Ivan Bunić Vučićević
Pjesme

NEKA DRUZI HVALE I SLAVE

Neka druzi hvale i slave
Sve gospoje bijela lica,
Ja ću dike tve gizdave
Spjevat, lijepa crničice.
Crnomasta, ali mila
Vesela su tvoja lica,
Ali prid njim rusa bila
Gubi ljepos i ružica.
Ako gdi je na sem sviti
Stvar vidjeti ljepša moći,
Neg danice dvije svijetiti
Usred mraka crne noći.
O vesele moje tmine,
U kijeh duša ma uživa.
O razbludne me mrkline,
S kijeh mi bio danak siva!
Veoma ti su vaše sjeni
Moj mladosti omilile.
Veoma ti ste željnu meni
Srce i dušu osvojile!
Vi ste ugljen obljubljeni.
U kom ljubav plam razgori,
Koji srce željnu meni
Bez pristanka sveđer mori.
Pače zvijezde od Sjevera
Ljuvenoga vi ste hoda,
Po kijeh brodeć moja vjera
Ne boji se od zahoda.
Meni blaga moja sreća
Za me trude za platiti
Ovu dragu noć obeća,
Da se budom pokojiti.
Druzi žele, da im bude
Prije bijela zora doći,
Drugo misli me ne žele,
Neg' li tebe, mrkla noći.
Neka sunce utopi se
U zapadu bez istoći,
Ištom da zrak vaš vidi se,
Meni crne vedre oči!
Ma pjesance, muči veće,
Odveće si govorila,
Bježi zrake danje vijeće,
U crnilu sveđ pribiva'!

ČIM GLEDAM JA RUŽICU

Čim gledam ja ružicu,
Koja ti zene u licu,
I onu, Rakle mila.
Kojom si se uresila,
Ne umijem razabrati,
Ali si ti ruža, ali je ruža ti.

LJUBAV DRAGA MENE STAVI

Ljubav draga mene stavi
Među rajske dvije vile,
Od kijeh se u naravi
Nijesu i ljepše vik vidile.
Jedna i druga mene mami,
Jedna i druga meni omili.
Jedna zlatnijem svojijem prami,
Druga kroz svoj pogled mili.
A objemo zapiso sam
Ma mlađahna davno lita,
Jednu i drugu uzeo sam
Za me dobro svega svita.
Kojoj ćeš se dat sred krila,
Me srdašce zatravjeno,
Ako me moš' u dva dila
Bit objema razdijeljeno?
Tebi, slatki moj pokoju,
Darivam se, tebe hoću…
Jaoh! Što velim? Mu gospoju,
Tebe lijepu pustit moć ću?
Ah, prije se oči moje
Vječnijem mrakom zatvorile,
Neg' li, draga ma gospoje,
Izvan tebe obljubile.
Ti si slatka ma razbluda,
U tebi su sve radosti,
U tebi je sva požuda
Zanesene me mladosti.
Jaoh, što velim? Uteć li ću
Ja od tebe, dušo mila?
Ne, ne viku, jaoh, k tebi ću
Sred tvojega draga krila.
Srećne ti bih i blažene
Provodio dni čestite,
Da obje duše vi ljubjene
Mene mlada zagrlite!
O pridraga, mila noći,
Bjelja od vedra jasna dana,
Kad ćeš k meni prije doći,
Noći svijetla i sunčana.
Tada bi smo zagrljeni
Sve požude ispunili,
I drag celov i medeni
Celovima uzbudili.
Ter bi mogle uzaznati
Vaše dike izabrane,
Što je milo celivati
Usti otprije celivane.
Mnokrat celov drag, ljuveni
Od jedne bih ugrabio,
Mnokrat oni ugrabjeni
Opet drugoj udijelio.
Mnokrat jedna draga i mila
Ne bi usti celivala.
Čim bi druga usred krila
Razbludnoga svog imala.
Ma pjesance, već se ustavi
I k objema sad pohrli;
Obje milo ter pozdravi,
Obje slatko ter zagrli.

GLEDAJ, RAKLE, DOBRO MOJE...

Gledaj, Rakle, dobro moje,
Oni suh bor gorjeti,
Prem onaki, ma gospoje
Ja se mogu zvat i rijeti.
On je k nebu uzrastio,
Čim mu siva zrak sunčani,
Veselo sam ja živio,
Čim mi pogled tvoj ne brani.
Njemu slomi trijes sve grane
I osta suh panj u dubravi,
Zadate su mnoge rane
Meni od strila od ljubavi.
Njemu vihar žile skrši,
Mene gnjev tvoj iskorijepi,
Najzad oganj njim obrši,
A mnom ures tvoj prilijepi.
Sad gorimo eto oba,
Ja ucviljen, on veseo,
I domalo opet doba
Zgorjet ćemo u pepeo.
Da nu gorjet on sveđ neće,
Ja sveđ gorim od ljubavi,
On omladit opet se će,
Ma se mlados ne pojavi.

TKO GODI JE PRVI BIO

Tko godi je prvi bio,
Ki iznađe slikovati
Ljudski život bojnoj rati
Vele zno je i umio.
U boju je množ prevara
I zapreka i zasjeda,
I svak pozna i svak gleda,
Kako ovi život vara.
Čas pokoja ni'e mira,
Sveđ je u boju odor hudi:
Kad se rađa, čovjek trudi,
Kada žive, kad umira.
Množ viteza i množ sluga
Boj neskladni često gubi,
A dug život naš pogubi
Oca, sina, kuma i druga.
Od vojske se vojska straši
I u svako preda doba,
A svijet i put i hudoba
Neprijatelji sveđ su naši.
U bijenju se sprva čuje
Bubanj, trublja, svijetli sve se,
Stijeg i perje prostire se,
Nu sve skori pak svršuje;
U životu perja prše
I stijegovi tašte časti,
Bubnji buče oholasti,
Nu sve to smrt u grob svrže.
Od razmirja krvavoga
Kada i koja svrha bit će,
A tko, kada doživit će,
Nitko ne zna izvan Boga.
Vojevanju i zavadi
Opće često naslijediti
Za umrle poraziti
Kuge udesne i zli gladi;
A naš život često druže
I š njim zajedno opće doći
Zlobi, grijesi i nemoći
I od tijela i od duše.
Tiem je istina da se bije
Tkogod žive na sem svijeti,
Jer vojevat i živjeti
Nije stvari priličnije.