
Zbogom, dragi sinu, ni čas govorenju,
  triba je družinu herkati k borenju:
  stat ćemo se, scinu, u rajskom življenju.

SIN BANU
Nemoj, gospodine, sina rastavljati,
  ove ću težine s tobom odbavljati.
Imaš koga slati u kraljeve dvore
  koji bolje znati one pute more.
Nemoj mi pokore takove činiti
  po koj sin ne more tvoj naslidnik biti.
Ja li ću se skriti bižeći priliku,
  a otac pobiti i umrit za diku?
Komu bi vojniku bil tvoj sin spodobljen?
  Lipše bi uviku da bi bil nerođen.
Volim bit rob vođen po turskih pazari
  neg sramotno plođen po naših kotari.
Da ima sve stvari i svega zadosti
  ki za glas ne mari, vik žive v tamnosti.
Akoprem jakosti doba mi još ne da,
  al mi nisu kosti ni srce iz leda,
i me srce žeda one turske krvi,
  ne zadnjega reda, neg stat gdi su prvi.
Umrit je: smrt vrvi, ni joj se moć branit,
  prvo, potle, crvi s telom te se hranit.
Komu ću se shranit od tvoje dragosti?
  Majku neće ranit s tim veće tužnosti,
a mojoj dužnosti kod oca umriti
  vični glas dičnosti potom će iziti.
Ne samo trpiti s tobom ću žeđu, glad,
  ali se pobiti da sam prem slab i mlad,
dapače ću i rad od meča turskoga
  umrit za ovi grad polag oca moga.
Ne siluj me toga, oče moj, činiti,
  ako ć' sina tvoga tvojim tragom iti.
Smrti se sakriti ni moći človiku,
  a svakom dobiti smrćom ni moć diku,
nit je grob vojniku svakomu u boju:
  neg ovu priliku daj na želju moju
  slidit mi veliku ljubav i smrt tvoju.

SVRHA DILA PRVOGA.

ODILJENJA SIGETSKOGA
DIL DRUGI

BAN KRALJU
Kralju, kruno sveta, svita gospodine,
  evo od Sigeta najkašnje novine.
Nakratko me čine jur krvjom pisati,
  pera i črnine ni časa iskati.
To za zlo imati nećeš vernom slugi
  znaduć posluvati da moram u tugi.
Pisma uzrok drugi ni mi, gospodine,
  neg vernosti dugi pisat ti me čine.
Dal si mi tvrdine sigetske čuvati
  i šereg družine viteške ravnati,
što ti nazad dati pravično bih dužan
  i račun kazati kako si uslužan.
Al ne ču što tužan grad s nami trpljaše
  kad ga oboružan car glavom rvaše!
Što tvoj šereg znaše bit za bolje gradu,
  ono sve činjaše, kot nebesa znadu.
U turskomu jadu zdržasmo vernosti,
  da prez nas ne padu sigetske tvrdosti.
Ali tužni gosti sigetskim domarom,
  utuhle hrabrosti sigetskim čuvarom!
Akoprem nad carom mrtvim čelo zdvignu,
  al nad svojim kvarom nisko glavu prignu.
Dosta dosad stignu i blaga i slave,
  al mu sada zbignu sve iz ruk i z glave.
Sigetske države Turci zadobiše,
  a građane prave, tve sluge, pobiše.
Za pomoć slat više nemoj se skrbiti,
  udes tako htiše Sigetom imiti.
Nit se za nj tužiti nemoj, kralju mili,
  niti nas tužiti da smo ga pustili:
Turci su platili samim carom njega,
  krvi odvratili za oprati svega.
A mi grada tvega, kot rekoh, branismo
  i z mita kojega dali da ga nismo,
zato odlučismo znamenje pustiti,
  kako ti služismo, vred ćeš glas imiti.
Malo već brojiti morem družbe moje,
  još se na boj iti i ovi ne boje.
Ali da opstoje, ni misli ni moći,
  svaki čeka svoje smrti u kratkoći;
živ dočekat noći nijedan ne more,
  neg se nada poći u nebeske dvore.
Najkašnjim se bore tvoje sluge bojom,
  tvoju svitlost dvore i krvčicom svojom:
s družinom mi tvojom zadnja ura bije,
  nad glavom se mojom turska sablja vije.
Isusa vapije koji godar pada:
  "A sve toga prije ne daj Turkom grada!"
Al red sada, sada i mene poziva,
  odsprida i zada jur me krv poliva.
Tvoj sluga dospiva s žitkom govorenje,
  nisko poniziva zimljući prošćenje,
proseć oskrbljenje orsaga imati
  za ovo morenje dalje ne pušćati.
Mi ćemo ostati biljig pod Sigetom,
  da nije prez rati došal k mahometom,
  a Bog nam se stati daj u raju svetom.

KRALJ BANU
Verni moj hrabreni kneže, dragi bane,
  viteže venčeni, šćite moje strane!
Ljuto ti me rane glasi smrti tvoje
  ke su ti zadane rad zidine moje.
Učinivši boje strašne s poganini,
  pusti tilo svoje pri istoj zidini,
ku bi turski sini neka uživali,
  listor tebe, Zrini, da bi mi pušćali.
Ne bi meni dali tulike gorkosti,
  gdi bi mi ostali vitezi vernosti.
Lahko bih tvrdosti sigetske pozabil,
  po tvojoj hrabrosti za ke bih spet rabil,
neg da te je zgrabil na smrt rok čestiti,
  koji kaže da s' bil vitez poglaviti.
Drugače stvoriti ne hti srce vruće,
  za tursku krv piti od mlada kipuće.
To je tvoje kuće žalost kruto dična,
  ku zreć ni moguće, i slava vikvična.
Hektoru prilična hoti tva smrt biti,
  kod Boga pravična svoj će dar imiti.
Da ti pomoć priti ne činih u ti kraj
  za moć te kripiti, zgovorena imaj,
jer prvo glas, to znaj, da mi došal nije
  nego slišah vapaj: Siget grad turski je! -
i da tebe prije, bane, smrt nemila
  ter tvoje delije s tobom umorila.
Viteška si dila pokazal hrabrosti
  i ke ni prosila zaveza dužnosti.
Rad ove vernosti sina ću t' ljubiti
  i u prijaznosti svu hižu imiti.
Ime ću dičiti tvoje misto mita,
  koje će ti cviti vikom zvrhu svita.
Glasa plemenita dosta ti j' na vike,
  a v nebu ti j' kita zaslužene dike:
  vernost poglavita te ima prilike.

BAN ORSAGU
Gospodo i knezi hrvatske države,
  glavari, vitezi i razumne glave!
Čuli ste zabave u skrbi i strahu
  koji vaše lave Sigetom rvahu,
gdi vam se držahu čvrsto polag mene,
  stvari ne pušćahu nijedne hrabrene.
Al ni misli cene već za trude naše,
  jur su dovedene koncu skrbi vaše.
Nego ke vas straše sile i bič ljuti,
  sriće mi ne daše koncu dosegnuti.
Vred ćete glas čuti, ne na vašu volju,
  što se v gradu smuti i v sigetskom polju.
Stvar ne pišem bolju u hipu ovomu:
  Turci nas jur kolju na putu smrtnomu.
Ovo jur i k momu tilu smrt dospiva,
  v harcu me ovomu zadnja krv poliva.
Turčin grad dobiva, ja padam s mojimi,
  telo zemlja biva, a Bog dušu primi.
Vi pak tamo svi mi zbogom mi ostajte,
  srićami dobrimi kotare ravnajte,
spomen z nas imajte u svetom moljenju
  ter prošćenje dajte k ovom razdiljenju.
Zbogom na svršenju života i rati:
  Bog k ovom trpljenju nemoj vas pušćati,
  daj nam se v življenju nebeskom zastati.

ORSAG BANU
Bane, naša diko, naš viteški bane,
  čusmo tve veliko borenje i rane
i smrti ke brane vratit ti se k svojim
  v ove tvoje strane i vitezom tvojim.
Vas u tugi stojim iz ove prilike,
  plačem zbranim mojim nesriće tulike.
Jauču vladike i ki dom braniše
  da se od njih dike tako rastaniše.
To Bog tako htiše, ljubezan i vira,
  drug, komu drag biše, za druga umira.
Ako se prem zbira s tim nam već rezika,
  nišnemanje zvira s tim hrvatska dika.
Jakoga vojnika hrabrosti si spunil,
  od vika do vika slavom si se krunil.
Misec si oskrunil i zvrnul takoje
  da j' kruto pobrunil od svitlosti svoje,
gdi si biti boje s onim se podstupil
  ki vas svit skoro je pod svoj strah sakupil,
ki j' na zemlju stupil kot ropče bojeću
  da ni sablju stupil ni Leksander veću.
Na tvojemu pleću podnesal si mnoga,
  Herkula nevmreću čast vika ovoga.
Mi, tebe i tvoga žalujući zbora
  od briga murskoga ća do sinja mora,
molimo ti dvora rajskoga svitline
  i pomoć odzgora zvrh tvoje družine.
Trud tvoj, gospodine naš hrvatski bane,
  navik mnoge cine v spomenu ostane,
  pisme ti se čine na sve svita strane.

BAN SIGETU
Moj Sigete mili, jur sad zbogom budi,
  suprot turskoj sili dalje se ne trudi,
jer veće ne prudi u tebi nam stati,
  meč i oganj udi i življenje krati.
K Bogu se obrati, već ni u nas vlasti,
  smrt nam je na vrati, samim je opasti,
pustit je napasti gdi se ne da zmoći,
  ni jelvi izrasti srid ognja ni moći.
Čim smo te pomoći mogli, a ne htili
  prvo večne noći da bi učinili?
Jer smo odlučili pod tobom ostati
  ki smo te ljubili vazdar kako brati.
Neka budeš znati ko nam je hotenje
  za moć ti zdržati nigdašnje poštenje.
Ni smrtno borenje nećemo pušćati,
  neg za te življenje kako braća dati;
al srića imati zaminu tu neće,
  neg u ovoj rati oba na tla meće.
Neka, neka kreće, neka na tla hiti,
  malo će mi veće s tim tuge zabiti,
samo žalostiti u tomu me čini
  da mi obraniti Sigeta moći ni.
Da se turski sini po takovoj sili
  u ovoj tvrdini budeju dičili;
ki smo to branili, doč'kat ne želimo,
  umrit v ovoj sili prvo svi velimo.
Vrime ide mimo, ni nam već pokoja,
  Turčin ulist simo na svak put nastoja.
Zbogom, željo moja, Sigete hrabreni,
  ta nesrića tvoja na žalost je meni;
ali po vrimeni, slideć prem Turčine,
  z mene se spomeni i z moje družine,
ter neka ti brine srce ne dohita,
  jer ovako gine čast ovoga svita.
Već nimamo mita rad tvoga pokoja,
  vernost nam kralj pita, i ona je tvoja.
Ovo lice boja čuti će nam trude
  dokle u nas koja kaplja krvi bude.
Pustit ćemo ude za te stanovito,
  i škode i prude svršit ovo lito.
Tilo truda sito izlahka umira,
  a Bog nam za mito nebesa otpira:
  Bogu duh, zemlji to tilo, kralju vira.

SIGET BANU
Kud ćeš se diliti, viteški bane moj?
  Komu ćeš pustiti nesrićni Siget tvoj?
Ja li ću po tvojoj smrti sam ostati
  i neviri ovoj moje ključe dati?
To li ćeš pušćati, gospodine mili,
  Sigetom vladati kljetoj turskoj sili?
Zato li se bili jeste dosle trudno,
  to li ste cinili meni biti prudno?
Ta mi glavu čudno dugovanja trude:
  jedno kad je udno, da sve udno bude?
Nač jur biše trude tulike činiti
  ako imah sude turskim robom biti?
Zdavna me pustiti mogoste pod cara,
  sebe sahraniti i nadat se dara,
neg doč'kat da zgara Siget, pak umriti.
  Kuliko će kvara s tim orsagu priti!
Al vidim da niti srića tu potrebu
  čineć duhe iti z pakla da me grebu.
Ja li ti k pogrebu kamen donest imam?
  Ni v zemlji ni v nebu već ufanja nimam.
Z pameti se snimam, ime zaboravil,
  tuliko tug primam ke mi j' car postavil.
Kralj me je ostavil, ogluša se mati,
  ti si se otpravil smrćom šetovati.
Držim da jur znati i Bog za me neće
  gda me se v toj rati sve dobro odmeće.
Zdvojeno je veće u opstanku momu!
  Ludo se gdo meće suprot roku svomu.
Nuti, suprot komu vojuvah mnogo lit,
  sad se moram tomu i klanjat i molit!
V meni se oholit moram dat krvniku,
  moj dobar glas prolit i slavu i diku!
Spodoban človiku i ja moram biti
  i sriće priliku za udes imiti.
Sile odoliti ne morem takmene
  nit vas sahraniti nit veće vi mene:
mene v sinžir rene ova turska sila,
  desnice hrabrene vas je v tesno zbila.
Neg, ma diko mila, moj bane čestiti,
  nemoj odvrć dila ko ću te moliti:
kad ti more biti, hti (za mnogih bolje)
  sebe oprostiti i družbu z nevolje
da vas ne zakolje ka mene zatira
  i zjednača v polje ova turska vira.
Daj me jur sad z mira, jur sam na niš spravljen
  jer tako sinžira ne morem bit zbavljen.
Malo će car slavljen s ovim prahom biti,
  a orsag ostavljen za te će tužiti.
Nemoj zlo trpiti dvoje, gospodine,
  nemoj se gubiti jur kad Siget gine.
Ni tulike cine Siget ni vridnosti
  da za nj ban primine i take hrabrosti:
daj me mogućnosti pod oblast jur ovoj,
  neka tebi prosti i družini tvojoj.
Još ćeš se po svojoj mudrosti truditi
  da bude skoro tvoj Siget moral biti.
Nemoj zlo trpiti polag zla još gore
  ko se izličiti nigdar već ne more.
Ne daj mi, moj bore, gljedat tvoga groba,
  nit da te obore ova moja globa;
neg ako i roba jaki me car prime
  al me turska zloba poruši sasvime,
rad bih dugo vrime da budete zdravi
  na preslavno ime slovinskoj državi.
Zato se pripravi k miru pristupiti
  tere ne ostavi vas orsag tužiti.
Nemoj žalostiti gospoj lipe broje
  ke k meni pustiti smihu drage svoje;
zbog nevolje moje š njimi ginut nemoj,
  smiluj se vrh tvoje i tulikih gospoj.
Ne shajaj na poboj već, moj slavni bane,
  nego sili ovoj pusti moje strane.
Vidiš moje rane, vidiš me v prah iti,
  daj me pod pogane, tebi te prostiti.
Zgovoren ćeš biti u Boga i kralja:
  gdi je zlo trpiti, manje obrat valja.
Siget ti zahvalja za ljubav tuliku,
  ter gdi se obalja (prosi) biž priliku
  na vrimena dalja da pronašaš diku.

BAN JUNAKOM
Braćo draga moja, moji sinki mili,
  ki do svrhe boja s manom jeste bdili,
znano ste činili u mistu ovomu
  da ste verni bili Bogu, kralju, domu.
Ostaviste v tomu dobar glas posvude
  k spomenuću svomu dokle ljudi bude.
Vi ste mnoge trude s manom učinili,
  većkrat harce hude s Turci obvršili,
većkrat ste razbili krvoloke naše,
  na smrt dovodili i bege i paše;
Turci robje vaše većekrat su bili,
  krajine poznaše koju ste krv lili.
Naše smo slidili starije u dilu,
  mnogič odolili s malim mnogu silu.
Sad vidite k tilu ka nam smrt pripire,
  užga građu bilu, zide nam podire.
Bog ove namire čini na nas iti
  hteći u nas vire tvrdost razumiti
bi l' vridni živiti š njim v njegovoj diki;
  dosad nas trpiti hti v ovoj priliki.
Al već za grih niki na nas srdit nije,
  trud v ovih reziki za pokoru prije.
Skradnji dan nam sije življenja ovoga,
  gdi nas srića bije srid ognja gorkoga.
Od svega nas svoga odbijene daje,
  neg sam nam vrh toga meč i duh ostaje.
Zato prosim da je svaki toga htenja
  da sada nastaje rad svoga poštenja,
da prva činjenja hrabrenosti svoje
  k svrhi pomrsenja svoga se ne boje;
promisleć takoje da već neg odniti
  ovdi nam dano je pošteno umriti.
Tu j' nam odsuditi potriba rok htila
  v kom čini svršiti naša trudna dila.
Dakle, braćo mila, s voljami složimo
  ter, kad je ta sila, dičnije zberimo:
v ognju ne gorimo, v ropstvo ni se dati,
  slavni boj stvorimo v ovoj zadnjoj rati!
Misal je imati na Boga i diku,
  veru j' obdržati svomu poglavniku
za ljubav veliku drage domovine
  imijuć priliku skazati se sine.
Priđih naših čine viteške stvorimo,
  kako godar mine, s Turci se borimo,
junački umrimo dosvršivši žitak,
  krvav njim pustimo i tužan dobitak.
Neka ov dospitak nam slove posvuda
  i v nebu napitak dobimo vrh truda.
Činili ste čuda, čuda ste trpili,
  susedastvu pruda trudno ste služili.
Još, vitezi mili, mal čas ov strpite
  i u skradnjoj sili hrabrost pokažite,
trudan duh pustite z trudna tila iti,
  vernost obdržite, ku će Bog platiti.
Kako već umriti lipše junak more
  nego kad ga šćiti i sablje obore?
Nisu to pokore, neg sriće ke daše
  da ljudi govore od vridnosti vaše.
Skrbi jur pristaše, pokoja čas pride,
  s ovim se do naše slave putem ide.
Pustimo zavide i svakoj zameri,
  ovdi na obide, a v nebo k večeri.
Sada v jednoj veri, v jednoj prijaznosti
  pokaž'mo toj smeri kršćanske stalnosti.
Misal v poniznosti vrzimo u Boga
  ter boja trudnosti svršimo ovoga.
Ja zmed vas jednoga neću zapustiti,
  neg kot brata svoga svakoga zminiti.
Nit želim živiti nakon vas niti ću,
  prvi hoću iti skusit ovu sriću.
Zbogom, Alapiću, zbogom, svi ostali,
  brate i ditiću veliki i mali!
Odsvud oganj pali, ni mista vojniku:
  ki smo dično stali, padimo za diku.
Umrit je človiku! Viteški umrimo
  ter svitu priliku vernosti pustimo!
Dobar obdržimo sebi i domu glas:
  kralju se vkažimo verne i u ov čas,
  Bogu duh vratimo ki je umrl za nas.

JUNACI BANU
Bane gospodine, evo tvoje sluge
  s tobom se ne brine od nijedne tuge.
Nakon sebe ruge ne žele pustiti,
  nego slave druge smrti učiniti.
S tobom boja biti, kako dosle bismo,
  s tobom krv proliti čvrsto odlučismo;
neg što pregrišismo u našoj dužnosti,
  prosit te hotismo da nam milo prosti.
Naše ti vernosti pod zapovid stoje
  pod kom se jakosti nijedne ne boje.
Ziti na poboje i u njih opasti
  srce gotovo je kot na pirne slasti:
  venci nam se goje posrid rajske vlasti.

SIGET BANU I VOJNIKOM
Viteški moj bane, koga slavno dilo
  na sve svita strane jur se j' rastočilo,
komu j' sigdar bilo skrbljivo hotenje
  da b' se raširilo kršćansko poštenje,
kralju poklonjenje da bi vas svit hranil,
  mir i pomnoženje svojih rasprostranil;
ki si vazdar branil susedstvo kot dom svoj,
  pri kralju nastanil i Bogu najam tvoj.
I vi s banom takoj vitezi čestiti
  ki dojdoste na boj za Siget braniti,
ne hteć se skratiti na tulike trude,
  mučno izmoriti te hrabrene ude,
pače da vam bude spomen vikom cviti,
  srca vas to nude smrćom završiti.
Mogah općutiti ljubeznivu volju
  s kom moju odbiti željaste nevolju,
da veću ni bolju rad zdržanja moga
  pomoć imat v polju ne mogah zvan Boga.
Vi ste kot za svoga brata za me stali,
  ni truda smrtnoga niste se vgibali.
I sebe bi dali (kot hoće to biti,
  ali k vašoj hvali) na smrt umoriti.
Neg kad na to priti srića je gonila
  da mora otpriti Siget turska sila,
nek plače ma vila sigetske zidine,
  othitivši krila i ruha svitline,
ter tamne pećine neka za stan prime
  i u njih žuhkine trpi na sve vrime;
neka prvo ime, diku i hrabrosti
  pozabi joj time u večnoj gorkosti.
Za te prijaznosti i čin poglaviti
  ne morem vam dosti vikom zahvaliti.
Već mi učiniti nego sebi htiste,
  sebe zapustiti, a mene braniste!
Veće učiniste za doma poštenje
  neg ikad želiste za svoje življenje;
na smrtno borenje pri volite iti
  neg v meni stvorenje tursko potrpiti.
Nis' moguć hvaliti toj ljubavi dosti,
  a manje platiti tulike vridnosti.
To su prijaznosti, to su slavni čini,
  to kralju vernosti, ljubav domovini,
ke sam Bog visini v rajskoj nadiljuje,
  jer vas svit dosti ni da ih isplaćuje.
Tako se putuje v nebesku državu
  da vičnom venčuje javorikom glavu.
Tako vojnik slavu za sobom ostavlja,
  duši svojoj pravu bašćinu dobavlja,
ter tako ponavlja i življenje svoje
  gdi već ne zabavlja smrt niti zlo koje.
Zasluženo to je vam, družino mila,
  za 've teške boje, za 'va trudna dila.
Lipa vam se j' zvila v nebu javorika
  i kita procvila i nevmrla dika.
Svakoga jezika pisam zaslužiste,
  nebeskih vojnika u broj se združiste.
Žuhku čašu piste s krsta mučeniki,
  život dosvršiste k poštenju i diki.
Slavni se vojniki svuda ćete zvati,
  v nebu po svih viki s Bogom kraljuvati.
Mogu li se dati veće tuge koje
  neg su v ovoj rati ove tuge moje,
gdi gledam sve svoje najednuč zgibati,
  s blagom krv takoje dragu prolivati!
Bože obilati, u komu sva stoje,
  molim, htij poslati k njim anjele tvoje
koji mi na svoje njih primeju ruke,
  odnesu v pokoje z ove trudne muke.
Nuti turske buke ka na naših ide
  noseć kopja, luke, puške, sablje, žide!
Veće se ne vide Hrvati hrabreni,
  smrt turskom naslide silom pokriveni.
Jaoh, jaoh meni, ke gledam žuhkine!
  I srce uveni kad sve dobro gine!
Zbogom, gospodine bane, zbogom, brati!
  To je domovine ljubav obdržati,
to je pokazati prave vire zlamen:
  Bog vam hoće dati pokoj večni, amen.
  Srce se obrati me v drivo i kamen!

SIGET KRALJU
Još sad, kruno sveta, prilika j' pisati,
  stvari od Sigeta na znanje ti dati.
Neka bude znati veličanstvo tvoje
  da dospihu rati pod Sigetom boje,
ali to prez moje nesriće ne htihu:
  kljikujem za svoje od kih me odbihu.
Dugo me branihu hrvatske hrabrosti,
  ali odolihu turačke zmožnosti!
Učinihu dosti polag bana svoga
  na tvojoj vernosti za dom i za Boga,
od meča turskoga da svi pri umriše
  neg Sigeta tvoga Turčinu pustiše.
Turci posvojiše Siget tvrdo misto,
  al ti ga platiše obilno zaisto:
iz kosti bi čisto tulik grad zgradili
  ke su pod njim listo ovi put pustili.
Množina je sili i srića ne mala
  v ovih mučnih dili turskoj pomagala,
al da j' prem pušćala i Siget dobiti,
  ni od smrti znala cara obraniti.
Zato se tužiti, preslavni kralju moj,
  ni v srce primiti tešku volju nemoj
pokralj i šereg tvoj da slavno pomriše;
  vernosti hrabrenoj raj plaću dobiše.
Za pomoć slat više skrbiti se nemoj.
  Turci grad dobiše i drže kako svoj.
  Nek te sveti sliše i njih dadu pokoj.

KRALJ SIGETU
Tvoj list na veliko prijeh žalošćenje,
  v kom prosiš, ma diko, od mene prošćenje;
čuh tvoje borenje hrabreno zadosti,
  za opstat hotenje u mojoj vernosti.
Bog im grihe prosti, ki htihu skratiti,
  da tvojoj trudnosti nis' mogal prispiti.
Žal mi j' i žal biti hoće mi do groba
  da moraš služiti Turčinu za roba,
da je tako doba nesrićna hotila,
  tebe s banom oba meni izronila.
Al je božja sila nezrečene moći,
  ka će moja dila kršćanska pomoći.
Još će ki lav doći od moga kolina
  koji hoće zmoći i prognat Turčina,
a ti gospodina prvoga spoznati
  i božjega sina križ sveti štovati.
Žalujem te rati i tvoje zgubljenje,
  v misli ću imati vitezov trpljenje,
  kojim Bog htij dati nebesko življenje.

SIGET RIMSKOJ CRIKVI
Rimska crikvo sveta, čista viro Krsta,
  na ku od diteta bi skrb moja čvrsta,
došla je zla vrsta tužnih rokov mojih
  da ginem od prsta zmed prstenov tvojih.
Postah pogreb svojih, zgubih cvit orsaga,
  svega se odsvojih i mila i draga.
Krvavoga traga znamenje pustiše,
  ki se zavolj blaga ove špilje biše.
Glave pogubiše hrabreni Hrvati
  koji me braniše, mogu reć, kot brati.
Turčin se jur s vrati mojimi zapira,
  turčit i držati svoj zakon me tira,
strašce sam obira i stavlja glavare,
  crkve mi podira i božje oltare,
ždriba se na zare za blago crikveno,
  za ime ne mare Krsta božanstveno.
Jur je dovršeno vrime sriće moje,
  ime pomršeno od skupšćine tvoje.
Htil bih ti već svoje nevolje kazati,
  ke pretrpih boje, ke pretrpih rati!
Al mi pomoć dati već ne moreš, vidim,
  božji bič spoznati moram, - što se stidim?
Nego dušu vridim gdi moje proganjam,
  napasnike slidim, v tminu se nastanjam,
misecu se klanjam iz prave svitlosti,
  na ke se naslanjam, same su bludnosti.
Križ prave svetosti, put spasenja moga
  u ovoj tamnosti tare moja noga.
Od Isusa Boga i Duha presveta
  i od pape tvoga vira mi je zeta.
  Što ću zvrhu toga neg plakat sva leta!

SIGET ZVRHU SAMOGA SEBE
Jur dima magline vetri razagnaše,
  nebeske vedrine jur se pokazaše;
jur vike pristaše i gromi ognjeni,
  mir junaci daše i sebi i meni.
V tugi se ne leni, Sigete, nit predaj,
  nego na bedeni stani ter pogledaj
jeda j' ban al jeda j' sultan tvoja glava,
  ter mu se v ruke daj ki se god nazava.
Ajmeh, viro prava, ajmeh, Krsta ime,
  nač time odzava nesmiljeno vrime!
Odiljen sasvime od tvoje ljubavi,
  turačkoga brime ropstva Siget bavi.
Ah, na što me spravi ovo leto hudo,
  kakovo mi stavi na trudni vrat rudo!
Veće se je ludo gradom ozivati
  i vojništva čudo nigdašnje spivati.
Suze prolivati vrime je dospilo
  ter se odivati u crno odilo,
svakoj stvari milo živućoj kazati
  ko je završilo zlo sigetske rati.
Ni se zanašati vazdar na jačine,
  zanati će stati, vlast pred silom gine.
Nut kako tvrdine moje omehčaše
  i na što visine me slave opaše:
Turci otpušćaše berege i vode,
  zide razmetaše; kud hote, tud hode;
predobitja gode veselo vršiju,
  a moji vojvode u kalu ležiju,
glave im stojiju uokolo mene,
  al mi se ne smiju kolcem nabodene.
Tako cviće vene junačke lipote,
  tako se hrabrene desnice lahkote.
Ali Bog njim pote u nebu splaćuje,
  a ove strahote v orsag napušćuje
da ga pedepsuje gdi sve veće vidi
  da v grihu praznuje i blude naslidi.
Z deset zapovidi jedan Bog ni v slavi,
  tud bog skoro sidi u svakoj državi,
svak po svojoj glavi skoro kip načini,
  časti ga i slavi v grišnoj opačini.
Božje u tašćini ime se prijima,
  blagdan se ne scini nijedan med njima.
Otac ni mat nima od sinov poštenje,
  vbojstvo, blud, tadbina, krivo svidočenje,
žene poželjenje bližnjega i stvari
  nima ustrpljenje nit se Boga vari.
Smih čine z oltari, mise slušat nete,
  za zakon ne mari nigdor crikve svete.
V potribi zavete još k Bogu činiju,
  za potribe znete pak ih ne vršiju.
Poste ne držiju za pobožnost niku,
  za grihe se smiju spovidat človiku.
Krsta svetu riku već krizmom ne tvrde
  i svaku priliku svete crikve grde.
U milošćah smrde ke Duh sveti sviti,
  uvriđenju srde nete otpustiti.
Nete podnositi stvari suprotive,
  neumne učiti, svitovat sumnjive,
ne tiše tužnive, ne karaju zloga,
  za mrtve ni žive ne moliju Boga.
Do zabljenja svoga vidim v ovih liti
  dilo telesnoga milosrđa iti:
gdo sad lačne siti, gdo žedne napaja,
  gdo što golim hiti, gdo uzne pohaja?
Gdo sada nastaja sužnja otkupiti,
  gdo z tuđega kraja putna pristaniti?
Mrtve sprovoditi već ni prijaznosti,
  jer počehu iti v grihotu kriposti.
Ni već poniznosti, neg svagdi oholnost,
  ni darežljivosti, neg črna lakomost;
ni čistoće, bludnost svagdi se nahodi
  i tužna požrlost za triznost dohodi.
Zavidost se rodi misto prijaznosti,
  osveta se zgodi misto strpljivnosti.
Dojde čas linosti, zginula je hitrost,
  čekaju v bludnosti toj božju srditost.
Božju svetu milost ludo na stran meću,
  na vražju skazljivost sve skokom se šeću.
Slobod drže veću nego božju službu,
  vire se odmeću, slide tašću družbu.
Ni pravde na tužbu, svud krivica vlada,
  kriposnu zadužbu i ne čuju sada.
Nimaju naslada v mišljenju od Boga,
  grob kopaju zrada za bližnjega svoga,
pak Bog radi toga šalje biče svoje:
  kugu, glad, krvnoga i prolića boje.
Pogljej tuge moje, Ugrine perjeni,
  ali bolje tvoje nesriće u meni,
nadaj se s vrimeni težu skrb neg ovu:
  ki ti j' pred bedeni, dojde t' oganj krovu.
Za dobe gotovu vodu htij držati,
  za vas dom v takovu škodu ne pušćati.
Ne dojdoste, brati, na potribu moju
  v ove turske rati strahovitom boju,
da bi pomoć koju donesli z dužnosti:
  znat ćete i svoju sriću u tužnosti.
  Ruše se, ne stoje gradi prez složnosti.

VILA HRVATKINJA NAD SIGETOM
Otpokle k Sigetu mi nesrićne mile
  v tekućemu letu drage smo pustile,
kruto smo skrbile zvidajuć takoje
  v ognju turske sile kako naši stoje.
Gda smo glase koje odonud imale,
  da naši ne dvoje, još smo trepetale.
Pred očmi imale jesmo Sulimana,
  vazdar se bojale šege Delimana,
moći Demirhana, privare Mehmeta,
  naredbe Rustana i Kurtova sveta,
kih imena eta sama ljude straše.
  Kamo? Rad Sigeta, gdi oružni staše?
Ako j' koje naše rana nadospila,
  ter mi znati daše, oplakah ju zmila.
Ako li j' udrila smrt od naših koga,
  v črnu sam cvilila s plačem srca moga.
A sad ne jednoga vila žalit ima,
  neg do groba svoga cviliti za svima.
Kot što duha nima, srca nis' ćutila,
  suznimi očima gda sam knjigu čtila,
kako turska sila bana i vojnike
  ljuto je pobila rad sigetske dike.
O sigetske prike, na što ste hodile
  mojih krvjom rike da ste protočile,
da niste hotile pusti grad pustiti
  prez me družbe mile Turčinu dobiti.
Tužna moram biti po svoj domovini,
  nete se vratiti vojni, braci, sini.
Lipimi načini većkrat prošah znati
  što j' mojoj družini ufanja v toj rati!
Vrime bi pušćati da mi nazad pride, -
  tako poručati jeh v sigetske zide.
Al neg zgovor ide od Sigeta meni
  da srićno napride rat moji ljubljeni,
ter prosi hrabreni moj zbor još ostati
  do svrhe poštene te krvave rati.
Nu sad mi ih vrati, jur je rat pristala:
  sinka hoće mati koga je pušćala,
da već skrb imala ne bude tuliku
  niti se bojala u tomu reziku;
za tu sriće diku i krvni dobitak
  momu ljubovniku ne dam gubit žitak.
Volim ja zgubitak svega blaga moga
  neg čuti dospitak zmed mojih jednoga.
Al mi zvrhu toga zlo sad Siget piše
  da smrt od turskoga meča svi podniše.
Na to li mi biše suđeno pustiti
  jašući i piše moj zbor plemeniti?
Tako li hvaliti meni si obital
  kad pomoć imiti od mene si pital?
Tako li si svital došal z turske krvi,
  na ku si se hital ziti s mečem prvi?
Gljej s kim nazad vrvi ban plinom i dikom!
  Jur ga jedu črvi za smrtnom prilikom,
da se majka sinkom nigdar neće stati
  nit se s ljubovnikom ljuba nasmijati.
Zač mi to pisati ne hti v prvom listu
  da ćeš obdržati Hrvate v tom mistu,
ki za viru čistu i za domovinu
  volju drže zvistu da slavno poginu?
Da bi k tomu činu i hrvatska vila
  za dragu družinu v šereg išla bila;
da bi se pobila, muža gljedeć, žena,
  starica branila mat sinka ljubljena;
da b' ljuba srčena kod ljuboga stala,
  sestrica hrabrena bratu pomoć dala;
da bi s dragim pala svaka svojim bila,
  nasladnost imala barem v smrti vila, -
svaka bi hotila oditi pod Siget,
  šišakom se smila pokrit, meč v ruke zet,
trude boja podjet i bliže stupiti
  za dragoga objet, gdi će duh spustiti.
Zač ne hti prositi i nas k toj teškoći
  da bi te braniti i mi mogle doći?
I u nas su moći k obrambi zgojene
  da b' mogle pomoći, ako smo prem žene.
I mi smo rođene od junakov vile,
  o boju zgojene, srčene bi bile;
što bi ne imile u prsih tvrdosti,
  to bi posudile od svoje dragosti.
Otud ze jakosti i Hajkune tvoja
  i učini dosti srid turskoga boja.
Već bi zemlja moja Hajkun ti poslala
  da b', tužna vilo, ja za to bila znala!
Ali dopušćala narav ni nam znati
  što je dokončala da se ima stati,
neg tužna ja mati rascviljena vila
  ka sam v tvojoj rati tu ranu dobila,
da prez moga mila navik sam ostala
  i, što sam rodila, mrtvo ne kopala.
Lipo ti j' procvala tva zidina bila,
  s cvićem venčuvala koje ni sadila.
Da je sada vila hrvatska zagljeda,
  zavidost bi bila, ah, mrzlija leda!
Sva krv u nas preda kad misal spomene
  glave moga čeda kolcem nabodene:
nit bi majku mene te glave poznale
  nit svoje ljubljene, na to su propale.
Da bi se raspale te zidine tvoje
  ke su još ostale na žalosti moje!
Da kada gospoje i ja tužna mati
  k tebi dojdu svoje ljubavi iskati,
tilo te zastati prez glav, prez ruk takoj.
  Kako ćeju znati kojemi sliša koj?
Vidit glavu, a k njoj nete moć stupiti,
  zet ju v naručaj svoj nit ju poljubiti;
plačem bi obliti svaka svoga htila
  i v grob položiti kot je vridno mila,
ali turska sila zapri pute nama
  ter se j' raširila po Sigetu sama.
Vila ruke lama, bije se nemila, -
  još prosiš prez srama da bi ti prostila!
Ah, vazdar te bila rat i zlo zgođenje,
  za sužnje vodila tvoje porođenje!
Vazdar pomorenje tužil i rezike
  da nisi prošćenje vzel prez moje dike!
Ne bilo prilike gorega zameta
  niti veće prike nigdar od Sigeta!
Vazdar bil za kmeta, vazdar plakal sebe
  i tvoga diteta dite nakon tebe
  za ovoga leta mojih rož pogrebe!

GOSPODIČNA SOFIJA I ORAL
S: Orle moj, orle moj, nemoj dalje litat,
    padi na hrast ter stoj: ništo ću te pitat.
    Ni v dubravi evoj ki će te se hitat
    niti se dice boj da hte pruglo splitat.
O: Pusti me za tvoje i zdravje i sriću
    litat v strane koje gdi ptice ne liću.
    Ne znaš nepokoje, tuge i nesriću
    ke nevoljno moje srdašce razmiću.
S: Vidim te bolčicom kako mašeš krili
    zaštrapan krvčicom ku ste nigdi pili.
    Neg gdo te s tužicom, dragi orle, cvili
    i s ovom zemljicom nemiloma dili?
O: Nemoj me pitati, tako t' sriće tvoje,
    nemoj ponavljati ljute rane moje,
    nego me litati pusti v strane koje
    za prvo pušćati žitkom tuge moje.
S: Ne govori toga, nemoj se gubiti,
    neg sedi ovoga hrasta na koj kiti
    ter pomena tvoga nemoj mi kratiti,
    od znanja ti moga neće teže biti.
  Otkud lićeš sada, gdi si dosad služil,
    s kim si se najzada, moj orle, razdružil?
    Cić koga li jada tako se rastužil?
    Povij, to bih rada da bi mi poslužil.
O: U pustinje koje tuge me it sile,
    ke su mi takoje riči uskratile,
    al me prošnje tvoje kruto giblju mile
    da ispovim moje boleznosti sile.
  Grifa služih dosad jur od mnogo lita,
    dike zaisto rad veće neg rad mita.
    Mene on takoj rad držaše kod šćita,
    drag mu bih kako grad glasovit vrh svita.
  Š njim hođah na love u Zorine luge
    uzimljuć gotove samo svoje sluge.
    Sve već vukom nove zadavasmo tuge
    da kakono sove bižahu od ruge.
  Ter se nato Zori ražalilo biše
    da se ti prikori njoj na špot činiše,
    da se po nje gori nje vuci razbiše;
    da grifa umori, na svu silu htiše.
  Pse, vuke, medvide i lave takoje
    sakupiti ide pod zastave svoje:
    ni Grkov ne pride na tulike broje
    da razruše zide nikadašnje Troje.
  Sile nesabrane spravi vrhu toga
    i za vojsku hrane već lita jednoga:
    opstri na sve strane v gnjizdu grifa moga,
    grifići se brane polag grifa svoga.
  Al kad s ognjem Zora poče nalipljati
    i triske odzgora Jovo nathitati,
    niti svoga dvora grif htiše pušćati,
    dojde nam pokora svim mrtvim ostati.
S: Orle, riči tvoje pune su skrovnosti,
    z kih prohaja moje, ah, leden strah kosti!
    Otkrij mi što to je, ke su to žuhkosti.
    Bojim se da goje i meni tužnosti.
O: Služih u Sigetu dobra gospodina,
    v oružju i svetu časna od kolina,
    ki još u ditetu jak bi knez od Zrina,
    razbi mnogu četu i vojsku Turčina.
  To caru prot glavi Sulimanu biše
    ter, da se izbavi, tulika zla htiše:
    zato vojske spravi, kim broj ne znadiše,
    da vas svit dobavi skoro čim imiše.
  Opstre bana moga u Sigetu gradu:
    grada prosi toga da mu naši dadu,
    al vole za svoga kralja da svi padu
    nego pod turskoga cara grad podadu.
  Car napri na boje sve svoje jakosti,
    meč, oganj takoje, i vražje čarnosti,
    a ki v gradu stoje, brane se v stalnosti
    i za rane svoje vraćaju ran dosti.
  Ali što je sila! Sila lamlje s koli
    i vele nemila da Boga ne moli;
    malo je kupila, mnogo j' vrgla doli,
    mene j' uvridila do srdačne boli.
S: To li s tobom šumi glas sigetske rati?
    Postoj tere nu mi daj svršetak znati.
    Prosi te i kumi divojka i brati,
    da i ona umi drugim kazivati.
  Svega ću te oprat suzami mojima,
    zlatom žicom nabrat biser perutima.
    I moje drago rat morebit ta ima?
    Tamo mi je moj brat i dragi svojima.
O: Što želiš već znati od toga poboja?
    Dosta ti j' kazati, tužna vilo moja,
    da pade v toj rati s banom družba svoja,
    a Siget ostati mora druga Troja.
S: Vidi li tu kneza Gašpar Alapiju,
    od ruke viteza, mladoga deliju?
    Š njim me ljubav sveza divojku Sofiju,
    teže me železa za njim strile biju.
O: Kneza Alapiju vidih, vilo, tvoga,
    mašući s fringiju polag ujca svoga:
    pade gdi se biju, spod age jednoga
    i vidih gdi viju halje iz mrtvoga.
  S tobom se neće već v životu zastati,
    osta mi ti ležeć u sigetskoj rati;
    te nesriće gljedeć, moreš tugovati,
    a ja hoću leteć život dokončati.
S: Tužni glasi moji, nesrićni, nemili,
    i sigetski boji na tugu dospili,
    ki ste prvoj Troji ta grad zjednačili,
    a mnogoj gospoji ljubav uskratili.
  Dakle i ja moga ljubljenoga zgubih
    koga vrhu svoga svega dobra ljubih,
    za kim i za koga skrbna dosad grubih,
    a odsad prez toga sama sebe ubih.
  Gašpare moj mili, dušo srca moga,
    ki su se zgodili roki žitka tvoga,
    da su ti skratili veće vidit svoga, -
    o roki nemili vrimena ovoga!
  Ja li ljuba mogu v životu ostati?
    Ja li moju nogu po svitu gibati
    al se gledat s kogu al se s kim zastati,
    a dragost tak mnogu u zemlji pušćati?
  Pukni, srce moje, za srdašcem tvojim
    neka same tvoje već skrbi ne gojim,
    neka sve pokoje za dragim odsvojim!
    Jur sve svršeno je zač se godar bojim.
  Usahni, moj jezik, ali se prevrati,
    nimaš se već uvik s kim razgovarati;
    momu željenju lik vaskolik se krati,
    dragši je ljubovnik neg otac i mati.
  Spačite se, moje usnice rumene,
    kad nimate svoje družice hrabrene
    kušce primlju koje i daju ljubljene:
    od zla veće zlo je gdi srce uvene.
  Stočite se vani, moje oči prave,
    da se rasprostrani bližnja rika Drave;
    zemlja glavu hrani v koj su vaše slave:
    glavi prez srca ni, a srcu prez glave.
  Oglušite meni, oba uha, sada,
    zginu glas ljubljeni vašega naslada,
    meni, još ne ženi, udovištvo zada,
    sve plamen srčeni izvan smrti vlada!
  Opuznite silom, žute kose, k tomu,
    nimate se milom veće splitat komu!
    Mišljenjem i dilom k živu i k mrtvomu
    vrućom ranjen strilom svaki želi k svomu.
  Skrivi se, moj vrate, i kolajne shiti,
    neće se već na te dragi nasloniti!
    Muka je, svi znate, ku ni moć sciniti,
    prez ljubavi zlate ljubljenoj živiti.
  Prsi mojih snage, htijte pogrubiti,
    ni ljubavi drage koj bi se otpriti!
    Valja držat trage za moći k njoj priti,
    lipe jesu snage za dragim umriti.
  I vi oknjastite, ruke moje bile,
    gda već ne dobite koga ste ljubile!
    Ni ga kom bi cvite i rožice vile,
    ke dragi stvorite rane s vami cile.
  Sada, noge moje, morete ustati,
    zgubljeno drago je, vridno ga j' iskati;
    prez toga dužno je smrćom se zastati,
    a želja j' kod svoje ljubavi ostati.
  Sada htij, misli ma, najposle zavriti
    jer ti dragi nima ki na pamet priti,
    neg koga smrt ima, k njemu je napriti;
    lahko je sasvima za dragim umriti.
  Dojdi, smrt nemila, sada mila meni,
    i z ovoga tila tužnu dušu zreni,
    da bi š njom prispila gdi je moj ljubljeni:
    ni žalosti sila veća neg u ženi.
  Hodi, smrti ljuta, nemoj se liniti,
    pusti me se skuta jur tvoga primiti!
    Neće toga puta s manom teže biti,
    prez svakoga pruta sve ću tekom iti.
  Zbogom, sestre moje, zbogom, mila mati!
    Ja se pašćim svoje ljubavi iskati.
    Smrti me jur znoje, Alapiću zlati,
    sad ću se kod tvoje dragosti zastati.

SVRHA DILA DRUGOGA.

ODILJENJA SIGETSKOGA
DIL TRETI

PUTNIK I JEKA
Otkud je ov hamet, otkud to grobovje?
  Jeda li to zamet Sigetov je? Ov je.
Držim na priliku kot da glasi ječe,
  ter mi nigdo niku rič izreče? Reče.
Ovdi niko božje stvorenje se krije;
  odgovara: glas je kako prije! I je.
Javi se gdo si god, čija j' to rič bila
  ka me j' na ov prihod zabavila! Vila.
I ljudi su novi i vile ovdeka,
  neka ime povi, ako je ka. Jeka.
To li mi, Jeko ti, drag i planin slavo,
  došla si naproti? Jeko, zdravo! Zdravo.
Stupi bliže, vilo: vidiš me kako sam
  namiril se v dilo ovo sam? Ovo sam.
Stupi, daj se gljedat, ne uhajaj mimo
  al rec' gdi ću ja stat. To prosimo. Simo.
Nut zapovidi te tvojih riči slidim.
  Ovo sam, ali te još ne vidim. Vidim.
Znam stare navade da i sada imaš:
  ki te vidit rade, ne proštimaš. Štimaš?
Ludo je prositi, veli se rič zdavno,
  što ni moć dobiti. To j' opravno! Ravno.
Neg ti dar obitam, slavna Jeko moja,
  pusti me da pitam za nikoja! Koja?
Pitat ću što j' bilo, ti kazat obitaj,
  tere sebi, vilo, dar dopitaj! Pitaj.
Al što ću činiti za pomen, naredi.
  Gdi ćeš govoriti od opsedi? Sedi.
Neg bih još rad znati prez side i ruha
  što imam držati rad posluha. Uha.
Čudan ti j' ratin svet i čudne navade,
  po kih na 'vo Siget grad dopade! Pade!
Kad ovo zagljedah hodeć p' ovih puti,
  od čuda udom dah svim prenuti. Nuti?
Oh, kako jaki grad (čudno spomenutje)
  mora trpiti sad rasutje! Rasut je.
Ke su mu pušćali rati v ovoj stranki,
  kruto ti su mali ti ostanki! Tanki.
Gdi mu j' prva sila, gdi mu je spodoba,
  ka ga j' na to dila zla hudoba? Doba.
Sam turski poglavnik pride pod te zide
  i š njim mnogi vojnik za napride? Pride.
Čudno ti j' činila srića, sad se smije,
  ona turska sila da ga bije? I je.
Trave počrnihu od krvi velike,
  svud se, znam, točihu kaplje prike. Rike.
Tulika grad rveć turska veličina,
  šta pokaza najveć z nepočina? Čina.
Kako grad užgaše? To su čudne stvari!
  Jeda oganj daše janičari? Čari.
Kuliko vrag more i s rukom i s usti!
  Ali te prikore Bog pripusti? Pusti.
To su ki nas straše biči prez utihe
  ničemurne naše za pregrihe! Grihe.
Što je sada Siget Turkom, pokihdob je
  s ovulikom burkom postal grobje? Rob je.
Tako se j' nagnuti moral z prve vlasti,
  gda ga hti car ljuti popasti? Opasti.
Dobro se držaše v sigetskoj trudnosti
  š njimi ke ravnaše ban mladosti! Dosti.
Gdo j' pomoć još tvoril, gdi kako sena stog
  srid plamena j' goril ta Siget nebog? Bog.
Ka bi sila banu al srića ne bolja
  da dojde k tom stanu gdi j' nevolja? Volja.
Kakov se činjaše Turkom ta ban tužan
  kada prot njim staše oboružan? Ružan.
Kako je odganjal Turke, je li kaneć
  gda j' Siget pomagal verno braneć? Raneć.
Da ban bije jako, videći Kurt Zimo,
  kud je jahal (ako pitat smimo)? Mimo.
Dobro se je čuat, šta se mnogi boje;
  teško je kupuvat zdravje svoje. O je!
Kad se je ban vidil jur na smrt primoran,
  ni se cara stidil pokoran? Okoran.
Čvrstu snagu, uprav ka se veli sila,
  u srce mu j' narav prodila! Rodila.
On turski car veli ki učini ov sled,
  što bi rekla je li jur bil prosed? O, sed!
Po našoj zemlji svoj jedin se glas čini
  da car nije v ovoj bil zidini. I ni.
Dakle on pri zginu neg zadnja vlast pripri
  i neg se Turčinu Siget grad otpri? Pri.
Grob mi žele dosti vidit oči moje
  v kom zasute kosti cara stoje. To je.
Malo ti mu j' zemlje za hižu dopalo
  kom se vrha želje ni imalo! Malo.
Sam car rad tih zidi išal se j' gubiti:
  ni l' to (što t' se vidi) bluditi? Luditi.
Čim već blagoviti človik (kot se veli),
  tim veće želiti može li? O, želi!
Čigovo li biše, gdo se rađa za 'vo,
  zač li se trudiše, tužna spravo? Pravo.
Sad je završila srića u tužnosti:
  dosti mu j' služila u radosti! Dosti!
Kuliko godar let, iz praha je bilo
  i v prah se je zopet povratilo! Tilo.
Siget nakon njega posta njemu sluga,
  a do vika svega čast mu j' druga? Ruga.
Srića ima ćudi i dvisto i tristo,
  sad udi, sad prudi, minja misto! Isto.
Kada srića komu hoće se družiti,
  je l' ju triba tomu služiti? Užiti.
Al ki su bogati, gospoda takoje,
  sami uživati sve nastoje! To je.
Ni prav' (al nek ide!) da niki sve ždrije,
  a niki od bide i zla gnije! Nije.
Je l' car na 've strane i na 've prilike
  dopeljal zibrane sve vojnike? Nike.
On jaki Deliman, vazdar na boj ganjen,
  je li od smrtnih ran bil obranjen? Ranjen.
Mora svak dojt na dvor smrtnoga umora,
  il je gdo priko gor il prik mora! Mora.
Da kad je Deliman nazad k boju zašal,
  je li carev divan podnašal? Odnašal.
On se ne da vladat, samovoljan kot lav:
  puto mu j' triba dat, ki j' samoglav! Oglav.
Kogano junaka z naših glas povida
  ljutoga i jaka kot medvida? Vida.
Što je njemu bila Hajkune hrabrena,
  da se reče vila oružena? Žena.
Česa je bilo njoj da se j' pomužila
  i po vojski turskoj projti smila? Mila.
Samo radi toga da se je kazala
  i miloga svoga stiskala? Iskala.
Da, gdi Vid ne biše, a ona j' općila,
  ni li koga više ljubila? Ubila.
I ona j' tu pala od krvi i pota,
  vač se je pušćala slipota? Lipota.
I njoj meč smrt zada kod drugih vojnika,
  što je mužu sada ta vladika? Dika.
Mnogo j' učinila (neka rečem po tom),
  al je to dobila lipotom! I potom.
Dična j' stanovito ljubav te gospoje:
  al za istinito ako to je? To je.
Da bi se sad jakih tako žen iskalo,
  kuliko b' se takih žen imalo? Malo.
Skrb sad rad gizdoće žena mužu dava
  i da mužu hoće bit oglava! Glava!
Šta pak muž spoznava al se nada z toga,
  komu žena dava razloga? A zloga!
Da bi se iskala spodob toga čina,
  koga bi dozvala gospodina? Nina.
Ter kad včini koje zlo nebojazliva,
  prigrišenje svoje još pokriva! Kriva.
Kad joj muž zamira, kara ju al sviti,
  malo ga tad smira ljubiti? Ubiti.
Nesrićan do smrti, nit mirno nit zdravo,
  ki se v zlo oprti, tužna spravo! Pravo.
Dobra žena biva v hiži pokoj muški,
  ali se dobiva viteški! I teški.
Na prvo se vrati pominjanje odzgor
  ter dalje ne krati tvoj razgovor! Govor'!
Kad su Siget bili ti turski glavari,
  što su govorili zli Tatari? Tari!
I pravo ga treše, da već ne zna za se,
  temelje vazeše i jaz na se! Zna se.
Kako sada časti polag vere stare
  crikve v ovoj vlasti i oltare? Tare.
Ka j' bašta tu bila na priliku gore,
  ku mnjahu da sila ne premore? More.
Po svoj toj tvrdini grad ujiše zmije,
  ter se u zidini Turčin smije! I je.
Vidim (tugo naša!) v gradu, ne kot prija,
  gdi alače paša i delija. I ja.
Vridnoga on ubi zaisto kršćana,
  koga vezir ljubi spod tumbana? Bana.
Gdi ga pogodi on, da opade nice,
  zrnom al oštrinom sulice? U lice.
Ja mnjah (kot glas hodi, ali ni svidoka)
  da ga zrno zgodi pokraj boka. Oka.
Blago njemu sasvim ki se tako trudi!
  Jeda smrt kot dobrim i zlim prudi? Udi.
Pravo, zli od dobrih lučeni su zdavno,
  u paklu je po grih zlo pripravno! Ravno.
Dobri pak najim svoj drže v nebu dični,
  kim u nebu pokoj je pravični! Vični.
Dobar buduć vitez na naš kršćanski kraj,
  gdi projde mrtav knez Ćaki Juraj ? U raj.
Mnogih još ditića mladost, ka je cvila,
  ovdi je zla srića ugasila? Sila.
Što je v banu tomu ljudem najveć milo
  i Bogu samomu ugodilo? Dilo.
Dilo to na vike dvizat će mu pera
  od juga ća prike sivera! I vera.
I vera jakosti, lice stanovito
  i sminstvo hrabrosti poglavito. I to.
Gdo bi tužni Siget v njegovoj tesnoći
  bolje mogal iznet al pomoći? Moći.
Koju to držiš moć, kad bi odsvud lenost
  za Siget branit doć i nevernost? Vernost.
Koji nisu stali na to boja čudo,
  pomoć su zdržali ne zaludo! Ludo.
Istina, mogu prit i oni k tom slogu,
  al oni promislit to ne mogu! Mogu.
Ludo su činili, susedastva krovje
  branit bi imili kako svoje. O je.
Zla ta naša slaga od narave stare
  raspušća orsaga nam kotare! Tare.
Kud godar putuje, i želje i pira
  dosta nam skraćuje ta zamira! Mira.
Još te prosim zmila da b' mi ništo sada
  od ovoga htila kazat grada. Rada.
Što Turci kričahu pokle j' rat pristala
  i grad obdržahu? Bi li znala? Ala.
Turska mi se vidi rič. Sto je na ov slog?
  Nju većkrat besidi bogat i ubog. Bog.
Tako oni Boga zovu v pomoć z niba,
  zazivat je koga potriba! O, triba!
Milostiv mu je vas ki drži njegov svet.
  Opet bi se za nas pustil propet? Opet.
Toga grada radi mnogi je plemenit
  zginul Turčin mlad i vrimenit? Imenit.
I Embrulah dični, da rečem Pandion,
  u igrah prilični al Arion? I on.
Tužna ljuba p' ovom na što mu j' dopala,
  prež njega j' udovom postala! Ostala.
Da b' ga mogla dostat ona ljuba mlada
  pošla bi ga iskat prik Harada? Rada.
Čujem da lip biše i med Turci častan,
  kriposti imiše mnoge vlastan? Lastan.
Dosti je v ljubavi skrbi i tužnosti,
  ako se prem slavi zbog radosti. Dosti.
Već bih ništo, vilo, pital od ljubavi,
  da bi ti ne bilo do zabavi? Bavi.
Jako sam zaljubljen, otkud ginem, blidim,
  i skoro sam zgubljen, da ne vidim! Vidim.
Ne čujem većekrat gdi bi triba čuti,
  nit se morem sabrat nit ganuti. Nuti?
Ljubim, al da budem držal među čudi,
  veće li ta ljudem kripost prudi? Udi.
Al kada svi žele u ljubavi stana,
  je nika (kot vele) u njoj hrana? Rana.
Žuhko njim ne staje kih ljubavi goje,
  mnogim ljubav daje pokoje. O, koje?
Živit svojom dragom - ta je ljubav pića,
  pak kada ih s blagom dosrića. O srića!
Kad ni sita želja s ovimi načini,
  ni mnogo veselja toj družini. I ni.
Zmed čuda ditića, kojim je granila,
  ni li Karlovića hranila? Ranila.
Gdo od toga znade najveć ljubovnika
  i ka mu se dade već prilika? Lika.
Ah, mnoge je mile on užival slasti.
  Što su ga činile te napasti? Pasti.
Šta ljubovnik najveć srdašcem pojida
  veće nego sideć kod obida? Bida.
Kad nas, vilo, ružiš na ove načine,
  teško hitre držiš nas na pline. Line.
Ufanje ljubljeno, ni li, nas potpira,
  skušanje hrabreno nas opstira? Tira.
Kom su pravi znani uzroki ljubljeni
  i v srcu podžgani plameni? A meni!
I ti si željenje ovo općutila
  i ovo skrbljenje vidila? I dila.
Znam da Lužanj nikad bi u te zaljubljen,
  da bi li ti ikad on poljubljen? Ljubljen.
Sve su za te tuge i trudi lagahni,
  ni l' on nad sve druge srićan? Zdahni. Ah, ni.
Ovo dobro ja vim da ti v onih tugah
  dala si plač za njim i mnogi uzdah. Dah!
On je tebe ljubil nezmerno takoje,
  da j' življenje zgubil za te svoje. O je.
Ostavi već ov svit, mrtav tvoj ljubljeni.
  Gdi još cvate on cvit rumeni? U meni.
Ah, tužna v lipoti! Neg se v bunar klade,
  da ga pri, vilo, ti ne popade? Pade.
Nisi mnila rake da mu kaže pisam?
  (Iz dvojne ja svake vani sam.) A, nisam.
Što to valja mazat? Jur kad sobom mahne,
  mogla si se vkazat pri neg zdahne. Ah, ne!
Ne govore svega nit vidu proroki:
  dragoga tvojega jesu zroki! Roki.
Kad vidi tu škodu u bunaru vila,
  jesi li se s vodu poškropila? Pila.
Ljubovniku tvomu (da te prem ne vidim)
  kruto v licu to mu ja zavidim. Vidim.
Kako najveć ima pohvaljenja draga
  ka se veli svima kripost, snaga? Naga.
Kad jur dokončava truđenje, kakov dar
  najdraži ziskava trudan brodar? Odar.
Ravno su to htile moje misli čuti.
  Ah, lipo kod mile je usnuti! Nuti?
Draga lipota je, al povij, vilo, ta
  šta mnogo zadaje nam lipota? Pota.
Triba je ljubavi i mnogo daruvat,
  a kad ju dobavi, običuvat? Čuvat.
Gdo će ju čuvati pravo među nama,
  da bi ju držati sve s kosama? Sama.
Kad se gdo oženi ljubavom pritezan,
  skrbjom se on meni mni razvezan? Zvezan.
To u srići stoji, neg komu j' (rec' meni)
  najveć dužan ki se muž oženi? Ženi.
Kot pri ognju dima, gdi su drva huda,
  posla ljubav ima i kot ruda! Truda.
Vazdar se držati na ljubavi drugost
  dobro morem znati da je bludost! Ludost.
A ženskoj naravi i našoj dragosti
  more prez ljubavi bit radosti? Dosti!
Pustit ju mniš bolje ter se na boj spravit
  neg se u nje polje postavit? Ostavit.
I tako je vrime od rati prispilo,
  da b' se šale ime zabilo! A bilo!
Dakle već i govor ljubavi skratimo,
  Sigetu se na dvor svratimo! Vratimo.
Zmini se Siget grad i drugi ga dobi!
  Čemu ćeš da se sad prispodobi? Dobi.
Što se reći hoće! I na hrastu plesa
  od strašnoga voće potresa. Otresa.
Kamo srića slidi? Više li ju zdviže?
  Što se tebi vidi od Kaniže? Niže.
I ona morebit, ne znaduć tesnoće,
  takove će se zbit u strahoće? Hoće.
To li će i ona do nikuliko dob
  z bojnoga zakona postat carev grob? Rob.
Otkud na to će prit? Jeda li hinjavac
  nje glavar al će bit gizdavac? Izdavac.
Jaoh domovini po takovih ljudi!
  I njemu ki čini malo prudi! Udi.
Po takovom gradi i zemlje napridu
  (jednih dobra radi) na zlo pridu. Idu.
Koje držiš ljude za prud domovine
  da se verno trude prez ke psine? Sine.
Ni nad svoga puka iskat dila prudna,
  jer je tuđa ruka brzo trudna! Udna.
Turci, kim je bilo zginut pri tom gradu,
  kamo držiš, vilo, da dopadu? Adu.
Ali ki ostaše, k straži ih beg slaža.
  Brani li sad naše ova straža? Raža.
Hote l' tu ostati na kršćanske špote
  i grad popravljati te strahote? Hote.
I nas će kršćane Siget još nazlobit
  kada pod pogane bude rob bit? Robit.
Nas li će po boju odsada robiti?
  Siget li će svoju krv topiti? Piti.
Ako se potrude naši, naš je lasno,
  da li to prem bude i pokasno? Kasno.
Velika j' božja vlas i znati se ne da,
  al jeda još zvrh nas Bog pogljeda? Jeda?
Još bih tvoje viće na to pitat moral:
  ki j' ptić pod se ptiće sve primoral? Oral.
Ka zvir vrhu drugih od najvećih je slav,
  il v gorah il v lugih je kod jelav? Je lav.
Što vodi (kada je dobro) dobre sriće,
  v tamnoj skrbi daje puku sviće? Viće.
Ne broj me med lude da se prem zigrujem,
  mnogim i ja sude poručujem. Čujem.
Razumiš što ću reć: ko još sunce grije,
  kazat ni triba već obilnije? Nije.
Ali to u dike božje pustimo dvor,
  ti na riči nike još odgovor'. Govor'.
Ko se j' od hrabrosti hrvatske zgodilo,
  hotenje se j' dosti vidilo. I dilo.
Ima grad turska vlast koga ni kupila
  niti ga je na čast sprosila. O sila!
Hvaliti na vike ki držahu boje,
  bana i vojnike, deh, vridno je. O je!
Ti vitezi mili po zemlji sasvime
  glasno su pustili svoje vrime! Ime.
Ke je god zastala tu smrtna prilika,
  palme je procvala svim mladika! Dika.
Za viru se bihu, za ku glave daju,
  v kom se nastanihu sada kraju? Raju.
Ka im je gospoja zelen venac zvila
  i pisam od boja njim spravila? Vila.
Znam da su starice njih majke cvilile
  i žalost sestrice imile. I mile.
Bog mi im daj pokoj, večne sviće plamen,
  i stvori š njimi svoj dobar znamen! Amen!
Hvalim za lip pomen ja milosti tvojoj,
  ter se ov cvit rumen uzet dostoj! O, stoj!
Idem od naslada tvoga k mojoj škodi,
  jer sunašce sada jur zahodi! Hodi.
Al bi kruto rad znat što sad Turci čine.
  Idem da pogljedat v zidine. Idi, ne!
Dakle na drugi kraj šetuvat je nogom,
  a ti, draga, ostaj, vilo, zbogom! Zbogom.

SVRHA DILA TRETOGA.

ODILJENJA SIGETSKOGA
DIL ČETRTI

NADGROBNICE

SULTANA SULIMANA, CARA TURSKOGA
Postoj, ki šetuješ mimo rake ove,
  neka ništo čuješ nač te mrtvac zove.
Ovo ja Suliman, turski zapovidnik,
  po svoj zemlji iman najveći poglavnik,
ki Ažiju dobih, Uđipat zeh rukom,
  mnoge kralje pobih s mamalučkim pukom,
strah bijah Latinu, Španjolu i Nimcu,
  a glava Ugrinu, skoro i Slovincu,
pod moju sam nogu more zemljom spravil,
  komaj da sam Bogu nebesa ostavil.
Zasitit mi nije vas svit mogal želje,
  a sada me krije mala šaka zemlje!
Tako svita stvari (kot tekuće vode),
  časti i timari i krune prohode.
Za časti se rodih, za vas svit vojuvah,
  za Siget smrt podnih: sve za ništar pušćah!
Kako sunce sijah čestit do zapada:
  sve sam prvo bijah, vas sam ništar sada.
Na to svita slavu čudeć se dospiti,
  naklonivši glavu, moreš zbogom iti.

DRUGA ISTOGA CARA, GDI PUTNIKU CAR ODGOVARA
P: Gdo leži ovemu u grobu pokopan?
C: Glava svitu svemu, car sultan Suliman.
P: Ovo li je sila, ovo stanje tvoje?
C: Ovdi j' smrt činila hitit tilo moje.
P: Je li to nje bilo? Al kako je smila?
C: Svako jest nje tilo ko je mat rodila.
P: Zač ti v toj priliki čast pomogla nije?
C: Ni veruvat diki svita da prem sije.
P: Pridobitelj tulik pridobljen se tuži?
C: Suprot smrti ni lik, srića vik ne služi.
P: Kako je prašac mal z tul'kih kraljev kralja?
C: Sve što je gdo imal vmirajuć ostavlja.
P: Grob tvoj svita tri bi dila mogla biti?
C: Mrtva ni već tribi neg zemljom pokriti.
P: Bog ti podaj stati gdi Mahumet sidi!
C: U dobri čas, a ti, moj putniče, idi.

TRETA ISTOGA
Stani, koji mimo šetuješ:
  gdo počiva ovdi da čuješ!
Ovo je cilj roka i sve stanje sada
  glavaru Istoka, skoro i Zapada,
turskom poglavniku caru Sulimanu:
  (na jednu priliku) koji svitom ganu,
koji zavje grade i orsage mnoge,
  mnogo vojvod klade i kraljev pod noge,
ki j' bojev tuliko strahovitih stvoril,
  čudo je veliko da ni svit oboril.
Sve to što god vlada, orsage i slavu,
  zbog Sigeta grada izgubi i glavu.
Bil je veće želje neg je vas voljni svit,
  nut sad lice zemlje kako je v malo zvit!
Tako srića svita nestanovita je:
  što dugo obita, to dugo ne daje.
     On ti more do nauka biti:
     sada moreš s tvojim putem iti.

ČETRTA ISTOGA
Sultan car Suliman, otomanskoga slava kolina,
  u polju sigetskom grada radi sigetskoga mrtav
leže na špot turski, na orsaga slovinskoga žalost,
  inako ne htijuć neobladana srića neg ovdi
mnogo Turak s carom da Sigeta rveći pogine,
  a mnogo Hrvatov s banom grada hraneć opade.
Nut, mrtav dobi car zadobit što ne mogaše živuć.

MIKULE KNEZA OD ZRINJA, BANA
     Putniče!
Stoj ter štij razlogom, tumači ter plači,
  grihota je nogom da se ov grob tlači.
Ni bilo do sih dob (što je svit okružil)
  vridnijih, ki bi grob veće suz zaslužil
neg ov v kom počiva jedno čudo svita,
  sika vire živa, cvit ratnoga cvita,
knez Mikula Zrinski, vitez Runa zlata,
  slavni ban slovinski, Dalmat i Hrvata,
pače čast kršćanska, dika dalmatinska,
  hrabrenost hrvatska i slava slovinska,
Nimcev čvrsto pleće, Ugrov zalog cine, -
  sin al otac veće svoje domovine,
ki se j' najveć strašil od uzrokov rati,
  a najmanje plašil što se ima stati.
Mnogič je boja bil, pridobil je sigdar,
  a ob slavi rabil pridobića nigdar.
Mečem je pomrsil zmožnost otomansku,
  miseca okršil na svitlost kršćansku.
Oružjem, zakonom bansku čast ravnaše,
  za srićom pokojnom orsagu skrbljaše.
Tako je grad Siget grada glavar branil
  da ga ni dal uzet nit se j' š njim rastanil.
Car ki svit tresiše š njim ganut ni moga,
  tako v banu biše kripost i moć mnoga.
Neg pokle sto tisuć s carom na smrt dade,
  i on za viru vruć ban viteški pade,
znadući da se v raj neg po smrti hodi,
  koja dobrime (znaj) prudi, zlime škodi.
Zemlju za nebo je, smrt za život zminil
  i trud za pokoje vikovične primil.
Ostavi u plaču otac domovinu,
  ban orsag, junačku vojvoda družinu.
Već ga se ne straši Turčin kako groma,
  a plaču ga naši i vani i doma.
I Turci, njegovoj čudeć se vernosti,
  klanjaju se ovoj raki slaveć dosti.
Živ strahovit biše Turkom, drag kršćanom,
  sad ga pohvališe svi za smrtnom ranom.
Tilo v grobu ovem, duh v nebu pribiva,
  a ime se po svem svitu proglasiva.
Veće mi povidat od plača ni moći,
  suze ćeš i ti dat tere zbogom poći.

DRUGA ISTOGA BANA
Ovdi je zasipan
  Mikula Zrinski ban.

DELIMANA, SINA VELIKOGA HAMA, POGLAVNIKA TATARSKOGA
Ovdi j' mlad Tatarin, tatarski poglavnik,
  veloga hama sin i glasovit vojnik,
ki, kud je prohađal s mečem med kršćane,
  mrtve je ostavljal ljuto na sve strane.
U gradu bi zaprt (silom nutar vnide)
  ter, davši mnogim smrt, sopet van izide.
Samo je vesel bil, na želju pogansku,
  kad je do volje pil krvčicu kršćansku.
Mnoge je ostavil v tuđoj zemlji pline,
  mnoge v strah postavil i viteške sine.
Vićnika i zeta careva jest ubil
  jer se j' toga leta v Kumilu zaljubil.
Ban ga smrti dade, careva Kumila,
  da za njim opade, otrove je spila.
Živ ni mira hotil, sad mrtav miruje:
  smrti se je vkrotil ka straha ne čuje.

HAMUJVANA, SINA KRALJA OD ŠIRIJE
Da bi mogla lipost al plemen čestiti,
  mladost ali kripost smrti obraniti,
ne bi bil pokopan u ovoj kalini
  Hamujvan Menetan, kraljev sin jedini.

AMIRAŠENA, VELIKOGA VOJVODE HARAPSKOGA
Ovdi leži Amirašen,
  harapinski vojevoda,
  od nikogar nepristrašen,
  kot ki srca i ki roda
  viteškoga poglavita
  med narodi biše svita.
Ljubil ga je car čestiti
  i njegovo hvalil viće,
  al Zrinji ban poglaviti
  uskrati mu žitkom sriće.
  Krv kršćansku mnogu proli,
  od kršćana pade doli.

DELI-VIDA ŽARKOVIĆA
Ovdi gorski medvid, zmeđu jakih jedan,
  Žarković Deli-Vid pade v treti medan,
  turačke krvi sit, ke j' vazdar bil žedan.
Stalan kako gora v kraljevoj dužnosti,
  svital kako zora v ratinoj tamnosti,
  konjičkoga zbora glavar od vridnosti.
Širije kraljića u polju je ubil
  i mnogo ditića čestitih pogubil,
  viteštva bi svića, i ban ga je ljubil.
Kud god je prohodil med turske vojnike,
  krvjom je njih plodil potoke i rike,
  k viteštvu se j' rodil, s viteštvom u dike.
Smrti Demirhana presilnoga dade,
  al sam kod pogana malo kašnje pade.
  Viteza zibrana da se pogreb znade,
  napis ruka bana ov vitezu klade.

ISTOGA DELI-VIDA I JULIJANE DRUGARICE
Postoj, putniče, i čtij:
  Ovdi vojno i vojna aliti dva vojnika
  skupa leže,
ne živa, jer u tilu umrihu,
ne mrtva, jer u imenu živu,
  DELI-VID I JULIJANA,
koje ljubav skupa živiti učini,
  skupa život dahu za ljubav.
Sada ljubavi, veri, trudu i smrti svojoj
u nebu mesto, cenu, pokoj i plaću imaju,
zemlji vojništva i hištva priliku pustiše.
  A ti,
da im zamam spomenak nije,
  reci, prvo nego odideš:
  Počivajte v miru!

DEMIRHANA, DRUGOGA VOJVODE HARAPSKOGA
Strahota jakosti ka se je držala,
  v ovom grobu kosti svoje je pušćala
Demirhana tilo, Harapov vojvode,
  ko je krstu bilo na velike škode.
Tulika biše vlast u njemu i sila
  da je iz zemlje hrast s korenom zgulila.
Kad bi sigetska rat, na brižanjku zvana
  s Deli-Vidom dvakrat držal je medana,
al o tretom pade da se zemlja prenu:
  gdo tu silu klade ležati hrabrenu?
Ni se zanašati vazdar na jakosti,
  um i srića rati potribna je dosti.

ANDRIJANA RADOVANA
Stojte malo, koji šetujete mimo,
  komu ov grob stoji, pogljedajte simo.
Andrijan Radovan viteštva vrloga,
  drugoč otkupovan od ropstva turskoga,
v ovom leži grobu kršćanskom žalostjom,
  dopunivši dobu života kripostjom.
Prijel je dvisto ran kot oči tulike
  da š njimi vidi stran onih rajskih dike.
Dvi stotin ran prije kot usta tulike
  da š njimi slast pije one rajske dike
ali da pročasti stvoritelja svoga
  u nebeskoj vlasti, Gospodina Boga.
Ovo koji čtite, recite z dragosti:
  u miru ležite, Radovana kosti.

DRUGA ISTOGA
Vitez od dvisto ran oslabljen on jaki
  Andrijan Radovan leži v ovoj raki.
Smrt se je bojala s jednom ne vgrišiti,
  zato je pušćala tuliko stril iti.
Sit truda i boja (to je srića kriva),
  rajskoga pokoja sad vesel uživa.

MURTUZANA PAŠE I AHMETA, SINA NJEGOVOGA
Ovdi pod Sigetom
  leži otac sinom, Murtuzan s Ahmetom,
caru na poštenje:
Tako smo se bili da dasmo življenje.
  Tila med vojniki
počivaju ovdi, imena u viki,
  duše v rajskoj diki.

KNEZA GAŠPARA ALAPIĆA
Knez Gašpar Alapić, poglavita roda,
  u vojnici lavić, v boju turska škoda,
ovdi sam sahranjen do sudnjega danka,
  turskom sabljom ranjen, prez svega ostanka
Za manom odvetak dobar glas ostaje
  i žitka svršetak početak nastaje.
Dah život za viru, a dobih življenje,
  počivam u miru na vično poštenje.

VELIKOGA KADIJAŠERA TURSKOGA
Nemojte se čudit, derviši i hože
  i drugi musulmani,
što me hti odsudit i što biti može
  da ležim med kršćani!
Roka nigdor svoga previdit ne more,
  srića ni stanovita,
sve stvari ovoga svita se pokore
  smrti, ka sve hita.
Po ovom hodeći musulmani kraju,
račite se reći: počivaj u raju.

RUSTANA VEZIRA
Razumom umićan i rukom stanovit,
  u tanaču srićan, u dilu hrabrovit,
nesriću v ljubavi srića mi j' rodila,
  bila mi je k slavi i k smrti Kumila.
Ne od sigetskih muk, a kod sigetskih vrat,
  neg od tatarskih ruk utrgnuh Rustan vrat.
Defiman me zgubi da potlam Kumilu
  svojom voljom ljubi; dah ju s žitkom milu.
Ki god ovdi stane gdi je grob veziru,
  nek reče: Rustane, počivaj u miru!

IDRIZA, VEZIRA TATARSKOGA
Ruke okrvavih, a osvitlah ime,
  pomoć ja zabavih na sigetsko brime.
Srići sam odvratil: dah glavu za glave,
  smrti se nis' kratil rad viteške slave.

RAHMATA GOLIJE
Golija v životu, Šamšon u jakosti,
  morah pustit totu i dušu i kosti.
Mnogič držah medan i dobih hrabrene,
  a kršćanin jedan sam predobi mene.
Kršćenu krv veće Rahmat ne proliva,
  poda smrti pleće ter navik počiva.

PETRA FARKAŠIĆA, POGLAVARA SIGETSKOGA
Tulike mi trude i tuliko brime
  (da se ljudi čude) davalo je vrime;
u svakomu ostah nepridobljen trudu,
  na poboj s kim god stah, biše mu zaludu.
Smrt na me ni truda zvan jednoga vrgla
  i v onom mi uda i život je vtrgla.
Trudih se za kralja, za dom i za viru,
  za ke umrit valja: sad počivam v miru.

ALDERANA, VOJVODE HARAPSKOGA
Imenu Alderana,
  človika premudroga,
  vojvode har'pskoga
  ova škrila jest dana,
jer duhi nemili,
  koje dozval biše,
  da se za grad trudiše,
  š njim su se naplatili.
  Tilu ni duši pokoj
  zaman mu želiti nemoj.

EMBRULAHA LIPOGA, U KOJOJ ARPIJANINE ZARUČNICA PLAČE
U nesrićan čas dragoga od pravih
  njegovih ovih prs na boj otpravih.
Dah mu sluge i dah ljubav k pomoći
  Sulimana kad željaše pomoći,
i moljah ga kad se dili, na vrati,
  da se svoje do ljubovce vred vrati.
Jer nisi li obećal se vratiti?
  Al se veće, dušo moja, ne vrati ti!
Brojih dneve i misece v žalosti,
  ter što veće, sve me veće žalosti.
Nepokojna ja ljubovca za milim
  svakojemu, ki me vidi, ah, milim!
Najkašnje te iskat idoh na boje,
  kojih mi se misli za te sve boje.
Ali tužna u strašljivih ja mišljah,
  mrtvoga te ovdi zastat ne mišljah.
Gdi te najdoh zakopana, moj dragi,
  med kršćani pod Sigetom u dragi!
Ah, ne leži tebi ovdi lipo ta,
  Embrulahe moj predragi, lipota.
Bil si ljuto, Embrulahe moj, boje,
  ter s Hrvati, ki se boja ne boje,
s carom turskim te Hrvate mneć satrt,
  ali si mi s carom ostal ti satrt.
Ostali ste mrtvi v prahu i v krvi,
  hljepili ste na pravičnu jer krv vi.
Ah, zač mi te al kralj al ban ne uze
  ter živoga ne postavi u uze?
Nosila bih mnoge za te otkupe
  iz sužanjstva da te nazad otkupe,
nego da mi sad divojki udovi
  oslabljuju i gineju udovi.
Za tobom ja žuhko cvilim i plačem,
  vetre s zdišci, vode ponavljam s plačem.
Od tvoje me, Embrulahe, te boli
  srce moje i dušica sva boli.
Za te ljuba rada hoću umriti
  kad mi, dragi ljubovniče, umri ti.
I za tobom hoću voljno propasti
  u dolinje Bulkanove propasti.
Ka drugoga nigdar nisam imila
  nego tebe, tebe hoću draga i mila.
A vas prosim, o putnici vi trudni,
  milosrđa, u kojemu vam trud ni:
vični pokoj Embrulahu prosite,
  a Bog vam daj što od Boga prosite.

DVIH BRATOV MILOŠA I MATE BADANJKOVIĆEV
Jedna j' nas utroba dva braca rodila,
  a srića nam groba nije razdvojila.
Jedino živismo, bismo se za viru,
  jedino umrismo kot virni umiru:
  s tim život dobismo u nebeskom miru.

IVANA NOVAKOVIĆA
Sablju okrvavih, očrnih i stupih,
  s krvjom se proslavih i dobar glas kupih,
Novaković Ivan, plemen Debeljaka,
  po krajinah spivan za dobra junaka.
Pašu Murtuzana poslah k Mahumetu
  i već musulmana pri gradu Sigetu.
Al padoh i ja tu gdi ban s gradom pade,
  v nebu mi Bog za tu smrt življenje dade.

KAIRBEGA, VEZIRA MAMALUČKOGA
Dovedoh mamaluke,
  mnoge sablje i luke,
  da dam caru u ruke
  to vojničko imanje.
Al gdi mišljah dobiti
  i kršćane robiti,
  totu morah rob biti
  i prijet večno stanje.
Kršćanska zla namira
  udri me beg Kaira,
  mamalukov vezira,
  Siget grad rveći.
Carevoj na vernosti
  bil sam se verno dosti,
  batrivil sam jakosti
  i živuć i mreći.
Kadi sam ja mnil zapet,
  totu sam ostal zapet:
  pisah se junak za pet,
  zgubi me sam jedan.
Srića je odsudila
  da bi grob moga tila
  sigetska zemlja bila,
  kadi zgubih medan.
Koji mimo ideš, ah, reci veziru,
  prvo neg odideš: Počivaj u miru.

GOSPODINA JURJA ĆAKOVIĆA
Bogu vitez jaki i kralju i domu
  leži Juraj Ćaki u grobu ovomu.
Zemlji tilo, viku ime je ostavil,
  a dušu u diku nebesku je spravil.

RADIVOJA I JURANIĆA VOJVOD
Ovdi dva vojvode, dva viteza leže,
  kih ljubav slobode rad sigetske veže.
Kroz vojsku probiše iz grada iziduć
  i mnoge pobiše po taboru iduć.
U Beč su želili do cesara doći
  da bi isprosili za obrambu moći,
al kad na Tatarov ostražu dospiše,
  iz onih kotarov dalje ne stupiše.
Za Lovru Radivoj, drug za druga, pade,
  ov i on velik broj Turak na smrt dade.
Odsiče i glavu Radivoj veziru,
  to za ljubav pravu grada i za viru:
  sad imaju slavu i pokoj u miru.

SAMOGA JURANIĆA VOJVODE
Ovdi lipote venac,
  ovdi junaštva kita
  leži zemljom pokrita,
  mlad Juranić Lovrenac,
koga, koje viđahu,
  kruto ljubihu vile;
  kako nebeske strile
  Turci ga se bojahu.
Vilam žalost veliku
  Tatari učiniše,
  bana i Siget udriše
  u ovomu vojniku.
Plače vila lipotu,
  ban hrabrenost plače,
  Siget grad pomoć jače,
  a junaci dobrotu.
Ti koji mimo ideš,
  nad umršim za viru
  reci "Počivaj v miru"
  prvo nego odideš.

ANDRIJA GUSIĆA GLAVARA
Grob dičniji zadobiti
  nisi mogal tvojoj slavi
  neg koga sam sebi spravi,
  Gusić Andre poglaviti!
Viteški ti j' glas progranil
  od istoka do zapada,
  glavar buduć Peći grada,
  Turkom si grad Zrinj obranil.
Pod Sigetom mnoge pobi,
  potri kola i topovom.
  Pade i sam, ali s ovom
  smrćom vični život dobi,
s krvjom vitez diku kupi,
  iz zemlje na nebo stupi.

STIPANA ORŠIĆA
Padoh od smrtnih ran u sigetskom kraju,
  turskom krvjom opran, sad živem u raju.

PETRA PATATIĆA
Junak med junaki poštuvan za živa,
  mrtav v ovoj raki Patatić počiva.

MIKULE SEKULIĆA
Sekulić Mikula, zmaj ognjeni v ratu,
  koga j' zemlja čula hrabrost obilatu,
opadši za viru, u ovom pogrebu
  pusti tilo v miru, s dušom pojde k nebu.

VUKA PATRATOVIĆA
Dobi slavno ime življenja vičnoga
  ki vitešku prime smrt za dom i Boga.
Skrbi mi v tom bihu velike i male,
  živoga ljubihu, mrtvoga me hvale.

ILIJE GOLEMA
V imenu i v dilu ki golem bih z'ista,
  nut kako mi j' tilu dosta malo mista.

DRUGIH VITEZOV KRŠĆANSKIH, SIGETSKIH BRANITELJOV
Ovdi mi kršćani vični stan dobismo,
  ki, da se obrani Siget grad, skrbismo.
Ne htismo bit robi turskoga sinžira,
  s ovimi se grobi nebo nam otpira.

SIGETA GRADA
Glasan bijah dokle pridobivah boje,
  glasniji sam pokle izgubih sve svoje.
Nisam već procinjen mogal biti vikom
  nego jesam plaćen s krvjom ovulikom:
car je svoj život dal za me, a ban glavu,
  caru je rok prodal grad, a banu slavu.

DRUGA ISTOGA GRADA, U KOJEMU RAT GOVORI
Obilno jur z tvrdin pripravnoga na 'vo Sigeta
  ratinu spoznaj moć, slovinska o zemljo, nit odsle
  ufaj se u hrabrenost nit u viteško srce, nut evo
  u polje zjednačih tvrdinu sigetsku ležeće.
  Nuti koje k žuhkoj dopeljah ja viteze smrti:
  ban s junaci ovdi, ovdi car s veziri počiva.

SVRHA I DOSPITAK.

PREDGOVOR DRUGOM IZDANJU

PRIJAZNIVI ŠTAVČE!

Obećah se lani, o prvomu Odiljenja ovoga na svitlo danju, tri ostala dila u kratko vrime na svitlo takoj dati, koje kako ti viditi morebit čekaše, tako i ja ukazati željah. Ali divjimi uzroki upričen, niti tvojemu nadijanju niti hotenju mojemu zadosta učiniti mogah, navlastito ne budući jošće ona tri dila po misli mojoj dovršena. Pak ne imijući gospodara koji bi ih u darežljivi milošće svoje naručaj veselo prijel, budući vrimena ovoga šega i našega orsaga općinu na to obrnula da

Čim ki veće ima, već želi imati,
A ki ništar nima, otkud će što dati?

A meni i trude činiti i stroške gubiti ni uhara, jer nisam tako bogat da gore z mosti za drugih lahkoću vežem, ni tako ubog da s tim življenja uzdržanje išćem, niti tako ska- zljiv da tašću otuda slavu radim zadobiti. Pisma mojega sprave ne na drugo nego jezika hrvatskoga uzdržanje i na- roda ime upravljam. Mnoga bih na svitlo dal, koja jur spravna imam, ali zgora rečena zadržuju. Zato, prijaznivi štavče, ove knjižice metimtoga primi, štij i ljubi dokle srića drugim put otpre. Najti ćeš u njih što je vridno pomilovanja i pohvale tuliko za nje od kojih su spravljene, tuliko za onoga ko je spravi. S tim te Bog zdravo drži!


UČINITELJ KNJIGAM

Jur si na svitu bil, Sigete nebogi,
  mnogi te je ljubil i pokudil mnogi.
Videć da te pako kude samo ludi,
  a poštenje svako daju mudri ljudi,
nazopet izidi z tvoga porođenja,
  nit se ludih stidi tamna govorenja.
Dosta j' da te hvale ljudi od razbora,
  a pameti male ne boj se prikora.
Nit kuđen sam jesi, nit si prvi k hvali,
  v dobru se ne vznesi, nit se v zlu ražali.
Nesrićan se svaki človik meni vidi
  kojemu volja ki človik ne zavidi.
Nima se prevzeti komu srića dvori,
  kad srića odleti, nisko se obori.
  Ova na pameti imijuć, govori.

                    - Uz dozvolu nakladnika Bulaja -