Milan Begović:

Giga Barićeva

SADRŽAJ:

I. KNJIGA: SEDAM PROSACA
   I. ISPOVIJED
   II. IRINA ALEKSANDROVNA
   III. LIKVIDACIJA
   IV. GALERIJA PROSACA

II. KNJIGA: NA RATIŠTU
   I. GIGINO VJENČANJE
   II. U IŠČEKIVANJU

III. KNJIGA: POVRATAK
   I. OTAC I KĆI
   II. LUĐAČKI PLES
   III. GATANJA I PREDOSJEĆANJA
   IV. BEETHOVEN: SONATA QUASI UNA FANTASIA op. 27. No 1.
   V. DRAMA


I. KNJIGA
SEDAM PROSACA

I.
ISPOVIJED

Što se više smanjivalo danje svjetlo u predvečernjoj praznini Markove crkve, to su više rasle freske Joze Kljakovića i naduvale se do sablasne glomaznosti. Figure se pretvarahu u nekakve misteriozne orijaše, koji su bili spremni da se svaki čas usprave i razvale zidove i lukove, što su se hvatali negdje gore visoko u tami.
Tako se bar pričinjalo Gigi Barićevoj, koja sjedi tu u jednoj od posljednjih klupa ima gotovo tri četvrta sata, u očekivanju ispovjednika i stenjući pod hitrim i nasrtljivim mislima, koje su se mahnito prekopitavale jedna preko druge i udarale o njeno čelo i sljepoočice.
Napokon spusti tešku glavu na klupu i tako pognuta ostade nekoliko časaka.
U crkvi je bilo hladna. Osjećala se mokrina kišnoga februarskog predvečerja, studen kamenog poda i ukočena, svečana samoća.
Da je tkogod slučajno ušao i opazio nepomičnu i svinutu siluetu te žene, zacijelo bi pomislio, da su je najveće duševne boli i najteži grijesi doveli ovamo pred božje lice, od kojeg evo traži utjehe i oproštenja.
Ali tko pobliže poznaje Gigu Barićevu, taj bi se samo začudio i pitao, kako to, da se ona u ovo doba, kad nikoga nema u crkvi, nalazi ovdje, ona, koja je uopće rijetko kada pohađala svetišta i crkvene obrede. I ne bi mogao sam sebi dati odgovora ni razjašnjenja. Ne bi nikad došao na pomisao, da je ovaj Gigin pohod u crkvu i pristup k svetoj ispovijedi više plod nekog sujevjerja, nego iskrene pobožnosti, više neko ispitivanje udesa, nego predavanje Onome, od koga svako skrušeno kršćansko srce očekuje najveću utjehu i posljednji spas. U konačnoj svojoj svrsi slično obredu, što ga izvodi ona ruska gatalica u karte, kad joj čita iz njih buduće zgode njezina života ili tumači njezine zapletene sne i košmarske vizije.
Stoga nije nikakvo čudo, što je ona danas u pet sati došla u ispovjedaonicu, a u sedam očekuje Irinu Aleksandrovnu Bessmertnu, u zagrebačkim boljim krugovima poznatu i vrlo traženu proročicu.
Ali Giga se prevarila.
Doduše pošla je jutros u župni dvor, ispričala župnikovu pomoćniku, nekom suhonjavom, dugom franciskanu, čitav svoj život, povjerila mu, u kakvoj se nalazi dilemi i zaželjela da je on uputi i svjetuje. Sve je to bilo ne zbog toga što bi ona možda tražila i trebala savjeta i upute, nego upravo zbog toga što se pouzdavala više u slučaj nego u svoju odluku. Mislila je: šta joj franciskan reče to će i učiniti. Dakle: kao kakva hazarderka.
Pad kad joj je fratar rekao neka predvečer dođe na ispovijed, jer on joj može svjetovati samo nakon ispovijedi i u ispovijedi, onda je ona jednako lakoumno pristala, kao što je lakoumno i pokucala na njegova vrata. I čitav dan nije više na to mislila. Zapravo nije joj preostalo vremena da na to misli. Pošto je izašla iz župnog dvora, sašla je u Donji grad, obišla nekoliko dućana, zavirila kod svoje krojačice, naručila voća i jestiva, jer danas je utorak, a svakog utorka, poslije večere, dolazili su njezini običajni gosti: prosci.
Da prosci. Njih sedam.
I to ne kojekakvi udvarači i kavaliri, koji samo flirtuju i traže zabave i očekuju ovu ili onu, manju ili veću milost - ne, nego pravi, realni prosci, koji se uporno i ustrajno, ima već nekoliko godina, otimaju o njezinu ruku i čekaju, svaki na svoj račun, da Giga napokon reče:
- Da i amen!
- Jednoga ćete utorka čuti moju odluku! govorila je ona i odugovlačila već godinama da se konačno izjavi. A na njihov konačni i stereotipni upit:
- Kada će doći taj utorak? - odvratila bi ležernim, pjevuckajućim tonom:
- Možda za osam dana, a možda i nikada.
Popodne joj je prošlo vrlo hitro. Poslije ručka, kao obično, spavala je dosta dugo, dok je nije probudio telefon. To je bila vrijeme kad su telefonirala. Gospoda prosci.
Katkad se javila dva-tri, a drugi put bi se opet izredalo svih sedam. Lovili su spoj jedan za drugim, strpljivi kao sedam Jobova, čekajući trenutak kad će predgovornik odložiti slušalicu pa da preteknu slijedećega. Giga je ležala na divanu, palila cigaretu za cigaretom, slušala je njihove brbljarije, komplimente, budalaštine; plitke dosjetke, izjave i izljeve, reagirajući konstantno duhovitim primjedbama, persiflirajući njihove najsvečanije izjave, bagatelizirajući najozbiljnija uvjerenja.
Čim je digla slušalicu, znala je odmah po glasu tko je na telefonu. Odmah bi I ona svoj glas karikirala i asimilirala onome, koji se javljao, ozdravljajući na pozdravu i nazivajući njegova vlasnika posebnim nadimkom, od nje izmišljenim i konstantno upotrebljavanim. Danas su se javili svi. Čitava dva sata držala je ona slušalicu mijenjajući je s jednog uha na drugo, koja su se razdražena od dodira i dugog trenja, zacrvenjela i užarila.
Pri kraju bila je već umorna, tako da je sedmom, kad se najavio, odmah rekla:
- Budite kratki, umorna sam!...
Za nekoliko se minuta preobuče, nasadi hitro malu toku na glavu, navuče krzneni ogrtač i izađe na ulicu, od koje nije bilo daleko do Markova trga i crkve. Putem je još uvijek bila lakomisleno raspoložena, gotovo frivolno, kao da ide na kakav sastanak ili u kupnju nečega što će je razveseliti. Sav njezin interes bio je koncentriran samo u jednoj stvari: hoće li fratar sa svojim savjetima biti u skladu s njezinim željama?
Ali kad je ušla u crkvu i sjela na klupu, uhvati je čudnovat strah, neka postiđenost i ženantnost. Osjetila je odmah da su i mjesto i način i čovjek, koje je izabrala za svoj eksperimenat, preveć uzvišeni i sveti prema njezinu sujevjerju. Izgledaše joj ono, što je poduzela, kao svetogrđe. I začas je postala mala i kukavna zajedno sa svojim željama i nadama. Sve ono površno, frivolno, zemaljsko što je bilo na njezinoj duši, počelo je da je tišti.
I glava joj se spusti na klupu, a usne stadoše tepati nekim čudnim, gotovo dječjim šaptom već davno zaboravljenu molitvu.
Ostala je tako nekoliko trenutaka ponavljajući neprestano ono malo izreka kratke molitve, ali svaki put sve to iskrenije i to uzbuđenije. Katkad je koja riječ nasrnula na usta kao prigušeni krik, a koja i kao suzdržan jecaj.
Skrušila se potpuno. Ne možda zbog grijeha i prestupaka, koji bi joj teretili savjest i koje nije mogla tako naglo ispitati, uopće ni sjetiti ih se, nego najviše zbog toga, što je napustila da dolazi ovamo, gdje sve ono, što joj se u životu čini tako važno, postaje ništetno i isprazno. Tako je sada osjetila stid radi priznanja, koje je jutros dala fratru, da se nije ispovjedila otkad je izašla iz škole. Ni onda kad se udavala. I za tren projuri mislima kroz sve te godine, da nađe svoj najteži grijeh. Tražila je i prekopavala po prošlosti, koja je pred njezinom fantazijom; letjela, kao kakav ludi film, strelovitom hitrinom.
Vidjela je samo nekakve isprekidane slike, nagomilane, iscerene, tako da ih nije razaznavala, natpise, koji su tako žurno prolazili da ih nije mogla ni pročitati. Možda je sve to nekad bile i postojalo, ali jedno je pretjecalo drugo, brisalo, uništavalo, ne dopuštajući da se išta izgradi i fiksira u njezinoj pameti. Samo se jedna predodžba ponavljala, vraćala i bila savršeno jasna. Nešto, što je i inače, kad god se toga sjetila, izazivalo u njoj, ako ne baš grižnju savjesti, a ono ipak neku vrstu samooptužbe.
Bila je to jedna mala tragedija, u kojoj je baš ona igrala ulogu neumoljivog fatuma. Doduše, ona je tu postupila iz potrebe, a možda i iz samilosti, ali ipak nije nikad mogla uvjeriti sebe da nije bilo na koncu konca posrijedi i nešto egoizma i okrutnosti. Kad je njezin vjerenik u svoje doba polazio u rat, ostavio je kod nje svoga Nera. Divan i razuman vučjak, koji se potpuno preobrazio pošto je nestalo njegova gospodara. Postao je razdražljiv, neposlušan, divlji. Giga je bila na sto muka. Htjela ga je pokloniti bilo kome, ali svak se ustručavao da uzme ljuto i neukrotivo pseto. Kušala je da ga drži van kuće, ali Nero se neprestano vraćao k njoj, kao da je osjećao da je njegovo mjesto kraj nje. Nije joj doduše iskazivao bogzna kakve privrženosti, nije je nije slušao, a kad bi podigla na nj korbač, katkad bi zarežao i iscerio svoje oštre zube.
Giga je sve to podnosila. Mislila je: priviknut će se, pripitomit će se. Ali što je više vrijeme odmicalo, to je Nero postajao prema stranom svijetu sve suroviji, a prema domaćima sve apatičniji. Ležao bi povazdan sakupljen na svom ležaju, indiferentan i turoban, a čim bi tkogod strani zakucao na vrata, zarežao bi spreman da ga zaskoči.
Tako se jednom dogodilo da je Gigi došao u pohode neki znanac. I dok je u predsoblju pred ogledalom popravljao valjda svoju kravatu ili zakapčao posljednje puce na kaputu, šćapi ga Nero za nogu i zadre mu u list svoje plemenite zube.
To je zapečatilo Nerovu sudbinu.
Sutradan je došao živoder i odveo ga. I baš taj prizor Nerova susreta s njegovim krvnikom ostao je neizbrisiv u Giginoj uspomeni. Pseto je očajno jaukalo, čim je vidjelo onoga dugog, hladnog čovjeka s malim žmigavim očima ispod žutih trepavica, i savilo se Gigi oko nogu, kao da moli za milost. Lizalo je njezine cipele i stenjalo kao dijete.
Ona je onda srdito, glasom punim okrutnosti, rekla čovjeku:
- Odvedite ga već jednom! - i izašla; a da nije ni pogledala životinje.
Eto i sada, u času kad je prekopavala prošlost i tragala za svojim najvećim grijehom, iskrsavala je ta uspomena pred njenom fantazijom.
Vidjela je jasno Nerove oči s pogledom punim prijekora ili možda molbe, neka ga pusti da dočeka svoga gospodara.
Film života strujao je i letio u vrtoglavu tempu, miješale se i naganjale slike, slomljene u sitne detalje, u blještave momente, u kaotične reljefe, glave, lica, trupovi, noge, kuće, sobe, ulice, automobilski kotači, vagoni, dimnjaci lokomotiva, drveće, a onda natpisi mali i veliki kao električne pomične reklame. Hitro, hitro, hitro: ne razaznaje se ništa, ništa se ne da pročitati. Samo u razmacima pojavljivala bi se vučjakova glava, zastala na trenutak jasna, s velikim očima punim molbe, a kad bi je nestalo, hitio je za njom natpis, čitljiv, sa svijetlim velikim slovima: NERO - NERO - NERO - NERO...
I u jednom takvom času osjetila je Giga na ramenu nečiju ruku i miran muški glas:
- Gospođo!
Ona se uspravi.
Pred njom je stajao franciskan. Prema velikom prozoru koji je filtrirao slabo svjetlo posljednjeg sumraka, odražavala se njegova glava s vijencem malko kovrčaste kose i stola, prebačena preko pleća. On zadrži nekoliko sekunda svoj dlan na njezinu ramenu, a onda ga spusti i reče:
- Nešto sam zakasnio, oprostite.
Giga se digne:
- Ne mari, velečasni, - ja imam vremena.
I pođoše u ispovjedaonicu.
Mrak se u crkvi već jako zgusnuo. Ono nešto mrtvog večernjeg svjetla, što se izvana umorno naslanjalo na prozorna stakla, pomiješano s odrazom fenjera na trgu, i nemirno treperenje jedne lampice negdje u koru nisu mogli da dadu reljefa stvarima u crkvi. One su stajale naokolo većinom bez kontura kao velike sjene, nepomične, nepokretne. I veliki oltar izgubio je svoj profil: samo su svijeće na srebrnim kandelabrima mutnom svojom bljedoćom izgledale kao apsurdni, glomazni prsti neke nakazne i misteriozne ruke.
Iz ispovjedaonice se sipao u tišinu crkvenog prostora šapat Gigina pričanja. Neko sitno zviždukanje, kao pjevuckanje ptičice, koja se sprema da zaspi. Neko meko premetanje slova "p" i "š" između jezika i zubi u monotonim i kratkim intervalima.
Giga se ispovijeda. Govori, govori kroz limeno rešetkasto okance bez odmaranja, dugo, dugo u jednoličnom tonu, bez kadence.
Svećenik je približio okancetu uho i upija njezin šapat, sluša i ne prekida je. Nema šta da je pita, jer ona nabraja sve svoje grijehe i prestupke, opisujući ih potanko, više puta do u najmanje sitnice, ne propustivši ni povode, zbog kojih su nastali, ni posljedice, koje su izazivali. Žalila se ujedno, ponižavala i osuđivala, govoreći katkad o sebi s prezirom i prebacivanjem, što je bilo u velikom nerazmjeru s onim što je ispovijedala. Ali uhvatila je neka mahnita volja samomučenja, febrilno ekshibiranje nutrine, čudnovata, gotovo perverzna bestidnost, tako da su se njezine psihičke oči pretvorile u dva golema konkavna ogledala u kojima je vidjela svoj intimni život u silnim i iscerenim dimenzijama. I baš u času, kad je sebe tako iznakazila, da je izgledala potpuno razobličena, nekako onako kao umjetnica na trapezu po cirkusima ili one pelivanke naslikane na stranim grčkim glinenim vazama, koje se tako savijaju da im se glava pokazuje među nogama - prekine je ispovjednik.
Giga zašuti i ne dokončavši izreke. I nastade duga pauza, raskidana muklim udaranjem crkvenog sata; to se udaranje pričinjalo da dolazi ne s visine tornja nego negdje iz podzemlja; pauza potcrtavana hrapavom i fanatičnom škripom jednoga crva, koji je dubio staru hrastovinu ispovjedaonice. Napokon progovori franciskan.
Njegov je jasan i topli glas punio čitav prostor malene crkve i ječao, kao da hoće da uđe u sve zakutke, pod svaki svod, i u najtamniji ugao. Čitava ona strana ispovjedaonice, na kojoj je Giga klečala, rezonirala je od toga glasa, drhtala poput metala, što je proizvodio neko neugodno strujanje u Giginim koljenima i tibijama.
Kod prvih tonova malo se iznenadila, jer je svećenik govorio glasno i razbio ono misteriozno i pobožno raspoloženje, u kojem je ona šaputala svoja priznanja. Ali se poslije malo privikla: mekoća njegova akcenta milovala ju je poput kakve drage ruke.
- Bio je malko mučan put, kojim ste, drago dijete, morali prolaziti. I vidim, kako vam nije bilo lako izdržati i ne smalaksati. Nije pravo što ste strogi prema sebi, kao što ne bi bilo razumno da ste zadovoljni svim onim, što ste u životu poduzeli i učinili. Svakako istina je, da od tisuća žena ne bi možda nijedna u takvim okolnostima bila toliko jaka i odlučna, toliko izdržljiva u svojoj vjeri u nešto što je već izgubilo oblik i izraz, i napokon toliko odana ljubavi, koja se već nalazi preko granica života. I ja ću u ovaj čas prijeći preko svih onih različnih zabluda i slaboća, koje bi zapravo morale biti predmet ispovijedi, ja se neću ovdje prizivati na vašu kršćansku savjest, kako da se od njih čuvate, niti ću vas opominjati na otpor, na borbu protiv njih. Ne, jer ja vidim da se ovdje radi o nečem drugom. Meni se čini da se u vama završava proces jedne likvidacije. Vi obračunavate s nečim što je dosada vodilo, ispunjalo, izdržavalo vaš život. Vi se oslobađate. Vi se izvlačite iz ropstva. Ne zato da izbjegnete dužnostima nego možda da ih proslijedite, ali prema nekome, tko ih uvažava, prima, nagrađuje i koga one usrećuju. Ali likvidacija jedne tako velike i zamašite osjećajne zgrade, oslobođenje od dugogodišnjih spona, koje su se čvrsto zamrsile oko srca - ne ide tako lako. Doduše utanjili su se i istrošili osjećajni rezervoari, konci se pokidali, ali to ne znači da tu i tamo ne postoji mnogo toga, što je neistrošivo i nepopustljivo. A s tim se uhvatiti ukoštac, s tim se lomiti, od tog se otrzati - znači: teško krvariti, čupati komade živoga mesa...
I govorio je franciskan nižući jednu za drugom slike i metafore, aludirajući na ovu ili onu pojedinost iz Gigina života, koji mu je ona jutros ispričala.
Ali kako on dugo nije dolazio do zaključka, zapravo do onog što je ona htjela čuti od njega, njezin se interes pomalo umanjivao i postajalo joj je sve to dugočasno. Umaralo ju je njegovo ljeporječje, otromilo njezinu pažljivost, odbijao njezine misle, koje su skrenule svojim posebnim putem i kondenzirale se u neko unutarnje monologiziranje.
Gigi je opet iza zatvorenih trepavica strujao u najvećoj brzini natpis sa svijetlim slovima: NERO - NERO - NERO - NERO.
Iskrsavao je u njoj čudnovat paradoks: kao što je nekad dala ubiti onog psa, koji je, izgubivši gopodara, izgubio sadržaj i smisao svoga življenja, tako ona danas traži tko će joj pomoći da ubije nešto što je u njoj tako dugo živjelo, životarilo, iščezavalo, a nije se dalo potpuno uništiti. Ali bez toga potpunog uništenja nije moguće započeti novo. Valja najprije dotući ono jedno - dotući nemilosrdno. Postati krvnikom svega što je sačinjavalo njezinu sreću: želja, nada, očekivanja, drhtanja, osjećanja, odricanja, velikog jednog sna, slatke i fanatične zablude, tvrdoglave fiksne ideje za jednoga jedinog i radi jednoga jedinog čovjeka. Zar nije to uistinu sve samo puka fantazija? Monstruozni delirij, koji ju je zahvatio u vrijeme postajanja i dozrijevanja, i ne ostavlja je ni danas, kad je nestalo njegova uzročnika?
Šta znači sada njezina vjernost, njezino čekanje, njezino robovanje? Vjernost - kome? Na koga čekanje i kome robovanje.
Ali ne, ne! Tko kaže i tko hoće da je on nestao? Zar ako ga nema uza nju, ako možda nije više živ, ako ga ona ne može dotaknuti rukom ni vidjeti okom, zar da ga zato više nema? Sad najedanput, kad je već toliko godina uz nju, nevidljiv doduše, ali nazočan i uvijek jednako važan.
Bio je, živio, sudjelovao u svemu, jer ona ga je u sebi nosila, podržavala i dijelila s njim svoje dane i godine, savjetovala se s njim, razgovarala, debatirala i prepirala se, a katkad i svađala. Bilo je dana kad je bila s njim nezadovoljna, prkosna, gruba, a s drugima susretljiva i ljubazna baš iz inata. Doduše, te su svađe ispočetka bile rijetke, ali kasnije su učestale dok se napokon nisu razvile u velike i zajedljive razmirice. Život je postao pravi pakao.
Pa to se ne da više izdržati! Sad je sve to nesnošljivo. - Prekinuti - prekinuti...
A franciskan je neprestano govorio u jednakoj monotonoj kadenci, valovi njegova glasa naganjahu se u praznini crkve, a Giga je samo otkad-dokad nehotice čula koju riječ.
Stereotipnost tih riječi nije mogla zadržati njezine pažnje, koja je bila rezervirana samo za zaključak:
- To valja dobro promisliti - sve je u božjim rukama - čistoća je prva kršćanska krepost - možda bi se našao i koji drugi put - glavno je doći do spasenja - u prolaznosti i ništavilu svijeta očituje se istina drugoga života - čovjek učini nepromišljen korak i eto razočaranja - samo u Bogu nema razočaranja - križ, koji nosimo, nije vječan...
Prekinuti, prekinuti - monologizirala je Giga sve to upornije. Za to ima bezbroj razloga. To nije tek od danas, od jučer: godine i godine da se to obnavlja, gomila, nasrće. Od onog dana, kad se vratila s vjenčanja, pa neprestano do danas nije bilo minute bez prigovaranja, bez prijekora, zahtijeva i zabrana.
Već onda, kad je došla k njemu i kad mu je ispričala šta se dogodilo s Nerom, Marko je prigovorio:
- Kako si ga mogla dati ubiti? Ali bolje da je mrtav. Onaj, tko voli, radije je mrtav, nego ostavljen. Ja bih, vidiš, radije umro, nego da znam da ćeš me zaboraviti. Ako umrem, znam, nećeš me zaboraviti. Ni ostaviti. Samo se žive ostavlja i zaboravlja.
A kad se morala sama vratiti kući i živjeti bez njega, i uopće bez znanja gdje je on, je li živ ili mrtav, uvjerila se da je samo onaj mrtav koga više nema u nama. Mi, samo mi, možemo nekoga uzdržati na životu, samo mi možemo nekoga predati smrti. Koliko živih stvorenja hoda svijetom;, pa tko je od njih za nas živ? Onaj samo, koji nam treba, koji nas hoće, koji nas traži, goni, mrzi, ljubi, uhodi, srdi, veseli, zove i mami, vara i vjeruje u nas, misli na nas, miluje nas i udara, kori nas i oprašta nam, iskorištava nas i dariva i tako dalje, u vječnom nekom dobrom ili zlom odnosu, sve do trenutka, kad nije više kadar da nam išta učini. Kad ga dakle za nas više nema.
Ali kada je to, da nekoga više za nas nema? Da li ikad nestaje majke, koja nas rađa? Da li ikad umire dijete, koje smo nosili u sebi? Može li ikad poginuti onaj, komu smo darovale boli našeg djevičanstva? Uz čiji smo život prislonile naš, da mu služimo, robujemo, djecu rađamo i borbe olakšavamo? Može li umrijeti za nas onaj, koji nas je spasio od propasti? Oslobodio od patnja, izbavio mučeništva i digao iz poniženja? Umire li ikad za nas onaj, tko nas je trovao, gnječio, lomio, blatio, povlačio kroz poniženje i kaljao gnusom? I mržnja i ljubav daju sadržaj i pravo na opstanak ljudima oko nas. Podržavaju i one, koji ne postoje u fizičkom životu. Dok god su u nama, a mi smo još tu, dotle nema mrtvih za nas ni oko nas. Groblje je samo ondje, gdje je i naš grob.
Zato: kamo sada?
Prekinuti, prekinuti!
Franciskan, sav zbunjen, prekine svoju govoranciju i nadoveza odmah, u drugome tonu, na njezin usklik, koji je on shvatio kao prigovor na njegovo rezoniranje:
- Pa u ime božje odlučite se za ono, što vam se čini najbolje! Meni je potpuno jasno da vi dalje ovako ne možete. Kao što mi je jasno da vam nije lako iskočiti iz dugogodišnje mirne povučenosti u nov odnos bilo s kim. Ja vas samo još jednom pitam: jeste li odlučili da prekinete?
- Prekinuti, prekinuti! - istisne se Gigi usklik iz prsiju.
- Onda pođite kući i kad se ona sedmorica okupe kod vas, pretražite još jednom u sebi, koji vam se čini najvredniji, možda vam je taj i najbliži i najdraži, i odlučite se.
- I vi, sveti oče, držite, da se neću nikada pokajati, što sam napokon prestala da živim za čovjeka, koji je već davno mrtav i koga nije više moguće nigdje naći?
Franciskan se za trenutak zamisli. Možda mu je palo na pamet, kako je čuo za tolike slučajeve, gdje su se izgubljeni i nenazočni nakon dugo godina vratili, a proglašeni mrtvi - uskrsli. Možda se sjetio, kako je bilo i takvih, koji presađeni u drugi ambijent, među druge ljude, nađoše nove odnose i obveze i potpuno se odrekoše svega što je nekad sačinjavalo njihov život, pa je zaostao s odgovorom. Na koncu konca ova žena ne zna pouzdano je li njen muž poginuo ili nije, i vjerojatno joj je teško priznati samoj sebi da ga više nema među živima. A on sam zna vrlo dobro, kako je život pun najluđih mogućnosti i ne može izreći tvrdnju, koju bi danas-sutra mogao najnevjerojatniji slučaj opovrći.
I napokon, kao da je čuo maloprijašnje Gigine misli, reče:
- Ako ste uvjereni da on više nigdje ne postoji, pa ni u vašem srcu, onda nema razloga da živite za nj. Giga nije ništa odgovorila. Protrnula je, pograbljena hladnim ježurima.
Konačno je stajala pred odlučnim časom: da proglasi mrtvim čovjeka, koji je do maloprije bio u njoj živ, koga nije nestalo prije toliko godina nego tek sada kad se njoj prohtjelo, da ga više nema. Ona polaže vlastoručno u grob čovjeka, koji još gleda u nju otvorenim očima i čiji je dah još zamahuje.
Jest, ona vidi jasno, potpuno jasno nad sobom one oči, velike kao u detaljnoj filmskoj slici, s vlažnim rožnicama, lijenim vjeđama i sluzavim trepavicama, a na zatiljku osjeća hlad njegova daha. Međutim struji hitra negdje duboko u njezinu mozgu plameni natpis: NERO - NERO - NERO - NERO.

II.
IRINA ALEKSANDROVNA

Tačno u sedam sati uvela je Gigina sobarica Irinu Aleksandrovnu u salon. Pri tom je surovo odgurnula nogom malo bijelo psetance, koje je kreštavo lajalo na došljakinju.
Neka samo izvoli pričekati, milostiva još nije kod kuće. Milostiva zna da će ruska gospođa doći i svaki čas se mora vratiti.
I zapita pomažući joj da skine ogrtač:
- Izvoli li milostiva gospođa čašicu vina i koji kolačić? Ili možda čaj?
Ruskinja skine šešir i rukavice, pa ih pruži sobarici:
- Možete li skuhati dobru tursku kavu? To bih najvoljela.
- Vrlo rado, milostiva gospođo.
- Zovite me: Irina Aleksandrovna. A vi, kako je vaše ime?
- Franciska.
- To nije teško upamtiti. A onaj mali pas, kako se on zove?
- Muči, Irina Aleksandrovna.
- Kako je to ime?
- Kinesko, Irina Aleksandrovna. Milostiva ga tako zove zbog jednog gospodina, koji ovamo često dolazi i voli Kineze.
- Dobro, Franciska. Pustite ovamo Mučija, a onda mi donesite kavu.
Malo poslije ušao je Muči u salon. Ustavio se kod vrata i zarežao. Irina je Aleksandrovna već sjedila u naslonjaču i držala se, kao da ne mari za nj. Listala je neku knjigu i pogledavala ga ispod oka. Muči je pošao oprezno do divana, zavrtio se dvaput oko sebe i režeći legao, položio glavu na prednje noge i sasvim se smirio. U sobi je bila potpuna tišina. S mirne, uske ulice nije dopirao nikakav glas. Ni koraci prolaznika ni buka bilo kakvih kola. Na oniskom okruglom stolu uz divan stajala je lampa sa širokim abažurom i prosipala svjetlo po predmetima, koji su tu ležali: telefon, puce za električno zvonce, dvije-tri uvezane knjige, dvije pepelnjače (jedna od oniska, druga od brušena stakla), srebrna kaseta sa cigaretama, jedan mali Budha na čipkastom podstavku, bjelokosna doza sa rokoko-minijaturom i nekakva mala drvena nakaza, jedna od onih crnačkih plastika, koje su poslije rata izazvale pravi delirij kod svih snobova velikih evropskih centara. Ruskinja je pogledala redom svaki od tih predmeta, dohvatila crnačku plastiku i promatrala je s velikim zanimanjem. Vidjela je odmah da je to drastičan opsceni objekt, talisman možda ili fetiš. To je navede; da pogleda na pokućstvo oko sebe i na slike po zidovima. Činilo se tako, kao da traži nekakav objekt, za koji zna da je tu, ili kao da ispituje je li tu sve isto onako kao onda, kad je ona ovdje bila posljednji put. Irina Aleksandrovna Bessmertna, ruska emigrantkinja, od nekoliko godina nastanjena u Zagrebu, zaslužujući svoj svagdanji kruh gatanjem u karte i kojekakvim proricanjem sujetnim i nesretnim ženama, bila je iz imućne i plemenite moskovske porodice. Kao mlada djevojka provela je nekoliko godina u Leipzigu, gdje je htjela da uči pjevanje, ali je poslije bolesti izgubila glas. Kroz to vrijeme upoznala se s nekim novinarom Bessmertnim, Židovom, čija je familija, ustravljena pogromima prebjegla još davno prije rata iz Kišinjeva u Njemačku. I vjenčala se s njim protiv volje rodbine, koja je doduše nije posve napustila, ali je nije ni bogzna kako obilno pomagala. Njezin je muž bio u nekoj redakciji kao reporter. T tako je mladi par živio, ako i ne u luksuzu i obilju, a ono ipak pristojnim i čednim životom intelektualaca po evropskim velegradovima. Drugovali su s novinarima i lajpciškom umjetničkom bohemom, zanimali se za sve umjetničke i literarne pokrete u Njemačkoj i u Rusiji. Ona je često prevodila novele i članke iz ruskih revija i publicirala ih u njemačkim novinama, a on je izvješćivao neke petrogradske novine o kulturnom životu u Njemačkoj.
Međutim su kovali planove i bili uvjereni kako neće dugo čekati da se njihov položaj poboljša. Irina je svako pismo svoje majke otvarala s pouzdanjem da joj nosi konačno i potpuno pomirenje s porodicom, što bi joj donijelo mnogo veću apanažu od one, koju je tada dobivala, a Bessmertnom je bilo stavljeno u izgled mjesto stalnog urednika u istoj redakciji, gdje je dosada bio samo reporter. Glavni urednik Dr. Schultze, njihov najbolji prijatelj, uvjeravao ih je da je njegovo namještenje osigurano i da će na prvoj sjednici redakcijskog savjeta stvar biti konačno uređena i zaključena. Onda se dogodilo nešto neočekivano. Uprave dok se u velikoj dvorani redakcije ta sjednica održavala, odjeknuo je u jednoj od telefonskih kabina revolverski hitac. Novinari u drugim kabinama ostaviše svoje aparate i nađoše Bessmertnoga prostrijeljene glave sa slušalicom u ruci. Jedan istrgne samoubojici slušalicu, iz koje je dopirao očajan ženski krik:
- Saša! Saša! Saaaša!
Novinar zapita naglo:
- Tko je tamo?
- Ja sam, Saša... ja sam... Jesi li ranjen?
On posluša trenutak, a onda reče stvarno:
- Ovdje Ehrenberg. Od redakcije. Tko je tamo, molim?
Zatim počeka neko vrijeme, pa zaviče energične:
- Ja vas molim, da mi kažete tko ste i jeste li vi ovaj čas razgovarali s Bessmertnim?
Nakon male stanke odgovori on opet, ali mnogo blaže:
- Vi ste njegova žena i hoćete da znate, što je s njim? Jest... on se ranio... Dođite odmah ovamo. Kad je Irina došla, našla je svoga muža mrtvim na divanu u maloj sobici redakcije. Tu su već bili i ljudi od policije i društva za spasavanje.
Nitko nije znao za uzrok ovog samoubistva. Irina Aleksandrovna je uvjeravala policiju i svakog drugoga, s kim je o toj tragediji govorila, kako nikako ne može shvatiti zašto je njezin muž na tako čudnovat način oduzeo sebi život. On je, najbolje raspoložen, otišao u redakciju i veselio se svome promaknuću, koje je te večeri imalo uslijediti; obećao joj je telefonirati, čim svrši sjednica. Bili su se dogovorili, kako će proslaviti njegovo imenovanje i večerati van kuće, u restoranu "Paegea", gdje će je čekati on zajedno s glavnim redaktorom Schultzeom. Malo dana iza muževljeva ukopa Irina je ostavila Leipzig i vratila se svojoj familiji u Rusiju. U krugovima, koji su poznavali Irinu, šaputalo se koješta o uzrocima samoubistva Bessmertnoga. Neki su tvrdili, da je on onoga istoga dana, čas prije odlaska iz kuće, našao u njezinoj torbi pismo Dra Schultzea, iz kojega se jasno vidjelo da je ona već odavno u ljubavnim odnosima sa Schultzeom. Tu je Schultze spominjao i restoran "Paegea, u kome su imali da se sastanu. Govorilo se još da je Bessmertni, koji je svoju malu Irinu volio do mahnitosti, ponio sa sobom ono pismo, ne spomenuvši njoj o tome ni riječi, i potpuno miran urekao s njom sastanak kod "Paegea". Ona se malko osupnula, kad je čula da i on predlaže isti restoran kao i Schultze, ali je brzo prešla preko toga. Međutim je on, čim je stigao u redakciju, otišao u telefonsku kabinu, nazvao svoj stan i rekao Irini:
- Irina, budi tako dobra i pođi u devet sati u restoran "Paege". Tamo će te dočekati Dr. Schultze. Ja neću dolaziti, jer neću da vam smetam i jer sam odlučio, da još ovaj čas otputujem vrlo daleko. Na to je u telefonu odjeknuo hitac. Irina se nije više sastala s doktorom Schultzeom, ni kod "Paegea" niti igdje drugdje. On nije bio nazočan ni kod prijateljeva ukopa, ni kod njezina odlaska, iako mu je ona pisala da bi ga vrlo rado još jednom vidjela. O njezinu životu poslije odlaska iz Leipziga pripovijedale su se zanimljive potankosti.
Živjela je u Moskvi kod roditelja životom imućne gospodske kćeri, sudjelovala u mondenom društvu, kupila oko sebe literate i umjetnike, pohađala sve izložbe, sve premijere, sve utrke, putovala, flirtala, pisala feljtone i dala se portretirati od modernih slikara. Godinu dana prije rata sprijateljila se s nekim priprostim kaluđerom, koji je živio negdje na selu, gdje se nalazilo njihovo imanje. Ona je tamo ljetovala i upoznala toga čudnog svećenika, koji je uživao velik ugled među seljacima i imao u sebi klice Rasputinova talenta. To je poznanstvo učinilo da je Irinu uhvatio nekakav mistički spleen, pa se s pravim fanatizmom dala na razgovore i debate sa svojim kaluđerom o duhovnim stvarima, problemima i tajnama ovoga i onoga života. Sve do u kasnu jesen, kad su njezini već davno ostavili selo i vratili se u grad, ostala je na imanju na veliko čudo svojih gradskih prijatelja. Je li između nje i kaluđera, kome je moglo biti preko četrdeset godina, bilo kakvih drugih veza osim spiritualnih, teško je ustvrditi. Činjenica je da su njih dvoje bili vrlo mnogo zajedno, da je kaluđer neprestano ručao ili večerao kod nje, da su katkada do u kasnu noć razgovarali, molili, pjevali pobožne pjesme, čitali, slagali nekakva drvca i tumačili njihove likove, gatali igraćim kartama, miješali nekakve masti i mirise, i bog bi znao što još.
Kad se napokon Irina, na ponovne i odlučne pozive roditelja i prijatelja, vratila u grad, bila je potpuno promijenjena. Fascinirana od svoga novog prijatelja, nije marila više nizašto i ni za koga. Napustila je sve i nestrpljivo pozivala kaluđera, da je pohodi u Moskvu. On se nije dao dugo moliti. Najednom je banuo na vrata Irinine roditeljske kuće. Njezini roditelji i braća nisu bili oduševljeni tim posjetom, a pogotovo ne kad je kaluđer počeo da dolazi često i da ostaje dugo. Za kratko vrijeme nametnuo se čitavoj familiji. Sve šta se u kući radilo i poduzimalo, bilo je pod njegovim utjecajem.
Mora se priznati da je u njegovoj ličnosti bilo mnogošta zanimljivo i privlačivo, i može se ustvrditi da nije bio bez nekog šarma, kojim je vezao uza se slabe i snatrive, muške i ženske individue. Njegovo živo, krupno crno oko, potcrtano lukavo-naivnim smiješkom, koji je u isti čas otkrivao savršeno lijepe bijele zube i zavinuto crvene senzualne usne, fasciniralo je svakoga, kamo god je došao i s kim god je govorio, iako je inače bio prljav i mastan.
Irina je one zime sa svojim kaluđerom postala središte društvenog interesa i svak joj je zaviđao na njezinu mističnom vitezu. A dobio je i nadimak: "Mali Rasputin". Irina je igrala ulogu "male carice". U dane njezina primanja bila je kuća krcata gostima. Dame se otimale o Irinino poznanstvo i iskorištavale su sve veze, kako bi došle do poziva na njezine sastanke. Sakupljali su se tu i mnogi odličnici, časnici, visoki činovnici, a jednom se govorilo da će biti ondje nazočan i netko od dvora. Jedni su govorili: kakav veliki knez, a drugi opet: kakva velika kneginja.
Kod svih tih sastanaka kaluđer je bio glavna ličnost. Kad bi se društvo malo razrijedilo, onda su se preostali povukli u Irininu sobu, gdje je kaluđer nazočnima gatao i proricao. Čitao je crte na rukama, tumačio znakove na noktima, bacao karte, tresao kocke, palio šibice, nekoje od dama hipnotizirao i ispitivao ih, u jednu riječ tjerao sve moguće vrste mađije i čarobnjaštva.
Ali sve bi to bilo i ostalo puki sport, da nije kaluđer počeo utjecati na intimni život svoje mistične klijentele. S jedne strane njegova su se gatanja i proročanstva, možda i po slučaju često ispunjala do u najmanje detalje i odgovarala tačno realnom stanju stvari, a s druge počele su razne gospođe da ga pozivaju i mame u svoje stanove, na kojekakve intimnije seanse i manje mistične sastanke. Zabavljale su ga, opijale, zavodile i najednom od inspiriranog proroka postade obična raskalašena pijanica.
Po čitave noći čekala bi ga Irina, ne znajući ni gdje je ni šta radi, da se vrati kući - jer on se potpuno ustalio u Moskvi i stanovao u jednom apartmanu kod Irininih roditelja - a kad bi dolazio, pijan i slomljen, pred zoru, onda bi ga obasipala predbacivanjima i grdnjama, koje su malo pomagale.
Znala ga je vrlo često uhoditi, slala je po nj sluge da ga dovedu, čekala ga u kolima pred kućom kakve nevjerne prijateljice, nadajući se uvijek da će ga opet predobiti i odvratiti od nedostojna života.
Ali sve to nije ništa koristilo. Priprosti seoski monah zagrezao je u luksuznu raskalašenost i potpuno se poživinčio. Njegove lijepe oči napuniše se crvenim krvnim nitima i zagasitim mrljama, usne su mu nabrekle od ženskih ugriza, a podsmijeh postao glup i odvratan.
Irinina se okolina spremala da ga otpremi iz kuće, i već je bilo sve udešeno da ga jednom, kad se pijan i neuračunljiv kasno u noći vrati kući, dočekaju kola, koja će ga odvesti u selo.
Ali dan prije toga spopade ga groznica i morao je u postelju.
Irina je cijelo vrijeme ostajala uza nj. Buncao je u deliriju, lomio se i vrtio kao bjesomučnik. Govorio u rastrganim frazama besmislice, izricao psovke i nepristojne riječi i pjevao infamne erotičke pjesme. Pri tom mu se bijela slina prosipala po crnoj bradi i košulji, pa se rastezala i dugačkim nitima.
Irina je očajavala. Brisala mu znoj i slinu svojim rupcima, napajala ga vodom i milovala kao malo dijete. Napokon se primirio i zaspao. Ona je u susjednoj sobi legla na divan i zadrijemala.
Iznenada je probudi kaluđerov krik:
- Irina! Irina!
Našla ga je gdje sjedi u krevetu, obučen, širokih očiju, s rukama preko prsiju, koja su se kidala od naglog disanja.
Ona priđe k njemu i klekne do njegovih nogu. On stavi ruku na njezino tjeme i reče isprekidanim glasom:
- Sve je svršeno, Irina! Propast je pred nama. Jasno vidim: propast, uništenje. Za kratko vrijeme dogodit će se nešto što će donijeti propast, Svima: i tebi i tvojima i carstvu i ruskoj zemlji. Ja to neću dočekati, srećom ja odlazim prije toga. Ali ti ćeš lutati i stradavati, ostavljena i osiromašena, da napokon umreš daleko negdje, među ljudima koji nisu Rusi. To je istina, a ja znam i vidim istinu. Sad me pusti da dobrovoljno odem, prije nego me nasilu odvedu odavde. Uzalud ga je Irina zaklinjala, da ne izlazi onako bolestan i slab, usred noći. Nije se dao nagovoriti da ostane. A nije dao ni da ga prati, ni ona ni itko od njezinih slugu. On joj pruži obje ruke, koje ona, sva u suzama, izljubi, i izađe.
Što se poslije toga dogodilo s njim, to je ostala vječna zagonetka. Neki su govorili da se bacio u rijeku i tako poginuo, a drugi su tvrdili da je pošao k jednoj od svojih prijateljica, pa da se u hodniku sreo s njezinim mužem, koji ga je bacio niz kamene stepenice i dotukao batinom, i nogama obuvenim u teške čizme. Mali Rasputin dočekao je sudbinu velikoga.
Ali njegovo se proročanstvo ispunilo.
Do nekoliko nedjelja izvršen je atentat u Sarajevu, a malo zatim buknuo svjetski rat. Poslije rata revolucija, propast Rusije, bijeg pred boljševicima, rasulo Irinine porodice, a ona sama, osiromašena, bez ikoga svoga, bez mladosti, bez nade, potuca se evo godinama po svijetu u nesigurnoj borbi za svagdanji hljeb. Bježeći iz domovine pridružila se najprije nekoj provincijskoj teatarskoj trupi, koja je išla u mladu slavensku državu Jugoslaviju, gdje su mnogi emigranti našli bratski prijem. No kako nije nikad glumila, a nije ni imala glumačkog talenta; morala je igrati male uloge.
Spretnija je bila u pitanjima garderobe, pri čemu joj je mnogo pomagao rafinirani ukus i iskustvo mondenog društva, iz kog je proistekla.
Trupa je godinu-dvije obilazila hrvatske i srpske gradove i materijalno prolazila vrlo dobro. Ali kad su zatim došle druge teatarske družine, puno bolje od njihove, osobito moskovski Hudežestvenici, onda su takva manja poduzeća raspala. I Irinina se grupa raziđe u Ljubljani Ona je imala još sve manje dragocjenosti i nadala se, kad ih proda, da će moći od toga živjeti, dok se kad kuće ne srede prilike. A da manje troši, povukla se u Kamnik, gdje je živjela vrlo čedno i jeftino.
Vrijeme je međutim, prolazilo, izgledi da se u Rusiji prilike promijene postajali su sve manji, dragocjenosti su komad po komad iščezavale, tako da je Irina Aleksandrovna odlučila da se dade na kakav posao, koji će je prehranjivati i sačuvati od prosjačenja. Prije nego je išta izmislila što bi poduzela, pomogao joj je slučaj do ideje.
Stanovala je ona u Kamniku na Meljinama, kod neke stare gospođe, koja je imala nešto starog, antiknog pokućstva, nekakve komade i sekretere i bidermajerske sofe i naslonjače. Ali sve tako derutno i razbijeno, da ne bi čovjek dao groša za to.
I baš u doba kad je Irina Aleksandrovna smišljala, kakvog da se lati posla, nabasa kod njene gazdarice neki bucmasti Židov Silbernadel, koji je htio kupiti ono nekoliko komada starog pokućstva.
Ali stara gospođa ni da čuje za prodaju. Mislila je: za novac, koji može za to dobiti, ne može kupiti novo i ostat će bez pokućstva.
Silbernadel se nasmije i reče, ako baš neće novac, a on će joj dati novo moderno pokućstvo, ravno dućana, a ona njemu staro.
Kad je posao bio gotov, upita Irina Aleksandrovna Židova, kako mu se to može isplaćivati. I on je uputi u tajne svoga posla.
Ima on u Zagrebu trgovinu antikviteta, pa kupuje za jeftine novce razbijene stare predmete, koje daje stolarima na popravak i preradu, pa ih onda prodaje kao antikne raritete za skup novac. A po Sloveniji ima toga rasijano kojekuda, i to vrlo lijepih i rijetkih stvari, za koje se otimaju sabirači i amateri. Samo kad bi imao dosta kapitala i nekoga, tko bi mjesto njega u Sloveniji kupovao.
- To su dobici, veliki dobici! - reče Silbernadel. - Tristo posto, petsto, hiljadu posto!
Irini Aleksandrovnoj sine ideja: kako bi bilo da se ponudi za kompanjona? Prodat će svoje dragocjenosti, nakupovat će robe i slati Silbernadelu u Zagreb na prodaju. Silbernadel pristane na tu suradnju, oda joj mjesta gdje se može naći lijepih stvari, uputi je na neke posrednike i vještake, napravi s njom nekakav ugovor, po kome bi se dobitak dijelio upola, i otiđe u Zagreb da čeka prvu pošiljku.
Irina se Aleksandrovna odmah snađe u novom poslu. Uspije da nakupi čitav vagon stvari i doprati ih sama u Zagreb. Tu je čekala, dok se sve popravilo, a onda je njezin ortak za malo dana sve rasprodao. Zaslužila je čistoga sto pasto na uloženom kapitalu.
To je bilo dosta da se uvjeri o unosnosti posla i o ispravnosti svoga kompanjona, koji ju je nagovarao da uzme što više robe, ističući opasnost konkurencije, koja križa po Sloveniji u potražnji za najljepšim i najinteresantnijim predmetima. Nato se ona požuri, da proda u Zagrebu sve svoje dragocjenosti, vrati se u Sloveniju i proputuje je s kraja na kraj kupujući staro pokućstvo, gdje god je išta vrijedno našla i do posljednje svoje pare:
Oduševljeno je Silbernadel dočekao robu.
Irina se definitivno preselila u Zagreb. Ovaj put je prodaja išla nešto sporije, a i novci su rjeđe dolazili. Silbernadel je zabrinuto klimao glavom: stolari su preskupi i rade prepolako, mušterije su škrtice, najamnina, porezi, prijenos i sto drugih stvari. Kad je prodao koju stvar, dao bi joj malenkost, koja nije iznosila ni polovicu onoga, što je ona sama dala za to. Tražila je od Židova, da joj kaže, gdje su stolari, koji opravljaju stvari, a on je kazivao neke, kod kojih se nalazio samo kakav stolčić i ormarić. Gdje su se djele one krupnije i skupocjenije, toga nije mogla doznati. Jednako nije mogla doznati za mušterije, kojima je Silbernadel prodavao pokućstvo. Označivao je neke adrese i brojeve ulica, koje nije mogla naći, ili nekoga u provinciji, kamo se njoj nije dalo odlaziti. Irini Aleksandrovnoj bijaše jasno da Židov ševrda i da je kani nasamariti pa odluči raščistiti situaciju. Ili će joj kazati gdje se nalaze stvari, i ako prodane, tko ih je kupio, ili će ga prijaviti policiji. Silbernadel, vidjevši da nema šale s Ruskinjom, uputi je nekim stolarima i dade joj nekoliko adresa kupaca. Ona je obredala najprije stolare i tamo doduše našla po gdjekoji lijep komad pokućstva, ali je Silbernadel svakome bio toliko dužan za razne popravke i prerade, da se to nije isplatilo iskupljivati. Irina je također obišla i neke kupce, među njima i gospođu Gigu Barićevu, s kojom se tako upoznala, i uvjerila se da je Silbernadel prodajom njezinih stvari dobio mnogo novaca, a njoj nije dao ništa ili vrlo malo. Dva-tri dana tražila ga je bjesomučno po Zagrebu i ne našavši ga nigdje pošla na policiju gdje je doznala, da je njezin kompanjon uhapšen zbog provale kod nekog zlatara, a tako je ujedno došla do spoznaje, da je prevarena i lišena svega, što je još imala. Uspjelo joj je doduše dobiti s pomoću policije neke stvari od raznih stolara, a isto taka i ostatke robe od nje kupljene, što se još nalazila u Silbernadelovu podrumu, no to je sve bilo jedva toliko da je mogla sebi iznajmiti i meblirati na periferiji malu mansardu od sobe i kuhinje i prehraniti se neko vrijeme, dok ne nađe opet kakve zaslužbe.
Ali to je išlo vrlo teško. Mučila se, tražila, nudila se za bagatelu modisticama, krojačicama, salonima za konfekciju - no sve uzalud.
U očaju sine joj spasonosna ideja. Dosjeti se, kako je svijet po naravi sujevjeran, a pogotovo poslije onog strašnog rata; i kako je i u Zagrebu gajen i raširen spiritizam, teozofija, mafija, onda je još vidjela tamo na svojoj periferiji, kako ciganke gataju ženama u ruke, pa odluči, da upotrijebi svoju gatalačku vještinu i sve trikove i obrede, kako ih je nekad naučila od svoga malog Rasputina.
Naručila je posjetnice, na kojima je stajala:

MADAME IRINA de BESSMERTNA
prophetesse - cartomancienne - magicienne

Jednu je pribila na ulaz svoje mansarde, nekoliko ih dala nekim, emigrantkinjama, da ih porazdijele među znance, a ostavila je po jednu u onim kućama, gdje je Silbernadel prodavao njezine antikvitete. I Giga Barićeva dobije jednu.
Nije prošlo mnogo vremena, i posao je počeo prosperirati. Odmah iz početka imala je Irina Aleksandrovna sreću: nekolike klijentkinje, pa bio to slučaj ili nadahnuće, čule su od nje mnogu istinu iz svoje prošlosti i uvjerile se o tačnosti njezinih gatanja i proročanstva, tako da se ubrzo raširio glas o njezinu tajanstvenom znaju.
Danas prima ona svoju klijentelu od jutra do mraka, njezino je malo mansardsko predsoblje uvijek krcato kao kod kakvog razvikanog specijaliste, podvostručila je svoje honorare, ima konto u banki, a ljeti odlazi na tri mjeseca u gospodska kupališta. Bolje se hrani, ljepše se odijeva, ima telefon, dolazi kući taksijem.
Samo neće da ostavi svoje mansarde. U njoj je našla svoju sreću, a sreća se negdje ugnijezdi kao stjenica i ne da se istjerati. Sreća ne bježi ni za kim, ona radije čeka drugoga!
Svojim prvim mušterijama, koje su raširile njezin renome, ušteđuje put do periferije i na poziv dolazi im u kuću ne zahtijevajući veće nagrade. I gospođa Giga spada među ove. Ona je bila jedna od prvih, koje su konzultirale čudotvornu prorokinju Irinu Aleksandrovnu. I dugo je već, što je nije k sebi pozivala. Tek danas opet.
Nakon nekoliko minuta, što je Irina Aleksandrovna sjedila u Giginu salonu, konstatirala je nekoliko promjena. Sobarica je nova. Muči je nov, crnačka je plastika nova, nov abažur na lampi.
Inače je sve kao i prije: široki, veliki divan prekriven perzijskim sagom, po njemu razbacano mnogo različitih jastučića, pred divanom; nizak i okrugao sto, dva-tri antikna fotelja. U kutu velika starinska majsenska peć, a i kraj nje dva fotelja. Biblioteka puna knjiga, po koji stolić, stolica, stalak, naokolo desetak gravura, a na sredini stropa drveni zlatni luster s osam svijeća.
- Sve je kao i prije - mislila je Irina Aleksandrovna.
Onda je uzela iz kasete cigaretu, ali nije mogla pripaliti, jer nije bilo šibica. Digla se, otišla do peći, izvadila na željeznoj lopatici komadićak žeravice i pripalila.
Muči je digao glavicu i ponovo zarežao.
- Muči, budi dobar! - reče ona tepajući akcentom, držeći cigaretu u ustima i milujući topli porcelan peći. Uto uđe Franciska i stavi na sto tursku kavu s džezvom i fildžanom:
- Zapovijedate li još štogod, Irina Aleksandrovna?
- Samo šibice, Franciska.
Franciska izvadi iz džepa svoje pregače kutiju šibica, i stavi je na kasetu za cigarete i izađe. Irina je ponovno sjela u isti naslonjač, natočila kavu, pušila i pomalo srkala.

III.
LIKVIDACIJA

Nije Irina Aleksandrovna ni ispušila svoju cigaretu, a već je gospođa Giga došla kući. Irina joj pođe u susret i zagrli je s emfazom, ali odmah opazi, da je Giga nešto zbunjena i zabrinuta.
- Kako ste, draga gospođo? - klicala je Ruskinja svojim kreštavim načinom, i ne čekajući na odgovor: - Otkad vas nisam vidjela! Šta mi radite, mila moja? U čemu mogu da vam poslužim? Ne izgledate mi baš najbolje! Šta vam je?
- Sjedite, sjedite! - reče žurno Giga otevši se iz Irinina zagrljaja. Naredivši Franciski, koja je skidala ogrtač, da donese vino i kolače, obrati se Ruskinji:
- Nemamo mnogo vremena, a imam mnogo da vam kažem. Važno, sve vrlo važno, Irina Aleksandrovna.
- Samo pričajte, mila moja - prihvati Ruskinja. Sve vas slušam.
I sjede uz okrugli stol, na svoje prijašnje mjesto. Giga joj sjede vis-a-vis, na divan, uzme šibice i zapali sebi i njoj cigaretu.
- Imate li sa sobom vaše karte? - upita Giga.
- Imam, imam, mila moja! I karte, i kocke i sve što treba. Samo govorite.
Giga je govorila. Govorila je kako sve mora da se promijeni. Dosta je bilo čekanja i odlaganja. Ali sada najedanput više ne ide. Dok je mogla, držala se.
- Vi znate, Irina Aleksandrovna, kakva je bila moja vjera!
- Znam, mila moja, vjera do bezumlja!
Možda bi to išlo i dalje, a možda sve do potpune rezignacije, do starosti, do smrti. Vrlo lako bi se našlo još nekoliko gospode, koji bi također nastojali da je predobiju za se. Irina Aleksandrovna zna za njih sedam.
- Ja znam samo za pet.
Da, jest, lani ih je bilo pet. A Irina Aleksandrovna nije dolazila k njoj ima već godinu dana. Jest, jest, sad ih je sedam. I bili su složni u tom, da onda pođe za jednoga od njih. Za koga hoće. Smiješno je kako su složni međusobno. Samo onaj, koji je došao posljednji, nije pristajao ni na kakva ograničenja.
- U osjećajnim stvarima nema pogađanja ni popuštanja - rekao je on. - Gospoda mogu tjerati svoju galanteriju, dokle god žele, i pristati da se povuku, ako vide da su njihove šanse slabe ili nikakve. Ali ja se ne predajem. Žena, za koju se borim, moja je ili - ničija!
Ona je ostala u prvi mah zabezeknuta kad je to čula. Ali onda je odmah odgovorila:
- Žena je samo od onoga, komu se sama dragovoljno preda.
- Žena se otima - izazovno prihvati on.
Ostali su prasnuli u smijeh, a kroz smijeh padale su ironične fraze kao: - Polako, mladiću moj! - Ne živimo u vrijeme Ričarda Lavljeg Srca! - Ni Pipina Maloga! - Žena nije marvinče! - Tko će oteti ženu, kad žena neće! - Za otmicu se ide u Lepoglavu! - Tamo ćete naučiti, kako se pletu košare!
Ona, Giga, nije mogla podnijeti tog izrugivanja. Razumjela je vrlo dobro da je to bila otvorena ataka na njezino raspoloženje prema novom takmacu, koji je samo slušao, blijed i prkosan, čekajući da se protesti stišaju.
I ona glasno zavikne:
- Gospodo, mir. Gospodin Pero (tako se zove onaj posljednji, koga je još poznavala kao gimnazijalca, ali ga je kasnije izgubila s vida). - Gospodin Pero ima pravo. On zacijelo ne misli na otmicu u stilu srednjeg vijeka ni u stilu naše balkanske romantike, ili ako hoćete nešto moderno: ni u stilu wild-westa - on samo drži, da je ipak potrebita neka posebna moć, kojom se voljene žene otimaju bilo kome. Ta moć ne treba da se istakne argumentima, kao što su buzdovani, mačevi, kubure, revolver ili lasa. U personalnosti pojedinca leže neshvatljivi razlozi simpatiji, koja nas osvaja, mami i ako baš hoćete upotrijebiti onu ponešto brutalnu riječ, otima. Na koncu konca žene su većinom otete. Nekome, pa bilo kome: otete su.
I čitava je večer prošla u toj debati. Pero je briljantno branio svoju tezu. Ona je uživala. Pogotovo zato što je situacija oko nje zadobila posve novo lice.
Ti kavaliri sa svojim pretenzijama, sa svojim galantnim kontraverzama, paktiranjem, mafijskom solidarnošću podsjećali su je previše na nekadanje kotiljonske šablone, gdje su se kavalirski otimali tko će kleknuti na jastuk postavljen pred damu, ili na spiritističke seanse, gdje se čeka da se oglasi nevidljivi duh sa svojim odlukama.
Pero je donio veliku promjenu i u odnose gospode prosaca među sobom i u odnose prema njoj, a i u njezinim raspoloženjima. Gospoda nisu više bila onako lojalna među sobom kao prije. Počeli su pred njom ogovarati jedan drugoga. Intrigirali su. Dojavljivali joj sve što su mislili da bi moglo onim drugima naškoditi.
Postali su zanimljivi. U svom nastojanju da budu "otmičari", imali su dražesnih momenata. Ona bi se bila vanredno svim tim zabavljala da se nije i u njoj počelo nešto mijenjati.
Pero je bio dosljedan u svojim principima. On nije propustio nijedanput, kad god se s njom sastao, da je tjera na odluku. Isticao je kako joj njezin "prosački ansambl" daje, tako reći, neku liniju frivolnosti, tumačio kako je to što ona čini samo taština, dokazivao kako je taj, iako pristojni intimitet s tolikim muškarcima, ipak neka vrst prostitucije i da ona pri tom gubi onaj šarm nepribliživosti, koji je ono najljepše što ima žena.
Njemu je na primjer odvratno primiti se telefona, nazvati njezin broj i čuti onaj mukli zvuk, koji znači: okupirano. Ona u taj čas, naravno, govori s nekim, pa svejedno s kim.
Odvratno mu je također dolaziti k njoj i sjedati uvijek na grijane fotelje, koje odaju da je maloprije netko tu sjedio, s kojim je ona bila jednako ljubazna kao i s nj im.
Odvratno mu je kad čuje kako joj jedan od one gospode svaki put, kad je tu, bar jedanput reče: - Giga, Giga, kako možete živjeti tako dugo bez muškarca! - a pri tom, naravno, misli da bi on bio najpodesniji da bude onaj, bez koga ona ne bi mogla živjeti.
Odvratno, kad je onaj drugi naziva "Ženom jedne noći" i pri tom aludira na prvu i jedinu bračnu noć, koju je ona provela sa svojim mužem.
Odvratno, kad onaj treći diže čašu i ispija u zdravlje one, koja je jedina dostojna da nosi mistično ime "Virgo virginis".
- Sve mi je odvratno, gospođo Giga - govorio je Pero, - i ako to tako potraje, ja ću jednom otići i više se neću vratiti.
U prvi je čas ta Perina odlučnost izazvala njezin prkos, Pomislila je: - Aha, "otmičar" je već na poslu! - I već joj je bilo na jeziku: - Pa sretan put!
Ali odmah se ugrizla za usne. Prestrašila se. On bi uistinu mogao otići. I više ne doći.
Nije joj bilo mnogo do toga da netko prestane dolaziti, pa bio to on ili tko drugi, ali se bojala da se s Perinim odlaskom ne bi vratila ona prijašnja jednoličnost, u koju je bilo upalo njezino društvo. Tako je bar mislila u onaj čas.
Kasnije se uvjerila da je baš Pero bio onaj za kim bi joj bilo žao da ode. Radije bi pregorjela svakoga drugog nego njega. Možda ne toliko što bi joj on bio draži od ostalih, nego zato što je s njim nastao u njoj neki pokret, s kojim, je započelo uzlaženje iz mira i stagnacije.
Osjetila je da se približuje čas kad treba da obračuna s onim što je bilo, i da računa s onim što dolazi, Mnogi njezin čin bio je posljedica tih misli. Katkad je naglo učinila nešto, o čemu nije ni razmišljala, ali bilo je jasno da se odluka o tome već davno stvorila u njezinoj podsvijesti.
Sve su to bile stvari, koje su otkrivale kako se u njoj budi želja da pođe novim stazama.
Tako je prije malo vremena, bez ikakva prethodnog razmišljanja ili bilo čijeg utjecaja, dala službeno potvrditi smrt svoga muža, Marka Barića, o kome nije ništa čula ima već osam godina.
Kad je držala u ruci onaj službeni akt, osjetila se prvi put u životu slobodnom, neovisnom, gospodaricom svoje volje.
Kroz tolike je godine sa strahom pomišljala na to, da bi na ikojem komadu papira mogla pročitati vijest o Markovoj smrti, a sada je mirno gledala u ono službeno uvjerenje, koje to konstatira hladnim, neporecivim kratkim rečenicama:
"Marko Barić... proglašuje se mrtvim." Dakle: nema ga više. I da ga ima, za nju ga više nema: ona nije više njegova žena. Da je i živ, za nju je mrtav: ona je samo njegova udovica.
Premišljala je zatim - bi li obukla crninu. Činilo joj se to vrlo ispravnim. Na koncu: on je za nju sada umro, ona je tek od ovog časa udovica, pa ne može da se odijeva u svijetle haljine, da nosi zlatno prstenje ni da se kiti cvijećem i vrpcama.
I obukla se u crno.
U svojoj bračnoj sobi, u kojoj nije nikad spavala, gdje je već osam godina čekao spreman bračni krevet na povratak muža, upalila je uljenku pred njegovom slikom. I okvir je omotala florom.
Sve, dakle, kao da je ovaj čas bio njegov ukop. Da izbjegne upitima i radoznalosti znanaca i prijatelja, otišla je na nekoliko nedjelja iz Zagreba, ne javljajući se nikome iz svoga utočišta.
Tamo je nastupila reakcija. Umjesto da se primiri i uravnoteži, stalo je mučiti grizodušje. Beskonačna predbacivanja, gađenje pred samom sobom. Dala je ukopati živa čovjeka, ubila ga vlastitim rukama, samovoljno ga izbacila iz svoga življenja.
Po čitave je noći plakala za njim i dozivala ga, kao da je može ćuti. Samo neka dođe, samo neka se javi, neka se vrati. Ništa ne znači onaj papir - samo da je on živ. Niti je ona udovica, ako je on živ. Kajala se za sve što je učinila protiv njega. Ne samo zbog proglašenja da ga više nema među živima nego i zbog površnog i frivolnog načina, kojim je ispunjala dugogodišnje iščekivanje na njega.
I poslije desetak dana nije mogla dulje podnositi boravak izvan kuće. Besanica je ubijala, a ono malo što je spavala bilo je ispunjeno tlapnjama i košmarima; zato je ili naglo skočila iz sna i kao mahnita hvatala daha, ili se budila polako kao iz letargije, sva slomljena, kao da je bila isprebijana, s okrutnim pritiskom u mozgu i u srcu. Možda će joj u vlastitom domu i vlastitom krevetu biti bolje.
Jednog jutra, a da se nije nikome najavila, vratila se kući. Čim je ušla rekla je Franciski:
- Franciska, tka god pita za me, mene nema u Zagrebu. Vi ne znate kad ću se vratiti!
- Gospoda su neprestano pitala za vas. Po čitav dan je išao telefon.
- Franciska, tko bio da bio, mene nema u Zagrebu. Jeste li čuli, Meni nije dobro i neću da vidim nikoga.
Zatvorila se u svoj stan i nije izlazila nikamo. Apatična za sve nije otvorila ni jednog pisma, koja su se kroz dane njezina odsustva sakupila u čitavu hrpu na njezinu stolu.
Uzalud je kušala da nešto čita, nije mogla slijediti sadržaja, a knjiga joj je ispadala iz ruke. Telefon je svako malo vremena cinkao, ali ona ga je ostavljala neka cinka. Ni Muči, razmaženi i toliko milovani Muči, nije uživao ni trunka njezine pažnje: pokunjen, uvrijeđen, vucario se okolo po danu, legnuvši sad ovdje sad ondje, ali ne nalazeći nigdje prave udobnosti. Više puta usred bijela dana spustila bi rolete na prozorima i uvukla se u najcrnji mrak.
Ništa ne vidjeti, nikoga ne čuti.
Kao da nema vremena, ni svijeta ni sunca, kao da nema ni nas, a ovo što smo mi, to je netko, koji gleda kako nas nema.
Najedanput se sjeti Markovih pisama. Otvorila je pretince na tabernakulu i izvlačila sveščiće lijepo poredane i konopčićem povezane. Na svakom sveščiću datumi: "Od - do -". Na jednom uz datum: "Prva pisma". To joj je on pisao iz Zagreba u početku kad se ono nisu mogli sastajati, i slao kriomice po sluškinjama ili prijateljicama.
Na svim ostalima uz datum: "Iz rata". Ima ih nekoliko. Pisana većinom olovkom, na kojekakvom papiru i ratnim dopisnicama. Strašno i lijepo vrijeme!
A onda još jedan, posljednji sveščić: ispod datuma: "Prije vjenčanja". Onda, kad je kao mlada gospođa došla u svoj prazni stan, silom rastavljena od muža, očajna, ali puna pouzdanja i vjere, očekujući, kad god je zazvonilo zvono na vratima, da je to on, koji dolazi, ili bar vijest od njega.
Sad je ponovo stajala nad tim ispisanim hartijama, ali s drugim raspoloženjem. Nije više živ onaj, koji je to pisao! Mrtav je - tako glasi službeni akt, mrtav je: potvrđuje čitav svijet.
I u njezinu srcu, gdje je dosada uvijek bio živ: mrtav je!
Onda je ulazila u spavaonicu, bacala se na netaknuta bračna uzglavlja i posipala ih udovičkim suzama. Sve jednako onako, kao što to biva, kad ženi umre muž: suze, očaj, praznina.
Nitko ne muže reći da ga nije oplakala. I pokopala. Sa svim onim što tome pripada: mrtvačka misa za upokojenje njegove duše, kojoj je ona prisustvovala, duboka žalost, napokon i korotni listovni papir. Jednoga jutra - bio je slučajno baš utorak - iznenadi je Franciska s velikom kitom cvijeća i pismom. Od Pere, koji piše da ju je vidio s jednog od prozora vladine palače, gdje se zadržavao po poslu, kako izlazi iz crkve. On će joj se a podne najaviti telefonom. U prvi mah odlučila je da se neće odazvati. I skinula je slušalicu s aparata, samo da ne čuje poziva.
Ali šta se više približavalo podne, postajala je nemirnija. Htjela je izaći da prošeta Tuškancem, samo da odoli napasti. Onda je odustala i stavila slušalicu na aparat.
Na koncu konca: zašto ne bi s Perom razgovarala? Reći će mu da se vratila, ali da želi neku vrijeme biti sama. Pa to će reći i drugima.
Samo: oni se neće dati otpraviti. Molit će, moljakat će napastovat će je, zvat će je neprestano na telefon, kucat će po njezinim vratima.
Najbolje je dakle, ne javljati se. I ponovno je skinula slušalicu.
Ali kad je bilo oko podne, uznemirila se kao iglica na busoli. Vrzla se amo-tamo oko stola, pritiskala prst na aparat, i svakih nekoliko minuta prisluškivala na slušalicu i napokon čula dva-tri puta:
- Halo! Halo! Halo!
Perin glas.
I tako je opet počelo.
Slijedećeg utorka imali su se svih sedam sastati kod nje. Kao da se nije ništa dogodilo. Pero je doduše izjavio na telefonu da neće dolaziti k njoj kad su ostali kod nje, ali ona ga je molila neka dođe samo još avaj put.
I sve one dane do slijedećeg utorka - a bila ih je još sedam - komešalo se u njoj koješta. Sve neke odluke, neki planovi, promjene. Sve nova, novo sve, što ima da dođe.
Budućnost! Budućnost! Budućnost!
O prošlosti ni spomena. Samo jedan mali humak negdje daleke, u pozadini, s tankim križićem, što se gubi u magli,; od humka hrli naprijed široka, bijela, ravna cesta, a uz njezine krajeve kameni signali poput onih što broje kilometre, ali na njima nema brojeva nego samo posmijeh. Svaki se smješka. - Posmijesi života! - mislila je ona. Otkad-dokad i po kuji stup s tablom, kao oni natpisi što putnicima pokazuju smjer, a na njemu stoji ruka s upravljenim kažiprstom, kraj nje je natpis: - Ne okreći se! - Ne okreći se! - A guste brzojavne žice ječe s visokih stupova: - Vrijeme prolazi, požuri se! Požuri se!
Sve one dane makinalno, besvjesno činila je koješta, i tek sada shvaća zašto je to učinila.
Tako bi na primjer sjedila kod ručka i između dva jela nervozno čekala da Franciska donese slijedeće. Onda bi se digla, da uzme cigaretu i vraćajući se zaključala vrata svoje bračne sobe, a ključ stavila u jedan od pretinaca tabernakula. Odonda do danas nije više tamo ulazila. Uljenka se zacijelo ugasila pred Markovom slikom, ali ona nije na to mislila. Kad je drugi dan Franciska htjela pospremiti sobu, tražile su obje posvuda ključ. Ana se nije sjetila kamo ga je sakrila. Drugi put je prije spavanja, nakon što je ugasnula svijeće, skinula vjenčani prsten - koji nije nikad skidala s prsta - i stavila ga među stranice knjige, koju je čitala. Tu je ostao dva-tri dana, dok nije ponovo uzela knjigu u ruke. Začudila se otkrivši među stranicama prsten: sve te dane nije osjetila da ga nema na ruci, a nije mogla da se sjeti zašto ga je uopće skidala.
Tako je, prvi put nakon toliko godina, neki dan zaboravila proslaviti sa sobom godišnjicu prvog sastanka s Markom i prvog njihovog poljupca. Ta slava, doduše nije se izražavala ni u čemu svečanom ili bučnom, ali bi se još ujutro, u postelji, sjećala bolnim ganućem onog februarskog popodneva, kad se njih dvoje po gustom snijegu prošetalo oko Cmroka, gdje joj je obećao da će je čim prije oženiti. Drugi dan je odlazio u rat.
- I eto, Irina Aleksandrova - reče Giga tonom, kao da sama sebi nešto teško predbacuje. - Ja sam na taj dan zaboravila.
Još bi mogla nabrojiti nekoliko takvih stvari, koje su za nju dokazom da ima neka sila u njezinoj nutrini, koja tjera iz nje sve što je s Markom u vezi. Nekakav okrutan duh, koji bez pijeteta iznosi iz nje ono najljepše što ju je dosada ispunjalo.
Međutim se namjesto toga uvlačilo nešto drugo. Kako je ono maloprije rekla: planovi, kombinacije, sad ovakve, sad onakve, sad s ovim sad s onim čovjekom. Sve to onako na mahove, na preskoke, bez intenziteta, bez fiksiranja. Momentane predodžbe, koje bi izmjenjivale jedna drugu. Dvoumice, ispitivanja, mjerenja, kalkulacije, priviđanja, poređivanja, uvjeravanja, razuvjeravanja, kratke debate, pro i kontra: - Kako bi bilo ovo... Kako bi bilo ono... A što da je ovako... Šta opet da je onako...
I sve to nešto materijalističko, eksteriorno, bez nadiranja u dublje...
Kasnije se stvar izvrnula. Počela je da pretražuje, što ona znači za njih, za svakog pojedinog od onih sedam, koji čekaju na njezinu odluku. Koliko je koji voli, koji je voli više, koji najviše. Secirala ih je, prispodobljavala, sjećala se svega što su joj govorili, žrtava koje su joj pridonijeli ili htjeli pridonijeti, usluga, odanosti, obećanja. Pitala se koji će biti ustrajniji, vjerniji, nježniji.
Tu je onda zastajala. Tu ih je redom odbijala. Svi su joj strani i neugodni. Kad je samo pomislila da joj se netko približi usnama k licu, odmah je odvraćala glavu. Stresla bi se od jeze kad se sjetila da bi njihove ruke magle milovati njezine tijelo. Uhvatilo bi je gađenje na pomisao da bi morala biti potpuno njihova, pa i na trenutak.
Živjeti s kojim od njih, drugovati, snositi brige i svagdanje nevolje, njegovati ih, služiti im, oh da, to bi možda išlo, to bi se dalo, svakako - ali da te netko od njih uzme...
Za to valja voljeti. Bez ljubavi ona ne može biti ničija. Samo ljubav pomaže da se može podnijeti ono grubo, brutalno, životinjsko, što se u čovjeku javlja u takvim časovima. To joj je jutros potvrdio i franciskan.
- Ne čini se, Irina Aleksandrovna, i vama, da je to tako? - upita Giga iznenada Ruskinju, koja je gledala u nju sumnjivo žmireći očima.
- Sve žene ne misle kao vi, gospođo Giga. Mnoge možda misle, ali im je to teško ostvariti. Ne zavisi o nama kako se razvija naš život.
- Ja žalim takve žene - reče Giga. - Ja bih se radije ubila nego da budem nečija, čija neću da budem. A ubila bih i svakog onoga tko bi me htio uzeti na silu. Irini Aleksandrovnoj preleti smiješak preko napudrana lica. Giga je primijetila, ali nije ništa rekla. Prešla je dalje na svoje razlaganje. Pričala je sada, kako je kušala doznati kakvo je njezino raspoloženje prema svakom pojedinom. Voli li ona ijednoga, i koliko ga voli? Je li prema ikome njezin osjećaj nešto jači od simpatije, od prijateljstva?
Istina, neki su joj bili bliži, ako hoćete i draži od drugih, ali kako je sve to daleko do ljubavi.
Možda ima koji od njih koga bi mogla i voljeti, ali nije nikad na to pomišljala. Možda Pero, a možda i koji drugi. Valjalo bi ih bolje upoznati, biti s njima nasamo, a ne na tim njezinim sastancima, gdje je sve samo igra riječi, isprazna šala i površna zabava, da prije prođe vrijeme.
I ona odluči da ih pozove redom jednog po jednog, da ih prouči i iskuša, i da vidi kako se ona sa svakim pojedinim osjeća. Možda se između nje i jednog od njih stvori neko raspoloženje, koje bi moglo dovesti do kakve odluke, ta ona zna kako to biva, kad se nekog zavoli?
S Markom je bilo nešto sasvim posebno. Prije svega ona je bila još dijete, kad ga je zavoljela, nije uopće ni znala kako sve to izgleda u ljubavnim odnosima, niti je ikad zaustavljala svoje misli na tome kako izgleda u intimnosti muža i žene. Sjeća se vrlo dobro, da je često o tom počela misliti, a onda bi se njezine misli prestrašile i razbježale kao jato vrabaca, kad netko baci kamen među njih. A što se tiče Marka, on je išao za njom, pisao joj, čekao je pred školom davno prije negoli je ona s njim govorila. Ona ga je i voljela, prije negoli je s njim govorila.
Danas je ona potpuno druga, a oko nje je sve drugo. Muškarci koji joj se približuju, nastupaju odmah s nekim pravima i zahtjevima. Ima nešto nepodnošljivo i uvredljivo u onom njihovu: "Promislite dobro"... "Kajat ćete se"... "Vi ne znate šta gubite sa mnom"... "Molim vas, pa bit ćete moja žena!"... "Imat ćete sve šta zaželite"...
Ta je njihova prepotencija odbija i straši u isti mah. Osjeća da bi bila u njihovu životu uvijek nešto nuzgredno, a nikad glavno. Za onog advokata zanimljiv slučaj, za bankara vrijednosni papir, a za Dalmatinca orhideja u zapučku. I tako dalje. I tako dalje.
- Još smo manje mi za njih, mila moja! Stvar smo mi za njih! - usklikne Irina Aleksandrovna, evocirajući možda u sebi doživljena razočaranja i ponižavanja.
- Ali ja se ne dam, Irina Aleksandrovna! - čvrsto naglasi Giga. - Ja neću da budem ičija stvar, pa ne znam kako dragocjena, niti bih htjela da je čovjek moja stvar. Radije ako ga volim, da mu robujem, da mi bude gospodar. Moj gospodar, jest, ali ne vlasnik. Irina Aleksandrovna prinese čašicu s vinom k ustima i gucne dvije-tri kapljice, a onda držeći čašicu u ruci, reče:
- Sve je to lijepo, mila moja, samo kad može biti tako.
Giga se nije osvrnula na tu primjedbu. Odmah je nastavila dalje.
Onog istog dana kad je Pera telefonirao, javili su se i drugi. Ne što bi znali da se vratila nego jer su se kao obično propitkivali kad će se vratiti. Ona se javila i njima kao i Peri. Nije ni s jednim dugo razgovarala; izmijenila je sama nekoliko riječi i navijestila im veliki sastanak u slijedeći utorak, za osam dana. U taj će dan biti iznenađenja. Ona im ima reći nešta vrlo važno. Svi su, naravno, htjeli znati što, ali ni ona sama ne zna što:
- Vidjet ćemo!
Uz put je još svakom napomenula kako bi željela da dođe jedno veče prije toga k njoj. Sam, bez drugih. Htjela bi se onako malko razgovoriti, u četiri oka, prijateljski. Samo ne smije drugima ništa reći. I sa svakim je utvrdila koje će veče to da bude. Neka više ne telefoniraju, neka ništa ne pitaju, samo neka dođu u devet sati.
I svi su došli, svaki u urečeni dan. Prvi je bio Pero. Zahvalio se što mu je dala prilike da bude s njom nasamo. On je odavna želio da se s njom razgovori, da vidi kakva je ona to žena, šta hoće, šta misli i na što smjera tim svojim življenjem. Već joj je unekoliko natuknuo kako ne može shvatiti što ona radi. I kako joj je već saopćio, htio se povući. Jednostavno izostati. Usprkos tomu, što on nju vrlo voli i što bi mu bilo teško ne sastajati se s njom. Ali on nije zato tu, da bude jedan od onih, koji vuku kola njezine taštine. I koješta još, onako u metaforu.
Kratkim gestama ruku pratio je svoje riječi: pri tom su njegovi prsti izgledali kao živa, razumna stvorenja. Električno svjetlo ispod abažura igralo je na njegovim bijelim zubima, a oči su sjale sad življe, sad slabije, kao svjetiljke na jurećem automobilu, kad mimo njega prolaze drugi automobili.
Ona je šutjela, pustila ga da govori, da se otkrije potpuno.
Katkad ga nije slušala, jer su je vlastite misli zauzimale. Pitala se, bi li ga mogla voljeti i potvrđivala da bi. Onda je pokušavala iskonstruirati kakav bi mogao izgledati život s njim. I to je izgledalo kao kakav "puzzle": ona igra, u kojoj se slažu komadići jedan uz drugi. Pa je govorila u sebi: ovo ide, i ovo ide, i ovo ide potpuno, ovo pristaje, ovo se slaže, ovo spada ovdje. Tačno... tačno... tačno...
Po koji put je nešto zapinjalo, mala dvoumica, ali onda opet: ide, savršeno...
Samo kad je pomišljala, kako će je on uzeti i obljubiti, onda je hitro odbjegla od tih misli i slušala ponovo ono što on pripovijeda.
Napokon joj se prohtjelo da nešto pobliže sazna o njemu, kako je živio, šta je sve doživio, je li se ikad razočarao. Zato ga zamoli da joj kaže štogod o sebi.
On je na to rekao:
- Sve što ću vam povjeriti o sebi i o onom što sam proživio i osjetio, sve to malo znači. Ja sam danas drugi čovjek, jer hoću da sam onakav, kakvog vi želite. Naravno, ako vam je do toga da budem takav. Moje je uvjerenje da svi mi postajemo jedan po drugom i da se izgrađujemo jedan prema drugom. S jednom ženom čovjek živi na jedan način, s drugom na drugi. A isto, mislim, i žena. Vi ne možete biti ista s ovim ili s onim, da nije nizašto drugo, a ono radi toga, što će jedan željeti da budete ovakva, a drugi onakva, već prema tome što je u njemu. Ljudi su kao i knjige; jedna knjiga nekom govori nešto, što drugome ne može reći. Zato ću vam, iznijeti čitavu istinu o sebi, i što sam bio, i kakav jesam. Kakav ću biti sutra to će ovisiti o vama.
Ona se začudila i rekla:
- Kako, o meni? Vi ne znate uopće što ja namjeravam!
- Svejedno - odgovori Pero. - namjeravali vi ovo ili ono, svejedno ćete odlučiti o meni.
Nato joj je predao dugačko pismo, u kom je opisao svoj život.
Ona to neće sada čitati Irini Aleksandrovnoj, jedno, što joj ona ima još koješta kazati prije nego oni dođu, a drugo nije važno da ona njoj govori kakvi su svi ovi ljudi nego kako ona stoji prema njima.
- Meni bi bilo drago - reče Irina Aleksandrovna, - da znam o njima što više, ali svakako bih htjela da ih vidim kako izgledaju. Naravno, dosta je i u slici.
- Imam ja i to - reče gospođa Giga - i pokazat ću vam ih. Ostane li vremena, možda vam režem i štogod detaljnije o njima. Samo da svršim kako su protekli njihovi separatni posjeti.
Pero je, dakle, ostao dugo kod nje. Mogla su biti tri sata u noći, kad je otišao. Čitavo to vrijeme nije se dotakao ni njezine ruke. Nije joj se ni približio. Samo su se dotakle njihove čaše, kad je on napio u njezino zdravlje i dobru sreću.
Ona je uzdrhtala na taj doticaj čaša. Pogledala je u taj čas na njegove usne i pomislila, da se on sada digne i nasloni svoja usta na njezina: poljubila bi ga. To joj se nije dogodilo ni s jednim muškarcem, otkad je postala žena.
Prije odlaska htio je da mu odgovori na ono što joj je govorio, htio je znati, može li bar s malko nade otići odavde i hoće li se nada povećati do slijedećeg viđenja.
- Ne znam - rekla mu je ona. - Znam samo da ću vas vrlo rado vidjeti.
- Sama ili s ostalima? - upita on.
- Najprije s ostalima.
- A onda?
- Onda: do viđenja:
Kad je zatim legla, strovalile su se na nju misli kao kakva oluja. Opet je nastavila zamišljati svoj eventualni život s Perom. Igra "puzzle" razvijala se bez ikakvih poteškoća. Nije zapinjala nigdje. Bez ikakva: "ali" - bez i jednog jedinog: "ako". - I veselila se što je tako.
Vidjela se kako sjedi na njegovu krilu, kako drži glavu na njegovim prsima, a njegove oči nad njom svijetle sad jače sad slabije kao ono lampe na jurećem automobilu.
Drugi dan je došao drugi na red A onda u slijedeće dane, jedan za drugim, ostali. Kako su ti njihovi posjeti bili za nju bez dubljeg značenja, kako nisu bili kadri izbrisati dojmove što ih je Pero u njoj probudio, to ih ona neće pobliže opisivati. O njima se može reći samo to da su svi imali više-manje isti karakter. Svaki od gospode imao je samo jedno na umu: da se nalazi u noći sam, s jednom mladom gospođom u njezinu stanu. I svaki je to kušao iskoristiti. Jedan malko opreznije drugi brutalnije, već kako je tko drskiji, poduzetniji ili temperamentniji.
Prema tome su i trajali ti pohodi. Jedan je ostao sat i po kod nje, drugi nešto manje, slijedeći još manje, a jedan je nakon samih deset minuta frknuo napolje.
Zacijelo je njoj, Irini Aleksandrovnoj, jasno, kako su tekli ti sastanci. Ona će joj ispričati sve u malo riječi.
Jedan je najprije sjeo u fotelj i govorio kako je voli, kako bi sve za nju učinio, kako će je, ako hoće, odmah uzeti - i pri tom se od stolca do stolca približavao, dok nije prešao k njoj na divan, primio je oko pasa i htio da je poljubi.
Nju je to komično putovanje preko stolaca vrlo veselilo. Nije nikako mogla da uhvati onaj ozbiljni ton, s kojim je on izlijevao svoje osjećaje. I uhvatio je takav smijeh, da je on malko povrijeđen rekao:
- Ja se ne šalim, gospođo Giga.
Onda zasta, pa reče svečanije:
- Ja vas ozbiljno pitam: hoćete li postati moja žena?
- Drage volje - odgovorila je ona - samo uz jedan uvjet.
On je čitavo vrijeme, sjedeći na rubu divana, držao jedno koljeno gotovo na zemlji, kao da se sprema da će kleknuti, što je još više potcrtavalo komiku momenta. Na njezinu primjedbu reče odlučno:
- Pristajem na svaki uvjet.
- Ako mi obećate da me nećete nijedanput poljubiti - reče ona - onda ću poći za vas.
Što je bilo poslije toga: samo neko ženantno nadmudrivanje, dosadan razgovor, sve bez svrhe i povezanosti.
Napokon je gospodin otišao, rekavši pri odlasku:
- Meni je jako žao što ste baš danas tako slabo raspoloženi. Ali, hvala bogu, svi dani nisu jednaki.
Slijedeći je bio još komičniji. Taj je neprestano govorio o vanredno savršenoj formi njezina tijela. Doduše, to se ovako pod haljinom daje samo naslućivati. On bi je tako rado vidio bez haljine.
Pa je pri tom puzao od stolca do stolca, kao i onaj jučerašnji, dok nije dopuzao do nje i počeo joj milovati ramena.
Treći je bio savršeno bezobrazan. To je onaj, koji joj je darovao onu crnačku plastiku. Freddy. On je uzeo plastiku i stao joj tumačiti sve moguće skale erotike. Bavio se on godinama tim predmetom. Govorio je koješta u očitoj namjeri da je razdraži, a u stvari dražio je samo sebe. Pod konac dobio je malene sitne oči, kao praščić, kad ga češu iza uha.
Napokon ga je prekinula i stala pripovijedati o kućanstvu, o haljinama, a konačno prijeđe na svoje sne; pri tom je sama izmišljala, razmišljala, kao Šeherezada u "Tisuću i jednoj noći".
I druge posjete bile su samo varijante ovih prvih. Jedan je cijelo vrijeme pijuckao i postajao sve to poduzetniji, drugi je govorio samo a njihovom eventualnom bračnom putovanju: talijanska jezera - Pariz - Španija - Egipat - Monna Lisa - toreadori - kraljica Nefretete itd, a trećega je odmah, nakon što je stupio u sobu, uhvatio napadaj, sličan onome, što ga je doživio junak Maupassantove novele Ce cochon de Morin, samo s nešto blažim posljedicama. Međutim se približavao i današnji utorak, kad su napokon imali čuti njezinu odluku. Ona je ta već svakome posebno rekla i zamolila ih da neizostavna dođu. I onoga, koga je sinoć izbacila napolje.
Uza sve to što je ona svaki dan doživljavala dosta zabave i rastresenosti, nije to vrijeme prošlo tako jednostavno ni bez velikih unutarnjih nemira. Ni sada, u posljednji čas, nije još odlučila šta da učini. Današnji dan bio je samo očajna borba. Natezanje, kolebanja, prekopitanje, kao da je duša njezina pelivan ili clown, koji se trenira za svoju odlučnu produkciju. Počevši od časa kad se probudila - a to je bilo vrlo rano, još je bila potpuna noć - pa sve do sada: da to potraje dulje, poludjela bi ili bi skočila u vodu. Ona je kroz tih nekoliko sati prošla i proživjela sve faze svoga života, pretrpjela još jednom sve boli, osjetila sve strepnje, sumnje, očajanja, neutjehe, od djetinjstva od ovoga užasnog preloma.
Doduše poslije podne provela je neko vrijeme na telefonu razgovarajući s onom gospođom, ali sva njena dobra volja bila je namještena, sve je bilo samo tako da se nešto kaže i sakrije pravi obraz.
Ali inače...
Sad se Giga dosjeti da bi moglo biti već vrla kasno, a htjela je pokazati Irini Aleksandrovnoj njihove slike i reći joj nešto o njima prije negoli joj ona baci karte.
- Neću vam dulje pripovijedati, Irina Aleksandrovna - reče ponešto umorna, s naporom se dižući s divana. - Vrijeme je prekratko.
Onda pođe do tabernakula, izvadi nekoliko omota i fotografija, nekakav etui i jednu malu statuetu od terakote, stavi sve na stol pred Irinu i reče s malko prezirnim i malko porugljivim akcentom:
- To vam je moja galerija.


IV.
GALERIJA PROSACA

1. Advokat Mika. (Ulje).

Giga odmota iz zavijena papira maleno platno s uljenim portretom:
- Ovo je prvi. Advokat Mika Peruzović. To je, Irina Aleksandrovna, onaj, koji se sinoć ponio onako sablažnjivo kao Maupassantov gospodin Morin. Ali nemojte ga suditi samo po onoj provali temperamenta. Doduše, nije ugodno sjediti kraj vulkana, kad riga vatru i lavu, ali nije moguće poreći mu poseban čar i zanimljivost.
I Giga je pričala sve što je znala o advokatu Miki.
Bio je jedan od onih ljudi koji idu kroz život sigurno, ali nipošto nabusito. Doduše, s laktovima u džepovima od kaputa, praveći sam sebi špalir kud god prolazi, ali bez guranja i navale. Jedni su mu se uklanjali, jer su ga poštovali, drugi iz one indolentnosti koja goni ljude da se ne suprotstavljaju nigdje gdje ne moraju, a treći su bili oni, kojima je suđeno da se uvijek uklanjaju. Tako je advokat Mika išao ravno i većinom bez zapreka naprijed. A ako su zapreke i došle, odalečivao ih je i izranjavao radije s taktom i blagošću nego surovom naprasitošću. Tek jedno nije znao: ponizno se provlačiti.
- Samo ne zaobilaziti! - bila je njegova deviza i imao je pravo. Njegov je otac bio gostioničar u nekakvoj blatnoj i neutješnoj slavonskoj selendri, gdje je mnogo kartao i ženskario, a nakon svoje smrti ostavio samo dugove i neutjerive vjeresije drugih bećara raspikuća. Odavno udovac, volio je najviše - osim karata i žene - svoga jedinca, kog je svakako htio iškolati i osloboditi "ravne Slavonije", "zemlje ponosite", pa makar sam do smrti prosjačio.
- Bit ću prosjak, samo nek moj Mika bude gospodin! - znao je kliktati držeći na krilu kakvu žensku, dohvaćenu onako s reda, bez prebiranja; udarao je šakom kao za šalu i govorio:
- Moj će Mika u Beč na velike škole i neće on grliti kojekakve ovakve kao ja. Imat će on princesu, na svaki prst po jednu.
A Mika, malom svom dječaku, ako je slučajno bio uza nj, rekao bi:
- Mika, upamti, s kakvom se ženom družiš, onakav si i ti. Ja sam đubre, pa i volim đubre - al ti kad počneš, da ne biraš manje od princese! Stari Peruzović nije doživio da njegovu Miki dođe vrijeme da vodi kući princesu, jer ga je onog istog dana, kad mu je sin postao doktor, kod kartanja udarila kap. Gubio je toga puta, gubio sve do posljednje pare i izbacujući karte svom žestinom govorio:
- Nek vrag nosi sve! Meni više ne treba da dobijem. Nek odsada moj Mika dobiva! Meni samo preostaje da još jedanput zaigram, ali ne s vama lupeži jedni, nego ja i smrt, posljednji ferbl...
I puče mu pijana izreka u grlu kao žica na berdi.
Mika je dobio u Zagrebu mjesto koncipijenta kod jednog od onih starih predratnih advokata, koji su tražili svoje uzore u velikim evropskim reprezentantima svoga zvanja, osobito onima pariskim. To su bili većinom ljudi znanja i duha, načitani, poznavaoci stranih jezika i kultura, izvrsni govornici debateri, verzirani više-manje u svim područjima ljudskoga znanja. Procesi što su ih vodili, bili su dramatske senzacije, na koje je hrlila Publika i vraćala se s njih puna udivljenja. Klijentu, koga su oni branili, pretraživali su sve duševne trzaje i pa makar bio najokorjeliji zločinac, nalazili opravdanja za njegov čin u misterijama ljudskog bića, u neodoljivoj okrutnosti udesa ili neslomljivim zakonima osjećaja. Ali i u sitnim konfliktima svagdašnjeg života, u malim razmiricama i sukobima, znali su upućivati svoje klijente na velikodušnost i strpljenje, obzirnost i čovještvo. Ponosni, odbijali su sve sumnjive poslove i onda kad su vidjeli da im drugi otimaju popularnost i klijentelu. A i oni, koji su među njima bili manje skrupulozni u nastojanju da dođu do imetka i bogatstva, i oni su iskorištavali samo jače i moćnije, a štedjeli slabe i siromašne. Tražili su radije karijeru javnog i političkog života, do kojih su se uspinjali oportunitetom i kompromisima, pa se tako lišavali prigovora da zarađuju na tuđoj nevolji.
Mika je od svog šefa poprimio čitav gospodski stav i ponosnu dostojanstvenost, koje nije više nikad izgubio, usprkos brutalnim ratnim i poratnim vremenima, koja nisu nijednu kastu tako demoralizirala kao njegovu. On je odmah vidio da zvanje, kojemu se on hoće da posveti, uza sve svoje krutosti i tvrdoće, može biti humano i uzvišeno isto kao i liječnička, a katkad možda i više. I nastojao je da steče što više znanja i iskustva, ne samo u svojoj struci nego u svemu što je otkrivalo čovjeka i njegovo mišljenje, djelovanje i osjećanje. Čitao je neprestano, kad god mu je posao dopuštao. Velika biblioteka njegova šefa stajala mu je na dispoziciji. Zanimao se najviše za historiju, memoare, filozofiju, a napose je bio zanesen grčkom tragedijom, Shakespeareom, Rabelaisom i don Quijoteom.
Mika je također imao mnogo smisla za humor. Njegov je duh bio neiscrpno vrelo dosjetaka. Njegova je fraza bila uvijek umotana finom i diskretnom ironijom, njegov izraz bez banalnosti i nametljivosti, a misao puna i logična, katkad, većinom u replikama paradoksna.
Na njegovu krupnom, širokom, uvijek nasmijanom licu gotovo da i nije bilo obrva; s izbočenim zigomima, slavensko, bez balkanske opornosti, u koje su se uvukle dvije sitne smeđe očice, što su se lukavo izgurkavale ispod ponešto komotnih vjeđa, a sred koga se je pametno svjetlucao malen, ćubast i mastan nos. Tanke, obrijane i neizrazite usne otvarale se u razgovoru bez velikog tempa, pri čemu se je u stalnom ritmu dizala i spuštala gola bradica, naslonjena na dva debela podvoljkasta obruča.
Tijelom masivan, sa decentnim trbuhom, koračao je odmjerenim koracima, ne žureći se nikada, nešto zaduhan kao da inklinira na astmu.
Na ulici pozdravljao je dame velikim, galantnim komplimentom, raširivši svoje puno lice u jedan devotno-slatki posmijeh, koji je sezao od jednog do drugoga uha. Muškima bi samo zaklimao svojom mesnatom vrlo malom rukom, i to desnom, koja je uvijek bila gola, kao što mu je lijeva uvijek bila u svijetložutoj rukavici od jelenje kože.
Odjeven elegantno, uvijek po najnovijoj modi, bez ikakva pretjerivanja, osim malko napadnih kravata i koketnog rupca u lijevom džepu od kaputa, preoblačio se vrlo često, ne noseći nikad jutrom i popodnevom isto odijelo. Uopće: garederoba je bila njegova slaboća. Njegovi ormari bili su krcati kao u kakvog velikog glumca. Na tucete kravata, hrpe ovratnika, gomile košulja u svili, platnu, zefirima, popelinima, oksfordima, bezbroj čarapa i rubaca u svim bojama i vrstama. Cipele na desetke, kao kakva mondenka, kabanica, raglana, mantla, u svim formama, odijela za sve prigode osim za sport.
Bio je oduševljen protivnik svakog sporta. Uživao je samo u lijepim gospodskim utrkama, gdje ga je zanosio konj svojim krasnim tijelom, plemenitim elanom i poštenim natjecanjem, bez ljudskog nadmudrivanja i podmetanja. Mrzio je trkače, plivače, osobito plivačice, bicikliste, boksanje, a najviše nogomet. Nogomet mu je bio non plus ultra ljudske gluposti. Njemu je pripisivao svu dekadansu današnjega odgoja i ono besprimjerna neznanje, koje je tipično za današnju mladu generaciju.
- Nekad je čovjek stjecao ugled i popularnost glavom, a danas nogom! - znao je govoriti gledajući po dnevnicima i magazinima slike sportskih šampiona. A onda bi dodao:
- Rat i nogomet su dvije najveće katastrofe, koje su snašle kulturni svijet u početku dvadesetog vijeka. One su podivljale čovjeka.
Još jedan sport bio mu je nesmiljeno oduran: politika. On je i nju stavljao u rubriku sporta. Ne što bi ona po sebi bila nešto nepotrebno ili nezanimljivo nego jer je davala prilike da se istaknu najnevredniji.
- Čudnovato žensko - ta politika - govorio je
- rađa samu nedonoščad!
I držao se daleko od svih pokreta i političkih petljanija. Njega je vrlo zanimao nacionalni život i progres, bio je u duši iskren patriota, a to je i dokazao za vrijeme vrata; ali gadilo mu se društvo svih onih rabagasa, afarista, korupcionera, koji su na račun svoga patriotizma postali bogataši i silnici. On se kao austrijski rezervni oficir, predao Rusima i stupio u dobrovoljačku, četu, sudjelovao u svim borbama protiv centralnih vlasti. Kad je rat svršio, htio je u svom entuzijazmu ući u državnu službu i posvetiti svoje znanje i zanos svojoj zemlji. Ali kad je vidio, kako čitava masa ljudi prezentira domovini račun i traži nagradu za izvršenu dužnost, on je nešto iz bojazni, da ne bi tko i njega držao za vjerovnika domovine, a nešto iz gađenja nad tim, ostavio ministarska predsoblja i vratio se svome šefu u Zagreb. Posvetio se opet zvanju koje je zbog rata morao ostaviti.
Poslije malo mjeseci umre njegov šef, koji je bio udovac bez djece. U njegovu stolu ležalo je na Miku adresirano pismo, koje je ovako glasilo:
"Dragi Mika, kako znaš ja sam uvijek nastojao da svojim klijentima učinim samo dobro. Ima ih među njima i takvih, kojima čitava egzistencija ovisi samo o njihovu advokatu. Ja ih ne mogu prepustiti kome god. Ima nas danas na žalost svakakvih. Ali tebe poznam i znam kakav si, pa ti ostavljam svoju kancelariju sa svim poslovima u njoj, sve svoje pokretnine i knjige, koje si toliko volio. Pokretnine u mom stanu, ono malo zlata i srebra, kućicu i vrt kod Žavera unovči i upotrijebi za odgoj moga malog nećaka, sina moje sestre, i budi mu skrbnikom umjesto mene. U blagajni nalazi se u jednoj niklastoj kutiji 1015 komada zlatnog novca, napoleondora, austrijskih dukata, 10- i 20-krunaša, dolara i njemačkih maraka. To je zlato deponirao kod mene neki mesar, o kome ćeš naći podatke u onoj kutiji, neka mu ga sačuvam, dok se ne vrati iz rata. U slučaju da pogine, ostavlja meni taj novac. On nema nikakve potvrde - nije je htio uzimati. Do danas nisam mogao saznati šta je s njim. Sačuvaj taj novac i vrati mu ga kad dođe. Doznaš li da je poginuo i da nije ostavio za sobom ni žene ni djece, onda je novac tvoj i raspolaži njim, kako ti se svidi.
Ovo je moja posljednja volja."
Tako se Mika odmah iz početka našao u sređenom i unosnom poslu, kome je on nastojao sačuvati isti onaj renome otmjenosti i besprijekornosti, što ga je imao za života njegova predšasnika. Za malo vremena postao je Mika uvažen i vrlo tražen advokat, proširio je svoje veze, ušao u uprave velikih poduzeća i banaka i stekao velik utjecaj. Nije se gurao ni nudio, ni nametao, ali nije se ni nećkao niti izvlačio dekorirajući se lažnom čednošću. Kad nešto nije htio, onda je to odbijao kratko i odlučno.
U poslovima nije poznavao kolebanja i uvijanja, a najradije se hvatao onih najzamršenijih. Gdje god se isticao kakav problem, tu se on s užitkom zadubio i zakačio. Pa je kao što je volio beznadne i bezizlazne pravne slučajeve i procese, koji su puni misterioznosti i jakih konflikata, tako je rado pred sobom imao vješta i pametna protivnika. Jednom se odrekao zastupanja u korist nekoga mladog branitelja samo zato što je protivnički zastupnik bio takav mediokritet, da mu se sažalio kad je pomislio kakav bi izgledao pred sudom, publikom i vlastitim klijentom, kad bi se on uhvatio s njim ukoštac.
Jednom, dobivši proces, jer je protivnikov branitelj bio potpuno nedorastao svojoj zadaći, uskliknuo je u sudbenoj dvorani, pred svima:
- Dragi kolega, samo šarlatan, kao što sam ja, mogao je dobiti ovakav proces!
Najkomičnije je to, što se taj gospodin, kasnije, kod apelacije, pozvao na ove Mikine riječi. I izgubio je proces r kod apelacije. Na stotine takvih anegdota kola o njemu po Zagrebu; sve one dokazuju njegovu pronicljivost duha i oštrinu zapažanja, zbog čega je toliko voljen i toliko izbjegavan u društvu. Ni suci ni državni odvjetnici nisu se osobito radovali, kad su znali da on sudjeluje u procesima, u kojima su oni zaposleni, jer on nije ni njih štedio. Znao je biti vrlo neugodan. Uhvatio bi se katkad za koji njihov izraz, za frazu, za gest i tako ih vrtio i komešao u smiješnim kapriolama svojih dosjetaka, ironije, sarkazma, paradoksa, da su se više puta osjećali upravo bijedni, usprkos dostojanstvu svoga zvanja.
Jednom je branio neku primalju, koja je bila optužena radi zločina pometnuća, kojim je prouzročila smrt svoje pacijentice, neke sumnjive djevojke. Državni odvjetnik isticao je pogubnost za društvo od djelovanja "tipova", kao što je ona primalja. Pošao je tako daleko, da je upro prstom na buduće statistike pučanstva, koje će "zbog praktike ovakvih individua" pokazivati takav nazadak, "da će doći u opasnost obrambena snaga naše zemlje".
Mika se igrao frazama državnog odvjetnika kao da bacaka oko sebe ping-pong kuglice:
- Uzevši u obzir entuzijastični elan rasplođivanja, kojim je obuzeta naša poštena i nepokvarena rasa, ne vjerujem da bi uništenje jednog luetičkog embrija, jer je konstatirano da je ona nastradala djevojka bila luetična, moglo i malo utjecati na statistike pučanstva naše zemlje, ili umanjiti kapacitet naše obrambene snage. Zapriječiti da se takav embrio razvije u čovjeku, visoko je moralno djelo i po tom je ova uboga primalja u pravom smislu riječi dobrotvorka čovječanstva. Ako je imala nesreću, da je pacijentkinja nastradala pod njezinom rukom, to opet nije kriva ona nego siromaštvo one jadnice, koja nije mogla potražiti iskusna liječnika, kao one dame iz boljega društva, koje zdrave i imućne, ne iz nevolje nego iz kaprice, neće da imaju djece ili kako se one u svom otmjenom žargonu izrazuju: "pankertije".
Primalja je bila kažnjena samo na jedan mjesec zatvora radi prestupka što je nehotice i neoprezom ugrozila ljudski život.
Eto, takav je bio Dr. Mika Peruzović u svom zvanju, u odnosu s ljudima, u javnom životu. Tu ga je pratio uspjeh i, voljela sreća. Više sreća nego ljudi. Jer ne može se baš ustvrditi da je imao mnogo prijatelja. Uzrok je tome možda bio baš u njemu, jer nikad nije osjetio potrebe da se približi i povjeri ljudima, i jer je uvijek izbjegavao svaki intimitet s njima. Odbijao ih je i svojim superiorno-ironičkim načinom, koji iako nije vrijeđao, a ono je imao u sebi neki prikriveni prizvuk omalovažavanja. Već u samom njegovu nagovoru, popraćenom širokom gestom i blagonaklonim posmijehom, bilo je nešto od tog prizvuka. Razumije se da su ga ljudi slabo voljeli i stoga što su ga morali, i protiv svojo volje, vrlo uvažavati. A i što je bio neovisan i što nije trebao ničije pomoći. A, najviše stoga što je u poslovima imao uspjeha. Napokon bilo je još nešto što mu je oduzimalo simpatije ljudi: njegova spremnost da svakome, tko god je to od njega tražio, pomogne bez ikakva okolišanja ili prigovaranja. Pri tom bi se onda uvijek uozbiljio, nestalo bi s njegova široka lica dobroćudnog prezira, pa bi s velikom, mirnom gestom pripravno odgovorio:
- Zašto ne, drage volje! To je bagatela! - A onda kad je onaj odlazio: - Stojim uvijek na raspoloženju! Molim i drugi put!
I tko je jedanput tako dolazio k njemu, nije se više vraćao. Ni onda ako je već kvitirao primljenu pomoć. Mikina spremnost razoružavala je zauvijek i najbezobzirnije molitelje.
Koliko je god advokat Mika bio siguran u životu, okretan u poslu, spretan u općenju s ljudima, sa ženama je bio slab i nesiguran. Ne što on ne bi znao s njima razgovarati ili ih zabavljati i interesirati. Naprotiv, kao duhovit "causeur", neumoran i galantan kavalir, bio im je simpatičan i voljele su ga vrlo, pozivale k sebi i otimale se o njegovo društvo. Kad je prisustvovao kakvim žurovima ili večerama, okupljale bi se oko njega najljepše i najizabranije. On je onda briljirao među njima: prosipao je svoje lijepe fraze i duhovitosti kao konfete. Imao je pri ruci sav kompendij modernog života i znao je sve, što zanima današnju ženu. On je bio upućen u sve tajne ženske mode i kozmetike, razumio se u sve vrste štofova i krzna, poznavao najmoderniji roman, najsenzacionalniji film, pjevuckao posljednji šlager, naučio najnoviji ples - iako je to bilo prilično naporno za njegovo krupno i neelastično tijelo - prisustvovao svakoj premijeri i znao sve tračeve, koje nije prenosio, ali je bio, kako se ono veli a jour, kad su se pretresali. Je li se takvo društvo nalazilo u kakvu restoranu, to je on častio sve najboljim jelima i pićima, većinom šampanjcem, a kad su se razilazili, sve je već bilo plaćeno. Mika je samo namignuo konobaru i bilo je u redu. Ako se dogodilo da dođe prodavač cvijeća, to je uzeo čitavo cvijeće i porazdijelio ga među nazočne gospođe. Muškarcima to nije bilo prijatno i kušali su da se revanširaju. Ali on ih je u tom uvijek znao spriječiti i rekao:
- Siromašni beskućnik i neženja, kao što sam ja, može samo ovako da se donekle oduži za ugodne večeri sprovedene u vašim kućama.
U takvoj jednoj prigodi netko mu je primijetio kako je ludo trošiti toliki novac za šampanjac, a on je odgovorio:
- Ja ne mogu sjediti kraj dekoltiranih dama i piti: špricer!
I išlo je uvijek dobro i glatko sa ženama, dok je Mika bio u društvu, jer onda je on znao šta će i kako će, ali čim se našao s kojom nasamo, koja ga je zanimala, s kojom je želio biti u društvu, kojoj je nastojao da uđe u milost, onda je to drukčije izgledalo. Postajao je plah, nervozan, ženiran kao kakav seminarist. Pravo čudo, kako se promijenio. I što mu je žena bila draža, to je bila gore. Kao da ga je uhvatila trema. Jednostavno nije nalazio prelaza u razgovoru. Pogotovo se gubio, kad je kušao da iskaže svoje simpatije za nju ili da unese u situaciju onaj intimitet, koji je potreban da se dođe do cilja. Doimao se u tim časovima tako komično da je postizavao obično protivan efekt od onog za kojim je težio.
Mika je bio previše pametan, a da ne bi shvatio kako je tada smiješan. I zbunio bi se potpuno. Desilo se stoga više puta da se digao i otišao, ako ga slučajno nije koji novi posjetnik izbavio iz te situacije ili ako njegova partnerica nije imala toliko nazočnosti duha, da svede u tok poremećenu konverzaciju.
A događalo se katkad i to, da je Mika ostavio sve preambule i ne opipavši prije terena izabrao onu metodu osvajanja, koje najmanje uspijeva, koju žene, sto imaju i malo ukusa, povrijeđene, odbijaju. Postajao je nenadano agresivan. Uhvatila bi ga neka momentana srdžbo na sebe, na ženu koja sjedi do njega, ili je to možda bila neka vrsta neodgovornog ludila ili potreba da se saopći, pa bilo to i najbrutalnijim načinom, i primio bi čvrsto njezinu glavu i obasuo je naglim i halapljivim poljupcima.
Tako je bilo i sinoć s Gigom.
- Dragi prijatelju Mika - rekla mu je ona, iznenađena - pa vi ste totalno poludili! Kako bi bilo da sađete na ulicu i da se tamo rashladite?
Poslije desetak minuta nalazio se na ulici. Možda je baš ta njegova plahost i nespretnost i bila glavni uzrok zašto se Mika nije nikada ženio. Prošao je davno četrdesetu, a još je bio neženja. U nekoliko je navrata htio sebi naći ženu. Pomišljao je na ovu i onu. Ali: ili su mu je spretniji odnijeli ispred nosa, ili je odmah iz početka sve sam pokvario. Ima već nekoliko godina što se bavi mišlju da oženi Gigu Barićevu. Ali tu je prije svega našao neriješene njezine odnose; onda se nekoliko njih, a među njima bilo je i mladih i ljepših od njega, otimalo za nju; napokon činilo mu se da se ona sa svima njima samo igra. A volio ju je vrle, nema sumnje, volio ju je više nego ikoju ženu dotada. To je on njoj i rekao, već nekoliko puta, naravno: na telefonu.
Ona se svaki put slatko nasmijala i gonila ga neka to kaže još jedanput. A on je, hvatajući od nevolje njezin ton, ponavljao jednu te istu frazu, u svim jezicima, koje je poznavao:
- Giga, ljubim vas!
Mika se prvi put sreo s Gigom u svojoj kancelariji. Bilo je to poslije rata, kad je nakon smrti svoga šefa on već bio preuzeo njegov posao i njegove klijente. Među tim klijentima bio je i Gigin otac, koji je umro po prilici u isto ono vrijeme, kad i Mikin šef. Dvije-tri nedjelje kasnije.
Giga je došla k njemu radi svoga nasljedstva, jer on je bio sada izvršitelj oporuke. A i u svim ostalim pravnim stvarima on ju je zastupao, pomogao joj da se oslobodi najamnika, koji nisu htjeli izaći iz njezine kućice, umjesto nje intervenirao kod ureda i vlasti, za porez, za takse, za sve i najmanje sitnice, koje tako besmisleno kompliciraju svagdašnji građanski život i ogorčavaju svagdašnji naš hljeb. Sve je to učinilo da se Giga sprijateljila sa svojim advokatom. On je počeo zalaziti k njoj, ne hoteći da se ona muči dolazeći k njemu i čekajući u kancelariji, ako je slučajno bilo drugog svijeta. Ti pohodi nisu bili strogo poslovni, jer je Mika svaki put nosio svojoj klijentici kitu cvijeća, ili kutiju slatkiša, kakvu knjigu, novu gramofonsku ploču ili kakvu drugu malenkost, sretan, kad god ju je mogao bilo kako iznenaditi i razveseliti.
Prve dvije-tri godine glavni predmet njihovih razgovora i briga bilo je pitanje: kako da se otkrije boravak njezina muža i je li on uopće živ. Veliki intenzitet i skoro fanatična nestrpljivost, s kojima je ona nastojala da se riješi taj problem, njezina žalost za izgubljenim čovjekom, njezina puna vjera, da će se on jednog dana bilo otkuda javiti ili bilo kada vratiti, nisu dopuštali Miki, da i pomisli na neko približenje toj ženi, za koju je već ispočetka osjećao mnogo više od poslovnoga ili društvenog prijateljstva. On je imao toliko respekta prema njezinoj nesreći, da je i sam trpio zbog one strahovite neizvjesnosti, koja je nju toliko mučila. On je doduše računao s time, da bi ona mogla postati njegova, ako se ne vrati njezin muž, pa je katkad i zaželio, da to tako bude, ali je ipak sve učinio i sve pokušao, mnogo se mučio i mnogo potrošio da sazna, šta je s Markom Barićem. On je stupio u vezu sa svim uredima Crvenog Križa, s biroima za potražnju izgubljenih ratnika, poslao jednog čovjeka u Rusiju, alarmirao konzulate i razne prijatelje u inozemstvu. Ali sve bez uspjeha.
To jest, imao je pritom zapravo i jedan uspjeh: našao je onog mesara, čiji je zlatni depot kod njega pohranjen. Poručio je, da bi se rado vratio kući, samo ne zna, hoće li mu biti dopušten povratak. Kad bi ga samo tkogod obavijestio i pribavio mu to dopuštenje. Mika se odmah za to pobrinuo, ali mesar nije dolazio. Možda su mu boljševici zabranili da se vrati, ili se nešto drugo dogodilo, pa sad ne može natrag.
Napokon se Miki učini, da se Giga pomirila sa sudbinom. Kao da je već rezignirala. Kao da su nagovaranja prosaca, a i njegova, da napusti vjeru u muževljev povratak, da se ostavi čekanja i da živi svoj život, ipak djelovala na nju. Ona je postajala veselija, nije ga više toliko tjerala da potražuje za Markom, obećavala je svojim kavalirima, da će se ipak jednom odlučiti da im odgovori na njihova nestrpljiva pitanja. Nedavno ga je zamolila da uredi što prije, da se službeno proglasi, kako je njezin muž nestao i umro. Tako je došlo da je i Mika s punom nadom čekao onaj odlučni utorak. Računao je sa svim onim, što je on za nju kroz ove tri godine učinio, i s time, što joj nitko od svih njih nije bliži od njega. On je već stekao neko pravo na nju. Ta se hipoteka ne da više tako lako brisati. Istina, on nije mlad, ali i ona nije više mlada djevojčica. Neki su doduše i imućniji od njega, ali i s onim šta on ima i zarađuje, dade se živjeti udobno i bezbrižno. A na koncu konca ona ga pozna dobro, zna kakav je čovjek, uvijek se s njime slagala, nikad nije među njima došlo do kakva velikog razmimoilaženja u pogledu životnih pitanja i shvaćanja najodlučnijih problema, pa što bi je moglo navesti da se ne odluči za nj?
Možda mu je u taj mah sinulo kroz svijest:
- Ljubav?
Onda se odmah zapitao:
- Za koga?
I pustio da mu prelete kroz misli onih šest konkurenata i mjerio ih je svakoga pojedince, a onda prema sebi, skrupulozno, s osjetljivom vagom svoga duha. Nije im oduzimao nijedne, ni najmanje vrline, rado je konstatirao njihove pogreške i manjkavosti. Bio je sretan, kad je već prvoga odbacio i zaključio, kako je isključeno, da bi Giga mogla voljeti takva čovjeka. To se isto dogodilo i s drugima.
I klicao je sam u sebi:
- Pa da! Takvi se ne vole!
Ali malo poslije opet se promijenio. Snuždio se, kao da su mu se polomila krila:
- Ali tko zna! Žene su katkad tako glupe!

2. Konte Šime Simeoni. (Profil).

Giga dohvati komad hartije:
- To je u malo minuta skicirao jedne večeri, ovdje kod mene, jedan đak slikarske akademije. Vrlo interesantan profil, Irina Aleksandrovna? Što ne?
Ruskinja uzme sliku:
- Aristokratski tip.
- I jest aristokrat - prihvati Giga. - Dalmatinski konte, koji tvrdi, da je direktni potomak starih Rimljana, pa ne će ni da čuje, kad mu se veli, da je samo venecijanski plemić, čija se porodica prije tri četiri vijeka doselila s laguna na dalmatinsku obalu.
- Nipošto! - bunio se on. - Mi, Simeoni, mi smo dalmatinski starosjedioci. Mi, i samo još dvije tri porodice. Mi smo bili tamo još prije negoli su Slaveni došli na Jadran. Kolika razlika između nas i onih venecijanskih doseljenika! I po tipu i po shvaćanju.
- Mi smo, - reče Giga, - malko ironično dobacivali: - Naravno! Naravno! Ali on je još uvjerljivije prihvatio:
- Svak u Dalmaciji zna, da su moga oca njegovi prijatelji nazivali u šali: Mark Aurelije, jer je baš izgledao kao taj slavni car, iako nije bio tako mudar.
- To vam rado vjerujemo! - upade mu u riječ advokat Mika, koji je također bio nazočan.
- Dalmatinac je, - nastavi Giga, - bijesno pogledao advokata. Pobojala sam se, da ne dođe do sukoba. Zato sam se naglo obratila onom mladom slikaru i zamolila ga, neka mi s nekoliko poteza nariše konteov profil, a onda sam rekla konteu:
- Pošto namjeravam doskora u Rim, ponijet ću sa sobom vašu sliku, da se lično uvjerim o tome, što nam pričate.
Konte se odmah smirio, sjetio se valjda nečega i odgovorio sa smješkom:
- Najvolio bih, signora Giga, kad bi sa mnom tamo putovali.
U prizvuku tih riječi bilo je nešto, što je odavalo tragove pouzdanja i očekivanja u konačni uspjeh i ispunjenje njegovih nada.
Konte Šime je bio uvjeren, da će Giga biti njegova i ničija druga. Ne bi bio čisti, punokrvni Dalmatinac, kad ne bi u to vjerovao. Samodopadnost, koja je graničila sa simpatičnom prepotencijom, arogantno isticanje svoje ličnosti, koja ne podnosi omalovažavanja, velike riječi, još veće geste, gruba neka noblesa, koja je urezivala u kutu njegovih usana dvije prezrive kose crte, čiji bi se vrh, kad bi se protegla, sastao upravo među nosnim otvorima, bile su njegove glavne izvanje karakteristike.
Sva je ona grupa prosaca bila za nj samo čudnovata smjesa snobova, parvenija, barbara, troglodita, ebrejaca, Cimbra i Teutona, kako se on izražavao, kad je o jednom ili drugom govorio: On je na njima kritizirao sve: i dobre i zle njihove strane. Ništa nije moglo naići kod njega na puno priznanje. Sve je stavljao pod mikroskop svoga prezira i svoje suverene sprdnje. Njihove manire, njihove fraze, odjeću, zvanje, govor, znanje, u jednu riječ: sve od čega su bile sastavljene ličnosti njegovih protivnika.
Masom posebnih epitetona, kojima obiluje dalmatinski žargon, opsipavao ih je on, kad god nisu bili nazočni:
- Makako, Tangaro, Cukun, Každrafo, Njoko, Patata, Šempio, Kagapulito, Mužo da žlavadenti, Testa de cavolo, Beštija de San Antonio.
I tako dalje.
Giga je htjela znati, šta sve to znači i on joj je s obilnim deskripcijama objašnjavao svaki taj izraz, među kojima je bilo i nekojih, koji se u pristojnom društvu ne bi smjeli ni izgovoriti.
Uza sve to konte Šime nije bio rđav čovjek. Naprotiv, on je bio čist u svojim osjećajima, nepokvaren i bez cinizma. Trivijalnost izraza nije bila produkt njegova duha, nego navika, što ju je poprimio od ambijenta, iz koga je potekao.
U jednoj tijesnoj trogirskoj ulici, koja vodi na trg katedrale, stoji čedna, prilično derutna, pocrnjela venecijanska - gotička palača, sa šiljastim prozorima i jednom triforom u prvom katu. To je patricijski dom konta Simeoni.
Tu se rodio konte Šime i čitav niz njegovih otaca do u mračne srednjevjekovne dane, kad je ta kuća bila još nova i bijela u svojim kolonama i pilastrima. U onim mračnim odajama, punima prašine i paučine, prošao je i on svoje djetinjstvo uz plačljivu i bigotnu majku iz kaštelanske porodice de Cippico i naprasitog i brutalnog oca, konte Girolama.
Majčina je krv donekle utišala u Šimi naglost Simeonijevih, i on je bio mnogo uravnoteženiji od svoga oca, iako je još mnogo toga ostalo, što je jasno pokazivalo čiji je odvjetak.
Još je nešto poprimio Šime od matere: bogoljupstvo. Bio je i ostao pobožan i onda, kad se obično taj osjećaj gubi ili bar popušta.
Stari Simeoni nije volio popova ni crkve. Radi toga bile su u kući vječne prepirke. Znao je s upravo bjesomučnim fanatizmom grditi katoličke svetinje, što je u njegovoj pobožnoj ženi izazivalo strahovito raspoloženje, koje je često graničilo s očajem. On ju je jednostavno mučio svojim ateističkim ekspetoracijama, pogotovo ako se to događalo u nazočnosti njihova djeteta. Znala je u tim časovima pobjeći s djetetom u najudaljeniju sobu, na tavan, u podrum, samo da ne čuju blasfemije starog bogohulca, koji je onda zapadao u paroksizam i izmišljao najčudnovatije i najkruće svetogrdne izraze. Mati je pritiskala uza se dječaka i zatvarala mu dlanovima uši vičući kroz suze i jecaje:
- Šime moj, ne slušaj! Ne slušaj!
Međutim je stari razbacivao ženine krunice, molitvenike i svece u njima, gasio kandila na kućnom oltariću i prosipao cvijeće, što je stajalo pred drvenom Madonom u velikoj niši, u kućnom trijemu.
Kod jednog od takvih napadaja stari je bio poletio niz kamene stube, da opet izbaci cvijeće, kojim je pobožna ruka okitila kip u trijemu, ali pritom topuze tako nesretno, da je udario leđima o rub jedne stepenice i prebio hrptenicu. Na dva mjesta, kao da je staklena šipka.
Gospođa je Simeoni vidjela u toj nezgodi prst božji. Jedina joj je utjeha bila, što je došla na vrijeme, pa je mogla pozvati opata, koji je uzeo grešniku s umirućih usana pokajanje, dao mu zadnju pomast i pomirio ga s Bogom.
Bila je to vrlo ganutljiva scena. Stari je hroptao i u hroptanju molio, da se donese iz trijema ona Madona, koju je on toliko vrijeđao, zahtijevao ženine krunice i molitvenike, stiskao ih prstima, koje su grčevi savijali, i vikao u užasnim bolima:
- Oprosti mi, Gospe sveta! Gospe sveta, oprosti mi!
A blijeda starinska statua smiješila se ljubazno i opraštala mu očevidno, u svojoj neopisivo milostivoj blagosti.
Taj je slučaj održao Šiminu vjeru. Nikad nije bilo u njemu kolebanja ili sumnje. Vjerovao je čvrsto, bez majčine bigoterije, išao svake nedjelje u crkvu i ispovijedao se u većim razmacima. Nerado je slušao diskusije o vjerskim stvarima, nije nikada psovao, ni onim običajnim, stereotipnim psovkama, koje su inače na ustima velike većine njegovih zemljaka.
Svršivši univerzu u Beču, gdje je studirao romanske jezike, vratio se kući. Imanje je dao kmetovima na obrađivanje, a od prihoda je mogao bezbrižno i udobno živjeti. Ispočetka je htio da bude profesor na gimnaziji. Zatražio je mjesto i bio imenovan u Splitu.
Nekoliko mjeseci išao je u školu i podučavao u višim razredima talijanski jezik i književnost. Najednom mu je sve to dodijalo. Ne toliko đaci, s kojima je rado radio, i koji su ga voljeli zbog lijepog načina predavanja i rado mu praštali sve one drastične nazive, koje im je nadijevao, koliko profesori, direktori, inspektori, birokratski sistem u školama i svi oni apsurdi, koji su se uvukli u nastavu s tendencijama, da mladež bude tijesto za dobre građane, a ne za dobre ljude.
Direktni povod njegova odlaska s gimnazije bio je sukob sa školskim inspektorom. To je bio neki pedant, Slovenac, koga je bečka vlada poslala u Dalmaciju, da ukroti - kako su službeni akti govorili - "razulareno" srednjoškolsko đaštvo, koje je često i vrlo bučno, na ulici, davalo oduška svojim nacionalnim osjećajima. Kod jedne od svojih dugotrajnih i sekantnih inspekcija gospodin je inspektor pohodio i profesora Simeonija, u času kad je on predavao u jednom razredu talijansku književnost. Đaci su bili ispitivani i jedan je tumačio Leopardijevu pjesmu "Italiji".
U pjesmi se nalazi pasus, koji, preveden, glasi ovako:

"O domovino moja...
Koliko rana na tebi!
Kako si blijeda i krvava!
Kakva si postala, prekrasna ženo!
Ja pitam Boga i ljude: recite, recite,
tko je to učinio iz nje?"

Još dok je đak ove stihove čitao, kostrušio se i crvenio gospodin inspektor kao usplahiren kokot. Gledao je s prijetnjom preko svojih zlatnih naočara sad na đaka sad na profesora u očekivanju, šta će da bude.
Lik raspete Italije u prvoj polovici devetnaestog vijeka, koji je tu prikazao pjesnik, nije bio baš podesan za škole one države, koja je u svoje doba čvrstom šakom pritiskala trnov vijenac na talijansko čelo. Onda je Lombardija i Venecija stenjala pod austrijskim gospodstvom. Pa kad je profesor zapitao đaka, da li zna, tko je raspeo Italiju i tko ju je, u Leopardijevo vrijeme, osuo krvlju i ranama, a đak, koji je još na nesreću bio po osjećajima talijanofil, započe da spominje Bourbone, papu i Austriju kao tirane i krivce raskidanosti Italije, - zajapurio se gospodin inspektor tako, da su njegove pune jabučice, okružene oštrom smeđom bradom, izgledale kao dva dozrela padlidžana, sakrita u požutjeloj travi. Sijevao je očima, u kojima su nemirne pupile trčale amo i tamo, kao dvije mahnite loptice, i kuckao olovkom po katedri u znak protesta.
Napokon istisne ispod spuštenih, od nikotina okatranjenih brkova:
- Dosta, hvala! - i izađe iz razreda.
U pauzi je pozvao Simeonija u direkciju na raport. Mladi je profesor znao već unaprijed o čemu se radi i bio je pripravan na sve.
- Ja sam ogorčen, gospodine profesore, - reče još uvijek uzbuđeni gospodin inspektor. - U prvi čas pričinilo mi se, da se nalazim u kakvom talijanskom srednjem zavodu, a ne našem.
Nisam vjerovao svojim ušima. Rad bih samo znao, je li đak sam, o kome mi veli vaš upravitelj, da je osjećajem Talijan, došao na tu ideju, da onako interpretira Leopardijevu pjesmu, ili ste vi...
- Ja sam, gospodine inspektore, - reče Simeoni prekinuvši starješinu, - protumačio đacima situaciju, u kojoj se onda nalazio talijanski narod.
- To je zločin! Zločin protiv države!
- To nije nikakav zločin, gospodine inspektore, nego sušta historijska istina.
- Svaka istina nije za svaku školu. Već sam izbor te pjesme...
- Pjesma je jedna od najljepših Leopardijevih...
- Moguće. Ali to je ne kvalificira za školski tekst;. Bar ne za naše škole.
- Lijepe su pjesme za sve škole; - reče s nešto naglašenom ironijom Simeoni.
Na to se inspektor diže iz naslonjača tako naglo, kao da su ga gurnula ocalna pera u zrak:
- Ja ne mislim tako, - reče žestoko, - i vi ćete se morati pokoriti mome shvaćanju.
Simeoni se polako diže sa stolca, i mirno, bez i najmanjeg uzbuđenja, gospodski i suvereno reče:
- Teško, gospodine inspektore. Teško, jer nas dvoje ne ćemo više doći u prigodu, da suprotstavljamo jedan drugome naša shvaćanja.
I izađe.
U zbornici su profesori i direktor nestrpljivo čekali na konac toga razgovora, a kad je Simeoni ušao, saletiše ga pitanjima. On im samo odgovori:
- Inspektor je oduševljen sa mnom. Ugledajte se, gospodo, u me i ne ćete se pokajati.
Kad je počeo slijedeći sat, inspektor opet pođe u razred, gdje je Simeoni predavao. Sjeo je na katedru i čekao na ispitivanje. Simeoni malko prolista dnevnik, a onda iznenada reče đacima:
- Na noge!
Svi kao jedan ustadoše i zapjevaše "Carevku". Inspektor nije u prvi čas znao, šta će; nakon kratkog oklijevanja digao se i on, postavio se u svečan stav i slušao devotno, kao da to nije ništa neobično.
Kad je pjevanje svršilo, okrene se Simeoni inspektoru i upita ga s najvećim mirom:
- Jeste li zadovoljni, gospodine inspektore?
- Vrlo, - odgovori on i pruživši ruku Simeoniju doda: - Najljepša vam hvala!
Onda se okrene đacima:
- Hvala i vama!
Na to uze šešir i ostavi razred.
Poslije podne je Simeoni otputovao u Trogir i nije se vratio u školu. Ni sutra, ni više nikada.
Na večer toga dana sjedio je sam s majkom u salonu stare očinske kuće. Ona na Ivanu s nekakvim pletivom u ruci, a on u fotelju pijući crnu kavu i pušeći cigaretu. Na stolu, u srebrnom višeručnom kandelabru drhtali su plamenovi svijeća, koje su krupno suzile voštanim kapljama. Njihov je odraz svjetlucao u velikim, vlažnim Šiminim zjenama i gmilio po alabasternoj koži na staričinim sljepočicama.
Poslije jednog srka iz svoje staro-bečke šalice reče Šime iznenada:
- Bimba mia, ja idem na put.
U kući se govorilo talijanski, kao što je to običaj u mnogim građanskim familijama dalmatinskih primorskih gradova. Šime je rado miješao i hrvatske fraze. Stara je govorila hrvatski samo sa seljacima i služinčadi, a i to trogirskim dijalektom punim venecijanizma i lokalnih uzrečica, koje je bilo teško razumjeti.
"Bimba mia" (što znači "curice moja") nazivao je Šime svoju mater još iz djetinjstva. Tako joj je običavao uvijek govoriti njezin otac, kad je dolazio u pohode iz Kaštela u Trogir, a mali je to upamtio i jednom zgodom ponovio.
Taj dječji ex tempore izazvao je buru smijeha, pričalo se o njemu kao o nečem vrlo dražesnom i kurioznom. Djed je neprestano nukao maloga Šimu, da to ponovi i pred drugima, pa tako je i ostalo.
- Rašpe dospiveni! - reče užasnuta starica. Pritom joj se spustiše igle pletiva na krilo kao kraci kakva pauka. - Kuda?
"Rašpe" ili "rašpe dospiveni", lokalna trogirska uzrečica, koja zapravo ne znači ništa, ali izražava začuđenje, iznenađenje, srdžbu, a katkad samo tako da se nešto kaže.
- Ne sjećaš se, vecchia Bimba, - odgovori Šime, - da smo se, kad si ono posljednji put bila bolesna, zavjetovali, kako ćemo pohoditi sv. kuću u Loretu? Valja ispuniti zavjet.
- Ja sam se zavjetovala. Ali s mojim nogama ne mogu ni do Čiova!
- Va benissimo, Bimba mamma, ti i ne treba da ideš. Ali ja moram preuzeti tvoj zavjet.
Stara se Bimba digne na kratku štaku, što je ležala uza nju i zagrli sina:
- Kako bih rado pošla s tobom!
Šime je još počekao nekoliko dana, spremio veliku prtljagu, kao da ne misli tako skoro natrag, i otputova preko Zadra u Ankonu.
Prispio je u Loreto oko deset sati jednoga od zadnjih dana svibnja. Kola su prolazila tijesnom ulicom, što vodi u baziliku, krcatom malih bazara, gdje se prodaju svete slike, krunice, reprodukcije sv. kuće u jeftinom metalu, drvetu, staklu, kosti i t. d. i masa sličnih stvarčica, neukusnih, nezgrapnih, koje hodočasnici kupuju, daju blagosloviti i nose sa sobom kući kao amanet.
Turali su mu trgovci u ruke nekakve cedulje, reklame za svoje dućane i gostioničari za svoje gostionice.
Na trgu pred bazilikom bilo je isto.
I u bazilici je prodavao nešto jedan svećenik i zgrtao srebrne i bakrene monete u visok kup.
Sva ta čudna trgovina sjetila ga je u prvi mah prizora iz Kristova života, kad je ono istjerao trgovce iz božjega hrama. I osjetio je jaku odvratnost. Umalo da nije otišao.
Ali kad je malo zatim stupio u sv. kuću, u onaj čudni uzani prostor, gdje je nekad u Nazaretu stanovala Bogorodica, iščezli su svi ružni dojmovi, što ih izazvaše u njemu ljudska gramzljivost i pohlepa. Oko njega su se natiskivali bezbrojni hodočasnici, žene, muškarci, djeca, svak obuzet pobožnim zanosom i nekom nijemom radošću, što je tu.
Šime kleče pred crnom Madonom apoštola Luke s intenzivnim mislima na svoju staru Bimbu, koja možda u taj čas hramlje po praznim odajama palače Simeoni.
I tako je ispunio njezin zavjet.
Poslije ručka odvezao se u Recanati, u rodno mjesto Leopardija, pjesnika koga je volio i uvijek rado čitao.
Ovo drugo hodočašće također je izvršeno s osjećajem posebne pobožnosti. Kroz prazni, golemi dom konta Leopardi vodio ga je stari, zgureni sluga i pokazivao mu sve, što je god bilo u vezi s doživljajima i udesom nesretnoga pjesnika. Obišao je sobe, gdje se pjesnik rodio, gdje je živio, veliku biblioteku, gdje je Leopardi proveo veći dio svojih mladenačkih noći, učeći, trpeći i pišući svoje bolesne, jadne stihove. Vidio je iz bašte prozore opjevane i beznadne ljubavi pjesnikove, Nerine, plave kočijaške kćeri, koja je svojom ljepotom unosila nešta malo radosti u taj tmurni mir i u mračni život grbavog miljenika muza. I tragove one Silvije, tkalje, s kojom je pjesnik govorio nijemim znakovima, i koja je bila, kao i Nera, njegova nedostižna i zarobljena ljubav. A u bašti zdenac, u kojemu je pjesnik htio dokončati svoje dane.
Odlazeći iz Recanatija, tog "divljeg gnijezda", gdje je Leopardi bio "osuđen da provodi svoju mladost među surovim i podlim ljudima", bio je Šime neobično ganut.
Kola su jurila niz brdo natrag prema Loretu. Njega je čvrsto stiskalo u grlu. Hvatali su ga trnci i bilo mu je hladno u gorovitom majskom predvečerju. Zavukao se u kut kola i zakopčio i posljednje gornje puce na svom raglanu. Činilo mu se, da nosi sa sobom velik dio očajne Leopardijeve boli, koja je bila golema kao neizmjerni prostori od njega opjevani.
Vratio se noću kasno u Ankonu, u svoj hotel.
U postelji je neko vrijeme molio, dok nije zaspao, s crnom Madonom u mislima.
Drugi se dan odveze u Assisi, u pohode božjem siromahu, bratu sunca, ševa i razbojnika, svetome Franji. S kolodvora se nije uspeo odmah u grad, koji se je bijelio visoko na proljetnom, jutarnjem suncu, naslonjen na svježe-zelena leđa Subasija, nego je ostavivši prtljagu u nekoj gostioni, gdje se i umio, ušao u S. Maria degli Angeli, koja ga je, dok je još sjedio u vlaku, pozivala sa svojom vignoleskom kupulom. Pod kupulom mala i čedna Porcijunkula, kolijevka frančiskanske legende, ružičnjaci, okićeni lišćem sa crvenim rubovima - tragovi svete krvi božjega siromaha - priprosta ćelija, u kojoj je sv. Franjo umro, svečeva statua u terakoti Luke della Robbia, kojoj svetlucava glazura daje iluziju živoga stvora: sve je to naklonilo Šimin duh mističkim dispozicijama, iz kojih dugo poslije nije mogao izići.
Odatle je poslao staroj Bimbi stručak ružičnjaka s nekoliko krvavih listića i grumečak drveta s vrata svečeve smrtne ćelije:
"Vecchia Bimba mia, - pisao je, - kolika šteta, što moj nestrpljivi otac nije nikad amo dolazio! Ne bi bilo potreba da prebije hrptenicu, pa da nađe Boga. Ovdje živi Bog i svak ga može naći bez velika truda."
U Assisiju su se dojmovi pojačali. Mistika ga je potpuno obujmila, kao oblak narkotika.
Stanovao je u Hotelu "Subasio", koji je bio napučen strancima, najviše Englezima. Nakupovao masu knjiga, koje govore o sv. Franji, i zadubio se u historiju ovoga čudnog čovjeka. I koliko su učinile te knjige za njegovo znanje, toliko učiniše crkve i spomenici za njegovo osjećanje.
"Bimba mia, - pisao je, - kupio sam smeđu frančiskansku mantiju, sandale i uže, pa sjedim tako odjeven po čitave dane u svojoj sobi i premišljam, nije li možda ovaj sveti čovjek našao prave staze, po kojima treba da pođemo."
U hotelskoj blagovaonici, bili su svi stolovi zauzeti. On je dobio jedva četvrto mjesto uz neku familiju, što se sastojala od oca, majke i kćeri. Predstavio se francuski, čuo jedno ime, koje nije razumio. Oni su međusobno govorili, činilo mu se, engleski.
Nekoliko je ručaka i večera prošlo, a nitko mu od trojice nije nikad upravio riječi. Pozdravili su se nijemo kod dolaska i odlaska, ali inače: ni slova.
Mati je, čini se, bila boležljiva i često je izostajala. Jednom je s njom izostao i otac. Šime je bio s kćeri sam, a s njima i njihova šutnja.
- Ne čini li vam se malko neobično, - reče ona iznenada francuski, bez ikakve koketerije, gledajući u nj sa svoja dva velika, crna oka i držeći lakte na stolu, a spletene prste na toplo zaokruženom podbratku, - da mi, tako blizi susjedi i stalni drugovi, žvačemo jedno uz drugo i ništa ne govorimo?
- Uistinu neobično, - odgovori Šime.
- Jelo ide dvostruko bolje u tek, - nastavi ona, - kad se čovjek razgovara, pa bilo s kim. Ovdje se toliko toga doživljuje, da je upravo potreba s nekim o tome izmijeniti nekoliko riječi. Mama je bolesna, ona je samo radi pobožnosti tu, pa je ne zanima ni Giotto ni Cimabue. Ona je, znate, Irkinja, katolikinja. A otac se opet ne brine za drugo, nego za nju. Pogotovo ne mari da pravi poznanstva. On vam je, znate, stari tvrdoglavi, ponosni Skot i puritanac, u debati žestok, katkad vrlo neugodan. Zato i mi dvije nerado tražimo priliku, da dođemo s ljudima u doticaj, jer to obično svršava sa srdžbom i razilaženjem.
Šimi se činilo, da mlada Škoćanka sve to govori zato, da ga pripravi na saobraćaj s ocem. I mislio je s malko ironije: obaviješten - spasen. A onda je rekao:
- Sa mnom se ne će svađati.
- Glavno je dati mu pravo u svemu, - reče ona hitro i kao da joj je odlanulo, kad je to rekla. - Znate, gospodine, gospodine...
- Simeoni...
- Da, gospodine Simeoni, znate, on vam je onda najbolji čovjek na svijetu.
I sad je Šime doznao sve o njima. Raspričala se.
Oni su iz Pertha. Zovu se Skinner. Ona se zove Jane. Jane Skinner, neka upamti dobro, Jane Skinner. Imaju tamo industriju stakla i prave prekrasne staklene predmete. Ona bi mu, da ikad tamo dođe, poklonila mali vinski servis za neženju. Sa šest čaša za prijatelje. I pokazala bi mu koješta interesantno. Odvela bi ga na brdo Dunsinan, gdje je nekad bio Macbethov dvorac, provezli bi se dolinom Taya, u kojoj se love vanredni lososi, i pošli bi na Brunnar i Tummel, da vide vodopade...
Šime je u taj čas osjetio, kako se njezin tanki glas uistinu prosipa kao vodopad. Sve sam prsak za prskom, romom, divota.
Navečer je bio nazočan i otac. On je govorio slabo francuski i izvlačio je riječi iz usta, kao da vuče napolje svoje glomazne zube. Riječ po riječ, zub po zub.
Čim je došao, rekao je Šimi:
- Rekla mi je kći, da ste se danas dugo razgovarali kod ručka. Ona voli brbljati. A s nama ne može. Ne zamjerite joj.
Šime je izmucao nekakav kompliment, koji je stari samo naslutio. Jane je zahvalila očima.
- Mi nerado pravimo poznanstva. Pogotovo kad ne znamo jezika.
- Na putu se nikad ne zna, s kim se dolazi u doticaj, - reče Šime kao čovjek obaviješten.
- Ne govorim li i ja uvijek tako? - obrati se stari kćeri, koja ne reče ništa. A onda Šimi:
- Nova mi poznanstva idu na nerve, jer neprestano nešto pitaju. Molim vas, kad me netko pita: "Jeste li vi iz Invernessa ili Aberdeena ili Arbroata?" - šta ima od toga, kad dozna, da nisam ni iz Arbroata, ni Aberdeena, ni Invernessa, nego upravo iz Pertha?
- Imate pravo! - nasmiješi se Šime.
- Ili kad me pita, čim se bavim? Vidim jasno, kako mu je to svejedno, čim se ja bavim, ali samo da pita. Jer, molim vas, šta ima više gospodin X, trgovac cipela iz, recimo, Amsterdama, kad dozna, da ja imam u grofoviji Perth staklenu industriju?
- Samo da pita, - reče Šime.
- Eto, to i ja velim! - prsne kroz svoje buldoške zube stari Škot temperamentno.
Uto je konobar počeo servirati ručak i Mr. Skinner nije više progovorio ni riječi. Jeo je s apetitom i očito je bio zadovoljan Šiminim držanjem.
Jane i Šime od toga dana postadoše nerazdruživi. Među njima se razvila kuriozna idila puna ekstaze i bolećive mistike. Njihov se odnos izradio potpuno u refleksu frančiskanske legende, koju su oni zajedno istraživali i njome se zanosili. Po čitave sate, stisnuti jedno uz drugo, sjedili su u gornjoj ili donjoj crkvi sv. Franje, gdje joj je Šime tumačio freske, njihove sadržaje i alegorije. Mnoštvo svetaca i anđela oživljavalo je iz svoje primitivne ukočenosti pred njihovim omagljenim očima. Pričinjalo im se, da i oni sudjeluju, da i oni pripadaju tim grupama.
Boljeli su ih vratovi od gledanja uvis i utrnula bi im uda. Tako mora da je i onim giottovskim figurama gore, koje gledaju, ukočene, glorificirajući sv. Franju.
"Vecchia Bimba", - pisao je Šime u Trogir, - Jane je tanka i visoka kao oni anđeli na starim freskama i krhka, kao da je od stakla. Ona možda i nije kći onog starog škotskog vuka; on ju je, po svoj prilici, salio u svojoj staklenoj tvornici.
Katkad su lutali po okolici.
Izlet na Subasio. Strmim puteljkom penjali su se k "Tamnicama" sv. Franje, među mladim hrastovima i starim zgrčenim maslinama, a onda kroz čičke i žutiku.
Daleko dolje: umbrijska svijetla pučina.
Ustavljali bi se na mahove fascinirani. Janine su oči bile mutne od ganuća.
Drugi put su otišli u Spello.
Pinturicchio je na Janu djelovao mondeno, skoro frivolno. "Navještenje" joj se pričini kao poziv na ples. Zbor ugojenih anđela u "Rođenju": dobrotvorni koncerat u muzičkom hallu u Perthu.
- Vratimo se u Assisi, - reče ona Šimi. - Tamo je ljepše!
Drugi put: Perugia.
Gubili su se u tijesnim, sredovječnim ulicama i prenosili se u sablasna vremena, kad je ono Perugia ratovala s Assisijem, osvojila ga i zarobila mnogo asiških vojnika. Među njima i sina Pietra Bernardona, koji kasnije postade - Sv. Franjo.
I gdje su se god makli, uvijek isto raspoloženje.
"Vecchia Bimba, - piše opet Šime majci, - kad smo danas bili u kripti sv. Klare, Jane je klekla pred mumijom svetice moleći dugo. Vjeruj mi, imao sam impresiju, da su živa i mrtva sv. Klara jedna pred drugom. Janino lice, u svojoj voštanoj prozirnosti, nije imalo na sebi ništa zemaljsko. A s usta mrtve svetice kao da se diže šapat Janine molitve. Majko, ona nije od ovoga svijeta."
Toga dana poslije večere, pošli su u "Giardino Pubblico". To je bio prvi i jedini put što su izlazili na večer. Umbrijska uvala, puna mjeseca, činila se kao beskrajno srebrno jezero. Pred njima blizu: nekoliko visokih golih čempresa sa crnim čupavim glavama, u kojima se splitao jecaj vjetra.
Na njegovu naslonila je Jana iznenada svoju ruku, užarenu od vrućine. Vrućica je mrsila i njezine misli. Pa reče, kao da govori za se:
- Šta ću ja, kad odem od vas i kad se vratim u Perth?
Šime nije ništa odgovorio, nego je zagrnuo njezina pleća šalom, koji se odronio s njih. Onda nakon pauze:
- Vi ste u vrućici, Jane. Bilo bi najbolje, da se vratimo u hotel.
Ali ona prihvati s istim akcentom:
- Bilo bi najbolje odreći se svega. Postati Klarisa.
Onda se okrene k njemu s očima punim mjeseca:
- Trapila bi se za vas.
Šime je podlegao čaru trenutka. Uze njezine ruke, koje su u taj čas ležale skupljene na njezinu krilu i spusti svoja usta na njih. Sad su bile ledene, kao da su od porcelana.
Sutradan nije Jane sišla na doručak. On je čekao nestrpljivo. Napokon je došao stari Skinner i saopćio mu, kako je Jane čitavu noć provela u vrućici.
- Sad su mi bolesne obje, - nadoda. - Mislim, da nismo trebali dolaziti amo.
Na ručku je stari Skinner rekao:
- Jane mora ostati u postelji. Liječnik veli, da nije dobro.
Kad je došao na večeru, reče:
- Čekajte me sutra u jedanaest sati na terasi. Jane hoće da vas vidi. Odvest ću vas k njoj. Liječnik misli, čim nestane vrućice, da je najbolje vratiti se kući.
Kad je Šime došao k Jane, ona mu pruži ruku:
- Izdala sam vas, - reče. - Sad se morate dosađivati kao i ja.
I prošlo je tako nekoliko dana. Juni se je približavao kraju. To je bio onaj juni, koji je prevrnuo sudbinu svijeta. Glas o atentatu u Sarajevu zaprepastio je i goste u Assisiju. Već prvih dana jula počeli su se mnogi vraćati kući, osobito inozemci:
- Rat je tu! - bilo je opće mišljenje.
I Skinnerovi su se spremali na odlazak. Vijesti, što su ih dobivali od kuće, imale su samo jedan sadržaj:
- Vraćajte se!
Stara je Bimba također brzojavila Šimi, da se odmah vrati.
Jane se već pridizala i pomalo izlazila. Ako ne bude mogla prevaliti put u jednom mahu, prekinut će ga tu i tamo, dok se odmori. Ni majka joj ne može to izdržati.
Dan prije rastanka pošli su Jane i Šime još jedamput do stare asiške tvrđave. Ona se naslonila na njegovu ruku, šutjela i lako koracala. On je govorio o stvarima, koje nisu imale ništa zajedničko s onim, što ih je u taj čas najviše zanimalo. Sjeli su kraj tvrđave i promatrali pred sobom Assisi. On je pokazivao rozete na pročelju sv. Rufina, koje se odatle potpuno vidjelo i na sv. Klaru, s njezinom izvanjom gotičkom konstrukcijom.
- Pogledajte, Jane, kao skelet kakve nemani...
- Sve su mrtve stvari ovdje žive, - primijeti ona.
I on opet skrene razgovor na indiferentnosti. Samo da ne dođe riječ na ono glavno. Ali ona je neprestano navraćala onamo, kud ju je vodilo srce i misao. Onda izusti:
- Hoćete li mi pisati u Perth? Ako mi budete pisali, odgovorit ću vam na svako pismo.
- A ako vam ne pišem?
- Odgovarat ću vam isto, - reče ona nasmiješivši se rezignirano.
Zapadno je sunce isticalo sitnu, vunenastu prhut na njezinim obrazima i bradici. Kao na svježoj breskvi. Šimi se podiže ruka u želji, da je pomiluje po licu, ali se istodobno ustegne. Netko je upravo prolazio.
- Bog zna, hoćemo li se ikad vidjeti! - reče ona. - Ja k vama ne mogu, a vama sam predaleko.
- Ako baš želite, Jane, doći ću.
Ona ga pogleda vrlo razumno i naglasi svaku riječ:
- Ako me zaželite, dođite.
Išli su natrag niz brdo, polagano, ona nježna, tanka, klecava u koljenima, a on krupan, visok, teškom, odlučnom nogom. Među njima: malo riječi i osjećaj, da vrijeme ludo prolazi. Sutra će biti tu zajedan čas.
Prolazeći kroz uske gradske ulice dođoše do česme: Fonte Marcella. Na njoj je natpis:

PENA UN SCUDO
PERDITA DI PANNI
CHI LAVA A QUESTO FONTE

Jane je htjela znati, šta to znači.
Šime protumači: Onaj tko na toj česmi pere, plaća škudu globe i gubi rublje.
Jane se nasmiješi i skoro koketno pogleda Šimu:
- A šta se događa onome, koji muti u našim mislima?
- Jane, - odgovori Šime primivši je ispod ruke, - zadržite me samo u svojim mislima. Ja ću drage volje sve dati i sve izgubiti.
Ona je laktom stisnula lagano njegovu ruku i više nisu imali prilike, a nisu je ni tražili, da jedno drugom što kažu.
Drugi dan oko devet ujutro Skinnerovi su čekali na peronu, da dođe vlak, koji vozi iz Rima u Firencu. Šime je bio kraj njih.
Stari se škotski vuk promijenio potpuno. Pažljiv i brižljiv oko one svoje dvije krhke ženske kao majka. I razgovorljiv. Zahvalio se Šimi za cvijeće, što ga je donio njegovim damama i što im je bio tako dobar drug.
- Vi ste jedino poznanstvo, koje sam sreo na svojim putovanjima, a da se nisam u njemu razočarao. Ostanite nam i dalje prijatelj.
Onda iskesi svoje glomazne, četverouglaste zube i reče pogledavši svoju ženu:
- To je i u ime moje žene. Ona vam to ne može reći, jer govori samo engleski, a i to onako, kako mi kod kuće govorimo.
Jane u putnom pepita-mantlu s kratkom pelerinom stajala je uz Šimu, sakupljena u se, kao kakav srebrni ciborij, s križićem svoje boli na čelu. Majka joj je dvaput nešto rekla, a ona je tek drugi put čula i kimnula glavom.
Međutim, se približavao štropot vlaka. Publika se na malom peronu uskomeša. Jane zadrhta u koljenima. Još samo par trenutaka.
Pred otvorenim kupejom primi Šime njezinu ruku i nasloni na nju svoja usta, kroz koja je probio prigušen grcaj.
I dok vlak nije krenuo, visjela je ta ruka s vagonskog prozora i lepršala svoj raskidani pozdrav.
Iste noći stigao je Šime u Ankonu, a drugi je dan bio u Trogiru, kod kuće, kod svoje Bimbe.

*

Poslije nekoliko dana počela je mobilizacija. A malo zatim i rat.
Atmosfera je bila teška i neprijatna. Ljudi su se gledali sumnjičavo, u grozničavom strahu i nepovjerenju. Jedni su maskirali oduševljenje, drugi ga narušivali i kontrolirali, treći se uklanjali i šutjeli. Mizerije, denuncije, sumnjičenje, osvete, uhođenja, niskoće svake vrste verale se među ljudima kao mikrobi kakve strahovite pošasti. Svaki je preventiv bio uzaludan. Detektivi su njuškali kao pseta i htjeli otkriti, šta je u srcima, a što u mislima.
Šime je bio u crnoj knjizi radi poznate afere s Leopardijevom pjesmom. Nadzirali su ga i lovili indicije.
- Znaš, vecchia Bimba, - reče on jednom kod večere majci, - nisam se trebao vraćati. Bojim se, zatvorit će me, a onda baciti na frontu. Da mi nije bilo radi tebe, bio bih ostao iza granice. Drugi je dan došao k njima načelnik. S mnogim ordenima u zapučku i sivom tegetthoffskom bradom, koja je, kad je išao, lepršala kao dvije zastave.
- Šime, - reče on važno, - ti si "politisch verdächtig". Vidio sam akte kod kotarskog poglavara. Tvoj dossier je ovoliki! - I nadigne dlan nad stolom u priličnoj visini. - Ali ako hoćeš, možeš se spasiti. Ja ću ti pomoći.
- Hvala, - odgovori Šime. - Ali nemojte se truditi. Ja nisam učinio ništa i nitko mi ne može ništa.
- To misliš ti, - zaklima tegetthoffska brada. - Ali sad je rat. Ne trebaju tu fakti, - dosta su misli. Zato me poslušaj i učini šta ti kažem. Sutra otkrivamo u općini ploču na uspomenu careva boravka u Trogiru. Ti ćeš izreći govor...
- Ja? - nasmije se Šime. - Zašto ne vi?
- Ti znaš, da ja govorim slabo hrvatski, a onda hoću da ti dam priliku...
- Nađite vi sebi drugog govornika, - reče Šime, - mene to ništa ne zanima. Više me zanimaju oni akti kod poglavarstva. Šta se to nalazi u tim aktima? Denuncije? Optužbe? Laži?
- Dokazi, dragi moj, - reče načelnik pogladivši hitro, unakrst, desnom rukom lijevi, a lijevom desni dio svoje brade. Zatim izvuče iz džepa bilježnicu, stavi očale na nos, pročita nešto za se i upita Šimu:
- Ti primaš nekakva pisma iz inozemstva. Piše ti ih neki individuum imenom Jane. Tko je taj Jane?
Šime skoči mahnit uvis i uhvati tako čvrsto načelnika za kaput na prsima, da mu je bilježnica frknula u jedan kraj sobe, a puce od kaputa u drugi.
- Gdje su ta pisma? Tko je uzeo ta pisma?
Otkad se rastao od Jane, nije Šime primio ni jednog retka od nje. Mislio je, da je bolesna, i svaki je dan očekivao njezine vijesti. A kad tamo: eto, ona piše, a njegova se korespondencija sistira i pregledava.
- Ja hoću da imam ta pisma! Odmah, odmah, odmah.
A Tegetthoffu je jurila brada simo i tamo, kao na jakom vjetru kukuruzovi brci.
- Rašpe dospiveni! - reče on srdit i prestrašen. - Ti xe matto, eh? - I pođe da digne svoju bilježnicu.
Ali Šime poleti za njim:
- Gdje su pisma?
- Kod poglavara, - izmuca načelnik.
- Kako ih je smio zadržati?
- Eh, dragi moj, - odgovori načelnik i digne bilježnicu, - kad se u njima nalaze onakve stvari.
- Kakve stvari? - pita bijesno Šime.
- Samo slušaj, ja sam prepisao dvije dopisnice, jednu iz Pariza, drugu iz Londona. Slušaj:
"Došli smo uz mnoge neprilike u Pariz, gdje ćemo se zadržati dok otpočinemo. Naša ambasada nas svjetuje, da ostavimo čim prije Francusku. U slučaju mobilizacije to bi išlo vrlo teško. Ne osjećam se dobro. Iz Pertha opširnije.
Jane."

- Idioti! - reče Šime.
- A ova druga, - nastavi načelnik i pročita iz bilježnice:
"Niste se trebali vraćati, jer ćete, ako počne rat, teško moći u Perth. Kako bi bilo da pođete opet u Italiju? Možda to nije neizvedivo. A kad ste jednom tamo, sve je onda dobro. Bez vas mi je vrlo teško.
Jane."

Drugo jutro bio je Šime kod kotarskog poglavara u Splitu. Zatražio je zaplijenjene dopisnice. Međutim je došlo i jedno pismo, koje je, neotvoreno, ležalo na poglavarovu stolu.
Nakon dugog natezanja i uvjeravanja uspjelo je Šimi da sklone tvrdoglavog birokrata da mu preda korespondenciju. On je to doduše učinio preko volje i sa svim rezervama, ističući kako je već dao napraviti prepise, i uputio Šimu, da se ne odalečuje bez njegova dopuštenja iz Trogira. Uostalom, ne će to ni moći: bit će pod paskom.
- Prokleti Cimbri i Teutoni! - brundao je Šime silazeći niza stepenice kotarskog poglavarstva.
Došavši u Trogir dočeka ga u trijemu zabrinuta Bimba. U ruci joj je drhtalo jedno pismo. Njegovo pismo Jani, vraćeno od pogranične cenzure. Na njemu pečat i natpis: "Postverkehr mit feindlichen Staaten unterbrochen. Retour an den Zusteller."
Sad je tek Šime vidio, kako su događaji zagrabili u njegov život. Znao je, da je ulaskom Engleske u rat onemogućen njegov polazak u Perth, na koji se u zgodan čas spremao, - ali da ne će moći Jani pisati ni od nje dobivati vijesti, to nije očekivao.
Za čas ostade neodlučan, a onda pograbi staricu ispod koljena i preko leđa; da joj je štaka ljosnula na pločnik, pa je velikim koracima odnese preko stuba. Došavši u salon sjede u fotelj, zadržavši je na krilu kao malu djevojčicu:
- Bimba, - reče kao da vapi za pomoć, - ona može i umrijeti, a ja to ne ću saznati! Htjet će da me vidi, a ja ne ću moći da odem!
- Sve će to brzo svršiti, - reče stara brkajući tankim, suhim prstima njegovu kosu, - a onda ćeš poći tamo i dovest ćeš je kući.
Ali sve su nade bile puke iluzije. Rat je zaintačio i svaki dan donosio nova iznenađenja, nova beznađa, povećavao očaje i podivljavao raspoloženja. Nisi više bio među ljudima, nego među zvijerima. Ne na lijepoj božjoj zemlji, pod suncem i oblacima, nego u paklu, pod mržnjom i otrovom. Šta je Šime pretrpio kroz te dane i godine, koje nisu nalazile kraja, to se ne da opisati. Taoštvo, internacija, fronta, prostrijeljena prsa, lazaret, majčina smrt, kojoj nije prispio ni oči zatvoriti, tifus, sanatorij - i neumorna, desperatna čežnja za Janom, obavitom u potpuni mrak.
Kamo god je išao, stradao i bolovao, uvijek je bila uz njega. Ona ga je vidjela umirati i oživljavati, ona mu je bila hladni napitak u vrućicama i topli plašt u studenim noćima. Hostija u pričestima i sveto ulje u posljednjim pomazanjima. Išla je kraj njega, sitna, s klecavim koljenima, u svom putnom pepita-mantlu s pelerinom, slična na mali srebrni ciborij, kad je prolazio kroz ratnu vatru i pala uz njega, kad je, ranjen, klonuo i zaostao. U tifusnom deliriju ležala je uza nj nepomična u svojoj zračnoj, staklenoj škrinji, ispružena i voštana kao sv. Klara, a on je htio da klekne preda nju. Ali nije se mogao maknuti.
Bezbroj puta čuo je, kako mu govori:
- Tko pere kraj ove česme, plaća škudu i gubi rublje! - Tko je pomutio moje misli? - Ja se trapim za vas! - Ako me zaželite, dođite!
A on se oduševljavao, htio da ustane i da pođe. Ali svuda čuvari i straže, srušeni mostovi, zatvorene granice. A iza granica, neprijatelj.
Neprijatelj tamo, gdje je Jane! Jane, dobra kao kruh od brašnova cvijeta, koga on nije već davno okusio.
Ali ne boj se, dijete, podignut će se mostovi i otvoriti granice, ući će dobri neprijatelj, a vozovi će donijeti kruh od brašnova cvijeta i pozdrave tvoje riječi, i suzne rupce osušene i nade uskrsnute.

*

Upravo dan prije primirja vratio se Šime u Trogir, u svoju osamljenu kuću. Zeleni su kapci bili zatvoreni: hrastova ulazna vrata zaključana. On primi za glomaznu kvaku i zastade časak. Kao da mu se nije htjelo ulaziti. U isti tren kroz jedan od onih dvaju okruglih otvora nad vratnicama izvuče se napolje žut mačak. Stari njihov Disi-Disi, koga je Bimba toliko voljela. On prijeđe rukom preko nakostrušenog mačkova hrpta. Uto se javi s prozora druge kuće susjeda:
- Joj, rašpe dospiveni! Konte Šime! - I nastavi:
- Subito, subito, konte Šime, u mene je ključ!
Kao zatvoren lav vrzao se Šime teškim ukočenim koracima po praznim prostorijama stare palače. Tražio je posljednje materine uzdahe i činilo mu se, da ih čuje, kako se protežu iz sobe u sobu, kroz koridore, niz stubišta i svejednako lete za njim:
- Šime, Šime moj! Šta će biti s nama!
I bilo je svašta s njima. On je umirao i uskrisivao, poput onih lutčica, koje takneš pa skaču, a poslije malo opet se strovale na zemlju i miruju, - a ona se svemu uklonila, bez protesta i bez žamora. Na njezinu visokom kožnom naslonjaču, porubljenom čavlićima s bijelim glavicama, na kome je umrla, leži i prede stari Disi-Disi.
Šime nije izlazio nikuda.
S ulica je dopirala do njega često buka demonstranata, pjevanje otpuštenih vojnika i grohotan smijeh, koji je nastajao, kad je pala koja ploča ili grb, što su podsjećali na vlast, koje je nestalo. Svaki je čas netko dolazio k njemu. Molili su ga da uđe u provizorno upravno gradsko vijeće, a kad nije htio da se primi predsjedništva, zatražili su, da im dopusti izvjesiti zastave na njegovoj kući.
- Ovdje još leži mrtvac, - reče on, - pustite me, da ga ukopam.
I narodni su izaslanici odlazili respektirajući njegovu žalost. Poslije dvije-tri nedjelje dobio je Šime malen paket iz Pertha. To je bio odgovor na njegovo pismo Jani, koje joj je uputio, čim su se otvorile granice. U paketu je bila drvena škrinjica s ključićem, što je visio o konopčiću, kojim je bila privezana škrinjica. Pod konopčićem pismo s natpisom u dugačkim, klinastim, odlučnim slovima:
Mr. conte Simeone Simeoni.
Pismo staroga Skinnera. U kratkim francuskim rečenicama, u svakom retku po jedna. Samo je natpis bio engleski:
"Dear Conte Simeoni..."
Šime je samo preletio okom hartiju, što je u njegovoj ruci sve to rapidnije podrhtavala. Uhvatio je pojedine izraze:
"Missis Skinner je umrla malo dana nakon povratka iz Assisija. (20. jul. 1914.).
"Jane se onda osjećala dobro.
Bila je preko godinu dana u vojničkoj bolnici, u Perthu, kao sestra.
"Onda je obolila.
"20. nov. 1917. umrla je na mojim rukama, spominjući u zadnjim časovima vaše ime. Ne prezime, samo ime.
"Ona sada leži u našoj grobnici na groblju u Perthu.
"Zakopana je u mantiji Klarise, u staklenom lijesu, salivenom u našoj tvornici. Tako je sama željela.
"Tko god hoće da je vidi, može."
Ujedan tren napuniše se prazne prostorije palače Simeoni očajnim jaukom. Šime je kričao kao ranjen jelen.
- Jane! Jane! Jane!
U tijesnoj trogirskoj ulici sakupljao se začuđen svijet, a nitko nije razumio šta mu je. Mnogi su mislili, da je konte Simeoni poludio.
- To je od patnja u tamnici i bolnici!
- Žali za materom!
- Ja sam odmah vidjela, da on nije pri sebi! A kroz zelene kapke rasipali se krikovi:
- Jane! Jane! Jane!
Čitavu je noć probdio Šime nad sadržajem one škrinjice iz Pertha. To su bila Janina pisma, što mu ih je pisala, a nije odašiljala. Jer su granice bile zatvorene.
Ona ih je spremala, da mu ih sama preda, kad se granice otvore. Kad dođe k njoj. Jer ona zna, da će on doći, da je vidi. Pa da ona i umre, on će doći, da je vidi.
Na treptaju svijeća strujila su uglasta Janina slova pred njegovim očima. Šaptala čudnim, nečujnim glasom i toplim mislima. On je pritom vidio njezine umne i svijetle oči i osjećao na laktu njezinu umornu ruku.
- Vratimo se u Assisi, - veli ona, - tamo je ljepše.
Kao ono kad su gledali Pinturicchia, u kapeli Baglioni, u Spellu.
Bilo je već jutro, kad je Šime pročitao posljednje pismo. I svijeće drugoga kandelabra već su dogorjele. Kroz kapke se uvlačio dan i realnost. Prestao je Janin šapat. Njezine su oči zatvorene.
"Izdala sam vas, dragi prijatelju, i otići ću prije neg vi dođete. Ali šta ćemo, kad sve traje tako dugo. Beskrajno."
To su bile njezine posljednje riječi.

*

Nekoliko mjeseci kasnije bio je Šime u Zagrebu. Očekivao je, da će dobiti katedru na univerzitetu za komparativnu književnost. Odluka se odgađala, jer su, kao što to obično biva, započele neke intrige i protekcije. Ali sve je bilo uzalud. Šime je postavljen za izvanrednog profesora i počeo s predavanjima.
Rad i rezignacija dovedoše ga u kakav takav ekvilibrij. Pomalo se pridizao i osvježavao. I doticaj sa studentima, koji su dragovoljno s njim radili i interesirali se za njegova razlaganja, dao je malo elana njegovim raspoloženjima. Činilo mu se, da mu je onako kao raspucanim zidovima, koje zidar obljepljuje vapnom i učvršćuje gvožđima: pa dok traje, traje. Za život je dosta.
Na mahove je zalazio i u društvo. Ne na zabave ni svečanosti, ali katkad pogdjegdje na čaj ili večeru. Kod kojeg kolege profesora, kod kakve dalmatinske familije, ili najčešće kod jednog slikara, s kojim je bio dobar još u Beču, prije rata, kad su ondje studirali. Tamo je najradije zalazio, jer nije bilo nikad mladih djevojaka. Samo gospođe i gospoda.
Djevojke su ga smetale. Ona arogantno-bučna afirmacija njihove nazočnosti, sa svim atributima koketerije i samodopadnosti, išla mu je na nerve. Pogotovo ona njihova poslijeratna neženiranost, s kojom su govorile o svemu i svačemu s ekvivoknim aluzijama i posmjesima, koji su djelovali na nj kao da je slučajno ušao u garderobu artistica prije špektakla ili u budoare demimondenkinja prije ekshibicije. To ga je uvijek sililo na prispodobu s Janom i srdilo ga, što je, pa makar to bilo samo u mislima, dovlačio u takvo društvo.
Jedamput mu je jedna djevojka rekla:
- Ne čini li se i vama, kad vi muškarci prije braka upoznate toliko žena, da je pravo, da i mi žene koješta doživimo i ne dođemo u brak kao naivne guščice?
Šime je odgovorio skoro brutalnim tonom:
- Ako je to pravo vašem budućem mužu, onda je, vjerujte, pravo i meni!
Druga ga je zapitala:
- Zašto ne plešete? Mene vam ples zna tako uzbuditi, da bi najvoljela zagrliti svoga plesača.
- Takve su stvari rezervirane za bračnu sobu, mlada damo, - reče otresito Šime. - To vam je već davno mogla reći vaša mama.
Kad ga je na jednoj večeri kod onog slikara zapitala jedna gospođa:
- Dragi konte, zašto se ne ženite? U Zagrebu ima toliko lijepih djevojaka!
Šime abruptno odvrati:
- Tražim jednu djevicu.
- Ovdje je ne ćete naći, dolaze same gospođe.
- Možda prije nego među djevojkama, - reče Šime sa sarkazmom. Druga jedna gospođa, koja je to čula, upade u njihov razgovor:
- Začudo, vaš je paradoks najjednostavnija istina. Pogledajte onu gospođu tamo, što se razgovara s onim visokim gospodinom u crno-crvenoj kravati. Poznajete li je?
- Večeras je vidim prvi put, - reče Šime. - Bio sam joj predstavljen, ali nije rekla svoje ime.
- Mnoge žene to čine namjerice. Slijedeće bi se nedjelje moglo desiti, da vam moraju reći drugo ime, - reče zlobno ona druga gospođa.
- Za ovu to ne vrijedi, - prihvati prva. - To vam je gospođa Giga Barićeva. Žena, kakvu vi tražite. Djevica.
- Šta velite! - reče Šime nepovjerljivo.
- Virgo intacta, - šane važno prva.
- Ili: skoro! - nadoda frivolno druga.
Tako je Šime doznao za peripetije Gigina braka. Bar onoliko, koliko se o tom pripovijedalo u društvu, sa svim mogućim glosama i primjedbama, dvoumicama i pikanterijama. On je iz svega toga sam iskonstruirao istinu, koju je zaodjeo u optimistično ruho, jer ga je i tip i situacija te žene vrlo zanimala. To se zanimanje pojačalo, kad je malo kasnije imao prilike da se upusti s Gigom u razgovor.
Pogledavao ju je, kroz stisnute trepavice, na mahove, kao što to čine kratkovidni. Govorila je vrlo prirodno i temperamentno, ali u ugodnoj distanci. Zapravo i nije govorila, nego brbljala u prilično raznolikoj skali tonova, kojih je bilo više nego misli. To mu je ugađalo. Njezine su oči potamnjivale, što su dulje gledale u nj. Svako malo vremena smočila bi jezikom usne, koje bi onda odrazile maličak električnog svijetla s lustera. Tijelom se držala, u večernjoj haljini bez rukava, ponešto kapriciozno i uvinuto, kao kakav barokni svetac bez velike draperije, ali s mnogo šarma.
Prvi put poslije toliko godina što je uopće promatrao jednu ženu. To jest, što se na njoj zaustavio. Možda je to bilo s razloga, što je Giga imala tako čudnovatu prošlost, a možda je i Giga sama djelovala tako, da je nije mogao mimoići i pregledati. Svakako nije mu bilo mrsko, kad mu je tokom razgovora rekla:
- Dođite k meni jedno popodne slijedeće nedjelje, ako nemate ljepše zabave. Dosta da telefonirate i ja ću vas čekati.
Ali Šime nije otišao k njoj ni slijedeće ni ikoje druge nedjelje dugo, dugo poslije toga. Prije svega ona njezina riječ: "Dođite k meni!" - podsjećala ga jednog poziva, koji je odavno primio, a nikad mu se nije odazvao. A drugo: šta će on kod te žene? Zar da bude i on jedan od onih, za koje se pripovijeda, da se otimaju za njezinu ruku? Da se vrze oko nje, kao jedan od prosaca oko Penelopine kudjelje? Da joj prikraćuje vrijeme čekanja slušajući njezina pjevuckala pričanja i promatrajući je, kako oblizuje svoje usne?
- Žao mi je vrlo, gospođo, ali do zime ništa, - rekao joj je na telefonu. - Odlazim sada kući, da prigledam svoje polje, a onda idem u inozemstvo na nekoliko mjeseci.
- Mogli ste bar doći da mi rečete zbogom!
- Ne ćete se srditi, ako vam to rečem kroz telefon? Zbogom.
- Pa dobro je i tako, - reče ona. - Sretan vam put!

*

Klizao je Orient-Express padskom dolinom tempom najnestrpljivijeg mahnica. Šime je sjedio u vagonrestoranu, polagano jeo svoj ručak, ali u sebi je gonio i tjerao ritam kolesja na što veću brzinu.
Naprijed! Naprijed! Naprijed! To je puž, to nije Express. Lože papirom, a ne ugljenom. Trebalo bi benzina, elektriciteta, dinamita. Trebala bi krila.
Uz njegov mali stolić, njemu vis-a-vis, ručava jedna dama, neodređena doba, s prsima, koje joj prekrivaju tanjur, i podvoljkom, što izgleda kao Dunlop-guma za automobilske kotače. Žao mu je, Madame Dunlop, - ali balast, balast. To zadržava, zakasnit će se. Čitav voz stenje kao umorna životinja i škripi, napreže se, crknut će nasred puta.
Šime baci pogled na druge putnike i konstatira, da ih ima nekoliko, što nisu daleko ispod stotine kilograma. Izgleda kao urota. Balast čitavog svijeta skupio se u taj gracilni vagon, koji izgleda da će se pod tim teretom raspasti kao igračka.
Uto pristupi k njemu poslužitelj s jelom. Šime ga i ne pogleda, samo uzevši onako s reda jedan komad upita:
- Jesmo li u zakašnjenju?
- Ne, gospodine. Točni smo, na minutu.
- Dieu merci! - reče više za se Madame Dunlop. Čini se, da se i njoj žuri. On je mislio: ide ona na ljetovanje, na jezera, u Alpe, na more da se kupa, da smrša, da se ne znoji. Ali eto: i njoj se žuri. Ima i ona nekoga tko je čeka, tko je zove, komu nestrpljivo hiti.
Iznenada, među dva zalogaja, podigne oči na Šimu i upita ga, s posmijehom koji je kao oštar nož razrezao salo njezina lica:
- Putuje li gospodin daleko?
- Vrlo daleko, Madame. Preko Kanala.
- Onda nas vodi put zajedno do Pariza. Imam tamo sina studenta, koji je iznenada obolio. Još čitavih dvadeset sati! Vječnost!
Šimi je bilo žao, što ju je u sebi nazvao balastom. Sjetio se svoje Bimbe, koja bi, jednako kao i ova gospođa, bila prešla pola svijeta da ga obiđe.
Madame Dunlop pojede dva zalogaja i opet diže svoje lice, razrezano posmijehom i crveno kao dinja, prema Šimi:
- Idete li i vi nekome u pohode?
- Jest, Madame.
- Izgledate zabrinuti. Možda i vi idete k nekome, tko je bolestan?
- Ne, Madame. Mrtav je.
Madame Dunlop se ganula. Njezino se meso oko vrata objesilo kao automobilska guma kad propušta zrak. Oči se zacaklile. Male, nabujale ruke sa zdepastim prstićima ispustiše nož i vilicu, primiše servijetu obrisavši njom usta i malko omaštenu bradu. Onda reče sva u neprilici, skoro s jecajem u grlu:
- Ne zamjerite mi. Moj nemir me čini indiskretnom. Da sam znala...
Šime odmahne rukom i ne reče ništa.
Sjetio se u taj čas starog Skinnera, njegovih kvadratnih zubi i idisinkrazije prema poznanstvima na putu. Pa eto, on ga sada zacijelo nestrpljivo očekuje. Njega, koji je također samo poznanstvo s puta. Stranca iz zemlje, o kojoj se malo zna, o kojoj se katkad i zlo govori, a u kojoj bi radije znao svoju Jane, nego ondje gdje je sada, ili bilo gdje drugdje.
Do kraja ručka nije više Madame Dunlop progovorila ni riječi. Ni Šime. Imali su, čini se, dosta svaki svojih misli.
On se prvi digao i otišao u svoj kupe. Pušio je i gledao napolje na pejsaž. Čisti, sunčani ljetni prostori sve do Alpa, koje su modro bjelucale, kao da su od stakla. Prolazio je on već tuda, zna on taj kraj.
Približuje se Verona. Izgleda već prepoznaje tornjeve. I mrke čemprese u Giardino Giusti. Napokon stare zidine i bastione. Dvije tri minute na kolodvoru. I naprijed. Samo naprijed. Još čitava noć. I dan. I opet čitava noć. Još veća vječnost, nego ona od Madame Dunlop.
Čim je vlak pošao, rekao je kad će se pojaviti Garda. Činilo mu se dugo, što ga nema. Ne zna zašto, ali je mislio, da se jezero vidi, čim se izađe iz Perone.
Napokon Peschiera. I jezero u suncu kao velika ravnica od metala. Eno se protegao u vodu Sirmione, kao kakav plivač sa svojom razbarušenom glavom od sivozelenih maslina. Kako je onda bio mlad, kad je kroz njih tumarao i tražio Katullove tragove!
Sad će doći i Desenzano. Sjeća se, kako je nekad kao student putovao u Milan, pa kad se vlak tu zaustavio, iznenada uzeo svoju prtljagu i jedva je prispio da iskoči. Nije se mogao oteti čaru, koji ga je mamio.
A sada? Desenzano je tu. Ali on se ne miče. Jedna minuta čekanja. Vječnost. Dalje, dalje.
Brescia, Milano, - gdje je obećao Jani da će je odvesti, da vidi "Čenakl", čudo koje umire, - i Lago maggiore s Borromejskim ostrvima, što se u sutonu njišu na površini kao vodene ptice s kljunom pod krilom, zatim duga, duga noć u tijesnoj posteljici waggon-lit-a, s nemirnim snima i besciljnim težnjama.
A onda, ujutro, Pariz.
Tko bi ikada rekao, da će doći u Pariz i da se ne će tamo zaustaviti ni jednoga dana? Da će proći kraj njega kao kraj kakva draga prijatelja, koga izbjegava, da mu se ne mora povjeravati? Pariz, u kome nije nikada bio, a u kome mu je sve poznato, u kome ga je sve privlačilo.
Tko dolazi u Pariz, taj donosi srce puno života. A on u svome ima nekoga, koji više nije živ.
Netko ga je pozdravljao na peronu i trgao iz misli. Madame Dunlop. Jedva se sabrao i odzdravio. Okrenuo se za njom i vidio kako hitro, kratkim korakom, nosi svoje krupno tijelo kroz užurbano mnoštvo. Domalo će biti kod svog sina.
I sjeti se opet svoje Bimbe, i kako ju je nosio na rukama. I kako bi je i sada rado nosio, pa makar da je i onolika, kolika je Madame Dunlop.
Na večer: London. Umorna, nestrpljiva sparna noć u jednom city-hotelu.
A drugi dan Expressom u Škotsku.
I opet jedan dugovječni dan. Sati se rastežu, nervi se rastežu, sav si kao kudjelja, iz koje netko prede bolne niti.
Očajno je takvo putovanje, na kojemu nije ništa senzacija. Svejedno što dolazi, svejedno što prolazi. Gradovi, mostovi, rijeke, tvornice, dimnjaci, zvonici, šume, polja, kolodvori, mali i veliki, sve bez imena, bez interesa, bez historije, bez sadašnjice. On je kao jedno pismo. Ili radije: kao jedna adresa. Jer da je pismo, nosio bi nekakav sadržaj, poruku kakvu, ugodnu ili neugodnu. Značio bi nešto. Otvorile bi ga nečije ruke, čitale nečije oči, i nad njim zakucalo nečije srce. Ovako: adresa. Samo adresa: Perth (Škotska).
Kasno uvečer ušao je vlak u kolodvor. Stari je Skinner stajao uspravno na peronu, s visokom glavom i s izbočenim zubima. Nije se ništa promijenio. Stisnuo je čvrsto Šiminu ruku i rekao francuski:
- Sretan sam što ste tu.
Šime je osjetio, kako starome vuku dršće glas i ruka.
- Ne ću da idete u hotel, - reče vuk, kad su se vozili u grad, - kod mene ima dosta mjesta.
Na stolu je bilo priređeno hladnog jela, ali ga Šime nije ni okusio. Stari natoči whisky.
Sjedili su jedan prama drugom, s netaknutim čašama pred sobom i šutjeli nekoliko trenutaka. Šime se bojao progovoriti, srce mu se zavuklo u grlo i tu lupatalo.
Napokon stari uze čašu:
- Čekali smo vas odavno. Dobro došli!
I ostali su možda čitavu uru tako pijući i monosilabizirajući kao dva posvađena dječaka. Ni jedan ni drugi nisu spomenuli Jane. Ni mrtvih matera. Ni prošlosti. Ni ičega, što je vodilo riječ na njih. Ali njihove su se misli samo njima bavile.
Stari je Skinner mirno sjedio, uspravan, s koščatim šakama na stolu; te su ruke bile visoke kao čaša među njima. Šime se tako zgrbio na visokom stolcu, da mu je nos visio nad čašom upijajući nehotice arom whiskya i držeći sklopljene dlanove stisnute među koljenima.
- Kada ste dobili moju depešu?
- Popodne.
- Inače liježete rano?
- Oko devet.
- Sutra ćete biti neispavani?
- Šta ne velite?
- Je li vaša tvornica daleko?
- Sve je ovdje blizu.
- Samo Trogir je vrlo daleko, - reče Šime malo življim tonom.
- Jest, Perth je vrlo daleko, - prsne stari Skinner kroz svoje kljove.
- Pa eto, sad smo tu!
- Hvala Bogu, tu smo! - zaključi stari i uze čašu.
U onoj tišini jasno se čuo šum njihovih gutljaja. Skinner je skoro grgljao, tako je naglo pio. Šime je odložio čašu prije i vidio, kako je krupna Skinnerova Adamova jabučica skakala naglo gore dolje po vratu kao po konopu onaj limeni majmun, kojim se djeca igraju.
- A sad da vam pokažem vaše sobe, - diže se stari.
I uđoše u dugi koridor. S jedne se strane redala vrata do vrata, a s druge strane vitrine krcate staklenog posuđa. Sve izabrani predmeti, što ih je ikad salila Skinnerova staklana. Ima tu rariteta, starih nekoliko vjekova. Zračne, tanke, fine fantazije u svim formama i bojama. Zdjele, čaše, pehari, kandelabri, lusteri, vaze, tanjuri, figure, groteske, kaprise. Jedan čudan svijet dražesti i hladne, djevičanske, stidljive krhkosti sakupio se tu, kao da se sklonuo od ljudskih ruku i kao da šapće kroz svoju transparentnost:
- Noli me tangere!
Uto otvori Skinner jedna vrata i reče:
- Uđite.
Čim je ušao, Šime je odmah znao: Janina soba. Nije vidio ništa, samo je klekao pred postelju i turio čitavo lice u pokrivač.
Stari je čekao pred vratima. Naslonio tjeme na zid, digao otvorene oči uvis i ostao tako kao drvena svetačka statua, sve dok nije osjetio Šiminu ruku na podlaktici.
- Ah, da, - reče došavši k sebi, - to ste vi.
Drugi dan ga je odveo na groblje.
Obiteljska grobnica Skinnerovih izgleda kao mala gotička kapela, pocrnjela od vremena, s uskim, visokim prozorima i naslikanim staklima. Kad su se brončana vrata za njima zatvorila, prebaci stari Skinner čipkasti stolnjak s oltara i podiže srebrni relijef, što je pokrivao prednji dio. U dubini, osvijetljenoj nevidljivim električnim žaruljama, ležala je u staklenom kovčegu, odjevena kao Klarisa, Jane. Njezine dugačke crne trepavice bacale su sjenu sve do podočnjaka i izgledalo je, da se miču: kao da će sad otvoriti. I prsa kao da dišu i pridižu sklopljene ruke. A i usne se krenuše malko, kao da je u taj čas progutala pljuvačku.
Oba su čovjeka klečala rame uz rame, na kamenoj stepenici pred oltarom i ostala tako dugo, kao da čekaju, kad će ona progovoriti.
Ali ona nije progovorila.

*

Slijedeće je zime počeo Šime zalaziti Gigi Barićevoj. Najprije onako, da se malo rastrese, a onda, pošto joj je u jednom času neutješenosti povjerio sve peripetije svoje mistične ljubavi, jer je mogao s njom govoriti o onome, što ga je najviše zanimalo.
Osim toga imala je Giga, u bližem kontaktu, nešto što je Šimu privlačilo. Ona jednostavnost i prirođenost, koju je tako volio kod Jane, s mnogim nijansama u gesti i tonu, koje su često bile slične Janinim. Jednako i njezina melankolična dispozicija, u kojoj nije bilo ni trunka poze, s inteligentnim, rezigniranim posmijehom, koji je više bio u očima, nego u crtama lica, kao kod Jane.
Ali i izvan ovih momenata, koji su u Šimi evocirali jednu dragu uspomenu, Giga mu je imponirala prije svega time, što je pokazivala veliko razumijevanje za njegov osjećajni život, koji je on inače ljubomorno sakrivao i dosada jedino svojoj Bimbi saopćio.
On je znao, kako ima vrlo malo ljudi, koji bi njegov sentimentalni roman držali za nešto lijepo i duboko ljudsko. Kadgod je pomišljao na to, šta bi se ovdje ili ondje reklo o tome, vidio je već unaprijed sumnjive i nepovjerljive posmijehe, ironične grimase i čuo porugljive ili frivolne primjedbe.
Jane: molim vas, tuberkulozna fantazija, religiozna manija, histerična i anemična puritanka. Tipičan primjer.
On, Šime: dijete bigotnoga ambijenta, dekadent i raznježen po krvi i rasi s baštinjenim uskim pogledima, koji ne shvaća, da je onaj religiozitet samo plašt, kojim se prikrivaju urođeni instinkti.
Drugi tipičan primjer, molim:
A ono, što su oni doživjeli: romantika i kolportaža.
I sve to još danas, u vrijeme jazza, radija, aviona, otrovnih plinova, Madona spavaćih vagona i raketa do devetog planeta.
A kamo li: Klarise i frančiskani! Staklene škotske djevice i trogirski vitezovi!
Giga, opterećena i sama čudnom jednom historijom, koja je također izazivala kod mnogih ironična klimanja glavom i perpleksna i glupa podizanja čeonih nabora, primila je Šimina saopćenja s toplim suosjećanjem. I ne samo to, ona je zaviđala Jani, što je sa svojom vjerom otišla s ovoga svijeta i znala, da će njezin dragi prije ili kasnije doći k njoj, a ne će očekivati ništa od nje, niti će od nje išta tražiti.
Kako bi ona htjela, da i s njom bude tako!
Sve je to dakle Šimu priklanjalo Gigi i pomalo ga tako privezalo uz nju, da je bio najzadovoljniji, kad je bio uz nju. Ona doduše nije bila Jane. Ali dio Jane bio je u njoj.
Napokon se i taj dio počeo gubiti. Preko staklenog kovčega stala se spuštati čipkasta zavjesa i govorio je sve manje o njoj. Kad ju je Giga spominjala, Šime je rjeđe nadovezivao i onda izbjegavao razgovor. Pogled njegovih misli nije se više tako rado obazirao natrag.
Giga je to opazila i osjetila, da je to zbog nje.
Šime nije nijednom riječi izdao, što se u njemu događa. Ispočetka je i sam pred sobom bio ženiran. Samo je počeo intenzivnije promatrati Gigu, da vidi, što dosada nije gledao. Ona se pred njegovim mislima poljepšavala. Kao da uskrsava. Kao da se izvlači iz neke mutne patine koja je na njoj ležala. Poput kakve freske, s koje vješta ruka oprezno struže naslagu premazana vapna.
I najedanput je zasjala pred njim. Zabliještila ga. Zrake iz nje stale se prosipati pred njim. Put se protezao pred njegovim nogama i on je gledao naprijed.
To se još pojačalo, kad je u ljetu ponudio Gigi svoju kuću u Trogiru, da tamo provede dva-tri mjeseca. On i onako radi nekih svojih studija ide u Provence-u, a ona nek pođe na more. Nek uzme svoju kuharicu i tamo gospodari, kako bolje zna. Ostavio joj je i svoj auto i šofera, pa neka obiđe svu obalu do Kotora. Neka proživi Dalmaciju. Možda će onda i njega bolje razumjeti.
Kroz ta dva-tri mjeseca razvijala se među njima čudnovata korespondencija.
Šime, u osjećanju, da se u njegovoj kući nalazi žena i tamo zapovijeda, upravlja i, hoćeš ne ćeš, misli na njega, pomišljao je, kako bi bilo dobro da sve to tako i ostane.
A Giga je više nego jedamput osjetila, kako bi rado bila tu domaćica i živjela za nekoga, koga voli. Pa iako ni on ni ona nisu to jasno jedan drugom pisali, a ono se ipak koji put nešto provlačilo među recima, što je odavalo njihova raspoloženja.
Inače su njihova pisma pričala najviše o onom, što su vidjeli na svojim izletima. Giga je uistinu osjetila Dalmaciju. Nije znala da to opiše riječima, koje su tako priručne snobovima, literatima i profesionalnim putopiscima, ali je njezino oduševljenje našlo poseban izraz. Dojmovi su bili direktni, bez afektacije.
"Neobično volim Vaš Trogir, - pisala je Giga, -, gdje se sve drži ruku o ruku. I ljudi, i kuće, i ono što je prošlo i ono što je tu. Čitav jedan lanac malih udesa i snova, u kome bi tako rado bila jedna karika i imala svoj vlastiti san."
Drugi put piše iz Splita:
"Degutira me među ovim golemim zidinama, koje su stvorene da zaokruže jedan veliki mir, ova nametljiva buka. Ovdje svak hoće, da ga se čim više čuje i čim bolje vidi. Zato su se valjda i popele one moderne kuće na staru Dioklecijanovu palaču." Šimina pisma bila su također jednostavna, ali opširnija. Ona su se ponešto samodopadno isticala u svojim velikim kuvertama s malom grofovskom krunom. Svaki put, kad god ih je listonoša donio, kao da vele: "Opet smo tu! - Vidite, kako često mislimo na vas! - Svaki treći, drugi, a možda i svaki dan!"
A u pismima opisi provansalskog pejsaža, gradova i spomenika. Ponešto kaleidoskopski, ali s mnogo verva, sve povezano s historijskim aluzijama, bez dociranja, interesantno.
Gigi, kad ih je čitala, pričinjalo se da čuje Šimu kako pripovijeda svojim malo nazalnim glasom, da vidi njegove komotne gospodske geste i gleda u njegove široke pupile. Ali intenzitet toga glasa, tempo tih gesta i sjaj u očima rasli su i padali već prema karakteru predmeta, o kom je pisao.
Tako je Šime predvodio Gigu u papinski Avignon i rimski Nimes, kažiprstom joj zaokruživao lukove staroga Gardova akvedukta, vodio je k trubadurima na bizarni i zračni Les Baux, tremolirao o Petrarkinoj Lauri i čarobnoj Vaucluse, hodočastio k Svetim Marijama i na terasu, gdje je umrla Mistralova Mireio. Kad se je Šime vratio u Trogir, Giga je već bila u Zagrebu. Prije odlaska napunila je vaze cvijećem, zapalila kandilo pred Masonom u trijemu i ostavila na njegovu stolu ove riječi:
"Hvala Vam! Htjela bih se vratiti! Giga." U listopadu došao je Šime u Zagreb. Donio je sa sobom dvije košare izabranog grožđa iz svojih vinograda i poslao ih Gigi.
Kad su počeli Gigini utorci, sjedio je i on s trogloditima, ebrejcima, Cimbrima i Teutonima uz Penelopinu kudjelju, prikraćivao njezino čekanje i uživao, kad bi god zapjevuckala nadimak, koji mu je donijela iz Trogira:
- Rašpe dospiveni!
Pri čemu bi uvijek hitrim jezikom prešla preko usana, kao gušterica koja je proždrla mušicu.

3. Freddy. (Terakota).

- A ovo je Freddy! - reče Giga i udari s temperamentom i persiflirajućom gestom jednom statuetom od terakote po stolu.
- Židov? - upita Irina Aleksandrovna.
- Ne, - odgovori Giga, - snob.
Terakota je bila malo remek-djelo od jednog poznatog zagrebačkog slikara, koji se više iz kaprise, nego iz unutarnje potrebe, bavio katkad i malom plastikom. I ovakve su mu stvari vanredno polazile za rukom. Manira, kojom su bile izrađene, bila je puna humora, s jakim smislom za groteskno i paradoksno, tako da su glavne karakteristike bile izvrsno po naravi kopirane, a nuzgredne impertinentno istaknute i karikirane.
Freddyjeva je statueta bila gotovo portret. Tipičan semitski, momački profil, dekadentan i kultiviran, bez degutantnih aluzija na viseće usne ili zakovrčeni nos, sličan malo na profil Stjepana Zweiga, bez inteligentnog Zweigova izraza. Posmijeh, malko namješten, prazan, bez topline, ali licemjerno insinuantan, iza kojeg se vidi, da je sasvim nešto drugo ono, što on misli ili osjeća.
Ali sav je tip istaknut u pozi. Tu je umjetnik bio savršen posmatrač. Vidjelo se: stopostotni snobizam. Nategnute nozdrve, koje hoće da naglase ono nešto primitivno, životinjsko, što ovakvi individui misle da je neodoljivo i privlačno. Ponešto otvorene i naprvo protegnute usnice: rafinirana senzualnost. Ruke, s oštrim kutem u laktovima, pritisnute uz tijelo, s otvorenim dlanovima u džepovima od kaputa, iz kojih izviruju jako savinuti i nategnuti palci, ramena u pokretu, pri čemu se sad drugo zavija malko naprijed, a noge, koje se u koraku libidinozno taru u koljenima, afektirano se lome kao u kakvog lorda.
- Kako to mislite, mila moja? - upita Irina Aleksandrovna.
- Kad se veli snob, - reče Giga, - onda se ne misli više ni na kakvu drugu karakteristiku. To briše sve, što bi inače označivalo jednog čovjeka. Snob je rasa za se, vjera za se, species za se. Njega nalazite u svim zemljama i među svim narodima. U visokim kulturama, kao i u najzaostalijim. Ima ga u svakom zvanju, u svakoj kasti i u svim spolovima. Djeca su vam više puta snobovi kao i odrasli, žene kao i muškarci. Pa i životinje, molim vas. Konji, majmuni, psi, paunovi, papige, pingvini, flamingi znadu biti snobovi kao i ljudi.
Tu se Irina Aleksandrovna od srca nasmije:
- U istinu bih rado vidjela flaminga, koji je snob. Ili pingvina.
Giga je živom suadom uvjeravala Ruskinju, da je ipak tako. Ona to ne kaže samo onako, iz kaprisa ili donkihoterije. Lani, na svom putovanju Njemačkom, bila je kod Hagenbecka. Nigdje, ni u najučenijim psihološkim studijama ne mogu se naći tako lijepo prikazani svi temperamenti, sve mane, smiješnosti, ludosti, poroci, pa ako hoćete i vrline čovjeka, kao kod Hagenbecka. Nema ličnosti iz historije ni osobe iz naše okoline, kojoj se ne bi mogao tamo naći model. Panoptikum je igrarija prema tome.
Ali još više tipovi iz malog svagdanjeg života. Ona, Giga, našla ih je tamo nekoliko, koji bi slobodno mogli nositi svoje čovječje građansko ime, mjesto životinjskog.
Najradije je tražila među tim životinjskim svijetom svoje kavalire. Našla ih je svih sedam, po gdjekoje i u više različnih vrsta i egzemplara. Među sovama, orlovima, majmunima, krokodilima, ovcama, svinjama. Uživala je kad god je napravila kakvo otkriće. Fotografirala ih je sve. Nije zabadava nosila svoj kodak.
Kad se vratila, onda je jednog utorka pokazivala svojim proscima svakom njegov alterego iz Hagenbecka. I proveli su uistinu jedno veselo veče.
Simeoni je najsretnije prošao. Njega je našla među orlovima: jedan kondor, koji je imao rimski profil i Šimino aristokratsko držanje. Ali ipak on je jedini bio malko pikiran zbog tih konfrontacija i upitao je:
- Ali kako to, Adame Giga, da niste i sebe tamo potražili? Gdje smo svi mi, nije moguće da ne bi bilo i vas!
- Točno, Rašpe moj, - reče Giga. - Našla sam ja i sebe. Evo, fotografija je tu.
I pokazala im je jednu pticu, kojoj zna samo latinsko ime. Scopus Umbretta. I uistinu imala je mnogo od Gige. Uspravne noge, veliko začuđeno oko i šubaricu na glavi, koja je stala otraga kao Gigin bubikopf.
- A onda, - reče im ona, - znate li šta veli o Umbretti Brehm? Ima duge, tanke noge, udešene za gaženje po pličinama, tijelo bez sala, oštar kljun, smeđe, jako perje. Njezino je držanje gravitatično, život jednoličan, može spavati i na jednoj nozi. Njezin je glas kreštav, izleže tri do pet piknjastih jaja u nespretno građena gnijezda. Umbretta je savršeno monogamna, iako se mužjaci krvavo bore za njezinu naklonost. Šta velite gospodo?
- Sve kao kod vas, Giga Umbretta, - reče Freddy - I mi se borimo za vas, ali vi ste, nažalost, savršeno monogamna.
U toj zoološkoj reviji najgore je prošao Freddy Giga je iznijela nekoliko snimaka, od kojih su mu neke bile slične eksterijerom i karakterom. Na pr. bergamaskni ovan: pravi portret, sa svinutim nosom i senzualnom gubicom, ili flamingo s lukovitim kljunom i s lordovskim nogama. Društvo je bilo frapirano od te sličnosti i pljeskalo Giginom zlobnom komentaru.
Freddy je pripadao staroj zagrebačkoj židovskoj porodici. Njegovi su bili, tako reći, patriciji među židovima. Bogati, ugledni, s kućama i tvornicama, ordenima i častima, organizatori, liberalni, dobrotvori, mecenati, utemeljitelji kulturnih i socijalnih ustanova. Njihove su dame bile patronese na zabavama, kume zastavama, predsjednice u odborima. Govorile su korektno hrvatski, pohađale kazalište i onda kad su se davali domaći autori, kupovale hrvatske knjige i resile svoje domove slikama hrvatskih slikara, narodnim ćilimima i vezivom, a kad se god desila zgodna prilika, oblačile se kao Slavonke ili Šestinčanke.
Ova tendencija asimilacije ambijentu i priljubljivanje njegovim raspoloženjima, pa iako je bila i proračunana, ublaživala je urođene protivštine kršćanskoga življa prema semitskoj rasi.
Freddy je bio kao dječak ono, što se kaže Wunderkind. U šestoj godini čeprkao je po klaviru i jednog Božića, koji su i oni slavili Kristbaumom i šunkom, odsvirao je iznenada na klaviru "Lijepu našu" i "Narodil se kralj nebeski", što je u svom paradoksu neizmjerno veselilo njegova oca i majku, stričeve i tetke:
- Gott, wie herzig! Entzückend! Ein zweiter Mozart!
To otkriće, da u malom Freddyju ima tijesta za nešto vanredno, učinilo je, da je familija sve moguće nastojala da se to tijesto i za nešto vanredno umijesi i formira.
To se najprije moralo istaknuti u dječakovoj vanjštini.
U svom samtastom kostimčiću sa čipkastim ovratnikom, lakovanim cipelama sa srebrnom fibijom, dugim, plavim loknima izgledao je on među svojim drugovima u školi kao kakav začarani princ. A kako je bio bistar, i učitelji su imali prema njemu neki obzir. Sve je to u malome Freddyju također učvršćivalo uvjerenje, da je on uopće nešto ekstra.
I on je sam počeo da nastoji, da bude i uvijek ostane ekstra. Najgore mu je bilo, da nešto ne može ili ne zna. U svakoj je prilici htio biti onaj, koji iskače. Kad to nije išlo s njemu prirođenim mogućnostima, onda je kušao obmanjivanjem, pretvaranjem i malim švindlima, s kojima je često uspijevao. A kad mu nije pošlo za rukom, onda je nastojao da svoj švindl pokrije novim švindlom.
Kod kuće je pričao o svojim uspjesima, o neznanju svojih drugova, o svemu što je moglo pokazati, kako je on ono, što se za nj hoće ili o njemu misli, kako je, dakle, on nešto ekstra. Nije bilo malenkosti, koja se kod njega ne bi isticala i koja ne bi bila drukčija, nego kod drugih.
Njegova je torba bila od prave volovske kože, tintarnica najmoderniji i najsavršeniji utensil svoje vrste, koja ne propušta ni kaplje tinte, njegove olovke najskuplji Kohinoor, gume krupne, zelene, što brišu svaki trag, knjige i teke umotane u poseban papir, kutija za olovke čitav mali arsenal, a doza za doručak od nikla i svijetlila se kao srebro; za nju su drugovi i pričali, da je od srebra.
U srednjoj se školi ta tendencija za ekstra vrlo pojačala. Samo tu je manje imponirala. Pa što je Freddy dalje išao iz razreda u razred, to se više gubila njegova ličnost među dječacima, koji su lako ušli u trag njegovim švindlima i nadmetanjima.
Freddyja je sada obuzelo upravo fanatično nastojanje da zabliješti, da začudi, da briljira. Da ostane i nadalje po što po to: ekstra. Ispočetka je to pokušao s arogancijom, bagateliziranjem. Onda je stvarao male čenakle oko sebe, darivao drugove knjigama, slatkišima, markama, novcima. Pozivao ih je k sebi, gdje su gimnasticirali na njegovim aparatima, igrali šaha, nogometa, muzicirali i debatirali.
Ali ni to nije mnogo koristilo. Svojim dobrim instinktom osjetio je odmah, da ga drugovi samo iskorištavaju, a ne uvažuju, ili bar ne onoliko, koliko je on htio. Uvijek je bio netko drugi, tko se nametnuo i vodio glavnu riječ, a on je ostajao osamljen ili u pozadini.
Rezultat svega toga: polupani gimnastički aparati, slomljene egzotične biljke u parku i fakinske konstatacije drugova:
- Prokleti židov, kako mu je Bog dao dobro!
Freddy se sada povukao. Čuo je negdje za frazu splendid isolation i pokušao tom metodom da postane interesantan. Međutim odijevao se što napadnije, nosio kosu kao Liszt, na ruci imao tanku zlatnu narukvicu i pušio cigarete sa zlatnim mundštikom. Bio je s tatom u Beču, odakle je donio dugački proljetni mantl i veliku plastron kravatu, kako su to nosili Przybyszewski i Hofmannsthal, a s mamom u Veneciji, gdje je kupio monokl i dandy-batinu s velikom kuglom na vrhu od slonove kosti. Šetnja po bečkim galerijama - Kunst-historisches Museum - Lichtenstein - Belvedere - i po venecijanskim crkvama i akademiji probudiše u njemu novo uvjerenje: da se razumije u umjetnost. Sabrao je knjiga, monografija i fotografija, naučio silu imena slikara, kipara i njihovih umjetnina, pa je prskao s njima oko sebe kao kakav katalog.
U Beču: Rubens i Helena Fourment. Moretto i sv. Justina. Bernardino Luini i Salome. (Onda je bila Salome u modi!)
U Veneciji: Tizian i Assunta. Giambellino i njegove Madonne. Carpaccio i Santa Orsola.
I masa drugih imena, koja su tako lijepo zvučila, a on ih je izgovarao s oduševljenim skandiranjem.
Još je jedno otkriće učinio Freddy prigodom tih svojih putovanja. Od tate i od stričeva je čuo, kako su u Beču žene lijepe. Iz Schnitzlera je naučio, kako tamo postoji "Das süsse Mädl". A pjesnik naivno-rafiniranih kevica i djevojčica u pubertetu, Peter Altenberg, uznemirio je njegovu fantaziju, pa je vječno sanjao samo o efebskim linijama i malim grudima.
I za Veneciju je čuo da tamo ima lijepih žena. Ali ne građanke, koliko pučanke, one s crnim šalovima preko ramena. Najbolje se vide, kad je muzika na pijaci sv. Marka.
Sve je to Freddy znao, ali valjalo je doživjeti senzaciju žene.
U Beču to nije išlo. Preko dana je lutao po gradu, pregledavao muzeje, crkve, carske palače i grobnice, Schönbrun, Prater, a navečer po teatrima ili u hotel. Tata je doduše zalazio u noćne etablismane - ali to još nije za Freddya. Tako je naime mislio tata. U Veneciji je išlo drukčije. Mama je bila obično umorna i išla odmah iza večere u postelju. A on je stavljao svoj monokl, uzeo bjelokosnu batinu i flanirao Mercerijom, Rivom dei Schiavoni i pijacom, gdje je svirala muzika. I impertinentno je fiksirao crne oči djevojaka s crnim šalovima. Šalovi su lepršali kao krila crnih anđela, a crne oči reagirale. Svjetlucale se kao mali kristalni kandelabri. Smješkale se kao one u Giambellinijeve Madone u Frari. Zračne kao muransko staklo.
I dobaci Freddy dvjema, što su išle zajedno, kako je negdje čuo:
- Bei occhi!
- Occhi da veneziana, bel putto! - reče jedna.
- Occhi assassini! - primijeti druga.
Kad je Freddy kasno poslije ponoći izašao iz neke glomazne kućerine u nekoj tijesnoj ulici, opazio je, da nema ni novčarke ni zlatne ure ni svoje narukvice. U njegovoj su duši ugasli kristalni kandelabri. Zatvorile se oči Giambellinijeve Madone. Pomutilo se muransko staklo.
Tako je Freddy doživio senzaciju žene.
Kad se vratio u Zagreb, među svoje drugove, donio je nove priloge za ekstra svoje ličnosti: vidio je svijet i upoznao ženu.
U prvi je mah zabliještio. Sa svojim poznavanjem svijeta i umjetnosti nabacivao se u svakoj prilici. Tome su pomogli satovi historije i geografije, jezika i literature, kad je presumptivno upadao u riječ profesorima i nadopunjavao njihova predavanja i školske tekstove.
U pauzama su ga drugovi radije slušali o jednoj drugoj temi, koja je i njih neobično zanimala: žena.
Freddy je pričao o Bečankama i Venecijankama i dražio njihove mlade, nesigurne fantazije primamljivim slikama. Naravno, da je nabrajao mnoge svoje uspjehe, kojih nije bilo, ali u koje je ipak i sam vjerovao. I sve je to nekako romantično spajao sa svojim umjetničkim doživljajima, pa je tako još više zapanjivao. Jer na koncu i svakom od njih može se dogoditi, da se sastanu i zavole s kakvom mladom ženskom, ali u onakvim okolnostima, kao što je to Freddy doživio, - teško.
On se uvijek sastajao s nekom bečkom "slatkom pucom" u Lichtensteinovoj galeriji, pred Leopardovom "Ginevrom dei Benci" ili kod Beethovenova spomenika. Upoznao je u vagonu "Riesenrada" u Prateru jednu plesačicu iz dvorske opere, koja je poznata kao ljepotica.
A da znadu, kakva je šesnaestogodišnja contessina Morosini, s kojom se za mjesečine vozuckao gondolom po venecijanskim kanalima! A ona pučanka slična Giambellinijevoj Madonni, koja mu je sve usne izgrizla?
Freddy je djelovao na dječake kao erotična knjiga. Ali kako se ponavljao, počeo se opet umanjivati njegov nimbus. Pametniji su ga i persiflirali. Tako jednom, kad nije bio u razredu, a profesor je zapitao za nj, odgovori jedan đak:
- Ima rendes s gospođicom Ginevrom dei Benci.
I sve je prasnulo u smijeh.
Kako je vrlo često spominjao Giambellina i izgovarao to ime malko afektirano sa dž i sa dva mm, prozvali su ga drugovi: Džammbellino, što mu je i ostalo sve dok se iza mature nisu razišli.
Na svojim pričanjima grijao je Freddy i svoju vlastitu fantaziju. Pretvarao se malo po malo pred svojim vlastitim očima u nekog imaginarnog don Juana i stao je da na taj kalup sebe izrađuje.
Otkrio je u Beču jednu knjižaru, koja je bila poznata radi svojih privatnih edicija. Sve skupe, raskošno opremljene erotične knjige, sa indecentnim ilustracijama. Ta knjižara izdavala je i jednu erotičnu reviju, s brušenim imenom "Ametist", u kojoj su bili publicirani neizdani erotični sastavci mnogih velikih pisaca i crteži Beardsleya, Rowlandsona, Ropsa, Bayrosa i još kojekojih.
Sve je to Freddy dobivao i čitao. I mnogo toga još iz Pariza i iz Berlina. Imao je već toliku biblioteku takvih izdanja, da je zamolio nekog aquafortistu, da mu napravi jedan "ex libris eroticis...", koji je izvrsno ilustrirao njegovu depraviranu fantaziju.
I postao je, tako reći, još prije ikakvog iskustva, erotman. U godinama, kada je obično žena objekt nježnih čežnja i nedostižnih sanja, on je u srcu nosio osjećajnu kloaku sa svim rafinmanima i perverzitetima.
Kad je došao na univerzu, bio je spreman za život. Sad je trebao provesti u praksu ono, što je već poznavao u teoriji. A znao je mnogo toga. Znao, kako su ljubili i kalašili Sardanapali, Semiramide, Messaline i Heliogabali. Znao je, šta je pisao veseli Boccaccio, naučio napamet Poggiove fačecije i uživao u bljuvotinama poganoga Aretina. Nosio je u džepu malo izdanje novela Antoina de la Salle, a pod uzglavljem "Izgubljene časove" gospodina D'Ouville.
Slušao je na univerzi filozofiju, ali dok su filozofska djela zapremala jedno malo krilo njegove biblioteke, dotle je njezina sredina sjala od blještavih privatnih izdanja. Tu su bili i "Les Bijoux Indiscrets" i "Les Liaisons Dangereuses", "Memoari" Fanny Hillove i Zaharije Wernera i sve moguće orijentalne zbirke, i japanske slikarnice, a najzad i masa klandestinih modernih tvorevina, koje se diskretno za skupe novce dobivaju po velegradskim noćnim lokalima od sumnjivih kolportera.
U gornjem gradu u jednoj tijesnoj uličici uredio je sebi garsonieru s dvije sobice i kupaonom, nakrcao ju foteljima, divanima, ćilimovima, zastorima. Posvuda lampice s raznobojnim žaruljama, vaze sa cvijećem, zdjele za paljenje tamjana, parfemi i još svi mogući kerefeki, koji su povećavali intimitet i davali štimung. Nisu naravno nedostajale ni reprodukcije umjetničkih remek-djela, koje su visjele uokvirene po zidovima, ali ispod njih, prema zidu, nalazile su se odvratne opscene slike.
- Tu je Freddy živio.
Žedan i gladan ljubavi tjelesne, a duševno već zasićen, nije nikad nalazio zadovoljstva, a uvijek ga je tražio. Žene i ženice prelazile su njegovom garsonijerom kao otvorene kuverte s reklamama: otvoriš, pogledaš i baciš.
Jedino što je ostajalo iza njih, bio je jedan degutantni osjećaj i želja, da se više ne vrate. Ako je koja osjetila potrebu, da ga vidi, da ga zadrži i ne izgubi, onda je brutalno likvidirao sve sentimentalitete:
- Draga moja, ti nisi za me. Servus.
A bilo ih je više takvih. Male zavedene djevojčice, sa glupim srcem i čistim sentimentom, hvatale se kao lude mušice na bljutavu sluz njegova ljeporječja kao na nepatvoreni med, i slomile tamo svoje nožice i krilašca. Kapriciozne, osamljene žene, koje su trebale nadoknadu za ono, što nemaju, prijatelja u osamljenosti, zadovoljstvo za svoj bolesni spleen, upadale su u još gora poniženja, oskvrnjene i obrlaćene. One s ulice, balerine iz barova, djevojke iz novinskih anonsa, koje su čekale pristojni ekvivalent u materijalnoj dobiti, dobivale su kiselo vino, pljesnive kekse i mizernu napojnicu.

*

Kad je počeo rat, nisu ga uzeli radi katara na plućima. Ali, da potpuno izbjegne asentaciji, nastojao je da se bilo kako skloni. Valjalo je sudjelovati ako ne na fronti, a ono u hinterlandu.
Najprije se žurio da položi doktorat filozofije. Onda je to išlo vrlo lako kod tako zvanih ratnih ispita. Uzeo je za bazu svoje disertacije Schoppenhauerova ćaskanja o ženama i obradio to kojekako nakrcavši sve citatima iz svojih lektira i iskustvima iz svoje garsonijere. Da je ta disertacija primljena, mora Freddy da zahvali iznimnim ondašnjim vremenima, a možda i drugim okolnostima, kojih onda nije nitko ispitivao.
Poslije ispita bacio se Freddy na humanitarnu akciju. Najprije za Crveni Križ.
Da taj nastup bude što ljepši i vidljiviji, stavio je odboru na raspoloženje svoj automobil. Kako je i sam znao šofirati, bio je i šoferom. Nato su i njega izabrali u odbor.
Njegov otac i stričevi dali su neobično velike doprinose, ponudili čitav jedan magazin za depot "Crvenoga Križa", jednu svoju kuću udesili kao provizornu bolnicu za ranjenike, gdje su dame njihove familije vršile službu nadzornica i milosrdnih sestara.
Freddy je zatim osnovao u jednoj sobi svoje garsonijere biro za potpomaganje porodica nastradalih ratnika i tako je, naoko, njegova mala Suburra postala mjesto utjehe i dobročinstva.
Molio je jednu gospođu iz najboljega društva, kojoj je muž bio u ratu, da mu bude dobrovoljnom daktilografkinjom i sekretaricom. Bar jutrom, ako ne poslije podne. Poslije podne će on sam primati stranke i rješavati akte.
I ona je pristala.
Naučila pisati mašinom, vodila protokole, sređivala i ispitivala molbenice, dopisivala, trčkarala, intervenirala, kupila doprinose, vadila informacije.
Poslije malo vremena vidjela se sva blagodat ove Freddyeve institucije, na koju se obraćalo toliko svijeta i većinom s uspjehom.
Ali i Freddy je dočekao blagodat, kojoj se i sam od nje nadao. Jer kad je napokon ipak bio asentiran, bio je od vojne vlasti odmah i oslobođen kao "unentbehrlich", pa ostao i nadalje kao "najagilniji član" odbora "Crvenog Križa" na čelu svojeg ureda "za potpomaganje siročadi i udovica ratnika itd." Dobio je štaviše i kolajnu "za građanske zasluge u vrijeme rata".
Naoko važan i uvažen, pred svijetom spasitelj i dobročinitelj, nosio je pompozno svoju ličnost, kao da je ona tu, da popravi sve ono, što se lomilo, uništavalo i stradavalo na frontama. On je nenajavljen ulazio generalima, banovima, biskupima, načelnicima. Uvijek nešto zahtijevao, neprestano nešto tražio. I primao, i dobivao. Aranžirao je kolekte, lutrije, koncerte, predstave. Angažirao je za te stvari gospođe i djevojke iz najboljih krugova, koje su ga rijetko odbijale. Nešto iz dobra srca, nešto iz želje, da se malo istaknu, ali većinom od straha, da se ne bi njihovim očevima, muževima ili braći to osvećivalo, pomagale su ga u njegovim akcijama.
Tako se Freddy našao u prilici, da bez ikakve napadnosti upozna mnoge lijepe žene, da ih često vidi, s njima se sastaje ili ih pohađa. To mu je još više uspijevalo, što je uopće bio držan za moćnog i utjecajnog gospodina, koji je mogao preporučiti ili zagovoriti svakoga, tko bi trebao preporuke ili zagovora.
A tko koga u ono vrijeme nije trebao?
Kolike su od onih gospođa imale svoje ljude na fronti, po vojarnama, pred asentacijom? I sve su htjele njihovo oslobođenje, ublaženje njihova položaja ili neko mjesto, gdje bi bili izvan dohvata šrapnela i strojnih pušaka.
Freddy je bio spreman da se zauzme za svakoga, tko je imao kod kuće dva para lijepih očiju, koje su ga za nj molile. I obećavao je, zauzimao se i ne zauzimao, isposlovao što je mogao: glavno je bilo, da može što dublje zaviriti u one oči, koje su ga za što molile.
Jedamput mu je palo na pamet, da priredi za jedan dobrotvorni koncert i jednu pantominu, u kojoj je trebalo da sudjeluje dvadesetak studentica iz viših razreda liceja. On je nekad, u Beču ili gdje drugdje, vidio takve pantomine i ponudio se sam za režisera i učitelja.
Stvar se davala u kazalištu. Uspjeh je bio golem. Novine su donosile čitave stupce o tome, sa zanosnim pohvalama. Pantomina se na opći zahtjev još dva puta ponovila. Na dobrotvornoj blagajni palo je mnogo novaca.
A Freddyju su pale oko vrata mnoge od onih bijelih ručica, koje su se onako lijepo savijale igrajući pantomimu.
Ali njegov humanitet nije kod toga zastao. On je dijelio sakupljeni novac punom rukom desno i lijevo, gdje god je mislio i znao, da ga treba. Često se htio i uvjeriti, kako je onima, koji dobivaju pripomoći, ne dobivaju li je nepravedno ili možda premalo. Onda je Freddy "inspicirao", kako se sam znao izraziti. Pohađao bi familije nenazočnih ratnika, udovice poginulih i njihove sirote. Naručivao ih sebi, ispitivao ih, povećao im doplatke i uopće se zauzimao za njih.
Najbolji sud o njegovu humanitarnom radu dala je neka mlada žena, kad je čula, da je njezin muž pao na fronti, a koja je dobivala redovitu i obilnu pripomoć od Freddyeva ureda.
U času očaja i nesmirene grižnje savjesti pisala je ona Freddyju: "Gospodine dobrotvore, u današnjim listama palih na fronti pročitala sam i ime svoga muža. Sretan on što je umro, prije nego li je doznao, kakva sam postala. A sretna i ja, što mogu sada za njim otići. Vama pak šaljem ovaj izrezak novina, u kome se govori o ljudskim hijenama na fronti. O hijenama u pozadini novine ne bilježe nikad ništa. Ne bi li im vi mogli dati podatke? Lišavajući Vas dužnosti, da mi dalje šaljete pripomoć, zahvaljujem se na svemu
Marija S."

Ovo je pismo ostavio Freddy na svome stolu i zaboravio ga zaključati u ladicu ili uništiti. Njegova sekretarica našla ga je među korespondencijom, koju je imala opremiti. Drugi je dan čitala u novinama, kako se otrovala Marija S., supruga privatnog činovnika, koji je nedavno poginuo u ratu. Nije ostavila nikakvo pismo iza sebe.
Kad je zatim Freddy došao u kancelariju, sekretarica mu je pokazala novine i ono pismo:
- To je, doktore, ona gospođa sa sivim očima, koje su se vama toliko sviđale.
Freddy je u prvi čas ostao zbunjen, ali brzo se sabrao. Prišao je k telefonu i pozvao cenzuru. Pitao je, kako je moguće da se propušta takva vijest, po kojoj je jasno, da se Marija S. ubila od žalosti za mužem, koji je poginuo na fronti. To će zacijelo zlo djelovati na čitatelje, a može i druge zavesti, da se povuku za tim očajnim primjerom. Novine, koje su to donijele, valjalo bi odmah zaplijeniti.
Svi neprodani egzemplari tih novina bili su smjesta zaplijenjeni.
Sekretarici je Freddy rekao:
- Kad bi se sve žene, koje se nalaze u sličnoj situaciji, ubile, ne bi bilo dosta mjesta na Mirogoju. Šta bi, milostiva, vi učinili u ovakvom slučaju?
Sekretarica odgovori:
- Ja bih ustrijelila hijenu, o kojoj piše ona nesretnica.
On pogleda sa začuđenim čelom i tankim, prisiljenim smiješkom. Ne reče ništa, nego pođe k stolu, razdere ono pismo na sitne komadiće i baci ih u pljuvačnicu.
Sekretarica je sjela na svoje mjesto i nastavila s tipkanjem. U maloj sobici rasipao se klopot mašine hitro i oštro.
Freddy je upro laktove na stol, položio čelo na dlanove i pokrio oči. Ispod njegovih vjeđa strujale su u mraku raznobojne pruge, sve ispremiješano crveno, zeleno, violetno, a među tim prugama dvije sive pupile, sive, skoro vodene, umorne.
I sive pupile govore:
- Pustite me, gospodine. Šta će vam oči koje gledaju drugamo? A šta će ove oči, kad dođe onaj, koga čekaju? One će se zatvoriti zauvijek, prije nego se onaj vrati. Gospodine, pustite me. Ja neprestano vidim samo njegovo srce koje on visoko drži u ruci, i oko koga zvižde taneta.
A pisaća mašina kucka kao mašinska puška, i sive se oči polako zatvaraju.
Pljuvačnica se gura k njemu kao živ oduran stvor.
Freddy podigne glavu, da se otrese misli i prikaza. Pogled mu pane na leđa sekretarice i na njezina ramena, koja su se treskala u ritmu, kako je pisala. Pošto je stala malko koso prema njemu, vidio je samo jednu ruku, koja je do ramena bila gola, zaobljena, kao da je ovaj čas izašla iz tokarske radionice. Treskao se kraj njezina čela i čuperak kose, zavinut kao blanjom ostrugani iver, i igra po njezinu obrazu. I otraga na zatiljku dva-tri manja ivera ispod uvijene pletenice. Malen pačetvorinast dekolte pokazuje gornji dio pleća. Poput starinske bjelokosti koža, potamnjela od zraka i sunca, prevlači se preko izbočenog vratnog kralješka i udubljuje se u hrptenični kanal. Prozračno uho bez naušnice ima na rubu intenzivno smeđ i velik madež, i daje impresiju neke čudne životinje s jednim okom.
Freddy zaboravi u isti čas sve. On se digne i pođe prema sekretarici. Kako joj se približavao, tako je vidio, kako rastu pore na njezinoj koži.
Ona je iz očnjega kuta pratila njegove kretnje i malko retardirala tipkanjem. A kad se prignuo hoteći da zagrabi zubima onaj kralježak, ona skoči kao razdražena zmija:
- Freddy! - zasikće. - Rekla sam vam da ja toga ne podnosim. Tražite drugu mjesto mene.
- Ali, gospođo Giga, pa ne ćete valjda...
- Odmah. Stante pede! - bijesnila je Giga Barićeva trpajući neke stvari u svoju ručnu torbicu.
Freddy je samo mucao:
- Ne ćete mi to učiniti. Poslije godinu dana što smo zajedno. Tako smo se dobro slagali.
Sad prasne Giga u bučan smijeh:
- Vraga smo se mi slagali, Freddy! Šta govorite gluposti. Vi ste uvijek htjeli nešto, što ja nisam htjela.
- Ja sam vas uvijek volio. Kao nikoju drugu. Vi ste jedina...
- Molim vas, prestanite! - prekine ga Giga. - Tako me degutira sve, što govorite i što činite...
- Pa dobro, - odgovori on. - Ne govorim više. Slušam vas. Ali ono što mislim...
- To pridržite za se, - ponovo ga prekine ona.
On joj polako istrgne torbicu iz ruke i pogleda je molećim glupim pogledom, užarenih obraza i ušiju:
- Ali ne ćete otići?
- Uz uvjet, - reče ona ozbiljno i odlučno, - ni jedne riječi, ni jedne geste.
- Dobro, - reče on tiho. - Onda radimo dalje. Nek bude sve kao i prije.
Giga je opet sjela uz mašinu. Prije negoli je nastavila s tipkanjem, okrene se Freddyju:
- Bilo bi dobro, da pođete u stan one gospođe, što se jučer ubila. Mi bi je morali ukopati na naš trošak. Čini mi se, ona je živjela s majkom, kojoj bi se također moralo nešto dati.
Freddy je zbunjeno zamucao:
- Da idem tamo, velite? - Gledao je u nju, kao da nešto traži u njezinim očima, koje su bile hladne i neprodirne.
Ona je pustila da prođe nekoliko sekunda i onda, ne skidajući s njega pogleda, reče ležerno:
- Ako vam se baš ne će, idem ja.
Freddy nije znao šta da kaže, samo onako instinktivno izlane:
- Hvala vam.
Onda se sjeti, da je možda tim dvjema riječima nešto priznao, pa hitro dometne:
- Vi ćete i onako sve to bolje od mene urediti.

*

Kad je prošao rat, prošao je i Freddyja njegov humanitarni spleen. Opasnosti su minule, paravani se sklopili i bačeni su na tavan. On je ostao sačuvan, pošteđen, neozlijeđen, kao kakva dragocjenost, spreman da i dalje sja, da bude i dalje ono, što je zapravo bila svrha njegova života: nešto ekstra.
U vremenu koje je nastalo, u prevrtanju i komešanju i guranju bez skrupula, bez obzira, kad je novac postao popularan kao uš i sipao se u svačije džepove, prljav, pohaban, mastan, kad je sve težilo da nadoknadi ono što je rat uskratio, pa je počelo rasipavanje svega što je nekad bilo ljubomorno čuvano, uživanje onoga što je bilo zabranjeno, uz što veću buku, uz što prostiju viku i besramniju gestu, a divlja se muzika rasula jednako po najparfimiranijim salonima kao i po najsmrdljivijim krčmama, a žene, moderne furije, skratile kosu i suknje i u ritmu crnačkih arija s opscenim tekstom neumorno, noć i dan, i kod kuće i van kuće, plesale indecentne plesove i davale se, pa opet uzimale i prodavale se i dalje preprodavale - u tom vremenu Freddy se odmah snašao s najvećom jednostavnošću i bez ikakvih unutarnjih konflikata.
Prijateljstvo s Gigom ostalo je nepomućeno, ono je štaviše bilo sve intenzivnije. Negativni rezultati njegovih nastojanja samo su ga više privlačili k njoj. Jedino su takvi odnošaji kod Freddyja mogli dulje potrajati. Koliko je god bio labilan i promjenljiv, kad je imao uspjeha, toliko je bio privržen i ustrajan ondje, gdje je nailazio na otpor.
Predobiti Gigu bila je njegova fiksna ideja. Oprezno, s mnogo takta i lukavosti nastojao je, da se što bolje insinuira, da joj postane neophodno potreban. Donekle mu je to i polazilo za rukom. Ali kad god je pokušao, da to iskoristi, onda se Giga reterirala i sve je opet bilo kao i prije.
Još ga je nešto držalo uz nju. Za donjogradske parvenije ekskluzivno društvo gornjeg grada bilo je oduvijek nedostižan krug, u koji bi oni vrlo rado zalazili, da su bili pozivani.
Freddy je s pomoću Gige upoznao mnoge patricijske porodice i rado se vrzao po starinskim bidermajerskim salonima, ljubio mreškave ruke starih grofica i udisavao sa čipkastih milijea stogodišnju prašinu i ishlapljeli lavendel. Bio je sretan, kad je navečer mogao gore odigrati partiju bridgea ili izjutra partiju tenisa s onim damama, što su govorile perfektno francuski i imale male noge kao Pepeljuga.
Malo ga je smetalo, što su ga tamo često puta persiflirali, korigirali njegove forme i karikirali njegov dandyzam. Osobito je u tom bila nemilosrdna neka stara, duhovita barunica, koja mu je jednom, kad je ušao u njezin salon s monoklom na oku, pred čitavim društvom rekla:
- Još nikad nisam vidjela židova s monoklom. Rat je uistinu prevrnuo čitav svijet!
Oko Freddyja je zašumio pravi tornado smijeha. Al on se nije zbunio. Pričekao je, dok je smijeh prestao i rekao samodopadno:
- Gospođo barunice, još prije sto godina židov Benjamin Disraëli nosio je monokl. I nosio ga je dobro.
Našto stara barunica spusti svoj lornjon od kornjačine kore i s finim smiješkom, koji joj se zarezao mimo usana, reče:
- Vi se varate, mladi prijatelju. To je bio Lord Beaconsfield.
Usprkos svega toga za Freddyja je to društvo zadržalo i nadalje svoj čar i on je nastojao, da se tamo šta više aklimatiziran. Kušao je u svemu da oponaša onaj ton, da steče isti ukus, da i on kliče: - oh! - oh! - kad se tamo klicalo: - oh! - oh! - da i on kaže: - pfui! - kad se tamo govorilo: pfui!
I kao one odlične dame koje karesiraju svoje dragocjeno rasno psetance, karesirao je i on konstantno ideju, da postane jednakopravnim članom toga društva.
To se, naravno, moglo samo ženidbom: oženiti se iz onih krugova značilo je postati jedan od njihovih. Nije zagrebačka aristokracija baš tako skrupulozna u svojoj ekskluzivnosti. Niti je baš tako čista od mesalijansa. Znao je vrlo dobro, da u mnogoj onoj modroj krvi ima i dobrih purgarskih krvnih primjesa, a pogdjegdje i židovskih. Znao je također, da bi koja dama iz onih krugova mnogo radije živjela u kakvoj modernoj palači donjega grada s nizom velikih soba, modernim konfortom, slugama i sobaricama, automobilima, ljetovanjima u Ostendi ili S. Sebastijanu, zimovanjima u S. Moritzu ili Nizzi, toaletama iz Pariza, s krznima i biserima, nego u svojim tužnim baroknim jednokatnicama s tradicionalnim sentimentalitetima, s djevojkom za sve, s toaletama sašivenim od krojačice, koja dolazi u kuću i šije za 75 dinara dnevno, s jedinim izletima u donji grad uspinjačom ili okolo Cmroka pješice, zimovanjima uz jedinu doduše majsensku peć, a ljetovanjima kod kakve prijateljske familije na ladanju, - da, sve je to Freddy znao i bio uvjeren, da bi se malo familija tamo našlo, koje ga ne bi rado vidjele kao svoga zeta.
Freddy bi najvolio, da je Giga udovica i da ona bude njegova. Zapravo on je htio već odavno, da ona bude njegova, pa i da nije udovica. Ali Gigino držanje nije mu u tom smislu davalo nikakva izgleda ni nade. O tom pak, da bi ona postala njegova žena, zasada također nije moglo biti govora. Bar ne dotle, dok se ne zna, je li njezin muž još živ.
Freddy joj je doduše rekao poslije rata, da bi je odmah uzeo, čim bi znao da je slobodna. Obećao joj je pače, da će čekati, dok se stvar razjasni.
Giga mu je primijetila, kako ona ne vjeruje, da bi ikad Giga, rođena pl. Remetinec, pošla za jednog židova, a kad je on nato rekao, da bi se već predomislila, onda je zapjevuckala kao češljugar:
- Chi vivra, vedra!
Međutim je Freddy pravio i druge kombinacije. Upadala mu je u oči sad ova, sad ona od ono nekoliko gornjogradskih kandidatkinja za udaju, ali se nije mogao odlučiti, ili ako se odlučio, onda je uvijek bilo nešto, što je storniralo njegovu namjeru.
Jedna salopna i dražesna komtesa rekla mu je otvoreno, da bi ona radije uzela njegov auto, nego njega. Vonj benzina je ne smeta toliko, koliko parfem, kojim on natapa svoje rupce. Druga jedna mlada patricijka, koja je katkad bila i u njegovoj garsonijeri, ostala je nakon jednog takvog tete-a-tete-a silno frapirana, kad joj je rekao, nek se rastavi od muža i nek pođe za nj:
- Dragi Freddy, pa jeste li vi pri sebi? - prasne ona u smijeh. - Ja cijelo vrijeme premišljam, da s vama prekinem, samo da se ne dozna, kako imam s vama odnošaj, a vi bi sada htjeli, da postanem vaša žena naočigled cijelog svijeta!
Sve ga to ipak nije smelo.
Neko je vrijeme bio drug u singelu s blijedom, petnaestogodišnjom unukom one stare barunice, koja je učinila, da je svoj monokl mjesto na oku nosio u džepu od prsluka. Mala je imala proziran i peludan teint kao šljiva, a duha i jezika kao i njezina baka. Znala je flirtati s tako bezobraznim elanom, da se kavalirima od nje vrtio mozak kao od svježe, pikantne bowle.
Za Freddyja bi bilo i manje dosta.
On je igrajući tenis dobio često kuglu u čelo, jer su njegove oči gledale, kako se pod njezinim bijelim jumperom dižu i spuštaju sakrivena mala dva ping-ponga, koja bi se izgubila u njegovoj šaki, kad bi tamo slučajno dospjela. Uživao je, kad bi u svom sportskom dresu, pri čemu su se još libidinoznije trla međusobno njegova koljena, prolazio s njom gradskim ulicama noseći svako svoj raket, ili kad je u mezzaninskoj loži promatrao publiku preko njezine glavice i opazio, da ga tkogod od njegova kruga zavidno gleda. Kad je pak mogao, da se s njom proveze u svom automobilu, sjao je od sreće kao velika električna bogenlampa na Jelačićevu trgu.
Jedamput na jednoj takvoj šetnji mala ga je poljubila bez ikakvih preambula.
- Imam takvu želju, - rekla je s nekom grotesknom koketerijom, - da poljubim kakva god muškarca, pa ste mi dobro došli i vi u ovaj čas.
On je napravio glupo lice, kao uvijek kad je bio iznenađen, i nije znao što da učini. Pustio je, da prođe nekoliko minuta, a onda se odlučio na revanš.
Ali mala ga je odgurnula:
- Na poljupce se reagira kao na dosjetke: ili odmah ili uopće nikad. Sad valja da čekate, dok me opet primi. A bogzna hoćete li baš vi onda biti kraj mene.
I zbilja, kad se to drugi put desilo, Freddy nije bio nazočan, nego neko drugi. A onaj drugi nije čekao. Reagirao je odmah. I oženio se njom.
Freddy se tješio s nadom u Gigu. Ona će prije ili kasnije biti slobodna i bit će njegova.
Međutim su godine prolazile.
On se nije mijenjao. Mijenjala su se samo sredstva i motivi, koje je neprestano tražio, da ga naprave zanimljivim i izvanrednim. Svako malo vremena koncentrirao bi svoj interes na nečem novom i onda je time maltretirao sebe i svijet, dok ne bi opet našao nešto drugo. Obično su to bili kakvi literarni ili umjetnički spleeni, osobito oni najaktuelniji, a često su bila i socijalna i politička pitanja, koja su ga na mahove okupirala. A katkad i manje stvari, prave sitnice, ludorije, snobizmi, koketerije s rafinmanima: gurmanskim i erotičkim, ili poze arbitra elegantiarum i stručnjaka u narkoticima.
Nabrajanje svega toga išlo bi u beskonačnost. Svakako, malo je tko u Zagrebu imao kolekciju lula kao on, iako nije bio nikakav pušač, pa je ispuhivao dim kao kakav đačić. Ali to je pristajalo njegovim engleskim raglanima i dugom profilu.
Pričalo se mnogo o njegovim kokainskim ili opijumskim soareama, na koje je pozivao neke prijatelje i plesačice iz Pick-bara, ali u stvari nije to bilo ništa senzacionalno. Samo skurilne igrarije s banalnim, neopasnim rezultatima i čokoladnim bonbonima na koncu.
Jedno se vrijeme bacio ponovno na humanitarno područje. Ustanovio je nekakvo društvo "Za majku i dijete", koje je imalo podupirati zapuštene žene i sirotnu djecu. Govorilo se, da je tu bilo majka, koje su baš zbog njega stradale. Ali o tom se nije znalo ništa pozitivno.
Na jednom ga je uhvatila pasija za umjetnost. Nije doduše ni vidio Rima, ali držao je predavanja o Sixtinskoj kapeli s dijapozitivima, pri čemu je isticao pukotine na Michelangelovim freskama i stidljivost onog Signor Braghettonea, koji je golim figurama na "Posljednjem Sudu" navukao gaćice.
Onda je došao na red Giotto, Tintoretto, Goya, kineska umjetnost, pa čak i crnačka. Bila su mu usta puna najegzotičnijih imena i fraza punih oduševljenih adjektiva, ali bez verbuma, koji je uvijek mucajući tražio.
Tako da mu je u takvoj jednoj prigodi rekla stara barunica:
- Dragi doktore, vaš je mozak pravi depot najljepših stvari, al ne znate šta da počnete s njima. Za Boga miloga, pustite katkad među njih i po koji verbum, da se bar zna, šta rade.
U posljednje je vrijeme zaželio da poduzme jedan izlet u gotiku.
Katedrale.
Kako samo to zvuči: Katedrale!
Izgovarao je tu riječ ushićenim ritmom s rastegnutim drugima, kao da leti uz gotičke tornjeve u Chartresu.
I otišao je na put. U Njemačku i Francusku. Pa i u Englesku. Zavirio je u sve katedrale, penjao se na njihove krovove, donio kući krcate kovčege fotografija.
I onda su nastala oduševljena pričanja. Sve, naravno, bez i jednog verbuma. Od Beča do Regensburga, od Kölna do Reimsa, od Pariza do Londona, od Gloucestera do Chestera. Tu su kružile goleme ruže na fasadama, dizali se vitki tornjevi, kesile se nakaze, šarenili visoki prozori i od mase figura stenjali portali...
A onda, molim vas: "Le Sourire de Reims"!
Izgovoreno u patosu kakvog klasičnog glumca, sa spiralnim i, kao da se otvara čitav omot svilene vrpce, koja pritom tiho cvili:
- "Le souriiire de Reims."
Mala baruničina unuka, kojoj je Freddyn entuzijazam uvijek išao na nerve, držeći ispod ruke svog muža, koji je također bio tu, reče:
- Eto, vidiš, nisam li ti rekla? Našem Freddyju dosta je samo jedan posmijeh, pa makar bio i gotički, i već je gotov.
A stara barunica, kad je Freddy otišao, oprostivši se s devotnim smiješkom od nazočnih, karikirajući ga glasom, očima i rukom, usklikne za njim:
- "Le souriiire du Snob!"

4. Bela Balaško. (Karikatura).

- Bela Balaško! - izreče Giga svih pet slovaka neobičnom brzinom udarivši akcenat na posljednji a, i pritom podiže perom crtanu karikaturu jednoga koščatog i bradatog gospodina s plačljivim, izbuljenim volovskim očima i s velikim cvijetom u zapučku.
Irini Aleksandrovnoj pričinila se ta riječ: Belabalaško kao kakvo orijentalno, možda armensko ili tatarsko ime, pa je pomnjivije pogledala crtež. Kad je vidjela, da ta slika ne predstavlja nikakvog orijentalca, upita radoznalo Gigu:
- Kako ono rekoste, mila moja, kako se zove taj gospodin?
- Bela Balaško, Irina Aleksandrovna, jednostavno: Bela Balaško, rođen tamo dolje u Opatovini, prošao je svoje djetinjstvo puzajući po gelenderu od "Sto stubah", ili iza kaptolske škole, gdje je igrao na špekule i šaketao se s deranima iz Nove Vesi i Kožarske ulice.
I Giga preleti u sekundi svojim mislima sve, što je znala o tome kavaliru.
Otac mu je imao malu pekarnu na uglu Tkalčićeve ulice i htio je namrijeti dečku svoj obrt i dućančić, pa ga je zarana počeo dresirati za taj posao. Još prije no što je Bela morao u školu, naprtio mu je na leđa koš, da raznosi po susjedstvu svježe kifle i žemljičke za zajutrak lijenim buržujima i njihovoj pospanoj i prokšenoj dječurliji.
Ali novac, što bi ga Bela sakupljao od mušterija, nije se nikad slagao s izdanom robom, tako da je mali skoro svaki put, kad se vratio u pekarnu i napravio s ocem obračun, izvukao batine.
- Gdje su pare? - grmio je stari Balaško držeći svog dječaka preko koljena i prašeći straga njegove pantalone.
Bela je pustio staroga nek se iskali, stiskao zube i nije pod najjačim udarcima nijedamput zajaukao. Ali nije htio, a možda ni znao reći, što je učinio s parama, kojih nije donio.
- Jesi li ih izgubio?
- Nisam.
- Je li ti ih tko izmamio?
- Nije.
- Jesi li ih zaigrao?
- Nisam.
- Pa što je onda s njima?
- Ne znam.
- Slomit ću te kao cvibak, ti falot jedan! Ako se to drugi put dogodi, napravit ću od tebe prezl!
No sve očeve prijetnje pokazale su se uzaludne.
Sutra je bilo isto.
Napokon je stari pekar odlučio da uhodi mališa. Pošao je za njim Novom Vesi, Mlinarskom cestom i Jurjevskom ulicom. Kad je Bela došao na Kipni trg, dočekala ga je hrpica dječurlije: tri-četiri dječaka i dvije-tri djevojčice, svi otrcani i krmeljivi, s malim radoznalim očima i gladnim rukama.
Bela se uspne na Vrazovo šetalište, a hrpica za njim. Tamo se na jednoj klupi poredaše oko njega, a on je, metnuvši košaru preda se, dijelio kifle i žemljičke svojim proleterskim vršnjacima.
Stari zaobiđe s druge strane, ušavši u Opatičku ulicu i odatle u mali prolaz, što vodi u Dugu, pa stade iza ugla, odakle je mogao dobro vidjeti što djeca rade. Ta ga viktorhugovska slika nije ni najmanje oduševila. Kad je vidio, kako mali razdaje njegovu muku, razlije mu se žuč po čitavoj utrobi i on se zaleti u ono klupko, što se naginjalo nad košarom mirisavog njegova peciva.
Djeca se raštrkana kao golubovi, jedni držeći čvrsto svoj plijen, a drugi, što ne prispješe da izaberu, praznih ruku.
Bela ostade sam na mjestu. Gledao je zaprepašteno u oca, kome su oči bile pune divlje vatre, kao dvije rasplamtjele krušne peći.
- Alzo tako ti, falot jedan, - stisne vilice novoveški purgar, - tako ti s mojom robom!
I za tren postade od maloga Bele: prezl.
Ova epizoda bila je odlučna za Belinu budućnost. Stari je naprtio koš s pecivom jednom od svojih naučnika, a sinu je dao torbu s knjigama:
- Naj pe halt v školu. Naj bu pop, če ima mehko srce, ili morti kaki profesor il sudec. Z njega vre ne bu nigdar pošten meštar!
Bela je i u školi ostao onaj isti altruist, s nepromijenjenim simpatijama za gladoviće, koji su većinom oko njega sjedili. Imao je neku čudnu averziju prema svakom drugu, koji je bio imalo bolje obučen i koji je imalo mirisao na gospodstvo.
Volio je tuberkulozne, anemične, skrofulozne drugove, koji spavaju u gnjilim i vlažnim podrumima, kojima su oci i majke služnici, pralje, kolporteri i zanatlije. Svaki od njih redovito je u po jutra dobivao od njega komadić peciva, katkad posuto makom ili slojem maslaca. Taj je običaj ponio on sa sobom i u gimnaziju, kamo ga je otac, kad je vidio da mali ima volje i sposobnosti, rado slao i sve moguće činio i žrtvovao da napreduje i dođe na sveučilište. I kao sveučilištarac Bela je pomagao tri siromašne radničke porodice iz susjedstva, koje su bile prilično opskrbljene djecom s praznim želucima.
Sad se stari Balaško nije više na to bunio kao nekada. Bela je samo rekao: daj ovima i ovima nešto malo više, a on je davao. Nije baš bio uvjeren, da se to mora, ali je mislio u sebi:
- Če dečko tak hoće, bu vre praf.
U dućanu mu je pomagala kći, nekoliko godina mlađa od Bele, koju su svi zvali Bikica, jer je još kao mala curička, riječ cvibak, po nekim tajanstvenim zakonima ljudskoga govornog organa, metatizirala u "bikec". Pravo joj je ime bilo Roza ili Rozika, kako je to već stajalo na krsnom listu i školskim svjedodžbama.
Kako u kući već davno nije bilo majke, to je Bikica vodila kućanstvo još od vremena, kad je ostavila pučku školu. Imala je doduše uza se nekakvu staru sluškinju, ali je ona sa svim upravljala kao odrasla.
Kad je Bela došao na univerzu, Bikica je bila već velika djevojka od kojih šesnaest, sedamnaest godina. I koliko god je bila zauzeta brigom oko kućanstva i pedantnim nastojanjem, da njezini "muški" ne osjete da u kući fali žena i majka, ipak ju je počeo zanimati život i svijet i nešto je mamilo, da nađe svoje mjesto u svijetu. Još kao mala curica rado je zagledavala u ogledalo i kritički ispitivala, što je na njoj lijepo, a što nije. Čula je možda, da je netko nešto rekao o njezinim očima ili obrvama, pa se u njoj probudila svijest o važnosti lijepih detalja na ženskom licu i ona prirođena taština, koja ju je nagonila, da se što više uljepša i udesi. Ubrzo se snašla u svim teorijama i praktikama mode, modisterije, kozmetike i parfimerije, pa iako nije tjerala nikakav luksuz, oblačila se s mnogo jednostavnog šika i upotrebljavala ukusnim rafinmanom svoj ruž i puder.
Bela nije rado gledao kako se iz Bikice malo po malo razvija malograđanka. Najvolio bi, da je ostala onakva, kakva je bila i njihova mati: čedna obrtnička kći.
Ali Bikica bi mu odgovarala na njegove primjedbe:
- Ti ćeš brzo postati doktor, pa kako ćeš da ja izgledam kao kakva radnica ili provincijalka. Još se možda oženiš i dobiješ kakvu damu za ženu, pa kakva ću onda izgledati ja među vama?
I Bela se konačno toj činjenici prilagodio.
Bela nije bio nikakav kicoš, odijevao se jednostavno, ali ipak u skladu s modom i ukusom. Nije ni u čemu oponašao svoje drugove, nego je nastojao, da sve što je na njemu, odgovara njegovu tipu. Zato se nije brijao. Nosio je besprijekornu crnu Henri Quatre-bradu. Vrlo je često vodio sestru na šetnju, u kino, u teatar i kojekamo, gdje se svijet sastaje i zabavlja. Volio je, kad bi ga primila ispod ruke ljuljkajući se malko u bokovima, povlačila ga sobom naprvo, kao da nešto traži što im ide ususret. Volio je, kad ga je upozoravala na svijet oko njih, na lijepe žene i njihove haljine, na muškarce, koji je gledaju i koji joj se sviđaju. Pritom je upotrebljavala neke riječi i prispodobe, koje su podcrtavale ono, što je vrijedno da se zapazi i u čemu je čovjek mogao uživati.
- Gledaj, Bela, onu malu tamo. Oči su joj kao dvije šarene špekulice. Da ti se malo poigrati s njima!
Ili:
- A šta veliš na onaj bezobrazni nosić, dolje, među ona dva gospodina? Gleda preko njih, kao da i nisu kraj nje. Ne bih htjela u takvoj situaciji biti.
Ili:
- A od one dvije sestre, koja ti se više sviđa?
- Kako znaš da su sestre? - upita Bela.
- Po ušima. Uši su im jednako malene i jednako savijene kao sitni gramofončići. Meni se čini, kao da neprestano iz njih pjevucka: - Sestre smo! Sestre smo!
Bikica je imala i jednu prijateljicu. Neku Zdenku, kojoj je otac imao kuću uz njihovu. Zalazile su jedna k drugoj svaki dan, bile su često zajedno, pratile se i povjeravale u svim stvarima što su ih zanimale. Imale su istu krojačicu, istu modisticu, istu frizerku, zajedno prevrtale modne žurnale, kupovale štofove i parfimerijske artikle, čitale isti roman i gledale iste filmove.
Zdenka je išla neko vrijeme u gimnaziju, pa je bila i naobraženija, ali Bikica je po prirodi imala bolji ukus i hitrije shvaćanje. Zdenka je znala što je lijepa knjiga i dobar film, a Bikica šta je lijep šešir i ukusna fasona.
Tako su se te dvije novoveške djevojčice upotpunjavale i pretvarale malo pomalo u dame. Bela ih je vodio katkad u "City" ili Pik-bar, gdje su plesale, flirtovale, priučavale se društvenom općenju i prisvajale mondene alire. Tko ih je vidio kako večerom neženirano srču kroz slamku svoju bowlu iz stolovatih čaša i kako u sumornom ritmu igraju tango, ne bi nikad pomislio, da je jedna jutros izglačala snop rublja, a druga izbrojila kifle za zajutrak čitave Nove Vesi.
Međutim je Bela već svršio pravo, doktorirao i ušao u sudbenu službu. Marljiv i savjestan, stekao je kroz kratko vrijeme povjerenje starješina. Predsjednik suda uzeo ga k sebi kao pomoćnika i svak mu je proricao brzu i veliku karijeru.
A nije Bela bio običan dobar činovnik, kao što su inače svi karijeristi, niti se vješao za paragraf kao za nešto, što se ne da pomaknuti ni nategnuti.
- Nisu paragrafi čavli, - govorio je, - na koje se vješaju ljudi, kao kaputi na klinčanice, nego da s pomoću njih digneš čovjeka, gdje možeš. Na njih se samo onda vješa čovjek, kad u njemu više nema čovjeka.
Ali uza svu tu svoju humanost bio je strog, kad je trebalo da se pravda u nešto umiješa i izreče svoj sud. Nije volio izmotavanja ni zabašurivanja. Nek se otkrije čitava istina, pa makar sve propalo.
Stoga nije čudo da je Bela slovio kao nepodmitljiv. Ni dobra riječ, ni prijateljski obzir, ni bilo čiji interesi, a najmanje pak koristoljublje, nisu imali na nj nikakva uticaja. Bilo je slučajeva, gdje je i njegov starješina želio, da se riješi ovako i ovako, a ne onako i onako. Onda je Bela slegnuo ramenima i rekao:
- Gospodine predsjedniče, ako su po srijedi kakvi veliki razlozi, da bi ovaj slučaj valjalo riješiti drukčije, nego to zahtijeva zakon, molim, oduzmite mi akte i povjerite ih drugom.
Društvo, politika, kapital rado se i često upleću u sudske odluke. Imaju i moć i sredstva za to, pa imaju i uspjeha. Ali Bela se nije bojao nikakve moći niti su ga ikakva sredstva mogla navesti, da odstupi od svog mišljenja. Pa tko je god želio, da mimoiđe pravedno rješenje, taj je, znajući kakav je Bela čovjek, nastojao prije svega, da njegov udes ne dođe u Beline ruke. Jedino gdje je Bela katkad popustio i odvinuo paragraf jače, nego se smjelo, bilo je kad je pred njim stajao član siromašnog svijeta, koga bi glad, nevolja ili bolest nagnale na sudar sa zakonima.
Tu je Bela postajao onaj mali nekadanji raznašač kifla i žemljičaka i dijelio koliko je više znao i mogao. Više nego jedamput prigovarao mu je predsjednik što je bio preblag u osudi, a njemu se onda pričinjalo da sluša prijekore svog starog oca.
Još je nešto nagonilo Belu da se smiluje optuženome: ako je počinio zlodjelo radi žene. Tko je pod utjecajem žene, taj je neodgovoran. Žena je jača nego glad. Okrutnija nego nevolja. Teža nego bolest. Čovjek uz nju postaje nerazumno dijete. Ili surova neukrotiva zvijer. S njom tepa i jeca. Radi nje i ubija. Da je nakiti, skida dragulje sa čudotvorne Bogorodice u zavjetnoj crkvi. Da je nasmiješi, uništava baštine i upropašćuje porodice. Da je dobije, pali, utapa, ubija.
Evo, molim vas, ovaj ovdje: slom banke? Među milijunskim ciframa svjetlucaju dva šarena oka, kao, kako ono reče Bikica, kao dvije špekulice.
A ovdje: prevarno igranje na kartama. Pregledajte malo bolje te ubilježene karte. Šta ne vidite? Četiri dame: jedna sa strelicom, kojom ranjava, druga s Pandorinom kutijom, treća s cvijetom, a četvrta sa srcem. Kako je sve to jasno: sreća i nesreća, radost i bol, zanos i ludost, život i smrt s njima i u njima. Šta znači prema svemu tome mali ubodi iglicom na leđima karata, koji šapću igračevim prstima: - Tu sam, povećaj uložak. Podeseterostruči ga. Postostruči ga. - A hrpa se žetona diže pred njim kao piramida.
A ovo umorstvo? Mlad student koji ubija glumicu, zrelu, rafiniranu, proračunanu ljubovcu u času kad ostavlja hotel, gdje se sastajala s bogatim suparnikom. Tražio je od grada do grada, jurio od hotela do hotela, kroz stotine ulica, stotine vrata, uz bezbroj stepenica u ljubomornom i mahnitom tempu, sa zgrčenim prstom uz kokot dragoga browninga i zgrčenom krvi u praznim moždanima. Prebijen u koljenima, slomljen u nadama, skršen u življenju.
Bela je sam doživio časove sličnog ludila. On je također bio na rubu ponora, i samo ga je sticaj prilika spasio da se ne surva u nj. Bilo je to u ono vrijeme, kad je sa svojom sestrom zalazio i on k susjedi Zdenki i s njima išao po barovima, na izlete, u kina. Zdenkine plavomliječne caklenaste oči s mrtvim, nijemim, opalnim pogledom imale su čudan utjecaj na još neiskusna mladića. One su njezinu licu davale neku misterioznost. Kao prazne oči na klasičnim mramornim plastikama.
Bela je imao neki strah od tih očiju. Što je postajao intimniji sa Zdenkom, to su mu se činile misterioznije. On kroz njih nije nikada mogao vidjeti, šta se u Zdenki događa, one nisu bile ono što se kaže "ogledalo duše", nego zamagljene i neprodirne, kao da je preko njih prevučena koprena leda. Kad su se smijale, ostajale su nepomične pod blijedim vjeđama i žutim trepavicama, bez svijetla, pune samo mrtvog, beščutnog refleksa, poput onoga što ga daje srebrna hartija. U poljupcu se nisu nikad zatvarale. Ukočene, apatične, suhe slegle se u dno svojih očnica, kao dva mrtva svjedoka, koji ne mogu ništa registrirati i ni o čemu svjedočiti.
- U što gledaš, kad me ljubiš? - pitao je katkad. Držao je sam otvorene oči, da vidi njezine.
- Ni u što, - odgovarala je ona.
- Pa zašto ih ne zatvaraš?
- Ne znam zašto bi ih zatvarala. Ja onda i onako ne gledam ni u što. Ja uopće i ne mislim, da si ti, koji me ljubi. Mogao bi na tvom mjestu biti i netko drugi.
- Svejedno tko?
- Svejedno. Ja osjećam onda samo poljubac.
One tri-četiri godine Beline i Zdenkine ljubavi bile su za nj gotov delirij. Držalo ga je kao groznica. Tko god je primio njegovu ruku, osjetio je u njoj abnormalnost temperature. U njegovim zjenicama gubio se nesiguran, često puta nenazočan pogled.
Kroz to je vrijeme položio sve svoje ispite i postao doktor. Htio je da svrši. Radi nje, koju je mislio oženiti. To je učenje bilo fanatičan napor. Natezao je nerve, kao što lađari natežu konope, kojima povlače lađu uz vodu. Sipao je u mozak ispitno gradivo kao berači grožđe u rešeto za mošt. Valja svršiti. Što prije. Što prije.
Zdenka je često puta dolazila k njemu, dok je učio i stavljala mu svoju ledenu ruku na čelo. Njezini dugi, bijeli prsti prešli bi katkad preko njegovih usta, a on ih je ljubio morboznom strasti skližući usne uzduž svakoga prsta i ližući njezin neosjetljivi dlan.
Dok se spremao za zadnji ispit, izlazio je s njom vrlo rijetko. Ona je pratila Bikicu na njezine sastanke s nekim Dalmatincem, visokim i krupnim, koji je imao oči velike i vječno razdražene kao kakva grabežljiva ptica, a ruke koščate i grčevite kao čampre. Bikica je bila potpuno fascinirana od vatre onih očiju i grčevitosti onih ruku. Od prvog njihova susreta osjetila se njegova. Istina, on je odmah nastupio naprasito, bez okolišanja, siguran, kao da pristupa čaši vina, koju hoće da ispije, ali ni ona nije uzmicala niti se otimala, kao ni čaša, koja je ponuđena. Bilo je to u kinu, uopće prvi put kad su se sreli i vidjeli. Zdenka i ona bile su same; Bela je ostao kod kuće i učio. Kraj nje je sjedio nekakav glomazan čovjek, komu nije mogla vidjeti lica, toliko je bio krupan. A da ga je htjela pogledati, morala bi podići glavu.
Najednom, dok je film šumio, a muzika sentimentalno odjekivala, pokri njezinu ruku, koja se držala ručke među dvjema stolicama, jedan ogroman dlan. Ona u prvi čas nije trgnula rukom, samo se okrenula, digla glavu i pogledala u oči svome susjedu.
On je gledao ravno u platno, kao da ga se ona i ne tiče. Njegov je pogled bio mokar, kao da je pun vode.
Bikica pokuša da izvuče ruku ispod one tople, mesnate gromade, ali Dalmatinac stisne prste.
- Oprostite, to je vaša ruka, - reče još ne dižući ruke. Tako sam se zadubio u predstavu, da nisam ni znao što činim.
Bikica ga samo pogleda i htjede izvući ruku. On stisne jače i reče:
- Pa kad je već jednom tako, pustite, nek tako i ostane.
I nisu više progovorili. Nju su boljeli zglobovi i ukočila joj se podlaktica, ali se nije micala. Nije više pratila igre, jer su se sve njezine misli sakupile pod onom velikom muškom šakom. U grlu joj je kucala krv i teško je disala. On je dalje mirno gledao film.
Tako su ostali sve do pauze. Čim je planulo svjetlo u sali, on diže ruku, izvuče iz kaputa rubac, prijeđe njime preko usta i nosa, zatim se nagne malko k Bikici:
- Predstavite me vašoj prijateljici.
- Kako, kad ne znam ni ja, tko ste ni šta ste?
Međutim je Dalmatinac sreo hladni i prozirni Zdenkin pogled. I pruži joj ruku iza Bikičinih leđa:
- Uostalom ja poznam i vas. Vozimo se često tramvajem. Ja stanujem na Zvijezdi.
Kad prođe pauza, uze Dalmatinac Bikičinu ruku, stavi je na ručku, pokrije je svojim dlanom, sve kao i prije. Bikicu su opet boljeli zglobovi u prstima i ukočila joj se podlaktica. A on je, sve do konca, nepomično, kroz vodu svojih očiju gledao film.
Odonda nije više Bikica bila svoja. Dalmatinac ju je uzeo čitavu u svoju šaku, kao svoj rubac, i radio od nje šta ga je bilo volja. Neotporna kao list na vjetru, nerazumna kao kakva igračka i podatljiva poput meke travne staze, što se vijuga livadom.
Kad je Bela promoviran na doktora, priredio je stari Balaško svečanu večeru. Pozvao je nekoliko rođaka i kumova, a došli su, naravno, i Zdenka i Dalmatinac. Dalmatinca su u posljednje vrijeme smatrali za Bikičina vjerenika, a Zdenka i Bela imali su se za koji mjesec uzeti.
U maloj purgarskoj kućici u Novoj Vesi bilo je te večeri neobično bučno. Pilo se i pjevalo, nazdravljalo i plesalo. Kao kakav kataralni starčić hroptao je gramofon poznate fokstrote i čarlstone, a labavi se pod udubljivao i dizao pod ludim mladim nogama. Stari Balaško, napunjen vinom, govorio je svaki čas svom sinu:
- Naj se kucnemo, gospon doktor.
Dalmatinac je neprestano pozivao Zdenku, da s njim pleše. Pritom bi je čitavu obujmio desnom rukom sežući svojim velikim prstima do njezinih prsiju:
- Znaš, Bikice, ona pleše bolje od tebe.
Bikica je nedužno odgovarala:
- To kažu svi. Samo ti pleši s njom. Ja radije sjedim.
Zdenka je, plešući, pomalo zatvarala oči.
Bela je to opazio i čudio se. On je dosada uvijek držao, da ona nikad ne zatvara očiju. Jedva kad spava. A gle, sada, kao da uživa. Onda je opazio, kako je Dalmatinac drži. To ga zbuni. Ipak su ti moderni plesovi nepristojni. Čudnovato, kako to ljudi dopuštaju svojim ženama.
I pođe naglo k plešećem paru:
- Dopustite, i ja bih rado ovaj tango...
Zdenka je u taj čas imala zatvorene oči. Kad je čula Belin glas, sitno zažmiri, da se vidjelo samo bijelo među trepavicama, prihvati čvršće plesača i reče:
- Ne, sad ne. Mi idemo tako lijepo zajedno.
Dalmatinac joj zadre svih svojih pet prsta u desnu grud i zavrti je dalje. Bela osta sekundu na mjestu, onda priđe ka gramofonu u ustavi ga. Zdenka se otrgne od plesača i pogleda Belu dugim, ledenim, apatičnim pogledom, da je protrnuo.
Dalmatinac je u isti čas rekao glasno, da je ona mogla čuti:
- Idiot.
A stari Balaško, koji je kroz maglu svoga pijanstva ipak razumio Belinu gestu, izmuca buršikozno:
- Pa kaj su oni, gospon doktor, morti ajferzihtig? Če ni jedna, bu jih vre jezero drugih.
Bikica uhvati oca za lakat:
- Šuti, tatice, to se ne govori.
Ali je i ona osjetila slabinu u listovima. I njoj je bilo teško.

*

Već u jutro slijedećega dana znala je čitava Nova Ves, da je Zdenke nestalo. Ukućani su najprije opazili, da je uzela svoje rublje i haljine, a onda su na krevetu pod jastukom našli cedulju:
"Nemojte me tražiti. Za koji dan saznat ćete sve."
I Bela i Bikica znali su odmah, da je pobjegla s Dalmatincem. Bikica se složila kao kućica od karata. Bela je uzeo svoj revolver, napunio ga i poletio na Zvijezdu, uvjeren da će ih tamo zateći:
- Ustrijelit ću ih oboje.
Stari je Balaško digao polumrtvu kćer s poda, položio je na sofu i držeći bocu s octom tro joj čelo i sljepočice:
- Hohštapler jedan dalmatinski!
Bela je međutim sjedio u Dalmatinčevoj sobi i slušao, šta mu je pričala njegova gazdarica. Ona ga je čula u noći oko dva ili tri sata, ne zna točno, jer su gradske ure otkucavale jedna za drugom, a kako je bila jako pospana, nije ih razaznavala. Došao je automobilom, koji je ostao pred kućom. S njim je došla i jedna ženska. Govorili su i smijali se, ali ona nije razumjela ni jedne riječi. Čula je guranje stolica, otvaranje ormara i ladica i neprestano koracanje po sobi. Mladi je gospodin pakirao svoje kofere. To joj je bilo jasno. K njemu su često dolazile kojekakve ženske, ali dosada nije tako čudnovate halabuke nikada čula. Onda je ona, nešto iz radoznalosti, da dozna šta se sprema, a nešto od straha, da joj stanar ne ode bez otkaza, zakucala na njegova vrata.
- Tko je? - upita on srdito iznutra.
- Kaj ideju na izlet, mladi gospon? - odgovori ona. - Če im kaj treba, ja ne spim.
Na to mladi gospodin otvori malko vrata. Ona je vidjela mladu damu u fotelju, obučenu, sa šeširom na glavi. Čini joj se, da još nikad nije tu bila.
- Samo me malo pričekajte, milostiva, - reče on, - doći ću ja već k vama.
Ona se vratila u svoju sobu i gledala kroz prozor. Već se počelo daniti. Sad sviće tako rano.
Šofer, kad ju je vidio, zamolio je, da mu baci kutiju šibica. Htio je pušiti, a nije imao šibica. Ona mu baci dolje punu kutiju i zapita ga, da li će daleko. Paleći cigaretu reče šofer, da ne zna kamo ide. Ali čini mu se prema moru. Na Sušak, valjda. Ako ne i dalje.
Uto se javi mladi gospodin. Platio je sobu dva mjeseca unaprijed. Ako ne dođe više u Zagreb, otkazat će joj na vrijeme. Ono njegovih stvari, koje ne može ponijeti sa sobom, nek ostane kod nje.
I onda su otišli. Gospodična se sve do nosa zamotala u lisicu, vidjela joj je samo oči. Svijetle plave oči. Jako lijepe oči. Kao dva gumba od plavoga samta.
Do toga časa slušao je Bela, nepomičan i apatičan, pričanje stare, brbljave gospođe. Sad mu krv skoči u glavu, a i on sam skoči naglo:
- Sad znam sve. Hvala vam. - Zatim nadoda, više sam za se: - Al ja ću ih već naći.
Na ulici je Bela kombinirao, gdje bi se moglo nalaziti ono dvoje i koji su smjer mogli uzeti. U inozemstvo? Bez putnice?
Činilo mu se nemoguće, da je išta bilo među njima prije noćas. Ali on će lako saznati, je li to već pripravljeno. Ima prijatelje kod policije i lako će saznati, da li imaju putnice.
Šofer je rekao da idu na more. U Dalmaciju? Koliko on zna, tamo se ne dolazi s jednom djevojkom u očinsku kuću, gdje ima i neudanih sestara. Možda su otišli u Primorje. Za prvo vrijeme. Bilo gdje, samo da nisu u Zagrebu.
Ali gdje bili, da bili, on će ih već naći.
I uistinu, još isto jutro doznao je, da su oboje prije dva-tri dana digli putnice. Na upit policije javljeno je u Zagreb, da su oko osam sati prešli sa Sušaka na Rijeku. Nalaze se oboje, pod svojim pravim imenom, na listi onih, koji su prešli most preko Rječine.
Čim je Bela saznao za smjer njihova bijega, odmah je bio gotov i plan njegova progona. Zatražio je dopust, digao putnicu, uzeo što je najpotrebnije za put. Sve je bilo gotovo još ono prijepodne. Kod kuće nije rekao ništa kamo će. Ali otac i sestra slutili su, što se u njemu događa. Stari je samo primjetio:
- Kaj te briga za onu flundru!
A Bikica koja je ležala u postelji nakon dvosatne besvjestice, blijeda, sa žutim, prozračnim ušnim školjkama i slomljenim beskrvnim rukama na jorganu, prošapta kad se prignuo, da je poljubi u čelo:
- Bela, nemoj ga ubiti.
Bela je naprotiv osjećao samo jedno: pritisak revolvera u stražnjem džepu hlača. On je ćutio neprestano onaj tvrdi, gvozdeni predmet, još od jutros, na svim žurbama, u času kad se nagnuo nad sestrino čelo, na kolodvoru dok je kupovao kartu, u vlaku dok je sjedio u kupeju i griskao nestrpljivo nokte ili prolazio kroz sve vagone tražeći nekoga među putnicima. Koga, nije znao ni sam.
Na večer je stigao u Rijeku.
U hotelu, gdje je odsjeo, prvo što je zapitao portira:
- Jesu li odsjeli ovdje taj i taj gospodin, i ta i ta gospođa?
Nitko s takvim imenom nije tu odsjeo.
Bela nije ni zavirio u određenu mu sobu, rekao je samo da se gore pošalje njegova prtljaga, a on će već doći kasnije.
Onda je počela bjesomučna jurnjava po hotelima, restoranima, kavanama, noćnim zabavištima. Kod svakog portira jednako pitanje i jednak odgovor. U lokalima šetnja između stolaca, traženje dviju glava, dvaju parova mrskih očiju, dvaju iznenađenja, dvaju stravičnih preneraženja. Ali nigdje ništa. Ušao je katkad i po dva puta u isti hotel ili lokal. Nigdje ništa.
Kad se kasno u noći vratio u hotel, pekli su ga tabani, kao da je čitav dan hodao po staklenim krhotinama. Navukao je papuče i hodao gore dolje po sobi sa šeširom na glavi u nemirnim i nepravilnim zavojima. Poslije dugo vremena skinuo je šešir, bacivši ga na tle, a zatim sako, objesivši ga o stolac, pa nastavi svoje zavojite šetnje.
Sa stropa je bacala jedna apanirana žarulja nekakvo mrtvo svijetlo, koje je jedva prodiralo u tamne kutove po podu i iza pokućstva. U svakom kutu nešto sivo, mliječno, modrušasto, nepomično, neprodirno, hladno, bez refleksa, bez života.
Njezine oči.
U podzemlju, negdje u susjedstvu jazz. Razaznaje se jasno melodija. Zavijaju u spiralnim tonovima arogantni instrumenti.
- Huiiiii! Huiiiii!
Kao pantere i jaguari u džungli.
On dalje šeta. Sve to hitrije. Gotovo u tempu one muzike. Sve u spiralama. Treska nogama. Sad je već u ritmu punog čarlstona. Sve u jačim spiralama. Jedna mu je papuča već spala s noge.
- Huiiiii! Huiiiii!
I druga.
I najedamput kao da vidi samo donji dio dvorane, gdje se pleše. Sve same noge. Muške i ženske, sve par po par. Sve same svilene čarape u malim cipelama i klemprave nogavice cowbojskih pantalona.
A onda: njezine noge i krupne cipele Dalmatinca. Noge se uvijaju kao dvije kobre opijene sviranjem, a cipele ritmiziraju teško i tromo poput dijelova kakvoga golemog stroja.
Slika se zatim uspinje. Dva para koljena, kao koljena dvaju pajaca. Slomljena, klimava, slabo pričvršćena.
Slika se uspinje dalje. Veliki muški prsti, s kvadratnim noktima i izbočenim krupnim zglobovima pokrili malu žensku grud, koja se među njima bjelucka i zavija kao kugla od biljara.
Bela se baci na stolac sav iznemogao s kipućom bijelom pjenom oko usana. Dohvati cipele, navuče ih, pograbi sako i šešir i poleti niz stepenice za zvukom onog jazza. Upao je kao kakav luđak u hotelski bar. Plesalo je samo nekoliko parova. On ih pregleda za tren. Sve nepoznata, indiferentna lica.
Ispivši naglo jedan liker izađe opet na ulicu. S mora ga je zahvatio pun, svjež vjetar i miris soli. Otvorio je usta i primio ga u se naglom pohlepom. Šetao je dugo uz more. Nervi su popustili, krv se stišala. A mozak se oslobađao fiksne ideje i počeo da traži druge misli.
Sjedeći na kamenu stupu, o koji se privezuju lađe, osvježen noću, zaljubljen ritmom nemirne vode, upita napokon sama sebe:
- Ima li sve to ikakva smisla?
Kad je drugog jutra ostavljao hotel, da pođe na zagrebački vlak, portir, primivši od njega napojnicu, sjeti se, da ga je taj gospodin pitao za neke goste.
- Gospodine, - reče on, - vi ste sinoć pitali za toga i toga gospodina. Ja vam nisam smio dati nikakve informacije, jer mi je tako bilo naređeno. U isti čas, dok ste vi ovdje mene pitali za njih, oni su se vozili put kolodvora, da otputuju u Veneciju. Ja sam im priskrbio karte, jer uopće nisu ostavljali sobe. Da ste otišli na kolodvor, bili bi ih zacijelo tamo našli.
Bela osjeti lagan pritisak svoga revolvera, ali u isti tren i izgubi taj osjećaj. Mahne rukom i reče portiru:
- Hvala, dobro je i tako.
Kad je Bela došao kući i ispričao Bikici svoje riječko mahnitanje, nju je uhvatio žestok plač. Njezino se rame tako trgalo od jecanja, da je košulja potpuno spuzla s njega.
Bela je toplom bratskom rukom pomiluje po golom ramenu:
- Žao ti je, što ih nisam zatekao?
Ona jako kimne glavom:
- Ne, ne. Sretna sam, što si tu.
- Onda ne plači više, - reče on. - Šta misliš, kako bi nam bilo, da se to kasnije dogodilo?
- Svejedno, - reče ona neutješivo.
- Promisli, da ti je muž?
Bikica raširi na nj svoj pogled, pun suza:
- Pa on je i bio moj muž!

*

Ta epizoda razočaranja i najbrutalnijeg nevjerstva žestoko je deformirala duševni ekvilibrij brata i sestre. Sve se dogodilo tako naglo i neočekivano, u času kad je njihova svijest bila najudaljenija od takve mogućnosti, kad bi i sama smrt bila tisuću puta uvjerljivija i razumljivija, da je efekat na njih bio sličan onome, što ih ostavljaju za sobom nenadni i veliki kataklizmi, koji sve što zateknu, pa i ono najveće i najčvršće, unište i sravne sa zemljom. Prolaz tornada, udar strahovitog potresa, porazno bjesnilo nenadno probuđenog vulkana ostavljaju za sobom sličnu dezolatnost, kakvu je njih dvoje osjećalo u svojoj nutrini. Sve je u njima bilo opustošeno: bujni svježi parkovi njihovih očekivanja, palače njihovih sanja, crkve osjećanja, tornjevi s veselim zastavama, terase radosti, dugi i široki bulvari života: očaj, očaj, očaj.
Bikica je bila raskidana kao raskidana paoma. Činilo joj se, da sve na njoj visi u dronjcima: i meso i nervi i mladost.
Poslije nekoliko nedjelja njezina se fizička snaga vratila, ruke se u poslu kretale i noge je čvršće nosile. Ali praznina u njoj nije se nikako ispunjavala. Ni čudan osjećaj neke duševne žeđe nije je ostavljao. Najljepše joj je bilo onda, kad bi se dala zavesti od iluzije, da bi se njezin Dalmatinac još mogao vratiti.
Bela je nakon prvoga bijesa odmah uvidio, kako je bezizgledan svaki napor, da se sve ono ponovno nastavi, što se prekinulo. U prvo vrijeme priučavanje na istinu bilo je strahovito. Poslije je u tu istinu gledao ravnodušno.
No njegov odnos prema životu bio je potpuno drugi. Prije se htio dati čitav, služiti, voljeti, a sad ga je uhvatio delirij uzimanja, gospodarenja, sebeljublja. Svagdje uzeti, gdje se nešto pruža, zapovijedati gdje se god sluša, a pustiti da bude ljubljen i obožavan kao bešćutan idol.
I poslije malo vremena postao je Bela jedan od najbezobraznijih kavalira zagrebačkoga društva. Prelazio je iz avanture u avanturu kao od akta do akta u svome uredu: registrirano, obrađeno, riješeno, a onda: a. a.
I njemu je samom bilo čudnovato, kakvom je lakoćom sve to išlo. Ne može se reći, da on nije izbirljiv i da je uzimao štagod. Naprotiv. Bio je vrlo difisilan, kao kakav gurmančina kad promijeni kuhinju. Najvolio je ono, što se najteže moglo dobiti. Zapravo samo je to i tražio. Vjerenice, udate žene, one najvjernije, najzaljubljenije, imale su za nj najveću draž.
A sve te vjere i vjernosti i ljubavi sve je to bilo puko staklo, krhko i lomljivo, koje je on kidao s perverznim užitkom.
Sad je tek vidio, da njegov slučaj sa Zdenkom nije bio nikakva neobičnost. Nešto svakidanje, normalno, razumljivo. Samo su njegova mladost i neiskustvo stvorili iz toga dramu, koja umalo da nije svršila katastrofom. A to je bila jednostavna komedija, kakve se odigravaju svaki čas i posvuda, kud se god čovjek okrene.
Zato, kad je poslije dvije-tri godine, sreo Zdenku, već davno udanu za onog Dalmatinca, nije ni najosjetljivijim nervom zadrhtao. Kao da je mimo njega prošlo kakvo god poznanstvo.
Skinuo je čak i šešir i prvi put bez ikakva straha pogledao u njezine opalne zjenice, iza kojih nije više bilo nikakvih misterija.
- Postala je ljepša, - pomisli gledajući za njom i promatrajući njezine male bokove, koji su se u lascivnom ritmu dizali i spuštali pod krepom njezine haljine.
Poslije su se sreli slučajno na nekoj vrtnoj zabavi kod jedne familije. Dali su jedno drugom ruke bez uzbuđenja, s gestom indiferentne učtivosti. Zdenka ga je kasnije primila ispod ruke i odvela uskim puteljkom prama dnu vrta:
- Dužna sam vam jedno razjašnjenje, - reče ona.
Pod njihovim je nogama škripao šljunak, kao da netko jeca.
- Ostavimo sva razjašnjenja, - odgovori on. - Svak ima pravo na svoj život i nije nikome za to odgovoran.
- Mene muči savjest neprestano. Bila sam zla. Pogotovo prema Bikici.
- Bikica je mnogo pretrpjela, - reče gotovo s prijekorom Bela. - Ali sad je sve dobro. Sretna je sa svoje dvoje djece.
- No, hvala Bogu! - šapne Zdenka i ustavi se pred jednom osamljenom klupom, u tami.
- Govorimo radije o nečem drugom, - prihvati on i sjede uza nju.
- Ja nisam tako sretna, - još tiše reče ona.
Bela je osjetio u njezinu glasu prizvuk žalbe na samu sebe i na udes.
U taj čas dozujala je na njih odnekud iz granja jedna serpentina. Ona je digla tromu ruku, potegla i pretrgla uski papirić. On je čuo u onom zujanju ljubomorni prijekor jedne od svojih prijateljica, koja ga je zacijelo u taj čas uhodila.
Kad su malo zatim čuli, gdje se približuju koraci, reče ona hitro i vrlo jednostavno:
- Ovdje ne možemo govoriti. Dođite sutra k meni. Ili preksutra.
A kad on nije ništa odgovorio, nadoda:
- Moj je muž na putu.
On opet nije odgovorio.
Mimo njihovih glava proleti opet jedna serpentina.
- Čekat ću vas.
U isti čas izađoše iza grma na zavoju puteljka jedna gospođa i jedan gospodin. Gospođa se glasno nasmije i reče s indiskretnim akcentom:
- Nisam li vam rekla? Doktor Bela ne voli buke ni muzike. Njemu je najdraži šapat.
- Onda zašto govorite tako glasno? - reče Bela pikiran. Zatim da ublaži efekat svoga tona, digne se i predstavi Zdenki nadošli par.
Poslije malo vraćali su se k ostalom društvu dvoje u dvoje. Zdenka s onim gospodinom, a Bela sa onom gospođom.
Gospodin reče Zdenki:
- Ne znam, što nalaze žene na tom dru Balaški. Pa on je običan pedant.
Zdenka odgovori:
- Jest, prvi dojam je takav. Ali kod drugog susreta dojam je mnogo povoljniji.
Gospođa, moletna ženica s frnjastim nosom i s gornjom usnicom zavrnutom poput krova kakve male pagode, reče Beli:
- Nije baš trebalo da se zavučeš s njom tako daleko od ostalih!
Bela odgovori:
- Pa to nije daleko. Jedva na dohvat jedne serpentine.

*

Nekoliko dana nakon toga večerao je Bela kod svoje sestre. Njezin je muž te večeri bio kod svog običajnog kuglanja. I kad god je on tamo polazio, dolazio je Bela k Bikici. To je bilo jedino vrijeme, kad su se brat i sestra mogli na dulje sastati i sami razgovarati.
Baš one večeri bila je Bikica izvanredno raspoložena. Sjala se čitava od neke neafektirane radosti: u crvenim posmjesima i crnim velikim pogledima. Brbljala je neprestano bez pauza i kadenca i verala se između stolaca kao nemirna životinja.
- Šta ti je danas, Bikice? - upita je Bela. - Vesela si, kao da si opet postala ona mala curica od nekada.
Bikica sjedne uz brata i uhvati ga za ruku:
- Pomisli, Bela. Popodne sam srela Dalmatinca.
- Pa?
- Pa ništa. Sjedila sam već u tramvaju, kad je on ušao. Odmah me je opazio. Hitro je digao oči, kao da nekoga traži i jednako hitro opet sašao s kola.
- I zato si večeras vesela?
- Ne zato, - odgovori tiše Bikica. - Nego zato, što sam se uvijek bojala časa, kad ga budem srela. Držala sam: srušit ću se od uzbuđenja, kad ga vidim.
- A kad tamo?
- Ništa, kao da sam srela kogagod. A bio je tako komičan, da sam se upravo napadno nasmijala. Dvije-tri glave u kolima okrenule se u čudu prema meni. Neke su se međusobno ispitivale, kao da hoće otkriti, komu se ja to smijem.
I zašuti. Podigne istodobno izvrnut dlan do nosa, turi palac pod ostale prste i zagleda se redom u sve nokte. Onda reče retardirajući pomalo glasom:
- Ipak, željela bih znati, kako živi njih dvoje?
- Ona ga vara, - reče Bela.
- Misliš? - začudi se Bikica.
- Ne mislim, nego znam.
I Bela ispriča sestri svoj doživljaj sa Zdenkom. Njihov susret na onoj vrtnoj zabavi i njezin poziv. Ispočetka nije htio da ide. Šta će on tamo? Ona mu ionako ne znači više ništa. Još bi mogla pomisliti, da ga usrećuje time, što mu daje priliku, da bude s njom.
Poslije se predomislio. Pa zašto da ne ide? Ona će još reći, da je tako teško osjetio njezin nekadanji "refus", da ga ni sad još nije zaboravio. Poći će, dakle. Držat će se kao i na onoj klupi, u bašti, dok su padale serpentine: sve to nije tako važno. Manje nego mala ogrebotina. Bez i najsitnije brazgotine.
Kad su sjedili u njezinoj sobi, rasvijetljenoj blijedim svijetlom modrih abažura, ona je zavučena duboko u ugao starinskoga kanapeja, u nekoj prugastoj haljini, izgledala kao pripitomljena zvijer. Oči su joj u pravom smislu riječi irizirale. Nokti zašiljeni, polirani. Tijelo vijugavo i perfidno.
I usprkos što je on odbijao sve aluzije na njihov davni odnos, ona se neprestano na to navraćala. Najzad se umorio i pustio je da govori.
To je bilo pravo djelo skrušenja. Sve šta je učinila bila je očajna glupost. Samoubijstvo. Onaj isti dan, dok su bježali, pokajala se, ali nije više bilo povratka. Očekivala je, da će on, Bela, banuti odnekud i ustrijeliti je.
Samo da ih je ulovio! Radije bi bila umrla od njegove ruke, nego ostala s onim drugim.
I tako dalje. I tako dalje. Sa suzama. S poniženjima. I s ponovnim molbama za oproštenje. I s uvjeravanjima: kako je on, jedini on i nitko drugi, bio njezina prava, velika ljubav.
U jednom trenutku uhvatila je njegovu ruku, poljubila je i dragala o nju svoje lice.
Bikica je sve to više širila oči od čuđenja. Napokon su joj se kroz trepavice izvukle dvije krupne kaplje:
- Meni je nje ipak žao, - reče ganuta i potraži rupčić.
- Komedijašica! - usklikne brutalno Bela.
Poslije malo nastavi s pričanjem:
Ostao je dugo, dugo s njom. Za sve to vrijeme vanredno je glumila svoju ulogu. Bilo je trenutaka, kad je sve to izgledalo tako iskreno, da se i on skoro zanio. Kao da je nadovezivao na ono nekadanje mrtvo i prekinuto.
Čovjek je zbilja pravi idiot.
U njezinu glasu prelijevale su se sve skale i vibracije. Rezoniralo je u njemu toplo, duboko, meko, kao u kakvom Stradivariusu.
Velim ti, čovjek je idiot!
Kad je ona vidjela ili radije mislila, da stara vatra gori nekadanjom snagom, počela je da fantazira o tome, kako je uvijek sanjala, da će se njih dvoje prije ili kasnije ponovo sastati i zajedno živjeti. Doduše, sve je to bezumno, šta ona govori, ali kad bi samo on htio, rastavila bi se od muža. I tako naprijed, i koješta još.
Vraćajući se od nje kući kroz prazne jutarnje ulice, nosio je u ušima sav onaj šum riječi i fraza, pa nije znao koju bi prije slušao. Palila su ga usta od poljubaca i cigareta, a dlanovi su mu još uvijek osjećali linije njezina tijela i glatkost njezine kože. Najednom zaključi: Nekad je to imala biti njegova sreća.
A sada?
Banalna senzacija jedne noći.
Sutradan je pukim slučajem doznao, da je Zdenkin muž već davno dao nalog svome advokatu, da zatraži rastavu braka. Našao je kod nje neka pisma i ulovio je in flangranti s nekim studentom.
- Komedijašica! - raskolači Bikica oči.
- Jest, - potvrdi Bela, - sad vidiš i ti.

*

Moglo je biti nešto nakon ponoći, kad je on ostavio sestrin stan u Draškovićevoj ulici i ušao u Gjorgjićevu. Nekoliko ga je kokota, koje su se, rasijane, šetuckale lijevim trotoarom, diskretno atakiralo.
- Drugi put, draga moja, večeras ne, - odgovarao je stereotipno i ne gledajući ih u lice.
Došavši iz mračne ulice na Zrinjevac, privuče ga svojim svijetlom kavana "Zagreb". Danas uopće nije vidio novina. Samo četvrt sata, dok ih prelista i dok popije tursku kavu.
Pred kavanom je sjedilo još nešto svijeta. S ovog ili onog stola pozdraviše ga neki. On uđe unutra.
Jedva je sjeo, kad mu se približi jedan gospodin, njegovih godina.
- Servus, Bela, - reče neobično srdačno, - šta se ti vucaraš po kavanama u ovo doba?
- Lebensüberdruss! - odgovori Bela.
- Ho, hooo! - još se benevolentnije zainsinuira onaj gospodin. - S tvojim šansama!
Beli nije bio simpatičan taj susret, niti je bio u taj čas imalo disponiran, da se igra nadmudrivanja s bilo kim. Štaviše, po svim je znacima slutio, da taj gospodin hoće nešto od njega. Po svoj prilici kakvu informaciju ili intervenciju. Zato je bio kratak i hladan u replikama.
Uto kelner donese dvije tase s crnom kavom. Jednu stavi pred Belu, a s drugom u ruci okrene se k onom gospodinu:
- Gdje želi gospodin doktor?
- Ovdje, ovdje, - pokaza onaj na Belin sto. U isti se čas obrati Beli:
- Dopustit ćeš samo, dok popijem kavu. Ako ti baš ne smetam.
Taj je gospodin bio poznat kao jedan od najbezobzirnijih i najneindiskretnijih zagrebačkih advokata. Nije ga ženirao nikakav korak, kad je trebalo do nečega doći.
Bela pogleda oprezno preko novina svoga napasnika, kao da je htio otkriti njegove namjere. Nesimpatično, neotmjeno lice, s malko razročnim očima, uskim pačetvorinastim čelom, i s brutalnim posmijehom, imalo je u sebi nešto od kambriolera ili makroa. Iz prsnog mu džepa visi čipkasti okrajak rupca. Pompozna kravata, disharmonira s kariranim odijelom i prugastom košuljom.
Natačući kavu iz fildžana reče Bela prilično nehajno:
- Molim, molim. Izvoli.
- Sad imaš puno posla, - nastavi advokat i stisne ono svoje manje oko. - Hoćeš li brzo biti gotov?
- S čime? - upita Bela, kao da ne zna, na što onaj misli.
- Pa s "Industrijalnom"?
- To nije lak posao, - reče Bela, samo da nešto kaže. Trajat će to još.
- Vjerujem. Ali bit će ipak već tako daleko, da ćeš znati, tko je kriv.
- Ne, tako daleko nisam.
- Generalni direktor Sobotnik je uvjeren, da ne će biti progonjen.
- Zar je našao milijune za pokriće? - upita s malicioznim očima Bela.
- To ne vjerujem, - odvrati advokat, - ali on tvrdi, da je poslovanje bilo korektno. Force majeure!
- To bolje za nj, ako je bilo korektno.
I stane čitati naslove u novinama i okretati listove. Ali onaj drugi započe opet plaho:
- Inače mu ne fale dvije godine.
Kad Bela ne odgovori, on će opet:
- Šta misliš?
Sad se Bela uznemiri:
- Znaš, dragi prijatelju, šta ću ti reći, ja sam po čitav dan na sudu. A i kod kuće mi leže na stolu toliki akti. Pa bih bar sada htio ne misliti na njih! Kako bi bilo, da i ti uzmeš jedne novine?
- Pa dobro, - reče advokat poklopljen, sileći se na šaljiv ton. - Uzet ću i ja novine. Ali u njima ne stoji ništa ni o Sobotniku ni o Industrijalnoj banci.
- Sve u svoje vrijeme, - prihvati Bela, a u njegovu je glasu bilo prilično zlobne prijetnje.
Kad je advokat vidio, da ne će ništa doznati, ispio je ostatak kave, pružio Beli ruku, platio i otišao. Malo zatim ostavi i Bela kavanu. Na ćošku Zrinjevca čekao ga je opet advokat. Pričinio se, naravno, kao da je taj susret samo slučajan, a Bela mu nije mogao izmaći.
- Ako ideš kući, pratit ću te do Kaptola, - reče advokat.
- Samo izvoli, ali molim te, ni riječi o poslovima.
- Ni riječi! - prihvati onaj drugi.
No uspinjući se Bakačevom ulicom on malo zakašljuca, pa zamuca:
- No da, ti uistinu radiš kao pas, ali zato i imaš nešto od svoga života.
- Ah šta bih imao! - odvrati Bela, - ovako kako ja živim?
- Ti misliš, da se ništa ne zna! - zaškilji advokat na nj. - Ali se zna sve.
- Zagrebački trač.
- Pa naravno, da je trač. Jer šta bi drugo bilo, nego trač, kad se na pr pripovijeda, kako je nedavno na vrtnoj zabavi, žena predsjednika automobilskog kluba lijepa Giulietta, dok si ti iza jednog oleandera sjedio s nekim novim flirtom, bacala na te ljubomorne poglede i srdite serpentine?
- Šta, i to se već zna? - upita Bela, začuđen.
- Kako vidiš, i to. Opći je glas, da si voljen od najljepših žena. A kad bi bilo i polovica istina, morao bi ti čovjek zaviđati.
Nasta mala pauza, izazvana možda nenadnim udarom vjetra, koji je dolazio sa Sljemena.
Advokat opet zastruže grlom i reče:
- Jučer se u jednom društvu govorilo, kako je Sobotnikova sreća, što je slučaj s Industrijalnom Bankom u tvojim rukama.
- Zašto? - upita interesirano Bela.
- Sobotnik ima prekrasnu ženu. Bečanku.
- Nisam je nikad vidio, - reče Bela.
- Šteta! - usklikne odvjetnik. - Doduše, oni su se uzeli prije malo vremena, a ona dolazi rijetko u Zagreb, jer oni imaju nekakav dvorac u Zagorju. Kažu, da je on izabrao taj dvorac samo da ona bude što dalje od svijeta. Ljubomoran je kao Otelo. Ako ga zatvore, crknut će za njom.
Bela je šutio. Vidio je, kako advokat hoće svakako nešto izvući iz njega, što se odnosi na krah "Industrijalne Banke".
- Da je samo vidiš, - nastavi advokat s afektiranim patosom, - melanholična bečka ljepota sa začuđenim crnim očima i finim rukama, kao da su elfenbajn. Kose altgold - brokat, prsi kao u kakve konfirmande, a noge, velim ti, noge...
- Koji broj cipela? - prekine ga Bela s namještenom ironijom.
- No da, amice, ti se šališ, - reče onaj spustivši krila svom entuzijazmu, - ali da je poznaš, priznao bi i ti, kako bi zbilja bila grjehota, da nastrada takva žena.
- Grjehota za svakoga, tko strada, - prihvati Bela ustavivši se, - ali šta ćemo. Tu ne pomaže ni mudrost ni ljepota.
I pruži mu ruku:
- A sad laku noć. I hvala ti.
- Laku noć.
Advokat krene iza frančiskanske crkve s rukama u džepu, zadovoljno zviždukajući motiv "Valencije".
Kad je Bela došao kući, otvorio je akte Industrijalne Banke, koji su ležali na njegovu stolu. Pregledavao ih je, konfrontirao, ispitivao, tražio u njima nešto, a ni sam nije znao što.
I to je potrajalo još dugo u noć.
Bio je umoran, oči su ga pekle. I zatvori ih. U isti čas pričini mu se, kao da su mu se na sklopljene veđe naslonili nečiji prsti, tanki, hladni, kao od bjelokosti. I ne puštaju da ih više otvori.

*

Slijedeće je jutro pozvao advokat generalnog direktora Sobotnika u svoju kancelariju.
- Važno, žurno, neodgodivo, - uvjeravao je na telefonu temperamentnim klimaskom advokat.
Generalni je došao s mjesta.
Advokat mu ispriča, što je govorio sa sucem Balaškom o njegovoj stvari. Dojam nije najutješniji. Čini se, da stvar stoji zlo. Nije isključeno, da će u dogledno vrijeme doći do uhitbenog naloga. Sudac, doduše, još nije završio proučavanje akata, ali se čini po svemu, da već sada ima gotovo mišljenje.
- Kako bi bilo, da se sklonem u inozemstvo? - upita blijed i izgubljen generalni direktor.
- To bi značilo priznati se krivim, - reče advokat. - Vi znate vrlo dobro, da je mnogima, i to vrlo važnim čimbenicima stalo, da se stvar povoljno riješi. Odvjetnici obređuju sve instancije. Šanse su svagdje dobre. Samo je nesreća, što je dr. Balaško istražitelj. On se ne će dati nagovoriti ni od koga.
- Pa šta onda? - zapita beznadno Sobotnik.
- Možda ima jedan izlaz, ali se ne usuđujem da vam ga predložim, - reče s malim perfidnim smiješkom advokat.
- Samo govorite. Koštalo šta koštalo, - požuri se generalni, spreman na najveće žrtve.
- Obećajte mi, da se ne ćete srditi na me, - rufijanski zaškilji advokat.
- Nipošto. Ja sam uvijek dao sve, šta ste tražili.
- Ne radi se o tome.
- Govorite već jednom, - klikne nestrpljivo Sobotnik.
Advokat zakašljucne, onda zine, prijeđe otvorenim dlanom preko usta i izmuca:
- Hm, da. Pokušajte dru Balaški poslati vašu gospođu.
Generalni skoči s fotelja i primi advokata za prsa:
- Vi ste jedna ordinarna hulja! - istisne kroz zube. - Zavrijedili ste da vam pljunem u lice. Vi... vi! - I odgurne ga, da se strovalio u fotelj, što je stajao daleko iza njega.
Advokat se s komičnim iznenađenjem zaljuljao na fotelju. Uhvatio se obim rukama za ručke i zavikne:
- Pa vi ste poludjeli!
Onda se digne i učini nekoliko koraka u obzirnoj distanci prema Sobotniku.
- Uostalom, ako vam je milije sjediti u tamnici...
- Radije u tamnici! - prekine ga generalni. Zatim poleti k njemu i približi mu do nosa svoje zajapureno lice: - Jeste li čuli? Radije u tamnicu!
I uzevši svoj šešir izleti napolje.

*

Po starim alejama ljubljanskog Tivolija, koje su sa svojim raskolačenim granama u ponoćnoj samoći izgledale kao špalir ogromnih vješala, vrludao je gore dolje bez cilja neki čovjek. Svaki je čas dizao s glave svoj žirardi, obrisao znoj najprije sa čela, a onda u nutrini šešira, i opet ga stavljao na glavu. Katkad bi požurio korake, katkad opet zastajao. Jedamput je došao do kraja jedne aleje, drugi put do polovice i vratio se. Sad bi mučno uzdahnuo, sad opet nešto progunđao. Svako malo vremena pripaljivao je cigaretu, koju bi onda, nakon prvih dimova, opet, kao da mu ne prija, srdito odbacio.
Najzad je sjeo na jednu klupu.
Noć se misteriozno javljala kroz bezbroj drhtaja lišća i ritmički piskut kukaca. Zemlja je pod nogama teško disala.
Čovjek je sad odbacio svoj žirardi na klupu, pokrio dlanovima lice s vrhovima prsta u kosi. I ostao tako nepomičan nekoliko minuta.
Iznenada spusti ruke, pokrije dlanovima koljena, zaklima amo tamo glavom i glasno reče:
- Sve je propalo.
Na to, kao da se prestrašio svoga glasa ili radije svoje očajne konstatacije, oglednu se desno i lijevo, da ga nije tkogod čuo. Poslije nekoliko sekunda izvadi iz doze novu cigaretu, stavi je u usta. Zapali šibicu, izvuče uru i osvijetli je pogledavši, koliko je sati. Onda baci šibicu, diže se i pođe sa zapaljenom cigaretom u ustima prema gradu.
Sad je najedamput jurio, kao da mu se žuri.
Pred "Emonom" bilo je još dosta gostiju. On nije gledao ni na koga. Sjeo je uz jedan izolirani stol, uz kavanski plot, obrašten nekom biljkom, što se po njemu penjala. Dohvati prve novine, što su mu bile do ruke. Po svoj prilici da se sakrije, jer mu se pričinilo, da ga neko malo društvo s jednog stola na drugoj strani promatra i nešto o njemu govori.
To je bio Sobotnik.
Poslije jutrošnjeg razgovora i sukoba s advokatom, uvidio je, da valja tražiti izlaz iz situacije. Sjetio se, da ima u Ljubljani dva, tri čovjeka, kojima je nekad pomogao, da dođu do uplivnih, velikih položaja. Oni su danas gospodari banaka i industrija. Oni bi mogli pomoći. Bilo mu je teško i neugodno obraćati se na njih. Znao je vrlo dobro, da su obično najčvršće zatvorena ona vrata, za koje smo sami kovali zlatne ključeve. Ali što mu je drugo preostajalo? Pa možda i ne zakuca uzalud.
Istog popodneva stigao je u Ljubljanu. Potražio je i našao svoje prijatelje.
Ali svuda: uvijanje, izvinjavanje, slijeganje ramena, klimanje glavom, dizanje i spuštanje očiju. Sve sama mimička predavanja kao u kakvoj glumačkoj školi.
Jedan ga je pozvao na večeru. Pristao je. Uz čašu vina i kućni intimitet ljudi su bolji i darežljiviji, mislio je Sobotnik.
Kod večere uistinu: izvrsna jela, dobro slovensko vino, šarmantna kućedomaćica u čijim se ustima romonila slovenščina kao kakva Mozartova sonatina za violinu. Sve same triole.
Ali kad su prešli u salon, na kavu i cigaru, umukle su triole. Zvrncale su brojke po zraku kao jato muha. Milijuni, milijuni. Domaćin je između dimova svoje "Fleur de Cuba" istiskivao kratke rečenice:
- Kako je to moguće!
- Tu ja ne mogu ništa!
- I ja sam onda bankrot!
I tako dalje.
Sobotnik je napokon uhvatio dršćućom rukom čašicu konjaka, koji se do polovice prosuo prije, nego je došao do njegovih usta. I otišao. Otišao i lutao i očajava kroz aleje Tivolija i došao eto u "Emonu", da dočeka uru odlaska u Zagreb. Jedini vlak bio je Orient-Express, koji odlazi u dva i nekoliko minuta. Pa ići će tim.
Međutim još čitava dva sata čekanja. Vrpoljio se već sada na svom stolcu, uznemiren od nerava i ženantnosti zbog onih tamo preko, što su o njemu govorili. Poznavali su ga zacijelo i pretresali njegovu aferu.
Diže se i sađe dolje, u podzemni lokal. Sobotnik sjedne u jedan bok. Muzika je pomalo gladila njegove nerve i unijela nešto blagosti u njegov ukrućeni mozak. Na trenutke je zatvarao oči i počivao s mislima. Plesačice su se mijenjale jedna za drugom. On je nehajno gledao kako prolaze, ostajao bez ikakvih dojmova, ne plješćući poput ostale publike.
Nakon jedne pauze nastade najednom jako pljeskanje. Drvenim stubama silazila je neka plesačica u španjolskom kostimu. Krupni, crveni češalj u crnim kosama, kastanjete među prstima. Nešto obično i banalno.
Sobotnik, degutiran, pogleda program:
Juanita de la Redondela.
Ali kad je zaplesala, nije mu uspjelo da potpuno potisne svoj interes. Naprotiv što je više plesala, taj se interes povećavao. Zaboravljao je na ponor, pred kojim je stajao i do maloprije u nj gledao. Blijeda, transparentna Juanita de la Redondela, s neobično dugim crnim trepavicama i obrvama u savršenom luku od 180° savijala je u rastućem ritmu fragilno svoje tijelo. Kao dva nemirna razdražena reptila trzale se njezine ruke čegrčući kastanjetama. Iz mora svilenih pliseja i čipkastih falta igrale su dvije rasne temperamentne noge.
Sad je pljeskao i Sobotnik. Punim rukama.
Iza replike pljeskao je opet:
- Bravo Juanita! Bravo Juanita!
I podigao svoju čašu prema njoj:
- Bravo Juanita!
A sav lokal prihvatio:
- Bravo Juanita!
Ona mu je zahvaljivala, a kad on nije prestajao, objema je rukama bacala k njemu poljupce.
Sobotnik joj pritom pokaže rukom na mjesto u boku kraj njega, na što ona trene glavom, kao da je rekla, da će doći.
On pogleda na uru. Pozove konobara i nešto mu prišapne.
Njegove su oči oživjele i pokrile se intenzivno modrim smiješkom. Još prije, nego je počela nova točka programa, došla je Juanita, preobučena, u njegov bok. Na sebi je imala jednostavnu popodnevnu haljinu od krepa. Ona mu pruži ruku i reče slabim francuskim akcentom:
- Bon soir, Monsieur.
On je povuče na fotelj i reče francuski.
- Sjednite malko kraj mene, da popijemo jednu čašu.
U taj je čas došao i konobar. Donio je čaše i bocu šampanjca u ledu. I natoči.
- Senorita, u vaše zdravlje, - digne Sobotnik čašu.
- U vaše, - reče Juanita i naglo ispije. Onda ga pogleda koketno i zapita:
- Govorite li njemački?
- Htio sam, da i vas to isto zapitam. Vi ste Bečanka? - reče on njemački to drugo pitanje.
Ona se nasmije i odgovori u nepatvorenom bečkom dijalektu:
- Pa naravno. Ravno iz Hernalsa. Otale su sve Španjolke, što plešu po noćnim etablismanima.
- To je onda sve u redu.
- Što je u redu? - upita Bečanka začuđena.
Sobotnik pogleda na uru:
- Imamo još tri četvrta sata do odlaska ekspresa. Gdje su vaše stvari? Gdje ste odsjeli?
- Pa valjda ne mislite...
- Juanita, - reče rezolutnim glasom Sobotnik. - Vi morate sa mnom. Ne ćete se pokajati.
Ona je mislila, da je pijan:
- Vi niste pri sebi, gospodine. Ja ne mogu nikamo. Prije svega angažman...
- Ludost? - klikne on. Pođete li sa mnom, vrijedit će vam više, nego angažman u pariskim Folies Bergeres.
- Daleko? - radoznalo ga pogleda Juanita.
- Ne daleko.
- Orient-Expressom?
- Orient-Expressom.
- Ja se nisam nikad vozila Expressom, - reče ona s nekim naivnim produživanjem.
- Ako se hoćete voziti, požuriti se.
Poslije pola sata sjedio je u kupeju Orient-Expressa bivši generalni direktor Industrijalne Banke u stečaju Sobotnik s pseudo-španjolskom plesačicom Juanitom de la Redondela, recte Elzom Miller iz Hernalsa, vozeći se put Zagreba.

*

Rano u zoru trgla se iz svog nemirnog sna gospođa Suzi Sobotnik. Pričinilo joj se, da čuje, kako se izdaleka približuje njihov automobil. Prepoznavala je sirenu, koja je razdirala prostore. Odmah zazvoni posluzi, skoči iz kreveta, navuče na se jutarnju haljinu i poleti k otvorenu prozoru.
Zagorski je pejsaž pomalo oživljavao kroz svježe ljetnje jutro. Nad malim uvalama visila je sitna magla, mliječna i prozračna kao tyfansko staklo. Cesta se vijugala među brežuljcima, sad se sakrivala, sad opet pokazivala.
Suzi je nadigla ruku nad oči i tražila automobil, koji se od časa do časa javljao spiralnim zviždukom.
Patos, kojim je nedavno advokat opisivao Beli Balaški Sobotnikovu gospođu, nije uza svu svoju afektiranost bio ni najmanje lažan. Ona je bila uistinu lijepa. Štaviše i sada, s pospanim tromim vjeđama i blijedim usnama, bez ikakvih kozmetičkih i parfimerijskih retuša, sa zlatnom, raščupanom kosom, u nemarnom negližeju, s golim nogama u papučama, bila je puna dražesti.
Kad je opazila dolje u uvali automobil, koji je iza jednog brijega istupio na cestu, pograbi nekakav šal što je ležao kraj nje na jednoj škrinji i mahne njime nekoliko puta. Iako su kola bila dosta daleko, ona je vidjela vrlo dobro mužev rubac, koji je odzdravljao.
Znala je, po što je išao u Ljubljanu. Znala je, jer je telefonirao, da nije poslije podne ništa obavio. Znala je također, da je imao poći na večeru, koja je značila posljednju šansu.
Kad se auto sakrio za posljednji brijeg, sašla je pred kapiju. Sa strane padalo je na nju rano, crveno sunce. Sva je bila u svijetlu kao na kakvoj pozornici, pod reflektorima, imajući duge sjene stabalja za pozadinu. Teint joj je bio prekriven čitavom naslagom zlatne prašine, mekan u boji poput pastela.
Tek kad je auto ulazio na čistinu pred kapijom, vidjela je, da kraj njezina muža sjedi jedna mlada žena. U prvi je mah mislila, da je kakva gošća, jedna od poznatih iz Zagreba ili Ljubljane, koju nije raspoznavala. Ali kad je Juanita izašla iz kola, prišla je začuđeno k njoj, s malo neugodne zebnje u srcu, misleći na to noćno putovanje nje i njezina muža.
- Juanita de la Redondela, - reče s nešto persiflaže u naglasku Sobotnik, nakon što je poljubio ženu i držeći je dalje za rame, okrene se k Juaniti:
- Moja žena.
Dvije se lijepe ruke uhvatiše retardirajući malko, kao da se boje jedna druge.
Međutim je Sobotnik ublaživao situaciju:
- Senorita nije nikakva senorita, nego prava Bečanka, iz Hernalsa. Zacijelo ćete se dobro slagati.
- Vaš me je muž jednostavno ugrabio, - opravdavala se Juanita. - Nadam se, da me ne ćete otjerati.
- Sada ste ovdje kod kuće, - reče Suzi. - Dobro nam došli.
Dok su uzlazili u prvi kat, govorila je Suzi:
- Vi zacijelo niste ni oka stisnuli. A tako je rano. Sad ćemo popiti čaj, a onda da se ispavate.
Kad su muž i žena bili sami u svojoj sobi, ispričao joj je on najprije o svojim uzaludnim nastojanjima u Ljubljani.
- A ova iz Hernalsa? - prekine ga već na početku Suzi.
- Samo čekaj.
Desperirao je tumarajući Tivolijem i više neg jedamput pomišljao, kako bi bilo najbolje da se objesi na ovu ili onu granu, koje su štrljile nad njegovom glavom. Ali poslije u baru, kad je vidio Juanitu s onim dražesnim licem i temperamentnim nogama, pala mu je na pamet spasonosna ideja. Sjetio se savjeta, što mu ga je dao advokat. I plan je bio gotov.
Juanita de la Redondela pretvorit će se u Suzi Sobotnik i intervenirat će kod nepodmitljivog istražnog suca, koji ne pozna ni jedne ni druge. Hazarderska ideja, ali što mu drugo preostaje? Ili - ili.
Oko osam sati odvezao se Sobotnik u Zagreb. Oko deset sjedile su obe Bečkinje u parku iza dvorca i obrađivale naumljeni plan. Oko jedan pozvala je Suzi telefonski Zagreb, stan dra Bele Balaška, 38-92.
Kad se Bela javio, držala je Juanita slušalicu i zapitala njemački:
- Je li tamo dr. Balaško?
- Jest, ovdje sam. Molim, tko tamo.
- Suzi Sobotnik.
- Ljubim ruke, milostiva gospođo, u čemu vas mogu poslužiti? - umekša se njegov ton u aparatu. - Po svoj mu je prilici u podsvijesti vibrirao patos advokata: - "Melanholična bečka ljepotica... prsi kao u konfirmande..."
- Ja bih vrlo rado s vama govorila. Je li to moguće? - pitala je toplim bečkim žargonom Juanita.
- Molim, molim. Kad god želite.
- Gdje vas mogu naći? Ja ne bih htjela u uredu, - trilirao je Hernals.
- Ni ja, - odgovarao je Bela.
- U kakvu javnom lokalu možda vam je također neugodno?
- Hm, znate, stvar je delikatna, - mučio se Bela.
- Ja bih došla rado k vama, ali ne bi li to bilo napadno? rastezala je svoje meke tonove melankolična konfirmanda.
- Moj je stan u velikoj kući i napučenoj ulici, tu ne upada u oči ničiji dolazak ni odlazak.
- Dobro, - prihvati Juanita, - jedan dan slijedeće nedjelje najavit ću se telefonski. Ne srdite se na me?
- Ni najmanje, milostiva gospođo. Bit će mi vrlo drago, ako vam mogu biti na usluzi.
- Onda do viđenja.
- Do viđenja.
Već po načinu, kako je mala telefonirala, vidjela je Suzi, da će ona odigrati savršeno svoju ulogu. U njezinu je glasu bilo neobično mnogo dražesti i primamljivosti, a svaka replika u dijalogu bila je rafinirana kvačica.
Kad je malo kasnije telefonirao Sobotnik i najavio, da će doći posljednjim vlakom, neka mu pošalju auto na kolodvor, rekla mu je Suzi:
- Nisi mogao naći spretnijeg stvora. Da si je samo čuo, jednostavno genijalno! Za osam dana bit će ona više ja, nego ja sama.
Sobotnik odgovori:
- Za svakoga, samo ne za mene.
Poslije podne sjedile su obe Bečkinje u parku kraj ribnjaka, iza koga je prskao visok vodoskok i nostalgično fantazirale o gradu, gdje su se rodile. Jedna kao kći siromašnog hausmajstora negdje tamo u Kalvarienberggasse, u blizini Sv. Bartolomeja, a druga iz bogate tvorničarske familije, iz jednog prvog kata u Wohllebengasse, na Wiedenu.
I povjeravale se jedna drugoj.
Jednu je otac izbacio iz kuće, kad joj je bilo 15 godina, jer se noću kradomice izvukla iz kreveta i pošla k Gschwandneru ili Stahlenhneru, da se dvaput zavrti sa svojim dečkom, a drugoj je njezin kupio, kad se udavala, ovo lijepo zagorsko imanje, gdje će se sada njen muž, ako se izvuče iz škripca, zakloniti s njom zajedno.
- Otići iz Beča znači ostaviti svoju sreću, - govorio je Hernals.
- Ah da, tamo je najljepše, - uzdisala je Wieden.
U taj čas izađe iz obližnjeg grma od ribizla velik kos, u svojoj svijetloj i crnoj paradi kao elegantan gospodin u fraku.
- Kako je lijep! - usklikne Juanita.
- Moj vjerni popodnevni flirt, - reče Suzi. - Znate, da je ljubomoran na moga muža. Ne dolazi nikad, kad on sjedi ovdje kraj mene. Ali čim on ode, odmah je tu.
- Čini se, da na me nije ljubomoran, - prihvati Juanita.
- Da čini se, - potvrdi Suzi i nastavi sa smiješkom: - Zna da mu vi niste konkurentkinja.
Tako je tekao razgovor sve do večeri. Sad ovaj ili onaj motiv ili upadica prekinuli su glavni tok njihova govora, ali one su se odmah opet navratile na nj. Reminiscencije iz prošlosti, sad vesele sad tužne, vezane uz draga mjesta, iskrsavale su pred njima. Čudna jedna smjesa drastike, u kojoj se je razvijao život curice iz suterena i otmjene jednoličnosti gospođice odgojene u "Sacre Coeuru".
Ovamo avantire po dornbachskim i grinzingaskim krčmicama, gdje se toči "Heuriger", pjeva i jodla i pleše stari valcer, i gdje ju je jedne večeri našao neki agent i angažirao kao girl za veliku reviju u "Apolu", a tamo izleti automobilom u Rodaun, gdje se večeravalo kod Stelcera ili gore na Kobenzl, odakle se vidi kako bliješti noćni Beč. I Bože moj, svuda ljubav. Ona, Elza Miller, i nije ništa drugo radila, nego ljubila. Od djetinjstva još. Koliko njih i kako se sve zovu, ne zna ni sama. Ali to je nuzgredno. Glavno je ljubav. A Suzi je upoznala samo jednoga. Flirtala je tu i tamo s ovim ili onim, u pauzama između dva plesa, na dinerima kod prijateljica ili u dobrotvornim komiteima, ali voljela je samo svoga muža.
- Pa dobro je i tako, gospođo Suzi, - reče Juanita, - pa nek je samo i jedan: glavno je ljubav.
Poslije malo došao je i Sobotnik. One mu pođoše ususret. On im je pokazivao izdaleka bocu, umotanu u crveni satinirani papir, kao da je uzeta u apoteci.
- Što je to? - upita Suzi.
- Oksigen. - Onaj advokatski idiot rekao je dru Balašku, da imaš zlatne kose.
Onda se okrene Juaniti:
- Ne preostaje vam drugo, nego da se i vi pozlatite.
Juanita se nasmije:
- Drage volje. Sad i onako ne moram da izgledam, kao da sam iz Andaluzije.

*

Poslije desetak dana sjedila je Juanita u momačkom stanu Bele Balaška, u biedermajerskom altfaterštulu, na čijem je naslonu stala prebačena skupocjena modra lisica, koju joj je posudila Suzi. Bila je odjevena u jednostavnoj crnoj toaleti s dugim izreskom na prsima, a pod tokom virila su joj dva-tri čuperka zlatne kose. Na jednoj ruci nekoliko modernih narukvica, koje su kod svake geste zakuckale.
Bela je sjedio prema njoj s leđima prema svijetlu, tako da je mogao vidjeti i najmanje pore na njezinu licu. Imao je na sebi sivi sako bez prsluka, malu papillon-kravatu i košulju od oksforda. Njegov crni Henri Quatre bio je skrupulozno postrižen, ni jedna dlačica nije stršila u stranu.
Bilo je oko šest popodne.
- Srela sam dva gospodina na stubama, - reče Juanita sjedajući na fotelj. - Ne bih htjela...
- Ne bojte se, milostiva gospođo, - umirivaše je Bela. To su dva brata, što stanuju gore nada mnom sa svojom majkom. Oba su trgovački putnici.
- Znate, ne bih htjela da moj muž ikad sazna, da sam amo dolazila...
- Ne vjerujem, da je to moguće. Ali kad bi i saznao, vaš je dolazak k meni imao najnedužniju svrhu.
- Pa i jest, - reče Juanita s uvjerenjem.
Nastade mala pauza. Juanita je sjedila malko pognuto naprijed, s rukama na ručkama od fotelja i s naprvo ispruženim nogama.
Bela je sa sekundama svoga pogleda kritizirao sad ovaj sad ovaj detalj tog ženskog stvora pred sobom. Čim je više na njoj otkrivao, tim se više iznenađivao što je ona tu, u njegovu stanu, sama s njim. Tako rekući na dohvatu njegove ruke.
Međutim da sakrije svoja opažanja i svoje misli, reče:
- Vi ste, milostiva gospođo, htjeli sa mnom govoriti u stvari vašega muža.
- Jest, - izusti ona polako, gledajući vrhove svojih cipela od zmijske kože. - Htjela bih znati, šta će biti s njim.
- Slučaj je vrlo težak. - pogleda je Bela u oči, koje su širokim pogledom iščekivale šta će on reći. - Jest, neobično težak. Ja bih morao u najkraće vrijeme izdati uhidbeni nalog.
Juanita krikne i baci se u naslonjač. Trepavice su joj u tren bile pune suza, a ruka je drhtala tražeći rupčić.
- Nije moguće! - reče i prijeđe rupcem preko očiju.
- Žao mi je, - prihvati Bela. - Ja sam stvar proučio i pomnjivo ispitao.
- On nije kriv, - zavapi Juanita, kao da je upućena u tančine čitave afere. - On nije kriv!
- Moglo bi tako i izgledati, - reče Bela otežući, - onima, koji ne bi znali, da se u banci nije ništa događalo bez njegova znanja. Ali...
- O mnogočemu on nije imao pojma, - energično se uspravi Juanita, - on je bio žrtva...
- Čija?
- Čija, čija, - ugrije se ona, - šta ja znam čija. Još su tu dva tri, čovjeka, za koje vi znate bolje, nego ja.
- Kakva dva, tri čovjeka? - opet zapita Bela i prevrne začas svoju memoriju, ne bi li našao te ljude.
Sad se Juanita digne:
- Šta pitate mene? - reče jakim tonom. - Zar sam ja sudac istražitelj?
Onda, kao da joj se pričinilo, da je otišla u tonu predaleko i da će čitav razgovor zaći u čisto stvarnu i hladnu diskusiju, koja bi mogla presjeći sve prelaze, nadoda s bolnim tremoliranjem:
- Ako se vi stavljate na takvo stajalište, onda smo propali.
I sjede ujedan klupski fotelj iza njegovih leđa. Bela se digne i priđe polako k njoj. Sad je spustila glavu na lakat i jecala.
- Nemojte plakati, - reče on blago i primi njezinu ruku, što joj je ležala u krilu.
Ona je to pustila i klonula rukom, koja je ležala u njegovoj kao mrtva bijela ptica.
- Nemojte plakati, - ponovi on.
- Ja moram plakati, - reče ona dignuvši glavu, pogleda ga suznim pogledom i izvuče svoju ruku iz njegove. - Šaljete mi muža u tamnicu, pa bi valjda htjeli da se smijem!
Beli je očito bilo žao te žene. Nije rekao ništa, samo je, stojeći nad njom, gledao u njezin zatiljak.
- Volite li vašega muža? - upita on iznenada.
Sad se Juanita uspravi, pogleda mu ravno u oči.
- Mnogo? - nastavi on s pitanjem.
- Spasite ga! - reče ona polako. A onda dvije tri sekunde za tim još polaganije:
- Spasite ga!
Bela ne reče ništa, samo slegne ramenima, odalji malko ruke od tijela i spusti ih opet naglo natrag uz bedra.
- Vi možete ako hoćete! - nastavi ona. - U svakoj takvoj aferi ima uvijek neki izlaz. Vi ste pametni, pa ćete ga naći. Budite dobri, spasite ga. I mene s njim.
Njezin je glas drhtao kao molitva. Bela pomisli na izlaz, koji je već davno i sam tražio, ali nije nalazio.
Ipak reče:
- Mislit ću još o svemu. Ako se ikako nađe kakva mogućnost...
- Ne, ne, - prekine ga ona, - obećajte mi, da ćete ga izbaviti. Obećajte mi odmah. Jer ja znam, ako izađem odavle bez vašeg obećanja, da je sve propalo. Kad me više ne budete imali pred sobom, opet ćete postati onaj kruti čovjek zakona...
- Ja vam obećajem, - stavi Bela ruku visoko na prsi ispod svog Henri Quatre, - da ću, ako mi ne uspije naći izlaza, zamoliti predsjednika, da mi oduzme ovu stvar.
Sad je Juanita osjetila, da se situacija savija. Valjalo je zahvatiti i s druge strane. Još malo i iz svega toga izaći će prekrasan luk, kao duga.
I prihvati temperamentno:
- Ne, ne, to nipošto. Vi nas ne smijete ostaviti.
- Drugi će možda biti manje skrupulozan.
Juanita stisne trepavice i pogleda ga malim pogledom s dražesnim, koketnim smiješkom:
- I vi ste kadri, da se sa mnom igrate Poncija Pilata!
Na to skine hitrom gestom toku s glave i reče:
- Uh, što je vruće!
Kao zlatni vodopad rasuše se njezine kose oko glave. Bela je brisao znoj sa čela.
- Mogu li dobiti čašu vode? - zapita ona.
Dok je Bela bio vani, ona se je malko retuširala. On se vratio u času, kad je prelazila ružom preko usana.
- Zar već odlazite? - upita.
- Pa mi ćemo se doskora opet vidjeti. Kad se stvar svrši, doći ćete valjda k nama u Zagorje - reče ona koketno.
- Ali ako se stvar ne svrši? - prihvati on njezin ton.
- Onda ću ja doći k vama.
- Nastojat ćemo da se svrši, - nasmiješi se galantno Bela. I ohrabren iznenadnom ležernošću njihova razgovora, nadoda:
- Ostanite još malo.
- Dok telefoniram. Hoćete li mi dopustiti?
- Samo izvolite. Trebate li knjigu.
- Molim, zovnite vi interurban. Ja ne znam hrvatski.
Ona mu reče broj i mjesto.
- Ovdje Suzi, - telefonirala je ona. - Jest, ja sam. Još sam u Zagrebu. Ah, srce, ovo i ono. Zabrbljala sam se kod Irene. Još sam tu. Ona drži, da će stvar ići. Auto me čeka kod "Gradskog podruma". Jest donijet ću. I "Novosti" i "Jutarnji". Jest. Ne boj se, ne će me nitko odnijeti. Servus.
Kad je spustila slušalicu, reče Beli:
- Moj je muž ljubomoran kao kakav orijentalac.
- Na njegovu bih mjestu bio i ja.
- Pa i vi ste orijentalac! - nasmiješi se Juanita.
- Ja sam štaviše ljubomoran, iako nisam na njegovu mjestu, - raskuraži se Bela.
- Bježim, bježim, - reče Juanita prebacujući lisicu preko pleća, - inače će u vama kavalir kompromitirati suca istražitelja.
I poleti prema izlazu, koji joj Bela otvori. Najednom se ustavi. Pogleda ga punim, svijetlim pogledom, u koji je ležeran posmijeh urezao fasciniran izraz. I pruži mu ruku:
- Nadam se, da ćete mi ostati prijateljem?
- To je i moja želja, - reče Bela uzevši njezinu ruku i poljubi je dugim dodirom usana.
Prije nego li je zaokružio poljubac, ona istrgne ruku i hitro izađe.

*

Još iste noći do u rano jutro pregledao je sudac istražitelj Bela Balaško sve akte u poslu Industrijalne Banke. Prevrtao je, pregledavao, konfrontirao, bilježio, čitao, pa opet čitao, izlučivao, pa opet umetao. I sve to jedamput, i drugi put i treći. Zatrčavao se fanatično prema izlazu iz toga labirinta u želji da se ne prekine nit, koju mu je popodne pružila ona dražesna Ariadna. Na momente mu se pričinjalo kako je sve to uzaludan posao i kako se tu ne da ništa učiniti. Više nego jedamput bacio je spise u stranu i pregorio sve odlučivši, da prepusti sve svome udesu.
Ali onda je pomislio, da će ta žena opet doći k njemu sa svojim molbama i suzama i sjajnim očima. Doći će i otići, a da se više nikad ne vrati. U svim svojim katastrofama i poniženjima ne će vidjeti, nego samo jednog neprijatelja, samo jednog čovjeka, koji ju je mogao spasiti, a nije htio: a to je on.
Kako bi bilo lijepo, kad bi mogao još sutra telefonirati:
- Gospođo Suzi, spavajte mirno. Sve će biti dobro. Ima jedan izlaz.
A njezin glas sa svojim zvučnim registrima i mekanim kadencama miluje kroz slušalicu njegovo lice:
- Jesam li vam ja rekla, da ima izlaza. Znala sam odmah, da ste mi prijatelj. Dođite, da vam se zahvalim. Dođite odmah.
Kad je legao u postelju, pokušavao je da kombinira, kako bi sastavio konačni akt, u kojemu bi isključio i namjeru i dolus i svaku drugu krivicu. Običan slučaj jedne force majeure, koja se nije mogla predvidjeti. Sveopća kriza. Sticaj okolnosti. Osiromašenje pijace. Ali poslovi su vođeni korektno. Ni jedna para nije otišla kamo nije trebalo. Poduzeća su zatajila samo iz vanjskih uzroka. Ovdje štrajk, ondje enormno povećanje carina, tu katastrofalna poplava, ondje slom franka. Sve se urotilo, čitava bujica nedaća i neprilika, pa uzaludno je bilo išta pokušavati da se stvar spasi. Pa i to se pokušalo špekulacijama na burzi. No i te su izdale. Ali stradale su tu stotine i stotine malih ulagača i veliki vjerovnici, oštećene su banke i poduzeća. Jest. A nije li stradao i sam generalni direktor? Sav njegov imetak bio je uložen u banku. On nije spasio ni pare, a da je htio, mogao je. Ali on i danas živi kao velik gospodin s dvorcem i automobilima? Jest. Samo to je miraz njegove žene (i ovdje začuje Bela ponovo registre i kadence njezina glasa, tako da su i njegove misli podvostručile svoj intenzitet), dvorac je njezin, auto je njezin. Sobotnik je siromah. Ako tko u to sumnja, to se da ispitati i utvrditi. Dokazi moraju biti tu. I još koješta.
Kad je svršio, opet je počinjao. Samo nije dovršio. Negdje u polovici svladao ga san.
Drugi dan oko deset sati zvao je na telefon gospođu Sobotnik. Sudac istražitelj želi s njom razgovarati. Juanita je uzela slušalicu. Suzi je uzbuđena stajala kraj nje.
Trebaju mu neki dokumenti. Kupoprodajni ugovor o imanju u Zagorju. Eventualno i dokaz, da je automobil njezin, ako je njezin. Sobotnik je doduše stavio sudu sve svoje pokretnine na raspolaganje, ali ne smije pasti sumnja, da je išta prenio na nju.
Juanita je odgovarala poduprta svojom suflezom. Otac je kupio imanje, dvorac i auto. Dokumenti su kod nje. Ako hoće, donijet će mu sutra i originale i prepise.
- Molim, još danas, ako je moguće.
- Pa dobro, dragi doktore, danas. Popodne ću biti kod vas kao i jučer, - zacvrkutaše registri.
Belu je sada spopala samo jedna želja: da joj kad dođe, može reći bar nešto, što bi izgledalo kao nada u konačni uspjeh.
Otišao je k predsjedniku s aktima i razložio mu čitavu stvar od početka do kraja.
Ipak: ne izgleda sve onako, kako mu se činilo ispočetka. Ipak: možda i nema povoda da se itko progoni. Ipak: nisu krivi pojedinci, nego izvanji utjecaji, kojima se nije bilo moguće othrvati.
Predsjedniku nije bio neugodan taj uzmak suca istražitelja. S više strana, i vrlo uplivnih, htjelo se izbjeći procesu. Ali je ipak ostao začuđen, kad je čuo što govori Bela, koji je do jučer držao tu aferu oštrim zubima kao buldog svoju kost.
- Ja ću sutra ostaviti na stranu sav posao, - reče on, - i razložit ćete mi stvar potanko, s aktima u ruci. Moramo se napokon odlučiti.
Juanita je popodne ušla u Belinu sobu kao svjež, mirisan vjetar. Nasmijana i parfimirana, u lakoj svijetloj, stilskoj haljini s volanima, pod širokim florentinom. Sjela je opet u onaj bidermajerski naslonjač.
Bela pomisli: - Motiv iz "Dreimäderlhausa". I reče:
- Čudnovato. Danas ste mlađi, nego jučer!
Juaniti se svidio kompliment:
- To je vaša zasluga, - reče ona, - uistinu, danas se i osjećam mlađa, nego jučer.
Međutim mu je pružila dokumente, čula od njega kako se on nada, da će naći nekakav modus, da se stvar povoljno riješi i izjavila kako ima posla, pa mora ići.
Bela ju je pokušao ustaviti. Ali ne, ide. Ima rendes s mužem, koji večeras ostaje u Zagrebu. Nekakva poslovna večera ili nešta slično. On bi htio bilo kako da spasi i poduzeće. Ali njoj je glavno da ona spasi njega.
I već su se držali za ruku, kad se ona najedamput dosjeti:
- Vidite, - reče, - ako nemate večeras kakve druge obveze, mogli bi me malo ispratiti. Ne doduše do kuće, ali do jedne štacije na zagorskoj pruzi. Odatle možete onda vlakom u Zagreb.
Henri Quatre se raširio od zadovoljnog iznenađenja kao morski jež na suncu.
- Pričekajte me oko devet, - nadoda ona, - na posljednjoj štaciji tramvaja u Černomercu. Tu ću vas uzeti u auto.
Na to još jedan pogled ispod florentinca. Pa posmijeh. I nestade je.

*

Između deset i jedanaest sati iste večeri na šestoj ili sedmoj štaciji zagorske pruge, u zagušljivoj, mračnoj, praznoj čekaonici sjedi u jednom ćošku Bela i čeka na vlak u Zagreb. Bit će skoro četvrt sata, što ga je Juanita de la Redondela, ili kako je on mislio, Suzi Sobotnik iskrcala tu iz svoga auta. Ostao je sam na milost i nemilost voznoga reda, koji ne bilježi brze vlakove ili eksprese.
Tek onda, kad je auto odjurio, zapitao se on, hoće li ili ne će u to doba biti veze sa Zagrebom. Otišao je na peron, gdje nije gorjelo nikakvo svijetlo. Zavirio kroz staklena vrata u ured glavara, ali tamo je stajao na podu samo željezničarski fenjer, čiji je fitilj već dogorijevao.
On pokuša otvoriti vrata. Ali bila su zaključana. Vrati se i stupi na tračnice. Pogleda gore i dolje. Nigdje ni žive duše. Da mu je bar nekoga zapitati, kad ide vlak u Zagreb.
Ta briga oko povratka i tjeskoba osamljenosti na tom mjestu učiniše, da je Bela potpuno zaboravio na dojmove svoje noćne ekskurzije s lijepom gospođom. Još se jače uzbrinuo, kad je opazio, da su oblaci zastrli zvijezde, da munje sve to češće i jače sjeckaju horizont, i da se negdje iz daljine valja grmljavina.
Na sreću čekaonica je bila otvorena. Ako počne nevrijeme, zna bar gdje će se zakloniti. Munja mu je pokazala drvene klupe naokolo, na koje bi se, eventualno, mogao i poleći, ako zadrijema.
Kod jednog bljeska opazi i nekakav oglas na zidu. Bit će to valjda vozni red. Bela nije bio pušač, ali je nosio uvijek šibice sa sobom. On zapali šibicu i pretraži vozni red: odozdo gore i odozgo dolje. Prvi vlak, koji polazi odatle u Zagreb: 6.09. Kako je šibica dogorijevala, mislio je da se možda prevario. Pa zapali drugu. Ali i ovaj put pročita 6.09.
Šta sada?
Vani su munje sve više bljeskale i pojačavala se grmljavina. Bilo mu je vruće. Prosuo mu se znoj po čelu, za vratom, ispod košulje.
Stao je sama sebe koriti, što je bio tako glup pa pristao na tu vožnju, a nije se prije informirao za vozni red. Pa i ona, Suzi, znala je zacijelo, da vlakovi u to doba ne voze. Gotovo se rasrdio i na nju.
Ali onda mu negdje pod vjeđama iskoči florentinac, a pod florentincem posmijeh lepršav kao dvije rumene tračice. I nije se više srdio na nju.
Sad mu padne na pamet: možda ide koji vlak iz Zagreba. On će se odvesti u Varaždin i odmah će natrag. Radije provesti noć u vlaku, gdje će se komotno izvaliti, nego ovdje u toj smrdljivoj čekaonici.
Ponovno zapali šibicu. Ponovno prođe s njom preko voznog reda. Slijedeći vlak iz Zagreba dolazi u 6. 41. Ne preostaje drugo, nego prenoćiti ovdje na ovim klupama.
Baš mu je trebalo sve to. Čitava je noć pred njim. Da ga samo tkogod vidi u toj situaciji. Njegov predsjednik na primjer. Ili koji od kolega. Oni na primjer, koji ga nisu podnosili. Ili advokat, ona banda. On ga je i naveo na to. S onim svojim škiljavim deklamacijama: sentimentalna bečka ljepota, altgoldbrokat, fine ruke kao elfenbajn...
Sad se Bela malo pomakne na tvrdoj klupi i postavi se nekako komotnije, uz ručku, u kut. Kraj uha mu zazuji komarac, ali on je već slušao tanko, sitno, hitro Juanitino brbljanje, i nije mario za onaj zuj.
- Dođite, dođite, - klicala je večeras u Černomercu praveći mu mjesta u autu i povlačeći se na drugu stranu. - Oprostite, malo ste morali čekati, ali nisam mogla prije. Sad je sve u redu. Sad sam tu.
On je podigao njezinu ruku na svoja usta. Ona je naglo odvuče. Nasmije se i zapjevucka:
- To me škaklja. Dan danas su svi muškarci obrijani, pa nismo naučene na bradu.
Sad on počne da iskonstruira čitavu avanturu. Da premeće i klasificira sve detalje, da izmjeri koliko je došao naprijed, da izračuna što će biti sutra, kad se s njom opet sastane, a što prekosutra.
Negdje na vratu, međutim, ubo ga je komarac. On je samo instinktivno digao ruku i počešao se, ali nije imao svijesti o toj kretnji. Upravo u taj mah sagibao se, da vidi ispod florentinca njezino lice. Tako lijepa nije bila još nijedna žena, s kojom je on imao kakav odnos.
On je segnuo za njezinom rukom.
- Nemojte, - rekla je ona, - u ogledalu nad sobom šofer vidi sve, što se ovdje događa.
- Da nema svijetla, ne bi vidio, - rekao je on.
- Ali jer ga ima, vidi, - prihvati ona. Zacerekala se, kao da mu se ruga.
Pritom je podigla glavu, električna je lampica s krova kupeja zaigrala svojim refleksom na mokrim njezinim zubima i osvijetlila joj pune, libidonozne, pod afektiranom krivuljom usana.
Bela se opet pogrebe po vratu. I prebaci nogu preko noge. I nastavi s reminiscencijama.
Najedamput je digla šešir s glave kao ono jučer kod njega. Kosa se prosula kao vatromet u zraku. Osjetio je njezin miris. Pogledao je sprijeda na šoferova leđa. I pomislio, kako je u željeznici mnogo ljepše. Mašinist je tamo daleko i nema ogledala nad sobom. On bi, da je u vagonu, uturio svih svojih deset prsta u onaj vatromet.
Ona je nešto govorila. Počela opet o aferi svoga muža. Spominjala one dokumente što ih je popodne donijela. Pitala nešto. I još nešto.
Odgovarao je, ne mareći da odgovara. Čitava ta afera nije ga u taj čas ništa zanimala i nastojao je, da se što prije prede preko nje. Sutra je odlučan dan, kad će on referirati predsjedniku. Sutra će stvar krenuti odlučnim putem.
- Ja se mogu zakleti, da moj muž nije ni najmanje kriv, - repetirala je ona svoj psalam.
Da je generalni direktor Sobotnik upropastio trista banaka, izgledao bi Beli u taj trenutak nedužan kao novorođenče.
- I meni izgleda, da je tako, - potvrdio je on.
Ona je na to stavila naglo svoju ruku na njegovu:
- Već ste se i vi uvjerili?
On je pokrio njezinu ruku svojom:
- To nije bilo lako.
Ona je za nekoliko minuta ostavila svoju ruku među njegovima. I rekla:
- Ovo je svijetlo tako sekantno. Hoćete li da ga ugasim.
On je jače pritisnuo njezinu ruku:
- Onda vas ne ću vidjeti, - rekao je s jezuitskom galanterijom, a u duši joj je bio zahvalan za ideju.
- Pa valjda imate pred očima moju sliku i bez svijetla, - pogledala ga je koketno, nasmiješila se, istrgla ruku i zatvorila kontakt.
Kod tih misli vidje Bela jasno Juanitu u svojoj fantaziji. Nije ni osjetio komarca, koji je u taj čas ispod uha vampirski sisao njegovu krv. Ruka mu se diže spontano i pređe nervozno preko ubodena mjesta. Upravo je spominjao onaj čas, kad je bio podigao ruku, stavio je iza njezinih leđa i približio se njezinu licu u namjeri, da je poljubi. Ona je zaokrenula glavu na drugu stranu i stavila u obrani ruku na njegov Henri Quatre.
- Ne, nemojte.
- Samo jedamput.
- Kad stavite aferu Industrijalne Banke ad akta, - onda.
A on je dohvatio njezine prste i posuo ih poljupcima, i ruku i puls, pa sve do lakta.
- Doktore, šta radite? - otimala se ona. - Ako tako nastavite, otvorit ću svijetlo.
Kad ju je pustio, zapitala je šofera kroz cijev:
- Ima li još dugo do stanice?
On je čuo jasno, kako je cijev dahnula:
- Još deset, dvadeset minuta.
- Znate, gospođo Suzi, šta ću vam reći, - govorio je on, - mene je onaj vaš iznenadni dolazak u moju kuću, u moj posao, jako smutio. Sve se bojim, da sam vas vrlo zavolio. Ali vidim, da se sa mnom igrate. Vama je glavno, da ja izbavim vašega muža. A pritom ne pomišljate, da mene možete dvostruko upropastiti.
- Kako to? - upitala je ona.
- Ako se ogriješim o svoju dužnost, to je prvo, a drugo, ako se u vas zaljubim.
Ona ga onda pogladi po ruci, kao kad se umiruje malo dijete. I reče:
- Sve to nije tako tragično. Malo prije ste rekli sami, kako i vi vidite, da je moj muž nedužan. A da se u me zaljubite, to nije za mene ništa novo. Niste vi prvi ni posljednji. A po svoj prilici nisam ni ja za vas ni prva ni posljednja.
Juanita je to govorila hitro, utanjivajući glas, savršenim glissandom.
- Ali ako vas ja zavolim, - govorio je Bela dršćući glasom kod svakoga "a" u svojoj izreci, - onda bih htio, da i vi budete malo drukčija prema meni.
- To bi svaki htio, - odgovori ona. - Samo, kud bi onda mi žene došle, kad bi morale na sve reagirati. Premda...
Tu je zašutjela.
On je bio vrlo radoznao na ono, što nije izgovorila. I rekao je:
- Premda?
- Mi žene reagiramo uvijek, - nastavi ona, - ali vi ste muškarci osjetljivi samo za najgrublje iskaze. Pa i čekate samo najgrublje. Tako mimoilazite ono najljepše, što vam jedna žena može dati.
Onda je malo stala i uzdahnula:
- Ah, bogzna, da l' vi to možete razumjeti?
Na to su oboje zašutjeli. On bi bio najvolio, da je može primiti i poljubiti, ali njezine su riječi potpuno slomile njegovu agresivnost. Ona je zatvorenih usta pjevala tiho nekakav bečki motiv. Auto je nemirno poskakivao.
Najedamput se ustavi auto.
Pjesma se prekine, a u isti čas osjeti on oko vrata njezinu ruku i njezine usne na svojima. To je potrajalo sekundu. Odmah zatim otvorila se vratašca i šofer reče grubim glasom:
- Milostiva, stanica je tu.
Sad tek dođe Bela k sebi od svog fantaziranja. Opazi, da leži na klupi, na ručki i da mu je vrat ukočen, kao da je i on dio te klupe. Začuje oko uha sitno zvrndanje komarca i osjeti, da je po rukama i licu sav izboden. I uspravi se tarući dlanom izbodena mjesta. Vani je još uvijek mrak. Kiša je prestala, samo pomalo sijeva, bez grmljavine. On se protegne, zijevne dva puta, zapali šibicu, pogleda na uru i legne opet na klupu samo na drugu ručku.
I tako je zaspao. Probudio se, kad su došli prvi putnici u čekaonicu: Nekoliko seljakanja s nešto bučne dječurlije. Sunce je već davno bilo izašlo.
Izvadio je džepni češalj, uredio njime poremećenu frizuru i svoj Henri Quatre. Pa izašao na peron.

*

Prošlo je nekoliko nedjelja, a Juanita se nije više sastala s Belom. Odmah slijedeći dan nakon one noći telefonirala mu je, da joj nije dobro. U postelji je. Temperatura. Pozvali su i liječnika. Drugi dan poslije toga: reumatična upala zglobova. Artritis deformans. Liječnik preporuča tople kupelji.
Ali ona ne ide nikamo, dok ne zna, što je s njezinim mužem. Žao joj je, što ne vidi njega, Belu, i htjela bi da dođe jedamput van. Ako se desi prigoda, javit će mu.
Ali prigoda se nije dešavala. Muž je uvijek kod kuće. Temperatura ne popušta. Doduše ne osjeća se zlo, nema ni boli. Samo se hrani aspirinima i salicilima.
Rad bi već otišla u kupke. U Baden, gdje su joj i roditelji u ovaj čas. Samo kad bi već stvar konačno svršila. Ona mu je tako harna za sve, što je učinio za njih.
On to ne zna, ali ona ga i voli nešto malo. Možda i više, nego nešto malo. Vrlo često misli na nj. Usprkos temperaturi.
Jedan dan mu je i pjevala kroz telefon nekoliko taktova one pjesme iz automobila. Usprkos aspirina i salicila, što ih je imala u sebi.
Tako je to išlo dan na dan. Nekoliko nedjelja.
Bela je živio od onih razgovora i očekivanja. Opijao se kadencama i glissandima, koje je Juanita cvrkutala kroz telefon.
Napokon je došla i abolicija procesa. Nije bilo mjesta optužbi ni progonu. Sve dakle: ad akta.
Bela je odmah javio to u Zagorje.
A Juanita i Suzi grlile se i klicale kod spuštene slušalice s očima punim suza.
Uzalud je Bela čekao, da netko nastavi razgovor: čuo je samo neke krikove i smijanje, ali nije ništa razumio.
Kad je navečer došao kući, našao je ogroman buket crvenih ruža i jedno pismo, u kome nije bilo ništa drugo, nego nekoliko taktova one bečke pjesme iz auta.
Sutra je telefon javljao:
Odlazi se u Baden. Na jedan mjesec, na dva, a možda i tri. Valja se pripraviti za zimu. Valja ozdraviti. Ispraviti zglobove. Za tango. Za prvi tango s njim.
Putovat će automobilom. Ne će se ni svraćati više u Zagreb. Ne će se tako više ni vidjeti. Sve do zime.
Pa naravno da će mu pisati. Ne bogzna šta, ni kakve duge listove. To se nikad ne čini. Pisma nisu kao riječi, za koje trebaju svjedoci. Pisma prolaze kroz toliko ruku prije, nego dođu u prave. A i u pravima nisu zaštićena od tuđeg oka. Najbolje dakle: nikakva pisma. Ali zato: karte. S dvije tri indiferentne riječi. Katkad možda i s notama: onako dva tri takta iz kakve poznate pjesme.
Nek se ne žalosti. Možda je bolje, što je sve to prekinuto. Svakako je bolje. I ljepše. Ona bi ga mogla i voljeti. Kad je sve tako. Bez skrupula. Daljina je najbolje mjerilo za prave osjećaje. Strast onda ne sudjeluje. Strast zavodi, vara, laže, preobraća, razobličuje. Časovi strasti nisu nikad časovi ljubavi. Strast je u krvi, u mozgu, u nervima, u mesu, u materiji. Ljubav nije u materiji. I tako dalje, i tako slično, kako je to valjda negdje čula ili čitala ili iz kakvog pisma naučila, skandirala je Juanita de la Redondela u aparat.
Bela je samo slušao i opajao se više onim glasom, nego riječima. Nekada je i on držao, da je tako, ali mislio je sada, sve to nije tako. Ipak nije protivuriječio. Neka samo ona misli, da je tako. I molio je:
- Pošaljite mi vašu sliku. Ako je ikako moguće u onoj haljini i florentincu, kako je bila obučena onda, kad se s njim vozila.
Razumije se, da će dobiti i sliku. Baš onakvu, kako želi. A sada do viđenja. Hvala mu još jedamput. I nek joj oprosti. Na čemu - pita. Pa na koječemu. Uvijek ima čovjek, da nekomu nešto oprosti.
Ne, ne, ne smije joj pisati u stan, ako već piše. Ni karte. Može: poste restante. Wien, Postamt IX. Schwarzspaniergasse. Pod imenom: Juanita de la Redondela. Jest, to je španjolsko ime. Zašto baš na to ime? Pa tako. Kaprisa. Spleen. Lijepo zvuči: Juanita de la Redondela. A sad još jedamput: Addio. Au revoir. Leben sie wohl!
Kad je Juanita stavila slušalicu na aparat, vidjela je gospođa Suzi, da ona ima suze u očima. Ona joj prebaci ruku oko ramena i reče:
- Mi smo bili okrutni s vama, Juanita.
- Ah, šta, - odgovori Juanita, - nije to prvi put, što se rastajem s nekim koga volim.
- Zbilja ste ga zavoljeli? - upita Suzi.
- Onako, malo, - nasmije se kroz suze Juanita.
- Pa možda se ipak nekad negdje sastanete?
- Usprkos svega? Ne, ne, nije moguće. To i jest ono, što mi je žao. Sve što je god bilo među nama, sve je bila laž. Počevši od imena i kose, pa sve do aspirina i salicila.
Onda se snuždi, s novim suzama među trepavicama i reče s mnogo žalbe:
- Samo jedna stvar nije bila laž: onaj poljubac u automobilu.
Slijedećeg jutra odmah nakon izlaska sunca, vozile se autom put Beča Suzi i Juanita.
Suzi je išla k roditeljima, gdje će ostati sve do Božića, a Juanita u tvornicu Suzina oca, gdje će biti namještena i postati ponovno mala Elza Miller iz Hernalsa. Nosila je sa sobom bogate darove, garderobu kao kakva primadona i onu modru lisicu, vanredan egzemplar, na kome bi joj zavidjela i mnoga princeza.

*

Na Belinu stolu u njegovu stanu, stajala je u srebrnu okviru velika Juanitina fotografija. Ispod florentinca nasmijane oči i malko zavinuta usta, kao da nešto govore.
Bela katkad jasno čuje šta govore:
- Da se u me zaljubite, to ne bi za me bilo ništa novo.
Ili:
- Ljubav nije u materiji.
Ili:
Pjeva. Jest. Činilo mu se katkad da pjeva. Onaj motiv iz automobila. Prije poljupca.
Pisala mu je, kad je poslala sliku:
- "Stavite je na svoj stol! A ako Vam ikad bude išta krivo na mene: oprostite!"
To je bilo posljednje. Više se nije javljala.
Prolazili su mjeseci, zima se približavala. Od nje ni traga. Bela je samo znao, da je u Beču. I ona i Sobotnik. Čuo je od nekoga, da se uopće ne će više ni vraćati u Zagreb. Da će on zamijeniti tasta u tvornici čokolade. Kad je zatim čitao negdje u novinskim anonsama, da je ono imanje u Zagorju na prodaju, onda je znao, da se je sve svršilo.
Tko zna, s kim će ona te zime zaplesati prvi tango? Tko zna, tko će je pratiti u automobilu i s kim će opet rezonirati, kako ljubav nije u materiji?
Netko drugi će joj reći, kako se u nju zaljubio, a ona će mu odgovoriti:
- Pa to nije ništa novo, gospodine moj.

Jedne večeri u decembru bila su kod njega tri-četiri prijatelja. Dogovarali su se, kako bi bilo dobro da se osnuje "Društvo za promicanje interesa Panevrope". Male taštine i prazne ambicije uvijek nešto izmisle, da se upadljivo plakatiraju.
Taj je slučaj bio i tu. Sve neko diplomatsko kibiciranje. Neko paradiranje s međunarodnim problemima. Flirt s velikim parolama. Lepršale su tu fraze kao: Liga naroda, konferencije ambasadora, mirovni ugovori, reparacione komisije, internacionalne kulturne veze, Youngov plan, arbitraža i mnogo toga još.
Netko je superiorno rastezao: - Brijandizam! - Drugi je opet kao u kakvoj pirueti vrtio: - Kudenovkalerdži! - A treći važno šušljao: - Snouden!
I sve to u Zagrebu, u novoveškoj kućici pekara Balaška, pred fotografijom bivše varijetske balerine Juanite de la Redondela, recte Elze Miller iz Hernalsa. Među tim provincijalnim diletantima svjetske politike bio je naravno i Freddy. To je opet bilo nešto novo, čime se on mogao istaknuti. Opet jedan tip za nešto ekstra.
I kad su već bili pretresli koješta toga, sastavili programe, redigirali pravila, popisali ličnosti, koje će biti pozvane, da sudjeluju, našli jedno pompozno ime, koje će uzeti za predsjednika, opazi Freddy Juanitinu fotografiju. Svidio mu se onaj fini ovalni obraščić i nasred njega dvije pikantne rupice u pravilnom nosu, pa se svaki čas tamo zagledavao i samo čekao priliku, da upita Belu, tko je to.
- Ne smijemo pustiti s vida ni pitanje nacionalnih manjina, - govorio je kao kakav ambasador kakve velike vlasti na kakvoj mirovnoj konferenciji neki mladi advokat s amerikanskim cvikerom.
- To je vrlo važno, - reče Freddy zagledajući se tamo pod florentinski šešir i sjedne za jednu stolicu bliže Belinom pisaćem stolu.
- Stvar je vrlo delikatna, - primijeti neki savjetnik s malko izbočenim zubima i vječno slinavim usnama. - Tu bi mogli doći u konflikt s ministarstvom vanjskih poslova.
- Mi ćemo već prisiliti ministarstvo, da se tim pitanjem pozabavi nešto intenzivnije, - nadoda Freddy i pođe za stolac naprijed.
- Ja mislim, gospodo, - reče Bela, - da ova naša stvar nije ništa drugo, nego neke vrste okupljanje simpatizera u borbi za čovječanska prava i da mi ne možemo usvajati sebi nikakvu posebnu inicijativu.
Na što se začuše protesti sa svih strana:
- Varate se.
- Zašto smo se onda sastali?
U toj se buci približio Freddy tako do stola, da je mogao doseći Juanitinu fotografiju. Uzme je i pogleda. Tko je? Odavle nije. Kako je došla ovamo? Odakle je Bela pozna? Ako je u Zagrebu, on ga mora njoj predstaviti.
Bela je motrio ispod oka, kako se Freddy zanima za njegovu izgubljenu prijateljicu. Odmah je pomislio, da je on možda pozna. Sobotnika je poznavao, pa valjda i njegovu ženu. Kad se debata malo slegla, pristupi on k Freddyju, koji je međutim ponovno uzeo u ruku sliku i promatrao:
- Izgleda, doktore, da vas zanima ta dama?
- Šarmantna? - zanese se Freddy. - Da nije indiskretno, zapitao bih vas, tko je ona?
- Kad ne znate, suvišno je da vam je spominjem. Premda to ne bi bila nikakva indiskrecija.
Freddy nije insistirao.
Ali ipak mu radoznalost nije dala mira. Čitavo je vrijeme studirao, kako će navesti Belu, da spomene ime one dame i kako će ga zamoliti, da ga s njom upozna. Kad je dogovor bio pri svršetku, reče on Beli:
- Kad svi odu, imam nešto da vam predložim.
A kad su ostali otišli:
- Doktore, hoćete li upoznati jednu neobično interesantnu gospođu?
- Zašto ne? - odgovori Bela. - Interesantnih žena nema na pretek. Samo pazite, ako me prevarite, osvetit ću vam se.
- A ako vas ne prevarim?
- Revanširat ću se.
- Držim vas za riječ, - reče zadovoljno Freddy i primi slušalicu:
- Halo. No, pogodili ste odmah. Pa naravno, da ću doći. Do deset minuta. Zašto vam onda telefoniram? Sve ima svoj razlog. Smijem li vam dovesti večeras jednog gosta? Oh, jest, vrlo. Kako se zove? Ne ćete radije da vas iznenadim? Ne volite misterioznih kavalira? Pa dobro: dr. Bela Balaško. Ne poznate ga, ali čuli ste za nj. Bit će vam drago, ako dođe. Pa dobro, doći će.
Kod Gige Barićeve bilo je već sakupljeno malo društvo, ne ono običajno, od svakog utorka, nego nekoliko dama iz Gornjeg grada i nekoliko kavalira, među kojima i dva-tri njezina prosca.
Bela je već prije nešto čuo o Gigi, ali je nije poznavao. Nije je nikad ni vidio. Ona mu je ponudila mjesto kraj sebe i između dva gutljaja čaja i dva sendviča izmijenili su nekoliko misli. Njoj je to bilo dosta, da ga pozove da prisustvuje i njezinim utorcima, a on se radovao, što će je češće vidjeti.
Kad su Freddy i Bela, kasno u noći, izašli iz Gigina stana ponudi Freddy Beli, da dođe malko k njemu na jedan whisky.
Sipajući sodu u whisky zapita Freddy, gledajući ispod oka na Belu:
- No šta velite, nije li gospođa Giga šarmantna?
- Sjajna! - pogladi Bela svoj Henri Quatre... - Takvih je malo u Zagrebu. Sad mi bar ova očajna zagrebačka zima ne će biti dugočasna.
- Drago mi je da ste zadovoljni, - reče Freddy, zadovoljan i on, što je našao načina da može podsjetiti Belu na revanš. I prihvati odmah:
- Obećali ste i vi meni revanš, ako vam se svidi novo poznanstvo.
- Molim, molim, čim se desi prilika, - odgovori Bela, spreman na protuuslugu.
- Rado bi upoznao onu damu, čija fotografija...
Freddy nije dovršio izreke, jer ga je Bela prekinuo s bučnim smijehom.
- Nemoguće, - reče on, - ona nije više u Zagrebu. Ah, to vam je čudnovat slučaj i čudnovato poznanstvo. Njezin je muž bio na čelu jednog poduzeća, koje je propalo, i bio je pod istragom. Ja sam imao stvar u rukama. Na sreću nije bilo na njegovoj strani nikakve krivnje.
- Aha, razumijem, - reče Freddy s ironijom, - i ona vam je iz zahvalnosti dala svoju fotografiju.
- Nije baš tako, - hladno odbije Bela Freddyevu indiskreciju. I htjede, da o tom više ne govori. Ali se onda dosjeti, da je bolje nešto reći, što će dati čitavoj stvari nedužniju liniju i nastavi: - Kad se državni odvjetnik na moj prijedlog odrekao progona, došla je ona gospođa k meni da mi zahvali. Tako sam je upoznao. Bio sam poslije često kod njih. I rado sam tamo zalazio. Imali su lijep dvorac u Zagorju, ali prodali su sve i otišli u inozemstvo. Na polasku i na moju molbu darovala mi je svoju sliku. Iz zahvalnosti, kako ono rekoste i vi malo prije.
- Ona je Zagrepčanka? - upita Freddy neumorno radoznao.
- Ne, Bečkinja. Nije znala ni riječi hrvatski. U Beč su i otišli. Tamo njezin otac ima tvornicu čokolade, kojom će sada upravljati njezin muž.
- Čudnovato, - usklikne Freddy, - vaša je historija na vlas slična historiji nekadanjeg generalnog direktora bivše "Industrijalne Banke, Sobotnika.
- Poznavali ste ga? - zapita Bela.
- Izvrsno. I njega, i gospođu Suzi, i njihov dvorac u Zagorju i njezina oca čokoladnog magnata u Beču. Prije odlaska u Beč ona je oboljela...
- Arthritis deformans, - upade mu u riječ Bela.
- Točno, - reče Freddy, - i nije primala nikoga. Uostalom vanredna žena! Grjehota za one krasne noge. Ja sam je najvolio kod tennisa. Onaj elan, ona linija...
- Meni se čini, - reče zavidnim tonom Bela, - da ste je vi bolje poznavali od mene, pa me čudi, što ste od mene tražili, da vas s njom upoznam. Po svoj prilici htjeli ste me staviti na kušnju.
Freddy nije razumio, na što cilja Bela. On je raskolačio svoje kataralne oči i začuđeno upitao:
- Kako to mislite?
Bela je znao, da je Freddy stari renomist i pomislio je, da on samo renomira s poznanstvom lijepe Suzi Sobotnik. Veselio se, što ga je ulovio i upita:
- Koliko ste puta igrali tennis s gospođom Suzi?
- Ne znam. Ali vrlo često. I ručavao sam tamo vrlo često.
- I u onoj fotografiji na mome stolu niste prepoznali gospođe Suzi? - reče Bela, kao da u jednoj interesantnoj partiji izbacuje najbolji adut.
- Dragi doktore, ono nije bila nikad, a ne će ni biti nikad Suzi Sobotnik.
- Šta ne velite! - usklikne Bela.
- Ono je jedna druga žena. Neobično lijepa, ako slika ne vara, ali nipošto Suzi.
- Vi me držite za luđaka? - skoro uvrijeđeno reče Bela.
- Ja sam to upravo htio reći vama, - primijeti Freddy. Mogli ste odmah otvoreno kazati, da ne ćete otkriti ime one dame, i ja bih poštovao vaš kavalirski gest.
- Ono je slika gospođe Suzi Sobotnik! - naglasi izazovno Bela.
- Ono nije Suzi, - reče tvrdoglavo Freddy.
- Dokažite, da nije! - razljuti se Bela.
- Dokažite vi da jest! - ražesti se Freddy. Onda nadoda mirnije:
- Uostalom potrudite se sutra ili kad hoćete do gospođe Gige. Ona ima niz slika, što ih je sama snimila na imanju Sobotnika. Nek vam ih pokaže. Naći ćete tamo i gospođu Suzi i njezina muža u stotinu poza i situacija. Pa konfrontirajte.
Bela je slijedeći dan prevrnuo Gigine snimke. Ona mu je pokazala gospođu Suzi u različnim pozama. U bašti, na tennisu, u autu, na konju, u kućnoj haljini, u pijami, u kupaćem kostimu.
Tko je dakle ona?
Na to on odmota Juanitinu sliku i pokaže je Gigi:
- Poznate li ovu damu?
Giga se zagleda u sliku i reče:
- Jest. Dan prije Suzina odlaska bila sam vani, da se s njom oprostim. Mi smo bile dobre prijateljice. I tamo sam upoznala tu gospođicu. Prekrasno stvorenje.
- Tko je ona? - upita Bela sav konfuzan od iznenađenja.
- Mala jedna Bečanka. Čini mi se, da su rekli, da je namještena u tvornici Suzina oca. Ne znam ni kako se zove. Svi su je zvali Juanita.
- Juanita de la Redondela, - šapne Bela.
- Jest, jest. Juanita de la Redondela.

5. Mister Kvit. (Pastel).

- Prije šesnaest godina, - nastavi Giga, pošto je srknula malo vina i zapalila cigaretu, - bila sam u ljetu s pokojnom majkom u Topuskom, gdje je ona uzimala radi svoje reume blatne kupelji. Nisam bila nimalo oduševljena, kad sam čula, da se te godine ne će ići na more. Mi smo obično išli u Opatiju ili Lovran, i ja sam voljela da plivam, da se sunčam na morskom pijesku i da donesem u Zagreb tamnu kožu, na čemu su mi zavidjele školske drugarice. Još sam se više ražalostila, kad sam došla u Topusko. Najprije ono putovanje sporednom prugom, muka s prtljagom, vožnja od kolodvora do mjesta u klimavom, prašnom fijakeru, pa primitivno stanovanje i jednostavna gostionica učiniše da sam se snuždila kao bolesna ptica. Uzalud me je mama tješila i apelirala na osjećaje dječinske ljubavi. Njoj prinosim žrtvu, govorila je ona, bolesnoj svojoj majci, koja, eto, jedva hoda, a ako propusti to kupanje, u zimi se ne će moći dići iz naslonjača. Bila sam preveć mlada, zato i egoistična, pa nisam bila mnogo dirnuta svim tim apelima. S druge strane sva moja nećkanja ne bi i onako ništa koristila. Nije mi drugo preostalo, nego da mrzim iz čitave svoje duše Topusko, a da jednakim žarom čeznem za morem. Mama mi je često s lirskim akcentima govorila o kraju, u kom izvire spasonosno vruće blato, hvalila tamošnju prirodu, dozivala u pomoć historiju i kojekakve patriotske reminiscencije, samo da ublaži moj očaj.
- Eto vidiš, - govorila je, - ovamo je dolazio Jelačić, naš veliki ban; i Preradović je bio tu, naš veliki pjesnik. Bili su očarani ljepotom prirode i romantikom kraja. Jesi li vidjela onaj gotički portal u parku? Tu je bio nekakav samostan i nekakvi fratri. A šta veliš na onu platanu gore, koja je stara nekoliko vjekova?
- Ali meni je bilo malo stalo do Jelačića, koga uostalom imam svaki dan i kad hoću u Zagrebu, jednako mi nije ništa imponiralo ni to, što je Preradović liječio tu svoje reume. Onaj gotički portal nije za me imao nikakva smisla, i sva me je ta romantika ostavljala potpuno indiferentnom. Ni vjekovna platana nije u mojim očima mogla poljepšati Topusko. Pogotovo je bilo očajno društvo, što se tu sakupilo. Stari, hromi, iskrivljeni svijet, podbočen batinama i štakama, neprijazan, tmurav, neveseo. Nigdje mladosti, osim nešto dječurlije. Nijedna curica mojih godina, nijedan dječak, s kojim bi se mogla sprovesti ili razgovoriti. Dok je mama sjedila u svom blatu, a poslije toga ležala u svojoj sobi, ja sam se šetkala po parku ili po šumici na Nikolinu brdu. Brala sam cvijeće i trgala biljke, lomila grane i ubijala mrave i kukce, višeput bijesna kao razjarena osa. Proklinjala sam Topusko, i maminu reumu, i bana Jelačića, i platanu od nekoliko vjekova i ono blato, što se kapriciralo da baš tu izvire, a ne negdje u Primorju, gdje bih i ja u taj čas najradije boravila.
Nekoliko dana nakon našeg dolaska sjedile smo ja i mama kod ručka u restoranu. Čekale smo na pečenku. Juha je bila neutješno slaba i poslije dvije-tri kašike čekale smo, da konobar odnese tanjure. Muhe su se vrzle po stolnjaku, po kruhu, po tanjurima, a ja sam ih razganjala servijetom prigušujući ponešto svoje gađenje, samo da opravdam svoju averziju protiv ljetovališta, u koje me je udes konfinirao. Ni mama nije podnosila muha. Osjećala je pravu idiosinkraziju protiv njih. Dosta je bilo, da se jedna samo trenutak prošeta preko komadića hljeba, nije ga više jela. U našem stanu u Zagrebu uopće nije bilo muha, a ako je koja nesretnim slučajem tamo zalutala, to je zacijelo poslije malo svoju smjelost platila životom. Tako mi je u ovaj čas, prvi put što smo se nalazili u Topuskom, dala pravo. Doduše ne direktno, jer je inače neprestano hvalila taj blatni raj i uzimala ga u obranu od mene, ali s jednim uzdahom, koji je u tim okolnostima značio više, nego drugda najveći protesti:
- "Samo da nije tih muha!"
Međutim je došao konobar i odnio tanjure s preostalom juhom. Pečenku će donijeti odmah - primijeti i ode.
Uto se približavao, idući ravno prema nama, jedan gospodin u kome sam, na svoje veliko iznenađenje, prepoznala glumca Žarka Babića. Eno, onog ondje, pokaza Giga na malen okvir, što je visio iza nje na zidu i nosio pod staklom glumčev portret.
Ona skine okvir s čavla i pruži ga Irini Aleksandrovnoj:
- Valjda ga poznajete.
- Kako ga ne bih poznavala, - zatalasa Irina Aleksandrovna svojim glasom kao radio, kad traži spoj sa kontinentima. - Idem ja vrlo često u kazalište, mila moja, i Babić je moj najdraži glumac.
I gledajući sliku nadoda:
- Samo je ovdje još dječak.
- Jest, - prihvati Giga, - to je slika iz onih vremena, kad sam ga ja upoznala. Onda je on tek došao u Zagreb. Negdje je iz provincije, iz neke putujuće družine. I odmah kod svoga debuta osvojio je publiku. Poslije nekoliko mjeseci bio je razmaženo mezimče najboljeg zagrebačkog društva. Nije bilo kod nas u kući nijedne zabave, a da ga mama ne bi pozvala. Dolazio je na sve žurove. Pohađao nas u loži, kad nije igrao, a često je i večeravao kod nas. Ja sam onda, kako sam vam rekla, bila mala djevojčica i nisam imala mnogo prilike da s njim govorim. Kod zabava i žurova samo bih se pokazala gostima, a onda sam morala iščeznuti.
Njegov dolazak u Topusko preokrenuo je moje raspoloženje. Jer, morate znati, da sam ga od prvog časa, otkad sam čula o njemu govoriti, a govorilo se o njemu samo u superlativima, zavoljela, iako ga još nisam bila ni vidjela. Kupovala sam njegove slike, sakupljala kazališne cedulje, na kojima je bilo štampano njegovo ime i izrezivala novinske članke i vijesti, u kojima je bilo o njemu govora. Ako nije dugo bilo predstave, na koju bih ja smjela ići, a u kojoj je on igrao, to sam s neopisivom čežnjom i nestrpljenjem čekala takvu priliku. Neke moje drugarice, kojima su roditelji dopuštali da pođu u teater i na komade, koji nisu bili baš podesni za mlade djevojčice, još su više uzbuđivale svojim pričanjima moju radoznalost i moje nemire.
Napokon se i taj san ispunio. Vidjela sam ga kao Jaga u "Otelu". Ja i danas ne razumijem kako je sve to udešeno s psihičkim procesima mladih i nerazvijenih djevojčica. U meni se u taj mah sve uznemirilo, poremetilo, prevrnulo. Nekakvi apsurdni i paradoksalni afekti, koji su bogzna gdje imali svoje izvore i pobude. Jer ja ne samo da sam bila zanesena glumcem, koji je toliko vremena ispunjavao moju bezgraničnu čežnju, nego baš onaj Jago postao je za me prototip čovjeka, koga bih ja jedinog htjela i mogla voljeti i cijeniti. Nije me nimalo ganuo udes kreposne Dezdemone, nit sam išta osjećala za ljubomorno urlikanje zaljubljenog Arapina, koji mi je bio odvratan, jer je bio tako slijep i nerazuman. Uživala sam s okrutnom nasladom u perfidijama i lukavštinama Jaga, njegovim trikovima, smicalicama i psinama i na koncu mi je bilo žao, kad su ga raskrinkali.
Kad sam poslije teatra došla kući, moj otac, koji je bio vrlo uravnotežen i nimalo kompliciran, ostao je u pravom smislu riječi preneražen, kad je čuo, kakve sam dojmove donijela s predstave. Gledao je u mene raskolačenim očima i slušao, kao da ne vjeruje, da su moja dvanaestogodišnja usta, koja to govore.
Razumije se, da više nisam smjela ići na "Otela". A i za druge predstave bilo je uvijek debata i studiranja, da li smijem ili ne smijem da ih vidim.
Ali kad je bila repriza "Otela", onda sam predala u kazalištu za "neodoljivog Jaga" nekoliko ruža i u jednom privješenom kuvertu nekoliko riječi, koje su morale biti vrlo besmislene, no ja ih se više ne sjećam. Sjećam se samo riječi "neodoljivi Jago", koja može biti i glupa i banalna koliko hoćete, ali je za mene predstavljala najjači izraz, s kojim sam onda raspolagala. O "neodoljivom Jagu" pričala sam drugaricama u školi, roditeljima kod kuće, a samoj sebi više neg ikom drugom.
Poslije nekoliko nedjelja najavio se Žarko Babić za majčin žur. Mene je uhvatila prava panika. Ona tri-četiri dana prije žura nije bilo u meni nerva, koji bi bio miran i sekundu. Ja sam zaplakala zbog najmanje sitnice, hvatali su me napadaji bezrazložne srdžbe, onda bih se smijala, pjevala, vrtjela, trčala, ludovala po kući i u školi, da sam i s ove i s one strane izazvala ukore, proteste, pa i kazne. Jedna starija profesorica upozorila je majku na moje ekscese, za koje, reče, razlozi moraju biti dublji nego što se čini.
Majka je odmah pozvala kućnog liječnika. Došao je stari, otmjeni gospodin s bradom i čudnovatim staromodnim cilindrom s ravnim, uskim krilom, koji je stanovao na Markovu trgu, naložio mi je da se svučem i pregledao me. Osjećam još i sada njegovo glomazno, hladno uho na svojim leđima, kao da se kakav vlažni amfibij zakačio za moju hrptenicu. Upamtila sam dobro, što je govorio majci, koja je uzbuđeno čekala rezultat pregledbe, iako ga onda nisam shvaćala. On reče, dok sam se oblačila:
- "Budite mirni, draga gospođo, sve to ne će dugo trajati. Prelazi su u prirodi katkad mirni i nezapažljivi, a katkad opet eruptivni i siloviti. Naša je Gigica dobra i pametna, pa će sama nastojati da vam zadaje što manje briga i neugodnosti."
To isto popodne bio je žur. Ja sam bila kao kaplja živog srebra: u mojoj se nutrinji sve vrzlo i drhtalo, a uda nisu mirovala ni sekundu. Bezbroj puta silazila sam u prizemlje, da se ponovno isto toliko puta vratim u prvi kat, neprestano zvirlajući na ulicu kroz svaki prozor. Napokon sam opazila na početku male ulice svoga Jaga s nekom gospođom Engleskinjom, što je također k nama dolazila. To je bila stara, mršava dama sa slamnom kosom i s malo baroknim ukusom u odijevanju. Govorilo se o njoj, da potječe iz otmjene engleske porodice, a to je bilo glavno, kad se uzme da je podučavala engleski jezik ekskluzivno u patricijskim kućama. Sve ostalo, što bi se moglo na nju odnositi, bilo je irelevantno, jer se za nju malo tko zanimao.
I Babić je s njom vježbao u engleskoj konverzaciji. On je nastojao naučiti taj jezik, jer, molim vas, "tko hoće da dobro interpretira Shakespearea, mora da ga može čitati u originalu".
Babić je imao na sebi tamni zimski kaput, u pasu nešto uži, s ovratnikom i manžetama od srebrne lisice. Cilinder, svijetle žute rukavice, lakovane cipele i štap sa zlatnom glavicom. Deklamirao je rukama, u kratkom, elegantnom patosu, a dama ga je idući kraj njega, s interesom slušala. Kad su ušli u trijem, dočekao ih je Štijef, naš momak, ali ja sam u isti čas pritrčala i oduzela Jagu batinu i rukavice. Ta moja gesta, energična, buršikozna, komična, začudila je glumca: svratila njegovu pažnju na me. Dama je međutim dotjeravala svoju frizuru u sobi, što je služila kao garderoba.
- "Vi ste, Gigica, ako se ne varam?" reče Jago i pruži mi ruku. "Znam ja za vas", - nadoda i pruži Štijefu šešir.
- Ja sam, začudo, najedamput postala potpuno prisebna i mirna. Pogledala sam ga malko koketno i sasvim hrabro rekla:
- "Oh, i ja za vas."
- "Onda smo kvit!" - prihvati on nasmijan i podigne ruku zatvorivši palac i kažiprst u malen kolobar, a istodobno ispruživši uvis ostala tri prsta. Tad skine kaput, koji mu Štijef oduze. I pojača svoj posmijeh:
- "Samo nisam znao, da ste već tako velika gospođica. Vaša mama izgleda kao da je jučer maturirala."
- "Mama će se vrlo veseliti, ako joj to kažete", - rekla sam s dobrom dozom zlobe.
- "Zbilja?" - upita on tonom, kao da mi se ruga. "Vas to ne veseli?"
- "Vrlo" - odgovorih ja. - "Ona bi uistinu bila kao kakva djevojčica, samo da je katkad ne muči reuma."
- "To ne znači mnogo. I mene gnjavi moj išijas" - reče on i uhvati se za bedro.
- "Tako ste i s njom kvit!" - upanem mu bezobrazno u riječ.
On me pogleda začuđeno i prasne u smijeh:
- "Izvrsno, izvrsno."
Uto je došla k nama Engleskinja.
- "Hoćemo li, Mister Babić?" - upita ga engleski rastezljivim, pilećim glasom.
- "Ja sam gotov", - odgovori on također engleski. I pođoše oboje gore.
Ja sam ostala, s njegovom batinom i rukavicama u ruci i čula sam, kako je on rekao:
- "To vam je pravi enfant terrible, ta Gigica."
Onda sam ušla u garderobu, stavila njegov cilindar na glavu i imitirajući njegove geste sa štapom i rukama karikirala ga: - "Gospođo, vi kao da ste jučer maturirali!"
Štijef se previjao od smijeha, a ja sam nastavljala hvatajući se za bedro: - "Gospodo, i mene muči moj išijas!"
Štijef se nije više smijao, nego groteskno krkljao. A ja sam se postavila preda nj seriozno i dostojanstveno: - "Mala gospođice dopustite da vam se predstavim: ja sam Kvit."
Štijef je urlikao kao životinja.
Odonda Žarko Babić nosi svoj nadimak - Kvit.
Mister Kvit.

*

- Zato, kad sam vidjela Žarka Babića u Topuskom, bila sam vrlo sretna. I mamu je to jako razveselilo. Njihov je razgovor bio vrlo srdačan:
- "To je lijepo iznenađenje" - govorila je Reuma, pružajući mu ruku na poljubac.
- "Divota" - prihvati Išijas. - "Sve će muke biti lakše, kad ste vi ovdje!"
- "U koje doba vi idete u blato?" - pitala je Reuma.
- "Rano, vrlo rano" - odgovarao je Išijas. - "Prispijem onda da se i malo prosunčam."
- "Ja tek u deset" - nastavi Reuma. - "Poslije toga ležim do ručka. Moći ćete onda da malo zabavite Gigicu. Ona je prije podne potpuno sama."
On je tek sada svratio pozornost na me. Ali to me nije ni najmanje uvrijedilo. Pogledala sam ga neobično ljubazno i pružila mu ruku.
- "Htjela je na more, a evo, zbog mene, prisiljena je da se ovdje dosađuje" - reče Reuma.
- "Već ćemo je mi zabaviti" - prihvati Išijas, držeći moju ruku u svojoj i kuckajući drugim dlanom po njoj.
I zbilja za nekoliko sati Topusko je poprimilo za me drugi izgled. Priroda, ah, divna priroda! me oduševljavala. Romantika stare gotičke ruševine kapacitirala je moj sentiment. Vjekovna platana, Jelačić, Preradović probudiše najednom moj interes i zadužiše moj respekt. Ni muhe nisu više bile tako sekantne. One na moru još su sekantnije.
Oko deset sati dolazio je Mister Kvit u park. Ja sam tamo bila već odavna. Donijela sam u našoj termosici vode s Molinarijeva vrela, koja mu je toliko prijala. Čim sam ga vidjela gdje dolazi, odmah sam napunila čašu, koja bi se odmah zaparila od svježine.
I što da vam dulje pričam, Irina Aleksandrovna, između mene i Babića, male trinaestogodišnje curice i za ono vrijeme još afektiranog, umišljenog razmaženog komedijaša, nastade pravi pravcati flirt. Ja sam flirtala s takvom sigurnošću i rutinom, kao da sam kako ono reče Mister Kvit za moju mamu, jučer maturirala. Zapravo, bar sada vidim, nije mi toliko bilo stalo do kavalira, koliko baš za onaj flirtski trening, kod koga sam se, kad sam vidjela kako mi ide od ruke, demonski radovala. Upotrebljavala sam svu silu trikova, ekspedijensa, lukavština, koketerije, kaprisa, ludorija, da što jače zaludim komedijaša, koji je sa svoje strane bio uvjeren, da će najprije s jednim migom maloga prsta, a kasnije blještavilom svoje umjetničke aureole predobiti neiskusno i ludo djevojče. Zacijelo nije bila njegova namjera da me možda pokvari ili zavede, ne, toga mu ne bih ni danas oprostila, nego je bila sama njegova neizmjerno osjetljiva taština, što ga je gonila, da se poigra sa mnom i s mojim srcem, koje je bilo tek u buđenju.
Među nama je nastala neobična igra: sa zasjedama; provociranjem, nadmudrivanjem, okolišanjem, blufovima, navalama i obranama, kao kod partije šaha. A s riječima i pogledima i malim skladnim gestama, u kojima je kod njega bilo vrlo mnogo opreza, a kod mene proračunane distance.
- "Znate li, Gigice?" - govorio je on - čovjek ne zna kako bi se s vama razgovarao. Kao s malom curicom, kao što jeste, ili kao s gospođicom, za kakvu se držite."
- "Kako vam drago, Mister Kvite" - odgovorila sam ja. - "Mala će vam curica odgovarati za se i za gospođicu u isti mah."
- "Pa dobro" - prihvati on. - "Šta bi rekla curica, kad bi joj Mister Kvit rekao, da ga poljubi?"
- "Pitala bi mamu, da li smije."
- "A šta bi rekla gospođica, kad bi je Mister Kvit poljubio?" - nastavi on.
- "Gospođica ne bi rekla ništa, ali bi Mister Kvit dobio zaušnicu prije, nego bi to i pokušao."
- "Zgodno, zgodno", smijuckao se on nekako kao da je blamiran. - "Boga mi, vrlo zgodno."
Drugi put smo šetali nekakvim koridorom od drveća u parku, koji spada također među senzacije Topuskoga. Ja sam ga zvala "tunelom uzdisaja". Mister Kvit je išao uza me i bio neobično nježan i govorljiv. Čitao jedan monolog o mojim očima. I jedan drugi, s više patosa o mojim ustima. A onda velika tirada o prvoj ljubavi. Ja sam mirno slušala idući polako uza nj i gurkajući vrhom od cipele kamečke na putu. Kad ja nisam ništa odgovarala, zapita on:
- "Šta velite vi na to, Gigice?"
- "Ništa ne velim, Mister Kvit."
- "Kako to?"
- "Tako, Vi imate vrlo lijepu dikciju. Čini mi se, da sjedim u loži i slušam kako govorite vašu ulogu."
- "Kad se prvi put zaljubite" - reče on povrijeđenim tonom, - ne ćete misliti na dikciju."
- "Oh, ja sam već bila prvi put zaljubljena", - pogledala sam ga ribljim pogledom, tako da je on rastopljen kao u vatru bačen komad voska, odmah reagirao:
- "Znam. U mene."
Ja sam se nato utrirano nasmijala. Nekakav par, što je bio ispred nas, okrenuo se radoznalo prama nama.
- "U vas?" - prijucnula sam ja, da mi je iz grla zazviždao moj dječinski farset. - "Čudnovato! Svi bi vi htjeli da budete prve naše ljubavi."
- "Kako vi to znate!" - otvori on široko oči, koje je čas prije stisnuo, jer ga je kroz krošnju, gdje je nedostajala jedna grana, zabliještio mlaz sunca. - "U vašim godinama! Šta vi još možete znati o nama?"
- "Pa sami ste malo prije, prije pola sata o tom deklamirali. Uostalom, nemojte misliti, da ja ne znam baš ništa o vama, o gospodi muškarcima. Dosta se ovako dva-tri dana razgovarati s jednim od vas, pa se nauči mnogo toga."
- "Na primjer?" - upita on i ustavi se pogledavši me u oči. - "Šta ste vi od mene naučili?"
- "Naučila sam prije svega", - a onda sam malko zastala, ne što ne bih znala reći, nego da pojačam dojam svoje impertinencije, pa sam nadovezala, - "naučila sam, da vam ne valja vjerovati sve što govorite."
- "Bravo! Bravo!" - poskakivao je Mister Kvit u ritmu svoga akcenta i smijao se punim licem.
A ja da repariram bar donekle ono, što sam rekla, prihvatim:
- "Vidite, Mister Kvit, ja ću vam priznati, da ste vi bili moja prva ljubav. Još prije nego sam vas vidjela, bila sam očarana od vas. Sve po onom što sam čula i čitala o vama. Kad sam vas vidjela prvi put u teatru, obolila sam. Da, nemojte se smijati, upravo obolila od ekstaze i šta ti ja znam, šta li je sve to još sa mnom bilo. Liječnik me je pregledao i propisao mi nekakve pilule. Triput dnevno po jednu, sa sodom ili mlijekom. To su bile pilule protiv vas, Mister Kvit. Ja sam ih prozvala: 'Pilule Kvit'."
Sad se glumac rasrdio. Bio je crven kao najcrvenija i najmesnatija georgina tamo u parku. Dva, tri puta je zinuo, da nešto kaže. Bilo je očito, da je svaki put htio nešto oštro reći, ali bi progutao riječ i tražio drugu blažu. Znoj ga je osuo po čelu, a na sljepočici mu je stala, baš u taj čas, konjska muha. Nije je ni osjetio. Napokon se odlučio:
- "Vidite, Gigica, sad ne govori iz vas velika gospođica, nego ona mala curica, koja..."
Bilo mi ga je žao, pogotovo radi one odurne muhe, koja mu se sva rasplamtila na koži. I prekinem ga:
- "Eto vam na čelu konjske muhe!" - rekoh i odmaknem se, da ne doleti na me.
On zamahne, ulovi insekta i oprezno ga zgazi nogom. Izgledalo mi je, da se njegova srdžba slegla. Ali ipak, da ga potpuno udobrovoljim, pogledah ga nježno i rekoh:
- "Znate li, Mister Kvit, da sam vam ja na reprizi 'Otela' poslala nekoliko ruža i k tome još nešto napisala."
Mister Kvit zasja.
- "Ah, vi ste mi to poslali, Gigice! Znate da mi je to bilo najljepše iznenađenje, što sam ga doživio. Dopustite, da vam naknadno poljubim malu, pametnu ručicu."
- "Jednoj mladoj gospođici ne ljubi se ruka, Mister Kvit", - i ja istrgnuh ruku, koju je on već bio zahvatio oko pulsa.
- "Imate pravo, djeca se ljube čelo", - reče on i poljubi me ispod uha.
Mogla sam mu se oteti, ali nisam, jer sam već prije bila odlučila, da ću ga zavesti na to. I mislila sam; ako se uhvati na ljepak, prisjest će mu. I uhvatio se, ali tako glupo kao trtak na ljepak. Gornjom stranom ruke i prstiju prekrila sam ono mjesto pod uhom. Pogledala sam ga prestravljeno i rascerila lice, kao da ću zaplakati. Nato sam udarila nogom o tle i stisnula bijesno zube:
- "Ja se ne dam ljubiti na silu! Izvolite potražiti nekog drugog za to."
On me je prekidao, sav zbunjen i ponizan kao kakvo đače, zatečeno u krađi u voćnjaku:
- "Ali Giga, Gigice."
- "Ja ću reći mami, da se s vama više ne šetam. Reći ću joj i zašto."
I ostavila sam ga, ni ne okrenuvši se za njim. Odlazeći zamišljala sam ga, kako stoji na mjestu, gdje sam ga ostavila, okamenjen, i kako ne zna, bi li nastavio šetnju sam ili bi poletio za mnom. I uživala sam sa čitavom perfidijom svoje zlobe, kakav će biti njegov pristup k našem stolu, kad dođe na ručak.
Mama je još ležala poslije svoga kupanja, kad sam ušla u sobu. Začudila se, što sam se tako rano vratila, ali ja rekoh, da ću se preobući, jer sam malo uprljala haljinu, koju imam na sebi. Uzela sam za prvi put u Topuskom svoju intenzivno crvenu haljinu. Znala sam, da u njoj izgledam drska i izazovna. Gjalski, kad je jedamput bio kod nas i vidio me tako odjevenu, nazvao me "malim Mefistom". To mi je vrlo laskalo.
Sad sam se toga sjetila i mahnito se veselila sceni, što će se odigrati za vrijeme ručka. To će uistinu biti napeto: Jago i Mefisto.
Mi smo već sjedile, kad je Mister Kvit pristupio k stolu. Vidjela sam ga izdaleka, kako balansira opreznim korakom držeći na prsima svoj panama i gledajući prema nama. Meni se pričinilo, kao da ispituje, kakav je teren: je li ravan kao uvijek, ili se možda nešto ustalasao ili uklizio i postao za njegove noge nesiguran, pa sam se podmuklo smijala.
- "Eto ide Babić", - rekla sam majci. - "Bit će me uzalud čekao u parku."
Ona odgovori:
- "Reci mu, da sam te ja zadržala."
Glumac, dva-tri koraka prije, no što je došao k nama, rastegao je svoje lice u licemjerno-ljubažljiv posmijeh. Majka je pogledala prema njemu, držeći laktove na stolu i sklopljene ruke, i prijazno mu se smiješila. Ja sam kapriciozno gledala preda se, kao da ga i ne vidim.
- "Ljubim ruke!" - pristupi on k majci i poljubi joj ruku, koju mu ona ispruži umornom gestom, tešku u zglobovima. - "Kako vam je prijalo blato?"
- "Očajno" - odgovori Reuma. - "Znojila sam se tako, da sam potpuno iscrpljena. Jedva dižem uda."
- "I sa mnom je isto" - reče Išijas temperamentnom buršikoznošću, koja je bila u kontrastu s njegovom banalnom frazom.
Ja sam osjetila taj ton zabašurivanja i razumjela sam odmah, kako kuša da se insinuira u slučaju, da sam ga ja denuncirala. I rekla sam maliciozno:
- "Nisam baš opazila, da su vaša uda i malo umorna. Malo prije u parku ubili ste jakim udarcem onu konjsku muhu, a vrtili ste se oko mene s takvim elasticitetom..."
On se prestraši, prekine me, ali se zamota u jeziku, kao onda, kad se dogodi da mu partner na pozornici u velikoj sceni uskrati "štihvort":
- "Jest, jest, naravno, naravno, onih desetak minuta bio sam uistinu neobično svjež, ali to je hitro prošlo."
- "Jest, vidjela sam", - prihvatim ja spontanom perfidijom, koja je i mene samu iznenadila, - "to je bilo onih deset minuta, kad ste onoj gospođici čistili puder ispod uha."
Nasmijala sam se nato tako sonorno kao kad dvije kristalne čaše udare jedna o drugu. Nasmijala se i Reuma. Išijas je rastegnuo lice, kao da ima gumenu glavu, koju je netko pritisnuo odozgo i odozdo u isti mah. Pa izmuca, kao da se opravdava:
- "Neka mlada dama, kojoj se na jednom mjestu na licu istreslo malko više pudera. Pa sam ga stresao prstom."
- "Molim, s dva prsta"! - ispravim ga ja priljubivši palac uz kažiprst, kao da prikazujem dvije usne.
On se vrtio na stolcu, znojio, miješao i pravio grimase kao da repetira sav svoj mimički kompendij. Na sreću konobar je u taj mah počeo da kupi tanjure i moja je replika pala u vodu. Istodobno je on već skočio na drugu temu:
- "Dobio sam iz Zagreba novu ulogu. Nekakav domaći komad, koji će se igrati odmah početkom sezone."
- "Interesantno?" - zapita Reuma.
- "Vrlo" - odgovori Išijas i pogleda ispod oka na me.
Valjda se čudio, što se držim kao da mi za sve to nije ništa stalo. Ali ipak mene je mučila radoznalost i rad bi ga bila upitala, kakva je to uloga, kako se zove komad i tko mu je autor. Samo sam se suzdržala, jer sam namjeravala da što prije nastavim započeti dvoboj.
Kad je konobar otišao, zabrbljao se Išijas tempom bez pauza:
- "Radi se, naime, o jednom čovjeku, koji ide u Ameriku, jer kod kuće nema zarade ni mogućnosti da uzdržava porodicu. U Americi nađe mjesto u nekoj tvornici i šalje svu prištednju mladoj ženi, koju bezgranično voli. Ali taj život u tuđini, u teškim naporima, s nepomirljivom čežnjom za ženom, navodi ga na očajan korak. Da dobije osigurninu, koja se plaća radnicima unesrećenim kod posla, jednom zgodom hotimice turi ruku u stroj. Osigurnina mu je isplaćena i nakon kratkog vremena vraća se bez ruke kući. A kod kuće stara pjesma: žena i onaj treći, i tako dalje i tako dalje."
- "Vrlo interesantno", reče Reuma.
- "I dobro pisano. Izvrstan dijalog" - primijeti Išijas i samo je žmirkao na me očekivajući, da ga i ja nešto zapitam.
Ali ja sam tvrdokorno šutila.
Reuma zapita opet, usprkos konobara, koji je stao između nje i Išijasa i servirao:
- "Vi igrate, naravno, Amerikanca?"
- "Jest, Amerikanca."
Sad i ja nisam mogla da ne zapitam:
- "Bez ruke?"
- "Bez ruke", ljubazno odgovori on kao na šlagvort, - "Hoćete li i vi doći na premijeru?"
- "Ne znam. Ako me mama povede."
- "Povest će vas zacijelo", - reče on, s očitom namjerom da me udobrovolji.
- "Ako je stvar podesna za male djevojčice", - reče s rezerviranim smiješkom Reuma držeći čašu sa špricerom pred ustima.
- "Pa Gigica je čitava gospođica", - reče on vrlo hitro i zaljulja se tijelom naprijed, pa natrag, kao da mi hoće reći: vidiš, kako se zauzimam za te.
- "Ne uvijek" - primijetim ja. - "Ta je čast meni rezervirana samo za stanovite prigode."
Reuma je razumjela moju aluziju. Ali je već bila turila u usta stog zelene šalate i hrskala je među zubima, pa nije mogla odgovoriti. Međutim je Išijas dalje kapacitirao moju naklonost i smješkao se benevolentno:
- "Izvrsno! Izvrsno!"
Uto je i Reuma progutala šalatu:
- "Sve u svoje vrijeme", - reče s docirajućim patosom, koji me je nervirao, pa sam postala drska.
- "Ah, draga mama", - rekoh, - "tamo u parku u aleji uzdisaja čovjek doživi mnogo gore stvari, nego u teatru."
Išijas je problijedio, kao da je od sadre, pogledao me nadignuvši nabore nad obrvama i spustivši donju usnu, svu masnu od pečenke. Ja sam uprla oči ravno u njegove i zlobno sam klimala glavom, kao da sam htjela reći: Čekaj, sad ćeš čuti! Reuma se međutim mučila da prereže jedan žilavi komadić mesa i reče, gledajući u tanjur:
- "Onda ne treba ostati u 'aleji uzdisaja', nego se odlazi."
- "Ja sam i otišla", - prihvatim, "i to smjesta. Je li, Mister Kvit?"
Išijasu se donja usna potpuno izvrnula kao ona velika žlica, s kojom se vadi blato iz mora. On reče s očajno glupim izrazom:
- "Jest, jest." A onda nakon jedne panične pauze nadoda: "Otišli smo oboje. Smjesta."
Reuma je jela i šutjela. Ja sam već davno bila gotova. Smješkala sam se perfidno i pravila Išijasu grimase. On se najednom raskuraži i zagrabi jedan zalogaj gledajući u me molećim pogledom. Kad je progutao, reče sav gladak kao glicerin:
- "Znate, Gigice, da vam crvena boja izvanredno dobro pristaje."
- "I moram se crvenjeti u ovaj čas", - rekoh ja jezuitski.
On je znao, da ja opet na nešto ciljam, pa nije pitao dalje. Ali Reuma zapita:
- "Zašto baš u ovaj čas?"
- "Pa zbog onog što se malo prije dogodilo u 'aleji uzdisaja'."
Sad je i Reumi počela stvar izgledati sumnjiva. Pogotovo kad je ulovila pogledom glumca, kako pomalo miče glavom, kao da mi veli, ne, ne, ne.
- "Pa šta je to bilo u toj blaženoj aleji?" - upita ona.
Meni je upravo stajala riječ na vrh jezika i htjela sam izdati svoga Jaga, ali onda, jedno zbog njegove dezolantne grimase, koja je izgledala poput tragične maske, a drugo zbog toga, što bi Reuma razlila pred nas čitav svoj katekizam, koji sam već znala napamet, samo sam prasnula u smijeh i rekla:
- "Konjska muha!"
Našto se i on nasmije i reče, oslobođen:
- "Jest, jest, konjska muha."
- "Čudnovato", - začudi se Reuma našem odgovoru i smijanju i po svoj prilici htjede da pita za razjašnjenje, ali u to je došao konobar s računom i stvar je ostala in suspenso. Ona je samo rekla, vrlo autoritativnim tonom, koji je kod mene uvijek izazivao prkos:
- "Već ćeš mi pripovijedati, kad dođemo gore."
Vraćajući se u hotel, ustavi Reumu neka majorica, s kojom se razgovori nisu tako hitro završavali. Ja i Išijas pođosmo naprijed uzlazeći polako uza stepenice.
- "Gigice", - reče on - "nije moguće da ćete reći mami za onu glupost."
- "Zašto ne? Pogotovo kad i sami velite, da je to glupost."
- "Vi ste, bogami, poludjeli! Šta mislite, to bi moglo izazvati čitav skandal."
- "Znam", - odgovorim ja kapriciozno, "ali tko je tome kriv?"
- "Ja sam kriv, jest", - prihvati on ozbiljno, ali onda promijeni taktiku i nadoda galantno: "- Zapravo vi ste krivi, da vi niste tako neobično dražesni i provokatni..."
- "Sve vam to ništa ne koristi, Mister Kvit", - nastavim ja s istom gestom. - "Ja ću gore u sobi mami sve priznati."
On me srdito pogleda. Izgledalo je, da će mi reći nešto uvredljivo. Ali za čas se ublaži njegov izraz i reče vanredno lukavo i oprezno:
- "Vidite, Gigice, takvo šta ne čine nikad odrasle djevojke ni žene. On ne izdaju muškarce, koji su galantni prema njima. One s njima obračunavaju same. Samo djeca trče k mamici i denunciraju. Kad postanete velika djevojka, bit će vam svega toga žao i stidjet ćete se toga."
- "Zašto?" - upitam ja zavrtivši glavom uvis. - "Vas će biti stid, što ste napastovali ovako mladu curicu, kao što sam ja."
Već dugo smo stajali pred vratima moje sobe, a Reuma nije dolazila. On je brisao znoj sa čela. Vidjelo se, nije mu bilo ni lako ni ugodno pri duši. Ja sam onda poletjela do gelendera i vidjela, kako se Reuma svojom teškom nogom polako penje gore. Vratila sam se k njemu, pogledala desno i lijevo po koridoru, hitro ga primila rukom za zatiljak i poljubila.
- "Ne bojte se, Mister Kvit", - već ću ja nešto izmisliti za mamu!
I prije nego što je mogao da se snađe, sletjela sam u sobu i ostavila ga pred vratima.

*

U beogradskom Dorćolu, u ulici, koja je onda bila sastavljena od malih prizemnih zgrada, za jesenjih večeri, jedne od prvih godina ovoga vijeka, postajkivali su prolaznici pod pendžerima jedne kućice.
Iznutra se čulo nekakvo deklamiranje, koje je na časove izgledalo da potječe od više ljudi. Glasovi su bili sad viši sad dublji, sad nekako kao ženski, a sad opet kao starački.
Kako je pred kućom bila drvena ograda, a između kuće i ograde uski komad obrađene zemlje, s dvije-tri voćke i nešto cvijeća i ružičnjak, nije se moglo vidjeti, tko sve iza onih pendžera govori.
Ali stanovnici one ulice znali su dobro, što se u kući događa. I neki su se ustavljali, da čuju to deklamiranje. Tko nije znao, taj je pitao, pa bi mu se reklo:
- To je, brate, mali Žarko Jocine udovice i govori materi nekakve komedije iz pozorišta, kao tamo oni glumci, a ona ga sluša.
I da je tko zavirio mimo pendžera unutra, vidio bi Jocinu udovicu kako sjedi na nekakvu starom fotelju, a pred njom njezin Žarko, bez knjige ili bilo kakve hartije, govori i gestikulira, igra i interpretira kakvu glumu što se igra u pozorištu.
Jedamput je to kakav Cvetićev ili Subotićev junački komad, drugiput melodiozni ritmi "Maksima Crnojevića", onda opet Otelova ljubomorna srdžba ili Romeova patetika.
Sve to mali govori napamet: sve uloge, muške i ženske, varira glasove, u glasovima akcente, u akcentima prelaze, da bi rekao: nisu to jedna te ista usta koja govore, ni jedno te isto srce koje trepeće.
Katkad bi markirao kostim glavnog junaka, jer na koncu konca do njega mu je najviše i bilo. Ostale su uloge bile samo stafaža. Opasao bi nekakvu staru krivaču, što se vucarila po kući od kuta do čukalja, od čukalja do kuta, nitko i ne pamti otkada. Omotao glavu peškirom ili kakvom šarenom maramom. U petu usadio zarđalu mamuzu, jednu jedinu, jer druge nije bilo, koju je negdje našao. Prebacio preko ramena malen pirotski ćilim poput kraljevskog plašta ili poderano ćebe kao hajdučku kabanicu. Služio se noževima, štapovima, drvenim buzdovanima, kacigama od hartije, krunama od kartona i jačermama od kakvih god puceta, otrgnutih sa starih očevih čakšira i koporana, pokupljenih po smetlištima i sabranih kod drugova sa čaršije.
Namaže katkad ugljenom brkove i obrve ili priveže oko glave neku bradu od onog povjesma iz fotelje, pocrni lice ili pocrveni na njemu jabučice - i eto ti Miloša i cara Lazara. Maksima i Segedinca. Otela i Franca Moora. Sve kao u kazalištu.
Tako je Žarko Babić stvorio svoj teatar, u kome je on sam bio direktor, scenograf i garderobijer, i prvi i zadnji glumac, primadona i sluškinja, a njegova stara hroma mati: publika i kritika u isti mah. Oduševljena publika i oduševljena kritika.
Neke su večeri bile iznimne i svečane, neke opet pučke i đačke, a onda je stara morala da se drži kao ona publika, kojoj je ta večer namijenjena. Je li bila pučka ili đačka predstava, onda se ona naivno čudila, smijala i bučila, na koncu činova žestoko aplaudirala i udarala onom jednom zdravom nogom po tlima kao u pravom kazalištu studenti i mali ćifte iz čaršije. Na svečane je predstave dolazio kralj i kraljica, ministri, poslanici, dvorska gospoda i gospođe, đenerali i đeneralice. Onda bi Jocina udovica sjedila uspravno u svom naslonjaču kao u kraljevskoj loži, uzela neku papirnu šarenu japansku lepezu, kojom se inače ljeti branila od muha i hladeći se njom dostojanstveno slušala Žarkovu predstavu. Kod potresnih bi mjesta kimnula glavom, a kad je došao konac čina, tapšala bi rukom o ruku lagano i oprezno, kao što to čine velika gospoda.
Za te bi se prigode i obukla svečanije, stavila na se dva tri zlatna nakita, što je negdje čuvala među robom, a što nije bogzna koliko vrijedilo, malo pocrvenila lice i osula ga nekim važnim smijehom, samo da izgleda što gospodskije.
Tako je mali Žarko dobivao iluzije, da je pred njim krcato kazalište publike, koja ga pobožno sluša, oduševljeno mu odobrava i s njim sve ono proživljuje, što stoji u njegovim ulogama. Tu je postojao onaj idealni "kontakt između glumca i slušaoca" o kome toliko razglabaju kazališni teoretičari pa zato je i uspjeh bio "velik i trajan".
Da iluzija bude potpuna, svako jutro iza predstave čitala je o njoj Jocina udovica sinu kritiku. Još bi oboje ležalo u postelji, a stara bi uzela kakav god broj novina i s poznatim frazama i klišejima kazališnih kritičara improvizirala referat o predstavi.
Onda bi Žarko odlazio u kazalište, molio da ga puste k upravniku i nudio se za glumca. Za sve uloge. Male i velike. Uz vrlo malu plaću. To toliko da nešto donese materi, barem onoliko, koliko dobiva sada od sarafa Pante, kod koga obavlja neke poslove trčkaranja i pisanije. Upravnik se smijao ludom dječaku. Dolaze k njemu takvi svaki dan, dječaci i djevojčice, i sve to misli, da kazalište nema drugoga posla, nego samo čeka na njih. Kud bi on došao da uzme svakoga. Imao bi onda više glumaca nego gledalaca.
Nek on radije nastavi kod svoga sarafa Pante. To se više isplati, nego u kazalištu maltretirati Hamlete i Don Karlose. S vremenom će i on, bude li imao sreće i pameti, otvoriti sarafsku radnju i imati kuću negdje na Terazijama, što ne bi, da je glumac, nikada, pa da je slavan i velik kao Zonental ili Koklen.
I vraćao se Žarko k sarafu Panti, pa je opet trčkarao i piskarao, i k svojoj hromoj materi, s kojom je podržavao svoje vlastito kazalište i brao u njemu staru slavu veću od svih onih Koklena i Zonentala, o kojima je trabunjao upravnik.

*

Jednoga dana, baš kad je mali držao pod kabanicom nož i spremao se da raspori trbuh caru Muratu, zakuca netko energično na vratima. Kao da kuca gvozdenim zglobom. Mati i dječak se trgnuše, iznenađeni i tek nakon ponovnog udarca skoči dječak da vidi tko je.
Pred vratima je stajao visok, impozantan gospodin, s cilindrom, u crnoj suknenoj redingoti s bijelim žileom, bijelim uskim pantalonima i crnim cipelama na elastiku. Pod masnim podvoljkom lepršala umjetnička kravata, preko trbuha debeo zlatan lanac s nekakvim berlokom, na kažiprstu prsten s modrim kamenom, pod pazuhom batina sa srebrnom ručicom.
I zapita dječaka:
- Je li ovde stanuje udovica Joce Babića i jesi li ti onaj njezin čapkun Žarko?
- Uđite, gospodine, uđite, - zavikne stara.
- Dobra veče! - reče gospodin ulazeći, skine cilindar, stavi ga izvrnuta na stol i batinu kraj njega, izvadi iz stražnjeg džepa svoje redingote maramu, obriše čelo i dlanove, pa nastavi s važnim akcentom:
- Ja sam Brana Tajković, direktor putujućeg pozorišta.
- Drago nam je, gospodine, - reče devotno starica. - Daj, sinko, stolicu. Ne zamerite, što sedim, al eto noga...
- Samo vi sedite, kumo, koliko hoćete. Ali da, što sam ono hteo, - i pređe dlanom preko nosa i šmrkne najprije kroz jednu a onda kroz drugu nozdrvu. - Reče mi neko, kum neki, da bi, evo, ovaj vaš dečak u glumce, i dođoh da ga vidim i čujem. Pa ako je i za što, da mi ga date. Mi vam idemo, kumo, kroz tri, četiri države - i opet on dlanom preko nosa, - U Vojvodinu, Crnu Goru, Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu. Znadu mene gdegod ima Srba i ostalih Slovena. Ručao sam ja kod knjaza Nikole nekoliko puta i imam "Balkansku Caricu" s njegovim vlastoručnim potpisom.
Nato se okrene dječaku:
- Pa daj, momče, reci šta znaš.
- Sve on zna, gospodine, - reče stara, - da ga samo čujete.
Žarko je gledao direktorov cilinder, u kome se odražavalo svijetlo s petrolejske lampe, i na štapu srebrnu ručicu, na kojoj je bila glava od neke aždaje, lava ili kakva ti li je to zvjerka.
- Ne će baš biti sve, - nasmije se stručnjački direktor Brana, - a da i je sve, valja videti kako on to zna. Nije to tako lako biti glumac. Treba tu muke i vežbe, kumo, i nauke i pameti. Nije tu dosta naučiti napamet ono šta imaš da kažeš, nego znati kako se šta kaže. A onda, brate, igra! Sve na tebi treba da radi i da se kreće. I ruke, i noge, i glava i trup. A oči, tekar oči, kumo. To ti je ono. Sad slatke i smeškave, sad strašne i ognjevite. Gde je to još u ovim godinama! I mi, stari glumci, imamo ti muku s tim.
- Bogme, gospodine, Žarko ti i ne radi, nego s očima. Sve mu je očima.
- A ruke, a ruke, - žestio se direktor, - šta da ja počnem s njim, kad on ne zna šta će da počne svojim rukama? Imam ti ja glumaca, koji bi bili prima primissima, samo da im je oseći ruke. Kubura ti je to, brate. Daš mu jesti na pozornici, ništa drugo nego jesti, što radi i kod kuće svaki u Boga dan, a kad mahne rukama, a ono, kumo, ko kopita.
- Pa i u rukama je on majstor, - čupane mu plašljivo stara u riječ.
Sad je mali gledao, gdje se na direktorovu trbuhu, kako god govori, ljuljacka sa zlatnoga lanca nekakav zub, bogami kao zub od divljega prasca.
- Dobro, - reče energično Tajković i prevuče nervoznim dlanom preko nosa, - daj, mali, reci štogod. Znaš li šta iz "Boja na Kosovu".
- Ih, - usklikne dječak, - sve šta hoćete, gospodine. Hoćete li Vuka, ja l' Miloša, ja l' Cara Lazara?
- Šta je tebi draže i sopstvenije, momče. Nije sve za svakoga. Vuk ti je intrigant, lija, smutljivac, Miloš delija, junak, a Car Lazar mekan, blagorodan. Istina, dobar glumac u svakoj se ulozi snađe, al najvoli ono, što njegovoj ćudi odgovara.
- Pa onda ćemo sve zajedno, - reče Žarko s punim licem najvedrijega samopouzdanja.
I započe najedamput, naglo, bez ikakva okolišanja ili zastajkivanja.
Govorio je mali sve uloge, sve replike, sve monologe, s raznim glasovima i akcentima, varira kolorit i ton, retardira ili akcelerira, sad nagao i nabusit, sad tih i vijugav, onda žestok i neukrotan. Sve je to doduše surovo, nediferencirano, nenijansirano, pjevuckavo, plačljivo, više puta u jednom te istom monotonom ritmu, s klonulim kadensama, katkad bez logičnog veza, bez točaka, bez prelaza, s mnogo, mnogo svakakvih gesta, spontanih ili namještenih, pretjeranih ili jedva natuknutih, s primitivnim mimičkim kapitalom: dva-tri bljeska u očima, dvije, tri srdite crte na čelu, nešto ironičnog smijeha, nešto prezira na usnama, kakva sitna grimasa boli ili izraz začuđenja - ali temperamenat je bio čitav, živ, topao, žestok.
Direktor, stari rutiner, izvalio oči, brisao dlanom nos, šmrkao i puhao, poigravao se s onim prasećim zubom preko trbuha, premještao nogu preko noge, sad lijevu preko desne, pa desnu preko lijeve, kopkao kažiprstom po nozdrvama, čeprkao malim prstom, tresući pritom nemilo rukom, u uhu, kašljucao, pljuckao, češkao se po zatiljku i slušao. Slušao, slušao.
Najednom izvuče direktor svoj sat, i kao da prekida probu, kad je došla ura ručka, vikne:
- Dosta! - Na to prijeđe polako dlanom preko otvorenih usta, kao da nešto studira i reče razvlačeći riječi:
- Znaš sinko, šta ću da ti rečem. Vidi se, da hoćeš, ali je sve to daleko od umetnika. Reči, reči, reči, kako ono kaže, - tu se prekine i onda prihvati naglo: - Tko tako kaže?
- Hamlet, gospodine, - odgovori dječak.
- Pogodio si, - prizna direktor. - - da. Poveo bih te ja sa sobom zato, jer bih te mogao uvežbati da igraš i po dve, tri i više uloga u jednoj predstavi. Neki komadi imaju i po dvaest i po triest osoba, pa čovek ne može sve križati. A s druge strane, ako uzmem previše ljudi, to, bogami, crknusmo od gladi svi zajedno. Za to znaš šta, dat ću ti mesečno 25 austrijskih kruna, sve putne troškove i svake večeri, kad imaš ulogu, još po krunu.
- A kad imam dve? - upita lukavo mali.
- Svake večeri po krunu, - autoritativno digne direktor kažiprst u zrak, jednako kao i drugi glumci.
- To je malo, - odlučno reče dječak. - Drugi igraju samo jednu ulogu.
- Ne govori, kad ne znaš šta je i kako je, - otresne se direktor.
- Ne idem - uzjogunio se mali. - Ne ću da ostavljam matere bez pare.
Stara je htjela nešto reći, ali Tajković pruži prama njoj dlan i stane klimati s prstima u brzom tempu, kao da joj veli, nek pusti njega da govori:
- Ne brini se ti za mater. Direktor Brana Tajković misli na sve, pa će i na nju. Dok si god kod mene, slat ću joj svakog meseca deset forinti. Je li ti sad pravo? - upita i pruži dječaku ruku.
Mali pogleda majku zacaklenim očima, a kad ona ne reče ništa, okrene se naglo direktoru stavivši ruku u njegovu:
- Jest, pravo mi je.
Tako je počela umjetnička karijera Žarka Babića.

*

Teška kola, što inače nose iz gradova robu trgovcima po malim mjestima zagorske Dalmacije i natrag prevažaju krumpir, povrće ili bale sijena, treskala se po cesti, koja vodi iz Knina u Vrliku. Sprijeda na kolima neka kućica od platna za kočijaša, da ga obrani od sunca ili zaštiti od kiše. Iz nje vise dvije dremljive ruke i mlohavo drže uzde konjima, koji korak za korakom idu naprijed. U kolima, u prostoru između dvije strane, ovaj put nisu ni škrinje sa sapunom, ni vreće sa solju ili pirinčem, nego u hrpi kaputa i pokrivača sve sama ljudska tjelesa, priljubljena i naslonjena jedna na drugo, ispremiješane glave, ruke i ramena, pa kako je jedva počelo svitati, to se ni ne razaznaje koje li je šta od muška, a koje od ženske.
Spavaju i putuju.
Nedaleko od ceste, kojom idu, penje se nijema, tamna Dinara, niz koju klizi oštar vjetar, pa striže među čepčegom i kržljavim kukuruzom, šušlja u sitnom hrašću i po kome brijestu, što je tu i tamo iskvrčio. Pogdjegdje još spava kamena potleušica među dvije-tri jalove murve i šljive, a od života jedva gdje da kukurikne pijevac, il prhne iz blizog strništa ptica.
Škripe dalje vijugavom cestom pospana kola, a na njima se nitko ne miče. Već je rano jutro raščehurilo duge pramove magle, što lebde podinarjem kao bijele vrpce, već je po koji dječak izgurao napolje svoju kravu, nekoliko nazimadi i nešto malo ovaca, a već je i selo tu. Kijevo, s raštrkanim siromašnim stanovima, s crkvom na brdu i školom, kojoj se cigleni krov crveni u dolini. Tu i tamo navalili psi pred konje, probudili one dvije ruke, što se drže uzda i što sada, probuđene, povukoše i pognaše:
- Hiiih!
U kolima se nategla koja ruka ili digla kuštrava glava. Sad se dobro vidi: muška ruka s prljavom manšetom i ženska glava u žutim uvojcima. Al i to opet klone natrag pospano i nezadržljivo.
Daleko, sprijeda, počeli prostori da se pune zrakama ranoga sunca.
Najedamput se ispravi glava sprijeda, upravo iza kočijaševe kućice, podiže platno i vikne unutra:
- Govori, bre, koliko još ima do te tvoje Vrljike.
- Možete još spavati, gospodine, - reče kočijaš. - Bit će dobra ura.
I opet: samo škripa kolesja, zveckanje žlajfa, cvilenje balvana i čatlova.
A gore, na brežuljku, zvono. Rasipa po dalekim prostorima svoj svježi zvuk.
Kad su kola prolazila jednim raskrižjem, stajao je mlad fratar i nekakav čovječuljak na građansku obučen s debelom batinom u ruci i bogavim kratkim nogama. Uz njih seljačko momče s osedlanim konjem, a podalje nešto bosonoge dječurlije u prljavim košuljama.
Kad su djeca vidjela kola, krcata svijeta, poletješe k onoj dvojici:
- Cigani, gospodine učitelju, cigani.
Onaj bagavi pogleda prema kolima i reče, više sam za se:
- Nisu to cigani! To je kar Tode Novakovića iz Knina.
- Bit će kakva fureštija, - reče fratar.
A kad su kola prolazila mimo njih, nastavi on:
- A bogme ni ona ženska glava s onim žutim kosama nije ciganska.
Sad se učitelj dosjeti:
- Pa to su glumci. Sinoć je bio poštar i pričao, da je večeras nekakav teatar u Vrlici.
- Bit će, da je tako, - reče fratar, - onda ćemo večeras u teatar. Daj konja, mali.
I fratar uzjaše.
- A šta ćeš ti, - reče on učitelju, - ako ne bude mjesta u diliženci?
- Bogme, fra Jere, per pedes apostolorum. Ne će to biti ni prvi ni zadnji put.
Fratar se nasmije i reče:
- Onda do viđenja! - i udari petama konja u bokove.
- Do viđenja na predstavi! - vikne za njim učitelj i ostane sjedeći na kamenu.
Fra Jere je jašio korakom za kolima, koja su u istinu bila tespijska.
Ansambl Brane Tajkovića na svojoj turneji po Lici i zagorskoj Dalmaciji.
Ima već pet-šest nedjelja, što su iz Bosne, odakle su ih Kallayevi predstojnici, zbog neke tobožnje srpske propagande, izgurali preko granice, prešli na Kordun, pa u Karlovac, Ogulin, Gospić, Gračac, Obrovac, Benkovac, Kistanje, Knin, da se evo sada jednu-dvije večeri zadrže u Vrlici. Tumaranje po vrućini, u neudobnim vejiklima, po slabim i prašnim putevima, konačenje u primitivnim prostorijama, prljavim i zagušljivim, bez postelje i bez uzglavlja, među muhama, komarcima, švabama, a nakon svega toga mrcvarenja predstave na podiju od klimavih dasaka, bez kulisa, bez pokućstva, bez i najpotrebnijih rekvizita, pred nešto malo publike, s počasnim ulaznicama za načelnike, općinske tajnike i pandure s njihovim gospođama, a za ostale uz neznatne cijene, da se jedva plati hrana i prenoćište, razočaran odlazak u noći, s boljim nadama, u slijedeće mjesto, gdje ima tobože nešto inteligencije, jer je tamo c. k. sud, c. k. porezni ured, općinski nadšumar, liječnik, javni bilježnik, žandarska postaja, dva župnika, katolički i pravoslavni, učitelj i učiteljica i još ovakvih koji su bar nekada zavirili u kakvu knjigu, i čitali u kavani dnevno novine, katkad prevrćali i ilustracije, a petkom se osvježuju vicevima iz "Fliegende Blätter."
Ipak se ne može reći, da je sav taj "pasji život", kako ga je nazivao sufler Tref, onaj s uškopljeničkim glasom, rodom srijemski Švaba, koji je bio najciničniji, najmaterijalističniji među njima, koji je stresao sa sebe sve zanose i ideale, kao što strese iza jednog ovakvog putovanja, i u kolima prašinu i stručke slame sa svog izlizanog salonroka, koji nije priznavao da egzistira, nego samo onda, kad je mogao da zaigra na karte, ipak se ne može reći, da je taj život bio puko očajanje i bezutješna borba za svagdanji hljeb. Bilo je tu i mladosti, koja je sve to smatrala pripravom, prelaznom i privremenom etapom, koja se nadala, sanjala, fantazirala, s iluzijama, što su otporne i neslomive, s neumornim zanosima i neugasivim vatrama.
Doduše vrlo je često koji stariji član deprimirao te vatre i zanose svojim rezigniranim uzdasima, brutalnim konstatacijama, kako je glavno, da se čovjek naždere i ispava, kako je sva umjetnost jedna beznadna i očajna prevara, kako je sve svejedno, kad si već glumac, da li se vucariš po palankama i selendrama ili da u Zagrebu ili Beogradu igraš pred banovima i ministrima, i još koješta tako i tome slično.
Ali kad je došlo veče i predstava, kad su se zapalile lampe, pa makar i one petrolejske, s pušećim fitiljom i pocrnjelim cilindrom, kad je Tref zapijucnuo iz svoga suflerskog budžaka a dvaestak-triestak prednjih mjesta, zauzeto gospodom i gospođama, pa makar da ih je trećina s počasnim ulaznicama, dok je prostor za stajanje sav pun, - eh, onda se probude entuzijazmi, funkcioniraju iluzije, nadmeću se taštine.
Samo bi Tref zacmigolio svoje običajno:
- Pasji život.
A čika Tajko - tako su oni međusobno zvali Tajkovića, jer naziv direktora bio bi tu preistaknut anahronizam, kao što je i pompozna riječ turneja bila od njih okrštena skitancijom, - a, Čika Tajko bi mu odgovarao:
- Jest, pasji, može biti. I rat je pasji život. Ali to nije glavno. Glavno je ono, šta to nosi.
- Tri seksera i sedam krajcara! - upadne mu u riječ Tref s ciničkim akcentom.
- Ja tebe razumem, Tref, - prihvati Čika Tajko, - ti tako misliš i govoriš, jer si Švaba, a mi smo Srbi.
- I Hrvati, - oglasi se jedan glumac.
- To je svejedno! - izdere se Tajko na nj. Onda pređe dlanom preko nosa i nastavi:
- Kako bilo da bilo, mi imamo našu misiju. Kulturnu, narodnu misiju.
- S počasnim ulaznicama za narodne oce, - opet se javi Tref.
- Počasna ulaznica vredi kao i kupljena, - uzvisi Čika Tajko svoj misionerski ton. - I jedna i druga imaju isto dejstvo. Onaj koji nas sluša, platio ne platio, samo nek otvori svoje srce.
- Kad bi samo i kesu otvorio! - javi se Tref.
Društvo se burno nasmije, kao da odobrava.
To je Tajka malko smelo i za čas nije rekao ništa. Onda se maši za nutarnji džep od kaputa, pa za drugi, pa u jednom od izvanjih napipa nekakav papir, rastvori ga na stol, udari šakom po njemu i reče žestoko:
- Evo, ovo više vredi, nego da imamo svake večeri rasprodanu predstavu. Ovo najočitije govori, šta je i šta hoće putujuće pozorište Brane Tajkovića - i baci preko stola papir, koji je poletio u vis i spustio se odmah natrag kao ranjen golub.
Netko ga dohvati i pročita na glas:
"Gospodinu Brani Tajkoviću, direktoru putujućeg pozorišta t. č. Travnik.
Kod sinoćnje predstave vašega pozorišta neki su glumci govorili i ona mjesta u tekstu, koja su bila, kao nepodesna za javnost Bosne i Hercegovine, izričito zabranjena. Nekoliko mladića iskoristilo je tu priliku, pa je demonstrativno pljeskalo, što je izazvalo proteste na strani trijeznijega dijela slušalaca. Pozivam vas stoga, da kroz tri sata ostavite vi i vaša trupa Travnik, a kroz dvadeset i četiri sata teritorij Bosne i Hercegovine, inače ćete biti uhapšeni."
- To je historijski dokumenat! - usklikne Tajko, uprijevši ukočenim prstom prema onom, koji je čitao.
- Stavi ga u ramu, - zasikne Tref kao pile.
Ipak je zato bilo časova, kad je u svakom od njih, a po svoj prilici i u onom pilećem Trefovu glasu i srcu, bljeskalo i treperilo nešto u podsvijesti, što bi se moglo izraziti jednom jedinom riječi:
- Sutra.
Sutra što dolazi, što mijenja, što donosi, što zasićuje, napaja, razveseljuje, oslobađa, podiže, uzveličava.
Sutra života. Sutra uspjeha. Sutra sreće.
Pa su često na tim svojim lutanjima bili dobro raspoloženi, pili i pjevali, družili se sa svijetom, koji ih je pozivao i darivao. Direktor s gospodinom, da zaigra preferans, ili mauš s učiteljem ili popom da im priča o literaturi, o Zmaj Jovi, s kojim je toliko puta govorio, o Lazi Kostiću, s kojim je stari pobratim, o Harambašiću, s kojim je često lumpovao. A glumci, pogotovo oni mlađi, da negdje iza kuća po baštama i šljivicima ili primitivnim šetalištima repetiraju kakve prizore iz "Romea i Julije", ili "Miljenka i Dobrile" sa sentimentalnim provincijalkama, a glumice da se malo procerekaju, pa možda i izljube s poduzetnim malogradskim Seladonima, koji nisu, iako u drugom razmjeru, nimalo zaostali za velegradskima, nego su pred njihove noge također polagali svoja puna srca i ne baš pune novčanike.
Možda su i potekle one predrasude, koje su kroz toliko stoljeća izopćavale glumce iz ljudskoga društva pribavile im sveopći prezir, donijele im prokletstvo crkve, koje im nije dopuštalo ni kršćanskog ukopa ni groba u posvećenom tlu. A možda je i obratno, možda su im baš taj prezir društva i crkveno izopćenje dali onu privlačivost, koja nije ni onda jenjala, kad su već sve predrasude prestale.
Ni fra Jere nije mogao da svlada interesa, što su ga u njemu izazvala kola, nakrcana zaspalim komedijašima. Mjesto da podbode konja i iskoči naprijed, on je pustio dizgine i kasao za kolima u kratkom razmaku, ne mareći za prašinu, što mu se sipala u lice i na crnu mantiju. On je žmirio i gleduckao na onu žutu, kuštravu, ranim suncem pozlaćenu glavicu, što je izvirivala iz nabora surove deke i naslonila se na bijelu ruku, golu sve do lakta. Zatvorene vjeđe bile su porubljene dugim, gustim trepavicama, a topla, puna usta s uzdignutom gornjom usnicom širila se kao čaša crvenog vina.
Fra Jere je bio dinarski tip, kršan, snopit, s velikim čeonim kostima i pravokutnim snažnim vilicama. Dizgin mu je rezao golemu ruku, a među njegovim čvrstim, krupnim bedrima, koja su se vidjela, jer je mantila bila zagrnuta i privezana otraga, ceckao je mali žustri bosanski konjić.
Neko je vrijeme išlo tako. Oni tamo klimaju uspavanim udima i tromim glavama, u čudnim pozama, s idiotskim licima, a ovdje fratar s tijelom, koje se gura naprijed i natrag u ritmu konjskog koraka.
On izvuče katkad ispod grla veliki modri šudar, pa njime obriše oznojenu glavu, a inače gleda preko na onu zlatnu kosu i drži poluotvorene, mesnate usne, kao da šapću:
- Probudi se. Probudi se.
Uistinu nije prošlo dugo, a ona na čas otvori oči. Sunce ih zabliješti, i one se opet sklopiše kao dvije sedefne školjkice. Onda ih ponovo otvori i zatvori hitro nekoliko puta, još u položaju, u kom je dosada spavala. Napokon ih ostavi otvorene.
I ostale su tako, ne gledajući ni u što.
Najedamput kao da su progledale, raširile se u nekom čudu i promatrale fratra, koji je gledao u njih. Zatim se malo stisnule, zablještile i nasmiješile se.
Fra Jeri također preleti ispod sljepočica jedva zapažljiv posmijeh, dva-tri mala zareza u koži u krajevima očiju i ništa više.
Ona se na to okrene s druge strane i ostane s glavom na istom laktu. Sad joj je vidio zatiljak: koža bijela kao hartija, i žuti čuperci kao mlada vuna. Pogladila bi ih ruka, kao što se gladi prvo janje u proljeće.
Opet modri šudar zaleprša nad njegovom glavom.
Opet se usne otvoriše. Ali tada kao da šapću:
- Okreni se! Okreni se!
Dok je prolazio šudarom preko čela i očiju, dotle se ona ponovno krenula i ostala s licem na laktu. Sad je gledala u nj punim pogledom i nije ni trenula vjeđama.
On se malko zbunio. Spustio je pogled najprije među konjske uši, onda maknuo glavu nešto nalijevo, gdje se nalazio nekakav grabik, pa gledao tamo, kao da traži nešto među granama.
Kad je ponovno svratio oči na kola pred sobom, ona je još gledala u nj. Nepomično, hladno, bez akcenta.
Pokušao je da izdrži taj pogled, ali opet nije mogao. Da se snađe, zakrenuo je glavom nadesno prema poljima, ali tamo nije ništa vidio, jer je na nju mislio.
- Idi ti, mala, k vragu! - pomisli fra Jere. - Eto baš napast u sveto božje jutro.
I već je htio pognati konja. Pogleda je još posljednji put, ali ona se u taj čas nasmiješi, skupi usne, koje se suziše ujedan vrh, pa su izgledale kao pup od maka, makne malo naprijed bradicom i pruži mu poljubac. Fra Jere se potpuno smeo. Vidio je jasno, da je to bio poljubac, ali opet nije htio da to tako shvati. Možda je samo slučajno ispupčila usta. Pa još se zapravo nije ni probudila. Doduše i u očima joj nekakav vrag.
Uto mala zažmuri libidonozno, nasmiješi se opet, i opet zašilji usne, ali ovaj put položi na njihov vrh svoj kažiprst i dobaci mu njime poljubac.
Sad nije bilo više sumnje. Fra Jere je samo raskolačio oči i htio da napravi kakvu gestu protesta ili ukora, kao odgovor na njene bezbožnosti, ali najednom osjeti nešto čudnovato i ugodno u cijelom tijelu, kao da mu je netko usuo u krv mlakog mlijeka. Bilo mu je da sjaše i da sjedne na travu, kraj puta, jer se bojao, da se ne prevali. Onda ga je nešto guralo da potisne konja naprijed mimo kola, baš s one strane, s koje je mogao dohvatiti rukom onu ludu glavu, pa da joj začepuša razbarušene kose. Udari srditim petama konja u bokove. Životinja poskoči i projuri mimo kola naprijed, a fra Jere, niti je digao ruke, niti je zagrabio u one kose, nego je samo, dok je prolazio, gledao kako mu komedijašica maše dugom, golom rukom, a s drugom šalje sitne poljupce sa skupljenih usana.
Odmičući naprijed pred kolima, okrenuo se dva-triput i još je uvijek vidio ispruženu ruku, kako maše na suncu.
Kad je fratar daleko poodmakao i napokon se iza jednog brijega izgubio, ona se uspravi, sklopi ruke iza zatiljka i protegne se. Spustivši ruke prigne se, izvuče negdje ispod sebe svoju tašku, iz taške malo ogledalce. Pogleda se, najprije sredinu lica, pa jedno oko, pa drugo, zatim kosu, napokon usta i zube, i zašilji usnice kao ono malo prije, kad je fratru bacala poljupce. Sjetivši se pritom, kako se fratar prestrašio i pobjegao, zloban joj smiješak nadigne obje jabučice. I pomisli:
- Ne će on meni više pobjeći, samo ako ga sretnem.
Onda uze češalj i prođe njime nekoliko puta kroz raščupanu kosu.
Napokon odgrne pokrivač, što joj je pokrivao donje tijelo, i stavi ruku na jednu mušku glavu, koja je mirno počivala na njezinu krilu. Najprije mu pređe dlanom preko obraza, pa prstima kroz kosu i reče polako:
- Žarko. Probudi se.
Tref, koji je dremuckao, otvori oči, kad ju je čuo govoriti i reče slatko-ujedljivo:
- Začepi to svoje žvalence i pusti ga, da spava. I drugi još spavaju.
- Ne spavam ja, - reče ona napržito. - A meni je dugočasno.
- Hoćeš li, da te ja razonodim? - stisne Tref infamno jedno oko.
- Kad se umiješ, - odgovori posprdno ona. - Još si pun krmelja.
Sad skoči onaj sprijeda, što je jutros u zoru pitao kočijaša, koliko još ima do Vrlike, i izdreči se na njih:
- Šta ne mirujete, i ne puštate svijet da spava!
- Ne treba više nitko da spava, - odgovori ona, - valjda nismo više daleko.
- Kad bi samo sreli kakvu vodu, da se čovjek umije, - usklikne onaj sprijeda. Onda otvori škulju i vikne kočijašu:
- Čuješ, bre, ima li ovdje blizu kakva voda?
- Ima, gospodine, ima. Malo dalje.
- Pa koliko još ima do te tvoje Vrljike?
- Bit će možda ura.
- Pa ima ura, da si reko ura, - začudi se onaj.
- Jest, ura, gospodine. Prije je bilo malo više nego ura, a sad malo manje.
Sad se i glava na onim ženskim koljenima pridigla. Mala je po njoj neprestano čeprkala, dok je nije probudila.
To je bio Žarko Babić, koga je ono prije dvije godine odveo s Dorćolu Brana Tajković i sad ga evo vodi trnjem i kamenjem na putu do slave.
- Sva su mi koljena utrnula, - reče djevojka i digne se na noge. U zgnječenom zelenkastom proljetnom ogrtaču uspravilo se njezino vitko, visoko tijelo sa žutom glavom kao suncokret.
- Past ćeš, - podigne Žarko lice gledajući u nju i obuhvati je preko koljena.
- Samo da se ispružim, - reče ona i izazovno se protegne u njegovim rukama, naslonivši trbuh na njegovo lice. Onda se zacereka i reče:
- Zahvali Bogu, da si držao glavu na mojim koljenima, inače bi me jutros odnio neki fratar.
Žarko se kroz te dvije godine nije mnogo promijenio. Nije se ni postarao. Još i sada ono njegovo dječačko lice s glatkom smeđom kosom, uskim ravnim nosom i punim višnjastim usnama. Samo oči nešto sumornije, nejasnije. Možda je to od nekog pritajenog nezadovoljstva, možda i od slobodnijeg, pustolovnijeg življenja, a možda je to tako samo sada, zbog neispavane noći i površna sna.
Svakako ove dvije godine što ga vuku tespijska kola po neumoljivoj, očajnoj i nedogledno beznadnoj provinciji, uz kojekakve kuburacije, bez uzglavlja i bez krova, uspavale su u njemu mnogi impuls energije i ohromile mladi polet. Ispočetka se zaletio u posao, davao se sav, otvorio srce, kao što se otvaraju vrata onima, što nam nose u kuću najljepše darove. Ali sva ta ravnodušnost, prilike oko njega, otrcana banalnost svagdanjih potreba, nemilosrdni imperativ života prevukoše i preko njega neku naslagu rezignacije.
Premda, gdjegod je dolazio, imao je uspjeha. U trupi je bio najprvi po cijeni, koju mu je davao Tajković. Igrao je glavne uloge. Publika ga je voljela. Bio je i bolje plaćen. I mati mu je sada dobivala svakog mjeseca ne deset, nego petnaest forinti. Mislio je s nadama na Zagreb. U Beogradu, gdje bi najvolio, nisu ga htjeli nikako. A iz Zagreba mu poručivali, nek ostane još neko vrijeme u provinciji, još godinu dvije, pa možda nešto bude. Godinu, dvije, - što će sve dotle biti! Drugi dolaze, oni bliži, sretniji, s protekcijama i kumovima, što vrebaju na zgodne časove i love dobra raspoloženja. Međutim, on će varati sebe i vrijeme sumnjivim uspjesima, što mu ih dobacuje svojim pljeskom naivna, neizbirljiva, čim god zadovoljna provincijska publika, rakijom i vinom, kojekakvom ženskadijom, što se skriva po grabama uz cestu ili kakvom budalastom palančankom, kojoj se hoće malo avanture i uzbudljivih nemira.
Pa eno i ona mala žuta glava, i to je onako nešto, što se negdje u jednom gnijezdu Podravine priljubilo uza nj kao čičak za kabanicu i zavuklo mu se u meso kao krpelj.
Upoznao ju je jedno ljetno popodne, kad je ušao u dućan, gdje je ona prodavala i vodila trgovačke knjige (jer je i svršila nekakvu trgovačku školu), da kupi nova dugmeta za manšete, jer je stara kod sinoćnje predstave raskinuo u jednoj temperamentnoj sceni Halbeove "Mladosti". U dućanu nije u ono upaljeno doba bilo gazde ni mušterija. Mala je sjedila na kasi i čitala nekakav roman. Kad je Žarko ušao, ostavila je knjigu otvorenu, s hrptom prema gore i pozdravivši ga neobično ljubazno poleti za tezgu.
- Čime vas mogu poslužiti? - upita ga s koketnim smiješkom.
Dok je iznosila preda nj razna dugmeta, raspričala se:
- Kako je to sve čudno. Kad vam se sinoć prekinulo dugme na manšeti, odmah sam pomislila, kako ćete možda doći danas k nama, da kupite drugo. I eto, sad ste tu.
- Ja sam i došao, - reče, - jer sam znao, što ste mislili. I nije mi žao. Kako se zovete?
- Pogodite, - odgovori ona s nešto kaćiperke provincijalne gracije.
- Julija, - reče on.
- Šta vam pada na pamet! - začudi se ona.
- Ja sam Romeo, a ona, koja mene voli, mora se zvati Julija. Inače ne ide.
- Ali pošto vas ne volim, to mogu da se i dalje zovem Ljerka, kao što sam se i dosada zvala.
Međutim mu je ona provlačila dugmeta kroz manšete, a on je držao ispruženu ruku, koja je dopirala upravo do njezine bradice. Pri tom pruži prste i poškaklja je nježno ispod grla. Ona povuče natrag glavu i ulovi mu prste podbratkom.
U taj čas uđe jedna mušterija. Hoće cigareta. Dvaest "Ölgy". Ona ostavi Žarkovu ruku protegnutu preko tezge s nezakopčanom manžetom i dade onome dvaest ölgy.
Želiš li još štogod? Jest želi, kutiju šibica, dvije razglednice i nekoliko pera sa slovom S.
Ona mu da šibice i karte, ali pera sa slovom S nema. Onaj je vidio, kako se njoj žuri, da ga što prije otpremi, pa stane odugovlačiti kao za inat. Kako to, da nema pera sa slovom S? A kakvih ima? Nek muda, da izabere.
- Tko je taj s perima? - upita Žarko, kad je onaj otišao.
- Neki književnik. Ako katkad čitate "Hrvatsku", tamo ćete naći članke "Iz Podravine". To on piše. Zacijelo će sutra, preksutra izaći nešto i o vašim predstavama.
- Taj će me premlatiti, - reče Žarko.
- Nek se samo usudi, - odgovori mala, - ne bih ga više ni pogledala. Uostalom, o vama se ne može zlo pisati.
- Dakle: sviđam vam se? - pogleda je on u oči i uhvati je ispod lakta onom rukom, na kojoj mu je upravo u taj čas provukla dugme na manšeti.
- Jest, kao glumac, sviđate mi se vrlo, - potvrdi ona i tresne žutom glavom kao žutom narančom.
- A inače? - pritisne joj on jače podlakticu.
- I inače, - reče ona i zastane. Poslije malo nadoda:
- Inače ništa. Doći ću i večeras da vas vidim.
- A poslije predstave? - upita on držeći je još uvijek za ruku.
- Šta poslije predstave? - upita i ona.
- Kamo ćete poslije predstave?
Uto se otraga u dućanu začuje neka buka.
- To je gazda, - reče ona i istrgne ruku.
Žarko se okrene i kad ne vidje nikoga, hitro šapne:
- Gde da vas čekam posle predstave?
- U parku, - reče ona tako tiho, da je jedva razumio.
U isti je tren, kroz neka vratašca otraga ušao gazda u dućan. A Žarko izađe pjevuckajući:
- Oh, Julijo, o, slatka Julijo!
Poslije predstave našlo se njih dvoje u parku. Sjedili su dugo, sve do u male ure na klupi, pod krošnjatim, šaputavim kestenjima uz noćni koncert bubica, komaraca i jedne jedine žabe, koja je istiskivala iz sebe neke zloguke glasove kao raspuknuta okarina.
A drugi je dan odlazila trupa Brane Tajkovića iz Podravine s jednim članom više, nego li je tamo došla: s naivkom i sentimentalkom Ljerkom Pavlićevom, koja je jedina od ženskih u tom ansamblu svršila još neku školu osim pučke, pisala na stroju, znala nešto njemački i francuski, a bila vrlo šik i zvala se Ljerka kao i slavna Šramica.
Direktor je Brana bio uvjeren, da će, gdjegod se pojavi s Ljerkom, praviti furore. Uživao je, što se veza između nje i Žarka sve to više stezala, jer tako se nije trebao bojati, da izgubi jedno ili drugo. Takav je tehtl-mehtl, mislio je, jači od svakog ugovora.
Stari je rutiner bio dobar psiholog. Eto, već je prošla čitava godina dana, a njegov Žarko ne može da spava, ako ne drži glave u Ljerkinu krilu. Ljerku pak sve to nije ništa smetalo: ona je ionako flirtovala i koketirala, kako smo jutros vidjeli, i s vragom i s fratrom igrajući neprestano svoju ulogu nevine naivke i ganute sentimentalne.
Najedamput se ustaviše kola.
Kočijaš iskoči iz svojih kola i dobaci onima u kolima, koji su se međutim bili gotovo svi probudili, protezali se, zijevali i brisali krmelje:
- Evo, gospodo, voda.
On otkopča konje s balancima i potjera ih k vodi, da se napiju.
Društvo sađe s kola, spusti se i ono do vode i stade se umivati, prskati, puhati i rasvježavati.
Sad se moglo dobro vidjeti, kako izgleda čitava glasovita trupa Brane Tajkovića. Bilo ih je u svemu devet bez direktora i njegova sekretara, koji su još jučer pošli diližancom u Vrliku, da udese sve, što je potrebno.
Najprije čika Bora, onaj koji je htio sve znati, ljudina neka duga gotovo dva metra, s visokim tankim nogama kao u noja, koje se nisu pregibale u koljenima, i krupnim truplom sa širokim prsima. On je igrao kraljeve, gospodare, vojskovođe, age i begove, očeve i kumove, uvijek važan, dostojanstven, suveren kao i njegove uloge.
Njegova žena u životu, Maca, bila mu je većinom i ženom u igri. Kraljica i majka, mekana, vjerna i poslušna. Neobuhvatljivo debela, nije se ni sada mogla sagnuti, da nagrabi vode, pa joj je Bora punio pregršt svojom pregršti, da opere naslagu prašine, što se nasula u njezine masne brazde i pore.
Onda onaj, koji se brije sve bez ogledala, Zvonko, Zagrepčanin, salonski lav, koji priča, da je bio Fijanov učenik i neprestano debatira o tome, kako bi se francuski moderni komadi morali igrati samo kajkavski, jer kajkavski ima već izgrađen salonski žargon, što štokavski nema. On jedini u čitavoj trupi ima frak i lakovane cipele, i kadgod se igra kakav salonski komad, u trećem činu on istupa uvijek u tom fraku, s rupčićem u manšeti i u lakovanim cipelama, jer takav je običaj, tvrdio je, i u "Komedifransez".
Još je jednu stvar Zvonko fanatično naglašavao: gentlemensko držanje prema damama. Stare ili mlade, lijepe ili ružne, proste ili otmjene, one su za nj uvijek bile dame. Stoga su one i simpatizirale s njim, pristajale uza nj, a voljele ga katkad. One u trupi išle su mu u svemu na ruku, krpale ga, peglale, četkale, kadgod je htio i trebao, a on im se revanširao malim darovima, iznenađenjima, komplimentima, uvijek spreman da im nešto doda, pruži ruku, pomogne kad su što nosile i tako dalje.
Usprkos svojih četrdeset godina i skrhanoga života izgledao je dosta svjež, s licem bez nabora i crnim vlasima, gotovo bez ijedne sijede. Znao je, da ima lijepa usta, pa kad je govorio, afektirao je malo praveći male pauze, pri čem bi mljacnuo usnama i ostavio ih dvije, tri sekunde otvorene, samo da pokaže svoje dobro uščuvane zube.
Nije pio, ni kartao, a ni trčkarao za suknjama. Istina, najvolio je žensko društvo i flirtovao pomalo, a katkad se negdje i zakvačio, gdje ga je privuklo kakvo izazovno oko ili je situacija tako sa sobom donijela. Ali znao se hitro i otkvačiti, i to sve onako lijepo, neranjivo, neuvredljivo, nebrutalno: gentleman, gentleman.
Njegova partnerica u salonskim komadima bila je ona visoka, suha glumica, neka zuba, bez prsiju, s namreškanim vratom, poput one izdruckane suknje na njoj, i cmizdra, s vječno zaplakanim očima, osjetljiva kao svježe bojadisana klupa, uzdišljiva kao mijeh na staroj harmonici. Vječno je bila u strahu: u željeznici dršće, da se ne dogodi sudar, na lađi je uznemiri i najmanje burkanje vode, na kolima se boji, da se ne poplaše konji. Sada, eno, oprezno umače svoju maramicu u vodu i samo osvježuje lice, izjedeno od šminke i od njezinih okrutnih pedeset godina. A možda ih je i više od pedeset. Ona uvijek veli manje, a bezobrazni Tref tvrdi više. On se, veli, informirao kod župnika u Varaždinu, gdje se je ona rodila i doznao tačno za dan i uru rođenja Terezije Martinčeve, kako se ona i zove.
Tu je još mladi neki klipan, Mita Sokić, što igra uloge razbijača, bundžija, palavorda, palikuća, pijanica, i njegova mala ženica Persa, valjuškasta kao lopta od gumije, s očicama što žmire kroz krupne trepavice kao dva mlada lješnjaka. Ona igra snaše i nevjeste, a kad pjeva dršće i cepti kao ona u ciganskim egedama najtanja žica. A pjeva uvijek, samo ne kad spava. Pa i sad se umiva i pjevuši i kad ruča među dva zalogaja pjevucka. I kad je muž izbije, još suze prolijeva, a već grlo ugađa. Brate: ptica, rođena ptica.
Kad je kočijaš opet upregao konje i čekao, da oni svrše umivanjem, upita ga Bora, onaj šta ga je i prije zapitkivao:
- Čuješ, bre, koliko ima još do te tvoje Vrljike?
- Bit će, gospodine, jedna ura, - odgovori kočijaš, pošto je malo oklijevao, kao da u sebi računa.
- Pa prije si reko, da je manje od ure, - nasmije se Bora.
- Jest, gospodine, ovuda do Vrlike svi kažu, da ima slaba ura. Pa tako velim i ja.
Nešto malo prije Vrlike ispod Travičinih kuća, kraj Česmice, čekao je Brana Tajković sa svojim sekretarom, nekim žuravim i vižlatim momčuljkom, svoj personal. Čudio se, što ih još nema, pa se malko i uznervirao. Da ih nije kočijaš izdao ili da se nije što drugo dogodilo. On je otišao još jučer u jutro, a oni su sinoć igrali i bogzna, je li sve ispalo u redu. Katkad vrag stavi svoj rep. A bio je i radoznao: koliko je para ušlo i jesu li sve pare na mjestu.
Najedamput izdaleka začuje u zraku, kao da ćurliče ševa, ali on zna dobro, to je Persin glas. Poslije malo začuju se i kola. Glumci su ga vidjeli s vrha Travičina brijega i pozdravili vikom i šeširima.
Tref, koji je zamjenjivao direktora, kad je bio nenazočan, čuvao novce, pazio na red, podmirivao račune, vodio sve ostale poslove, skoči iz kola. I prije nego li je Brana šta upitao, reče vrlo brzo i vrlo tanko:
- Sve u redu. Skoro rasprodano. 165 čistih.
Brani se izravna njegov nervozni nemir kao uljena površina. I reče:
- Dobro, dobro.
Onda se obrati sekretaru.
- Idi s njima i odvedi ih u "Bristol".
Glumci su odmah razumjeli direktorovu persiflažu i znali su vrlo dobro, kakav ih "Bristol" čeka. Naučili su se oni takvih "Bristola" na svojim turnejama, pa se nisu ni najmanje iznenadili kad su vidjeli svoje vrličko konačište: Na istočnoj strani toga malenog zagorskog dalmatinskog varoša, u jednoj kući naslonjenoj uz brijeg, na kome se otraga podiže čedna pravoslavna crkva, našao je Brana prazan prizemni magazin, pa ga iznajmio za dvije noći. Ulazilo se u nj odmah sa ceste. Imao je još i dva prozora s rešetkama, pa je bio dosta zračan. Ali bio je neokrečen, pa su se vidjeli goli zidovi i na stropu grede i daske prvoga kata, s kojih su visjeli čitavi visuljci pocrnjele stare paučine.
Kvrgast zemljan pod, na kome je poredano desetak kupova sijena, pokrivenih nekakvim ponjavama i čaršavima, guberima i ćebetima, kao deset postelja. Tri kupa dvostruka: to je za bračne parove ili one vanbračne, koji spavaju zajedno. Kod svakoga ležaja jedna stolica, sve različite jedna od druge, kao da su i one htjele simbolizirati razliku ćudi i karaktere onih, što će tu da prenoće. Vidi se, da je to skupljeno s brda s dola, gdjegod se moglo i kako se našlo.
Dan u Vrlici prođe potpuno normalno, bez ikakvih senzacija ili kakvih jačih događaja, kao što već prolaze putujućim glumcima takvi dani u provinciji prije predstave. Razgledaju se malko okolo, prošetaju, nešto popiju i pojedu, tko zapjeva, tko zakarta, ono, što je mlađe, ogledava se i ofrkava, a starije se dosađuje, uzdiše i brebonji. Svijet iz mjesta sreta ih s različnim interesom. Dječurlija se kupi oko njih kao oko čete derviša i leti za njima kao za kalabreskim muzikantima. Prosjaci se i kućarci tiskaju oblijetavajući ih, ne bi li što ušićarili. Od ostalih svaki gleda u njima što i koliko bi mu mogli značiti ti, ovome sumnjivi, onome opasni, a trećemu opet interesantni gosti.
Kako je to bilo početkom augusta, vrućina je bila velika i predstava se morala održati pred kavanom, koja inače služi kao dvorana za sve špektakle: balove, proslave, glume, koncerte, marionete, bušolotijere, prestididjatere i sve moguće mamigaste, koje slučaj i nevolja dovede u Vrliku.
Uostalom mjesto, gdje je direktor Brana podigao binu, bilo je vrlo ugodno, zaklonjeno dvjema dvokatnicama, Općinskim Domom u kome je kavana, i c. kr. Poreznim uredom, a ispunjeno dvostrukim drvoredom od divljih kestenova, pod kojima su bili poredani stolovi za publiku. Binu je sačinjavao ovisok, podij od dasaka s dvjema gredama sprijeda, na kojima je bila razapeta nekakva zagasita krpa sa žutim fransama, što je morala da posluži kao zavjesa, i s dvjema gredama straga, između kojih je visio jedan izmrcvaren "hintergrund", što je predstavljao nekakav rokoko perivoj sa simetrično podrezanim stabljem i gracioznim vodoskocima. Ta naprava, veliki plakati, na kojima je modrim i crvenim slovima bilo štampano "Turneja Narodnog pozorišta pod vodstvom direktora Brane Tajkovića, bivšeg člana novosadskog, beogradskog i zagrebačkog pozorišta", otmjeno i gospodsko držanje Zvonka pl. Tittelbacha s lakovanim cipelama i u rukavicama, sentimentalno snuždena pojava Žarka Babića, kapriciozna koketerija neodoljive Ljerkice, koja je rasipala svjetlucave poglede unaokolo poput paunova repa i Persino pjevanje, na česmi, u šumi, tanko, sitno, bolećivo i toplo kao ciganske gusle, sve je to imalo svoj efekt: svijet se spremao na predstavu.
Pogotovo je podiglo prestiž Brane Tajkovića, kad su ga vidjeli poslije podne, na kalauri, gdje šeta s načelnikom, koji je inače bio neobično ekskluzivan i jako ugledan gospodin. Svejedno je bilo ono, što su njih dvojica govorila, glavno je, da su se prošetali zajedno, jer to je značilo, da čika Brana nije kogod.
Međutim i ono, što su govorili, dalo je povoda Tajkoviću, da se pred družinom pohvali. Bit će u zimi nekakva proslava oslobođenja Vrlike od Turaka, pa bi načelnik htio da dođu i oni i, naravno, uz dobru subvenciju, da dadu dvije-tri predstave. Ali samo narodne. Na primjer "Posljednji Abenseraž".
On je vrlo uvažavao knjaza Nikolu, znao za njegova djela, i načuo nešto i o "Posljednjem Abenseražu", za koji je držao, da je komad za prikazivanje kao i "Balkanska carica".
- To je veliko djelo, a još nije nigdje prikazano, - govorio je načelnik.
- Izvrsno, - odobravao je Brana praveći malu pauzu poslije onoga "iz" i okupljajući kožu na čelu u krupne nabore.
A nije imao ni pojma ni šta je taj "Posljednji Abenseraž" ni tko mu je autor.
Ali čim je čuo riječ "subvencija", odmah se snašao. Kad je subvencija po srijedi, ne imponira njemu ni trista Abenseraža, a nekmo li onaj jadni, jedini i posljednji.
Subvencija! Nedostiživi ideal i neispunjeni san Brane Tajkovića. Koliko se on mučio, tražio, moljakao, na koliko je vrata zakucao, šta je sve obećavao, koliko je molbenica napisao i šta se naantišambrirao - Bogo sveti - to se ne da ni iskazati. Sve je on obišao. I ministarstvo prosvjete u Beogradu i odjelnog prestojnika za prosvjetu u Zagrebu, i c. k. Namjesništvo u Zadru. Pa ništa. Zatim općine, kulturne ustanove, biskupe, vladike, rektore, bogataše, mecene. Opet ništa.
Kakve subvencije! U nekim gradovima ne daju mu ni kazalište. U Osijeku igra u teatru madžarska opereta, a on ide u nekakav pajzl, gdje ne izbije ni trošak. U Splitu u teatru talijanska opera, a on se prebija pred desetero gostiju u "Kavani na obali". U Šibeniku su Talijani vlasnici teatra. U Zadar, u Bosnu, u Bačku ne smije ni zaviriti. Za Crnu Goru ne mogu dobiti pasoše njegovi članovi, koji su austro-ugarski državljani.
I tko bi još sve nabrojio.
Ni živjeti ne dadu, a kamo li šta drugo.
I sad, eto, iznenada, i njemu neko nudi subvenciju. To nije doduše onako, kao što ima Zagreb, Beograd, Novi Sad i Osijek stalno i redovito od države ili grada, niti je za bogzna kako dugo. Ni za sezonu, ni za stadjonu. Samo za dva-tri dana.
Ali kako bilo, da bilo: subvencija je subvencija.
To znači: novac podignut na propisano biljegovanu namiru, isplaćen unaprijed, koji se ne vraća, ne obračunava, niti se za nj išta daje ili čini, nego se zna i može. Čista, okrugla svota bez odbitka, bez kamata, bez taksa. Izbrojena na šalteru do posljednje pare: Iz ruke u ruku. Divota!
Navečer je bilo sve puno ispod aleje divljih kestenova. Zapremljeno svako mjesto. A i okolo je stalo mnogo slušatelja, od kojih je Tref pobirao po sekser-dva, kako je tko htio dati.
Načelnik je dobio počasne karte za čitavu porodicu, ali prije predstave dao je jednu banku i rekao, da je to njihov abonma za obje večeri. I neki drugi ugledniji Vrličani učiniše to isto, s jednakim ili nešto manjim bankama, već prema tome koliko je tko mjesta trebao.
Među onima koji su se abonirali, bio je i fra Jere. Nije imao nikakvih posebnih namjera, niti je spekulirao, da možda govori s onim žutim vragom, što ga je onako iz kola, u sveto božje jutro draškao i napastovao. Htio je i on da vidi predstavu, a možda i nju, da zna bar, kako se zove.
Fra Jere je sjedio s vrličkim župnikom, nekim debelim dobričinom, i prevrtao cedulju s imenima uloga i glumaca, tražeći među ženskima, koja bi mogla biti ona. Predstava, neka francuska komedija, kakve su bile en vogue koncem prošloga vijeka, s bračnom nevjerom i neshvaćenom ženom, reducirana valjda na polovicu, u kojoj su ostali samo glavni prizori, a i ti su bili puni ex tempora, preskakivanja, utriranja, velikih gesta, besmislenog patosa, oduševila je publiku. Nevjernu je ženu igrala Ljerka, starog vikomta, njezina muža, Bora, a elegantnog zavodnika von Tittelbach. Žarko je imao dvije sporedne uloge: u prvom činu lakaja, a u drugom i trećem markizova sina iz prvog braka, koji idealno ljubi svoju perfidnu maćehu.
Večer je imala dvije senzacije. Tittelbachov nastup u trećem činu, u fraku i lakovanim cipelama. To je bilo za publiku.
Druga je senzacija bila rezervirana samo za fra Jeru. Na početku trećeg čina nevjernica kuša zavesti muževa sina, samo da ne otkrije ocu, da ona ima ljubavnika. U toj sceni ona zavodi mladića istim onim gestama, kojima je jutros izazivala fratra. Ona se tako postavila na bini, da su joj i pogledi i poljupci s kažiprsta išli ravno u smjeru fra Jere.
Nakon predstave predstavljao je Brana Tajković svoje umjetnike boljoj publici, koja je ostala i dalje pred kafanom. Sve je, naravno, htjelo govoriti s Ljerkom, pa ju je direktor vodio od stola do stola.
Prava umjetnica. Bogodana umjetnica. Ona će zacijelo svršiti u Zagrebu. Pred njom je život sreće i slave. Zaboravit će da je ikada bila u tom njihovu od Boga i od ljudi ostavljenom gnijezdu. A ona je, gurana čvrstom Branovom rukom, išla od hvale do hvale, otkidajući se teško od mnogog muškog pogleda, koji ju je s divljenjem gledao.
Napokon je došla i do stola, gdje je sjedio fra Jere. Bila su tu još dva-tri gospodina, kojima je Brana govorio o ponosu svoje trupe, o tom nečuvenom talentu, kako se o nju otimaju svi naši veliki teatri i koješta još.
Međutim je fra Jere govorio s Ljerkom.
- Poznam ja vas još od jutros, - reče ona koketno. - Jašili ste za nama.
- Znam ja to dobro, - prihvati fra Jere, smješeći se. - Vi ste đavolsko stvorenje.
- Zašto? - progovori ona nedužno, kao da je progovorilo djetešce kod krštenja.
- I još pitate! - prihvati fratar. - Gdje se onako igra sa svetim čovjekom. Pa i večeras!
Sad Ljerka napravi lice, kao da se tobože dosjetila, na što on misli:
- Pa nije moguće, velečasni, da vi mislite, da je to išlo vas! Ja sam jutros samo repetirala ulogu, koju sam, kako ste i sami vidjeli, večeras igrala.
- No onda vam dajem odrješenje, - zaključi on, ali u sebi je ipak mislio:
- Reci ti to kome hoćeš, meni valaj, ne ćeš!

*

Neprozirna ljetna noć, puna vjetra, s mutnim rijetkim zvijezdama.
Branini su glumci već davno legli na svoje postelje od sijena i spavaju. Kroz širom otvorena vrata i male pendžere s rešetkama zamajkuju talasi svježine u vlažnu, mračnu prostoriju, u kojoj se ništa ne razaznaje. Samo se straga u desnom kutu vidi vatrica od cigarete, koja se otkad dokad raspali i pojača. Zvonko von Tittelbach ne može da spava. Uhvatila ga je jedna od njegovih običnih besanica, kad po čitave sate leži nauznak na svom ležaju, s jednom rukom ispod glave, a drugom drži cigaretu, puši i misli. Oko njega dišu i hrču drugovi, poznaje ih sve do jednoga po štropotu, što im izlazi iz grla i nosova. Čuo ih je već nebrojeno puta, pa kako ih ne bi znao.
Eno, ono je Bora, što škripi kao zarđao čekrk, o ono njegova žena, što kod svakog uzdaha otpuhne u zrak kao umorna lokomotiva. A mala Persa, koja stavi jezik iza gornjih prednjih zubi i sitno zvijuka poput prepelice. Njezin Mita zahrče na mahove, pa se presjeti i spava mirno nekoliko minuta, da opet začne iznova. Terezija Martinčeva u većim intervalima histerično zajauče, kao da joj netko skida s tijela namreškanu kožu, a Tref govori u snu pijučući kao pilence u kokošinjcu, koje su velike kokoši stisle među se.
Samo se Ljerka ne čuje. Ona je tu na dohvatu njegove ruke, ispružena uz svoga dečka, koji otpuhiva jake uzdahe, ali eto, ne čuje je ni da diše. I ne vidi je.
Kako je glup i idiotski sav taj život, koji ga je strpao među ove ljude i vucara ga amo-tamo kroz očaj i mizeriju besmisleno i bezizgledno.
Ali što je drugo preostajalo: ili tako, ili da se objesi o prvo drvo.
Jer kud bi i šta bi inače on, izopćen, osramoćen, kad su ga, dok mu je bilo jedva dvadesetčetiri godine, izbacili iz banke, kao činovnika, u koga se ne može imati povjerenja i koji je utajivao podmetnute mu male svotice.
Šta će biti, kad mu dodju do ruku velike? Stotine hiljada? Milijoni?
Nitko mu nije vjerovao, da je žrtva perfidne osvete jednoga zavidnika, besavjesnika, intrigana, koji je naumice dvadesetače i pedesetače, čije je brojeve i serije prije zabilježio, stavljao u biljege, tobože kao da za njih ne zna. Onda ga je lopov prije odlaska iz ureda dao pretražiti i dokazao, da su banknote, kod njega nađene, one što mu ih je on, pomutnjom, predao s drugim papirima.
I otpustili su ga.
Nakon toga su došle strašne godine. Nije mogao nikako da se privikne na pomisao, da on nije više onaj, koji je pred sobom imao životnu perspektivu s uspjesima, usponima, ispunjenjima. Likvidacija svega toga provodila se u njemu sporo, u očajnom traženju nečega, što bi moglo sve vratiti i sve rekonstruirati.
Ali valjalo je živjeti i bez aspiracija i bez perspektiva. Bez gledanja na sutra. Bez pomišljanja na preksutra. Uzdržati goli, materijalni život. Opstati. Necrknuti.
Našao je negdje mjesto trgovačkog putnika. To ga je odvelo iz Zagreba. Nije morao da vidi sve one, pred kojima se morao stidjeti, koje je sretao na svim uglovima i izbjegavao u velikim zaobilaženjima.
Dosađujući se jedne večeri, u nekoj provincijskoj varoši, gdje je gostovala trupa Brane Tajkovića, pođe na predstavu, da se malo rastrese. Davala se i onda nekakva francuska komedija s preljubima, kokotama i kavalirima.
Najedamput je njima ovladala ideja, u koju se sve više udubljivao, da je zaboravio da slijedi radnju na pozornici. Kao da se promatra u ogledalu, otmjenim formama, u elegantnoj nošnji, i čuje svoj glas, kako govori sve one fraze i treperi s njima u svim varijacijama. Iz njega bi po svoj prilici mogao postati dobar glumac. Umjetnik. S tim bi se opet izgradile perspektive. Ne one nekadanje, ali nove. Još ljepše. Umjetnik se ne ocjenjuje po svojima građanskim vrlinama. Tko pita umjetnika: šta je ono bilo sa one tri dvadesetače i dvije pedesetače? Tko bilježi njihove brojeve i serije?
Odlučio je, da odmah poslije predstave govori s direktorom. Mislio je, ako ga primi, ostat će neko vrijeme s njim, a onda, kad se uvježba, izrutinira, istrenira, onda će u Zagreb.
Tako je došao k teatru.
Odmah je nastupio s aplombom i arogancijom. Pa da, molim vas, von Tittelbach. Gospodin. Gentleman. S izgledima na Zagreb. S elegantnom garderobom. Sa savoir-faire. Sa savoir-vivre.
Provizorij s izgledom na Zagreb povlačio se preko deset godina. Traje još i danas. Zatrkivao se on već nekoliko puta ne samo u Zagreb, nego i do drugih stalnih kazališta, u većim provincijskim gradovima. Sve su audicije uvijek svršavale bez uspjeha.
Najočajnije mu je bilo, kad je jednom, izlazeći poslije takve audicije sa zagrebačke pozornice, ušao u koridor i čuo iz jedne ženske garderobe direktora drame, kako nekome govori:
- Koga ste mi vraga doveli na audiciju toga šmiranta!
I vratio se opet k svome Brani Tajkoviću, markirajući još jače svoju umišljenost i ističući i nadalje svoju superiornost, ne zbog toga, što bi bio uvjeren, da je to uistinu tako, nego iz pukog instinkta da se jedino tako može održati i ne propasti.
Međutim jer čekrk čika Bore tako strugao i škripao, da se više nije dalo podnositi. Već je pomišljao, kako da mu baci nešto u glavu i napipao u sijenu pod sobom svoje lakovane cipele. Uzme jednu i stavi je na trbuh. Tad se sjeti, da bi mogao pogoditi njegovu Macu i spusti opet cipelu na tle.
Potraži na stolcu kraj sebe novu cigaretu. Pripali je i ostane s gorućom šibicom u ruci. Onda je digne malko i osvijetli postelju, gdje su spavali Žarko i Ljerka. Ona je ležala nepomično, okrenuta prema njemu, s otvorenim očima, širokim, mirnim i punim refleksa. Žarko je spavao okrenut licem na protivnu stranu.
Tittelbach je začuđeno pogleda, ona se tanko nasmiješi.
U isti se čas ugasi šibica među njegovim prstima. Prošlo je nekoliko nijemih trenutaka, u kojima su u njima dozrijevale hitre neke misli, bez ograđivanja, bez protesta. Sve onako: kako su došle, tako se i fiksirale.
U njemu:
Dosta je ispružiti ruku, pa si je već našao. Neće zacijelo ništa reći. Nasmiješila se, kao da veli: Pruži ruku! Pruži ruku!
U njoj:
Kako smo blizu. Možemo se dohvatiti rukom. Da mu nešto kažem? Pa on i onako zna. Ne treba mu ništa govoriti.
Ona se polako odmakne od Žarka, da ga ne dira. Ili: da se ne bi probudio od njezinih misli. I glavu je nagnula sve do kraja, a ruke prebacila preko stolice, na kojoj su bile njezine haljine.
Tittelbach se nije micao. Pušio je srčući dimove u kratkim razmacima, kao da mu se žuri. Da svrši čim prije, pa da odbaci cigaretu i oslobodi ruku.
Čuo je, kako se ona uskomešala. Sijeno je šuškalo pod njom, kao da netko povlači prste preko svile. A neprestano su mu u mislima njezine oči pune mirnoga smiješka i ona gola ruka prebačena preko runjavog pokrivača.
Sad se maknuo i on. Ugasio cigaretu zgnječivši je na zidu povrh glave. Nije mario za one dvije tri parnice, što su mogle zapaliti sijeno pod njim. Ona ih je vidjela, kako padaju, ali nije ni mislila na kakvu opasnost. Sve je u njoj bilo koncentrirano oko jednog očekivanja: njezina ruka ispružena preko stolca s nepomičnim otvorenim dlanom sličila je na jedna usta šta viču: Gdje si? Dođi!
On se je opet maknuo. Okrenuo se čitavim tijelom prema njoj. Sijeno je zastenjalo pod njim, kao da netko brzo lista kakvu veliku knjižurinu. Ona je tiho rekla: Pst.
Naprezao je oči, ne bi li bar nešto od nje vidio. Ali ništa, ni konture. Tako je bilo mračno, da su se jedva u otvorima pendžera i vrata razaznavali izresci neba s blijedim, rijetkim sitnim zvijezdama.
Ona je postala nestrpljiva. On ne vidi njezine ruke. I htjede da gurne stolac, ali kao da je zasađen u zemlju. Postruže malko grlom, ali on je mirovao dalje.
Toplina onog čovjeka, koji je ležao uz nju sa svojim leđima, i blizina onog drugog pred njom, kome je eto na dohvatu, izazivali su u njoj neobičnu neku draž, stavljali ju u neopisivo ludu napast, opijali je opasnošću, u koju bi se survala bez ikakva premišljanja.
Najednom je osjetila Tittelbachove prste, kako polako puzu po njezinoj podlaktici, kao kraci kakve životinje. Mirovala je, dok su došli do mišice. Onda je skoro vrisnula. I ustegla naglo ruku.
Opet prođe nekoliko minuta. Čula je u sebi srce, kako hitrije žuri i jače udara. Zaokupi je talas vrućine i ponestao joj dah. Legla je oprezno nauzmak, odmakla pokrivač s prsiju i otvorila usta, da primi u se nešto više zraka.
Međutim se spusti čitava njegova ruka na njezino lice. Užareni dlan pokrije joj usta, nije mogla disati. Stisnula je usnice i on je mislio, da mu je poljubila dlan.
Sad on zgrči prste i turi srednji kažiprst u njezine očnice. Ispod vjeđa uzmicale su oči amo tamo kao dvije klizave kuglice, da ne prsnu pod pritiskom.
Napokon joj prijeđe njegova ruka preko vrata i spusti se na prsi. Najprije pokrije i zaokruži jednu sisicu, pa drugu, poput ruke kakvog škrtca, koja miluje dva kupića ljubomorno čuvanih dragocjenosti i požudno osjeća dva najkrupnija bisera na vrhu.
Ona je razbacila ruke na dvije strane. Jednom je primila njegovo rame i zarinula mu nokte u meso, a druga joj pala na Žarkove kose, u koje je nesvijesno turila zgrčene prste.
Tittelbach joj uhvati ruku i povuče je k sebi.
Ona se nečujno odroza niz klisko sijeno i prijeđe k njemu. Mirno, jednostavno, logično, kao kad se kod čitanja knjige prijeđe s jedne strane na drugu.

*

Već se bilo počelo daniti, kad se Ljerka vratila na svoj ležaj. Tittelbach je već spavao. Hitro, vižlasto, poput lasice zavukla se pod pokrivač.
Kad se ispružila, opazi da je Žarko okrenut licem prema njoj. Ne spava. Leži, miruje s otvorenim očima. Nagne se nada nj i htjede da ga poljubi.
Ali on je tako bijesno pograbi za kosu, da je kriknula, možda više od straha, nego od boli; zavine joj glavu otraga, žestoko hrakne i pljune joj u puno lice. Onda je odgurne i obuzet beskrajnim gađenjem i najdubljim prezirom, zasikće kroz zube:
- Gade jedan kurvanjski!
U nekoliko trenutaka bio je obučen i obuven, pograbio svoj koferić i izletio van i energično zakoračio onom istom cestom, kojom su ovamo došli. Uputio se put Knina.
Nije se obazreo nijedamput. Nit mu je bilo stalo ni za čim. Oslobođen. Oslobođen.
Pošto je već prevalio dva-tri kilometra, začuje da škripe i buče za njim neka kola. Pomislio je: eto potjera za njim. Tajković hoće da ga povede natrag.
Skrene s puta i čučne u neko rašće. Kad viđe, da su to ona ista kola, kojima su jučer putovali, i da na njima osim tovara i kočijaša nema nikoga, iskoči iz svog skrovišta:
- Povedi me, brate, sa sobom. Nek ti je za dušu.
- Dođi, - reče kočijaš i ustavi kola.
Žarko jednim zamahom sjede uza nj pod platneni krov.
- Samo, brate, - nastavi kočijaš, - da me ne pitaš, koliko još ima do Knina, jer ćeš, Boga mi, silaziti.
Konji pojuriše kasom naprijed.

*

Tajković je ostao konsterniran, kad je čuo, da je nestalo Žarka. I glumci su bili začuđeni. Niko ga nije čuo, kad je odlazio.
Pitali su Ljerku, ali nije ga čula ni ona - reče. Pričinilo joj se u noći, kao da se koprca ali nije imala pojma, da se sprema na odlazak. Bila je pospana i potpuno neprisebna.
Kod ručka ju je dražio Tref:
- Eto, vidiš, da si spavala sa mnom, ja ti ne bih pobjegao.
Tittelbach je srkao svoju juhu i šutio. Njoj se prosipale suze u tanjur, krupne kao babuške. Tajković je brutalno rezonirao:
- Lako je meni za tvoje suze. Naći ćeš ti već s kim ćeš spavati. Ali tko će meni večeras igrati Miloša?
- Ja ću, - progovori Tittelbach.
- A cara Murata?
- Ja ću, - zapijuče Tref.
- Gde je ikada hadum zamenio sultana? - prihvati zlobno Bora.
Svi prasnuše u smijeh.
Ali Tajković je riješio i teže probleme u svom životu nego taj.
Na večer je "Boj na Kosovu" požnjeo silan uspjeh. Publika nije ni opazila, da cara Murata i cara Lazara igra isti glumac.
Kad je Tref sutradan u zoru budio družinu, da se dižu, jer ih kola čekaju, našao je Ljerku i Tittelbacha u jednoj postelji pod istim pokrivačem.
Ona je brisala s očiju, ne zna se, da li san ili stid.
A Tref zacikuta kao šišmiš:
- Küss die Hand, Frau von Tittelbach!

*

Na zagrebačkoj pozornici poslije prijepodnevne probe stajao je, dva-tri dana nakon svoga bijega Žarko Babić i čekao da sađu u gledalište gospoda od uprave, pred kojima je morala da se održi njegova audicija. Do toga puta nije nikada zakoračio pravom pozornicom. Činilo mu se, da su prostori oko njega nedogledni i beskrajni. Imao je osjećaj, nalazeći se na onoj kosini, da će se odrozati u neki ponor pred sobom, pa se sve suzdržavao prema pozadini.
Jedan trenutak pomisli, kako je bilo glupo dolaziti amo. Gdje bi njega ovdje. U ovakvo kazalište! S Fijanima i Frajdenrajsima. Smrvila bi ga ovdje veličina, kao što ga je kod Tajkovića smrvila jadnoća.
Idi ti, brate, natrag u Beograd k sarafu Panti i bolesnoj materi. Možda bude čovjek od tebe.
I već se ogledavao, kako bi šmignuo odatle. Sofita sa svijetlom za probe stajala je nakoso i slabo osvjetljavala golemu prostoriju. U polumraku je tražio izlaz i smjer, kojim je amo došao.
Sad opazi kulise i dekoracije, prebačene jedne preko drugih, sve dijelove kuća i soba, nekakve stupove, basamake, peći, šta li je to. Sve se to na večer lijepo složi, kao da je živo, a glumac se obuče, našminka i igra među svima tim stvarima, kao da se među njima i rodio.
Kako li je sve ono jadno kod čika Brane. Kako je mogao da izdrži toliko kod njega. Kako da nije prije pobjegao. Onaj Tittelbach i ona njegova Julija mislit će zacijelo, da je on zbog njih otišao. Jok, brate. Nije nego šta. Baš zbog njih.
Samo da se on ovdje svidi. Pa je za sve drugo lako. Ali teško će to ići. To mu je rekao i onaj jutros, onaj dramaturg, komu je i prije već jedamput dolazio.
- Teško je to s vama, što dolazite iz putujućih trupa. Svi ste vi očajno, kako se ono kaže "feršmirt". Raskoraci ste, kao da ste kilavi. Ruke kao da ste ih posudili, kao da nisu vaše.
Onda nadoda:
- Ali imate zgodno lice. I oči su vam žive i pametne. Onda, što je vrlo važno, govorite lijepim jezikom. To mi, Hrvati, ovdje, ne znamo. Ja ću govoriti s intendantom. Samo pričekajte.
I izađe nekud. Krupan i lijep čovjek sa zaliscima i sitnim brčićem. Valjda će nešto da izradi, kad se pravi tako važan. Nije ni zaguljenac, čini se, kad onako govori.
Poslije malo vrati se dramaturg.
- Sadite dolje na pozornicu i memorirajte još jedamput ono, što ste naumili da nam recitirate. Rekli ste, da znate na pamet čitavog "Otela" i "Romea i Juliju". Uzmite veliki Merkucijev govor i Jagovu scenu. Kad intendant svrši neki mali razgovor, doći će dolje svi.
A sad, eto, nema ih još. Možda se i presjete, pa odu. Nisu zacijelo ručali, bit će gladni, pa što im je u taj mah stalo za toga dorćolskog mangupa, koji je feršmirt i raskorak, kako ono reče dramaturg, a dolazi iz šmire Brane Tajkovića, dolazi da gnjavi.
Ali ipak, kad su jedamput rekli, da će doći, možda i dođu. On će morati da im pokaže, što zna. Možda i zna nešto. Samo da ne zapne. Da se ne obruka. Ima pravo onaj, što mu reče, da memorira.
I on počne memorirati.
Dva stiha, četiri stiha, a onda čim otvori usta, već će oni dolje početi da jedan drugome došaptavaju: šta veliš? Kako samo otvara usta? Feršmirt ti je to, veli onaj dramaturg. Kakav je to Merkucije, veli onaj drugi. Reci mu neka skrati, zijeva intendant.
Maknut će ruke: gle ne zna kud bi s rukama. Koraknut će: rekoh ti ja, da je raskorak. Dignut će oči: i razrok je. Nasmijat će se: Boga mi, plače. Zaplakat će: eno, smije se.
- Šta si ovo nama doveo? - jauče intendant i misli na ženu, koja ga čeka s gotovim ručkom.
- Čist jezik! Čist jezik! Tvoja fiksna ideja! - naprči nos na dramaturga direktor drame. - Čitava Srbija, Bosna i Hercegovina govori čistim jezikom, pa ne će mi valjda onaj, što prodaje smokve u Mostaru, igrati Hamleta.
Žarko se dosjeti da je prestao memorirati, pa počne ispočetka Merkucijevu tiradu.
Četiri stiha, šest stihova.
- Dajte malo rampe! - vikne netko iza njega punim baritonalnim glasom.
To je onaj dramaturg, dosjeti se on i okrenuvši se vidje ga, kako gleda tamo negdje u prvu kulisu. I onaj opet reče nekome nevidljivome:
- Jeste li čuli? Malo rampe.
Iznenada zablješti Žarka svjetlost iz rampe. Koljena su mu popustila, a grč mu je natezao listove.
Oko stotinu lampičaka kao da gleda stotine naoštrenih očiju u njega.
Uto pristupi k njemu dramaturg. Stavi mu ruku na rame:
- Držte se, momče. Samo van iz sebe, koliko više možete. I ne bojte se.
U isti čas čuo se neki žamor u gledalištu. Pa razgovor. To su zacijelo gospoda. A i dramaturg reče, kao da je osjetio, što on misli:
- Oni su.
- Hoćemo li početi? - zavikne iz parketa pun, melodičan okrugao glas.
- Odmah, - reče dramaturg i otiđe i on k onima dolje.
kad je Žarko svršio Merkucijevu tiradu dovikne mu dramaturg:
- Dosta. Sadite dolje u koridor.
Razumije se, svršeno je. Dosta im je. Nisu ga drugo pitali, jer im se ne će gubiti vremena uzalud. Pa da, šmirant jedan. Vrati se ti k svome Brani il radije k sarafu Panti. K materi u Dorćol.
I nađe se u koridoru, gdje su ga čekala dva tri gospodina, Najstariji, s prosjedom valovitom kosom i punim, mirnim licem, nešto stisnutih usnica. To je zacijelo intendant.
On mu pruži ruku:
- Gospodine Babiću, - reče, - ono što vi znate, nije mnogo, ali po svemu izgleda, da bi mogli s vremenom znati mnogo i dobro.
Žarko je jasno vidio svaku riječ, kako lijepo izvire kroz one uske, stisnute usne. Nije ih čuo, nego baš vidio. Ruke su mu visjele niz tijelo i postale teške, kao da se spuštaju u podzemlje. Znoj mu se cijedio ispod košulje i preko zatiljka u ovratnik.
- Budite samo skromni i marljivi, - prihvati onaj drugi s okruglim glasom.
Divan čovjek s golemim volovskim očima, visokim i širokim čelom poput svijetle mramorne ploče, energičnih usta. U plemenitoj pozi, svijesno ističući svoju ličnost, krut, impozantan, velik, poput prekrasnog lava.
To je bio direktor drame.
- Ja ću vam biti pri ruci, - nadoda i pruži mu ruku.
Žarko osjeti čvrst i vruć stisak njegove ruke.
Sad je tek počeo naslućivati, da je nešto vrlo lijepo, što se s njim događa. I da bi se morao veseliti i nešto reći.
Ali se intendant već okrenuo i pošao prema izlazu a za njim dostojanstveno i onaj lav.
Dramaturg zaostane i stavi svoj dlan Žarku na rame kao i prije, obrazi mu se nategli u prijazan smiješak i pomakli malo zaliske.
- Radujem vam se, - reče. - Dođite pred večer k meni gore, pa da sastavimo ugovor i da se dogovorimo za ostalo. Dat ću vam odmah i ulogu. Sutra je proba čitača.
Iz teatra išao je Žarko ravno u telegrafski ured. Sastavljao je u glavi depešu materi:
- "Dobio angažman u Zagrebu."
Onda nakon prvih riječi misli su tjerale na drugo. Dosta im je bio samo Merkucijo. A da su čuli ostalo!
- "Dobio sam angažman u Zagrebu."
Kako će mu biti, kad izađe prvi put pred onu rampu. Pred one poredane svjetiljke kao nanizane zvijezde. Modre, bijele i crvene. A tamo iza njih publika.
- "Dobio sam angažman."
Sve puni redovi, deset, dvadeset, trideset, i lože naokolo Krcato ruku. I sve to buči, udara, tapše. Pa gle, i zvoni. Neka vika. Galama.
Neko ga uhvati, žestoko povuče i zaviče:
Vidje jedno uzbuđeno lice, izdrečeno na nj. Mislio je u prvi čas: Brana Tajković. Došao, da ga odvede. Međutim su preletjela baš kraj njega tramvajska kola, a kondukter se razdrečio prema njemu:
- Kud gledaš norc jedan bedasti.
Prolaznici gledaju za njim, neki također nešto govore. Ali on ide naprijed, znojan, briše čelo i zatiljak.
I počne opet:
- "Dobio sam angažman u Zagrebu."
Kako to, da nije vidio tramvaja? Dobro da ga je onaj povukao. Inače ode pod kotač. Ostade bez noge ili ruke.
- "Dobio sam angažman."
I ona valja da dođe u Zagreb, kad bude premijera. Uopće, da dođe i da žive zajedno kao ono u Dorćolu. Šta bi ona sama dolje.
- "Dobio sam angažman, spremaj se odmah i ti ovamo."
Pisat će nekoliko riječi Brani Tajkoviću, da se ispriča, što ga je onako iznenada ostavio. Ali inače ne bi ga on nikada pustio. Morao je da bježi. Šta će sada reći Ljerka, ona mala kučkica? Ali šta je njoj stalo. Ni njemu nije stalo.
- "Dobio sam angažman u Zagrebu."
Dobro bi bilo prodati ono kućice u Dorćolu, pa kupiti ovdje nešto pokućstva i da se obuku njih dvoje. On ne može ovako. Nije više kod Brane Tajkovića. I ne će više spavati u sijenu po stajama i podrumima.
- "Dobio angažman u Zagrebu, propitaj se, može li se prodati kuća."
Ili kako bi bilo uzeti nešto para kod sarafa Pante, pa otplaćivati. Ne će ni ovdje ostati uvijek kod iste plate, rekao mu je onaj dramaturg, ako ga publika i kritika dobro prime. Zašto da ga ne prime dobro?
- "Dobio angažman u Zagrebu."
Došavši pred šalter, zatraži blanketu i napiše depešu:
"Udovici Joce Babića, Dorćol, Beograd.
Dobio angažman u Zagrebu na Narodnom kazalištu plaća dobra popodne potpisujem ugovor sutra počinju probe spremaj se ovamo upitati Pantu nek nam dade nešto para na kuću da se ovde uredimo pozdrav tvoj Žarko."
Kad je predao depešu, izračuna mu gospođica na šalteru: toliko i toliko. Žarko se zgrane i sjeti se, da nema ni polovicu od te sume.
- To mi je previše, - reče u neprilici.
- Zašto ne bi skratili? - upita ga gospođica i pogleda ga interesiranim i malko nasmijanim pogledom.
- Pa naravno, skratit ću, - pristane on.
- Javite samo, da ste dobili angažman, - reče ona držeći na njemu pune, crne oči, - a ostalo pismeno.
- Jest, jest, imate pravo, ostalo pismeno.
I ona potegne blanketu, napiše i pročita mu:
"Udovici Joce Babića Dorćol Beograd Dobio angažman u Zagrebu ostalo pismeno Žarko."
- Izvrsno, - reče on, - baš vam hvala!
Kad je platio, vidio je, da mu je ostalo još nekoliko seksera.
Upravo dosta za ručak.

6. Angelus Posthumus. (Fotografija).

Renata de Wrabetz (tako su po tradicionalnom običaju pisali njemačkom ortografijom njezini roditelji) bila je neobično dražesno stvorenje. Nalikovala je potpuno na jednu od onih modernih maneken-lutaka, što se tako dekorativno ističu u izlozima luksuznih konfekcionih radnja. Uvijek u jednoj ritmičkoj pozi, kao da samo sluša udarce jazza, sa zatvorenim vjeđama, pikantnim nosićem, poluotvorenim usnama, nepravilno uzdignutim ramenima i nešto gegavim nogama. Prolazila je ulicom gotovo plešući. U trajnom nekom transu kao mjesečarka. Nije gledala ni u koga. Kao da u toj ulici, krcatoj svijeta, kojom ona prolazi, nema nikoga osim nje same.
A uistinu tako je nekako i bilo. Jer onim časom, kad se ona približavala prolaznicima, čitav se interes koncentrirao na nju. Žene su konstatirale njezin nenapadni šik i prirođenu eleganciju, i zavidnim okom tražile na njoj bilo kakve defekte, da paraliziraju neizbježiv i ugodni dojam, koji je provocirala njezina pojava. Muškarci su blesasto zurili ispod trepavica, koje nisu propuštale ni sitniji odbljesak pogleda i klonuli s uzaludnim nadama za njom. Kao semafori za željezničkim vlakovima.
Bilo je to možda druge, treće godine poslije rata, kad se Renata pojavila u nervozi i šarenilu ondašnjega zagrebačkog društva, koje je, kao i drugdje u svijetu, obogaćeno konjukturom i svakovrsnim spekulacijama, srljalo od zabave do zabave, od užitka do užitka. Jedan za drugim otvarali se kabareti i razni Palais de danse, Pick-bari, Klub-bari, Paviljoni, Bonboniere, Mascotte, Papilloni, Maximi, gdje su stolovi već unaprijed bili zauzeti i gdje se nije moglo dobiti mjesta sve do pred zoru. Gomila ekvivoknih arivista, malih bankara, svakovrsnih krijumčara, profesionalnih kartaša, berzijanskih agenata, intervencionista, požrtvovnih političara, carinika, posjednika malih bifeta i svih mogućih korupcionista, sjedila je u malim ložama tih lokala s glomaznim lisnicama, poput kakve u safijan ili marokin uvezane knjige, koja je mjesto strana sadržavala same hiljadarke.
Među njima u svjetlucavim i dekoltiranim lamet haljinama, s velikim raznobojnim lepezama od nojeva perja, s biserima i briljantima, s rajerima u kosama, modrim lisicama i krznenim ogrtačima, mlade žene što griskaju pečene mandule, pijuckaju šampanjac, puše cigarete iz dugačkih cigaretšpica, pokazuju bestidne desni na opscene viceve svojih kavalira, da se onda, gurane ritmom crnačke muzike i brutalnim laktovima neotesanih plesača, zavrte na onom tijesnom plesnom prostoru u oblacima isparivanoga znoja i dijalogiziranih gluposti kraj njih i oko njih.
Renati je bilo osamnaest godina, kad je prviput ušla u takav lokal, u "Maxim". Dotada je pohađala samo takozvane "koterije". Ona mala ekskluzivna društvanca sezonski organizirana od nekoliko mladića iz otmjenih kuća. Njima bi se pridružile i djevojčice, koje su po odgoju i po familijama pripadale također u kremu zagrebačkog društva. Razumije se, da su one dolazile na sastanke tih koterija samo u društvu svojih mamica, gardedama ili braće, katkad i dobroćudnih tatica. Sve dakle kako se šika i kako je to običaj među boljim i uglednijim svijetom.
Kao sve što je ekskluzivno i većini nepristupno, tako su i te koterije imale nekakav nimbus interesantnosti i posebne privlačnosti, pogotovo za one, koji su mislili, da bi i oni morali biti sudionici jednoga ograđenog i zatvorenog kruga.
Pa ako je u tim koterijama izvanja forma prilično diferirala od nezgrapnosti, surovosti i tona, koji su kojegdje drugdje posve iznakazili izraz uljudnoga društvenog općenja, to je u glavnom i ovdje, nutrinja bila pišljiva i inficirana.
Ona "jeunesse doree", koja se sakupljala pod nadzorom i dekorirala otmjenošću, koja je pila pri svojim zabavama mlaki čaj i slatku limonadu, mjesto šampanjca ili amerikanskih drinksa, nije se podvrgavala tim restrikcijama i apstinencijama iz osvjedočenja ili nekog unutarnjeg moralnog diktata.
Prvi i glavni razlog tome, bio je: pomanjkanje novca. Onda je svak imao mnogo novaca, samo nisu oni, ili radije njihove familije. Jer u ono je vrijeme novac, kao za inat, tražio najprljavije džepove. Bježao samo od gospodstva, od otmjenosti, od noblesse, od uzdignutih nosova, od ubaštinjenih tradicija.
A kad nije bilo novca, valjalo je naći nešto, što će tome novcu imponirati, što će ga razoružati, što će ga uvjeriti, da će njegova vrijednost porasti samo onda, ako ga bude trošio onaj, koji zna trošiti i koji zaslužuje da ga troši.
Tako su one djevojčice izvirkivale iznad ograde svojih koterija preko, na drugu stranu, gdje je rasipao svoje grdne pare kakav šiber ili mešetar, i u zgodnom trenutku pružale prstić između dva ošita, ne bi li onaj tamo natakao na nj zlatnu viticu.
A mladići su studirali i kombinirali, kako bi i oni došli do novca, koji nikako ne će da se do njih došulja. I poduzimali su sve eksperimente, izmišljali lukavštine, varke, zasjede, katkad nisu ustuknuli ni pred zločinom, samo da se dočepaju novca, koji je inače bio tako na dohvatu i ulovljiv kao pijana pilad.
Renata, dijete stare familije s tradicijama imetka, gdje je bio baštinjen smisao za luksuz, za udobnost, za lagodnost, za slatki nerad i ukusan život, znala je potpuno i savršeno, što joj vrijedi ljepota i gracija, uokvirena u alire gospodstva i rafinirane poze "noli me tangere"! Tu dragocjenu vrednotu ne će ona dati za bilo šta. Ne će je žrtvovati kakvom kuburantu, kod koga će morati živjeti u dvije male sobice, s vječnom brigom, koja joj i danas ogorčava djevojaštvo, kako će da dođe do para cipela ili svilenih čarapa, s trajnim odricanjem, bez tašengelda za tenis i slastičarnu, s otplatama, s neplaćenim modisticama i nestrpljivim krojačicama.
Otac joj je sveučilišni profesor, a još su tu i dva brata studenta, mati i majčina mati, koja dnevno leti u kino, pa sve to hoće da živi, da se oblači, zabavlja, da ne radi, da ne misli. Iskušala je ona i vidjela u očevoj kući koješta, pa je u njoj dozrelo mišljenje, kako je najočajniji život: život neimaštine. Morati, a ne moći, htjeti, a ne imati, izgledati, a ni za čim, ostati na površini, a s utezima na nogama. Ne, ne. Nikada. Ona mora da bude bogata, njoj treba bogatstvo. Ogromno: milijoni, putovanja, automobili, perle, pelci, sluge, vila, saloni, parkovi. Luksus, ljepota, gospodstvo.
Može li joj to dati onaj mladi profesor, koji je još kao student neprestano visio između seminara njezina oca i njihove kuće, nosio joj snopove modernih liričara, tumačio joj Blocka, Apollinairea, Salmona:

Et ma jeunesse delicate
Surgit, cygne au col de carmin,
Comme une belle aristocrate,
Portant sa tete dans ses mains.

revolucioner, fanatik, sljepar, s beskrajnim mržnjama u sebi i beskrajnim ljubavima i još beskrajnijim vjerama? U jednom neprotumačivom času, u nekom duševnom poremećenju, zacijelo inficirana njegovim sentimentalitetom, kojim je iskopao šture rezervoare njezinih zanosa i promiješao ono malo crvenih tjelešca u njenoj hladnoj krvi, pustila je, da joj izljubi ruke i koljena pokrivena svilenim čarapama, i da joj otme obećanje, da će biti njegova i ničija druga. Istoga dana, čim je ostala sama, uvidjela je, kako je to njezino obećanje glupo i kako sve to ne vodi ni do čega. I odlučila je, da će sve opozvati.
Ali sutra prije, nego je došao, otišla je na tenis. Nije mogla, da mu išta reče tako naglo, ne toliko što bi joj ga bilo žao, nego više zbog neke instinktivne proračunanosti, da bi ga tim mogla definitivno izgubiti. Kad djevojke nemaju nikoga, na koga bi računale, onda nisu tako hitre da odbiju onoga jedinog, koji im se nudi. Ima nešto pasje u tom instinktu. To znači zakopati kost, da je u danom času može čovjek izvući iz skrovišta.
Na večer je sjedila s mamom i bakicom:
- Znate, novost! Zaručila sam se s Ivicom.
- Ivica je pošten mladić, - reče bakica. - Meni je pravo.
- Meni nije, - prihvati mati. - Premlad je za tebe.
- To ne bi smetalo, - reče Renata. - Premlad ili prestar, samo kad bi bio bogat.
Bakica je zacijelo htjela izvući nekakav primjer iz filmova, šta ih je vidjela u posljednje vrijeme:
- To nije glavno, dijete moje, - reče. - Vidiš, ja sam nekidan u "Apolu"...
- Znam, znam, bakice, - prekine je Renata, - ali u filmu ti je ipak sve to malko drukčije, nego u životu. Ali ja ću gledati, da film svoga života udesim na svoj način.
- Bog zna kako pametno nisi počela, - reče mati.
- Misliš zbog Ivice? - upita s ležernom frivolnošću Renata. - Kakve su te naše zaruke? To je partija tenisa. Poslije pet minuta: počinje druga. Ili ako vam je draže: jedan šimi en vogue. Sutra će doći novi.
Renata je pošla prvi put u "Maxim" s mamom i braćom. Tamo ih je poveo Ivica na njezin prijedlog, da proslave njegovu promociju na doktora filozofije.
Stari profesor nije došao, jer on nikada ne izlazi poslije večere. Ni Ivičin otac nije bio s njima, iako je za tu zgodu došao iz Gorskog Kotara i donio sinu dvije, tri hiljadarke, da se malko razveseli u taj svečan čas. Bio je to priprost, bistar čovjek bez ikakvih studija, rodom iz Like, odakle je prije kojih triestak godina došao u Fužine u posao k nekom trgovcu šimlom. S vremenom je nešto uštedio i počeo istom trgovinom na svoju ruku. Posao nije bio bogzna kako unosan, pogotovo ne za vrijeme rata, ali je ipak išao, pa se moglo živjeti i sina iškolati. Sad je ponosan i radostan došao na njegovu promociju. Za čitavu glavu viši od svih ostalih stajao je u punoj auli i gledao ravnim pogledima, nad kojima su stršile krupne, raščepurene obrve, prema rektoru i dekanima, kojima vise oko vrata nekakvi debeli zlatni lanci i medalje.
Poslije večere kod Wrabetzovih otišao je u svoj mali hotel, negdje u Gajevoj ulici, gdje je odsjedao, kadgod je dolazio u Zagreb.
Kad je Renata s društvom ulazila u "Maxim", prvi zvuk, koji joj je došao do ušiju, još prije negoli je stupila u dvoranu, još prije negoli je osjetila, šta to svira jazz, bio je pucanj šampanjskog čepa. Dva, tri puta, u malim intervalima, kao indiskretni poljupci punim usnama.
Ona je odmah znala, šta je to, iako se dosada nije još nikada otvorila pred njom šampanjska boca. U njoj je u taj trenutak sve oživjelo. Krv joj je u pravom smislu riječi muzirala kroz žile i letjela u svim smjerovima po tijelu vrijući kao nemirno mravlje gnijezdo na vrhovima razdraženih ekstremiteta.
Ušla je ona u taj milieu, zasićen alkoholom, duhanskim dimom, frivolitetom, raskošjem, nametljivim svijetlom, drskom muzikom, obuhvaćena sa svih strana pijanim, brutalnim, glupim, odvratnim muškim pogledima i osjetila se odmah u njemu kao kakav "habitue". Pošla je sigurnim korakom predvodeći ostalo svoje društvo prema loži, koja je za njih bila rezervirana, i sjela odmah na najvidljivije mjesto, odakle je kao kakav strateg imala pred očima čitavo to poprište.
Odmah do nje sjeo je Ivica, zbunjen, savitljiv, tanak, kao i šimla na skladištu njegova oca, nevješt u naručivanju konsumacija i nespretan u ulozi mondenog kavalira, koju mora odigrati. Žurio je u listu gledajući fantastične cijene i naslove različitih vina, a konobar mu je citirao litaniju egzotičnih imena, koja nije nikako mogao uloviti na listi.
Onda reče jedan od Renatine braće, koji je valjda zalutao katkad prije u kakav lokal:
- Donesite nam najprije po jednu tursku.
Ivici je odlanulo. Sad je imao vremena da upita dame, što žele. Staroj je svejedno. Kakav slatki liker. Kiraso. Braća zaželjela: Fajngešprict. A Renata?
Renata je gledala preko na jednog gospodina u trećoj loži, koji je već dvaput diskretnom gestom podigao svoju čašu prema njoj, kao da joj nazdravlja.
- A ti, Renata, što ćeš ti? - upita Ivica drugi put.
Onaj preko u trećoj loži opet je uzeo čašu u ruku i gledao u nju. Renata se ne okrene k Ivici, samo odgovori nervozno:
- Šta hoćeš?
Onda kao da se presjetila, pogleda ga nekako prijekorno i reče mu:
- Uostalom, danas slavimo tvoju promociju i tvoje zaruke!
- Misliš: naše zaruke, - popravi je Ivica i stavi svoju ruku na njezinu.
Ona povuče ruku i pogleda u treću ložu, da li je onaj preko opazio Ivičinu gestu:
- Nisi kod "Bednjanca", - reče, - tamo se zacijelo vjerenici drže neprestano za ruke.
Ivici je bilo teško pri duši. Vidio je, da se Renata nalazi u jednom od onih svojih nepodnošljivih štimunga, kad je zla, zagrižljiva, brutalna, kad sekira, tiranizira i ujeda poput razljućene tarantele. Poznaje on te njezine dispozicije i boji ih se. Obično je onda on žrtva, a da nije ni kriv ni dužan.
Jedamput se bila kapricirala, da ga osam dana ne će vidjeti ni s njim govoriti. I bilo je tako. On je dolazio k njima, a ona je ostajala zatvorena u svojoj sobi i izašla tek onda; kad bi on otišao.
Drugi su put sjedili kod kuće, sami u sumračju i nešto fantazirali. Najednom se njezino raspoloženje prevrnulo. Onako neočekivano, naprasito, bez ikakva vidljivog motiva, kao kad se na stolu prevali solnjača ili čaša s vinom. Na nesreću igrala se s nekakvom pletaćom iglom i nekoliko ga puta žestoko udarila njom. Činilo mu se, da ima na sebi sve rane sv. Sebastijana.
- Poludjela si! - rekao je on.
- Mrzim te! - siktala je ona kroz zube. - Mrzim cijeli svijet!
Pa i sada se Ivica bojao, da je opet ne uhvati njezin "trentun". Kadra je, da se digne i otiđe iz lokala. Ili da cijelo veče s njim ni riječi ne progovori.
Zato je razmišljao, kako da je udobrovolji i što jače kapacitira.
Usto je opazio, ne baš s potpunom, jasnom konstatacijom, nego s nekom sitnom podsvijesnom predodžbom, kako ona gleda tamo, na onu drugu stranu, na nekoga, bogzna koga. I htio je da zadrži za se njezin interes.
Konobar je opet došao i on naruči nešto s liste. Znao je, da je šampanjac skup i da boca košta nekoliko stotina dinara. Svejedno. Samo da Renata bude dobre volje. Ona zna biti tako veličanstveno dobre volje. Onda je ludo lijepa. Neodoljiva. Bogovski divna. Čovjek bi samo klečao pred njom i ljubio joj ruke i koljena.
Materi je bilo žao, što je Renata bila tako osorna s Ivicom, koji ih je doveo ovamo, gdje je sve tako skupo. Ona je znala, da je on dobio od oca ono nekoliko hiljadarki, pa će on sada taj novac, mjesto da uzme nešto za se, potrošiti tako ututanj samo da se oni zabave.
Pa reče Renati:
- Zašto bi se mladi svijet držao za ruku samo kod "Bednjanca"? Vidiš, i ono dvoje tamo...
- Ono je neka kokota, - odgovori resko Renata.
- Oprosti, - reče mati, - to je kći generalnog direktora...
- Dakle: generalna kokota! - prekine je Renata.
Atmosfera je među njima bila sparna i puna elektriciteta. Ivica je bio neprestano u strahu, da ne dođe do eksplozije. Nije se usudio da otvori usta.
Najedamput se Renata okrene k Ivici:
- Glupo je, što ne ćeš da naučiš plesati. Danas pleše svako! I starci. Ti nisi nikakav mladić. Ti si jednostavna šimla. Šimla iz Fužina.
Njezina braća prasnu u smijeh. I on se nasmiješio. Ali nije ništa rekao.
Na to ona prihvati malko blažim tonom:
- Misliš, valjda, da tvoj Andre Salmon ili Jean Cocteau ne plešu šimi u Parizu?
- Možda, - odgovori Ivica mirno. - Ja samo držim, da valja ipak imati za to neki elasticitet, koji ja nemam. Ja bih izgledao vrlo nezgrapno.
Ona se nagne kapriciozno k njemu hvatajući skoro svojim usnama njegovu ušnu školjku i prišapne mu toplim tonom:
- Jer ti si: šimla iz Fužina.
Ivica je bio sretan, kao da mu je rekla najnježniju riječ.
Pogleda je velikim somovskim očima, punima zahvalnosti. Ali ona je odmah okrenula svoje od njega i reče mlađem bratu:
- Idemo, Puba.
Puba se digao kao na komandu i sašao s njom u parket, među plesne parove.
Za čitavu glavu viši od sestre, odjeven po ondašnjoj modi, s kratkim i uskim kaputićem, u cow-boyskim pantalonama, dizao je i spuštao ramena i uvijao nogama, u čitavom tijelu savršeno treniran na ritam jazza. Renata je naslonila desni obraz na njegova prsa, spustila trepavice, a lijeva joj se ruka s intenzivno čivitnim venama i raširenim celuloidnim prstima upila u Pubina crna leđa kao mali ahtapod. Kad bi prošli mimo balustrade treće lože, onda bi se nešto otvorile njezine oči kao dvije čedne oštrigice, i ulovile onaj dugi pogled što se tamo iz lože razvlačio kao niti kakve alge.
Najedamput odmakne glavu i upita brata:
- Poznaš li onog gospodina u trećoj loži iza naše?
- To je direktor neke banke. Ne znam kako se zove. Onaj s njime je također direktor u Bankferajnu.
U taj su čas morali proći mimo njih. Renata ponovo pritisne glavu na Pubina prsa, da je na sljepočici osjećala njegove tvrde krliješi. Oštrigice se nešto razjapile i hvataju one alge od onuda.
Kad prođoše mimo, nadoda Puba:
- Taj ima para!
Renata stisne trepavice i pomisli na prostorije jedne banke, kako je to negdje vidjela, gdje se redaju velike čelične kase, smeđe i tamnozelene, s dvokrilnim vratima i masivnim kračunima, s različnim pretincima i pregradama. Unutra sve krcato banknota: i domaćih i tuđih. Snopovi dolara, funti, franaka. Među njima hitri prsti onog direktora.
Broje, broje, broje.
Sad su opet prošli mimo one lože, a direktor se uhvatio rukom za balustradu. Ona pogleda njegove prste. Dugi, punačni a na najmanjem se svjetluca briljant, krupan kao komadić sunca.
Puba reče:
- Šiber jedan odurni! kako je samo stavio u izlog svoj prsten.
Renata nije slušala, što Puba govori, ona je samo mislila, kako ta ruka svaki dan dira tolike milijone, kao slijepa, sa samim opipom raspoznaje, kakva je banknota pod njom, i kad zgrabi snop odmah zna koliko ih je zagrabio. Kako bi se ona dala milovati od takve ruke. Preko glave i preko leđa. Savijala bi se od draži kao mačka. I svjetlucala poput onoga mačjeg krzna, kad ga miluješ u mraku.
Puba opet progovori:
- Ivica je naručio šampanjca.
Ona se naglo okrene:
- Nije moguće! Idimo, da čujemo kako puca.
Renata je ispila čašu na dušak i u sekundu. S mahnitom pohlepom, kao da je na ona dva-tri prsta pića čekala godine i godine. I najzad ga dočekala.
Ivica je gledao njezin vrat, kako se miče pod naglim gutljajima i veselio se, što tako uživa. Tek kad je konobar opet napunio Renatinu čašu, prinese on svoju k njezinoj i reče:
- Na tvoju sreću!
Jedva je podigla čašu, vidje kako i onaj preko, onaj direktor, što svaki dan prevrće sa svojim prstima milijune, drži svoju pred usnama i podigne je malko preko njih, kao da joj nazdravlja.
Ona nehotice diže svoju polako, do nosa, gledajući kako izviru parnice s dna čaše na površinu, a onda je naglo prinese k ustima, baci kratki pogled onamo i zatvorivši oči ispije sve do posljednje kapi.
- Nemoj piti tako naglo, - reče mati.
- Nosit ćete me, ako se opijem, - odvrati Renata. - Ivica i onako uvijek fantazira, kako će me čitav život nositi na rukama.
- Renata, - reče Ivica s blagim ukorom.
- Al, dragi moj, to su ti nekakvi pretpotopni komplimenti. Danas se žene ne nose na rukama, nego voze u automobilima.
- Ona je već pijana, - nasmije se Puba.
Renata opet uzme čašu. Ivica je primi za ruku:
- Polako, - reče, - naškodit će ti.
Ona trgne ruku tako žestoko, da joj se prosuo šampanjac iz čaše. Sitne se kaplje zadržale na tankim dlačicama njezine nadlaktice. Ivica izvadi maramicu iz džepa, da obriše. Dok je on brisao, ona opazi, kako pred balustradom njihove lože stoji onaj direktor. Naklonio se i reče:
- Smijem li vas zamoliti za ovaj tango, gospođice?
Ona se sva zbuni, povuče k sebi ruku, koju je Ivica brisao, spremna da se digne.
Onaj se i predstavi, ali ona nije čula imena. Samo nešto kao -ić, ili -vić.
Kad se ono dvoje izgubilo među plesačima, upita mati:
- Tko je taj?
- Nekakav bankovni direktor, - reče Puba. - Često sjedi u Corsu.
- Kako smije pozivati na ples dame, koje ne poznaje? - uzbudi se Ivica.
- Pa vidiš, da smije, - ironično prihvati Šandor, drugi brat Renatin.
- Renata ga je mogla odbiti, - reče Puba.
- Pa naravno, - potvrdi Ivica. - Nije trebala da pleše.
- Nema smisla praviti takve stvari, - reče mati. - Ako se jedamput s nekim zapleše, to je potpuno irelevantno.
- I ja ću sada poći u onu ložu, gdje sjedi ona dama u crvenom sa starim gospodinom, pa ću s njom plesati, - reče Šandor i pođe tamo.
Crvena se dama ljubazno nasmiješi, pogleda starog gospodina, koji reče nešto Šandoru, i onaj otiđe nekom drugom društvu, odakle isprosi jednu drugu damu za ples.
Međutim je Ivica slijedio pogledom Renatu. Držala se prema svom plesaču, ne onako kao maloprije s Puhom, nego u nekoj distanci. Direktor ju je primio vrlo diskretno preko leđa i neprestano joj nešto govorio. Našto je ona dva-tri puta kratko reagirala. Inače kao da joj je sve svejedno, što govori.
To ga je malko primirilo.
Ali Renati nije bilo ništa svejedno. Ona je rado slušala, šta onaj govori. Ona je i plesala rado s njim. Osjećala je njegovu ruku na leđima i toplinu iz nje. A drugu na svojoj lijevoj ruci, i nju toplu.
- Kako se ono zovete? - rekla mu je odmah nakon prve dvije-tri replike. - Nisam čula, kad ste se predstavili.
- Anđelo Hervojić, - odgovori on gledajući je kroz spuštene trepavice. - Je li vam sad pravo?
- Potpuno, - reče ona, - sad znam, s kim plešem.
- Ono s vama je vaša majka? - upita on najedamput, - i oba brata. A onaj gospodin?
- Pogodite, - pogleda ga ona koketno.
- To nije teško. Vaš budući muž, - reče on.
- Nešto slično, - prihvati ona veselo.
- Kako to, nešto slično?
- Pa tako bi nešto moglo da bude.
- Zar nije sigurno?
- Bože moj, sigurno, - reče ona sa čudnim nekim izrazom. - Šta je na tom svijetu sigurno?
Muzika prestane. Renata primi svoga kavalira ispod ruke i upute se k njezinoj loži.
- Smijem li, gospođice, doći opet po vas?
- Zašto ne? - pogleda ga ona s modrim smiješkom. - Sad kad smo već stari znanci!
- Ja inače malo kada plešem. Ali večeras mi se pleše, - reče on.
- Pa ima ovdje dama na pretek! - obasu Hervojića još jedan talas modrog smiješka.
Uto su ušli u tijesni kuloar iza loža i zašutjeli, jer su morali ići jedno za drugim.
Pred ložom se rastanu.
Renata, malko zadihana, ispije ono, što je još bilo u njezinoj čaši. Onda reče Ivici, koji je spustio nos kao visibaba za sušna vremena:
- Vidiš, da znaš plesati, ne bi trebalo da plešem s drugima.
- I da znam, - reče Ivica rezignirano, - ti bi jednako plesala s drugima.
- Možda i ne bih, - odgovori ona, pa nadoda: - A možda i bih.
U loži s njima sjedila je još samo mati. Šandor i Puba nisu ni došli poslije plesa, nego su se negdje zadržavali malo s damama s kojima su dosada plesali, a malo i s drugima.
Kad je muzika opet počela, Hervojić se nije micao s mjesta. Pridružio im se nekakav mršavi gospodin s telećim očima, malim brčićima i zgusnutim crvenim usnama, koje su sličile na mali okrugli zreli padližančić. Renata ga je odnekud poznavala. Neki pjesnik, čula je za nj, ali nije čitala nijedne njegove pjesme. A vidjevala ga je često. I na ulici, i po kavanama i na utakmicama. Pa eto, izbio je i ovdje.
I srdila se na nj. Nije joj nikad bio simpatičan, jer je uvijek razdrečio svoje besmislene oči u nju, a u ovaj čas bio joj je simpatičan manje nego ikada. Zbog njega zacijelo Hervojić ne dolazi po nju. Razdebatirali se nešto. Hervojić neprestano diže i spušta nabore na čelu, a mali se padližančić oprezno zgušnjava, kao da ga je strah, da mu ne isprsnu koštice napolje.
Srdila se, dakle, pa nije više ni htjela gledati onamo. Pijuckala je svoj šampanjac, gledala preda se i slušala, što joj govori Ivica.
On je večeras tužan i jecav kao citra. A morao bi biti radostan. S tim zadnjim ispitom učinjen je posljednji korak. Profesorsko mu je mjesto obećano u Zagrebu. I s ocem je govorio. Od njega će dobiti sve, što im je potrebno za tri sobe. A možda nešto i za bračno putovanje. U posljednje mu vrijeme posao ide dobro.
Renata ga pogleda s komičnim izrazom:
- Šimla? - reče nasmijavši se.
- Jest, šimla! - odgovori on s turobnom kadencom.
Ona preleti okom po sali: oni tamo u trećoj loži neprestano debatiraju. A Ivica brebonji.
Tužan je, jer mu se čini, da ona ima svoje misli kojekuda, samo ne kod njega. Katkad mu izgleda, kao da joj je potpuno svejedno, je li on kraj nje ili nije. Sve kao što veli Francis Carco u onoj pjesmi, koju su nekidan čitali:

Vous n' aimez pas qui vous aime
Ni qui vous saurait aimer
Et ne donnez de vous-meme
Que ce que vous voulez donner.

On je govorio te stihove s neobičnom tugaljivošću. I začudo, ritam muzike slagao se s njihovim ritmom. Bio je ganut, i oči su mu bile pune vlažnih iskara.
I u Renati se nešto malo uzbibalo. Sitni, sitni talasi sentimenta. Bilo joj ga je žao u taj čas. Gotovo je htjela predložiti da odu odande.
Pogledavši njegove oči, vidjela je, kako su se neobično raširile, zagledale negdje iza nje i bile pune nevoljkosti i začuđenja. Ona se okrene. Pred ložom je stajao opet Hervojić.
U njoj se promijeni raspoloženje, kao kad se prevrne ruka. Izgledala je potpuno druga. Digla se i otišla, nasmijana kao kristal. Sva je svjetlucala od ritma.
- Vašem zaručniku kao da nije pravo, što sam dolazio po vas? - reče Hervojić poslije nekoliko taktova.
- Nemojte sada ništa govoriti, - reče ona. - Plešimo.
Ona je lagano naslonila glavu na njegovo rame i zatvorila oči. Njega je zasipavao miris njezine kose i dražuckao jedan drzovit čuperak po vilici. Da se samo malko okrene, dohvatio bi ga usnama. Već se malo ganuo vratom, ali muzika prestade abruptno, kako su onda obično svršavali plesni komadi. Bez korone. Bez zaokružena završetka.
Jedva su stali i počelo je opet. Šimi.
- Sad mogu govoriti? - upita Hervojić.
- Sad je svejedno. Šimi se pleše nogama.
- A tango?
- Srcem, - odgovori ona i oči joj se razrijediše u dva akvamarina.
Vidio ju je on nekoliko puta, na ulici, u kavani. Jedamput i u teatru. Sjedila je pred njim, u parketu, koso, pa je mogao vidjeti njezin profil. Ona ga nije nikad pogledala. Ni slučajno ni hotice.
Da je vidio njezine oči, zacijelo bi se bio za nju interesirao. Nešto je sasvim drugo kad se nekome vide oči. U njima je karakter i duh, a ne u nogama, ramenima ili liniji.
Ali sve to, što on govori, sada je potpuno suvišno. Zakasnio je. Bio je netko drugi, tko je prije njega bio tu. I on ne će da dira u ono, što je tuđe. Samo joj može reći, da mu je žao, što je sve to tuđe, a ne njegovo.
Renata je šutjela i slušala. Dirala ju je svaka riječ. Čula je svaku posebice i u svakoj posebice uživala. Pa čekala slijedeću. Čekala, da ona slijedeća nešto više kaže.
Ne što bi to bile neke neobične ili bogzna kako lijepe riječi. Naslušala se ona od Ivice fraza i izraza, kakvih ovaj zacijelo ne zna ni pomisliti, a kamo li složiti i reći. Pa jest, ne čita on ni Valerye ni Apollinairee, niti je ganut i trepetljiv kao ona šimla iz Fužine. Šta je njemu do lirike, koja šušti iz tankih sveščića! On sluša šuškanje novčanica i banknota. Razaznaje po njemu jesu li modre ili zelene, žute ili bijele. Jesu li dolari ili funte, franci ili dinari.
- To vam je, znate, moja sudbina, - odgovori on, - uvijek dolazim prekasno. Moja dva starija brata došla su na svijet davno prije mene i prispjela na vrijeme, da ih otac odgoji i iškola. Ja sam se rodio dvanaest godina nakon njih, upravo mjesec dana poslije očeve smrti. Za me nije bilo više ni pare.
- Vi ste onda Posthumus, - reče ona s gracioznom ironijom. - Angelus Posthumus.
Hervojić se nasmiješi:
- Zaista ste zgodni!
I ona se nasmiješi:
- Zaista?
On odgovori:
- Da, vrlo?
I stisne joj jedva primjetljivo ruku.

*

Jedno jutro, nekako oko deset sati, - pričala je dalje Giga, - uletjela je Renata ovamo k njoj, zaplakana, zajecana, zacenuta, prebita u laktovima i koljenima, u nemogućnosti da izusti ijednu riječ. S nekom hartijom u ruci.
Dugačko pismo, izmeljano i izgužvano, s vodenim mrljama i iškrabano tintom, krupnim slovima i nejednakim crtama. Sve pisano kao u žurbi, nervozi, u nekom mahnitanju i bezglavosti.
Piše joj stari Ličanin iz Fužina.
Riječi su bile još gore od izgleda one hartije. Krikovi, proklinjanja, psovke, grdnje, nakaznosti. To se ni čitati ne da, a kamo li da se pripovijeda. Iz svega onog užasa izbijala je još užasnija istina. Ni najstrašnija riječ nije dosizala do strahote one glavne i odlučne sadržine.
- "Ti, jedna ovakva i onakva", - piše Ivičin otac - "ubila si mi sina"...
- "Prokleta u srcu i u utrobi"...
- "Ti, šugava, otrovna, izbljuvana bagro, da bog da bila svačija, tko te god htio i najcrvljivijom parom platio -"
- "Rađala štenad i guštere, gadna sama sebi i rođenoj materi."
- "Pokrile te gnjusne rane i smradni čirovi i cijedio ti se vrijeđ iz prsiju mjesto materinjeg mlijeka -"
- "Da ga samo vidiš, kako visi na onoj grani, i plazi jezik za tobom, curetino iz jaruge, djevojčuro sa ceste -"
I još gore. I još strahovitije.
Ona, Giga, shvatila je odmah šta se dogodilo.
Renata, čija je familija bila u prijateljstvu s njezinom, bila je kod nje dva-tri puta poslije one večeri u "Maximu". Pričala je onda o poznanstvu s Hervojićem. Kako se poslije s njim sastala nekoliko puta, na malim šetnjama, u Tuškancu, oko Cmroka, do Žavera, kako su jedno popodne otišli na izlet u njegovu automobilu u Brežice i vratili se podvečer. Sve je to bilo kriomice. Niti je mati znala, ni bakica, ni braća, ni Ivica. Rekla je samo, da ide na tenis, a ostavila raket u nekoj trafici u Ilici.
Na tim sastancima, šetnjama i vozikanjima, iako to nije bilo ni tako često ni tako dugo, Renata je postupala prema određenom planu i potpuno zaludila trijeznog i ne baš vatrenog Posthumusa.
Kad ju je prviput poljubio, to je bilo na drugoj njihovoj šetnji, negdje gore iza Žavera, u jesenjoj atmosferi, s hrpama žutog lišća pod nogama i mlakim podnevnim suncem u prostorima, - rekla mu je, prisebna i neuzbuđena, kao da je zagrizla u kakav slatkiš:
- Vidite, ipak niste došli prekasno.
Posthumus je odgovorio:
- To znači, da bi vi pošli za me?
- Zašto ne? - reče ona. - Ako me baš hoćete, - i razlije na nj svoj akvamarinski smiješak, zelenkast i svijetao.

*

Anđelo Hervojić našao se odmah poslije rata u Zagrebu s nešto novaca, dobivenih u Beču u nekim špekulacijama, gdje je bio provijantski rezervni časnik. Sakupio je masu austrijskih kruna, koje su tamo malo vrijedile, ali mu je uspjelo, da ih na vrijeme dade žigosati i pretvoriti u jugoslavenski novac. Nastavio je onda sličnu igru s dolarima, koji su rapidno rasli, i kad su došli do vrhunca, izmijenjeni u slabu jugoslavensku valutu, iznosili su naoko velike svote, koje na svjetskom novčanom tržištu nisu značile mnogo, ali u Zagrebu su bile od velike vrijednosti.
Iako je Hervojić bio dijete bolje zagrebačke kuće, a to vrijedi koliko i dobro odgojen čovjek, lijepih manira, s mnogo smisla za društvenost, zadovoljan malim, ne bogzna kako proračunan niti osobito promućuran, bilo je ipak u njemu nešto praktičnog i pozitivnog duha.
Samac u svijetu, bez obveza, bez posebnih zahtjeva, uravnotežen, solidan, indiferentan prema ženama i piću, nije čekao da se snađe u kaosu poslije rata. Vidio je odmah, da u taj čas valja nešto poduzeti i raditi. I to brzo raditi i ne dugo premišljati. Takvo vrijeme, kao što je bilo onda, ne može zacijelo dugo potrajati. U Zagrebu, kao i drugdje u većim gradovima, otvarale se bezbrojne male banke, mjenjačnice, zalagaonice. Neko je imao nekoliko stotina dolara, iznajmio malen lokal, kupio dvije vertajmerice, stavio u izlog nekoliko zdjelica i desetak zlatnih i pedesetak srebrnih moneta, poredao oko njih nekoliko stranih banknota, pribio nad ulazom cimer "Banka i mjenjačnica" a uz ulaz staklenu ploču sa zlatnim natpisom u svjetskim jezicima "Bureau de Change, "Cambio Valute", "Wechselstube", "Exchange Office" - i gotovo.
Pare su dolazile i odlazile, mijenjale se, prodavale, izvrtale, prevrtale, sakupljale, rasle, rađale jedna drugu, rađale jedna deset, deset stotinu, stotina hiljadu, u jednu riječ legle se, kotile i izbacivale kao kunići, kao štakori, kao stjenice, da ih više nije bilo moguće ni pobrojati.
A šta bi ih tko i brojio, kad možeš od njih uzeti i trošiti koliko god hoćeš, a one su uvijek tu, neumanjive, nepotrošive, neiscrpive!
Sve možeš imati, što ti srce zaželi: kuću u Gundulićevoj ulici, vilu u Tuškancu, perzijske ćilime, metrese, konje, putovanja u vlastitim automobilima ili ekspresima, odsijedanje u Danijelima, Ritzovima ili Adlonima, pojesti šta hoćeš, popiti šta možeš, pušiš iz zlatnih doza, srčeš kavu iz Wegwooda, spavaš u svilenim pijamama i služi te onaj isti lakaj, koji je nekad služio erchercoga Fridriha.
Takvu jednu bančicu u velikoj prometnoj ulici, u jednom dvorištu, otvorio je i Anđelo Hervojić. U društvu s nekim židovom, koji je, odmah nakon sloma Austrije došao na sjajnu misao, da udesi nekakvu ambulantnu mjenjačnicu u Špiljama, gdje je ispočetka bila pogranična stanica između Austrije i Jugoslavije. Složiše se oni, uložiše svoje pare u taj bankovni konkubinat, okrstiše ga "Centralnom Internacionalnom Bankom", a pare se legle i kotile i kupile, kao da im nigdje nije dobro nego kod njih. U malo vremena kupio je Hervojić sebi vilu, držao automobil, koji je vozio s plemenitim elanom, ne doduše kakav erchercogski lakaj, nego jedan autentični ruski grof, koji mu je ujedno bio i pazikuća, ili kako ga je on, iz nekog "noblesse obligea", nazivao: majordomus.
kad je Anđelo Posthumus vidio u "Maximu" Renatu, odmah je pomislio, kako bi s njom oživjela njegova pusta kućica, a rijetke ruže u njegovu malom perivoju našle svrhu svoga življenja, dok bi dekorativni ruski grof s još plemenitijim elanom šofirao zagrebačkim ulicama, kad bi u automobilu sjedila zlatna Renata de Wrabetz.
Renata pak, sa svoje strane, nije se dugo premišljavala, da pođe za nj, niti se itko u njezinoj porodici tome protivio. Pa valjda će radije uzeti jednog bankara, s vilom i automobilom, nego sina fužinskog trgovčića šimlom, neznatnog suplenta, koji je s njom pio šampanjac na dan svoje promocije, a onda možda opet kad budu slavili srebrni pir.
Jedina je bakica govorila, neka toga ne čini. Više vrijedi ljubav, nego sve bogatstvo svijeta. Više vrijedi čovjek, komu nije ideal novac, nego mala sreća među svoja mirna četiri zida, i tako dalje i tako dalje.
Ali bakica nije mogla ni svršiti svoga sentimentalnog dijaloga, jer je izazvala sveopći protest u familiji. I tati i mami je imponirao auto, Šandor je očekivao mjesto u "Centralnoj Internacionalnoj Banci", a Puba će napokon dobiti nekoga, koga će moći napumpati i za koju hiljadarku, a ne za nekoliko dinarčića, koje mu je Ivica milostivo i u nepovrat posuđivao.
Tata je govorio bakici:
- Uzevši stvar s idealnog stajališta, ti, mamice, imaš pravo. Ni ja nisam gledao na bogatstvo, kad sam ženio tvoju kćer. I ja sam onda bio suplent, isto kao i Ivica. Ali danas su druga vremena.
Bakica odgovori:
- Za takve stvari vremena su uvijek ista. Ja vidim, da se mlađi svijet danas isto onako voli kao i nekada. I onda je bilo djevojaka, koje su gledale samo na bogatstvo. Ali moja kći ne bi ostavila svoga zaručnika, pa da je došao po nju grof Kulmer ili grof Pejačević.
Mamica joj upadne u riječ:
- To misliš ti!
Tata usklikne:
- Hvala na komplimentu!
A Renata prihvati:
- Kad nisu dolazili po nju.
Šandor se pridruži:
- Onda je profesor bio partija.
Usred te diskusije došao je Ivica. S nekoliko ruža u ruci za Renatu.
Atmosfera je bila vrlo neugodna i potištena. Nitko nije bio kadar da smogne srdačnosti, kojom bi pozdravio došljaka. Kao da je ušao kakav gubavac.
Renata je primila ruže, pomirisala ih, rekla: kako su lijepe! i polegla ih na klavir. Stari je profesor izvadio uru i opazio, kako će ga već čekati đaci u seminaru. Sinovi su izmakli svaki na svoju stranu, a mati se utoliko snašla, što se sjetila, da Ivica, kad god popodne dođe k njima, dobije bijelu kavu.
- Pa reče:
- Danas imamo izvrstan kuglof, - i izađe.
- A ja ću u kino, - reče bakica, - u "Apolu" je Asta Nilsen.
Dok je Ivica pio kavu i cupkao cvebe iz kuglofa, reče mu Renata:
- Izađimo, Ivica.
- Kuda? - upita on malko začuđen, jer mu se nije odmah izlazilo, kad je vidio, da bi mogli, sami i nesmetani, ostati kod kuće. Pogotovo jer je u posljednje vrijeme tako malo bio s njom zajedno.
- Prošetat ćemo malo oko Cmroka. Imam da ti kažem nešto.
Ona je htjela da budu negdje vani, samo da je on ne bi milovao ili kad mu reče ono, što je odlučila, da ne počne sa suvišnim raspravljanjem i moljakanjem. Hervojiću je obećala, da će te sedmice biti sve riješeno.
Ivica je imao neko sitno i podsvijesno predosjećanje da će mu ta šetnja oko Cmroka donijeti nešto neugodno. Nije, naravno, ni izdaleka slutio, da bi to moglo biti tako katastrofalno. Ali je mislio, da ona i njezini žele odgoditi njihovo vjenčanje iz bilo kojih razloga. Ili što drugo, bog bi ga znao što. Mučilo ga je već nekoliko dana Renatino držanje. U posljednje vrijeme kao da je izbjegavala da ostane s njime nasamu. Čitava popodneva tenis, pa tenis, a onda kod kuće obiteljske večeri, gdje je sa starim profesorom morao igrati piket ili slušati bakicu, kako pripovijeda o Asti Nilsen i Gunaar Tolnaesu, ili Pubu, koji hvalisavo servira svoje hohštaplerije.
Jednom je otišao do tenisa, jer je ona rekla, da je tamo, ali je na svoje veliko začuđenje nije našao. Nije je našao ni kod kuće. To je bilo onda, kad se s Posthumusom odvezla u Brežice. Kad se vratila, svi su već bili kod kuće i večerali.
Ona je pričala, kako je srela Gigu, pa su otišle da gledaju neki starinski mebl. Prekrasne stvari. Tabernakl jedan marijaterezijanski, divota. Sa stotine tajnih pretinaca. Dva sata su samo pregledavale te pretince. I ona bi htjela imati nešto takvo. Ali, naravno, njezin će mebl biti nekakav banalni fabrički bestilni produkt, sobe će biti bez intimnosti i topline kao u hotelu.
I brbljala je, brbljala, nadovezivala ono na ovo, ovo na ono, nizala laž na laž, sve dok nije zašla tako daleko, da se glavno potpuno zaboravilo.
Kad su se, dakle, uspinjali onom uzbrežicom kraj Miletićeve vile u Jurjevskoj ulici, govoreći dotada o indiferentnim stvarima, upita je iznenada Ivica:
- Htjela si mi nešto reći?
- Kad bi mogli negdje sjesti, - odgovori ona. - Možda tamo na groblju. Bit će kakva nezauzeta klupa.
Dan je bio sunčan i bez vjetra, a jesenji zrak suh i topao. Na groblju je bilo dosta svijeta. Jedna je klupa bila slobodna, ali na susjednoj je netko sjedio, pa se tu nije moglo razgovarati.
- Pođimo radije u onu malu gostionicu, gdje smo jednom proljetos bili, - predloži on.
- "K staroj uri"? Imaš pravo, - reče Renata. - Sada, možda, nema nikoga tamo.
Uistinu, u maloj sobi sprijeda nije bilo nikoga. Sjeli su jedno do drugoga. Ivica je uzeo njezinu ruku i pomilovao je svojim obrazom. Ona je gledala preda se i nije otimala ruke.
Uto uđe gostioničarka, neko bijedno stvorenje, jektičavo, alkoholizirano, s krvavim, umornim očima i zapita ih potrtim, dubokim glasom šta žele.
Kad im je donijela, što su naručili, navije orkestrion, što je tu stajao i izađe. Orkestrion zasvira bučnim štropotom poznati Straussov valcer. Raspoloženje je u njima i oko njih bilo u taj čas vrlo jadno i sumorno.
Onaj mali lokal, pun zadaha od vlage, ohlađenog duhanskog mirisa, pljesniva kruha i prolivena vina, s golim prostim stolovima, s naherenom zahrđalom gvozdenom peći, malim uskim prozorima, preko kojih vise kratke, bijele zavjese, sve iskaljane od muha, onda pred njima dva špricera u prostim čašama, sad još taj jecavi valcer, a iza svega toga neugodni razgovor, koji tek ima da počne: sve ih je to gušilo, stiskalo, davilo, ganjivalo. Ostalo je neko vrijeme oboje mirno i bez riječi, bez pogleda, blijedo, kao dvoje optuženih, kad prije rasprave čekaju na suca. Renata, naslonjena glavom na zid, držeći bradicu u vis, obujmila je sklopljenim rukama koljeno, koje dopire do stolnoga ruba. Ivica je ispružio obje ruke na sto, držeći u jednoj čačkalicu, kojom je besvijesno čeprkao po stolnim pukotinama buljeći preda se, i to baš u onu čašu pred njim, u kojoj vriju sodine bubuljice.
Iznenada savije Renata laktove na sto, spusti na njih glavu i žestoko zajeca. Ramena i leđa su joj odskakivala u naglim trzajima, a na sljepočicama, koje su se jedine vidjele od sakrivena lica, nabrekle su, žile i crvenila se koža.
Ivica se prestraši i pokušavajući da joj uspravi glavu reče:
- Renata, šta ti je? Renata.
Ona ispočetka nije htjela pokazati lice. Grčevito ga je pritiskivala na lakat i trgala se snažnim i glasnim jecajima. Napokon Ivici uspije, da joj digne glavu. Plač joj je smočio lice i napravio na njemu čitave mrlje. Jedna joj se suza spustila do ruba gornje usnice i visjela nad njom.
On je samo ponavljao, brišući joj rupcem lice:
- Što ti je? Što se dogodilo? Govori!
Uto prestane orkestrion.
- Ivica, izusti ona prekinuta od jecaja.
- Govori, - primi je on za ruku i približi svoja usta njezinu licu.
- Ivica! Obećaj mi, da se ne ćeš srditi na me. Ja sam te uvijek voljela! I voljet ću te uvijek. Ali uzeti se ne možemo.
- Zašto? Zašto?
Kad ona nije odgovarala, nego samo plakala, s novim gustim suzama i naglim jecajima, on se digne, uhvati je za rame turivši joj sve nokte u meso, da je kriknula od boli:
- Govori već jednom, - sikne joj u lice. Kroz stisnute zube poprsnuvši je kapljicama gorke pljuvačke, što mu se pjenila na ustima.
- Mi se moramo rastati, - reče ona s odlučnim naporom. - Ne smijemo se više vidjeti.
- Renata, šta govoriš, je li to ti govoriš? - bulaznio je, kao da joj ne vjeruje, kao da mu se čini nemoguće, da bi to ona mogla reći.
Onda i ne dočekavši njezina odgovora, uhvati je za oba ramena i tresne njom:
- Zadavit ću te, ako to rečeš još jedamput.
Ona ga sada pogleda potpuno mirnim, mutnim pogledom.
- To ne bi koristilo ništa, Ivice.
- Voliš li drugoga? - reče on, kao da rezignira i spusti skrštene ruke niz tijelo.
Ona okrene glavu preda se i reče skoro šaptom:
- Pa to je potpuno svejedno.
Ivica se ne makne. Iz njezina je glasa osjetio, da je u svojim odlukama čvrsta i da bi uzalud bio svaki pokušaj htjeti je maknuti od njih. U onoj je frazi ležalo mnogo krutosti, neslomljivosti i one čudne energije, koju žene pokazuju u časovima, kad hoće i žele prekinuti s jednim muškarcem.
Bespomoćan, raspustivši svoje stisnute šake, čekao je još nekoliko sekunda, da se možda maknu njezina ukrućena usta ili smekša ukočeni, bezosjećajni, slijepi njezin pogled, na kome više nije bilo ni traga suzama.
Ona je ostala hladna i nepomična kao kip.
Bilo je potpuno jasno, da je prestala da živi za nj. Izašla je iz svega, što ima i malo odnosa s njim. U njoj više nema ni jedan atom njega. Tuđ joj je kao najudaljeniji tuđinac, kao da nije tu na istoj zemlji s njom jedva pola metra daleko od nje, nego negdje na polima i ekvatorima bogzna kakvih drugih zvijezda i nedostiživih planeta.
Napokon se zaljulja, kao da koleba između dvije odluke, trgne se naglo, definitivnom jednom gestom i velikim koracima izleti napolje.
Renata nije ni pogledala za njim. Kad joj se pričinilo, da se njegov korak potpuno izgubio, uspravi se i zagrabi duboko daha.
Kao da joj je odlanulo.
U to uđe jektičava pijana gostioničarka s izgriženim i zabaljenim čikom u ruci. Kad vidje Renatu samu, s nabreklim očima od plača, a na stolu ona dva netaknuta špricera, reče:
- Sve smo mi jednako glupe, gospodična! Plačemo za njima, a oni nisu vrijedni ni ono malo soli, što ima u jednoj našoj suzi!
Poslije dva-tri dana stiglo je iz Fužina ono pismo, s kojim je Renata došla k njoj, Gigi, poražena, skršena, kao da je svaka riječ staroga Ličanina bila komad teške mazije, koji ju je pogodio u glavu.
- Ja sam ga ubila! Ja sam ga ubila! - govorila je obezumljena slušajući neprestano, kako joj kroz uši i mozak zviždi onaj orkan mržnje i fijuče onaj tajfun prokletstva Ivičina oca.
Klečala je pred Gigom i držala svoju zaplakanu glavu na njezinim koljenima:
- Što ću sad? - pitala je. - Što ću sad?
Giga joj je makinalnom gestom milovala glavu, ali nije nimalo suosjećala s njom. Renata je za nju bila tipična trivijalna, površna, tašta ženkica s jakim spekulativnim dispozicijama, potpuno nepristupna jačim duševnim emocijama. Bila je uvjerena, da je i to Renatino uzbuđenje bilo više izazvano strahom od skandala, koji bi mogao pokolebati odluke Anđela Hervojića i poremetiti njezine planove, nego iskreni duševni potres, kakav bi u svakom imalo boljem srcu morala izazvati tragedija ljubavi i smrti, koju je tako veličanstveno odigrao onaj kruti lički momak.
Giga je bila potpuno na Ivičinoj strani. Ona je prije nekoliko puta govorila s njim i svaki put ga je neizmjerno žalila, što je sve ono silno bogatstvo svoga osjećanja ulagao u jedan tako bezvrijedan objekt, kao što je Renata. Prispodabljala ga s onim neumornim, neustrašivim kopačima blaga, koji potroše i posljednji novac i svoj jedini život, da dođu do dragocjenih polja, a kad su ih našli i dobili, nema nigdje ni jednog dijamanta. Sve dezolantna pustoš. Pržina, voda, praznoća.
Potresena besmislenom njegovom žrtvom ona se neprestano pitala, čim je taj modni bešćutni maneken zavrijedio da doživi nešto takvo, što će za njezin život važiti samo kao jedan senzacionalni i dekorativni momenat, jednako kao kakav novi ogrtač ili šešir, dok bi to nekoj drugoj ženi dalo sadržinu čitava života.
Pa kad je Renata opet podigla prema njoj zaplakano lice i zavapila:
- Giga, pomozi mi. Ubit ću se! - ona joj je odgovorila:
- Umiri se. Mene nije strah, da ćeš se ti ubiti. Niti tebi treba ičije pomoći. Ti ćeš sve to savršeno spretno udesiti i još savršenije zaboraviti.
- I ja ću se ubiti! I ja ću se ubiti! - ponavljala je Renata.
Gigi je već bilo dosta. Digla se, prošetala gore-dolje po sobi i rekla sa srditim prezirom:
- Draga moja, ne vjerujem, da si imala namjeru, da mene izabereš kao svjedoka, koji će pred svakim i svagdje posvjedočiti, kako si bila bezgranično nesretna, kad si doznala, šta se s Ivicom dogodilo. Možda samo kušaš samu sebe uvjeriti, da je to tako, jer znaš, da bi trebalo da bude tako. Ali ja ti svjetujem, otiđi nekamo iz Zagreba na nekoliko nedjelja, nek se sve to malko utiša i zaboravi.
Renata je slijedila Gigine konstatacije i odobravala ih u sebi. Jest, to će i učiniti. Zavući se nekamo, ne čuti i ne vidjeti ništa i nikoga, dok se sve ne zaboravi.
Onda se sjeti Hervojića i spontano, bez ikakva premišljanja reče:
- A Anđelo?
Giga je očekivala to pitanje. Znala je, da je Renata, usprkos jakog poremećenja i uzbuđenja, koje je u njoj izazvala vijest o Ivičinu samoubijstvu, u svojoj nutrini nosila samo jednu brigu: šta će Hervojić na sve to i ne će li taj slučaj dovesti u opasnost njihov odnos? Zato reče:
- Nek te nije strah za njega. Muškarci su savršeni idioti. Žena, za koju se netko ubio, ima za njih još više čara i privlačnosti, nego inače. Ne bih se čudila, da sada dobiješ još nekoliko ženidbenih ponuda. S toga gledišta budi potpuno mirna. Za nekoliko mjeseci ti si žena Anđela Hervojića i jedna od najinteresantnijih figura zagrebačkoga društva.

*

I bilo je tako, kako je prorekla Giga.
Svijet je živo komentirao Ivičinu katastrofu. Zagreb je bio ogorčen. Novine su donijele velike članke s debelim naslovima, pune aluzija. Jedne su pače intervjuirale Ivičina oca, koji je u svome očaju govorio sve, što je znao i mislio. Reporteru je uspjelo fotografirati samoubojicu pod drvetom, na kome se objesio.
Renata je već drugi dan otputovala u Sloveniju, gdje je ostala u samoći nekoga malog mjesta nekoliko mjeseci. Poslije tih nekoliko mjeseci one iste novine, koje su u svoje doba publicirale sliku mrtvog Ivice, donijele su sada vijest o vjenčanju Anđela Hervojića i Renate s njezinom slikom i krupnim naslovom:
"Vjenčanje zagrebačke ljepotice Renate pl. Wrabetz s bankarom i finansijerom Anđelom Hervojićem".

*

Renata je u svom mladom braku bila zadovoljna. Snašla se u obilju i bogatstvu kao novorođenče u svojoj zipci. Vodila je udoban i ugodan život zadovoljavajući svim kaprisama, koje može da ima razmažena, elegantna, lijepa mlada dama, koja ne mora računati sa svakom parom. Ne može se reći, da je bila pretjerano raskošna i bezumno rastrošna ni da je voljela kakve smiješne ekstravagancije bilo u modi, bilo u društvenom općenju, bilo u načinu života. Gdje god se pokazala, uvijek je bio njezin lični šarm, njezin ukus i ona neka rafinirana suzdržljivost, što ju je isticala među drugima. Neafektirana u govoru, diskretna u načinu općenja, srdačna, ali nikad previše pristupna ili pretjerano iskrena, lišena svih temperamentnih gradacija, ograđena uvijek nekom hladnom otmjenošću, privlačila je na se interes mnogih obožavatelja, koji su uzaludno pokušavali da joj se približe ili je osvoje.
Ovdje ne računa jedan ili drugi mali flirt, koji bi trajao dok traje jedna zabava, ples ili diner, i koji bi se izrazio u skladnoj igri riječi, pogleda ili nedužnih koketerija. I ništa više.
Renata je bila odveć uravnotežena i proračunana, da bi se upustila u kakav intenzivniji odnos. Prije svega nije imala potrebe ni za kakvim osjećajnim uzbuđenjima, a nije, izgleda, ni bila kadra, da ih osjeti; drugo, bilo joj je uz njezina muža dobro, nije imala nikad neispunjenih želja ni neuslišanih molba, i znala je da bi radi kakve nesmotrenosti samo izgubila, a ništa dobila. Jer za nju svi nemiri srca nisu vrijedili ni jednu šetnju oko Cmroka u vlastitom automobilu, ni jedno jutarnje kupanje u raskošnoj njezinoj kupaoni. Dokle god sve to ima i uživa, kakva smisla ima komplicirati život, koji može da bude tako savršeno lijep i jednostavan.
Hervojić je volio solidni mir i jednostavnu harmoniju svoga braka. Niti je više trebao niti je više tražio od onoga, što mu je bila Renata.
Kad je dolazio s posla, koji nije bio bez napora i koji se sve više komplicirao, nalazio je kod kuće zadovoljstva i odmora. Renata je bila uvijek jednako prijazna, usrdna, bez mušica, bez migrena, bez kerefeka, zahvalna za najmanju sitnicu, doduše bez velike topline, bez entuzijazma, bez vibracije.
On se onda počeo baviti velikim planovima, osnivanjem industrijskih poduzeća, financiranjem drugih, koja su zapala u krizu zbog pomanjkanja sredstava i različnim drugim zamašitim spekulacijama. Do kasno u noć znao joj je o tome govoriti obrađujući i usavršavajući pred njom svoje planove, izvodeći i dokazujući joj probiti iz svega toga s tolikom logikom i jasnoćom, da je ona vidjela, kako se te njegove osnove pretvaraju u velike pothvate, koji će mu pribaviti ne samo silne dobitke, nego ugled i odlučan položaj u privrednim krugovima države.
Ali vrijeme, u kome je radio i snovao Anđelo Hervojić i njemu slični, nije imalo logike, nije marilo za dosljednost, niti je uvijek izbacivalo izračunane količnike. Kad je htjelo, onda je podesetostručilo šanse, a drugda opet postostručilo zapreke. Nekome je ispunilo rezultate preko očekivanja, drugome opet podbacilo ispod minimuma mogućnosti. Vrijeme kontradikcije, kontrasta, apsurda, paradoksa u osjećajima, u srcima, u umjetnosti, kao i u poslovima, računima, politici i u svemu, za što se čovjek onda borio, zalagao, mučio i stradao.
Takav je bio i slučaj Anđela Hervojića.
Dok je bio mali bankar i mjenjač u onom dvorištu u Ilici i zajedno s onim neuglednim židovom, koji nije htio prati ruku, nego samo u jutro, kad je ustao, jer je držao, da novci lete na ruke, zaprljane od novaca, dotle je bilo dobro.
Ali kad se odijelio od svoga kompanjona i otvorio pristojnu bankarsku radnju na jednom velikom trgu, sa safeima, čekaonicama, odjelima, salonima, započeo s velikim planovima, zagrabio u orijaška poduzeća, razgranio mreže svojih interesa na daleko i široko, onda ga je sreća napustila. Kao da ga više ne poznaje, kao da on nije više onaj isti.
Za kratko je vrijeme debakl bio tu. Jedno za drugim propadala su poduzeća. Jedno je htjelo spasavati drugo, ali događalo se obratno: jedno je upropaštavalo drugo. Nespretni plivači, koji su htjeli spasavati utopljenike, pa se i sami utopili.
Anđelo Hervojić nije stigao da išta sačuva. Svagdje je došao prekasno.
Angelus Posthumus.
Napokon se bacio na ono posljednje, što pošten čovjek hoće da spasi u takvoj situaciji: htio je spasiti svoje dobro ime. Sve je dao za taj jedan fantom, do koga se u ono vrijeme nije mnogo držalo, žrtvovao i posljednju paru, lišio i sebe i ženu sutrašnjega hljeba i potrebnog krova.
Sve je propalo. Ime je ostalo. S poštenim imenom može se uvijek nešto početi.
Renata je financijalnu katastrofu svoga muža smatrala kao ličnu uvredu s njegove strane. Pretvorila se potpuno u divlju zvijer. Sve je u njoj bilo samo bijes, mržnja i bezgranično gađenje nad tim čovjekom, koji se sakrivao iza kojekakvih fraza, do kojih ionako nitko ne drži. Šta će ime onome, koji nema ništa? Koji nema ni kućnih vrata, da ga na njih pribije? Koje će i onako morati izgubiti, jer sutra valja jesti, jer se mora živjeti.
Sva sreća, što mu nije dala ono malo dragocjenosti, što ih je dobila od njega i koje će joj poslužiti u prvim danima nevolje.
Otac joj je umro, mati kukavna penzionerka, braća neopskrbljena s velikim zahtjevima.
Kud će ona? Što će ona?
I sve to njoj, koja mu je žrtvovala svoju veliku ljubav, koja je zbog njega naprtila na svoju savjest neoprostiv zločin, uništila čovjeka, koji je znao umrijeti radi nje, kao što bi bio za nju i živio.
U njega se trebao ugledati.
Hervojić je doživljavao, slušajući predbacivanja svoje žene, svoj posljednji poraz. Nije nalazio riječi ni da se brani, ni da se zgraža.
Kad se onog dana rastajao od svojih činovnika, od kojih su mnogi također stradali zbog njegovih spekulacija, izgubili svoje prištednje i svoja namještenja, nijedan mu nije predbacio ni sitnim migom oka. Svi su se izredali rukujući se s njime, žalili ga i žalili za njim, iskreno i bez ikakve žalbe.
Samo ona, Renata, kao da je najtuđa, usteže svoju ruku i ne pruža mu je u nesreći.
Jest, ona ima pravo. Trebao se ugledati u Ivicu.
Ne bi bar to doživio.

*

Prije neg je počela rasprodaja pokućstva u Hervojićevoj vili, otišla je Renata svojoj materi. Nije htjela, da se zavuče u onaj stan od jedne sobice, koju je iznajmio njezin muž, da ima bar krov nad glavom.
- Ostavio si me bez svega, pa sad bi htio da živim i bez zraka, - rekla mu je, kad je predala svoje kofere i kutije služniku.
Poslije toga prošlo je nekoliko mjeseci i nisu se ni jedamput vidjeli ni pitali jedno za drugo. On se prevrtao, probijao i tražio, gdje bi nešto našao i namjestio se i zasluživao, uvijek s mišlju, da je obezbijedi i umiri, pa makar se i ne htjela više vraćati k njemu. Koliko god ga je njezina brutalnost pogodila i njezin bezgranični egoizam ogorčao, ipak je imao u sebi osjećaj neke krivnje prema njoj. Jest, pogriješio je, što je držao, da je ona s njim jedno isto. Što je mislio, da njoj može biti samo onda dobro, kad je i njemu dobro. Što je u svemu i za sve imao skrupule, samo ne radi nje. Jest, ona možda ima pravo.
Svaki i najotrcaniji židov, govorila je, misli na svoju porodicu, prepiše na ženu bilo šta, računa s katastrofama i neuspjesima, a on s iskusnim znanjem, kako se to već događa u smionim pothvatima, on koji zna, da uvijek dolazi prekasno, on, Angelus Posthumus, ide kao slijepac po zemlji i razbija ne samo svoju, nego i njezinu glavu o prvi zid.
Ali s druge strane, mislio je, da se na vrijeme pobrinuo da opskrbi ženu, bio bi opskrbio i sebe. Imao bi i on uz nju nešto krova i neporemećeno življenje. A on nije htio imati ništa, jer je imao obveza, koje je trebalo podmiriti. Da je znao, da će Renata tako odjelito od njega misliti na se i na svoj život, da je ikada mogao i pomisliti, da će mu ona u času svih tih poteškoća prikazati račune i mjenice mjesto solidarnosti i ljubavi, bio bi joj već davno osigurao življenje, ali bi otišao od nje, da ne uživa ono, što nije njegovo. Vratio bi se k njoj, kad više ne bi bio prosjak.
I sada on pomišlja na takav izlaz. Raditi i steći, pa ako hoće, nek pođe opet s njim. Al onda bi sve to drukčije udesio.
Ona je ispočetka živjela povučeno, kod matere, nije zalazila nikamo. Tako neugodno nije joj bilo pri duši ni onda, kad je čitav svijet upirao prstom na nju zbog Ivičina samoubijstva.
Poslije je zalazila katkad kojoj prijateljici, zavirila u kakav konditoraj ili otpratila bakicu u kino.
Napokon je Anđelo našao jedan trag, koji bi ga mogao dovesti do zaslužbe. Veza, koju je podržavao, Dok je imao svoje poduzeće, dala bi se možda kako iskoristiti.
Imao je on tih veza i u inozemstvu, gdje se doduše znalo za njegov slom, ali znalo se ujedno, kako je on iz tog sloma izašao čist i neokaljan.
I spremao se, da pođe u Njemačku, u Berlin.
Prije odlaska htio je još jedamput govoriti s Renatom. Onako mirno, bez ikakvih predbacivanja, bez srdžbe i mržnje. Jedamput, pa makar to bio i posljednji put. Da se fiksira njihov odnos. Da se preispitaju mogućnosti. Da se pripravi sve za budućnost, u ovoj ili onoj eventualnosti. Ili s njim ili bez njega, on zna što joj je dužan.
Ona je zaželjela, da se nađu u "Maximu".
Koliko god ga je to začudilo, nije htio da se s njom nagađa, samo je odgovorio, da dođe.
Činilo mu se još, da ima u tom njezinu zahtjevu i nešto nježnosti, možda i jedan mig, da će se sporazumjeti. Mislio je: tamo su se prvi put vidjeli i upoznali, pa možda se u njoj probudila želja za obnovljenjem. I pošao je tamo skoro radostan.
Uz jedan maleni stolić, u sakrivenu kutu, sjedili su jedno prema drugom Anđelo i Renata u "Maximu".
- Htjela sam, da se rastanemo ovdje, gdje smo se nekad i sastali, - reče ona hladno i poslovno.
- Hvala ti! - reče on ganut.
- Da se rastanemo kao prijatelji, - naglasi ona nešto jače, ali bez osjećaja.
On je nervozno vrtio prstima čašu sa šampanjcem i gledajući preda se nije odgovarao. Ona je čekala, da on počne i gledala nehajno parove, što plešu dolje u dvorani.
Iznenada on diže čašu, prigne se malo prema njoj i pogleda je pogledom punim dobrote:
- Na trajno prijateljstvo!
Njezin se pogled sretne s njegovim, ali ona ga brzo spusti na rub svoje čaše, kucne se s njim i ne reče ništa.
Dok su pili, njegove su oči bile uprte u nju, a njezine su vjeđe bile spuštene, skoro zatvorene.
- Htio bih znati, - započne on plaho, kao da se boji njezina odgovora, - htio bih znati, kako ti sebi zamišljaš život koji dolazi?
Ona je imala u zjenama neke odbljeske, u kojima je bilo prezira i sažaljenja u isti mah. I nije odgovorila.
- Valja da me razumiješ, - nastavi on nakon kratke pauze. - To je za mene vrlo važno. Ja mislim opet početi sve iznova. Mogu i uspjeti.
- Možeš i propasti, - prekine ga ona s perfidnim sarkazmom.
- Točno, - potvrdi on. - Mogu i propasti. I u jednom i u drugom slučaju moram znati, koliko mogu računati na tebe.
- Ja ne ću da živim u siromaštvu, - reče ona kruto, kao da diktira zakon.
- Svi mi to ne ćemo, draga Renata, - prihvati on, kao da se žali na sudbinu, koja im je bila tako nepoćudna. - Ali to ne ovisi uvijek o nama. Samo: kud bi došao svijet, kad bi se ljudi, koji su vezani jedno uz drugo, zbog siromaštva ostavljali i rastavljali? Kad bi se samo onda voljeli kad imaju, a mrzili kad nemaju?
- Šta hoćeš, dakle, od mene? - upita ga ona donekle dosađena njegovim filozofiranjem.
- Ja odlazim sutra na put. Da tražim nove mogućnosti. Neke izglede imam, onako nešto neodređeno, što još nema nikakvih kontura. Jedno je stalno, da ću se zadržati vani nekoliko mjeseci, a možda i godinu. Možda i više. Hoćeš li dotle čekati na me?
On digne na nju svoje oči pune očekivanja.
Ali prije, nego je ona išta odgovorila, približi im se neki znanac. Muž jedne Renatine prijateljice, s kojom je bila vrlo dobra i koji je u boljim vremenima često zalazio k njima.
- Upravo je čovjek željan, da vas vidi, - reče onaj, - zaboravili ste potpuno na prijatelje.
Anđelo nije bio oduševljen njegovim dolaskom.
Renata se prijazno nasmiješila i pružila mu ruku.
- Ne idemo nikuda, - reče ona.
- Jest, nikuda, a kad tamo provodite vaše večeri po dancingima i pijete sami svoj šampanjac. Egoisti jedni!
- Vi ste, doktore, uvijek dobre volje, - reče Anđelo zlovoljan.
- Da ste nam bar telefonirali, bila bi i Olga došla ovamo, - brbljavo nadoveže doktor.
- Doći ću ja već k njoj, - reče Renata, - još ove nedjelje.
Sad doktor zakopča svoj kaput i zamoli je, da zapleše s njim. Kao da se iznenadila u prvi čas. I nekako je oklijevala. Onda se diže polako i pođe s njim.
Anđelo je bio srdit. Uopće je bilo nepametno i dolaziti amo. Kako je samo mogla doći na tu ideju. U takvim lokalima ima uvijek znanaca, a nitko se ne će ustručavati, da se k njima približi. Muž i žena nisu nikad diskretan par, niti ih ovamo dovodi želja da se izrazgovore ili izdebatiraju. Tko god k njima pristupi, mora da je dobro došao. Ako ni za što drugo, a ono da razbije monotoniju bračnog dijaloga.
Podigne čašu i nasloni usne na nju. Pijući pane mu pogled na Renatu i doktora. Plešu i razgovaraju se. On drži nad njom nasmijano lice, a ona je svoje digla prema njemu.
Anđelo se sjeti, da mu je jedamput Renata pripovijedala, dok su još bili zajedno, kako je on napastuje. I rugala se glupostima, što joj je govorio. Možda onaj i sada nastavlja s istim glupostima. Možda joj sada i ne zvuče tako glupo kao nekada. Čini se čak, da joj zvuče i pametno. Inače ne bi replicirala s takvim vervom.
Gledao je u njezina usta, kako se miču i tražio na njima riječi, koje govori, a koje on ne čuje. Sve je nagađao: šta bi mogla sad reći, a šta sad.
I postajao je ljubomoran. Prvi put otkad je pozna.
Njegova se fantazija iznenada razmahala i rasplela. Poput ruku kakva slijepca tapkala je, tražila, pipala, lovila, hvatala indicije, uporišta, tragove, znakove i najzad obuhvatila prazan zrak.
Da nije Renata htjela doći ovamo baš zbog toga doktora? Da se nisu dogovorili, da će i on biti tu? On je bogat. On je odavno bacio na nju oko. Sad je došao čas, mislio je valjda, kad se ona ne će nećkati. Sada kad muž nema što dati, i ne može dati. Nekada nije išlo za ljubav, sad će ići za novac. Ona ne će da živi u siromaštvu.
Oni su se vratili. Doktor joj poljubi ruku i ode, a Renata sjede i ispije čašu, koju joj je Anđelo natočio.
- Šta ti veli doktor? - upita on.
- Zapravo ništa, - odgovori ona. - Brblja.
- Jednako glupo kao i prije? - nasmiješi se on, kao da ga sve to bogzna kako ne zanima.
- Još gluplje, - nasmiješi se i ona.
Njezin ga odgovor malko pridigne. Izbrisa njegove sumnje. I vrati ga opet u djelokrug njihovih problema.
- Upitao sam te prije, - reče on, - hoćeš li čekati na me?
Renata je bila još malo zadihana od plesanja. Odgovorila je retardirajući u prekidima:
- Reci jasnije, što misliš?
- Mislim, - reče polako Anđelo, - hoćeš li doći k meni, kad se vratim? Prije ili kasnije ja ću doći natrag, prije ili kasnije naći ću kakav posao i zaradu.
- Šta ću ja međutim? - upita ona hladnim glasom, koji je zaječao kao oštar nož.
- Šta i dosada. Ostani kod majke i čekaj me.
- Ti znaš, da majka jedva živi. Ja sam joj velik teret, - odgovori ona. - Ti možeš ostati vani i godinu, a možda i više.
Muzika je svirala polagano, rastezala jedan pljačljivi tango, koji je na mahove neutješno jecao. Ugasilo se u dvorani svijetlo, samo je na sredini stropa ostala zapaljena jedna kristalna kugla, koja je rasipala raznobojne zrake.
Anđelo pruži preko stola ruku, primi Renatinu ruku za puls i reče:
- Znam, da sam kriv prema tebi. Oprosti mi.
Renata ga pogleda. U isti čas vidje iza njega onog doktora od prije, kako je ponovo moli za ples. Povuče ruke iz njegove i diže se. Al on joj jače pritisne puls, kao da veli: ostani.
Ona ga začuđeno pogleda i reče s dosadom, poluglasno:
- Pusti me.
U slabom osvjetljenju Anđelo ih je slabo vidio. Neprestano ih je tražio među plešućim parovima. Preko Renatina lica prešla bi sad zelena, sad violetna, sad crvena zraka s one kristalne kugle, i ono je svaki put zadobivalo drugi izraz. Katkad ga je jedva raspoznavao, kao da je neko drugo nepoznato lice.
Pod zelenim svijetlom, s njezinim teškim zatvorenim očima, pričinjalo mu se, kao da nije živa. Kao da netko pleše s njezinim mrtvim tijelom.
Sad pomisli, kako bi uistinu najvolio, da je mrtva.
A onda mu dođe apsurdna ideja: da je mrtva sve, dok se on opet ne obogati. Smrt bi je čuvala od svega. Od siromaštva. Od života. I od svih onih gluposti, koje joj zacijelo sada opet govori onaj doktor, i koje će i u buduće slušati od njega i od drugih.
Kad se vratila, upita je on:
- Zar ti se zbilja pleše, večeras?
- Zašto ne? - odgovori ona nedužno. Ti znaš, da je to moja pasija.
- U našoj situaciji? - prihvati on natačući joj šampanjac u čašu.
- Držala sam šest mjeseci korotu za tu našu situaciju. Ne misliš li, da je dosta?
- Dosta, - reče on gorko i ispije svoju čašu. Piće mu je također izgledalo gorko.
- Doktor govori idiotski, ali pleše savršeno, - produži ona blaže, ali naglašavajući tako, kao da je to vrlo važno, što neko savršeno pleše.
Kao da joj je to u ovaj čas najvažnije, mislio je Anđelo. Tu se radi o životu, o njihovu životu, tu se imaju fiksirati baze njihove zajedničke budućnosti, da se spasi sreća, a njezin se interes koncentrira na tome, da li netko pleše dobro ili ne. Vidio je, da je sav njegov napor uzaludan. Da iz svega tog njihova razgovora ne će ispasti ništa konkretno. On će sutra otići, a iza njega će ostati sve nejasno i neodređeno. Magla, koju će vjetri motati, vijati i pretvarati u beznadne, nakazne, iscerene oblike.
- Kako bi bilo, - reče on, - da izađemo odavle? Da se prošećemo.
- Po kiši? - začudi se ona.
- Da pođemo gdjegod na drugo mjesto. Ovdje se ne da razgovarati.
- Pa razgovaramo čitavo vrijeme, - reče ona. Zatim ga pogleda prijazno i nadoda:
- Ostanimo radije ovdje.
On nije dalje insistirao. Kad joj se baš hoće, nek bude kako ona hoće. Nije više ni svraćao razgovora na ono, o čemu je htio razgovarati. Vidio je, da to draži njezin egoizam i izaziva njezin brutalitet. Dosjetio se, da ona želi disponirati sobom onako, kako joj se prohtije, da nema nikakve volje za kakva obećanja i ograničenja. Napokon se bojao, da se ona ne sroza potpuno pred njegovim očima, da se ne otkrije tako, da bi morao ustuknuti pred njom.
Nije mu se dalo otići, a ne računati na nju. Likvidirati je. Ona je trebala da bude jaki stimulans za njegove nove pothvate. Pa ne bude li htjela doći k njemu, on ju morao očuvati od propadanja, mora joj osigurati onakav život, kakav je ona očekivala, kad je za nj polazila. Poći će dakle, a kad se vrati, vidjet će, kako će sve to izgledati.
Naručio je novu bocu i kad su ispili prve čaše, reče joj rezignirao:
- Preostaje mi, da ti kažem još samo jedno: ostavimo sve za onda, kad se vratim. Onda ćemo vidjeti je li moguće obnoviti ono, što je preostalo među nama. Glavno je, da ne zatrpamo putove, koji nas imaju k tomu dovesti. Svakako ako seja vratim s uspjesima i mogućnostima, pa makar se naši životi ne mogli nikako složiti, ja jesam i ostajem tvoj dužnik.
Poslije nisu više o tome govorili. A nisu ni mogli. Po Renatu su dolazili i drugi kavaliri, i ona je neprestano plesala.
A doktor je prešao k njihovu stolu.
- Da vam pravim društvo, - reče on Anđelu, koji je, dok je Renata plesala, sjedio sam, pomalo pijuckao i koprcao se u neraspletivim čvorovima svojih misli.
Oko četiri sata ujutro ostavili su "Maxim". Renata je uhvatila muža ispod ruke. Doktor je išao s njima.
Na početku Mesničke ulice rastane se on s njima:
- Sretan put, - zaželi Anđelu.
A Renati:
- Laku noć! Dođite skoro.
Ono dvoje uspinjalo se polako uz Mesničku ulicu.
Trotoar je bio vlažan, ali kiša je prestala. On je osjećao njezinu ruku na svojoj podlaktici, i njezinu grud što se naslanjala na njegov lakat. Koliko je prošlo vremena, što je nije pomilovao! Bog zna, kad će opet. Bog zna, hoće li uopće ikad više.
I grlo mu se stislo, kao da mu je u ustima komadić najtrpkije voćke.

*

Giga se digne, izvuče čitav jedan pretinac iz tabernakula, pun različnih fotografskih snimaka, donese ga na sofu i reče Irini Aleksandrovnoj:
- To je sve napravio moj pošteni Kodak.
Pošto je malko tražila, izvuče nekoliko sličica.
- Evo, - reče, - ovo je Renata. A ovo zajedno s njom siromašni Ivica. Fotografirala sam ih, kad smo bili na jednom izletu u Fužinama.
- Gdje se prave šimle? - primijeti s lakim smiješkom Ruskinja držeći sličicu prema lampi, da bolje vidi.
- Jest, - potvrdi rastreseno Giga.
Međutim izvuče druge dvije sličice:
- To vam je Juanita de la Redondela. U glasovitom florentincu. Dražesna, je li?
- Vrlo, - reče Irina Aleksandrovna. - Nije ni čudo, mila moja, što je bacila iz ravnoteže tezulju božice pravde.
- Ovo je Suzi Sobotnik. I njezin muž u žirardiju. Ovo je palača Rašpe Dospivenog u Trogiru. A ovo Molinaryevo vrelo u Topuskom. Ovo opet stoljetna platana, a pod njom Mister Kvit i moja mama. Tu je još jedamput Renata, na terasi svoje nekadanje vile s Anđelom. A ovo je sam Anđelo. Angelus Posthumus.
Onda nastavi:
- Jedanaest je mjeseci ostao Hervojić vani. Skitao se kojekuda po Njemačkoj, Čehoslovačkoj, Italiji i još kojegdje, tražio konjunkture, nudio poslovne ideje, vodio pregovore, pozivao kapitale, da se angažiraju za neiscrpljene izvore naših sirovina i iskoriste još neupotrebljene industrijske mogućnosti. Nesreća je htjela, da je baš onda, kad je on pošao gore, započelo rušenje njemačke marke. Svak ga je upućivao na bolja vremena, nitko nije znao ni što ima i čime može raspolagati. A ako se je netko na nešto i odlučio, to se događalo s velikim oprezima. Sami provizoriji, pokušaji, polovičnosti, a ništa odlučno ni zamašito.
Ipak nije gubio vremena. Ostavio je Berlin, otišao u Prag, u Milan, u Torino, da se ponovo s novim vezama i izgledima vrati u Njemačku.
Napokon mu je nešto pošlo za rukom. Imao je da stvori veliko poduzeće za drvnu industriju, koju bi financirao jedan konzorcij stranih kapitala. On bi bio na čelu toga poduzeća i vodio ga pod svojim imenom. Formalnosti oko sastavljanja toga konzorcija, pojedinosti utanačenja ugovora produžiše njegov boravak izvan granice. Čitavo vrijeme, što je bio nenazočan, u svim onim brigama, nemirima, proučavanjima i teškim nastojanjima, imao je neprestano u svijesti Renatu. U svojim pismima opisao mi je dan po dan, noć po noć tok svog života. Molio me i preklinjao, da je čuvam i zaštitim, da je savjetujem i upućujem, koliko mi više bude moguće. Nije on imao nikakvih iluzija u pogledu njezina srca, niti je vjerovao u bilo kakvu snagu njezina karaktera: znao je, da je može održati i sačuvati redovit, udoban i bezbrižan život, u kome može da zadovolji svojim malim taštinama i kapricioznim potrebama.
- "Uvjeren sam", - piše mi jedamput, - "da bih ja mogao izostati godinama i ostaviti godinama Renatu samu, ona ne bi nikad zašla na stramputicu, niti bi ikad izgubila svoga ravnovjesja, samo kad bi imala sve ono, što ona drži da je apsolutno potrebito za njezin život."
Pisao joj je mnogo, ispočetka. Ona mu je katkad i odgovarala. Kasnije sve rjeđe i sve neodređenije. Govorila sve o samim nuzgredicama i sitnicama, koje nisu otkrivale ništa, štaviše još jače umarale njegova očekivanja.
Tako mi je drugom prilikom pisao:
- "Meni ona izgleda kao kartašu talon kod jedne igre, koja je za nj odlučna. Ne zna, što je u taloniranim kartama, gleda nehotice na njih i ne može da ih odgonetne."
- Ali, Irina Aleksandrovna, - reče Giga spustivši malo glas i podrhtavši njime, - ja sam znala, što je u talonu. Još od prvog početka. Onaj doktor iz "Maxima".
- Ona je i pošla one večeri tamo, - upita Ruskinja, - zbog njega?
- Razumije se, - usklikne Giga. - Oni su se te večeri imali sastati negdje drugdje. Kako je Hervojić morao sutradan otputovati, nije joj preostalo, nego da žrtvuje taj svoj prvi rendes s doktorom. Ali kao što ste vidjeli, ne posve.
Mene je izbjegavala. Uopće nije ni dolazila k meni. Nekada je radi svake i najmanje trice dolazila, da mi je saopći. Da čuje, što ja velim. Da ju savjetujem. Poslije njihove financijske katastrofe bila je dva, tri puta tu i nemilo osuđivala svoga muža. Kako sam ga ja branila, izostala je.
Poslije njegova odlaska srele smo se dvaput na ulici. Onda je s doktorom bilo sve gotovo. Cijeli je Zagreb znao, da je ona njegova ljubovca. Kad smo se vidjele prvi put, upravo na raskrižju naših dviju ulica, u kojima stanujemo, opazila sam, kako bi joj bilo najdraže, da može nekud izmaći.
- "Servus, Giga", - reče ženirana, - "baš me veseli, što te vidim."
Ja sam bila pikirana na taj blezgavi preambul. Odgovorila sam joj:
- Ne treba, draga Renata, nego da skreneš preko uličnoga ugla, pa možeš imati to veselje kad hoćeš.
- "Ah, znaš", - odgovori ona porumenivši, - "ja ti zapravo ne idem nikuda. Mami po zimi nije nikad osobito dobro."
Dva mjeseca poslije toga srela sam je opet. Onda je Anđelo pisao teška, neutješna pisma. Nije dobivao od nje nikakvih vijesti. Poslovi su zapinjali. Nesigurne perspektive u njemu i oko njega.
Ona je bila u onaj zimnji snježni dan sva puna svježeg, živog šarma, sa svojim gracioznim finim licem i prozračnim akvamarinskim očima. Zaogrnuta u skupocjeni ogrtač od sibirske vjeverice, koji prije nije imala.
- "Baš mi je drago", - reče tako ležernim i spontanim načinom, da je uistinu izgledalo, da joj je ono, što govori, vrlo važno i neobično presirano, - "baš mi je drago, što te vidim. Molim te, Anđelo mi je pisao iz Čehoslovačke, pa sam ili izgubila ili zametnula to pismo i ne znam njegove adrese."
- "Piši mu u Berlin", odgovorim, - "odanle se šalje za njim sva korespondencija."
- "Misliš?", - upita ona jezuitski.
Ona je vrlo dobro znala, da mu može pisati u Berlin. Anđelo je to saopćio meni, a zacijelo i njoj. Ali osjetila je, da ću je ja pitati zašto mu ne odgovara, jer mi je nedavno javio, kako ju je zamolio nek dođe k meni i nek mi reče sve ono, što njemu ne će i ne može, - pa me je htjela preteći.
U meni se sve uzbunilo. Došlo mi je, da joj dobacim nešto vrlo grubo u lice. Onda sam se sjetila, kako sve to ne bi ništa koristilo. Tu se više nije dalo ništa popraviti.
Šta su njoj sva njegova uzbuđenja, sva probijanja i lomljenja, sve vjere i ljubavi, izgrađivanja života i ona daleka sreća, na koju treba tako dugo čekati i za koju nitko ne zna, hoće li ikada doći? Ona ima na sebi svoju sibirsku vjevericu, u kojoj se grije i koja joj neobično graciozno pristaje. To je realno, lijepo i nimalo problematično ili nestalno, ili na što bi se moralo čekati. Došla je zima: s njom je morala doći i sibirska vjeverica.
Onda sam joj rekla:
- Draga moja, ti bi mu morala otvoreno pisati, što je i kako je s tobom. Ako ti je teško, reci meni, što misliš, pa ću mu ja pisati.
- "Meni je svejedno", - reče ona ravnodušno, - "piši mu, što hoćeš. Valjda je toliko pametan, pa zna, da ja ne mogu svoje najljepše godine provesti u povučenosti i proigrati svoje posljednje šance."
- Ja mislim, - odgovorila sam joj, - da je Anđelo bio tvoja najsigurnija šansa.
- "Ni sa čim u rukama?" - reče ona kao običan, bešćutan mešetar, kao da se među njima radi o osnivanju kakva trgovačkog posla. Veza s Anđelom činila joj se nešto nesolidno, nepouzdano, bez ikakve realne veze.
Rekla sam joj:
- Pazi, Renata, pune ruke, u koje se ti toliko pouzdavaš, umaraju se vrlo brzo.
Ona mi odgovori s perfidnom samosviješću:
- "Već ću se ja pobrinuti, da se ne umore."
I okrene se.
Pogledala sam za njom: u snježnim cipelama, iz kojih su s koketnom nezgrapnošću izvirivale njezine prekrasne noge, gazila je visoki snijeg po još neočišćenom trotoaru, u svom šikastom krznu, koji se pod harmoničnim, pastoznim kretnjama njezina tijela talasao i svjetlucao.
Prošlo je nekoliko mjeseci. Nisam je više vidjela. Malo dana prije povratka njezina muža čula sam pripovijedati, kako je s onim doktorom sve svršilo. Jedni su govorili, da mu je bila preskupa, drugi, da se zasitio.
- Napokon su se pune ruke umorile! - usklikne Giga.
Onda nastavi:
- Kad se Anđelo vratio, nije ga više mučio problem: Renata. Samo toliko, koliko je trebalo da se provede rastava i utanači pitanje alimentacije, koju joj je on dragovoljno ponudio bez ikakvih restrinkcija i uvjeta. Njome doduše nije mogla tjerati nikakva luksusa, ali je mogla pristojno i bezbrižno živjeti. Posao, koji je započeo, bio je vanredno dobro fundiran, izvrsno organiziran u velikim dimenzijama. Lišen svega, što bi ga moglo bilo kako okupirati ili skoncentrirati, dao se sav u službu svoga poduzeća. Poslije malo vremena ono je prešlo sve neprilike i krize početka i uputilo se konstantnom razvitku i snažnim uspjesima. - Anđelo Hervojić se danas računa za jednog od najjačih zagrebačkih privrednika. Opet ima vilu i opet ima automobil, a i onaj ruski grof opet je njegov majordomus. Jednog mi je dana pričao, kako mu je ruski grof, kad ga je upitao, da li mu se sviđa njegov novi automobil, odgovorio:
- "Šta Baćuška, šta vrijedi automobil, pa makar to bio i Rolls Royce, ako u njemu ne sjedi jedna lijepa žena?"
- Vaš grof ima pravo? - rekoh mu ja, - dok ste još na vrijeme, morate se ženiti.
- "Jest, gospođo Giga", - rekao je on, - "ako mi nađete ženu, kao što ste vi."
Giga zašuti i gucne nekoliko gutljaja vina.
Irina Aleksandrovna upita:
- A šta je, mila moja, sada s Renatom?
Giga mahne prezirno rukom:
- Što je s njom? - ponovi ona upit. - Mislite, čim se bavi?
- Jest, što radi? - potvrdi Ruskinja.
- Ništa stalno. Ona je sada samo prijateljica udanih žena.
- Koje imaju bogate muževe? - reče s malicioznim pogledom Irina Aleksandrovna. Pa to je, mila moja, kako velite vi, Zagrepčani, sjajan posao!
- Jest, Irina Aleksandrovna, - potvrdi Giga. - Vi poznajete život.

7. Pero. (Autoportret).

Giga je bila umorna. Glas joj se prekrio mutnom smalaksalošću i zvučio niže od svoje obične visine. I kretnje su joj bile teže. I trepavice. Kad su se rastavljale, kao da se lijepe jedna o drugu.
Irina Aleksandrovna nije ni najmanje sustala. Doduše njezino našminkano lice nije imalo ni inače jačih izraza živahnosti, ali oči, interesirane svima onim različnim historijama, koje je Giga pričala s velikom varijacijom tempa, akcenata i prijelaza, bile su pune i otvorene, kao da je zapravo s njima slušala i shvaćala.
- Još dolazi sedmi, - reče promuklo Giga i palucne jezikom preko usana. - Pero. Pero Sambolec. O kome sam vam već prije nešto rekla. Al ne će mi se dalje govoriti. Umorila sam se.
- Pa nemojte, mila moja, nemojte, - prihvati Ruskinja. Ja znam već dosta. Sve mi je potpuno jasno.
- Ipak, - prihvati Giga, - vrijedno je znati i o njemu nešto bliže. Možda je ono, što je on doživio, najosebujnija epizoda u ovoj ludoj komediji oko mene.
Ona ponovo smoči jezik i grlo s dva, tri kratka gutljaja vina i preda Ruskinji nekakav rukopis. Zatim se diže i reče:
- Dok ja pregledam, što radi Franciska, i da li je već sve priređeno za moje goste, pročitajte ovo. To mi je dao Pero, jer, kako reče, nije imao srca, da mi oči u oči ispriča stvari, kojih se još i danas toliko stidi.
Ostavši sama, Irina Aleksandrovna se približi lampi, otvori onu hartiju i u njoj pročita ovo:

*

U Sv. Križu Začretju, gdje je moj otac imao malu kuću, nekoliko rali zemlje i u kući grajzleraj s trafikom, došla je u ljetu 1909. god. neka dama i raspitivala se još na kolodvoru je li tu negdje stanuje trgovac Petar Sambolec.
Neki kočijaš, koji se tu nalazio i koji je poznavao moga oca i mene, pokaže prstom na me i reče:
- Evo, milostiva, to mu je sin.
Nas nekoliko dječaka sakupilo se tu i promatralo došljakinju, odjevenu u nekakav zeleni mantl sa zelenim suncobranom.
- Dođi, Pero, amo, - reče kočijaš. - Evo, ova gospođa pita za oca. Odvedi je k njemu.
Gospođa sa zelenim suncobranom, kad je čula, da sam ja sin Petra Sambolca, najprije me pomilovao, a onda se odluči da se prigne i da me izljubi.
- Ja sam tvoja teta. Teta Giza. Je si li ikad čuo za nju?
Pa naravno da sam čuo za nju. Za tetu Gizu iz Amerike. Toliko se već o njoj govorilo, a govori se još i danas kod kuće. I o pokojnom stricu Lojzeku, njezinu mužu, koji je prije dvije godine umro i zato nije više slao ni jednoga dolara, kao što je to nekada običavao dok je bio živ. Onako, prigodice, za Božić ili o Petrovu danu, ili kad su ovdje kod njih bile krstitke.
- Tata je sigurno mislio, da sam vas ja zaboravila, otkad je Lojzek umro.
Pa naravno, da je mislio. Ali se nije ništa srdio. Govorio je: hvala Bogu. Mi njoj nismo ništa. Šta gore, naš otac nije htio da zna za nju. A možda se ipak sjeti prije ili kasnije. Onkl je uvijek pisao, kako je ona dobra i kako hoće da uzme k sebi jedno od nas braće. Ali gdje je to sada, mislio je tata, sad kad je Lojzek mrtav, a ona se možda i preuda, i još dobije djece. Onda smo mi, njegova djeca, pečeni. Svak gleda svoje. I svoje dolare drži za svoje.
Ja sam sve to govorio otvoreno, prostodušno, bez pauza između izreka, hitro, sav rumen i znojan od uzbuđenja i veselja, što, eto, vodim tati čudotvornu tetu Gizu, kao da vodim kakvu kraljicu ili čak Bogorodicu. Ona se srdačno smijala na ono, što sam ja pripovijedao. Katkad se upravo lomila od smijeha. Kad sam svršio, upita me ona:
- A je li ti drago, što sam ipak došla?
- Jest, milostiva, - rekoh ja. - A još bi mi draže bilo, da ste došli prije.
Ona me sve onako uhodeći naprijed i držeći mi ruku preko pleća, opet poljubi i reče:
- Nemoj mi govoriti ni vi, ni milostiva, nego ti i teta Giza. Mi smo bliski rod.
- Da, sad jesmo, - odgovorim ja, - kad si ovdje.
Ona se opet previje od smijeha.
- Ali dok sam bila u Americi?
Još je nešto govorila, pravo se ne sjećam šta i smijala se neprestano. A uvijek sa svojom rukom preko mojih pleća; ruka joj je bila u bijeloj kožnoj rukavici i visjela preko moga ramena.
Najedamput je pogledam u oči i zapitam:
- Čuješ, teta, jesi li se ti tamo preko još jedamput udala?
Sad ona tek prasne u smijeh. Zacenila se gotovo. Sve je odjekivalo negdje dolje u maloj uvali, kako je kričala.
Na to me je opet poljubila i rekla:
- Ne boj se, little Pero, nisam. Nisam se udavala. A i ne ću. Prestara sam ja za to.
Znam, da sam je onda začuđeno pogledao, kao da ispitujem, je li toliko stara, da se ne bi mogla još jednom udati.
Ona je to opazila i upita me:
- Zar ti se ne čini, da sam stara?
Meni pane na pamet, kako tata uvijek odgovara, kad mu netko veli, da je star, i odgovorim joj u istom tonu:
- Vrag je star, tetice, a ne ti.
Njoj su već vrcale suze od smijeha. Nije mogla više ni hodati, nego se ustavila, kikotala i za se nešto govorila. Šta je govorila, nisam razumio, jer je to bilo, kako sam poslije doznao, engleski. Uopće je imala običaj, da reče nešto engleski, kadgod se nečemu čudila, veselila, ili ako se zbog čega srdila i uzrujavala. A i inače je u govoru upotrebljavala one engleske izraze i riječi, što su najčešće upotrebljavani u dijalozima. Na pr. Yes, well, good bye, my darling, beautiful, little Pero i tako dalje.
Kad bi ih izricala, onda bi joj glas postajao guturalniji, a usne joj se nekako čudno stiskale i suzivale, kao da afektira. I kad je hrvatski govorila, bilo je u njezinu akcentu, nešto anglosaskoga kolorita, koji nije nikada više izgubila. Ona zacijelo još i danas zanosi malo na engleski, i još se razbacuje, pa čak i u pismima, svojim beautifulima i darlingima.
Njezina historija, i historija moga strica Lojzeka nije baš bez neke romantike. Možda ne će biti bez interesa, ako ja to ovdje ukratko ispričam. Možda u njoj i leže glavni motivi za ono, što se kasnije sa mnom događalo.
Teta je Giza bila rodom iz Zagreba. Roditelji su joj umrli vrlo rano, i ona je kao malen curičak prešla k nekim dvjema tetkama, koje su se za nju brinule i odgajale je. Čudne su bile te dvije stare gospođe, obje stare usidjelice, tihe, nedruževne, zatvorene, sa staromodnim imenima. Jedna se zvala Sofija, kao žena bana Jelačića, a druga Sidonija, kao hrvatska preporoditeljica Sidonija Ziči-Rubido.
Naravno, međusobno su se apostrofirale Zefa i Sidika, jer je to bilo priručnije i jer je to tako ostalo iz onih vremena, dok su još bile mlađe; dražesne i razmažene djevojčice.
Živjele su u Zagrebu osamljene, ali krajem sedamdesetih godina bio je muž njihove treće sestre, Matilde, premješten u Zagreb. To je donijelo malo varijacije u njihov monotoni i ograničeni život.
Doduše Matilda je pobolijevala i malo je izlazila, al zato su one odlazile često k njoj i zadržavale se tamo, obadvije potpuno lude za sestrinom jedinicom, malom šestogodišnjom Gizom, koju su neprestano darivale igračkama, bombonima i svim mogućim praktičnim stvarima, pa su svome šogoru, koji ionako nije plivao u izobilju, olakšale svaku brigu oko djeteta. Katkad, kad bi mala svojom živahnošću iscrpla materinju strpljivost i kidala joj ionako oslabljene nerve, uzimale su je k sebi na nedjelju, dvije, a i dulje, pak je tako razmazile, da je u kratko vrijeme postala njihovim svemoćnim tiraninom.
Godinu dana poslije preseljenja u Zagreb, umre Matildin muž od upale pluća. One su zato Matildu, ionako već bolesnu, a sada još više izmrcvarenu od tuge, uzele k sebi, gdje je, u jednoj maloj sobici, koja kao da je uvijek čekala na nju, ležala još dva, tri mjeseca, da i ona ode za nikad neprežaljenim mužem.
Materinji instinkti tih dviju usidjelica, toliko vremena suzdržani, nerazviti, neupotrebljeni, prosuše se tada na ono malo i onako već razmaženo, prilično svojeglavo, kapriciozno curče, kao blag ljetni škropac, koji ne napaja bilje, nego mu još više razbuđuje želju za obiljem vode i svježine. Obje tetke postaše njezine sluškinje, dvorkinje, guvernante, vječno zabrinute, neprestano užurbane, na svaki mig pripravne, njezinoj volji podložne, žrtve njenih kaprica i štimunga, oruđe njenih konstantno novih želja i različnih samovolja.
I začudo, one toga nisu osjećale, štaviše, one su se natjecale, koja će joj više ugoditi i koja će je više razmaziti. Bile su sretne, kad su mogle učiniti, što je od njih zahtijevala, pa ako je jedna oklijevala, da joj iz bilo kojeg razloga nešto priušti, to je već druga sve moguće uložila, da joj zadovolji. Na sreću Giza po naravi nije bila zla ni opaka, pa koliko je god iskorištavala slaboću onih za životnu sreću prevarenih usidjelica, toliko im je bila odana, voljela ih je ludo kao i one nju, ulagivala im se i nije nikad propustila da im nešto lijepo kaže ili da im se, kako se ono onda kod njih govorilo, što više ajnšmajhla. Sve tri su jednostavno bile kao troje djece. Najmanje je dijete među njima bila, zapravo, mala Giza. Ona je svaki dan postajala ozbiljnija, a one dvije se nisu mijenjale. Podjetinjile potpuno.
Kućica s bidermajerskom mansardom dolje u još neizgrađenoj Preradovićevoj ulici, među baštama i oranicama, bila je najsretnija, najvedrija, najradosnija kuća u čitavom Zagrebu. Toliko smijeha i bezbrižnosti nije bilo ni u banskim dvorima ni u grofovskim palačama u gornjem gradu.
Teta Zefa je pjevala s Gizom i utrkivala se s njom po bašti, vozikala je u kolicima i pripovijedala joj svaki dan prije spavanja kojekakve priče, sve hrvatski, makar joj to nije išlo lako od ruke, jer je ona išla u školu, dok se učilo njemački. Sidika je napustila Vrazove i Lenauove kanconijere, koji su joj dosada bili sve, pa je pravila odjećice za Gizine bebe, šeširiće i štrimfice i sve to s takvim elanom i nježnošću, kao da ih radi za svoje vlastito dijete, u njoj začeto i od nje rođeno.
Napokon je došlo vrijeme, da Giza mora u školu. Upisale su je u samostansku školu kod opatica.
Davno prije upisa počelo je pripremanje za taj veliki događaj. Još prije ljeta kupile su početnicu, računicu i tablicu s visećom spužvom, škatuljicu za pisaljke i kožnu torbicu, koju su joj neprestano stavljale na leđa i skidale s leđa uživajući, kako joj lijepo pristaje. Sve su to ponijele na ljetovanje, na njihovo malo dobro u Sv. Križ Začretje, kamo su išle svake godine u julu i augustu do polovice septembra. Tamo su počele učiti Gizu slova i čitale joj iz početnice štiva i pjesmice.
Neopazice, hitro prolazile su sretne godine. Škola - ferije, škola - ferije, škola - ferije, i najednom je Giza postala odrasla djevojka. One dvije stare, podjetinjele usidjelice našle su se iznenada pred velikim problemom.
Giza je bila živahna, društvena, htjelo joj se zabave, sastanaka, svijeta.
I teta je Zefa kasala za njom u teatar, na koncerte u Glazbeni Zavod, na žur-fikse u "Kolo", na sklizalište iza "Kola", na šetnje u Tuškanac i kojekuda, kud je mladost htjela.
Ona je druga ostajala kod kuće, opet sa svojim liblingdihterima, čekajući, katkad do u kasnu noć, dok se one vrate i strepeći uvijek pred jednim jedinim iznenađenjem: da se Giza ne zaljubi.
Giza međutim nije još ni pomišljala na kakvo zaljubljivanje. Imala je dvije, tri prijateljice, s kojima se pohađala, brbljala s njima o koječem, doznala od njih koješta, progledavala u život, sazrela.
Ali sve je to bilo bez dubljih nemira i poremećenja. Skoro bi se reklo da je površna i indiferentna, neemotivna. Štaviše način, kako je gledala na osjećajni život, imao je u sebi nešto komično-frivolno, a kad je o tome govorila, upotrebljavala je drastične, više puta nedopuštene izraze.
Nije bila nikakva ljepotica. Potpuno sive oči ispod jedva zapažljivih obrva, ponešto ćubast nos s malo zavrnutim nozdrvama i velika usta s tankim usnama, bili su pojedinačno ružni. Ali u njezinu svježem i pametnom posmijehu dobili bi života i izraza i neku čudnu sugestivnost, koja je očaravala.
Najljepše je na njoj bilo možda to, što su čitav njezin tip i način, pa makar je često došla do najskrajnijih granica dopuštene fraze i kretnje, bili bez ikakve trivijalnosti. Sve kao da se oduhovilo, profinilo, pootmenilo, čim bi se ona njim posluživala. A pogotovo su tome šarmu njezine ličnosti podlijegale njezine tete.
I sve je to tako išlo do jednih ferija, kad su kao obično pošle na ljetovanje u Sv. Križ Začretje.
Giza se još jedamput veselila ladanjskom nesputanom životu, gdje je bez ikakva obzira na društvene zahtjeve mogla uživati slobodu i raspojasanost, koju je toliko voljela. Gologlava, bosonoga, u priprostoj haljinici ležakati po ledinama, puzati uz drveće, vrebati na vjeverice, jašiti na nekakvom njihovu kljusetu i naganjati se sa Cezarom, velikim bijelim jarcem, koji je imao bradu kao Napoleon III.
Teta je Zefa pak mislila na žito, na krumpir, na kukuruz, na jabuke, na vinograd, računala koliko će donijeti sijeno, koliko otava, brinula se za svinje i krave, kuhala pekmez i spremala kompot.
A gluha Sidika: ciklame i mondšajn.
Jednoga je jutra sjedila Giza na travi između drveća i čitala nešto. Roman, šta li je to bilo, što ju je vrlo zanimalo. Malo dalje od nje brstio je Cezar sa stabalja grančice, do kojih je mogao doseći. Njegove mliječne, opalne, okrugle oči pazile su međutim, što se događa na malom puteljku, koji je prolazio mimo njih i tamo dolje ulazio u nekakvu šumicu. Vidio je neku dugu crnu pojavu, koja ide polako prema šumi. Prestane s brstenjem, okrene se prema onoj pojavi, podigne visoko svoju bradu, počeka nekoliko sekunda, prsne kroz nozdrve zrak, da mu je zahlaptala labava gubica, pa poleti kao na juriš.
Giza, koja je poznavala Cezarovu agresivnost, podiže odmah glavu i prepozna u onoj pojavi nekog klerika, koga je inače često puta sretala. On je mirno, ne sluteći ništa zla, koracao i čitao svoj brevijar, a jarac je jurio prema njemu.
Ona odbaci knjigu i poleti za životinjom.
Ali bilo je već prekasno. Jedva što je kliknula:
- Cezar!
Cezar tako udari glavom klerika straga, da je dva, tri put posrnuo i u malo što se nije prevalio. Samo mu je vrcnuo iz ruke brevijar, iz koga se rasulo nekoliko svetih sličica.
- Cezar! Cezar! - zvala je Giza trčeći prama njima. Stigla je upravo u času, kad se jarac opet stavio u navalni stav, prignuo rogove i htio udariti zaprepašćena klerika.
Ona primi životinju za ogrlicu, podigne molitvenik, obriše ga o svoje bedro i pruži ga kleriku:
- Oprostite, - reče pogledavši ga prijaznim očima i s malko komičnim smiješkom.
- Molim, molim, - izmuca onaj sakupljajući rasute svece, - bilo je tako iznenada.
- Nisam znala, da je takav bezbožnik, - nadoda Giza i još se jače nasmije. Onda nadoda opet: - Inače navaljuje samo na dječake.
Onaj klerik to je bio brat moga oca. Stud. teol., Vjekoslav Sambolec. Onkl Lojzek.
Tom komičnom pastoralnom uvertirom započela je ljubavna idila između Gize i Lojzeka.
Iz prvine je sve išlo lijepo i glatko. Sretali se oni izjutra na onom puteljku, on s jedne strane sa svojim brevijarom, a ona s druge sa svojim romanom. Tu bi on prekinuo molitvu, a ona poglavlje, šetuckali se, razgovarali, smijali i nadmudrivali.
Poganin Cezar ostajao je kod kuće.
Poslije nekoliko dana pozove Giza mladog teologa, da dođe na večer k njima, da ga predstavi tetkama.
One su bile s njim vrlo prijazne, častile ga vinom i kolačima i pozivale ga, da dođe češće k njima. Nisu ni u snu pomišljale, da bi se među njim i Gizom moglo razviti nešto više od običnog prijateljstva među susjedima.
Lojzek je gotovo svake večeri bio kod njih. Katkad je i večeravao. I zadržavao se igrajući s njima duraka, cvancigfirciga ili domina, sve, dok starice nisu počele dremuckati i klimati umornim glavama.
Najedamput je počeo svijet koješta šuškati. Izgledalo mu malo neobična stvar ono šetkanje, smijuckanje i šaputanje mladog klerika i zagrebačke gospođice. I to još po skrovitim puteljcima u gustom šipražju i za sjenovitim grmljem.
A da stvar dobije i nešto komičnog relijefa Giza se dosjeti, da povede sobom i Cezara, koji se sada nije više prčio na Lojzeka, ali je zato najurio svakoga, tko bi se u stanovitom dijametru usudio približiti njihovu skrovištu. Iza kakva grmlja ili rašlja izvirivala je visoko njegova bradata glava, pa je dominirala živim pametnim pogledom prostorom uokolo, poput kakve admiralske, koja na mostu ratne lađe proučava pučinu pred sobom. Je li opazio sjenku čovjeka ili životinje, prestao bi svojim stereotipnim žvakanjem, počeo puhati i prskati gubicom, meketati, klimatati rozima, zveketati svojim nervoznim repićem i spremati se na navalu.
Župnik, komu je sve to odmah bilo prokazano, pozove jednog dana Lojzeka k sebi.
Tko je ikad vidio takvo šta, bunio se on. I to hoće da bude svećenik. Na očigled cijeloga svijeta. Nekoliko mjeseci prije zaređenja. On doduše ne vjeruje, da se stvar izrodila u nešto grešno i sramotno, ali neuki svijet prosuđuje drukčije. Treba imati obzira prama onoj svetoj haljini, koju nosi na sebi. A i prema onima starim damama, koje svaki zna kao najuzornije, najpobožnije i najčestitije nadaleko i naširoko. Da čuje samo njihove ispovijedi. A on dobro zna, jer ih često ispovijeda. Napokon je tu po srijedi jedna djevojka, sirota, koju valja čuvati, a ne tako izlagati sumnjičenju i olajavanju. Uza sve to još i onaj jarac. Onaj bezobrazni jarac. Je li to tko ikad i igdje na svijetu vidio! On mu od danas zabranjuje te šetnje i te sastanke. Ne posluša li, to će, koliko god mu je teško, obavijestiti nadbiskupa. On ne će takvih skandala u svojoj župi. On ne će sablazni. On ne će poniženja njihova svetog zvanja. Da se katkad prošeta s onom gospođicom među ljudima, da je pohodi kod kuće, da se razgovori malo više i malo dulje, negdje gdje svak može vidjeti i čuti, - Bože moj, - to je dopušteno, u tom nema i ne može da bude nikakva zla. Ali ovako...
Stari je župnik govorio malko promuklim glasom sa živim kretnjama i nemirnim očima.
Prosuo mu se znoj po čelu i po nosu, s koga bi otpuzao cviker i visio skoro horizontalno, dok ga nisu opet pritisla među oči dva župnikova drhtava prsta, srednjak i kažiprst. U akcentu njegovih riječi bilo je blage logike i puno dobrote, pa su i prijetnje izgledale samo onako kao nešto, što valja reći, a ne mora se baš izvršiti.
Lojzek je slušao i šutio. Niti je protestirao, niti se opravdavao. Stajao je uspravno, spustio glavu i desnu ruku, a lijevom se držao za jedno dugme na trbuhu.
- Što imaš da odgovoriš? - upita ga poslije malo pauze župnik. - Šta imaš da odgovoriš?
- Imate pravo, velečasni, - odgovori on dignuvši oči i čeprkajući još uvijek po onom dugmetu.
Župnik mu na to pruži ruku:
- No, drago mi je, - reče, - tko zna da uvidi svoju pogrešku, taj će znati da je i popravi.
Malo drukčije je tekao razgovor između Lojzeka i njegova oca. Tu nije bilo ni mile lale, ni blage logike ni mekanih akcenata. Stari je Zagorac bio opor kao motika i tvrd kao suha zemlja. Njegov je mus sve lomio i mrvio, a sam se nije dao umekšati.
Kakve su to komedije s onom frajlom iz Zagreba? Otkad on to misli, da je kakav fićfirić, pa može tu hofirati pucama, umjesto da moli svoj brevijar i kleči u crkvi? Kakva je to frajla, što se špancira s klericima i pravi s njim ausfluge u šumu i na livade, gdje nema nikoga, a vodi, mjesto gardedame, onoga divljeg jarca, kome se nitko ne smije približiti? On to više ne će trpjeti. Još samo jedamput, i naći će kućna vrata zatvorena. A ako misli, da se svuče i da se ženi, ne treba da mu dolazi pred oči.
A kad je svršio, reče mu:
- Sad si čul i razmel, kaj sam rekel, ti, velečasni, kaj imaš jarca za mežnara.
- Jesam, - odgovori Lojzek.
Nato stari ispruži lulu prema vratima i reče energično, kako je to činio na kraju raporta, kad je bio feldvebel.
- Ject: kert ajh!
A kad je Lojzek izašao, ode do vrata koja su za njim ostala prikučena i zatvori ih snažnim udarom noge. Pa progunđa kroz zube:
- Ferfluhte bagaž elendige!
Sve to ipak nije ništa koristilo. Ono petnaest dvaest dana, što je Giza ostala još na ladanju, nisu istinabog izlazili na šetnje ni izlete, al on je zalazio k njoj i sjedio tamo koliko mu je god više bilo moguće.
Koncem septembra vratile su se tetke sa Gizom u Zagreb, gdje je morao početi normalni život. I uistinu sve je bilo kao i prije, samo Giza kao da je druga. Nije marila ni za što. Ni za teatar, ni za šetnje s prijateljicama, jedva da je katkad izašla iz kuće sa tetkama. Pogotovo su večeri u maloj kućici s bidermajerskom mansardom bile tihe i sumorne. Giza je izgubila svoj humor i svoje dobro raspoloženje. Šutjela je i špintizirala sjedeći u kakvom fotelju, jedva odgovarala na pitanja, nikad i ništa ne pitala, katkad nešto čitala. Malo jela. Malo spavala.
Tetke su osjećale, da je došao onaj čas, kojeg su se one tako bojale. I povjerile jedna drugoj ono što su osjećale:
Njihova Giza je zaljubljena.
Ali u koga, o tom su šutjele jedna pred drugom. Kao da su se bojale da razmotre stvar malo pobliže. Čekale su možda, da Giza nešto reče. Valjda će ona jednom načeti temu, koja ih je sve tri okupirala.
Kakogod bi koja prošla mimo fotelja, na kome je Giza sjedila, tako bi joj prošla rukom preko glave gladeći nježno kose, kao da je sažaljuje. Kao da s njom suosjeća. Kao da je pita:
- Što radi bolesno srce?
I katkad bi je jedna ili druga uzela na krilo. Ona bi sjela, naslonila glavu na tetkino rame i šutjela kao prava bolesnica.
Jedamput je tako, sjedeći na koljenima gluhe Sidike, iznenada zaplakala. Ne baš zajecala ili se zacenila, samo su joj suze puzle, velike, velike, sve jedna za drugom, kao kišne kaplje niz telegrafske žice. U isti trenutak prosuziše i one dvije stare usidjelice. Bez jecaja. Samo su im se rozale kaplje ispod trepavica i ostavljale za sobom debeo trag na obrazima. Ostale su tako dugo, u teškoj osamljenoj večernjoj tišini, koju bi katkad poremetila škripa federa u foteljima, na kojima su sjedile, pucanj u kakvu komadu pokućstva ili njihov šmrcaj.
Ali o Lojzeku nijedna ni riječi. A ipak sve su se njihove misli bavile njime. I ničim drugim.
Otkad su se vratile u Zagreb, nisu ništa čule o njemu. Rastali su se tamo, na ladanju, najsrdačnije. On je obećao, da će ih pohoditi i sad je očekivala svaka za se, da će doći. Al nit se javljao, nit je dolazio.
Odavna je morao biti u Zagrebu. Već je konac oktobra, a početkom novembra mora reći svoju prvu misu.
Obećao im je također, da će ih pozvati na tu svečanost i zaželio je svakako, da i one budu tamo nazočne. Sve tri.
U vrijeme te teške depresije i duševnih nemira došlo je još nešto, što ih je potpuno zgnječilo. Kao preša jabuke iz koje se pravi jabučnjak. Rascijepane, smrvljene, skašene.
Gradska je općina namjeravala produžiti Preradovićevu ulicu sve do željezničke pruge. Tome produženju imala je postati prva žrtva njihova mala kućica, koja je stajala upravo na sredini trasiranog prostora. Ne pristanu li dragovoljno na uvjete, koje im je nudio grad, čekala ih je eksproprijacija.
Uzalud je stara Zefa optrčavala sve instance, protestirala, rekurirala. Svuda i na sve jedan te isti odgovor: nagoditi se ili će morati da primi što joj se da. Kućice s bidermajerskom mansardom mora nestati. One će se iseliti bogzna kuda, među nepoznate zidove, na parkete po kojima ne će znati hodati, pod visoke nove plafone, pod kojima će biti hladno i neugodno.
A bašta? U koju je tako svečano dolazilo proljeće s velikim buketima procvjetalih voćaka? S jorgovanom, bijelim i rumenim? Sa pčelama, koje zvrndaju i zuje kao milijoni malih harfica?
Kako da ostave onu jabuku sa škrletnim plodom, koji puni mirisom njihove ormare i komode? A šta će biti s onim šljivama, od kojih su tako izvrsne "cvečkenknedle", koje Giza tako rado jede, sve po deset najedamput? A ona aleja s maćuhicama? A ona druga s portulakom, kojeg sunce otvara i zatvara, kao šarena dječja ošca? Dječja ošca, puste iluzije njihova neiživljena života.
Da su ih bar pustili, da umru ondje, gdje su se rodile! Još to nekoliko godina mogao je Zagreb ostati s kratkom Preradovićevom ulicom, kao što je sada. A poslije nek je produlje, ako hoće, sve do Save. I preko Save.
Ovako: prije nego prođe godina dana, otjerane iz svojih toplih zakutaka, otići će nekud, kao dvije odocnjele lastavice, ususret nepogodama i nemirima. Nekud, gdje nema cilja.
Dok su jedamput tako sentimentizirale, sjedeći sve tri zajedno, na onom velikom kanapeju, Giza među njima, kao tri osuđenice, a jesenja kiša kuckala po staklima svojim mokrim noktima, netko je potegao zvono na vrtnim vratima.
Giza skoči, otvori jedno staklo, koje je već tako udešeno na nekim prozorima, i provuče glavu, koju obasuše kapljice:
- Tko je? - upita ona.
Čim je dobila odgovor, poleti k izlazu dobacivši tetkama sva blještava od radosti:
- Lojzek!
Za njom pohrliše, u malim skakutavim koracima obje starice, ustavivši se na kućnjem ulazu, Dok je Giza pustila Lojzeka i prebacila mu oko vrata obje ruke.
To je uopće bio njihov prvi poljubac i zagrljaj.
Tetkama se to pričinilo potpuno prirodno i razumljivo, tako da su ga i one, čim je došao do njih, zagrlile i poljubile.
Obasule su ga sa stotinu pitanja. Pravo unakrsno preslušavanje. Gdje je bio tako dugo? Zašto se nije javljao? Što je radio? Kad će čitati prvu misu? Kako to, da je odjeven u obično građansko odijelo? I još koješta.
Kad bi one samo znale, šta je on sve preživio kroz to vrijeme, dok nisu čule za njega. Za to se i nije javljao. Šta da im zanovijeta svojim brigama i raspoloženjima?
Mislio je doći, kad on svrši, kad im bude mogao reći, što je napokon s njim.
I, eto, sad je došao. Sve je svršeno. Nit će on biti pop, nit će ikada čitati svete mise.
Svukao se.
Što se one tome čude! Nije to za nj. Bolje je biti običan dobar građanin, nego neuvjeren svećenik. Ljude je lako prevariti, ali Boga ne. On vjeruje u Boga, on Boga poštuje. On ga se i boji. Pa nije mogao da mu laže.
Sa starim, s ocem bilo je vrlo teško. On toga ne razumije. On misli, da je Bog kakav feldvebel i da je glavno doći k njemu na raport, stati aptaht i biti dobro abrihtan.
I ne će više da zna za nj. On da nije njegov sin. Nek radi što hoće, nek ide kud hoće.
Poslao je k njemu brata, Petra, da ga pokuša nagovoriti da se ne skida, a kad Petar nije uspio, isplatio mu je materinji dio i kertajh.
- Ti tamo, a mi amo. Ti beskućnik, protuha, izrod, a mi pod svojim krovom, uz svoje ognjište, na svojoj zemlji. - Ferfluhte bagaž elendige!
Tu je malo zastao. Vidio je, kako se ona tri para mokrih očiju cakle pred njim i prekinuo se. Nije znao, da se i one u taj čas osjećaju izbačene i prognane, jedno te isto s njim, beskućnikom i izopćenikom.
Pa šta će sada? Kuda će?
Kuda i toliki drugi. U svijet. Da steče. Da im pokaže, kako ga Bog nije ostavio, iako oni jesu. Dva-tri mjeseca ostat će još tu u Zagrebu, a onda kad prođe zima, u Havre ili Rotterdam, pa preko velike vode.
Giza ga je gledala sa sve to većim zaprepaštenjem. Njezine se oči raširile i zauzele čitav prostor u očnicama. Ona privuče drhtave prste na donju usnicu i jedva prošapta:
- U Ameriku!
- Jest, u Ameriku, - potvrdi on. - Tamo je i jedan moj prijatelj, iz našega mjesta, kome ide dobro. Pisao sam mu i on će mi biti pri ruci.
Sad se Gizi spustiše ruke u krilo, oči se stisnuše kao dva ovalna prozorčića i reče više za se, nego za nj:
- A ja?
To je bilo prvi put, što je neko od njih doveo u vezu njihove udese. O tom se zacijelo mislilo i ovamo i onamo, al nikad se nije govorilo. Uopće svi njihovi dugi razgovori, tamo, na ladanju, nisu ni izdaleka bili slični razgovorima između zaljubljenih. Možda je baš ona haljina Lojzekova bila što ih je u tome spriječavala. Njemu se činilo, kako je apsurd izgovarati neke riječi, koje su u najvećem kontrastu sa crnom sutanom, što je na njemu. Ili je sutana laž, ili on govori laž.
Pa je radije govorio o knjigama, koje je čitao, o prirodi, koju je volio, o dogođajima u svijetu i oko njih, bez ikakvih aluzija na ono, što je nastajalo među njima.
Kad su se onda rastali, pružajući jedno drugome ruku, osjetili su svaki za se, da se vole. Kao da su jedno drugom već davno sve priznali i ispovjedili.
Stoga se Gizino pitanje činilo Lojzeku potpuno logično i prirodno. Ona je morala to reći, on je i očekivao, da će nešto takvo reći. Pa je i odgovorio, kao da je već pripravljen:
- Čim se namjestim i vidim, da možemo živjeti, doći ću po vas.
kad je došlo vrijeme, da Lojzek pođe u Ameriku, on nije išao sam. I Giza je pošla s njim. Tetke su se već pobrinule, da to ispane tako. Pitale se one, zašto da se to dvoje rastane i živi daleko jedno od drugoga, i čeka godine, i pogine jedno za drugim, kad to može biti drukčije?
Da on možda na nju zaboravi, da zavoli drugu, pa da Giza ostane usidjelica kao i one, da ostane bez života i bez ljubavi kao i one?
Od ono svoje male rente slat će joj nešto, a za vjenčanje i put bit će također dosta, kad im grad isplati eksproprirano zemljište. One će naći negdje dvije sobice, u kakvoj mirnoj gornjogradskoj ulici, pa će živjeti i nadalje same, bez bidermajerske mansardice, bez bašte, bez pčela, bez jorgovana i portulaka.
Samo da je Gizi dobro. Samo da je ona sretna.
I Gizi je bilo dobro. I bila je sretna.
Godine su tekle bez kriza i tegoba. Svako pismo, što im je otuda dolazilo, bilo je vedro, veselo, puno pouzdanja. Spominjala je često godine svoje provedene uz njih, svoje žongliranje i kankane i obećavala im, da će doći da ih vidi.
One toga nisu dočekale.
Jedne zime, jedne subote umrla je Zefi. Prehladila se, legla, prebacila pokrivalo preko glave, kao bolesna ptica krilo, i umrla.
Prije neg je došla druga subota, otišla je i Sidika. Nije ni čula, kad joj je smrt rekla, da ide. Šprahror je ležao na krevetu, a nju su našli u fotelju. S rukama na foteljskim ručicama, kao da spava.
Iste godine ostavio je ovaj svijet i stari feldvebel u Sv. Križu Začretju.
Petar je pisao bratu, da je otac i na samrtnoj postelji ostao krut i tvrd kao motika. Bunio se sve do zadnjeg izdisaja:
- Ferfluhte bagaž elendige.
Prošlo je još nekoliko godina. Onkl Lojzek je radio i postao bogat čovjek. Sve onako kako je htio i želio. Usprkos očeva prokletstva.
Da se oduži Bogu, kojemu je nehotice krivo učinio, dao je sagraditi nov oltar u župnoj crkvi u Sv. Križu Začretju. Da se izmiri s ocem, stavio mu je na grob spomenik od glatkog crnog mramora. A i na brata je mislio, i na njegovu djecu, među kojima sam jedno i ja.
I zato smo se onda svi vrlo radovali, kad je iznenada banula u Sv. Križ Začretje teta Giza, njegova udovica.
Ona je pitala gdje stanuje moj otac, jer je znala da mi nismo više u onoj kući, koju je ona poznavala, nego da smo sagradili jednu drugu kraj ceste, gdje je promet življi i gdje je zgodnije mjesto za dućan.
Kad se dobro ispripovijedala o svom Lojzeku, o njihovu životu tamo u Americi, o njegovoj bolesti i smrti, o njezinim namjerama da ostane i živi u Zagrebu, gdje je već i kuću kupila, o tome, kako će sada svoje malo imanje, gdje je nekad običavala ljetovati s tetkama i koje je poslije njihove smrti dala u zakup, preurediti, proširiti, napraviti park s ribnjacima i vodoskocima, kućicu pretvoriti u mali dvorac s terasama i lođama, verandama i altanama, a oko svega veliku rešetku od željeza s vratima, na kojima će biti zlatni monogram V. S. - Vjekoslav Sambolec - i kad je čula sve o našoj familiji, naučila kako se zove sva ta dječurlija, moja braća i sestre, mlađi od mene, informirala se o očevim materijalnim prilikama, koje su nam dopuštale čedno seosko življenje, a isključivale svaku pomisao na školanje, pa bilo to i jednog od nas, reče:
- Well, dragi šogore, sve će biti dobro. Za djecu ću misliti ja. Za svih petero. I za malog Lojzeka, koji se zove kao moj pokojni, i za Štefeka i za Jalžu, i za Tončeka.
Ja sam mislio, da je mene zaboravila, pa nadodam:
- I za Peru!
- Yes, my Darling, - klikne ona, - i za Peru! Tebe ću odmah uzeti k sebi. Pa ćeš u gimnaziju.
Teti Gizi je moglo biti oko trideset sedam godina, kad sam ja došao k njoj u Zagreb. Njezina je kuća bila na Akademskom trgu, moderna jedna zgrada s visokim parterom i prvim katom, velikim prozorima, lijepim portalom, mramornim trijemom i stubama, koje su se pri dnu otvarale, a sa strane imale mramornu balustradu, što je svršavala s dva pijedestala, na kojima su bile dvije zlatne ženske figure s lampama u ruci.
Ušao sam u tu kuću kao u kakav hram, s respektom i strahopoštovanjem. Već na kolodvoru bio sam neobično impresioniran: dočekala nas ekipaža s kočijašem u nekakvu cilindru sa srebrnom vrpcom, bijelim rukavicama i livreji, na kojoj su se svijetlila velika okrugla dugmeta kao petokrunaši. Pred kućnim vratima čekao je opet jedan drugi, jednako tako obučeni čovjek. Čim nas je ugledao, skine cilinder s glave i otvori vratašca od ekipaže, onda pohiti i otvori nam kućna vrata.
Na vratima ga teta upita nešto engleski, a on se ukočio kao vojnik i odgovorio mičući samo usnicama:
- Yes!
- Yes!
- Yes!
Bio je sav obrijan, osim dugih zalistaka, koji su mu dopirali do vilice. A imao je prednje zube zlatne, zbog čega mi je u onaj čas vrlo imponirao.
Teta me je najprije odvela u moju sobu, s izgledom u baštu, nasred koje je prskao vodoskok i gdje su među palmama i oleandrima stale nekakve kamene statue. Bila je ta soba zračna i velika, sa štukovanim plafonom i jednim kristalnim lusterom, koji je u taj čas zveckao, kao da je pun sitnih zvončića. Valjda je netko hodao nad nama. Možda kakva sobarica, kojoj se žurilo da nešto pospremi. Al ja to nisam ispitivao. Ja sam samo slušao zvončiće:
- Cink. Cink. Cincincin.
Divota!
U sobi je bio širok krevet. Sav od zlata, mislio sam ja, kao i zubi onog lakaja. Žutio se, svijetlio, da sam se mogao ogledati u njemu. Ja sam se, poslije kad sam ostao sam, i ogledavao u onim sjajnim motkama, što su od moje glave napravile nekakvo dugo jaje s rastegnutim licem.
A na noćnom ormariću lampa, kakve još nikad nisam vidio. Dosta je bilo da pritisnem nekakvo puce i upalila se. Hoćeš li da spavaš, opet pritisneš puce, i ona se odmah utrne.
Još je jedno puce bilo tu: kad sam htio da dođe sobarica. Samo pritisni drugo puce:
- Što izvoli mladi gospodin?
- Donesite mi, molim vas, fruštuk.
I za sekundu je došao na srebrnoj tasi fruštuk.
Divota!
Onog istog popodneva sjela je teta sa mnom u ekipaž i vodila me od dućana do dućana. Kad sam ušao u posljednji, nisam imao nijednog komadića odjeće ili obuće na sebi, s kojima sam ušao u prvi. Preobukla me svega od cipela i čarapa do košulje i kapice. Sve novo.
Kad sam bio gotov, dovela me, u onom posljednjem dućanu pred ogledalo:
- Pogledaj se, my Darling, kako se sam sebi sviđaš?
Boga mi, nisam više prepoznao onog Peru, fakina iz Sv. Križa Začretja. Bio sam ja neki drugi Pera, dotjeran, zgodan, nobl, u onom mornarskom odijelu s dugim pantalonima, bijelim ovratnikom sa zvjezdicama po strani i modrom kapicom što ima sprijeda natpis S. M. S. Viribus Unitis.
Pomislio sam odmah, iako nisam znao što to znači:
- My Darling!
Al to nije bilo sve. Navečer je bio onaj ormar u mojoj sobi pun: i odijela, i košuljica, i rublja, i cipela i rukavica. A na stolu torba za školu i knjige, i sve što treba za pisanje, a u stolu ladica, ne jedna, nego tri i svaka sa svojim ključićem.
Divota!
Navečer, kad sam se rastajao od tetke, da pođem spavati, zagrlio sam je čvrsto, čvrsto, u zahvalnu oduševljenju.
Ona mi je rekla:
- Pero, sve ćeš imati što god hoćeš, samo moraš učiti. Ja hoću da budeš pravi čovjek.

*

Prošlo je bilo pet šest godina, što sam živio s tetkom Gizom, i kroz sve to vrijeme išlo je sve glatko i normalno u meni i oko mene. Išao sam redovito u školu, učio sam dobro, razvijao se postepeno čitajući mnogo, baveći se muzikom, za koju sam imao mnogo dara, i modernim jezicima, za koje mi je predmete teta uzela privatne učitelje. Svake godine o božićnim ferijama išli smo zajedno na jedno kraće putovanje, u ljetu smo provodili nekoliko nedjelja na moru, a nekoliko na njezinu imanju u Sv. Križ-Začretju.
Tamo sam također stanovao kod nje. Ali to vrijeme u rodnom mjestu, uz roditelje, bilo mi je ispočetka najdraže od svega.
I najviše sam se veselio kad sam bio kod njih na ručku uz njihov priprosti stol, bez srebrnog jedaćeg pribora i stolovatih čaša, bez lakaja, koji čeka iza mojih leđa, da dohvati svojim rukama u rukavicama moj uprljani tanjur. Tamo sam smio hvatati prstima batake od pohanaca, tamo sam se napokon mogao najesti punjene paprike i onoga nenatkriljivog variva od buče, koji je pod iskusnom kuhačom moje mame dobivao sve arome i sve tečnosti najrafiniranijih menija tetina kuhara.
Tamo sam se našao sa starim drugovima, s kojima sam potajno, od popodne, dok je teta Giza spavala, obišao stara igrališta u šumi, kod vode ili na kolodvoru, gdje smo onda upriličili natjecanja i fakinaže kao ono nekada, dok još nisam ni sanjao, da ću se voziti ekipažama i poslije ručka prati prste u zdjelici mlake vode s koricom od limuna.
Nisam ja baš bio željan drugova, jer sam i u Zagrebu imao njih nekoliko, koji su k meni dolazili i s kojima sam išao katkad i na šetnju. Ali sav sadržaj toga drugovanja bio je skladan, pitom, bez uzbuđenja, bez raspojasanosti. Šah, poštanske marke, muziciranje, šport i još koješta slično, s plahim debatama, mlakim nesuglasicama i popustljivim pomirenjima.
Ovdje je pak drugovanje bilo vječna napetost, nemir, divljost, opasnost, strast. Kad smo se god razilazili, bili smo uvijek ugrijani, crveni, oznojeni, poderani, okrvavljeni.
Koliko je puta to svršavalo svađom, krikom i kamenicama!
A naši razgovori! Sve one uličarske i trivijalne fraze, one nepristojne riječi, psovke i uzrečice, kojih sam se čuvao kroz deset mjeseci, zvučile su mi tada tako ugodno u ušima i klizale se tako glatko s moga jezika, kao da su protesti za sve uljuđenje i obzire, koji su me u gradu vezali i sputavali.
Jest, ti kratki boravci na ladanju bili su za me neka vrsta podsvijesnog oslobođenja i iživljenja, nešto što je bilo kao buka prema svima onima ropstvima, kojima je podčinjen civilizirani čovjek i u koje sam i ja, surovi seljački sin, bio upregnut.
Doduše, ja nisam osjećao ni muke ni otpora ni odvratnosti prema tim zahtjevima, i podvrgao sam im se spontano i ispunjavao ih skrupulozno, pa i onda kad nitko nije kontrolirao i kad sam im mogao izbjegnuti.
Tek kad sam se ovako vraćao onamo, gdje sam proveo svoje djetinjstvo, koje nije poznavalo ni obzira ni etiketa, ni ograničenja, kome nije nitko krotio instinkte, ni savijao zanose, ni moderirao izraze, osjetio sam što sam izgubio i tražio sam da to nadoknadim.
Samo što to više nije bilo ono pravo. Jedva jedna reminiscencija. Surogat možda. Ili još manje: san.
Jer svakih novih ferija činilo mi se, da su mi oni moji drugovi sve više tuđi. Potreba za njihovim društvom bila je sve manja. Svaki put sam izgubio po koji detalj, u kome sam prije toliko uživao.
Kad sam tako iza svršetka petog gimnazijskog razreda došao tamo na ljetovanje, nisam ih više ni tražio. Pozdravio sam se s njima, izmijenio nekoliko riječi, srdačno, prijazno, ali sastanaka više nije bilo, ni igara, ni natezanja ni onog uličarskog žargona, kojeg sam nekad tako volio.
Mati se vrlo začudila, kad me je taj put vidjela. Bio sam trgnuo u vis, skoro za čitavu glavu viši od nje, oplećatio, okrupnio se.
One sam se godine bavio mnogo športom, osobito tenisom, mačevanjem, jašenjem. Moj je biceps imponirao svima mojim drugovima i za vrijeme školskih pauza vješali su se o nj po dva i tri ujedamput, a da se nisam ni ganuo.
Teta Giza je bila izvrsna jahačica. To je zapravo, osim putovanja, bila jedina njezina pasija.
Kadgod nam je dopuštalo vrijeme, izjašili bismo nas dvoje oko šest sati ujutro u Maksimir ili na Jarun, a ljeti i ranije.
Jedan takav izlet na Jarun svršio je po mene vrlo zlo.
Izjašili smo taj put dosta rano u jesenje magleno jutro. Šumski su putovi bili mokri, i stabla su bila mokra. I grančice, s kojih su se na momente spuštale krupne kaplje. Zrak svjež, vlažan, bez vjetra.
Natjecali smo se sad u kasu, sad u galopu.
Ona je vanredno lijepo sjedila. Vitka, kao kakav mladi atlet, s malim bokovima, u svom jahačkom dresu s tvrdim šeširom, držeći energično dugom rukom uzde svojoj engleskoj bedeviji i stišćući tvrdo jednu usnu o drugu.
Znala me je katkad preteći za dobar komad. Onda je vikala:
- Ulovi me! Ulovi me, ako možeš!
Kad bih ja za njom poletio, onda bi se ustavila da me vidi. Promatrala me s vanrednim zadovoljstvom. I kliktala je sva osjajena i nasmijana:
- Sjajno, my Darling!
Jašeći onda korakom, govorila mi je, kako je pravi užitak gledati me kako sjedim na konju.
- Tek danas vidim, kako si postao lijep, Pero, - nadoda i spusti stidljivo oči kao mlada curica.
Onda iza nekoliko koraka:
- Donedavno si još bio dijete.
Ja sam šutio, sa sitnim smiješkom na usnama. Al oba puta, kad je svršila svoju izreku, prošli su mi neugodni trnci kroz tijelo, kao da mi nije bilo ugodno čuti to iz njezinih usta.
Sad je i ona zašutjela.
Konji su koracali u istom tempu. I nas dvoje smo micali tjelesima: naprijed - natrag, naprijed - natrag, u tempu s konjima.
Napokon ona progovori opet:
- Najgore je, što se mora stariti.
Ja sam mislio, baš prije negoli je ona to rekla, kako ona vanredno mlado izgleda. Grjehota, što čovjek zna za njezine godine. Inače svak bi joj dao bar deset manje.
- Ti se ne možeš tužiti, tetice, - rekoh ja na to. - Izgledaš kao djevojčica.
Ona me pogleda i odgovori mirno:
- Ja nisam to rekla, da provociram tvoj kompliment, my Darling. Nit ja hoću da ikome izgledam kao mlada djevojčica. Meni je samo žao, što starim.
Zašuti za časak, pa nadoda rezignirano:
- Slijedeći mjesec četrdesetdruga.
Mladi svijet ima uvijek neke predrasude u pogledu godina i starosti. Njemu uvijek izgleda, da netko, komu je četrdeset, pedeset godina, mora potpuno obračunati sa životom. On misli, da ne će, kad dostigne te godine, težiti ni za čim, što ga danas tako uzbuđuje i zauzima.
Onda sam i ja tako mislio. Žena od četrdesetdvije godine! Pa to su godine bakica. Tad se već sjedi u zapećku i plete čarape. Šta joj inače preostaje?
U sebi sam potpuno odobravao, što je malo prije rekla. Naravno, da stari. I bilo je vrlo glupo od mene, što sam joj rekao, da izgleda kao mlada djevojčica.
U taj čas opet pogledam na nju. Htio sam da konstatiram, kako je sve točno onako, kako ona veli. Ali na moje veliko iznenađenje nisam nikako mogao da vidim na njoj ma i jednog traga starosti. Jutarnjim zrakom osvježeno njezino lice bilo je živo i mlado, usprkos očiju napunjenih rezignacijom.
Volio sam je u onaj čas.
Da smo kod kuće i da sjedimo jedno uz drugo, zacijelo bih je pomilovao po licu i rekao joj:
- Ne žalosti se, tetice. Ja te volim, pa da ti je i šezdeset godina.
I odlučio sam, da tako učinim, kad budemo navečer zajedno sjedili i razgovarali.
Ona međutim pogleda na uru:
- Moramo se vratiti, zakasnit ćeš u školu.
Kad smo se okrenuli reče:
- A sad u galopu do kraja šume?
Ona je poletjela, a ja za njom, u udaljenosti od nekoliko koraka. Široka staza bila je puna lišća, i ono je šuštalo pod kopitama naših konja. Osjećao sam pejsaž oko sebe: Stabalje je bilo polugolo a svako malo vremena padao je po koji veliki, široki list, polako, viseći u zraku, kao minijaturni padobran. Pod sve to rjeđom maglom slutio sam sunčane svijetle ruke, kako se polako probijaju da dotaknu zemlju. Zacijelo će kasnije biti ugodan i krasan sunčan dan, jedan od onih jesenjih dana, kad je Zagreb najljepši. Kad ima čovjek dojam, da i nije grad oko njega sa tolikim kućama, ljudima, ulicama i dućanima, nego kakva intimna, topla veranda, gdje se sakupilo veselo društvo.
Pomišljao sam, kako ćemo nas dva, tri druga iz moga razreda kao obično poslije škole poći na Zrinjevac i stajati tamo pod platanama gledajući svijet što prolazi. Mlade dame i djevojke, koje se sakupe tamo oko podne, na dva tri srka sunca prije ručka. Kao na aperitiv.
Ima ih nekoliko, koje dolaze tamo redovito, gotovo svaki dan. Znao sam, kako su obučene, kako hodaju i kako se smiju. I glasove im poznam.
Ali kad sam daleko od njih i mislim na njih, onda im ne vidim drugo, nego oči.
Ima ih možda desetak, na koje rado mislim. Desetak pari očiju. Među kojima nema ni jednog, koji bih najvolio, jer ih sve volim jednako. Kad koji ne dođe tamo pod platane, onda mi se čini, da mi je baš najdraži onaj, koji nije tu. Ali kad je onaj tu, a koji drugi nije, onda mi je opet onaj drugi najdraži.
Konj je galopirao u jednakim skokovima, dizao me i spuštao. Ritmizirao savršeno moje misli.
Teta Giza je poodmakla daleko naprijed. Njena crna, tanka pojava izgledala je kroz tanku maglu kao jedna od onih bazarskih silhueta na mliječnom staklu.
- Kako je daleko! - pomislio sam.
Daleko od mene čitavih dvadeset i šest godina. Toliko sam ja mlađi od nje. Koliko sam zaostajao!
Da su tu one jedne oči sa Zrinjevca, one plavo-sive mutne ili one crno-modre jasne, ne bi letjele naprijed. Ostajale bi kraj mene. Ili kad bi otišle naprijed, dostigao bi ih.
I podbo sam konja malko jače.
Konj je poletio hitrije. Najednom sam čuo neko pucketanje ispod njegovih nogu, a u isti čas je posrnuo tako naglo i jako, da sam ispao iz sedla i pao preda nj.
Morao sam jako zajauknuti. Ležao sam s golom glavom u vlažnom lišću, nepomičan u nekoj polovičnoj nesvijesti, kroz koju sam osjećao očajne boli u jednoj nozi i miris vlažnog tla. Čuo sam malo poslije i tetu Gizu, kako me, sva prestrašena i očajna, miluje i posipa kolonjskom vodom, koju je uvijek nosila sobom, i zove:
- Pero! Pero! Šta ti je!
I konj je hrzao stojeći nepomično uza me.
Čuo sam sve, ali boli su bile tako užasne, da nisam mogao doći potpuno k sebi ni otvoriti oči. Stenjao sam samo.
Ona je neprestano govorila i milovala me:
- Pero! Probudi se! Gdje te boli! A ovdje nema nikoga! My god! My god! My god!
Napokon sam došao k sebi i otvorio oči. Njezino je lice upravo visjelo nad mojim. Digao sam ruku i pomilovao je po obrazu stenjući:
- Noga.
Kriknuo sam tako snažno, da je sva daleka šuma odjeknula, kad me je primila za desnu nogu povrh gležnja.
Onda je skinula sedlo s moga konja, pridigla mi gornje tijelo i podbočila me njime otraga. Držala je, da mi se slomila kost.
Kad sam joj rekao, kako sam pao, konstatirala je, da je na cesti bila prilično velika hrpa zemlje, krtičji humak i uza nj jedna velika suha grana, raskidana na nekoliko komada.
Konj je u trku nagazio na onaj humak, a u isti čas zaplela mu se grana među prednje noge i posrnuo je.
- Ja idem, da nađem u blizini kakav telefon, - reče ona, - pa ću se odmah vratiti.
Čekali smo dugo, dok su došla kola "Društva za spasavanje".
Sjedila je uza me, držala moju glavu na svom ramenu, plakala i tješila me, kao da mi je majka. Meni je neizdrživa bol svrdlala u mozgu, kao da mi je rana u njemu, a ne na nozi.
Nije me nikako htjela dati u bolnicu.
- To se da, - rekla je, - sve kod kuće udesiti.
Dva kirurga su me pregledala. Slučaj nije bio težak, Nekoliko nedjelja noga u gipsu i sve će opet biti dobro.
- Moći će i plesati. A i jašiti, - reče kirurg, - samo malo pametnije.
Ležao sam u prvom katu u biblioteci, koja je bila spojena jednim vratima sa sobom, u kojoj je tetka Giza spavala. Inače bi morala svaki čas silaziti dolje u parter, jer je htjela, da me dvori sama i da je mogu pozvati i u noći, ako mi šta ustreba. I jela je sa mnom u biblioteci.
Kad su čuli za moju nezgodu došli su i otac i mati, da me pohode. I mlađi brat, koji je bio već u drugom razredu gimnazije i stanovao u plemićkom konviktu.
Do tri četiri nedjelje bit će opet sve u redu.
Dolazili su i neki moji drugovi, pa sam s njima prolazio materijal, što se za to vrijeme učio u školi. I razgovarali smo, i igrali šaha, i prevrtali sve male događaje u školi i izvan škole, koji su nas zanimali.
Referirali su mi također, šta se događa na Zrinjevca, ispod platana, u podne i predvečer na promenadi.
Sivo-modre mutne oči imaju dunklplavi regenmantl, a crno-modre jasne, sivi. Od nekoliko dana ide s njima neki gospodin u širokom kariranom ulsteru, koji se ljulja na njemu kao zvono sv. Kralja. Samo da ne zvoni.
Ona blondina s baritonalnim glasom ne dolazi ima dva-tri dana. Samo njezina prijateljica, a s njom jedna nova, neka dugačka žuta glista, koju nisu dosada nikad vidjeli. Ako svi znaci ne varaju: provincija.
Dalmatinka, kad je opazila, da mene nema, prolazeći mimo njih, rekla je glasno, da smo mogli čuti:
- Jašio je sa svojom lijepom tetom i slomio nogu.
Čitala je zacijelo u novinama, koje su donijele bilješku o mojoj nezgodi na Jarunu.
Otkuda samo zna za moju lijepu tetu?
Ona, koju smo zvali Lady Godiva, nitko ne zna zašto, ne ide više s onom, koju smo zvali, radi crne, čupave frizure i debelih usnica, Saloma. Rastale su se, izgleda.
A mala Dido, s frizurom na zvrkove, skinula je zvrkove. Sad ima dugo, usko lice kao kruškica.
Elza od Brabanta ide s nekim časnikom i neprestano govore njemački. I pravi se tako "vihtig". Al zato ipak koketira i s drugima, i to tako hitro i vješto, kao da ima tucet očiju, a ne jedne.
I tako naprijed.
Poslije večere sjedila bi teta Giza dugo kraj mene i pripovijedala koješta. Tako sam doznao za mnoge detalje njezina života. Sve ono što sam na početku ove moje duge ispovijesti ispričao. O njezinim tetkama Zefi i Sidiki, o njezinoj mladosti, o jarcu Cezaru i onklu Lojzeku, koji je onda, kad ga je upoznala, bio meni sličan.
Ne mnogo, ali nešto u onoj crti oko usta.
I smijao se poput mene.
Njezin način pripovijedanja bio je živ, slikovit, neobično zanimiv. Čitavo je njeno lice sudjelovalo. I ruke. I prsti.
Kad je opisivala svoje djevojačke bravure, ili iznosila anegdote za anegdotom, onda je jednostavno još jednom proživljavala svoju mladost.
I toliko je sugestivne snage bilo u njenim riječima, da je i mene povukla za sobom. Činilo mi se - možda je tome bila uzrokom i moja bolest, a možda i njezina blizina, tako temperamentna - kao da je ona i sada još uvijek ona mala djevojčica od nekada. Nasmijano, ugrijano njeno lice izgledalo je svježe i primamljivo. Promatrao sam njene usne, koje su se u govoru dizale i zatvarale, i mislio na poljupce, koje mi je toliko puta dala, one dobre rodbinske poljupce, koje sam primao bez ikakvih uzbuđenja.
Čudio sam se, kako sam mogao, da ih ne osjetim i ne uživam. Pa ona je lijepa, govorio sam sam sebi. Ima pravo ona Dalmatinka.
Kad je pak stala da priča o varijeteu, i počela da se producira kao klauni, i napokon kad je zaplesala kankan, dižući svoju fino zaobljenu nogu, koja kao da je sad izašla ispod ruku kakvog majstora tokara, onda sam gledao u nju najprije sa začuđenjem, koje je pomalo prešlo u ugodan nemir, što se postepeno razvijao u neku čudnu ekstazu, i klicao sam:
- Sjajno! Sjajno!
Ona je u prvi čas mislila, da joj ja samo odobravam, onako tobože, kao da joj hoću napraviti kompliment, ali kad je pogledala u moje lice, deformirano od čudnog uzbuđenja, koje joj je odmah otkrilo, što se u meni događa, kao da je ustukla, kao da se prestrašila.
Uozbiljila se, sjela na moj krevet, zadihana, i reče hitro:
- Ti ćeš zacijelo misliti, da sam poludjela!
Onda odmah nadoda:
- Kako je bila lijepa mladost!
Ja sam još uvijek bio uznemiren. S punim joj entuzijazmom rekoh:
- Ti si danas jednako lijepa kao i onda!
Ona me naglo pogleda, iznenađena, zatim se nasmije:
- Ti si lud, my Darling!
Pa nadoda poslije male pauze:
- Ili radije: ti si mlad. Za tebe su sve žene lijepe: sve redom, od dvanaeste do pedesete.
- Ti misliš, - rekoh, - da ja zbilja ne znam, što je lijepo, a što nije. Uostalom ne kažem to samo ja.
Sad je postala radoznala. I upita:
- Zar ima još netko, tko to kaže?
- Naravno, - rečem ja s uvjerenjem. - Moji prijatelji, što dolaze amo. I jedna gospođica, koju oni poznaju, rekla je nešto takvo. A ona dva kirurga, koja su meni povezivala nogu, kad si ti na jedan čas izašla odavle, rekla su, latinski, misleći da ja ne ću razumjeti: "Pulchra vidua".
- Što to znači?
- Lijepa udovica.
- Idi, idi, - reče ona zabašurujući dojam, koji su izazvale u njoj moje riječi. - To su sve fantazije. Realnost govori drukčije: Sutra je moj četrdesetdrugi rođendan. Žao mi je, što si u krevetu, pa ga ne možemo proslaviti onako kako treba.
- Svejedno, - odgovorim ja, - veselit ćemo se i ovako.
- Pa i hoćemo, - prihvati ona sa sarkazmom, - mladi smo, pa možemo. A sada: good night, my Darling.
Ona priđe k meni i htjede da me poljubi u čelo, ali ja naglo prebacim ruku preko njezina zatiljka i poljubim je u usta. Kako sam pritisnuo svoje usne na njezine, glava mi je zadrhtala.
Kratko se zadržala, al onda se otrgla. I otišla naglo, u svoju sobu.
Vrata su za njom ostala otvorena kao uvijek.
To je uopće bio prvi svijesni poljubac, koji sam dosada dao jednoj ženi.

*

Slijedeći dan, već rano ujutro, došli su buketi, koje je Miško - naš kočijaš - u moje ime naručio u cvjetarnici Kalina.
I još sam imao jedno iznenađenje za tetu. Dao sam povećati jednu njezinu moment-fotografiju, koju sam sam snimio, Dok je u Maksimiru galopirala na svojoj Kleopatri, preskačući jedan panj. Bedevija se propinjala držeći visoko u elegantnom luku prve noge, a teta je bila uopće sama jedna ležerna, spontana nimalo nenategnuta linija, nešto tako poput slova S.
Ona se ranije budila od mene. Najprije bi išla u kupaonu, ostala tamo dugo, a zatim došla k meni da me pozdravi i vidi kako mi je, a onda se opet vratila u krevet i ljenčarila po uru i po više od ure.
Tako je bilo i to jutro. Došla je k meni u svom dugom, šarenom frotirmantlu i malim crvenim papučama sa svilenim pomponima bez čarapa. Noge su joj u gležnjima bile tanke kao u "Kleopatre", a plavo blijede, kao da su mrtve.
- Beautiful! - klicala je promatrajući svoju sliku. Beautiful! Baš ti hvala za lijepo iznenađenje!
Htjela je, da mi pruži ruku, al nije mogla ostaviti mantla, jer bi se inače bio otvorio. Onda je ostavila sliku i pružila mi lijevu, na koju sam naslonio usta. Bila je hladna, pa mi se činilo, kao da sam poljubio kakav predmet od kosti ili stakla.
Ne znam, zašto me se tako dojmila ono jutro. Sve kao od neživih, ledenih stvari.
Možda reakcija na ono, što sam jučer sam sebi sugerirao u pogledu njezine mladosti.
A možda i neprestano razgovaranje o njezinim godinama i spremanje za taj četrdesetdrugi rođendan.
I u licu mi je izgledala drukčije nego sinoć. Blijeda, nepomična, s prozirnim ušima i dugim, uskim usnama, kao jedna od onih voštanih Madona, koje se čuvaju pod staklom.
Stidio sam se pred sobom zbog sinoćnje zanesenosti. Stidio sam se i pred njom. Ona će sada misliti zlo o meni. Pokazala je to u istom času, kad se ono otrgla ispod moje ruke i otela mome poljupcu. Zato i nije rekla ni riječi, kad je odlazila.
Pa dok je kasnije gledala moje bukete i zahvaljivala mi, pa pripovijedala kako će doći na ručak i brat iz plemićkog konvikta, a možda i još netko iz Sv. Križa-Začretja, mene je neprestano nešto gonilo, da je zamolim za oproštenje.
Nek mi ne zamjeri ono od sinoć. To nije bilo ništa nego izraz moga entuzijazma. Ona je tako lijepo plesala. I pjevala.
U onaj čas vidio sam u njoj malu curicu iz kućice s bidermajerskom mansardom u neizgrađenoj Preradovićevoj ulici, pa sam nju i poljubio, a ne svoju tetu, koja danas slavi četrdesetdrugi rođendan.
Ona je međutim nadovezivala dalje na započeto pripovijedanje, kako su stare tete uvijek slavile njezine rođendane, od prvih godina njezina djetinjstva, pa sve do udaje, i šta je sve od njih dobivala.
Kako je samo izgledao njezin "geburstagstiš". Sa cvijećem, iznenađenjima, tortama i malim figuricama od "kitenkeza", koji je ona toliko voljela!
A onkl Lojzek? Šesnaest njezinih rođendana slavili su zajedno. Svake godine sve to ljepši dar. I naravno bogatiji, jer im je svake godine išlo bolje.
Sjeća se tako posljednjeg rođendana koji su proveli zajedno. Pozvali su na ručak jednog prijatelja, nekog Argentinca.
Bio je to krasan čovjek: visok, crn, s bujnim, kovrčastim kosama, ekstravagantan i neobuzdano temperamentan. Silno joj je udvarao, i takvom agresivnošću, da ga nije nikad primila, ako nije bilo Lojzeka kod kuće. Tim više, što joj nije bio baš indiferentan.
Imao je u sebi nešto brutalno i nešto nježno, sentimentalno u isti mah, na što je ona uvijek, još od djetinjstva, reagirala.
- Znate, senora, - govorio joj je, - ja bih vas htio smrviti u prašinu, pa da vas mogu nositi na prsima, u svom skapularu.
Baš na onaj njezin rođendan sjedila je prije ručka s njim i čekali su njezina muža, koji je nešto zakasnio. Razgovarajući o koječem, došla je riječ i na to, kako bi ona rado imala djece. Jedino što joj nedostaje u životu. Sve joj se čini, da živi uzalud, kad nema djece.
Iznenada, bez okolišanja, kao da je poziva na čašu vina, predloži joj on, da pobjegne s njim u Argentinu.
U Ciudad de Nuestra senora de Buenos Aires, najljepši grad na svijetu, s najljepšim imenom, gdje ima čitava jedna ulica njegova.
- Šezdeset i dva kućna broja. Dvije hiljade soba. I dvije crkve. I jedan teatar. Trideset advokata. Pet liječnika. I nekoliko primalja. I masa djece.
I završio je Argentinac:
- Vidite, senora, ovdje gdje vi sada stanujete, u ovoj ulici, ne ćete nikad imati djece. Pa tu nema ni jedne primalje. Dođite, dakle, sa mnom. U onu moju ulicu: calle de Belgrano. U Ciudad de Nuestra senora de Buenos Aires.
Govorio je tako uvjerljivo, da je zacijelo mislio, da će se ona dići s klupe i smjesta otići s njim.
Kad je vidio, da ona oklijeva zagrne svoj rukav i pokaza joj na unutrašnjoj strani podlaktice tetoviranu golu žensku, njoj napadno sličnu u licu, s napisom, koji joj je kružio oko glave, poput aureole:

NUESTRA SENORA DE BUENOS-AIRES.

Ona se rasrdila, kad je vidjela onu tetovažu. Zahtijevala je, kad slijedeći put dođe k njima, da ostruže njezino lice. Ako se ne da ostrugati, nek izreže onaj komad kože.
Na to se digao, i upita je:
- Je li to, senora, vaša iskrena zelja?
- Najiskrenija, - odgovorila mu ona.
On se onda okrenuo i otišao. Ni zbogom joj nije rekao. Nit se više ikada pokazao.
Poslije godinu dana, upravo na njezin rođendan, nekoliko mjeseci nakon smrti njezina muža, dobila je iz Buenos-Airesa veliko pismo. U njemu je razapet na kartonu komad žutog pergamenta sa sličnom Madonom, kakvu je imao tetoviranu na svojoj ruci onaj Argentinac. I ništa više. Ni jednog slova.
U prvi čas nije znala, što to znači. Mislila je, sjeća se na nju i šalje joj kopiju. Al kad je malo bolje promotrila i pogledala pošiljku, sjetila se, što je.
On ju je poslušao, izrezao čitav komad kože sa svoje ruke zajedno s onom Madonom. I poslao joj ga na uspomenu.
Ja sam slušao tetkino pričanje s intenzivnim interesom. Zvučilo je sve to tako fantastično i strastveno u isti mah. Nekoliko su mi puta prošli ježuri kroz sve živce. Upadao sam sve više u svoju postelju.
Ona opazi, da zlo ležim.
- To nije dobro, kako ležiš, - da ti pomognem.
I reče mi, neka je primim oko vrata i nek se tako uprem, a ona će međutim povući jastuke.
Kad sam joj prebacio lijevu ruku preko ramena, ona prijeđe s obje svoje mimo mojih bokova i povuče iza mene najprije jedan, pa drugi jastuk. Istodobno dok je to činila, otvori se njezin frotirmantl, koji nije imao ni pasa ni kopča, i upravo pred mojim licem stajalo je njezino tijelo golo golcato.
Sve je potrajalo možda dvije tri sekunde, jer se ona odmah dosjetila, što se događa. Naglo je povukla ruke, sklopila rastvoreni mantl i reče malko u neprilici.
- No skoro si me svu vidio.
Meni je čitav talas krvi udario u glavu, sve do u korijenje kose. Nisam znao, što bih rekao, htio sam nešto reći, kao da sam ja kriv.
Ona je opazila, što je u meni, pa reče s ležernim, malko frivolnim tonom:
- Uostalom, kad si vidio, što se događa, mogao si zatvoriti oči.
Onda kao da je htjela oduzeti događaju čitavu važnost, reče skoro veselo:
- Na koncu konca, ja sam tvoja stara teta.
Na to stavi sliku, što sam joj darovao, pod pazuho, uze oba huketa u jednu ruku i ode u svoju sobu.
Ja sam zatvorio oči. U mraku ispod mojih vjeđa bijelila se jedna žena s aureolom oko glave:

NUESTRA SENORA DE BUENOS-AIRES.

*

Popodne su me pohodila dva studenta. Dvojica od mojih prijatelja, koji su često dolazili k meni, a koje je i teta poznavala.
Jedan, tanki, dugački, rodom iz Varaždina, Lacko, dvije godine stariji, ali mnogo iskusniji i kuražniji prema životu od mene. On je uopće bio naš informator, pedagog, savjetnik i upućivao nas u sve misterije ljudskih instinkta i osjećanja, savjetovao kako da se njima služimo i upozoravao nas na sve opasnosti i kako da ih izbjegavamo.
Bezobziran, brutalan, često puta ciničan, ali u suštini nepokvaren, moralan, istinit. Izrugivao se svim sentimentalnostima i nježnostima tvrdeći, da su jaki nervi i nepopustljiva krutost temelji, na kojima se izrađuje prava sreća.
Drugi, Zdenko, sin nekog malog zagorskog vlastelina, koga smo mi svi zvali "Frajlica", jer je bio plah i stidljiv kao kakva djevojčica, ali ujedno željan i nestrpljiv da upozna život.
Kad su oni došli, tete Gize nije bilo kod kuće. Izvezla se nekamo, u pohode valjda ili kupnju, ili u kakav dobrotvorni komite, kamo su je natezali sa svih strana, jer je imala novaca, a što je najvažnije, jer ih je i davala.
Ja sam dao donijeti kolača i likera i počastio svoje goste, kako je i trebalo u taj dan, u kući, gdje se slavio gazdaričin god.
Dečki su ispili čašice u zdravlje godovnjače.
Lacko je ispuknuo malu govoranciju:
- Dragi Pero, naj se srdit, ali ti ne veš, kaj ti je bog dal, kad ti je stvoril jednu tak feš, tak lepu i tak zgodnu tetu, kak je ova tvoja teta, današnja godovnjača. Vsaki put kad je vidim, vsaki put sem vse to večma v nju zalublen i vrag me vzel, če bi bil malo starejši i če ne bi bil taki bogec bistrički kak jesem, da bi joj napravil najlepši libeserklerung i ponizno je zaprosil da pojde za mene. Natirlih, če hoče i če se joj dopadam. Al kad ni drugač, morem biti srečan, če mogu vzdignut ovu čašu i vspitje u njeno zdravlje. Naj je Bog poživi, a s njom i tebe, našega dragog prijatela, jedinoga med nami, ki je još čist i nedužen kakti

Sveti Alojzij iz Španije
Histerični klerik sa krinom -

kak vre popeva moj slavni imenjak Lacko Vidrić.
Ja sam bio preveć okupiran sam sobom, koprcao sam se u svima onim malim događajima, koji su se u meni i oko mene događali u posljednje doba, otimao sam se problemima, koji su me hvatali i povlačili, pa nisam mnogo ni mislio na ono, što je Lacko govorio. To je bio njegov ludi običaj sa tim nazdravicama, i kad je počeo, nije prestajao. Išao mi je katkad na nerve, al uglavnom rado sam ga slušao, jer je s njim bilo uvijek među nama veselo.
Kad smo ispili, obrati se on meni pokazavši rukom na Zdenka:
- Kaj ne buš mu čestital? I on ima denes rođendan. Postal je majoren.
Zdenko je sav porumenio i kušao da ušutka Lacka.
- Lacko, ak ne prestaneš, idem.
- Pa kaj se ženiraš, ti Frajlica, jedna! - reče Lacko. - To vre ni sramota!
Napokon sam i ja počeo da se interesiram za stvar. Bez dugog razmišljanja dosjetio sam se, što bi to moglo biti. I okrenem se Zdenku:
- Tu quoque, mi filii Brute?
Lacko odmah prihvati:
- No, znaš, če baš hočeš, imam i ja takaj jen latinski citat i za tebe! Kaj bi ti rekel, če bi te mi zapitali: Quousque tandem?
- Jest, jest, - zagrije se frajlica, - praf ima Lacko: quosque tandem?
- Pa mirujte, dečki, ta vidite da sam sada u postelji, - rekoh ja. - Radije pripovijedajte, kako se Frajlica usudila preko Rubikona.
- Ne, ne, Lacko! - uzbuni se Zdenko. - Bum se srdil če išta spomeneš.
- Pa valjda bumo našega prijatelja Peru o tak vihtig stvarima informirali! Če tvoje stidljive vuši to nemreju slušat, ti prikeli ruke na njih, ti Frajlica jedna s hozentregerima!
Onda se Lacko izvali na fotelj, turi svoje palce u prsluk ispod pazuha, prebaci nogu preko noge i počne:
- To ti se ima tak. Imali smo za danas veliku porciju "Eneide" i pošli smo iza večere ja i Gustl k Zdenku, da je skup izbiflamo. I dve cele vure smo ti maltretirali onu prokletu Didonu, vre stoput gorje, neg ju je maltretiral onaj stari fakin z Itake. Kaj misliš, čitavih 200 verzuša do kraja! Najenput neko zakuca i zaviri vnutra. Zdenkova gazdarica:
- "Kak su oni flajsig"! - reče jako libensvirdig. - "Bila sam v kinu sa šogoricom. Vsaki put kad moj stari ima svoj štamtiš, mi pemo v kino. Joj, tak sam se cmizdrila, kakti jedan bedaček."
Ja sam je vpital:
- "Kaj je bilo tak strašno, da su se plakali? Morti nekaj o ljubavi?"
- "No, znate, vsi muškarci su faloti i prevaranti", - reče ona, - "i vi takaj. Morti ne još, ali kad bute vekši, vi bute vre isto tako sa jadnimi ženskami."
- "Praf imaju, milostivica", - reče Gustl, - "i mi tudi čitamo nekaj tak sličnega, kak je neki grčki hohštapler prevaril jednu pravu kralicu."
- "Neg kaj, ti su vre najgorši, ti fičfirići i hohštapleri, kak ti oni prokleti Dalmatinci!" - zgrijala se baba. - "Ne mrem ih videt tih Dalmatincov! Meni vre ne bu nigdar ni jedan došel v hižu. Rajše ostanem bez cimerhera!"
Onda se malko primirila, pogleda nas ljubezno i zapita:
- "Izvoliju morti malko čajeka? I po jedan buhtleček? Študent vre ogladni, če preveć študira."
Ja sam poznavao Zdenkovu gazdaricu, jer sam i sam tamo zalazio.
Mala, debeljuškasta zagrebačka špiserica, s podvoljčićem i buzenhalterom, ritmički zaokruženim bokovima i tankim nogama u gležnjevima. Dobroćudna, nasmijana, hitra kod posla, brbljava u svojoj malko trivijalnoj kajkavskoj frazeologiji. Muž, nekakav penzionirac, nakon čedne činovničke karijere, porezni oficijal ili kanclaj-direktor, ili nešto slično, s pivskim trbuhom. Nije ništa radio, u jutro je šetao s druga dva-tri penzionirca, politizirao, popodne spavao, a dvaput na tjedan imao je svoj štamtiš, odakle se obično vraćao kući kasno i zaljuljan, kao malo dijete kad kuša da prohoda.
- Posle malo, - nadoveže Lacko, - donela je na tasi čaja i buhtle i traktirala nas.
- Onda joj reče Gustl:
- "Kaj ne biste seli malo k nama, milostivica!"
- "Pa morem", - odgovori ona, - "naj si donesem svoj lonček."
I donela je svoj lonček. To ti je, znaš, onak jedna visoka šalica s okruglom tibicom, na noj naslikan Franc-Jozef, a pod nim piše: Erinnerung an Vöslau in Niederoesterreich.
- "Ja vzimam i kavicu i čajek samo iz svoga lončeka. To je spomin na moju hohcajtrajze."
- "To je vre dugo tom?" - reče Gustl.
- "Bu sad vu fašingu trideset let."
I tak je stara, sedeći med menom i Frajlicom, pripovedala svoje avanture, i kak je to bilo lepo v Zagrebu, kad je ona bila mlada, lepa gospa. Jest, bog i bogme lepa! Koliki su oko ne šmirali i hofirali joj. I banski savjetnici i sekcijonšefi i pravi grofi. Jenput je ercercog Leopold Salvator črez celu Dugu Vulicu išel za mnom i furt je kuckal sablom po trotoraru, kakti da mi pravi liberserklerung. Još, če bi s prstom makla, bil bi nen stari napravil karijeru! A tak' su penzionirci. V desetoj rangklasi.
- "Kaj vas briga, milostivica", - reče Gustl, - "em poštejne je najlepša stvar na svetu!"
- "Tak je!" - reče ona. - "Ja si, hvala dragom Bogu, nemam kaj predbacivati."
Al najlepše dojde sad, - reče Lacko pogledavši maliciozno Frajlicu.
Kad su njih dvojica otišli, stara je donijela višnje u rakiji, ponudila Zdenka i interesirala se za onog grčkog hohštaplera.
On joj je čitao prijevod iz četvrtog pjevanja "Eneide", što su ga sinoć zajedno napravili.
Ona je stala kraj njega, tobože da čita i naslanjala svoje prsi na njegov lakat i tako mu približila glavu, da ga je njezina kosa škakljala po licu.
Onda mu je najedamput sjela na krilo.
- I kaj da ti dale pripovedam, - zaključi Lacko, - Frajlica se raskuražila, zgasnila lampu i bil je črni mrak.
Posle ponoći došel je muž domov, i pijan kak je bil, ni mogel dugo otvoriti vrata. Stara je hitro skočila, vzela bocu z višnjami i baš v času kad je izlazila iz cimerherove sobe, muž je vušel v gang.
- "Kaj ti ne spiš, stara, kaj vraga delaš z timi višnjami?"
Ona mu odgovori:
- "Tiho! Našemu cimerheru je jako zlo. Dala sam mu malo šnapseka. Sad mu je vre bole. Bogec jedan!"
- Pa ti se, Frajlica, ne stidiš? - uskliknem ja! - Sa starom babom!
Lacko reče:
- Kaj ti znaš, ti volek božji! Pitaj ga samo kak je bilo, a Frajlica?
A Frajlica se sav zasja i reče zanesen:
- Božanstveno!

*

Poslije nekoliko dana izvadio mi je doktor nogu iz gipsa. Sve je bilo u redu, samo još nisam smio ustajati.
Teta je rekla:
- Sutra ćemo te prenijeti dolje, u tvoju sobu, da se biblioteka malo uredi.
Ne znam, kako sam izgledao u taj čas, ali pamtim još i sada, da sam sav zadrhtao i da su mi sva uda popustila, kao što nam se događa, kad iznenada osjetimo zemljotres pod nogama.
Morao sam sav problijediti, jer je teta opazila naglu promjenu na meni:
- Šta ti je, my Darling? Tebi kao da nije dobro?
- Nije, - promucam kroz zube, koji su cvokotali, kao da imam zimicu. I klonem na uzglavlje.
Ona sva uzbrinuta priđe k meni i položi mi svoj parfimirani dlan na čelo. Godio mi je dodir njezine ruke i onaj miris.
- Boli li te glava? - upita ona.
Meni je dolazilo da kriknem, al sam se s najvećim naporom suzdržao. Nisam smio da išta odgovorim, jer bi inače prigušeni krik prodro iz grla.
- To je samo od dugog ležanja, - reče ona. - Strpi se još malo. Do dva-tri dana provest ćemo se malko u kolima.
Da je ona znala!
Kako bih ja rado ležao još tri mjeseca, još tri godine i ne micao se nikuda iz postelje, samo da mogu ostati u toj biblioteci, koja je tako blizu njezine sobe. Gdje čujem kroz otvorena vrata, u noćima bez sna, u nekim čudnim, nerastumačivim nemirima, kako ona mirno diše preko u svojoj postelji. Ili kako šušte njezina pokrivala, kad se među njima u snu okrene. Ili njezine haljine i noćne košulje, koje skida i oblači, kad liježe i kad se ustaje.
Zapravo ja nisam znao, odakle u meni u posljednje vrijeme svi ti nemiri i ta raspoloženja, nit sam uopće o njima razmišljao. U meni se sve uskomešalo i poremetilo, ni jedne jedine minute nisam bio normalan i priseban, kako je to prije bilo.
Moji odnosi prama ljudima i stvarima mijenjali su se na čudnovat način, moje riječi su bile tepave i nesigurne, moj mozak mutan, u svojim funkcijama katkad spor i težak, katkad opet hitar, raskidan, nestalan. Moje raspoloženje većinom melankolično i plačljivo, onda na mahove paranoično, beznadno, s mislima na samoubijstvo, onda opet razdražljivo, naprasito, s mislima da skočim ljudima za vrat, da ih raskinem, ubijem.
Nisam bio sposoban ni za kakav posao, neustrajan i promjenljiv kao što sam bio. O tom da bi mogao pročitati jednu čitavu knjigu, nije bilo govora. Dok sam prije znao u dva tri dana pročitati velik roman, sad nisam mogao doći do kraja jednog novinskog feljtona. Mučio sam sluge s najbesmislenijim kapricima. Drugovi, koji su k meni zalazili, počeli su izostajati, jer sam ih vrijeđao ili izazivao, nesnošljiv, razdražljiv i ujedljiv.
Nije bilo moguće povesti sa mnom kakvu diskusiju ili razgovor, pa bilo to o najnedužnijim i najindiferentnijim stvarima. Mene je sve tjeralo u srdžbu, svemu sam oponirao i svagdje sam nalazio razloga da se svađam.
Bilo je dana, kad sam u svojoj bolesničkoj postelji ležao sate i sate u potpunoj letargiji, nenazočan za sve, što se oko mene događa. Nisam tada spavao, jer sam čuo i osjećao, da sam živ ja i život oko mene, ali ništa u meni nije bilo budno. Neka duševna i tjelesna obamrlost, iz koje sam se onda budio potišten i razlomljen, kao da sam bio u narkozi.
A u noći besanica, koju bi prekinula sad po jedna ura, a sad opet pola ili četvrt ure spavanja. To noćno vrijeme, pa prolazio ga u bdenju ili snu, nije bilo onako šturo i pusto ili nemirno i razdražljivo kao ono danje. Činilo se zapravo, da baš onda živim pravim svojim životom. Ni traga umoru, očaju ili nervozi, što me mučilo po danu. Naprotiv izdovoljavao sam se i iživljavao u snima i snatrenjima, osjećao se pun radosne strepnje, raskošnih fantazija i poletnih stremljenja prema nečemu, što je daleko, veliko i uzvišeno.
Jer kolikogod mene uzbuđivala blizina tetke Gize u onoj sobi preko, i kolikogod ja slušao njezino svlačenje i lijeganje, kretnje i spavanje, to sam u glavnom ipak bio zaokupljen onim, što se u meni, u mislima i čežnjama događalo. Možda je to sve bilo izazvano samo onim nagonima, koji su se u meni budili i uzbudili, ali njihov pravi, grubi izražaj i njihova prisutnost ostaše za me nevidljivi, potpuno u pozadini.
U prvom planu moje svijesti stajao je neki ideal, prema kojemu sam stremio i za kojim sam čeznuo, kojemu sam htio da se približim, da ga obožavam, da mu se divim.
Preko dana sam se nalazio u tim raspoloženjima rijetko. Katkad, kad sam bio sam, u polumračnim predvečerjima, kad me nije toliko tištila realnost ni nazočnost stvari i života, kad me ništa nije otkidalo od fantoma, koji je zavodio moje misli i čežnje. Ili kad je tetka bila kraj mene.
Dok je ona sjedila uza me, razgovarala sa mnom ili šutjela, svejedno, bio sam miran, iskren, nerazdražljiv. U jednu riječ normalan, kao da je moja nutrinja ravna, glatka i svijetla poput površine tihe jedne vode, ničim neuzburkane i ničim nenamreškane.
Ako je nastupilo u tim časovima kakvo uzbuđenje, to je bilo posve druge prirode. Nije ono bilo ni izdaleka slično onim mojim običnim histeričnim i rabijatnim napadajima.
Izazvano dodirom tetine ruke ili kakvom njezinom riječi, katkad i samom njezinom pojavom ili jednostavnom kretnjom, bilo je to uzbuđenje samo jedan čudan nemir krvi, ugodan, pun mekoće i blažih nekih slatkih misli, što me je sad utapalo u sentimentalnost, od koje bi se moje oči napunile suzama, sad opet prenosilo u ekstazu, koja bi vibrirala u mojim riječima i gestama. Je li i koliko je moja tetka shvaćala moje stanje, ne znam. Možda ga je osjećala. Znam samo, da ga ona nije nikad namjerno izazivala. Znam, da je njezino držanje, sve do odlučne krize, bilo daleko od svake zakulisne misli, i uvjeren sam, da bi ona u slučaju da bi išta naslutila, pokušala, ne znam doduše kako ni koliko, da me izvede iz onog vihora, koji me je pograbio i sa mnom mlatio.
Razumije se, da je ona znala za provale moga temperamenta i ekstaze mojih nerava. Samo sve je to ona smatrala uglavnom kao posljedicu moje bolesti. Svakako, bila je u ono vrijeme sa mnom neobično ljubazna i brižljiva, bezgranično strpljiva, spremna da mi učini svaku uslugu, neumorna u izmišljanju iznenađenja i ugodnosti, kojima me je htjela razveseliti i zadovoljiti.
Šta mi nije sve obećavala, kad ustanem iz postelje! Jedamput je rekla:
- Idemo za Božić u Nizzu, my Darling!
Drugi put:
- Na proljeće ću ti uzeti automobil. Naučit ćeš šofirati i na ferije ćemo da se provezemo kroz čitavu Italiju.
A onda opet:
- Znaš, Pero, čim maturiraš, morat ćeš početi da mi pomalo oduzimaš brigu oko moje ekonomije. Ionako će s vremenom sve, što imam, biti tvoje.
Kod ni jednog od tih obećanja nisam pokazivao zadovoljstva ni oduševljenja. Rekao sam onako na pola usta: - Hvala! - ili: - Izvrsno! - ili: Kako god ti hoćeš, tetice! - međutim sam uživao, što je ona u taj čas tu kraj mene, pa mi drži ruku na ramenu ili me miluje po glavi.
Kad bi opazila, da sam uronio u melanholiju, pa šutio i zatvorio se u se, ili mi se oči napunile mokrine, onda me je obasipala sa sto pitanja i kušala na sve moguće načine da izvuče iz mene razloge tim mojim za nju čudnim dispozicijama.
- Šta ti je, my Darling? Katkad mi izgledaš tako čudnovat? Zašto mi ne kažeš, što ti fali? Ja ne ću da ti meni išta tajiš. Ti si meni najdraže i najdragocjenije, što imam. Ja i nemam nikoga drugoga osim tebe. To, to je, znaš, tako u našoj familiji, da mi moramo uvijek za nekoga živjeti. Moje su tete živjele za me. A ja za te. I za tvoju braću također, ali najviše za te. Samo, ja sam ti neiskusna žena, usprkos mojih godina. Ja ne znam možda, što bi trebalo za te učiniti, pa mi moraš sam reći. Mojim je tetama bilo lakše sa mnom, nego meni s tobom. One su znale, što znači jedna djevojčica i gdje valja primiti njezino srce, i koju njegovu stranu okrenuti k suncu. A šta ja znam, kakvi ste vi dječaci ili radije mladići, jer ti si već gotov momak, i kako je to s vašim mislima i potrebama. Možda mi nešto kriješ? Ženiraš se? Ustručavaš se? To bi bilo ludo od tebe. Meni možeš sve reći, jer ti znaš, kako ja uopće nisam hipokritna ni uskogrudna, a najmanje kad se tiče života.
Na ovakve njezine govore, nisam obično ništa odgovarao. Volio sam slušati njezin glas, koji se previjao poput linije i svaku pojedinu frazu kadensirao u malim spiralama.
Samo nek govori. Neka ne prestane. U monotoniji njezinih akcenata uljuljalo bi se moje raspoloženje kao u kakvoj ugodnoj noćnoj vožnji. Držao sam je pritom katkad za ruku i igrao se njezinim prstima. Ili bi u njezin dlan naslonio lice.
Kad bi otišla, zatvorio bi oči i slušao dugo njezin glas, koji je već davno prestao govoriti. Ječao je u uglovima plafonda, drhtao u zraku i zujio u mome mozgu.
Sve onako, kako šume žice od telegrafa. Bez riječi. Sa misterioznim akordima.
Napokon je došao dan, kad mi je rekla, da ću se morati preseliti iz biblioteke u parter u svoju sobu.
Još jedna jedina noć. Sutra u noći nisam više tu, nego negdje daleko od nje, sam i ostavljen.
Šta će biti sa mnom? Šta će biti sa mnom?
Ona je te večeri sjedila dugo kraj moje postelje. Nije joj se dalo da pođe spavati. Govorila je i govorila neprestano, o svemu i svačemu. Pravila planove za vrijeme poslije moga ozdravljenja. Onda za moje studije. Napokon za čitav život.
Kad maturiram, govorila je, poći ću u Pariz. Dvije, tri godine. Pa u Njemačku. Da postanem svjetski čovjek. Da počnem nešto vani. Nešto šta volim i za što imam smisla.
Ne bi htjela da ostanem tu, u tim jadnim hrvatskim prilikama, činovnik kakav, madžarski sluga, ili odvjetnik, kuburant, što brani razbojnike, a razapinje siromašne ljude, koji ne mogu plaćati svojih dugova.
Najvolila bi ona, kad bi se posvetio muzici. Kad bi bio koncertni majstor ili dirigent kakav, kao Nikitsch ili Mottl ili Weingartner.
Kako bih ja lijepo izgledao, onako visok i tanak, na dirigentskom pultu, u fraku, sa štapićem u ruci.
A pod mojom rukom Beethovenova "Deveta" ili Bramsova "C-moll" ili Straussova "Domestica".
Ali vidjet ćemo. Samo nek maturiram.
Ona bi tako rado, da je svijet moj. Da ja nešto značim. I nešto vrijedim. A da ona sve to doživi. Pa kad ostari potpuno, kad se ne će više moći micati iz ove svoje kuće, da me tu očekuje na ferije, za Božić, da se kod nje odmorim i osvježim, da joj pripovijedam o svojim doživljajima, o uspjesima, o borbama.
A najedamput ne ću doći sam. Kako će onda s nestrpljenjem čekati na kolodvoru, a ako ne bude mogla izlaziti, na prozoru, a ako ne bude mogla hodati, na svom fotelju, da vidi, kakva će biti ta moja mlada ženica, blondinka ili crnka, s velikim očima i malim rukama, i koliko će me voljeti i kako će me maziti i koliko će puta na dan reći "Pero" i kako će se smijati, kad me bude gledala i uživala u meni, uživala što sam baš ja i nitko drugi njezin, a ona moja, i ničija druga.
Dok je teta Giza formirala i kombinirala moj život, otvarala mi perspektive budućnosti, osvjetljivala lampom svoga sentimenta i vatrom svojih želja stazu, po kojoj bih imao da pođem, dotle bih ja najvolio poleći glavu na njezino krilo, obuhvatiti joj rukama koljena, zaplakati i reći joj, kako ja ne ću nikada otići od nje, kako je ne bih nikada mogao ostaviti samu, kako je meni malo stalo za sve žene ovoga svijeta. Nit ću se ja ikada oženiti, niti je meni to u pameti. Nek me uopće ne goni od sebe. Ne samo u Pariz ili London, ali ni dolje u onaj parter, gdje ću, ako ne budem mogao spavati, sigurno poludjeti i skočiti kroz prozor ili možda doći polako amo u biblioteku i leći kraj onih vrata, da čujem nju kako diše.
I već je htjelo da prevre u meni. Baš sam htio da se nagnem u postelji i da je dohvatim. Da zaviknem:
- Ja ne idem od tebe! Ja ne ću nikamo od tebe! Ostavi me ovdje! Ovdje mi je dobro!
Ali ona se u isti čas digla.
- Skoro je ponoć, - reče, - kako sam se samo zabrbljala. Tebi je lako, ti si u toplom. Meni je hladno. No, laku noć.
I izađe.
Ja sam odmah ugasio svijetlo. Stavio sam obje ruke pod glavu i ležao tako, nepomičan i otvorenih očiju.
Kvadratura vrata njezine sobe bila je slabo osvijetljena od male, zastrte lampe nad njezinom posteljom, koja se nije vidjela iz biblioteke, jer je stajala uz onaj zid, što je dijelio obje prostorije.
Iz mog se kreveta vidio tamo preko samo protivni zid, na njemu u uskom pozlaćenom okviru velika starinska oltarska slika, sv. Alojzije, s anđelima iz 17. vijeka, u stilu Bassana, a pod njom garnitura neka, kanape, dva fotelja i stol. Sada u onom slabom osvjetljenju nije se gotovo ništa razaznavalo.
Ona je otišla u kupaonu. Čuo sam, kako je otvorila tapetna vratašca i zatvorila ih za sobom. I prskanje vode. Umiva se.
Zatim duga pauza. Znao sam dobro: sad ona otvara onu malu vazicu s kremom i maže lice. Onda jednu tubu s nekom masti i tare ruke. Prebacuje preko sebe šlafrok. Napokon izlazi.
Prišla je k postelji, izuva se. Čujem, kako je potegnula i otvorila puceta na jednoj, pa na drugoj cipeli. Glisando, kao na klavirskim tipkama. Zatim skida čarape. Kao da šapće svila.
Najedamput je odgurnula s lampe štof, što je pokriva. Ima valjda kakav žulj na nozi ili je smeta koji nokat, pa hoće da vidi. Čitav onaj zid na protivnoj strani se osvijetlio.
Vidio sam jasno sv. Alojzije s bijelim ljiljanom u ruci. Sjetio sam se Lacka:

Sveti Alojzije iz Španije.
Histerični klerik s krinom...

Onda se digla. Vidio sam njezinu dugačku sjenu, koja se naslonila tik uz okvir sv. Alojzija. Zbacila je sa sebe šlafrok. I kombinezon. Sjena je sve izdavala. I geste i konture.
Digao sam ispod glave jednu ruku i prebacio je hitro preko očiju. Nisam htio da gledam.
Ali pod vjeđe mi se zavukla bijela jedna žena, bez ičega na sebi, s aureolom oko glave:

NUESTRA SENORA DE BUENOS AIRES.

Kad sam skinuo ruku s očiju, tamo je bilo opet polumračno. Zagrnula je ponovo lampu. Ležala je već i čitala.
Čuo sam, kako otkad dokad šušne strana njezine knjige.
Inače mrtva tišina. Jedva koji daleki žvižduk lokomotive s kolodvora ili pucanj parketa u ovoj ili onoj sobi.
Iznenada mi se trun pljuvačke zaplete u dušnik i morao sam zakašljati. Oštro i naporno.
- Pero, - zavikne ona, - što ne spavaš?
- Dremuckao sam, tetice, pa me uhvati kašalj, - odgovorim i zakašljem opet.
- Imaš li vode?
- Imam, hvala.
- Hoćeš li jedan kiseli bonbon?
- Ne, ne. Hvala.
- Donijet ću ti, ako hoćeš.
- Nema smisla, tetice, da za to ustaješ.
- Ah, šta, bar to nije teško.
Prebacila je preko sebe šlafrok, ušla u svoje papuče i donijela bonbone. Uzela jedan i turila mi ga u usta.
- Evo. A sad spavaj.
Primio sam obim rukama njezinu ruku i poljubio je dva, tri puta od pulsa do lakta. Mirisala je po onoj masti, što se, čini se, zove "Combella".
Ona je naglo povukla ruku, ostali su joj samo prsti u mojoj.
- Čuješ, tetice, htio bih ti nešto reći, - ohrabrim se ja najedamput.
- Što je? - upita ona, ali tako stvarno i hladno, da sam odmah ustuknuo.
- Ah, ništa, - rekoh, - drugi put. Sutra.
- Pa dobro, sutra, - reče ona, - sad je i onako kasno.
- Jest, kasno je, - izađe mi preko usana samo šapat.
- Onda, laku noć!
- Laku noć!
- Hoćeš li da zatvorim vrata? Možda te smeta, kad se ja mičem.
- Ne, ne, tetice. Nek ostanu otvorena. Ne smeta me ništa.
Čim se uvukla pod pokrivala, ugasila je lampu. Čuo sam, kako se još dva tri puta promiješala u postelji i opet nasta mir.
Meni se tada samo za jedan trenutak, poput kakve slike u filmu, prikazalo zaneseno, sjajno Zdenkovo lice u momentu kad je ono rekao:
- Božanstveno!
Ali je odmah prošlo.
Misli su opet prešle na drugo. Na ono, što mi se je odavna nametalo, da joj rečem. Što sam joj i malo prije htio reći, ali sam se presjetio.
I počeo sam tražiti izraze i ispitivati način, kako ću to učiniti. Sutra možda. Zacijelo sutra.
Bilo je glupo, što nisam to prije učinio. Bogzna, hoće li se više desiti takva prilika. Sutra ću već biti dolje u parteru. Možda je i sada još na vrijeme.
Zacijelo ne spava. Zovnut ću je. Doći će i stat će tu kraj mene. U svome šlafroku. Stavit će mi po običaju ruku na čelo. Osjetit ću joj toplinu i miris "Combella".
Onda ću joj reći:
- Vidiš, teta, onaj Argentinac nije bio tako lud, kako ti misliš. Ja ga potpuno razumijem. Jer i meni je isto onako kao i njemu. I ja bih tvoju sliku urezao u svoje meso, nosio te sa sobom svuda i obožavao te uvijek, i onda kad nisi kod mene. I ja bih izrezao čitav komad živoga mesa radi tebe. Samo da znaš, šta si ti meni. Kako je ono rekao Argentinac:
Nuestra Senora. Majka Božja. Nemoj me zato tjerati od sebe. Ni u London, ni u Pariz. Ni dolje u parter. Sav ću se rasjeći i raskomadati i ne ćeš me više nikako moći složiti u jedno.
Jest, tako sam fantazirao u svom romantičnom žaru. Uspravim se najednom u postelji i zovnem:
- Teta!
Poslije kratkog očekivanja malo jače:
- Teta Giza!
Nije odgovarala.
Noć je oko mene bila potpuno gluha. Ni svijetla nit ikakva šuma u onim prostorijama.
Čujem samo tetino disanje u odmjerenim intervalima i vrenje moje krvi, koje akcelerira u svom tempu. Kušao sam, da i ja dišem s njom u isti čas, ali se nije dalo. Nestajalo mi je daha. Moji su intervali bili kraći i nejednaki.
Htio bih kleknuti pred nju, kad dođe. Odgurnuo sam pokrivalo i sjeo na rub postelje.
- Teta Giza!
Opet nikakva odgovora. Najbolje bi bilo poći onamo, baciti se pred njezinu postelju i kriknuti, govoriti, moliti joj se:
- Nuestra Senora!
I uspravio sam se. Uputio sam se. Vukao sam onu nogu odviklu od hodanja, još ukočenu od gipsa i približavao se k njezinim vratima.
Sav u transu, kao mjesečar, odsutan kao u hipnozi.
Kod vrata sam zastao. Naslonio sam se na prag, jer mi se činilo, da ću pasti. Noge su mi bile kao dvije slamke, prijetile su da se prekinu pod silnim teretom onih nemira i komešanja, koje sam nosio u mozgu i u srcu. Donja mi je vilica igrala i kuckala o gornju, poput Morseova aparata.
Napokon se odlučim da uđem.
Opreznim hromim korakom, teškim, olovnim tabanima pođem naprijed.
Kad sam bio dva tri koraka od nje, zazujilo mi je nešto čudnovato u glavi, zveckalo, strujilo, zmantalo me, obezmislilo, i koljena se prelomiše kao pereci.
Srušio sam se na zemlju.
Teta je skočila. Prestravljena, zapalila svijetlo i prišla k meni.
- Pero, šta je? Pero! Pero!
Ja sam se skupio na tlu kao satrven kip, s labavim rukama, klonulim vratom i zgrčenom kičmom.
Ona me primi straga ispod pazuha, dovuče me neobičnom snagom do svoje postelje i digne me na nju. Pokrila me pokrivalom, stavila mi pod glavu jastuk i polijevala me kolonjskom vodom.
Ležao sam kao mrtav. Nepomoćan. Bez svijesti.
Napokon sam počeo bulazniti. Grčio sam usta i istiskivao kroz zube:
- Nuestra Senora!
- Nuestra Senora de Buenos Aires.
Ona je ušla pod pokrivalo, podvukla svoju ruku pod moj vrat i jaukala nada mnom:
- Pero! My Darling! Probudi se.
- Nuestra Senora.
- Pero, što ti je! Probudi se. Ja sam tu. Tvoja teta. Teta Giza.
- De Buenos Aires. Nuestra Senora!
- Šta ti je, Pero? Čuješ li, što ti govorim?
- Nuestra Senora!
- My Darling. Umiri se. Pogledaj me.
Daleko negdje u podsvijesti budilo se u meni prisustvo. Polako. Tanko. Jedna sitna predodžba najprije. Pa, poslije dugo, druga. Pa treća.
Prvo što sam čuo: njezin glas. Što je rekla, ne znam. Ali glas je njezin. Govorio mi baš nad ustima. Ustima ga i čujem.
Onda osjećaj, da negdje ležim. Negdje u toplome. Na nečem tvrdom. To je njezina podlaktica, ali ne znam, što je.
Netko je uza me. Netko tko me drži da ne padnem. Jer padam. Naginjem se polako i ukočeno kao kakav stup i padam. Pao sam i opet ležim.
Sad ne čujem, kako mi na ustima govore ona druga usta, nego me ljube. Po čelu, po očima i kraj usnica, baš u ćošku, da ih ne mogu ni zagrabiti svojim usnama. Na srcu mi je nečija ruka. Na golom se srcu proteglo pet tankih, hladnih prsta i slušaju, kao da je svaki prst jedno uho.
- Pogledaj me! Pero, pogledaj me!
Čujem i hoću da otvorim oči. Ali kao da su sašite. Htio bih da dignem ruke i da raskinem trepavice jedne od drugih. Ali gdje su mi ruke? Imam li ruke? Tko mi je odnio ruke?
Hoću da zavapim, da viknem, da zovnem u pomoć:
- Nuestra Senora!
Ne čujem se. Prazan, nijem, mrtav glas u mom grlu.
- Pogledaj me, Pero.
Moje se oči otvoriše. Sad sam jasno vidio: ona je nagnuta na moje lice. Ona, nuestra senora. Sa zaplakanim očima. S nešto malo smiješka, u kome ima puno straha.
- Je li ti bolje, Pero?
Opet sam zatvorio oči.
Sad vidim sve i osjećam sve. Tu sam, u njezinoj postelji pod istim pokrivalom, na njezinoj ruci. Licem na njezinim prsima. Da se samo malko okrenem, bila bi mi usta na njima.
Sad me ona ruka, šta mi je bila maloprije na srcu, pomilova po kosama, uz mekan, topao, suosjećajan glas:
- Pogledaj me, my Darling!
Polako zakrenem lice i osjetim pod ustima njezine prsi. Zagrizem se u njih kao lasica u goluba.
Ona je zgrabila prstima moje kose i htjela odgurnuti moju glavu, koja je drhtala od paroksizma.
Viknula je očajno:
- Pero.
Zatim slabije:
- Pero:
I ruka joj je ispala iz moje kose.

*

Ne znam, draga gospođa Giga, da li se vi još sjećate svih potankosti onog popodneva, kad smo se mi upoznali i možda uopće prvi put vidjeli?
Bio je februar 1914. godine.
Znam tačno i dan: 14. februara. Jedna subota.
Slijedeća subota bila je posljednja onih poklada, za koju je bila fiksirana velika maskirana zabava, koju je priređivao komitet za izgradnju Studentskoga Doma, komitet sastavljen od najuglednijih zagrebačkih gospođa. Članice toga komiteta, kome su također pripadale i vaša majka, gđa Julijana pl. Remetinec i moja teta, gđa Giza Sambolec, imale su ono popodne sjednicu u vašoj kući, u salonu, u kojemu danas i vi, kao nekada vaša mama, primate goste i držite vaše žurove.
Bilo je taj dan tu i nekoliko gospode, slikara, muzičara i glumaca, koji su se imali brinuti oko aranžmana te zabave.
Mi, to jest vi i ja, nismo prisustvovali toj sjednici. Zadržavali smo se u pokrajnjoj prostoriji, koja je nekad bila vaša djevojačka, a sad je to vaša bračna soba, u kojoj nažalost niste proveli ni jedne bračne noći.
Vama je onda bilo sedamnaest godina, kao i meni, bili ste u šestom razredu liceja, kao i ja gimnazije. I vi i ja mislili smo onda, da smo našli formulu za generalno rješenje svih problema života. Za nas oboje bio je to čas, kad je snaga naše fantazije bila na vrhuncu. S najvećom jednostavnošću pregledali smo svijet i s njim obračunavali i razumijevali ga. Odnos naš prema njemu, bio je sličan onome, koji smo do jučer imali prema našim igračkama, vi prema svojim lutkama, a ja prema drvenoj pušci, koje nam svojom kompliciranošću nisu zadavale mnogo glavobolje.
Pa kako i ne bi. Vi ste išli na nedužne rendese, primali romantična ljubavna pisma, persiflirali i karikirali vaše udvarače, a ja sam imao svoj roman, čiju bolnu, a, ako hoćete, i groteskno-komičnu stranu nisam onda vidio ni mogao vidjeti.
Stali samo tako jedno prema drugome, svako u svome uvjerenju, kao da stojimo prama nekome tko je neiskusan, nezreo i nepokvaren, još daleko do one spoznaje, koja je nama otvorena, i s kim se ne možemo ni upustiti u kakve ozbiljnije razgovore, jer nas ne bi shvatio.
Vi ste bili tanka i mršava djevojčica, glatka i svježa u teintu - što mi je osobito upalo u oči, jer sam ga prispodabljao s malo poroznim teintom moje tete - nemirnih, žmigavih trepavica i uskih malko blijedih usana, koje su tako neobično brzo govorile, da su se lako sušile, pa ste ih svakog trenutka morali ovlažiti jezikom.
Da vam kažem pravo, onaj mi prvi dan niste bili simpatični, a priznajem vam, da se moje simpatije za vas nisu ni kasnije povećale. Tek poslije mnogo godina, zapravo u posljednje vrijeme, otkad smo se opet sreli i sastali, otkrio sam, da ima nešto podsvijesno u meni, što govori vama u prilog.
U kome su od nas dvoje ležali uzroci tome mom nekadanjem rezerviranom raspoloženju, ne znam točno ni danas. Ali ako dobro promislim sve, držim, da ne ću pogriješiti, ako ustvrdim, da su ti uzroci ležali u vama i u meni. Zapravo u našem ondašnjem unutarnjem osjećajnom životu jednog prema drugome.
Ja sam mislio: što se razbacuješ tu, ti oblizana brbljavice, u kratkim suknjicama i sa zvrkovima kose na ušima (kako ste onda nosili), koja nemaš pojma ni o čemu, a ideš na "krenchene" u pratnji mame ili guvernante, što se razbacuješ preda mnom, koji sam vidio to i to, koji poznam ovo i ovo, koji sam doživio toga dosta i koješta još.
Vi pak sa svoje strane gledali ste na me s prepotencijom djevojčice, koja se sutra može udati, za koju se već otimlju muškarci, kojoj sam ja nezreo dječak, s kojim se ne možete upustiti ni u najnedužniji flirt, jer nemam ni godina ni iskustva za to, jer me se uopće ne može ni računati među one, koji dolaze i za što ozbiljno u obzir.
Ali nije samo to, što je u meni stvaralo nekakav prkos ili recimo radije otpor prema vama. Ja sam osjećao, iako možda nisam priznavao, kako ste vi inteligencijom mnogo jači od mene. Kako ste sigurniji u svakom sudu, koji izričete. Kako je svaki korak, koji poduzimate, promišljen i instinktivno proračunat, iako su često puta i vaš način izražaja i forma vaše geste naivni. Najviše sam se bunio, što sam morao da vam u sebi priznam neobičnu dražest, povećanu još nekom lukavom malicioznošću i duhovitom arogancijom, koje ste do dan danas zadržali - a koja se izražavala u zgodnim dvomislicama, originalnim paradoksima i finim ironijama.
Tu vas nisam mogao slijediti.
Ja sam se najednoć našao licem u lice sa životom i išao sam prema njemu direktno, otvoreno, bez ugibanja, bez računanja, bez qui pro quoa, bez nadmudrivanja. Nisam za to imao iskustva, jer sam bio premlad, pogotovo bez instinkta, jer nisam bio ni žensko ni životinja.
I dok su tamo u susjednoj sobi galamile i kriještale dame od komiteta, praćene basnim i baritonalnim upadicama od ono nekoliko gospode, dotle smo nas dvoje bili svoj čudnovati dvoboj.
- Vi ste preveć mladi, gospodine Pero, - govorili ste, sjećate li se. - Vas bi jedna od nas mogla saviti oko prsta, kao komadić vune.
- Žute ili crvene vune? - ja sam vas upitao.
Odgovorili ste:
- One, koja se najlakše da savijati.
Rekao sam na to:
- Vi uistinu mislite, da sam ja naivan i glup dječak, gospođice. Da ja znam samo ono, što stoji u školskim knjigama. Da je meni život jedna nepoznanica. A recite mi, molim vas, odakle vama to veliko iskustvo i zašto baš mora biti sve ono istina, šta vi tvrdite?
Stisnuli ste malo trepavice i gledali ste na me desetinom vaše zjenice, u kojoj je bilo ironije za deset očiju, a omalovažavanja za dvadeset. Kad sam ja svršio svoju repliku, rekli ste:
- Ne držim vas, gospodine Pero, ni naivnim ni glupim. Uvjerena sam da znate koješta, što ne stoji u školskim knjigama. Ja nemam, istina, iskustva, ali to je uopće nešto što žene i ne treba da imaju. To je za muškarce: oni iskustvom dobivaju na vrijednosti. Mi iskustvom gubimo, jer ono dolazi s godinama. Godine pomalo skidaju s nas i čar i dražest, i sve ono, što vi na nama volite. Ali vi ste bez godina i bez iskustva čudnovat amfibij. Žabica, koja još nije izgubila repa. Ili gušter, koji ga još nije dobio.
Nasmijali ste se nakon ovih riječi tako perfidno, da sam se razbjesnio i htio sam vam reći nešto vrlo grubo. Ali vi ste me pretekli pitanjem:
- Jeste li vi uopće ikad poljubili jednu ženu? Bio sam neobično iznenađen, nisam znao, što bih odgovorio. Mislio sam, kako da se bolje izvučem i napokon sam rekao:
- Doduše, pitanje nije baš diskretno.
- Eto, vidite, mladi gospodine, - triumfirali ste, - vaš odgovor najbolje ilustrira stadij razvoja, u kome se vi još nalazite. Da ste vi mene to upitali, bilo bi uistinu od vas vrlo indiskretno. Ali za vas muškarce? Ni jedan muškarac, koji se više ne nalazi u razvijanju, ne bi tako odgovorio, niti bi se sakrivao za diskrecione kulise. Rekao bi otvoreno onom, meni inače nesimpatičnom hvalisavom samodopadnošću, da se to po sebi razumije, i naglasio bi svoje priznanje tako, da bih ja morala misliti, kako je sve to deveterostruko više, nego u istinu jest.
- Ja mislim, da samo jedna mlada djevojčica postavlja upite slične ovom vašem, - pokušam ja da pariram udarac.
- Mladoj gospođi, kao što ste vi, uvijek. Starija obično preteknu takva pitanja: oni se već sami pobrinu, da nam se prikažu kao sretni ljubavnici, neodoljivi osvajači i rasparači srdaca. Don Juani, Napoleoni, Jack the Ripperi!
Bacili ste mi ta imena na glavu kao tri kamena, od kojih bi se morao onesvijestiti. Mislili ste, da ću se suziti i stanjiti kao komadić hartije.
Ali ja se nisam dao.
- Šta vi znate o Don Juanima, Napoleonima i Jack the Ripperima, - rekoh, - to ste čuli onako kroz priključana vrata za vrijeme žurova vaše mame.
- Varate se, dragi moj, mi djevojčice najmanje naučimo nešto od naših mama. One obično kriju od nas baš ono, što nam je najpotrebnije da znamo. Ali mi se osvećujemo u istoj moneti. Krijemo i mi njima baš ono što bi one morale znati o nama.
Zatim, nakon kratke pauze nadodaste:
- Uostalom, čujete li onaj bariton, što u ovaj čas deklamira tamo preko u salonu kroz ovaj žamor ženskih glasova? Taj bariton izvodi preda mnom, ima već četiri godine kojekakve varijacije, iz kojih sam naučila mnogu ariju, što sam malo prije ovdje otpjevala vama, neiskusnom muzikantu.
Odgovorio sam:
- Možda sam ja neiskusan muzikant, ali pazite vi, pjevajući one arije, da ne upotrebite krivi ton.
Suvereno ste prešli preko moje replike i zapitali:
- Poznajete li onaj glas?
- Onaj bariton?
- Jest, onaj bariton, po kome ja pjevam arije krivim tonom.
- Ne, - rekao sam. - Ne poznam.
- Pa to je Žarko Babić.
- Glumac? Što je s njim?
- Jack the Ripper!
- Rasporio vam je srce?
- Htio je, htio je.
- Ali vi volite drugoga! - rekao sam u namjeri da vas zavedem na priznanje.
- Točno. Nekoga, tko će biti moj muž. Ali to je još tajna. To ne zna ni on.
- A bit će, velite, vaš muž?
- Jest, bit će.
- Čudnovato.
Nasmijali ste se opet:
- Eto, vidite, to se vama čini čudnovato. A to je nešto vrlo prirodno. Vi, muškarci, ne možete nikada reći, da će jedna žena biti vaša još prije, nego ste s njom govorili.
Bio sam vrlo začuđen vašim rezoniranjem:
- Kako? Niste uopće s njim još ni govorili.
- Ni riječi.
- Pa ga volite?
- Volim ga.
- I bit ćete mu ženom?
- Bit ću mu ženom.
- A ako on ne će?
- Već će htjeti.
- Znate mu ime?
- Naravno.
- I šta je?
- Naravno.
- Bogat?
- Volim ga.
- Lijep?
- Volim ga.
- Znate li, da i on vas voli?
- Ja volim njega.
- Je li to dosta?
- Za njega dosta.
- A za vas?
- Onda sve ide svojim tokom. Jedno donosi drugo.
Tad ste se zamislili, a poslije malo zapitali:
- Koliko je sati?
- Za nekoliko minuta šest.
- Hoćete li izaći sa mnom do trga sv. Katarine?
- Drage volje. Samo...
- Vratit ćemo se odmah. Kamenitom ulicom, Jezuitskim trgom, Trgom sv. Katarine, pa natrag preko Gospodske ulice.
- Ako nas traže?
- Ne mari ništa, kad ste vi sa mnom! Glavno je, da ne idem sama.
- Šta ćemo tamo?
- Vidjet ćete. Dakle?
- Pa idimo, - zaključio sam ne bogzna kako oduševljen. Zagrnuli ste se mantlom, stavili šeširić na glavu i začas smo bili na ulici.
Bila je poledica, i ja sam se bojao, da se ne pokliznem.
Kad smo došli do ugla, gdje je Gupčeva glava, rekao sam vam:
- Poledica je. Kamenita je ulica strma i lako se pokliznemo.
- Bojite se? - upitali ste, kao da mi predbacujete.
- Pred nekoliko sam mjeseci slomio nogu, pa se bojim.
Vi ste onda šarmantnom gestom rekli:
- Primite se za me. Ja ću vas voditi.
I primio sam vas ispod ruke.
U taj čas bili ste mi nešto simpatičniji. Svidjela mi se vaša sigurnost. Osjećao sam, da ste jači od mene. Da znate, što hoćete. Vitalni kao riba. Neproblematični kao najjednostavniji račun. Dva puta dva jednako četiri. Četiri manje dva jednako dva.
Ušli smo pod kolonade Plemićkog Konvikta.
- Svaki dan u šest sati, - šapnuli ste, - čeka me da prođem Jezuitskim trgom. Sad ćete ga vidjeti.
- Vašu ljubav?
- Jest, moju ljubav.
- Onda valja da vas pustim, - rekao sam povukavši ruku, kojom sam se držao za vašu.
- Ne, ne, - prihvatite moju ruku svojom. - Samo se vi držite dalje. On nije ljubomoran.
- Kako znate? - začudim se ja.
- Jer ga volim.
Izašli smo iz kolonade. Tu je ulica najstrmija i nisam dalje pitao, jer sam mislio na poledicu. Vi ste mi pomagali pri koracanju, uzbrinuti, kao da sam vam brat.
Kad smo došli na ugao kod apoteke, opazili ste sjenu jednog gospodina, malo dalje od korpskomande.
- Eno ga! - uskliknuli ste, - Točan je kao ura. Opazio nas je.
I zbilja onaj je sada pošao prema nama. Kad smo došli malo bliže, prepoznao sam ga u svijetlu plinske svjetiljke.
- Pa to je profesor Marko Barić.
- Jest, - potvrdili ste. - Poznate ga?
- Moj profesor iz matematike.
- Ni na čemu vam tako ne zavidim! - rekli ste tako glasno, da je onaj morao čuti, jer je bio udaljen samo nekoliko koraka od nas.
Prije nego što sam dospio da ga pozdravim, on je već dignuo šešir.
Ja sam brzo dohvatio svoj. Vi ste također kimnuli glavom.
I prošli smo.
Onda ste rekli:
- Sad ćete se, kad dođemo do ugla crkve okrenuti i pogledati, da li se ustavio i gleda li za nama.
Poslušao sam vas. Upitali ste:
- Je li gleda za nama?
- Stoji i gleda, - odgovorio sam.
Čim zakrenusmo za ugao upitao sam vas:
- Zašto se niste vi okrenuli?
- Ne valja ga previše razmaziti. Zar nije dosta, što sam izašla. Budite uvjereni, on više ne želi.
- Čudnovato, - primjetim ja. - Kao kakav student. A ima mu trideset i pet godina.
- Molim, trideset četiri, - popravili ste me, - upravo dvostruko kao meni.
- Nije li malko prestar za vas?
- Upravo najljepše. Njega ne ću moći savijati oko prsta kao vunu.
- Al zato će on vas, - nadodam ja.
- Divota! - uskliknuli ste. - Drugo i ne želim.
Zašutio sam. Računao sam u sebi, koliko je teta Giza starija od vas, a onda koliko bi bila starija od one, koju bih ja uzeo, kad bi se ženio u odnosu, kakav je među vama i profesorom Barićem.
I prestrašio sam se tih razlika.
- Na što mislite? - upitali ste.
- Mislim, da je po vašemu, onda se ona, koju bih ja morao uzeti, nije ni rodila.
- Točno. Ili ako se i rodila, to se još nije krstila. Promislite, vaš ideal ne zna ni hodati, ni govoriti, a svaki tri četvrta sata mora dobiti friške pelene.
Uto smo zakrenuli u Gospodsku ulicu.
Na uglu Gospodske ulice i vaše ulice, kraj Kuševićeve kuće, kao da je iznikao iz zemlje, stvorio se profesor. Mislio sam u sebi: kao kakav student. Kako se ne ženira preda mnom.
Prošli smo mimo njega. Nisam gledao ni vas ni njega, osjetio sam samo da ste se pogledali.
Kad smo ušli u vašu ulicu, rekli ste:
- Sad će doći do ugla ulice i čekat će, da ga pogledam prije, nego uđem u kuću.
Vi ste pustili mene u kuću, ustavili ste se i okrenuli glavu onamo.
I vratili smo se opet u vašu sobu. Kao da nije ništa bilo.
Komitet je u taj mah žestoko debatirao. Gužva glasova: basi, baritoni, alti, soprani. Promukli, kataralni i krještavi, piskutljivi.
- Slušajte, molim vas, - rekli ste, - tu galamu! Meni su silno antipatični svi ti dobrotvorni komiteti, a pogotovo te stare patronese sa svojom posljednjom strasti: dobročinstvom. Stara su mi gospoda sa svojim iskrenim egoizmom mnogo simpatičnija.
- Ne razumijem, kako egoizam može biti simpatičan, - odgovorio sam vam ja, vrlo začuđen vašim rezoniranjem.
- Ne čini li vam se ova briga za druge, koja se tako dekorativno plakatira, namještena i neiskrena. Koketerija i ništa drugo?
- Može biti, - odgovorim ja.
Nakon male pauze, kao da ste htjeli ostaviti tu temu, zapitali ste me:
- Razumijete li se vi u crte na rukama?
- Nisam se nikad tim bavio.
- Mene to vrlo interesira. Jedna od mojih kolegica ima knjigu, pa smo naučile gatati kao ciganke. Dajte mi vašu ruku.
I primili ste me za vrhove prsta studirajući crte na mome dlanu.
- Kako ste mladi! - uskliknuli ste. - Vaše se crte jedva vide!
Uto je ušla k nama teta Giza.
Rekla je:
- Oprostite, što vas smetam. Ali Pero ima moj "noticbuh".
Ja sam izvadio iz džepa njezinu bilježnicu.
- Malo prije sam te tražila. Al nije vas bilo tu.
Vi ste odgovorili:
- Zamolila sam ga, da pođe sa mnom do Sv. Katarine. Oprostite.
- Molim, molim, - ona je prihvatila, - vaše je pravo, Gigice, da disponirate vašim kavalirima, kako vam se svidi. Nadam se, da je Pero uslužan.
- Vrlo, milostiva gospođo, - rekli ste s karikiranim zadovoljstvom. - Kavalir od glave do pete.
- No to me veseli, - rekla je malko superiorno i otišla.
Na to ste rekli:
- Vaša je teta uistinu feš... Svi govore o njoj, da je vrlo šarmantna. Moj tata veli, da je i lijepa. Volite li je?
U taj čas sam zacijelo pocrvenio i sav smeten tražio sam riječ, da vam odgovorim.
Napokon sam se odlučio:
- Naravno. Ona je vrlo dobra.
- Je li istina, da se udaje? - upitali ste prirodnim tonom, bez i najmanjeg akcenta ironije ili indiskrecije.
Tad sam se još više zbunio. Na takvo šta poslije onoga našeg prvog razgovora u Sv. Križu Začretju nisam uopće nikad ni pomišljao. Odgovorio sam vam:
- Ne vjerujem. Inače bi mi nešto o tom saopćila.
- A ipak, govori se. Čula sam za to od nekih gospođa, koje dolaze amo.
- Znate valjda i za koga? - zapitam je malko podrugljivo.
- Znam, - odgovorili ste uvjereno. - Jedan poznati zagrebački kirurg.
Meni je za nekoliko sekunda preletio kroz svijest čitav niz malih situacija, koje su mogle opravdavati ovu vašu tvrdnju.
Počam od onog dana, kad sam pao s konja i kad je onaj kirurg uskliknuo - Pulchra vidua! - Pa ono njegovo zadržavanje u razgovoru s tetom, kad je kasnije dolazio da me pregledava. Zatim njegovi pohodi na njezine žurove, pri kojima je uvijek odlazio posljednji. Nekoliko je puta bio i na večeri kod nas, pa iako je tu bilo i druge gospode, on je svaki put sjedio kraj nje.
Honorar, koji mu je isplatila za moju nogu i koji sam mu ja odnio, iznosio je mnogo više, nego je običaj, tako da je on sam rekao: - To je previše! - i morao sam odnijeti polovicu one svote natrag. Ona mu je onda jedne večeri darovala zlatnu dozu za cigarete i dala u nju urezati: Zahvalni Pero.
Za Božić joj je poslao buket orhideja, koje su bile ad hoc naručene iz inozemstva.
Kad god je on bio sam kod nas, ona bi mene na lijep način otpremila, samo da ostanu sami. Igrali su piket, a nakon nekoliko partija rekla bi:
- Pero, idi sada spavati. Ti moraš rano ustati.
Jedamput sam bio tako ljubomoran, da sam naumice ostavio svoju uru u salonu, gdje su oni igrali, samo da se poslije pola sata mogu vratiti i kontrolirati što rade. Nisu više igrali, nego sjedili na foteljima kraj kamina i razgovarali.
Vrativši se u svoju sobu, nisam mogao dugo zaspati sve dotle, dok kirurg nije otišao, a ona je došla k meni, da mi po običaju zaželi laku noć.
Kako sam zakašnjavao odgovorom, vi ste valjda pogađali, Da ja nešto u sebi kombiniram i rekli ste zlobno:
- Ona je dobra partija. Kirurg će doći tuđom nogom do nje.
- Kako tuđom? - upitam ja začuđeno.
- Pa vašom! - uskliknuli ste smiješeći se.
- Još sam se više začudio:
- Kako znate?
- Pa zna se, da odonda traje njihovo poznanstvo.
Ljut, što se svijet miješa u te stvari, primijetih:
- Čudnovato, kako nekima ostaje vremena, da se bave tuđim poslovima.
Vi ste na to uprli prstom na vrata, iza kojih je neprestano žuborio roj riječi:
- Pa to su vam ti dobrotvorni komiteti. Oni imaju vremena za sve. Pogotovo za ono, što ih se najmanje tiče. Tamo se zacijelo prave katkad kombinacije i za me. Samo ću im ja pomrsiti račune. Za svoju sreću ne trebam ja dobrotvornih komiteta, koji bi za me aranžirali lutrije i maskirane balove. Moga profesora nema među brojevima u njihovoj lutrijskoj vrećici, niti će mu one prilijepiti masku, kakva se njima prohtije.
Meni nije bilo do natezanja i filozofiranja u taj čas. Moje su misli neprestano lovile tragove za onim kirurgom.
Tek pri koncu naše replike osjetio sam, da ste rekli nešto, što sam i ja morao odobriti.
Pa sam, gotovo odsutan rekao:
- Pravo imate.
A vi, kao da ste pogađali, što se u meni događa, nadodali ste:
- A onakvi, kao onaj kirurg, vraćaju se već kasnije k mlađima, koje se prodaju, kao što su se i oni prodavali.

*

Spuštajući se automobilom iz gornjega grada u donji, sjedio sam uz tetu Gizu ne odgovarajući ni jednom riječi na njezine primjedbe. Nešto me je odbijalo od nje. Nekakav prigušeni osjećaj odvratnosti. I ne samo prema njoj, nego i prema samom sebi.
Onaj dvosatni razgovor s vama, sve one neopovrzive i nenamjerne konstatacije, koje ste izricali onako živo i iskreno, izmiješane su u meni i osjećaje i misli i dispozicije. Moje duševne oči navile se poput Görz-binokla do one mjere, pri kojoj se vide prostori pred nama jasni i nezamućeni.
Teta je govorila:
- Ove mi sjednice idu na nerve. Brbljanje i brbljanje bez smisla i kraja. Za pola sata moglo je sve biti gotovo. A kad tamo sjedimo gore od pet sati, pa treba doći još i u ponedjeljak.
Zašutila je najednom.
Auto je pravio zavoj preko Kipnog trga i oboje smo se čvrsto nagnuli na lijevo.
Na početku Duge ulice usklikne:
- Ali, na me će čekati! Ja više tamo ne idem. Baš mi se hoće slušati, kako se nateže Lady patronesa Schlesinger s Lady patronesom von Nemzety ili Lady patronesom Bivec, koja će od nje tri pozdraviti na ulazu bana Škrleca. Interesantno je, čime svaka opravdava razloge, koji ih predestiniraju za tu veliku ulogu. - Lady Schlesinger veli:
- "Gospodin je Pan veliko prijatelj sa moga muža i došla je uvijek kod nas u lov na naš gut."
Lady von Nemzety tremolira:
- "Ich glaube, dass es am besten wäre, wenn eine Aristokratin vom uralten kroatischen Adel Seine Exellenz begrüssen würde..."
Lady Bivec gestikulira podbočivši lijevu ruku o svoj bok:
- "Valda bu horvatskoga Bana pozdravila Zagrepčanka, kaj zna vre horvatski govoriti..."
Sad je auto pravio zavoj preko Jelačićeva trga i oboje smo se nagnuli na desno.
Nakon nekoliko trenutaka šutnje, ona je nastavila:
- Šteta što to nisi čuo. Žarko Babić sjedio je kraj mene i prišapnuo mi:
- "Scena za Molijera!"
Tad se nasmijala i rekla:
- Ja idem na tu maskiranu zabavu samo, ako se tebi hoće ići tamo.
- Meni je svejedno, - odgovorio sam hladno i neinteresirano.
Ona prihvati:
- Poslat ćemo kuvert s tisuću kruna, a one neka unesu Škerleca u salu i na ramenima, ako hoće.
Kod večere smo razgovarali o indiferentnim stvarima. Sluga je servirao, a teta nije nikada pred poslugom govorila o svojim znancima.
Bio sam potišten i moji su odgovori bili kratki i neakcentuirani. Samo da nešto kažem.
- Što ti je danas, Pero? - reče ona kad smo ostali sami. - Da ti se nije što dogodilo?
- Nije mi ništa, - odgovorio sam kratko.
- Kao da ja ne vidim, - nastavi ona. - Šutiš čitavo vrijeme i skoro si neljubezan sa mnom.
- Ne pripovijeda mi se, - rekoh zlovoljno. Mogu katkad i ja biti neraspoložen.
Osjetio sam, kako me promatra, ali nisam gledao u nju, da joj ne sretnem pogleda.
- Naravno da možeš, - prihvati ona. - Samo si dosad uvijek običavao da mi se povjeriš.
Trgnuo sam se na te riječi. Pogledao sam je prilično čvrsto u oči:
- Je li se i ti meni povjeravaš uvijek i u svemu?
- Kakva su to pitanja, Pero? - začudi se ona. - Nisam te nikad i ni u kakvoj svojoj važnijoj odluci mimoišla. I ne ću da sa mnom tako razgovaraš. Tko zna, odakle tebi ti tvoji štimungi. Uostalom, prije ili kasnije morali su doći. A ja sam morala znati, da ćeš ih najprije na meni iskaliti.
Onda se digla, otišla k prozoru i zaklonivši se iza zavjese, gledala je na osvijetljeni trg.
Zao mi je bilo što sam je ražalostio, pa sam došao za njom i primio je preko pasa:
- Tetice, ne srdi se. Malo sam zle volje, ali gledaj, sad je opet sve prošlo. Dođi, sjedi kraj mene.
- Ne volim, kad si zle volje, - reče ona. - Meni se onda uvijek čini, da sam ja tome kriva. Ti znaš, kako se uopće osjećam krivom prema tebi. I neprestano se bojim časa, kad ćeš početi da mi to predbacuješ.
Primio sam njezinu ruku i pogladio je o svoje lice.
- Ne govori tako, tetice. Ako je itko od nas dvoje i za što kriv, to zacijelo nisi ti.
U taj čas uđe sobarica:
- Želi li milostiva gospođa, da ubacim još koju cjepanicu u kamin?
- Slobodno, - odgovori teta. - I pazite da ima još koja u rezervi.
Kad je sobarica otišla, reče teta:
- Kako ti se sviđa Giga?
- Interesantna, - odgovorio sam, - samo je vrlo umišljena.
- Pametna je, - prihvati teta, - prepametna za svoje godine. Žao mi je, što sam vas prekinula baš u času, kad ti je gatala iz ruke.
- Gluposti, - odmahnuo sam rukom. - Ne vjerujem ja u to.
- Izgleda, da ste se dobro slagali. Pozvat ću nju i njezinu mamu da dođu češće k nama.
- Što se mene tiče, - odgovorio sam, kao da mi je malo stalo do intenzivnijeg poznanstva s njima.
- Pa to je društvo za tebe, - reče ona, - valjda ne misliš, da ćeš uvijek sjediti uza me.
- Pustimo, tetice, te stvari, - rečem ja opet ozlovoljen. - Prije svega mene vrlo malo zanima gospođica Giga pl. Remetinec, a njoj je još manje stalo do mene.
Al teta nije popuštala:
- Meni nije pravo, da se tuđiš od onoga kruga, u koji ti i po godinama i po mišljenju i po odgoju i sam spadaš. Pogotovo ne od djevojaka. Sad je svejedno, da li se ove zovu Gige ili kako drukčije. Slučajno si sada upoznao nju, s vremenom ćeš upoznat i druge. U Zagrebu i vani, u svijetu. Do nekoliko mjeseci ideš u Pariz, da učiš muziku, pa ne ćeš valjda živjeti kao kakav fratar?
Meni je iznenada sinulo u mislima:
Izgledalo mi je sumnjivo sve ono, što je govorila. Sjetio sam se razgovora s vama i mojim kombinacijama glede onog kirurga. I zaključivao sam, da je sve to samo taktika, da se što lakše izvuče iz situacije, u kojoj se nalazi, i da me pripravi na ono, na što se po svoj prilici već odlučila.
Pustio sam je, da govori dalje. Ali u meni je vrilo. Jedva sam se suzdržao da ne planem.
Govorila je mirno, punim mekim glasom. Skoro me je milovala toplinom svojih riječi:
- Vidiš, my Darling, apsolutno je potrebno, da ti proživiš onako svoju mladost, kako se mladost proživljuje. Da se smiješ i raduješ, da luduješ i zaluđuješ. Da budeš igračka jedne onako dražesne, lukave, pametne djevojčice, kao što je ona Giga, ali ujedno i da jedna onakva postane tvoja igračka, koja će biti bezgranično sretna, da je prevrćeš u svojim rukama.
Dulje nisam mogao da izdržim. Prekinem je brutalnim tonom, kroz stisnute zube:
- Da se ti međutim uzmogneš udati za svoga kirurga.
Ostala je preneražena, s raširenim ustima, kako ih je već bila otvorila, da nastavi svoj govor. I krikne, dignuvši prste k usnama:
- Pero! Što govoriš!
Sav razdražen režao sam na nju:
- Misliš, da ja ne znam, što znači sve to tvoje pričanje i ta tvoja briga za moju mladost, smijeh i radost.
- Pero! - krikne ona jače.
- Čitav je Zagreb pun te senzacije. Samo, naravno, ja ne smijem znati, na što se spremaš. Zato me i šalješ u Pariz. Prije si govorila, kako ćeš svuda ti sa mnom, a sada, sada...
Plač me je gušio. Ona je k meni priskočila:
- Ali, Pero, što govoriš...
Trgao sam se skinuvši naglo njezinu ruku sa svoga ramena i zavikao:
- Pusti me. Ne idem ni u Pariz nit ikamo. Vraćam se tati na selo i tako ću te osloboditi problema, kako da se mene riješiš.
Izletio sam u koridor i sašao u parter, u svoju sobu. Bacio se u postelju i zaplakao u jastuke.
Bibilioteka se nalazila upravo nad mojom sobom.
Valjda pola sata kasnije došao sam malko k sebi i čuo kako ona koraca iznad mene kratkim, nemirnim koracima. Dolazilo mi je, da se vratim gore i da joj ponovno predbacim ovo i ono, što mi se međutim nagomilalo protiv nje u pameti. Dva tri puta sam već došao do vrata i svaki put sam se opet vratio svojoj postelji. Međutim sam sve više očajavao. Nisam se nikako mogao sprijateljiti s mišlju, da sve to mora svršiti.
I tražio sam izlaz i rješenja. Najluđa, najdesperatnija.
Da ubijem sebe. Da ubijem nju. I sebe i nju zajedno. Da zapalim kuću. Da se objesim pred njezinim vratima. Da odem gore i da je zadavim. Da pođem sad u noći do onoga kirurga i razbijem mu prozore. Ili da ga izmamim iz kuće i zamlatim kao živinče.
Ona je dalje nada mnom koracala. S desna na lijevo, s lijeva na desno. Pa uokrug. Pa u spiralama. Sad malim, hitrim koracima. Sad opet većim, polaganijim.
Kristali su zveckali na plafonskoj lampi kao sitni zvončići.
- Cink! Cink! Cincincin!
Užasno!
Poludjet ću. Poludjet ću. Poludjet ću.
Sad sam i ja počeo hodati gore dolje.
Slijedio sam tempo njezinih koraka. I smjer. S desna na lijevo. S lijeva na desno. Jedna spirala. Druga spirala. A sad uokrug. Oko moga stola. Zapravo u elipsi. Opet u elipsi. Vrtjelo mi se u glavi, kao da sam na kakvu karuselu. I muziku sam čuo. Radeckimarš.
Sam sam pjevao:
- Tararam, tararam, tararamtamtam...
I marširao:
- Tararam, tararam, tararam-tam-tam...
Povlačio sam za sobom prelomljenu nogu, koja je doduše već ozdravila, ali kao da ne će nikad postati elastična kao nekad.
No ipak je tako lako na njoj dotrčao onaj kirurg do tete Gize.
I mahao sam njom, udarao o stolce, o uglove stola, ne bi li se opet prelomila:
- Tararam, tararam, tararam-tam-tam...
Nisam u svom mahnitanju ni osjetio, kad su se otvorila vrata i kad je teta Giza ušla.
U jednom zakretu našao sam se s njom lice u lice. Ona me rukama, nategnutim od grča, primila za obje nadlaktice i vapila:
- Pero! Dođi k sebi! Pero!
Napeo sam surovo laktove i odgurnuo je od sebe, da je odletjela do postelje, srušila se na nju i ostala nepomična. Kao da je prebita.
I ne gledajući na nju, nastavio sam, zadihan, zaslinjen, oznojen svoju vrtoglavu šetnju s još vrtoglavijim mislima u glavi.
Napokon sam se sjetio, da ona još uvijek leži tamo nepomična, nauznak, s glavom tik do zida i visećim nogama. I priletio sam k njoj, u strahu, da se nije možda ozlijedila, kad je pala.
Bila je potpuno siva u licu, s modrim vjeđama. Izgledala je kao mrtva.
- Teta, - vikao sam, - teta, oprosti mi, nisam te htio, teta, probudi se...
Ona je polako digla teške vjeđe i pogledala me mutnim pogledom, pa se pomalo uspravila:
- Nije ništa. Daj mi malo vode.
Kad je ispila vodu, sjeo sam do nje na postelju i zaplakao krupnim jecajima i muklim jaucima u njezino krilo. Na zatiljku sam osjećao njezin dlan. Bio je upaljen od vrućice.
Ostali smo tako dugo, kao na pustom nepoznatom žalu dvoje brodolomaca, koji ne znaju kamo će.
Moglo je biti oko jedanaest sati. Peć se potpuno ohladila i bilo je studeno. Žvižduci lokomotiva s blizog kolodvora kričali su kao krikovi nekoga, koga proganjaju kroz noć.
Najedamput reče ona:
- Pođimo gore, Pero. Ovdje je hladno, a ja bih htjela s tobom govoriti. Imam mnogo da ti kažem. Ne ću da misliš zlo o meni.
Ona se naslonila na moju ruku i penjali smo se uz niske stepenice teškim nogama. Ne znam, kako je bilo njoj, al ja sam sebi izgledao, kao da sam netko tko se penje na stratište. Nosio sam u sebi predosjećanje neizbježivog završetka, definitivne katastrofe.
- Miruj i slušaj, - rekla je ona, pošto je bacila u kamin još dvije tri cjepanice, zagrnula se šalom i sjela na divan, uz fotelj, na kome sam ja sjedio, mlohav i klonut, kao da sam udaren od kapi.
Pa je prihvatila:
- Ja sam, Pero, prošla čitav svoj život, kako i ti sam dobro znaš, u najvećem miru sa samom sobom. Bilo je mnogo uzbuđenja; teškoća, neugodnosti, očajnih dana i strašnih poraza, s onim najvećim, kad sam izgubila, još mlada i željna radosti, svoga muža. Ali nijedan događaj, ni tužan ni veseo, nije razbio mira, koji sam nosila u sebi. Šta je god došlo i šta me je god snašlo, bilo je prijemljivo i podnošljivo, bilo je logično u svom dohođenju, razumljivo u snahođenju. Ja nisam žena strasti i pasija, ja imam obično uravnoteženo srce, koje napunjeno jedamput jednim osjećajem, nije više imalo mjesta za druge. Sve što sam doživjela, bilo mi je pravo i zadovoljilo je potpuno moje potrebe za život. Jedno mi je samo nedostajalo meni jednako kao i mojim tetkama: djeca.
- Ali ja sam poput njih i to nadoknadila. One su imale mene jedinu, a ja vas petoricu, - tebe najprvoga, koji si osim moje darežljive ruke, dobio i moje materinje srce.
- Nemoj misliti, dakle, da sam ja prema tebi zadovoljavala nekakav dobrotvorni spleen, od koga obično boluju stare bogate gospođe ili da sam time htjela ispunjavati zavjet namrijet mi od muža, koji mi je preporučio, da ne zapustim djecu njegova brata. Ne. Ja sam htjela samo, da se materinski iživim, bez osjećaja da sam obična dobročinka, bez pretenzija za zahvalnost s tvoje strane, s uvjerenjem, da ti imaš pravo da zahtijevaš od mene sve što sin može zahtijevati od matere. I bila sam ti u sebi tako zahvalna, što si konsekventno i besvijesno naglašavao to svoje pravo u svim, pa i u najsitnijim tvojim potrebama. Ti si bio u našoj kući mladi domaćin, koji je u skoro vrijeme imao da postane jedini gazda i gospodar, i kako se ono kaže, jedina muška glava.
- Međutim ti nisi mogao da se osjetiš kao moj sin. Imaš svoju majku, koju ne možeš vidjeti ni u kojoj drugoj ženi. Pa koliko god ti gajio prema meni jednake sinovljeve osjećaje kao i prema njoj, ipak sam ti duboko negdje u podsvijesti tuđa. Onako kao neka proteza onome, koji je bez ruke ili noge, ili radije kao zlatni zubi onome, tko je izgubio svoje. Kako si rastao i razvijao se, tako sam za te postajala sve to više žena, najbliža, najdohvatljivija. Počeo si me voljeti i uza me se u tebi razvijao muškarac. Nemoj misliti, Da ja to nisam osjetila. Svaki dan si se odavao ovim ili onim izrazom, ovom ili onom kretnjom. Ne mogu ti prešutjeti, da sam s nekom čudnovatom radošću, s nekim zadovoljstvom promatrala peripetije tvojih raspoloženja. I laskalo mi je to, jer na koncu i ja sam žena. Svaka žena voli kad izaziva u nekome, pa makar to bio i lud, nesmotren jedan dječak, naklonost, ljubav ili obožavanje.
- Koji su još vanjski utjecaji, mislim razgovori sa tvojim drugovima, knjige, nečije primjedbe ili nedužno gledanje za djevojčicama po Zrinjevcu i na ulici, pojačavali što se u tebi budilo, ne znam, ali vjerojatno je nadošlo i tu koješta, što je pripomoglo da se još više zaludiš. Pamtim dobro, kako si reagirao na ono, kad je onaj kirurg rekao o meni, da sam "pulchra vidua", ili kad je ona neka Dalmatinka naglasila, kako imaš lijepu i mladu tetu. Mogao si opaziti, kako sam ja svaki put pokušavala da gasim tvoj entuzijazam konstatirajući neprestano, kako s moje četrdesetdvije godine ne može biti govora o kakvoj mladosti i ljepoti.
- Spremala sam se, da odlučno i definitivno svemu predusretnem. Mislila sam da te pošaljem u svijet na studije, uvjerena da će svijet izvršiti svoje. Prva mlada djevojka, koja će povući na se tvoj interes, otvorit će ti oči, pa ćeš se uvjeriti, da tvoja teta nije ni pulchra ni mlada žena, nego tvoja stara teta Giza, kojoj si nadomjestio sinove i kćeri, koje je toliko željela, a nije ih imala. Puštala sam te, da ideš s drugovima, davala sam ti novaca, vodila te, gdje sam znala da ima mladih djevojaka, sve u jednoj te istoj namjeri. Nesreća je međutim htjela, da slomiš nogu. Nedjelje i nedjelje ležao si ovdje, i kako si mi sam jedamput rekao, opijao se mojom blizinom. I to sam ja osjetila. Pa čim si se oslobodio povoja i gipsa, htjela sam, da se vratiš u svoju sobu.
- Ali ti si, uvjerena sam, ne namjerice, ali s nekim ludim, neslomivim instinktom prevrnuo sva moja nastojanja, oborio sve moje obrane i naveo me da se, prvi put u životu, dam prevariti od vlastite krvi, koja je uvijek bila poslušna kao mlijeko.
- Sjećaš li se, kad sam nakon kratkog vremena došla k sebi, kako sam bila jadna i luda u isti mah, od sramote, grizodušja i gađenja?
- Napokon sam pobjegla od tebe. I ja, druga Yokasta, proklinjala sam se čitavu noć i plakala ovdje na tvojoj postelji, dok si ti tamo spavao u mojoj nasmijan i sretan, i ne sluteći, u kakav si me ponor ubacio. Jer ja se nikako nisam mogla priviknuti na to, da budem i ostanem tvoja ljubovca. Kolikogod sam više mogla i kako god sam bolje znala, zavaravala sam te, odbijala, izbjegavala, da se što manje ponavlja naš gadni incest.
- Tješila sam se doduše, ovim i onim, govorila sam sama sebi, kako na koncu konca nema među nama nikakve rodbinske veze, kako bi mi, da su naše godine bliže, mogli postati muž i žena bez protimbe svijeta i zakona, kako ja nisam ničim vezana i slobodna. I tako dalje.
- Bilo je trenutaka, kad sam nastojala da se radujem, što sam te baš ja uvela u život, radije ja, nego koja druga žena, koja bi nehajnošću i bez saosjećanja izazvala tvoje prve orgazme.
- Ali onda opet, poslije tih nekoliko svijetlih, utješljivih trenutaka, ječi mi u ušima, kao žvižduk od hiljade zmija: incest, incest, incest.
- Što mari da te nisam ja rodila, da nisi sisao moje mlijeko, da moja krv ne teče u tvojim žilama? Sve što od materinstva živi u jednoj ženi, svi oni mali i veliki trzaji i uzbuđenja, koji sačinjavaju pojam majke, bili su u meni, tu i trošili se za te. Najveća si moja briga bio ti. Najljepša nada. Najnestrpljivija radost. I vidiš, Pero, nije još sve u tome, da jedna žena začne i nosi u sebi dijete, donese ga na svijet, podoji ga i povije, kad ustreba, nego je najviše, najglavnije i najjače, da se nad njime raduje. Materinja radost čini jednu ženu majkom.
- A to je bilo u meni za te. Od ovog prvog časa, prije nekoliko godina, kad sam te, kao malog fakina, srela na prašnom kolodvoru u Sv. Križu-Začretju i kad si me naivnim i lukavim dječačkim očima zapitao:
- "Čuješ, teta, jesi li se ti, tamo preko, još jedamput udavala? -"
- Da sam ikad i pomišljala na novu udaju, vjeruj mi, u onom bih se času bila odrekla svake takve namjere. Ti nemaš pojma, kako mi je bilo onda, kad mi te je slučaj donio ususret. Radovala sam se kao mlada majka, kad prvi put vidi svoje dijete novorođeno, koje je toliko mjeseci milovala držeći dlanove na utrobi i brojeći njegove prve nemire. Jer ja sam počam od smrti svoga muža, od časa kad sam te prvi put vidjela, mislila na te, nagađajući u sebi, kakav ćeš biti, kako ćeš izgledati, kolike su ti oči, kakve su ti ruke, i koliko si fakinče simpatično, i što sve znaš, govoriš, jedeš i mudruješ, i kako ćeš me obogatiti i ispuniti, kad budeš uza me rastao i postajao čovjek. Najviše sam se veselila, sva drhćući od radosna uzbuđenja, kad sam pomišljala na onaj dan, kad ćeš mi reći, da si prvi put upoznao ljubav, zavolio kakvu mladu djevojku i sjajnim očima o njoj govorio ili možda i diskretno šutio, svejedno, jer ja bih znala, što se u tebi miješa i prevrće. Znaš, kao one moje tete sa mnom, stidljive pred životom i gluhe pred svijetom, a ipak tako razumne i nepatvorene.
- Sad ti mora biti jasno, kako mi je, otkad se ono dogodilo među nama. Sad moraš razumjeti svu strahotu, u kojoj od nekoga vremena živim i kojoj hoću da se otmem. Moraš uvidjeti, da nisam mogla ni na što drugo misliti, nego na: bijeg od tebe. Pobjeći, bilo kamo pobjeći, da se sakrijem pred tobom i pred sobom. Makar i umrijeti, samo kad ne bi time utisnula teški pečat na tvoju savjest i pomutila time čitav život pred tobom.
- U svim tim mukama i nastojanjima izmišljala sam da te bilo kako odvrnem od sebe, pa nije ni čudo, kad se prigoda desila, da sam se kušala spasiti u tome, što bi se udala za nekoga i podigla tako između mene i tebe plot, koji bi donekle očuvao i zaštitio ono, što je tako bujno i raskošno cvalo u mom srcu za tebe.
- I pojavio se onaj kirurg. Jest, govorilo se među nama već i o ženidbi. Pače stvar je došla tako daleko, da smo fiksirali i rok. Ti si trebao ići u Pariz i tamo bi doznao za moju udaju. Nisam ti međutim ništa govorila, jer sam uvidjela, kako bi najbolje bilo, da se sam rastrijezniš i da dođeš do spoznaje, kako je sve to, što se među nama zbiva, jedan neprirodni apsurd, jedna luda zabluda i kako je tvoje mjesto ondje, gdje je mladost, a ne uz jednu staru ženu, koju ćeš za nekoliko godina gledati s degutantnim osjećajem i čuditi se, kako si mogao za nju drhtati i u njoj uživati. Mislila sam, dakle, naći će se djevojka, i sve će se nekako svratiti na ravniju stazu.
- Međutim sam se pripravljala na korak, očajan za me, da pođem za onog doktora. Al tu je također nešto izbilo, što je stavilo na kušnju moje osjećaje prema tebi. Kirurg je dobar račundžija, ali s time nije računao. On je točno znao, koliki je moj imetak, a znao je da postoji moj testament, po kojem ti sa svršetkom tvojih studija preuzimaš upravu svega moga imanja i meni isplaćuješ moju apanažu do smrti, nakon koje si ti gospodar svega.
- On je htio, da ja prevrnem taj testament. Da ti osiguram stalan dohodak, tebi i tvojoj braći, a ostalo da je moje i njegovo.
- "Mi možemo imati djece" - rekao je, - "pa ne ćete valjda svoju vlastitu djecu žrtvovati jednom rođaku, koji vam uopće i nije rođak."
- Odgovorila sam, da si ti moje jedino dijete, a i kad ja ne bih znala, da uopće ne mogu imati djece, ne bi mi nikad ni jedno bilo draže od tebe. Nadodala sam, da je ona svota, koju ćeš ti meni davati do konca života, tolika, da će mom novom kućanstvu dati odlučan smjer i udobnost, i on ne će ništa izgubiti od onoga, što bi mogao imati, da je čitavo moje imanje njegovo.
- I zaključila sam:
- "Dragi doktore, nas oboje već smo stari ljudi, a vi ste još i za nekoliko godina stariji od mene, život nam nema još mnogo da donese, za što da presiječemo pute onome, koji će znati da pođe po njima ravno do uspjeha i sreće!"
- On se nasmiješio ironično i rekao tonom poznavaoca ljudi i psihologa:
- "Vi ste zaljubljeni u toga dječaka."
- "Pogodili ste", - odgovorila sam mu ironično.
- Na što je on još jače istaknuo svoju pronicavost:
- "A i on u vas!"
- Sad se u meni probudio bijes:
- "Medicina je", - rekla sam, - "dandanas daleko napredovala. Ali nisam zbilja znala, da je toliko, da jedan kirurg, liječeći nekome nogu, može znati, što je u njegovu srcu."
- On se onda digao i zaključio:
- "Mislim da je najpametnije da ostane sve onako, kako je bilo i dosada."
- "I ja sam vašeg mišljenja, dragi doktore", - rekla sam, "vi ostanite i nadalje stari neženja, a ja samotna "pulchra vidua."
- I tako od moje udaje ne će biti ništa.
- Napokon još nešto. Nema nikakva razloga, da se podaješ bilo kakvim skrupulima radi toga, što imaš sada od mene i što ćeš konačno baštiniti. Jedno: ja sam već davno, jedva godinu dana poslije tvoga dolaska k meni, s notarem učinila svoj testament, dakle još onda, kad si bio dijete mog čistoga srca, a drugo: ja ću bježati od tebe, jer hoću, da to moje dijete i ostaneš. Ti ćeš otići na jednu, a ja na drugu stranu. Jer mi moramo sve ovo izbrisati i zaboraviti.
- I onda poslije mnogo godina, kad svršiš svoje nauke, kad nađeš ženu, koja će te voljeti, i tako voljeti, da će moći doznati i razumjeti sve, što je bilo među nama, onda ćemo se opet naći u istom onom raspoloženju kao onda, kad smo se prviput vidjeli u Sv. Križu-Začretju.
- Ja ću opet biti tvoja teta Giza, koja se ne će više udavati, a ti, my Darling, moj mali Pero, moj sin.

Ona je digla svoja oba dlana na lice, jedan uz drugi, i plakala tiho, bez jecaja. Među dva prsta provlačila joj se krupna suza i puzala niz ruku u rukav.

*

Malo dana poslije ove noći otputovala je teta Giza u Švicarsku, gdje je u bankama imala veći dio svoga imetka.
Ja sam se nakon ferija spremao u Pariz.
Međutim, onog je ljeta počeo rat. Ostao sam u Zagrebu, a u međuvremenu i maturirao.
Nisu me uzimali u vojsku zbog noge, koja je bila pola centimetra kraća od one druge zdrave.
Vas sam čitavo to vrijeme vidio nekoliko puta i napokon sam čitao u novinama, da ste se udali.
Poslije rata otišao sam na konzervatorij u Pariz.
Što je bilo dalje sa mnom, to vam je sve poznato. Jedno vam još nisam saopćio, jer sam htio da prije saznate sve ove potankosti, a to je, da me teta Giza neprestano pita u svojim pismima:
- Hoće li Gigi biti pravo, da se vratim u Zagreb i da živim ondje, gdje vas dvoje živite?
Šta da joj odgovorim?

II. KNJIGA
NA RATIŠTU

I.
GIGINO VJENČANJE

Galicija u jeseni 1917.

Velikim, blatnim, razrovanim drumom, koji vodi iz Buczacza u Stanislavov već su prošle čitave mase vojske koja se povlačila, opskrbne kolone, lazareti, artiljerija, bezbrojna kola, konji. Sve što nisu mogli željeznički vlakovi tako naglo uzeti u zaostajanju, a onda u klipsanju civilni bjegunci.
Bjegunci, bjegunci, bjegunci.
Stotine. Tisuće. I još tisuće.
Muškarci, žene, djeca, staro i mlado, zdravo i bolesno sa štapovima i kišobranima, gazeći blatno, gnjecavo more, teškim nogama i hrleći pognuto i zgrbljeno dalje bez zaustavljanja.
Nitko se i ne obrće, da ne izgubi ni trenutak dragocjena vremena, koje ga nosi naprijed.
Jedna očajna, skoro nijema ljudska rječina, od koje se čuje samo pljaskanje potplata po drumu, koja kletva, kakav otresit glas na nepoćudnog suputnika, jauk djeteta, majčino tepanje, još i uzdasi.
Uzdasi: umora, nemira, žalbe, beznađa.
Ispremiješana međusobno i građanska odijela i narodni kostimi i uniforme. Krzna, džemperi, bluze, kaputi, ogrtači, pelerine, sutane, mantije, kaftani: novo, iznošeno, pohabano, prnjavo - u svim bojama i krojevima.
Kape, klobuci od pusta i pliša, žirardi, panama, halbcilindri, vojnički kepi, ženski šeširi svih predratnih moda, od slame i štofa, s mrtvim cvijećem i vrpcama: nahereno, iscereno, groteskno.
Ispod svega čuperci kose, crne, žute, crvene, ispali perčini, raskuštrani šinjoni i židovski masni solufi.
A obuća najjadnija. I čizme i bakandže i lakovane štiflete i žuti ševroi i crni bokskalfi, i cipele s visokim petama, sa šnalama, gumbima, jedva mjestimice odaju svoj tip i značaj, jer ih je blato izjednačilo i iznakazilo.
Na ruci ili na ramenima ili na leđima svaki nosi svoj svežanj, manji ili veći, i u njemu svoje najdraže. Možda i ne najdraže, koliko najpotrebnije. A možda ni to, nego nešto što je bilo, u žurbi i metežu, najbliže i na dohvatu.
Netko je pak naprtio oruđe svoje ili alat, u brizi za kruh svoj i održanje. Pa zato ima tu nekoliko čudnovatih tovara, koji u čitavoj toj tragičnoj gomili izgledaju komično i bolno u isti mah.
Pogdjekoji stenje pod teškim maljem, ili nosi lopatu, što strši u zrak kao obamro, nijem dlan, ili krupnu pilu, što se protegla kao gladno, iscereno zubalo. Jedan nosi duge ljestve s kvačicama na vrhu, možda kakav nažigač fenjera. Drugom opet visi o leđima zdepast kontrabas, kao crknuto živinče: možda muzikant, koji je izgubio drugove. I dimnjačar je jedan tu s metlama i crnom svojom uvijenom zmijom, i soboslikar neki guravi, poprskan bojama i vapnom, s bradatim kistom na dugačkoj motki i džepovima punim manjih kistova i po svoj prilici neka krojačica, na kojoj se ljuljacka sablasni skelet ženskoga manekena od šiblja.
I sva ta lica očajna, zasuznjela, protegnuta, poblijedjela od straha, brige i one septembarske jutarnje teške magle, što se povlači u širokim istrganim plaštevima po zemlji, mokroj, gnjiloj, razmekšaloj od nedavnih višednevnih kiša.
U licima oči mrtve, tupe, trome, s krmeljavim trepavicama i krvavim rubovima na vjeđama, s rasijanim pogledima, bolnim očekivanjima.
I na licima nabrekle jagodice, crvene ili voštane ili maslinaste, nosovi, brci, brade, mokre od maglenih kapljica i vlastite pare, modrikaste, oslinjene, dahtave usne, po koje s pravim zdravim, bijelim zubima, a druge opet sa rasklimanim, prorijeđenim, utrošenim od karijesa ili pocrnjelim od duhana.
Među gomilom tu i tamo taljige, koje vuče izmučen taljigaš, ili dvije ruke, protegnute ispod savinutih leđa, nabrekle u žilama i zgrčene u prstima, ili tačke čiju dvoručku drže šake s izbočenim zglobovima. Sve to naprćeno posteljinom, madracima, pokrivačima, posuđem, po kojom stolicom ili stolićem, čije noge proviruju iz kojekakvih prnja i draperija kao na kakvu garištu karbonizirani udovi dječjih tjelesa.
Uz rub ceste po koje pseto, mokro i blatnjavo, sa spuštenim ušima i neveselim repom, kasa i drži isplažen jezik, koji podrhtava kao pobijeđena zastava.
Kad grune u dalekoj trajnoj grmljavini koji jači pucanj iz topa, prigne k zemlji zadnje tijelo, zavije glavom otraga, pa malko poleti naprijed, prestrašeno i iznenađeno.
U taj čas digne se iz gomile ženski krik i okrene se kakvo prepalo lice otraga, prema onoj strani, gdje bjesni ratni pakao, od koga, eto, oni bježe. Tada u pojedinim grupama zažamore glasovi, stvarajući čudan dijalog u različnim jezicima i žargonima od kratkih usklika, nedorečenih fraza, pitanja bez odgovora, mrmljanja, protesta, dijalog nerazumljiv, prigušen, nepovezan, kao da ga izbacuje kakav golem gramofon s istrošenih ploča.
Teče tako ta ljudska valovita rječina od ranoga jutra cijelo dopodne, bez odmora, bez odaha, sve tromija, snuždenija i klecavija.
Zaostaju po nekoji, slabiji i iznemogliji, povale se uz drum, pod kakvo drvo, al nitko se i ne okrene za njima.
Naprijed, samo naprijed, svak za se, za svojim spasom.
Bjegunci, bjegunci.
Već su se približavali Dnjestru. Još od jutros netko je ubacio sumnju među njih, kako je možda vojska na svom uzmaku raskinula pontonski most i prepustila pontone vodenoj struji. Šaptom se verala ta sumnja od srca do srca, i svak se već vidio, kako čeka na obali brze, nabujale rijeke, u koju će ga natjerati neprijateljske granate.
Kad se ukazao Dnjestar, zaljuljale se glave i nadizale jedna nad drugom. Sve su oči tražile most. Iznenada klikne netko židovskim žargonom:
- Most je još čitav!
Gomila se zaljuljala od oduševljenja. Slično možda onome, kojim je nekad bilo kao obuzeto deset hiljada Grka, kad su, nakon teških stradanja i lutanja, ugledali more:
- Thalatta! Thalatta!
Klecava se kolona napela, ispravila se zgrbljena leđa, viseće se ruke razmahale, segnule naprijed, protegle se u prostor.
Poput bujice, koja iz ravnine prelazi na kos teren i pobrza niz brdo u buci svojih talasa i slapova, tako je ta gomila ljudi pohrlila k onom mostu kličući i žamoreći, gonjena samo jednom željom: prijeći na drugu stranu.
I tromi, iznureni taljigaši među njima pohrliše, kao da se vratila izgubljena snaga, a pseta podigla njuške i repove, ne mareći za nehotične udarce nestrpljivih ljudskih nogu. Djeca kriče u toj gunguli poput piladi, koju netko hvata.
Kraj pontonskog mosta stražila su dva vojnika s nataknutim bajunetama. Neke dvije jadne, pospane figure landšturmovaca, koji se bez ikakve energije suprotstaviše naprasnoj gomili.
Prve hrpe bjegunaca stadoše i neki viknuše:
- Idu Rusi! Pustite nas!
- Ne možete, - reče jedan stražar. - Morate imati pasiršajn.
Sad se razdrečiše oni sprijeda:
- Kakav pasiršajn! Ne treba bjeguncima pasiršajn! Mi bježimo pred Rusima! Tko će nam dati pasiršajn! Komanda je prije nas otišla! Pustite nas naprijed!
Drugi se landšturmovac malko zajapuri:
- Bez pasiršajna ne smije nitko preko, čujete li! Takva je zapovijed.
U taj je tren topovska orljava intenzivnije zagrmila:
A bjegunci se razmahaše do paroksizma:
- Eno vam zapovijed!
- Rusi šalju zapovijed!
- Pustite nas!
- Zapalite pontone!
- Dođite i vi s nama!
Otpor dvaju landšturmovaca nije mogao odoljeti nasrtaju one stoglave volje, što je bježala naprijed, a još manje logici stanja stvari, koja je jasnije govorila od svake zapovijedi.
Šta će tu sve zapovijedi i pasiršajni, kad je bogzna gdje onaj, koji ih izdaje i potpisuje, kad panika namiče svoja protunaređenja, koja viču tisućkratnim urnebesom ruske kanonade i zvižde šrapnelskom komandom.
Gomila se salije na pontone, koji su muklo i prazno odzvanjali pod njihovim potplatima. U njoj su se obrćali i naprijed pomicali bespomoćni landšturmovci, kao dva bureta među talasima nabujale vode, što je prolomila nasip i bijesno trgla iz svoga korita.
I snađoše se tek na drugoj strani iskoprcavši se jedva iz onog čopora, koji ih je još dugo povlačio za sobom. Oslobođeni se vratiše k mostu, ali ne da ga dalje čuvaju, nego, zbunjeni strahom one obezumljene, podivljale, jednom jedinom i najjačem instinktu predane ljudske gomile i inficirani malodušjem, kojim su onda bile okužene sve austrijske vojarne, logori i rovovi, a nerijetko i komande i oficirski štabovi, da poliju katranom i petrolejom pontone, da ih zapale i tako stave čim prije zapreku između sebe i ruske vojske, koja se približuje.
Nisu ni pomišljali, da time sijeku uzmak i vlastitim četama, baš onima koje izmičući moraju zadržati neprijatelja, i mnogim drugima, koji će još htjeti prijeći na drugu stranu.
Još ih je više poticao po koji zakašnjeli bjegunac ili manja grupa njih, mahom nemoćnijih i bolesnih, koji su se tiskali naprijed posljednjim i već iscrpljenim energijama, a nosili na obrazima maslinasti izraz bolesti ili sivost očajne strave.
I već su držali gotove i upaljene baklje, napravljene od krpetina natopljenih u katran i spremali se, da ih podmetnu među daske i balvane, kad začuše kriještanje jedne automobilske sirene, koje se približavalo kidajući se kroz neprovidne maglene prostore kao vapaji progonjene ranjene životinje.
Dvije landšturmske raščerupane brade okrenuše se jedna prama drugoj:
- Rusi!
- Jest, poznam ja njihove sirene.
- Pali!
Most je planuo s dva kraja, a brade se izgubiše negdje u močvarnom terenu, šćućurivši se među šibljem i ševarom, kao dvije stare, prestrašene vodene ptičurine.
Kad je auto došao do rijeke, po čitavoj površini puzali su tanki, prozračni plamečci, ispod kojih se dizao modrikast, smrdljiv petrolejski dim.
Bio je to jedan sivi auto, otvoren, sa znakovima Crvenog Križa, kojim je upravljao neki blijedi čovjek u uniformi austrijskog kapetana s povezom preko čela, pa mu je kapa nesigurno stajala na glavi. Na stražnjim su mjestima sjedili: jedan drugi oficir i mlada neka gospođa.
Oficiru se nije vidjelo, kakve je šarže, jer je imao uzdignut i zakopčan ovratnik od mantla, a usto mu je oko vrata bio privezan crn rubac, o koji se podupirala njegova ranjena povezana ruka.
Gospođa je sjedila u svom kutu, kao da joj je studeno. Čitavo lice zajedno s malim jednostavnim šeširićem bilo je umotano u dosta gustu koprenu, što joj je u tim prilikama, u tome pejsažu, u toj pratnji, u tim hladnim sanitetskim kolima, podavalo poseban nimbus misterioznosti. Na sebi je imala engleski karirani putni ranglan s velikim dugmetima, a oko koljena običnu vojničku deku, na kojoj su se skupile kao dvije usnule crne zvjerke njene ruke u crnim rukavicama od srneće kože.
Šofer je opazio, da gori most, tek nekoliko desetaka metara daleko od vode. Vidio je, doduše, neki dim već prije, ali je mislio da gori kakav grm ili nešto, što su bjegunci zapalili, da se ogriju.
- Kad je vidio, što je, okrene se naglo onima šta su sjedili iza njega:
- Gori most!
Kapetan skoči naglo na noge, uhvati se zdravom rukom za prednje sjedalo i pogleda sav uzbuđen dolje k rijeci:
- No ja, schön schaut man aus! - klikne, okrene se gospođi iza sebe i nadoda:
- Zakasnili smo! Pioniri su već zapalili most!
Sad se i gospođa uspravi, da vidi što se tamo događa i reče bez osobita uzbuđenja:
- Što ćemo sad?
On je pogleda sa sarkastičnim prezirom i prihvati skoro brutalno:
- Kad bi imali krila, znao bih već, što ćemo.
Gospođa rezignirano upane natrag u svoj kut. A oficir reče onom, što je još uvijek grčevito stiskao volan:
- Vozi, da vidimo što je.
I on se baci natrag na sjedalo, pa reče gospođi još zagrižljiviji u tonu:
- Ja sam vam govorio, da je vaše traženje i čekanje apsurd. Tako smo izgubili posljednji transport. A sad smo erledigt. Sad ćete izvoljeti da promenirate ispod ugodne kiše ruskih granata. Zajedno s nama.
Međutim se auto spustio upravo do mosta. Šofer je iskočio van i uvjerio se, da gori samo katranizirana površina, pa reče:
- Moramo pokušati, izgleda, da sve još drži, bar s ove strane.
- Jesi li lud! - vikne onaj u kolima.
- Ne gubimo vremena, - reče šofer, uskoči na svoje mjesto i potjera.
- Još da nam se upali benzin, - klikne opet onaj u kolima. Zatim se izdreči na susjedu, koja je sjedila kao osuđenica:
- Onda ne ćete uistinu više nikada vidjeti svog muža.
Gospođa ga pogleda mirnim očima, koje su izgledale ispod koprene kao dva mutna staklenca:
- Budite dobri, kapetane. Budite dobri do kraja.
A kako su u isti čas jurili preko mosta, priljubi se ona uza nj, kao da traži zaštite. On međutim nije reagirao na njezin apel, ni osjetio njezinu kretnju, nego se otkrenuo i gledao na zapaljene daske gušeći se u smradnom dimu, koji ga je na mahove gusto zapuhivao.
Nakon malo minuta, koje su im uostalom izgledale kao neprolazne vječnosti, iznese ih auto na drugu stranu. Oba su muškarca odahnula čudnim guturalnim krikovima zadovoljstva, a žena se odmakla od svoga susjeda i opet se namjestila u svoj kut.
Napokon se on obrati k njoj, odobrovoljen, s očitom namjerom, da u njoj izbriše dojam svoje maloprijašnje grubosti:
- Možda u Stanislavovu nađemo vašega muža. To vam želim.
Ona ga pogleda začuđeno:
- Mislite, da bi on išao natrag bez mene?
Sad kapetan htjede da bude duhovit:
- Jer niste, nažalost, srašteni jedno uz drugo, kao siameški blizanci, - reče i nasmije se frivolno i glupo u isti mah.
Auto je jurio jakom brzinom, poskakivao u razrovanu tlu, a ispod pneumatika prskalo je blato iz gnjecavih kaljuža sve do rubova širokog druma. Onaj kod volana stisnuo je zube i gleda ravno preda se, a ono dvoje otraga, svako u svom kutu, tresne se i zaljuljucne, kako god odskoknu ili se zagibaju kola, i šute. Ne mare jedno za drugo, kao da su jedno na jednom, a drugo na drugom kontinentu, a ne tu, u malom, uzanom prostoru, rame uz rame, udes uz udes.
Pejsaž je sumoran, vlažan, pun magle. Zemlja se puši, stabalje lijeno baca list po list sa svoga granja u prostor bez vjetra. Otraga, daleko, gruvaju topovi.
Drumom kasa ili se vuče po koji zaostali bjegunac. Gdjekoji leži izvaljen do ruba, iznemogao zacijelo, od gladi možda ili umora. Gleda bolnim, nenavidnim pogledom na one što sjede u kolima, podigne tešku ruku kao da moli, da ga se povede sobom, jer on nikako dalje ne može, a mjesto je kraj šofera prazno.
Ali auto juri nemilosrdno naprijed.
Već je dostigao i posljednje grupe bjegunaca. One najtromije i najsustalije. Jedva su se uklanjali na stranu, da naprave prolaz. Poprskani blatom, bespomoćni, srditi, dizali su šake ili batine, ispuštali kletve i prostote protestirajući za bezobzirnim vehiklom.
To se gotovo pretvorilo u jedan huragan, kad je auto zašao u gustinu onih očajnika, koji ostaviše za sobom otvorene domove i ne imadoše vremena, da zapretu vatru sa odbjeglih ognjišta.
Šofer je morao voziti oprezno, da ne pogazi koga, jer su se bjegunci sporo uklanjali. Oni sa strane hrpimice su se zatrkivali na kola, gurali prema gospođi i časniku svoje iscerene, iznurene, nakazne grimase s krvavim očima i zapjenjenim ustima.
A oni otraga:
- Sađite.
- Pođite pješice.
- Pustite onu ženu unutra.
- Ima bolesno dijete.
- Onaj će starac crknuti.
- Uzmite ga sa sobom.
- Sađite, pustite slabije od vas.
Šofer je neprestano tulio sirenom, i kad god su mu napravili malko prolaza, pojurio bi brže. Oficir otraga, svlačeći zubima rukavicu sa zdrave ruke, pokazivao je na onu drugu, ranjenu i na gospođu kraj sebe, koja se zavukla u se i izgledala jadna i sitna, kao da nema više duše u njoj.
A oni očajnici nisu marili za njegova uvjeravanja. Kričali su sve to zaglušnije. Hvatali se za kola i potezali kvake na vratašcima. Neki su se penjali otraga, jedan je ubacio svoj svežanj unutra, a dvije tri žene su pljunule u kola.
Situacija je postajala sve opasnijom.
Kapetan je vidio, da će se iz nje izvući samo energičnim istupom. Znao je, da ima pred sobom izmrcvarenu, neotpornu, uplašenu gomilu, koja je samo zato nasrtljiva i drska, jer joj izgleda, da su oni u kolima nemoćniji od nje.
I on skoči naglo na noge, pa dovikne šoferu:
- Tjeraj bez obzira.
Zatim se okrene, izvuče onom zdravom rukom revolver, uperi ga na one što su se gomilali oko kola i vikne:
- A ja ću s bagažom biti odmah gotov!
Kao da je čitava topovska baterija bila uperena na onu gomilu. Kao da ziju pred njima najveća ždrijela najljućih haubica, a ne onaj jedini sitni revolver iz ruke ranjenog oficira. Prestade krika, otpustiše zgrčeni prsti rubove automobila, razmaknu se hrpa i raštrka, neki u gužvi popadaše, a oni sprijeda napraviše prolaz. Jer sav taj protest i ta navala nije bilo ništa drugo, nego izraz bespomoćnog očajanja, iznemogli vrcaj posljednjih iskara umiruće energije, jedan uzaludni vapaj izmrcvarenog beznađa, koje ne vidi kraja ni izlaza. Pa je i kapetan, vidjevši onaj špalir očiju, koje su gledale na prolazeća kola, lišene za trenutak svake srdžbe, a istodobno pune suzne jadnoće, krmeljave bezutješnosti, krvavog umora, spustio ruku i revolver i sjeo na svoje mjesto, promatrajući ih ne više s prijetnjom, nego s nekom prezirnom samilošću.
- Mogli smo uzeti u kola onu jadnu majku s djetetom, - reče gospođa, čim su ostavili gomilu za sobom.
- Reden Sie keinen Unsinn, - izdreči se kapetan na nju. - Da smo se samo ustavili, ne bi bilo više mjesta za vas. Radije mi pomozite, da izbacimo ovo iz kola.
I on dohvati s jedne strane onaj omot, što ga je ubacio u kola neki bjegunac, a ona s druge, i omot ljosne na drumsku kaljužu.
- Čini mi se, kao da smo izbacili nekoga od njih, - reče ona i sva se strese od jeze.
Kapetan, kome je dodir s bjegunčevim omotom izazvao kraj usana dva sitna grča gađenja, obriše prste o svoju deku. Zatim pruži gospođi svoju rukavicu i reče nešto blažim glasom:
- Pomozite mi, molim vas.
Ona prihvati rukavicu, prljavu i iznošenu, u koju on hitro i komotno uvuče svoju ruku.
- Hvala, - reče kratko i namjesti se u svom kutu.
Auto je jurio dalje u istom tempu.
Pejsaž se okreće u svojoj monotonoj sumornosti, nehajan, mutan. Telegrafski se stupovi približavaju redom, jedan za drugim, a kad su dolazili do kola, onda bi naglo nestali za njima, kao da nekom izmiču.
Prolaze male skupine kuća, duga raštrkana sela i po koje veće mjesto, ali se oni nigdje ne ustavljuju. Niti ikoga išta pitaju. Gdjegod sretnu ljude, sve izgleda užurbano i uzbuđeno.
Po cesti neprestano: manje grupe pješaka, po koje taljige ili stara kakva karuca s naherenim, prljavim krovom, pod kojim se stislo čitavo porodično klupko.
Oni u autu ne mare ni za što. Ničemu ne poklanjaju pažnje. Međusobno ne govore čitavo vrijeme ni riječi. Ljuljackaju se na svojim sjedalima. I ne pogledavaju se. Zaokupljeni bogzna kakvim mislima. Topovska paljba nije prestala ni minute, samo se sad pojačavala, a sad opet popuštala.
Najedamput se kratko okrene onaj na volanu:
- Domalo smo u Stanislavovu.
- Na, Gott sei Dank! - usklikne kapetan.
Gospođa nije rekla ništa, nit se imalo pomakla, kao da je se ništa i ne tiče.
Prije Stanislavova morali su proći mimo jednog malog platoa uz cestu. Nešto stabala širokih i rašljatih oko njega, a na sredini jedna visoka naprava od greda, koja je u profilu izgledala kao ogromno slovo F.
- Pogledajte, vješala za špijune.
I gospođa i kapetan pogledaše svaki sa svoje strane. Slovo F se je jasno odrazivalo o sivi horizont, a i mala hrpa ljudi nešto podalje.
- Ustavi se tamo trenutak, - reče kapetan šoferu, - to me zbilja interesira.
- Onda se obrati gospođi:
- Vas ne?
Ona kao da se zgrozila:
- Ne bih rado vidjela mrtvaca na vješalima. Radije pođimo naprijed, molim vas.
- Za takve mi nije nikad žao! - usklikne kapetan s nehumanim zadovoljstvom. - Sollen krepieren die Schufte!
Onda, kad je vidio, da ona želi nešto reći, izdreči se na nju, kao da je ona nešto kriva:
- Jawohl, ja, Schufte.
Gospođa, kao da se nije usudila, nije rekla ništa. Prignula je glavu i gledala preda se.
Uto se auto ustavi pred onim platoom. Sad se sve jasno vidjelo: vješala, na jednom kupu motika i lopate, razrovana zemlja s nekoliko humaka bez ikakva znaka nad njima, i pet šest vojnika u krugu, smiju se i buče. Okupili se zacijelo oko nekoga i prave s njim šalu.
Kapetan izađe iz kola, da vidi što je. Gospođa i šofer ostadoše na svojim mjestima. Kad su vojnici vidjeli časnika, pomakoše se u stranu i salutiraše. Među njima je stajao malen židovski dječak u kaftanu i solufima, s kapom u ruci, suh, zelen, klonuo, izmučen, jadan.
- Što radite, ljudi? - reče kapetan s drugarskim akcentom u tonu.
- Učimo, pokorno javljam, skota patriotizmu, - reče jedan vojnik, koji je izgledao da tu vodi glavnu riječ, surova neka ljudeskara s podbuhlim očima i zabalavljenim brcima, držeći u rukama nekakav masni kajiš.
- Šta je učinio taj tu? - upita kapetan.
- On ništa, ali njegov otac, - nastavi vojnik. - Dojavljivao je Rusima koješta. Jutros su lopova objesili, a mi smo ga malo prije pokopali. Maloga smo našli, gdje sjedi kraj vješala. Bagaža jedna, rekao je da će i Njegovo Veličanstvo svršiti na vješalima kao i njegov otac.
I zareži izgovarajući posljednje riječi kao bijesan pas, pa odmota kajiš i zamahne njime prema dječaku:
- Hoch Kaiser Karl! Vorwärts! Hoch Kaiser Karl!
Mali se zavrti oko sebe i počne gunđati s monotonom nehajnošću:
- Kaiser Karl! Kaiser Karl!
Soldat ga opali kajišem preko leđa:
- Mehr Schwung Mehr Begeisterung. Vorwärts!
Dječak zajauče i posrćući klicaše:
- Kaiser Karl! Kaiser Karl! Kaiser Karl!
- Hoch! Hoch! Hoch! - derao se onaj i gađao kajišem dječakove ruke. Onda se okrene kapetanu:
- Vidite li, kako je to tvrdoglavo. Teško mu je reći "hoch", al već ću mu ja izvući iz pasje gubice!: - Hoch! Hoch! Hoch!
A mali:
- Hoch! Hoch! Hoch!
A kajiš:
- Hoch Kaiser Karl!
Mali se vrti kao zvrk i cvili:
- Kaiser Karl! Kaiser Karl! Soldati se okolo smiju i udaraju dlanovima takt. U taj se čas stvori tu ona gospođa iz automobila, pograbi dječaka i privuče ga k sebi:
- Životinje jedne! - zatim se okrene kapetanu i reče mu srdito:
- I to mirno gledate, mjesto da ih pozovete na red!
Zabezeknuti vojnici ne dospješe da reknu ni riječi, ona je pograbila dječaka i poletjela naglo s njim prema automobilu. Kapetan je također ostao iznenađen i gledao, šuteći, za njom. Blesavi ironični smiješak smreškao mu kožu pod očima, onda reče kao da govori sam sa sobom:
- So eine histerische Pute!
I ne pozdravivši vojnike pođe za njom. Ona je međutim digla dječaka u auto i sjela uza nj, zauzevši mjesto u sredini, kao da je slutila, da će kapetanu biti krivo što je on tu. I zbilja, kapetan je već izdaleka mahao onom jednom zdravom rukom vrteći ispruženi kažiprst, kao da markira dječakov silaz iz kola. Nekoliko koračaja pred kolima zviždne i spusti kažiprst na tle:
- Heraus mit dir! - govorio je - Heraus!
Ali gospođa prebaci ruku preko dječaka, koji se stisnuo uza nju i obuhvatio je rukama. Digla je koprenu s lica i gnjevnim pogledom čekala kapetana.
- Pa ne ćete valjda to ušljivo židovsko štene voditi s nama!
- Vi ste nečovjek! - krikne ona prebacivši i drugu ruku preko maloga, - i žao mi je, što sam primila vašu ponudu, da se vozim s vama! Ali velim vam, ako dotaknete dječaka, iskopat ću vam oči.
Njezino je lice, do toga časa blijedo, izmučeno, apatično i hladno, oživjelo u jedan tren od gnjeva. Sijevalo je, drhtalo i grčevito se protezalo, kako je god govorila. Jezik je istiskivao riječi hitrije, nego su ih usne mogle izbaciti. Obrve se dizale i spuštale u srditim trzajima, a oči su stale nepomično u razjapljenim svojim otvorima i ukočeno gledale u kapetana, koji je stajao kraj kola i još uvijek držao prema zemlji uprt kažiprst.
Malo po malo kažiprst je popustio i zavinuo se. Kapetan se superiorno osmjehne, okrene se, pođe iza auta i s druge strane uskoči u nj. Kad je sjeo, reče sam za se:
- Prokleta sentimentalnost! Prekjučer su nas razušili, a sad ćemo se opet napuniti ušiju!
Onda, pokrivajući se, dovikne srdito šoferu:
- Tjeraj!

Domalo su ušli u Stanislavov. Ulice i trgovi bili su krcati svijeta; vojnika, bjegunaca, seljaka, židova, građana, dječurlije, žena u jednom metežu, koji je bio nervozan, uzbuđen, skoro paničan. Automobili, karuce, kola među svjetinom, u galami i žamoru svjetine i automobilskim trubljama i motorima. A nad svima mukla paljba topova u daljini i sitna studena kiša, sekantna i igličava.
Auto naših putnika verao se polako među svjetinom.
- Šta mislite, hoće li se naći negdje soba! - upita gospođa kapetana.
- Jest, bit će već rezerviran apartman u kakvom hotelu za vas i tog vašeg ušljivca! - odgovori on ujedljivo.
Po gdjekoji iz svjetine, osobito židovi u kaftanima, nadvirivali su se u auto i čudili, što se ovaj židovski dječak vozi tu s časnicima.
- Vidite, - nastavi on još ujedljivije, - pravite senzaciju! Neka još doznadu, da je to sin jednog obješenog špijuna. Na, servus! Linčovat će nas sve zajedno.
- Odvedite me do hotela, - govorila je ona. - Samo do hotela, a ja ću se već snaći.
- Najprije idemo u Komandu mjesta, - reče energično kapetan. - Tamo ćemo doznati, kad idu oficirski vlakovi. Vi imate pravo, da se s njim vozite. Možda kreće koji još danas.
Komanda mjesta bila je potpuno opsjednuta. I vojnici i civili pred zgradom i u trijemu i po hodnicima. Svak nešto traži i pita. Kapetan ostavi suputnike u autu, a on se progura do kancelarije, gdje su se davale informacije. Jest, oficirski vlak ide noćas, ali pasiršajni se dobivaju kod Komande na stanici. Neka se požuri, ako želi stići na vrijeme. Svatko se mora lično prijaviti.
Na stanici je bilo još očajnije. Bjegunci su zaposjeli i posljednji prostor u predvorju, u hodnicima i čekaonicama. Smrdljiv zadah ljudskog isparivanja i gnjilež vlažnih haljina i obuće punio je velike prostorije. Na peronu vojnici, ranjenici, bolničari, poredane nosiljke, sve spremno da uđe u bolnički vlak, koji čeka na kolosjeku.
Kapetan i gospođa, koja je vukla za sobom židovskog dječaka, s teškom se mukom provukoše do komandanta stanice.
Komandant, neki stari pukovnik, valjda za vrijeme rata reaktiviran, u felduniformi, s bajonetom oko pasa, podbuo od nespavanja i napet od napora, kad vidje damu, digne se polako sa svoga stolca i skide kapu:
- Šta želite?
Kapetan se predstavi i reče, kako bi oni rado otputovali prvim oficirskim vlakom. Dolaze iz Buczacza, iz lazareta, koji je bio naglo evakuiran. On bi išao u Beč, a gospođa u Zagreb.
- Gospođa nije vaša supruga? - upita pukovnik.
- Ne - odgovori kapetan, - gospođa je došla, da se vjenča s jednim rezervnim kapetanom, koji je bolestan i koga je u Buczaczu nestalo za vrijeme ruske navale.
- Imate li dokumente? - obrati se pukovnik gospođi.
Na nesreću nema nikakvih dokumenata. Sve je ostalo tamo gdje su spavali, i gdje ih je zatekao bombardman. Tko je u onaj trenutak mislio na dokumente. Jedva je pograbila haljine, a muž joj je u zadnji čas prebacio ogrtač. Onda su izletjeli na ulicu. U paničnom vrtlogu svjetine, koja je kričala, mahnitala, vrzla se i motala i zauzlavala u klupko, u noćnoj tmini, koju su svaki čas kidali bljesci eksplodirajućih granata, za kojima bi svaki put uslijedio očajan jauk, divlji vapaji, praćeni piskom i zviždukom projektila, izgubila je ona iznenada muža, još rekonvalescenta od rane na prsima, koji je teško hodao i jedva disao. Pustila ga je na čas, da navuče kabanicu, koja mu je spuzala s leđa i umotala se među noge nekoga čovjeka, što se provlačio kraj njih. Kad je digla ruku, da ga opet primi, uhvatila je ruku nekog neznanca. On se otimao i izderao na nju, pa je tek tada opazila, da to nije njen muž. Tražila ga čitavu noć, zvala ga, zavirivala u svako lice, čim je sinulo od negdje malo svijetla. Ali nigdje da ga nađe. Kad je svanulo, Rusi su se opet povukli, a ona je pregledala sve ranjenike i mrtvace i sve ruševine. Uzalud. Nigdje, nigdje. Na to je došla zapovijed, da se grad mora evakuirati.
I sve je počelo da bježi.
Njoj se kapetan ponudio, da će je povesti u svojim kolima, ona ga je molila, nek pričeka, da pregleda bjegunačke mase. I pregledala ih je sve do posljednjeg čovjeka. Rusi su sve to jače nastavljali s bombardmanom, al ona je strpljivo čekala i čekala. Kapetan je bjesnio, a nije ni čudo, i on s bolesnom rukom htio je da čim prije uzmakne iz opasnosti, a pogotovo jer se bojao, da mu tko ne otme onaj automobil Crvenog Križa, koji je kapetanov drug, onaj što sjedi na volanu, negdje našao napuštena, pa ga, kako se ono veli, rekvirirao. Svaki čas su nasrtale grupe bjegunaca ili ranjenih vojnika, koji su htjeli uzeti taj auto, bilo je nekih privatnika, koji su nudili ogromne svote za nj. Al kapetan, sve onako jednoruk, branio je svoj vehikl, lagao da je rezerviran, da se mora prije dezinficirati jer je u njemu umro jedan vojnik od pjegavca, a kad to nije pomoglo, skočio je unutra i naperio revolver na svakoga, tko bi se približio.
Napokon mu je to sve dozlogrdilo i postade prost i osoran. Ta ne će on tu još i nastradati radi neke bablje sentimentalnosti i čekati dok ona nađe muža i konzumira svoj prekinuti brak. K vragu sve žene, sve ljubavi i sve sentimentalnosti, i bilo bi glupo stavljati radi njih glavu na kocku. Da je ona njegova vlastita žena, ne bi je on duže čekao. Njoj je lako, njoj će i kod Rusa biti dobro, ali njemu se ne će crkavati u zarobljeničkim logorima. Ili nek ulazi u auto, pa da se krene, - ili on odlazi. I ovako ne zna, hoće li moći umaći. On je uvjeren, da su Rusi, kad su noćas navalili, zarobili - koga su mogli i znali, pa je i njezin muž među njima. Neka ona samo lijepo ide kući i čeka na vijesti iz Rusije. Muž će joj se već javiti. Neka uopće zahvali Bogu, da je zarobljen. Rat je za nj definitivno svršio. A kad svrši i za sve ostale, vratit će se i onda će njih dvoje, iako malo kasno, izvršiti prekinuti program svoje prve bračne noći. I onda je započeo sve žešće, s još bestidljivijim aluzijama, s prostaklucima i podrugivanjem, da joj nije drugo preostalo, nego se popeti u auto i reći:
- Idimo!
- Endlich ein vernünftiges Wort! - usklikne on zadovoljan i s nešto laskavijim akcentom.
A sad su eto tu. Sad treba ići dalje.
Pukovnik je slušao njeno uzbuđeno i plastično pričanje, ali ipak kao da je oklijevao. Čini mu se nekako, da ta žena sve to ističe i još tako detaljno, samo da ga gane i da mu izvuče dopuštenje. Mislio je valjda, to je neka finta njezina i kapetanova, čija je ona ljubovca, a ovaj hoće da putuje s njom. Tim više, što je kapetan mirno slušao, kad god je ona rekla o njemu nešto, što nije bilo baš najlaskavije. I nakon nekoliko trenutaka reče pukovnik:
- Sve ste vi to lijepo ispričali, gospođo. Tako fino ne reportira ni slavna Alisa Schalek! Ali jedan jedini mali pasiršajn ili maršruta, pa da su potpisani čak i od posljednjeg feldvebla više bi vrijedili od vaše romantične historije. Sve to vi ostavite za vaš dnevnik, ali meni trebaju dokumenti. Jeste li čuli, - dokumenti!
- Ali gospodine pukovniče, gospođa je izgubila i muža, a kamoli ne dokumente!
- Muža je mogla izgubiti, samo ne dokumente.
Gospođa je šutjela i brisala oči. Pukovnik to opazi i prihvati jovijalno:
- Suze! Bože moj, to je dobro na Burgteatru, ali u ratnom području, gdje se tako malo apelira na srce...
Sad se kapetan ispravi i reče vojnički:
- Gospodine pukovniče, dajem vam svoju poštenu riječ i jamčim oficirskom čašću, da je sve to istina, što tvrdi ova gospođa.
- To sam očekivao od tebe, - odgovori mu pukovnik, - na tvom mjestu mnogi bi oficir učinio isto. Samo tvoja poštena riječ, kao ni moja, nije nikakav dokumenat. Da gospođa ima bar svoj vjenčani list!
- Mi smo se jučer vjenčali, pa nam ga je svećenik tek danas imao izručiti. Nikome se nije žurilo. Nitko nije očekivao navalu.
- Vaš je roman uistinu takav, kao da ste ga doživjeli! No da, velim ja: Alisa Schalek! Feljton za "Neue Freie Presse".
- Šta me mučite, gospodine pukovniče, šta me mučite? - zavapi ona drhtavim glasom.
Pukovnik je najprije pogleda s ironičkim smiješkom, koji je bio ujedno i pun nevjerovanja, ali kad ona nije skidala s njega svojih mokrih, žalosnih očiju, uozbilji se on i ostade zamišljen neko vrijeme. Napokon reče:
- Dobro.
Onda opet zašuti. Iza male pauze upita:
- Kako se zovete?
- Margareta Barićeva rođena pl. Remetinac, - odgovori ona.
- Odakle ste?
- Iz Zagreba.
- Vi ste onda Hrvatica?
- Hrvatica.
- Šta vam je otac?
- Banski savjetnik.
- Šta je to?
- Viši državni činovnik, nešto tako kao Hofrat.
- Šta ne velite! Još nisam vidio, da se hofratske kćeri šeću po ratnom području kao po Volksgartenu.
- Ja sam došla k bolesnom zaručniku, da se vjenčamo.
- To smo već čuli. Kako ćete sada kod kuće dokazati, da ste se udali?
- Vjerovat će mi se. Valjda će ostati živ netko od svjedoka. Ali to je sada nuzgredno, gospodine pukovniče. Pustite me otputovati.
Sad napokon opazi pukovnik onog malog židova, koji je cijelo vrijeme nepomično stajao uz Gigu.
- Tko je taj dječak? - upita.
Kapetan, po svoj prilici da izbjegne daljnjim razgovorima i razglabanjima, pretekne Gigin odgovor:
- Taj nas vodi po gradu, da ne gubimo vremena tražeći, gdje je što.
- Aha, razumio sam, vaš čičeron u Stanislavovu, - usklikne sa širokim posmjehom pukovnik. Onda se izdreči na malog imitirajući malo židovski žargon:
- Kako se zoveš?
- Šlojme, - reče mali uplašen.
- Da kann man nichts machen! - zaključi veselo pukovnik. Zatim se diže, otvori jedna vrata i reče nekome unutra:
- Ova gospođa i gospodin kapetan putuju ponoćnim oficirskim vlakom. Izdajte im maršrutu.
- Ima mjesta samo u onom od tri.
- Onda u onom od tri. - Pa se okrene Gigi i kapetanu držeći otvorena vrata:
- Izvolite ovamo. Feldvebel će vam dati maršrute. Vlak polazi tačno u tri sata.
A kad je Giga prolazila mimo njega, nadoda:
- Pazite da budete na vrijeme tu. Pogotovo pazite, da ne izgubite opet svoga pratioca.
Kapetan pak, koji je išao za Gigom, stane pred pukovnika:
- Ja ću ostaviti kod feldvebla izjavu, da jamčim poštenom riječi...
Pukovnik ga potapša po ramenu:
- Idi, idi, dragi moj, ostavi to za bolja vremena.
Zatvorivši vrata za njim, nasmiješi se malko i reče sam sebi:
- Poštena riječ! Poštena riječ! Nisam ja trotl, dragi moj, iako se činim da jesam.

*

U hotelu na trgu kod crkve sv. Marije našla je Giga usku sobicu bez kreveta s velikim, otrcanim divanom, čiji su federi bili labavi i upadali duboko, kad bi tko na nj sjeo. Gvozdeni umivaonik, jedan stolac, stol i nekakav šestoručni polirani objekt sa pet, šest ruku za vješanje šešira i kaputa.
Na zidu u tankim zlatnim okvirima dvije od vlage požutjele i zgrčene litografije zavoda "Artarija", koje su prikazivale Kronprinca Rudolfa u bradi i uniformi i Kronprincesu Štefaniju u velikom dekolteu.
Tu se Giga sklonila poslije ručka s malim Šlojmom i bila sretna, što je, nakon očajnog traženja, našla taj kvadratni metar krova, ispod kojeg su se ona i dječak do odlaska sklonili i odmorili.
Mali spava već skoro treću uru, zgrčen na divanu, pod zamazanim jorganom, sa crnom glavicom utopljenom u razgužvani jastuk. Solufić mu se prosuo preko žutog lica i miruje snužden kao crni cvijet. Ona se skupila podno njegovih nogu, naslonila se na nekakav bazarski goblen, koji visi na zidu iza divana sa svojim nezgrapnim rokoko figurama u đeđernoj pozi menueta ili pasane.
U sobi je hladno, iako je od sobarice izmolila dva-tri komadića drva, koja su mokra jedva tinjala i cviljela kao rano mačje leglo. Na stoluje gorila voštana svijeća, čiji se plamičak pomalo ljuljao, pa se pričinjalo da se ljuljaju i prostori oko njega.
Giga je dremuckala, ali nije mogla spavati, jedno valjda zbog nespretnog položaja, u kom je bila, a drugo od misli, zabrinutosti, dojmova, straha, nemira, nervoze i novih iznenađenja, koje donosi vrijeme što dolazi.
Došla je ovamo nakon dugoga napornog putovanja u vojničkom vlaku i uspjelo joj je, da može povesti sobom svog muža iz pakla i strahota, a sad ga eto gubi u posljednji čas. Gubi ga tako rekavši iz ruke. I ta činjenica, fiksirana u njenoj svijesti, ne da joj da uoči sve ostalo strašno, što se oko nje događa.
I onaj bijeg ispod ruskih granata, i bijeda tisuća bjegunaca i gaženje preko mrtvaca i polumrtvaca, i surovost onih oficira i s njom i oko nje, i to bdijenje u pljesnivoj sobici galicijskog tužnog hotela, sve je to kao neka slikovnica, neki bioskop, pojave što dolaze i prolaze, ne ostavljajući dubljega traga.
A i ovaj židovski dječak nije dirnuo njeno milosrđe, nit je humanost bila osjećaj, koji je drži ovdje uz njega da mu čuva san i počinak. Može biti onaj čas, da je dospjela da se gane i zaboravi na svoje boli, kad ga je vidjela kako skače pod kajišem brutalnog feldvebla uz ciku i smijeh onih vojničkih grobara, što dižu s vješala obješenike da ih ukopaju. Da, tu je sebe zaboravila i svoga muža, koji sada bogzna kamo ide i kako daleko, u bolest, u očajanje, u nepovrat. Možda ju je baš želja, da i njega netko spasi i otme od njegovih mučitelja, natjerala da odvuče ono židovče jadno i izmrcvareno, što je radije crkavalo pod kajišem, nego da kliče onome čiji su krvnici prije nekoliko sati pogubili njegova, možda uopće, al njemu svakako nedužnog oca.
Ukočena i smrznuta, nije mogla dulje ostati onako naslonjena i diže se, da prošeta gore dolje po sobi. Kretala se u uskom prostoru neko vrijeme, onda se ustavi nad zaspalim dječakom. Odmače mu sofulić, što se sada spustio preko oka i nosa, bojeći se, da ga to ne probudi. Onda je uzela svijeću i promatrala ga: Krmeljiv s uprljanim ušima i vratom s nekakvim ćirićima po licu, mršav, nije bio nimalo lijep. Al je bio jadan, i voljela ga je u taj čas vrlo. Pitala se, što će s njim i kome će ga dati prije nego ode, ili bi ga možda povela sobom u hinterland i predala ga kakvoj bolnici ili drugoj kojoj humanoj instituciji. Svakako kad se probudi, odvest će ga na policiju i preporučiti im, da se pobrinu za nj, ako nema nikoga svoga. Šta mu je bio otac, je li mu mati živa, ima li kuću i kućište, mali nije znao da joj kaže. Zapravo ona ga nije ni razumjela. Govorio je čudnim nekim jezikom, od koga je ona jedva hvatala po koju njemačku riječ. Uopće nije bio razgovorljiv, rekao bi jedva nešto kad bi ga se pitalo, a i to na pola usta, s tipičnim židovskim gestama, koje su kod njega bile sporije i stidljivije, pa bi se prekinule na pola puta. Kad ne bi razumio njezinih ponovnih pitanja, a vidio na njezinu licu, da joj time dosađuje, šta ih on ne nagađa, hvatao bi je za ruku ili podlakticu i stiskao ih čvrsto svojim prstićima, zacijelo s namjerom da je udobrovolji.
Gledajući ga tako kako spava, sve se više uzbrinjavala, šta će biti s njim, kad ona večeras ode.
Pričinjalo joj se po njegovu držanju, kao da se boji svijeta i prolaznika, a osobito vojnika. Sve bi se gurkao iza nje i sakrivao se. Židovi se čudili, kad su ga vidjeli s gospođom, koja nije iz njihova kruga, a po svoj prilici ni njihove rase. Bogzna šta su mislili, možda su držali da je to neka dobrotvorka, neka članica kakve humane institucije, što se zauzima za bolesnu i sirotu djecu. Svakako su buljili u nj i u nju, i katkad kao da se predomišljali, bi li ih nagovorili i tako saznali u kojem odnosu stoje međusobno. Ona se toga sjećala i pomišljala, da će sama ustaviti jednog takog židova i priupitati se kod njega, što će i kako će s malim. Možda se nađe kakav zgodan način, da ga nekako namjesti ili nekom povjeri, gdje će dječaku biti dobro. Nek se samo probudi, pa će saći s njim na ulicu, priupitati se kod nekoga na policiji, na općini.
U taj čas opazi po jastuku, na kome je ležala Šlojmova glava, kako nešto puze. Bilo je krupno, kao da je stjenica. Ali nije stjenica, uš je. Krupna, siva, teška uš. Stisnula je već prste da je digne, ali je oklijevala gadeći se, i pritom maknula s nje malko pogled, kad na drugom dijelu jastuka opazi drugu, jednako tromu i glomaznu, kako se bacaka debelim stražnjim člankom. U isti čas vidje ih nekoliko po jastuku, kako se geguckaju u svim smjerovima i prenose se preko platnenih nabora. Instinktivno se udalji od divana, stavi svijeću na stol i dva tri puta joj se uzrigne od gađenja. Sjeti se odmah kapetana, koji joj je prorekao, da će je dječak napuniti ušima i hvala Bogu, što ga nema tu, jer bi zacijelo grdio i bjesnio. Odmah se spremi da izađe. Šlojme neka spava, dok se vrati. Izvuče iz njedara nekakvu kesicu i priđe k svijeći, gdje izvuče nekoliko banknota, a kesicu turi natrag u njedra. Polako zatvori za sobom vrata i sađe k portiru. Htjela je, da ga upita, gdje je policija, a gdje općina.
Neki vojnik, držeći u ruci malen jedan browning, razgovara s portirom. Nudi mu, da kupi onaj browning, a portir se nećka:
- Šta će meni revolver. To vi prodajte kakvom oficiru ili židovu.
- Dat ću vam ga jeftino. Za male pare. U bescijenje.
- Ali ne ću, da mi ga darujete, - reče portir i obrati se Gigi. - Što želite, gospođo?
- Darovat ću vam ga. Evo, - razmaše se vojnik i stavi browning na portirov pult.
Slušajući taj razgovor sjeti se Giga jutrošnjeg sukoba s bjeguncima i vidje u misli kapetana, kako ih je jednim takvim revolverom rastjerao. Na to sjećanje navru joj misli, kako je to vucaranje u tim krajevima, među zločincima, tatovima, lopovima svake vrsti, i ta vožnja što joj predstoji, sa samim muškarcima, vojnicima, bezobzirnim, surovim, poživinčenim od patnja i straha, i kojekakva života, kako je sve to može dovesti u opasne situacije, u kojima bi zapravo morala imati nešto, čime bi se branila, i reče onom vojniku:
- Šta tražite za taj revolver?
- Šta god date, gospođo. Malenkost jednu. Tek toliko, da nije ništa.
I ona kupi browning. Spremi ga u džep svoga mantla, dobivši potrebite informacije od portira, pođe u općinski ured.
Tamo je našla jednog činovnika, dežurnog, koji je dočeka neobično susretljivo. To je bio plav, suh čovječić, sa žutom bradicom, sav ospičav kao rešeto i s mliječnim, mutnim očima, u kojima kao da nema zjenica, odjeven u kaputić od sivozelenog ratnog štofa od koprive, iz čijih su kratkih rukava, kako je god gestikulirao, ispadale manšete.
S velikim je interesom gledao pred sobom mladu ženu i očekivao, što će da mu saopći. Kad je čuo, o čemu se radi, smijao se i čudio u isti mah, kako nekome može uopće pasti na pamet, da se zauzme za kakvog god židovskog dječaka. Kud bi oni došli, kad bi se brinuli za svako židovsko dijete. Ta ima ih tu na hiljade i bolesnih i siromašnih, pa sve to već nađe, što će pojesti i gdje će umrijeti. Nek se ona za to ne brine. Pogotovo kad se radi o djetetu jednog obješenog špijuna. Ako je pametna, ne će odlaziti na policiju. Može joj se dogoditi da je osumnjiče, da je stajala u kakvoj vezi s njime, pa je uhapse i fiziliraju. A možda i objese. Ona se nalazi tu na užem ratnom području, tu sudovi funkcioniraju hitro, tu se ne traže dokazi, dosta su i najmanje sumnje. Nek ona samo ostavi toga malog židova, gdje ga je i našla, pa neka misli na sebe. U današnje vrijeme svaki misli najprije na sebe. Najnezahvalniji je posao brinuti se za druge. Tko zna, tko je tko i šta je tko, pa se najedamput čovjek nađe u petljanijama i zamršenjima, u odgovornostima i neugodnostima, a sve za nešto, za što ni sam ne zna.
Giga je ispočetka htjela protusloviti, buneći se u sebi proti lakoći, kojom je taj magistratski čovjek uzimao tu stvar, i besavjesnosti kojom je prelazio preko najprimitivnijeg pojma ljudskog osjećanja. Ali onaj je ušao u korito bujice svojih riječi, pa nije dospijevala da replicira. Kad je napokon stao da ističe opasnosti, u koje bi ona mogla upasti radi toga zauzimanja za špijunova dječaka, poče i u njoj da govori rezon i oprez. Slušala je činovnikovo filozofiranje, i njezina se protivština sve to manje odupirala i konačno potpuno popustila. Možda i nema krivo taj ospičavi, žuti dijurnist, kancelist, šta li je. Zacijelo nema krivo. Moglo bi se zbilja dogoditi, da je, ako i ne baš objese, a ono ipak stanu ispitivati, sumnjičiti, nadzirati, i tko bi znao te austrijske žandarske metode. Svakako, mali bi Šlojme nastradao, oduzeli bi joj ga i bacili na ulicu. A uglavnom njoj je najviše do njega, samo da dječak ne nastrada, njemu je tako potrebno njegovanje, s onim krhkim zdravljem i anemičnim tijelom. Pa naravno, ne će ni pokušavati kod policije, al možda se nađe koji židov, koji bi ga uzeo sebi, ako ne iz smiljenja, a ono za pare. Potražit će ona već nekoga, samo da prestane treskati ta žuta bradica. Već ga i nije slušala. Samo je čekala, da prestane. I uznervozirala se. Ljuljala se pomalo od nestrpljenja.
Ali onaj pripovijeda, pripovijeda, bez točaka, bez črkanja, ne uzima daha, ne hvata arze ni teze, doduše katkad malko diminuira, al onda opet ulazi u novi crescendo i gudi dalje, da se uopće i ne nadaš, da on zna šta je korona.
- Znate, što ću vam reći, ovdje vam je svatko sumnjiv. Mislite, Da ja nisam sumnjiv? Naš načelnik, koji nosi na prsima francjozeforden, sumnjiv je također. I dekan sv. Marije je sumnjiv. I rabin. Pogotovo rabin. A tek vi žene, pogotovo mlade i lijepe, kao što ste vi. Na koncu konca to je i opravdano. Ja na pr. kad bih bio šef policije, a ne ovdje općinski činovnik, koji dajem pasiršajne i krštenice kravama i konjima, koji kradem krušne karte, da mogu nahraniti svoju djecu, ja bih kao šef policije dao protjerati sve žene, koje ne spadaju amo, preko u hinterland s njima, u bolnice, ako su uopće zdrave, jer šta one, molim vas, rade ovdje? Zašto se vrzu baš oko oficira, i to najvole one od štaba, one koji mnogo znadu i iz kojih se možda štošta može ispipati. Ne mislim ja ovdje na pare, vraga će njima one pare, što im može dati austrijski oficir, čekaju njih druge pare. Ja bih na pr. vas odmah stavio pod pasku, išli bi za vama detektivi, ne bi mogli ni misliti, a da ja ne bi poslije malo vremena imao ovdje lijepo poredane vaše misli, kao karte od moga pasijansa. Jest, tako bih ja, ali ovako meni je malo stalo tko ste i šta ste, i je li vas plaća Rusija ili Engleska, i da li se vi molite rubljima ili funtama. Jer, vidite, na pr. ja bih vas odmah upitao, a šta vi radite ovdje, sami, u užem ratnom području, gdje je nemir, nered, bolest, gdje su stjeničavi hoteli i klupe u crkvama i fotelje u kavanama, gdje se ne spava od buke topova, gdje vam svaki čas može pasti u sobu jedna granatica ili bombica, - da, šta radite vi ovdje, kad možete lijepo sjediti u hinterlandu, spavati u čistoj postelji, uživati vašu kupaonicu i čitati svako jutro vojni izvještaj, koji vam lijepo priča, kako se mi ovdje "umgrupiramo" i kako smo opet povukli frontu za nekoliko kilometara natrag, "in bessere Stellungen"! No, da, ali vrag vam ne da mira, i vi hoćete da se "umgrupirate", i vama se hoće "bessere Stellungen". Vidite, na primjer...
Giga je počela da se uznemiruje. Ton i živahnost njegova govora postajali su u neku ruku agresivni, sve joj je izgledalo, kao da taj hoće da joj podmetne. Razmišljala je, kako bi se izvukla iz te situacije. Da se okrene i ode, nije mogla, taj bi je možda zadržao na silu i konstruirao kakvu klopku, iz koje se ne bi mogla izvući. Žurilo joj se i radi Šlojmea, koji je ostao tamo u hotelu, sam, u nezatvorenoj sobi. I odlučila se, da ga prekine. Pa kad je on opet jednom retardirao i rekao svoj "na primjer", ona mu upane u riječ:
- Jest, al kod mene vam je to drukčije...
- Da, - prekine je on, uprijevši prstom u nju, - to veli svaka, kad joj netko ovako zakuca na savjest kao ja vama. Da, kod svake od vas je to drukčije. Tako je bilo, na primjer, drukčije, kod one opatice, tamo u samostanu, kod koje su našli sve planove generalštaba, koji su čekali jednu drugu opaticu iz Lavova, da ih odnese ruskoj komandi ili nekom drugom, Bog bi ga znao kome. Da, kod nje je bilo uistinu drukčije. Mjesto da se moli svom dobrom katoličkom Bogu, ona je služila ortodoksnom ruskom đavlu.
Ili na primjer, što se prekjučer dogodilo. Jeste li čuli za Pepitu? Pepita von Freudenau! Ali da, šta ja vas to pitam. Možda ste je poznavali lično. Možda ste radile skupa. Tko to može znati. Ja vas, naravno, ne sumnjičim, ali sve je moguće dandanas i ovdje u ovom kotlu, gdje se kuha svaka svinjarija. Pepita! Govori se, da ju je direktno iz Beča doveo jedan erchercog, koji joj je punio vatom uši, da ne čuje gruvanje topova, jer joj je to "išlo na nerve". Bila je "per tu" sa svim korpskomandantima. Jednom je čak pljucala šampanjac u usta, jer stari gospodin, nije mogao iz običnih čaša piti šampanjac. - "Pepita", - urlikala je matora krmača, - "daj mi još jedna usta šampanjca!" - Eto, vidite, ta Pepita, koja se vozila u generalskim automobilima, koja je bila u pravom smislu riječi dvorska dama, imala pravo da ulazi u sve kancelarije štaba, dijelila ordene, premještala oficire, a neki vele da je jedamput i odredila uru, kad će da započne jedna ofenziva na Ruse, - da, ta Pepita von Freudenau bila je prekjučer fizilirana, tamo na jednom platou, izvan grada. Jutros su obješeni njezini ortaci, među njima i onaj židov, za čijega ste se sina vi zauzeli. Kako se samo sve to slaže! Pa ne ćete valjda tvrditi, da niste poznavali Pepitu?
- Nisam nikad ni čula za nju, - uspije Gigi da ubaci svoju izreku nakon njegova pitanja.
- Niste? - trgne se ospičavac, kao da ga je preletjela jaka električna struja. - Niste? I to vi velite meni, koji nisam budala, kao što vi mislite, komu ste prije malo minuta sami priznali, da želite nešto učiniti za dijete onoga špijuna, koji je ortačio s Pepitom von Freudenau? Ne budite, molim vas, tako naivni! Da sam ja na primjer u službi policije, ne bi vam vaše nijekanje ništa koristilo. Digao bi samo ovaj telefon i čekajte. Samo tren. Hallo. Molim, gospođice, policija. Jest policija. Sad ćete čuti. To vam ide vrlo jednostavno, bez ikakvih komplikacija.
Giga protrne od užasa. Vidjela se u stupici i pomišljala je već na detektive, koji će doskora ovamo banuti i uhapsiti je. Pomisli u isti čas, da pobjegne. Već joj je zamah bio u ramenima. Ali sjeti se odmah, da bi to bila gotova samooptužba. Na koncu konca ima svjedoka, tko je i šta je, i kako je došlo do toga, da je uzela u zaštitu Šlojmea. Kapetan joj je obećao, da će doći po nju, kad bude ura za večeru, da večeraju zajedno, pa će se onda sve očitovati i izvidjeti. Svakako ovaj ovdje nešto namjerava. Vidi mu u onim očima, sluzavim kao aspik; kojima gleda u nju upravo preko ruba slušalice, koju je nadigao preko nosa, vidi mu podlu zlonamjernost. Ali ona će se braniti...
Uto se javi netko kroz telefon. Ospičavo se lice nakesi:
- Hallo! Molim komesara Raucha. Jeste li vi tamo, gospodine komesare? No, da, ovdje Perczinski. Per-czin-ski. Jest. Jeste li već našli onu tajanstvenu damu, za koju je radio Aron Goldberg? I mi smo sve moguće učinili. (Sad on pogleda još čvršće Gigu). Dosada ništa. Ama baš ništa. Ja mislim, da je nagrada premalena. Molim vas, za tako dragu delikventicu 500 kruna! Tko će vam vraga izdavati špijune, koji mogu mnogo više platiti, da se otkupe za 500 kruna. (On opet uperi svoje dvije kuglice od aspika u Gigu). Ah, vi apelirate i na patriotizam. Jest, jest, pravo imate. Uostalom, ja bih vas molio, da se potrudite do mene. Sada, recimo, na primjer, za desetak minuta. Imam za vas jedno iznenađenje. Prvoklasno iznenađenje. (One dvije posljednje riječi skandirao je ospičavac slovkama i žmirkao na Gigu mutnim odbljeskom svoga neizrazitog pogleda). Do viđenja. Jest do deset minuta.
Giga je jedva sačekala, dok je svršio telefonski razgovor. Sve se više užasavala, ali iza svega toga užasa pričinjalo joj se, da ima još neki izlaz. Nije joj bilo svijesno, šta je to, ali neki osjećaj olakšanja bio je negdje u njoj, poput jedne daleke nade. I to kao da ju je ohrabrilo, pa se odluči da reče:
- Gospodine, hvala vam na uputama. Ja sada idem.
Ali onaj kao da nije ni čuo, što je ona rekla. Dođe okolo stola preda nju i triumfalno pokaže pruženim dlanom prema telefonu:
- To vam je, gospođo Austrija! Jeste li čuli? Utapa se, a škrtari da nagradi one, koji je spasavaju? Da meni netko izvuče štene iz vode, dao bi mu bez razmišljanja 500 kruna. Eto, na primjer, vi, - ja sam uvjeren, da biste vi dali dvostruko, ali šta velim, dali bi trostruko, da ste slučajno baš vi ona, koju policija traži kao ortakinju onoga obješenog židova. Vi bi toliko dali i da se samo sumnja na vas, pa da i niste ona, koju traže. Samo da nemate nikakva posla s policijom. Pače, vi bi to učinili, da se ne sretnete ovdje s komesarom, koji je vjerujte mi, oduran jedan špicl, što misli da će Kerenski odmah prekinuti svoju ofenzivu, ako se uhapsi jednoga židova ili kakvu bečku koketu, što je došla ovamo da napravi posao. Ja vam s moje strane svjetujem, da se ne sretnete ovdje s njim i da odete prije, nego on zakuca na vrata. To vam je, na primjer, moje mišljenje. A što mislite vi, to je opet vaša stvar. Sretan vam put!
On joj stisne ruku, okrene se zatim i pođe do zida, nedaleko izlaza, i zagleda se u neke tabele, što su tu visjele, poredane na zgrčenim kartonima. Tamo je mumljao, kao da nešto čita iz onih tabela. Giga je sve razumjela i olakoćena odlučila se odmah na ono, što je u tom času bilo najrazboritije. Ona se okrene na drugu stranu, otkopča haljinu na prsima, izvuče jednu banknotu, stavi je kraj telefona i uputi se k izlazu. Tamo je dočeka ospičavac. On baci hitro svoj risji pogled tamo preko, gdje je u odsjevu dobro vidio, kako se na velikom stolu plavi hiljadarka kao malo kvadratno jezerce, i otvori izlaz:
- Gospođo, - reče, - budite mirni i pazite samo da se riješite onoga dječaka. Držeći ga uza se, optužujete se sami.
Giga je izletjela iz one kuće, kao da ju je netko izjurio napolje. U nogama su joj popustile sve tetive, klecala je u hodu poput kakve rekonvalescentice iza duge bolesti.
Sad, tek na ulici, uhvati je pravi strah. Hvatala je najgušće hrpe prolaznika i verala se među njima, sve u osjećaju, da netko hiti za njom, da je traži i dostigne. Obraćala je glavu, ali samo za četvrt kruga, i krajem oka hvatala progonitelje, koji nisu dolazili. Sad s jedne, sad s druge strane. Napokon se usudila, da se okrene potpuno otraga i pogleda u svijet iza sebe. Sad tek odahne. Ali misli u njoj nisu mirovale i nisu odahnjivale. Zacijelo ne će to sve tako svršiti. Onaj će je ospičavac osumnjičiti kod komesara, samo da i od njega dobije onih 500 kruna. A možda i ne će. Al Bog zna te ljude. Čula je ona za takve prljavštine i u Zagrebu, gdje se neki bave denuncijacijama i tužakaju za pare nedužne ljude. Njezin otac zna za takve, a među njima je, reče, i nekoliko intelektualaca, čak i sveučilišnih profesora i advokata. Pa kako ne će ovaj ospičavi dijurnista u odijelu od koprive, žut i proziran kao komad staroga tafta. Al bilo šta bilo, maloga ne će ostaviti na ulici. Ako ne nađe, gdje bi ga zaklonila, povest će ga sobom. Molit će onoga pukovnika na stanici, da ga pusti s njom. Ne bude li mjesta, držat će ga na koljenima ili će se njih dvoje stisnuti na jedno sjedalo. Oboje su uski i ne treba im mnogo mjesta. I ona je tanka kao kakav dječak. Samo da se u kupeju nitko ne usprotivi. Sve su to danas gadni egoisti. Kad taj dječak ne bi bio židov, ili bar, kad ne bi imao na sebi onih svojih solufa i kaftančić i ušiju, što će se rasuti na suputnike u jedan mah.
Već je bila prešla i drugu i treću ulicu, u kojoj opazi dućan muških odijela. Pane joj na pamet, da bi tu mogla naći nešto za Šlojma.
Uđe i izabere jedno jeftino odijelo i nekakvu pelerinu od koprive, dugačku s kukuljicom, kojom će mu pokriti glavu. I naredi, da se preda odmah kod portira u hotelu.
U drugom dućanu kupi higijenski sapun od karbola, makaze i gusti češalj.
Da stigne u hotel, morala je poći natrag istim putem. Sad kao da ju minuo strah. Odluka njena, da povede maloga sobom, kao da ju je ohrabrila. Šta bi se ona koga bojala i radi čega! Ne će se nikome povjeravati, preobući će dječaka, a od pukovnika će već izmoliti dopuštenje.
I dok je tako hrlila naprijed, nošena svojim optimizmom, uhvati je netko za ruku. Protrnula je čitava od užasnog ježura na dodir. Okrene iscereno lice prema onoj strani i opazi nekog vojnika, koji je gledao u nju s devotnim smiješkom.
- Što želite? - reče ona hrvatski.
Ona ga nije prepoznala, jer je njena fantazija viđala samo strana, nepoznata lica, koja za njom lete i proganjaju je, ali u podsvijesti njezinoj jasno je izbilo, tko je taj vojnik. I zato su joj došle na usta hrvatske riječi.
To je bio burš njezina muža. Florijan. Njegov Florijan. Njoj je zagrcalo u grlu od radosti u taj mah. U prvim sekundama pričini joj se, da je njen muž tu. Ili da bi i on morao biti tu. Pa je i zapitala, čim se snašla:
- Znate li, što je s mojim mužem?
Florijan se zabezeknuo od čuda. On je također imao sličan osjećaj, kad je nju ugledao. Zacijelo je tu i njegov kapetan, kad je ona, njegova žena, s kojom se tek jučer vjenčao, tu. On nije imao pojma, što se s njima dogodilo u onom noćašnjem metežu. Sve je bježalo, pa je bježao i on.
Popeo se na jedan kamion, krcat vojnicima, misleći da je kapetan također s njom umakao, jer on ih je vidio bježati odanle, gdje su spavali. Poletio je za njima, ali ih je izgubio s vida. U to je prolazio onaj njegov kamion.
I Giga pođe s Florijanom prama hotelu. S tim čovjekom iza se, koji je bio iz njena kraja, bio već toliko vremena uz Marka, iznio ga ranjena iz bojne linije, sklonuo ga u lazaret, njegovao ga i dvorio, ona se potpuno ohrabrila i nije se više bojala ničega. On je svjedok za nju, on će je zaštititi od svakoga. Nek samo dođe onaj ospičavi dijurnist i nek dovede sve komesare i detektive!
I dok se tako dizala u sebi, sjeti se, da ga upita, da li on ima pasiršajn za večerašnji vlak. Jest, ima. Ali za onaj od dvanaest. Neka se onda odmah požuri, pa ga zamijeni za onaj u tri, kojim i ona putuje. Možda da zatraži i još jedan za nekog dječaka, koji je s njom u rodu. Dječaka od kojih deset godina. Florijan se čudio, kakva ona to dječaka vodi. Svejedno kakvog, nek se on samo požuri i vrati k njoj u hotel.
Mali je Šlojme sjedio na divanu držeći rukama noge ispod koljena, a glavu naslonjenu na zid, kad je Giga ušla u sobu i donijela paket, što je našla kod portira. Ona mu je rekla nekoliko ljubaznih riječi, čiji smisao on nije razumio, ali je sigurno osjetio njihov zvuk. Htjela ga je pogladiti po glavi, al onda kao da se prisjetila, i uhvatila ga nježno s tri prsta za bradicu.
Dječak se nasmiješi, primi puls ruke što ga je milovala, i stisne ga slabim grčem.
Onda Giga upali još jednu svijeću, odmota odijelo i pokaže ga dječaku, koji je bio vrlo začuđen. Zatim prostre na stolić onu hartiju, u kojoj je bilo odijelo, uzme maloga i pokazavši mu gusti češalj, dade mu znak da prigne glavu nad hartiju. On je posluša.
Sad ona zasuče nešto svoje uske rukave i pređe češljem preko njegove glave. Već sam taj prvi potez imao je neočekivane rezultate. Po hartiji su se prosule uši kao murve, kad netko tresne rodnim zrelim dudom. Kuckale su na hartiji, ustavljale se za časak, onda počele militi, gecajući se tromo kao ugojene guske. Bilo ih je i sitnih i vrlo sitnih, al one velike su prevladavale. Na češlju su ih visjeli čitavi grozdovi među vlasima i krvavim krasticama, koje su češljevi zupci otkinuli.
Giga obriše češalj komadićem hartije i svaki put tako, koliko je god puta prešla njime kroz dječakove kose. I svaki put je izvlačila cijelu gomilu napolje. Nije više osjećala ikakva gađenja, pače, bilo joj je sve nekako ugodnije, čim je konstatirala, da je lovina obilnija. Napokon su se razrijedile. Izlazila bi po gdjekoja i to mahom manja, druga koja bi se stisla među zupce i odavala se micanjem svojih nožica, da je tu. Hartija je izgledala kao kakva geografska karta, na kojoj se miču sela i gradovi, ili ko minijaturni kakav vašar, gdje se sve promeće i miješa.
Kad je već mislila, da je sve istrijebila, uhvati Giga oprezno onu hartiju za krajeve, kao kakav ručnik, zamota je hitro i gurne u peć. Na to uzme makaze i htjede odsjeći malome solufe. On se trgne, kao da ne će. Ali ona nije mnogo za to marila, ispočetka ga je malko molila i nagovarala, a kad se on i dalje nećkao, vikne na nj i rezolutnom gestom uhvati ga za glavu.
Šlojmini se solufići srozaše niz njegove obraze, a za njima krupne njegove suze, koje su se prosipale i u umivaonik nad kojim je Giga u karbolnoj sapunjači prala njegovu izranjenu glavu.
Onda ga je preobukla, a njegov kaftan i robu zamotala i bacila ispod divana. Dječak je bio vrlo snužden, nije se mario ni pogledati u ogledalu, kad ga je dovela preda nj, da se vidi, kako izgleda onako lijepo i na novo obučen.
Zatim je i ona prišla k umivaoniku. I dok je tamo pljuskala po vodi i pjenila sapunom, dotle je Šlojme otrgao nešto hartije, digao s poda oba svoja mrtva solufića, polegao ih jedno uz drugo, zamotao hartiju i turio je u džep, a da Giga to nije ni opazila.
Kad je Florijan zakucao i ušao u sobu, videći vojnika, Šlojme se vrlo prestrašio. Pritisnuo se odmah uz Gigu i drhtao kao vrbov prutić.
- Šta se bojiš, Šlojme? - reče Giga. - To je naš Florijan.
Florijan se iskesi na maloga, sličan na seoskog kučka, kad strancu prijazno maše repom.
Florijan je bio malen i suh čovuljak, s uskim, kratkim licem, koje su rezala duga usta s jedne na drugu stranu. Nešto malo čupavoga žutog brčića nad njima, u kome nije bilo ni pedeset dlačica. Nasmijane sivo-zelene oči žmirkale su radoznalo ispod uskih kapaka, a nisko se čelo namreškalo u pet vječitih nabora, koji bi se u stanovitim trenucima ukrupnili i rastegnuli. Dva golema duguljasta uha štrljila su poput kakvih propelera, šiljasta na vrhu kao mačja.
- Dobio sam pasiršajn, - reče, nakon što je pomilovao Šlojma, zatim nadoda: - I za maloga. Samo je feldvebel rekao, da mali ne smije zapremiti ni jedno mjesto. Nek sjedi nekome na koljenima. Pa dobro, rekoh ja, sjedit će na mojima. Glavno je, da ga puste u vagon, a onda ćemo se lako porazmjestiti.
Sad su njih dvoje počeli razgovarati o događajima prošle noći. Kako je sve to došlo iznenada i kako ih je zateklo. Florijan je već spavao. Probudio ga strašni jedan prasak. Znao je odmah, što se događa. Napipao je u mraku odijelo, ali šibica nije nalazio nikako, a ondje gdje je on spavao, nije bilo ni prozora, a izgledalo mu je ni vrata, jer ih nije dugo nalazio. Tek kad ih je netko otvorio, doprlo je do njega malo svijetla, i užasna vika: - Rusi! Rusi! - Kako se otale izvukao, ne zna ni sam. Tek se na ulici sjetio na njih, a u isti čas oni su prošli mimo njega, ne blizu, ali ipak ih je vidio i pošao za njima. Kad je učinio nekoliko koraka, probijajući se kroz prestrašenu masu, mislio je, da je već kod njih. Al njih je nestalo.
Da je srećom on spavao i tu noć ondje gdje i uvijek, u hodniku, pred kapetanovom spavaonicom, ne bi se kapetan tako lako izgubio. Da, ali oni su za tu noć uzeli drugu sobu. Kapetan je htio, da njoj, gospođi, bude što udobnije i urednije. A eto, sad joj nije ni najmanje udobno, pa mora sjediti sama tu u toj rupi.
- A i to samo do jedanaest sati, - reče Giga. - Obećala sam portiru, da ću u jedanaest sati isprazniti sobu, jer je već za nekoga rezervirana. Glavno mi je, da mali ima gdje da se počine.
Ona će poći na večeru s onim oficirom, što ju je doveo amo, a on, Florijan, ostat će s dječakom, kupit će nešto za večeru za se i za nj, i čekat će, dok se ona ne vrati iz restorana.
Ona mu dade nešto novaca i on izađe. Malo kasnije došao je i kapetan. Kad je vidio Šlojma preobučena, u kaputiću i pantalonima, bez solufa i kaftana, nije imao vremena ni da pozdravi Gigu, prasnuo je u smijeh i zagrcnuo se u kihanju.
- Na, wissen s', - klikne, - aus dem kleinen Juden haben Sie einen echten Christen gemacht!
Šlojme je bio vrlo ženiran, kao da stoji go golcat pred njima. Pokrio rukavom oči i okrenuo se k zidu.
- Vi ste naivni, draga gospođo, - reče kad je došao malko k sebi, - on će sutra prodati to odijelo i navući opet svoj kaftan, a do mjesec dana kovrčat će na sljepočicama svoje nove solufiće.
- To se ne će dogoditi, - odgovori Giga, - jer on putuje sa mnom. U Zagreb.
- Herrlich! - reče kapetan s komičnim oduševljenjem. - Herrlich! So werden Sie einen Judenpagen haben. Nicht sehr angenehm, aber originell!
Onda još jedamput pogleda dječaka, koji je još uvijek bio okrenut k zidu i nadoda:
- Uostalom, znate li vi da židovi počinjaju sakrileg, kad skinu solufe.
Sad se sjeti Giga, kako se mali opirao, kad mu ih je ostrigla. I bilo joj je žao, što je to učinila. Pa reče:
- Ja to nisam znala. Kod nas ima mnogo židova, pa niko od njih ne nosi solufa, niti bi ih tamo mogao zadržati.
- Svakako, - prihvati nakon male stanke kapetan, - sad vam je moja pratnja suvišna. Sad imate svoga paža.
U tim njegovim riječima bilo je nešto žalbe i predbacivanja. Pogotovo se to osjetilo iz njegova dalnjeg govora, u vlaku, gdje joj je htio biti pri ruci sve do posljednjeg trenutka.
Doduše, ona nije ugodna suputnica i rasrdila ga je nekoliko puta svojim kapricama i tvrdoglavostima, ali on je sada sve zaboravio. Nije ni čudo, govorio je sam sebi, što je takva, dobro što nije i gora, uz sve svoje neprilike i dogodovštine. Kako se uzme, ali ona se je ponijela hrabro, kao kakav vojnik. Molim vas, u takvoj situaciji, jedna mlada žena kao ona, izgubiti muža u prvoj bračnoj noći i vraćati se sazna, bježati preko galicijske dezolatne močvare, sa samim muškarcima, a otraga pucaju topovi. Pa što hoće više? Čovjek joj se mora diviti. I još ima vremena i raspoloženja, da se brine za ono židovče. "Judenbengel". Najviše mu je imponirala, kad ga je istrgla iz ruku surove soldateske. No, uistinu, to je bila kuraža. On je odmah pomislio na Jeanne d'Arc, na malu Jeanne d'Arc, što je pobijedila Engleze.
Kapetan je malo po malo ulazio u neku udvornu emfazu. Probudio se valjda u njemu onaj proračunani kavalir, koji je noćas jednoj mladoj dami ponudio mjesto u svom automobilu, ali zaokupljen brigom oko svoga spasa nije imao volje da joj se ulaska. Sad kao da nastavlja s onim, što je jutros počeo.
Giga ga je pustila da brblja i da se previja. Držala se, kao da ga ne razumije. Ionako je sad sigurna od njegove eventualne nasrtljivosti. Florijan je tu. I Šlojme. A i revolver u džepu.
Samo nek govori, - mislila je u sebi. - Ima ona svoju gardu uza se. U kupeju ću se smjestiti između Florijana i Šlojma, a on nek čeka koju drugu Jeanne d'Arc. A ne će mu ništa reći o buršu, samo da vidi, kako će se zabezeknuti kad ga vidi.
Usprkos svih nemira i tuge, koji su je držali na očigled te spekulativne kurtoazije, budila se u njoj prirođena njena zloba i njen kapriciozni prkos.
Napokon ga upita, gdje će večerati.
Rezervirao je jedan stol dolje u baru. To nek je ništa ne smeta, jer restoran je pun svakakvoga svijeta, a u baru je intimnije i ugodnije. On razumije, da se njoj ne će ići tamo, gdje je muzika i gdje plešu neke dame iz polusvijeta, ali gdje će da prođe ono vrijeme do odlaska vlaka? Dosta je, ako pođu u dva sata na kolodvor. Kafane, restorani, čekaonice su krcate bjegunaca i vojnika, a tu u hotelu ne može da ostane, jer je soba zauzeta. U baru je večeras neka senzacionalna pjevačica, za koju se veli, da je metresa toga i toga erchercoga. Bit će zacijelo tamo generali i štab, možda i sam erchercog.
Ona je odmah vidjela, kako kapetan namjerava da se iskaže što uslužniji. Sav se raspada od uslužnosti. Hoće da je rastrese, da je zabavi, da joj se dodvori. Možda i da se s njom pokaže, da paradira uza nju. A nije isključeno, usput i računa na njezinu nemoć, slabost, neotpornost. Bog ih zna te muškarce, uvijek je iza svega što rade neka posebna namjera. Ali će se kruto prevariti.
Ona će poći na večeru s njim, i u bar, kad ne može drugdje, u bar gdje pjevaju i plešu generalske i erchercogske ljubovce. Samo mu sve to ne će ništa koristiti. Ni da je s njom sve to drukčije i ljepše, nego uistinu jest.
Uto je došao Florijan. Kad je odložio na stol tasu s večerom za se i za maloga, pozdravi vojnički kapetana.
Kapetan se začudi i upita Gigu, odakle joj vojnik.
- Promislite, - reče ona, - nisam ni dospjela da vam kažem, kako sam na ulici srela burša moga muža. Zaista čudo!
Kapetan se nasmije kiselo, al ipak smogne nešto malo humora:
- Putujete kao kakva princeza. U pratnji imate plemenitog viteza u mojoj osobi, tamo vam je majordomus, a mali Šlojme paž.
Prolazeći kraj portirove lože zamoli Giga portira, da uzme k sebi dječaka, kad dođe vrijeme da se isprazni njezina soba. Neka mu da, da legne na njegov divan, i utisne mu bakšiš u ruku.

*

Kapetan i Giga već su davno večerali, razgovarali i pomalo pili vino.
Lokal se napunio gostiju, većinom austrijskih oficira, nižih i viših, od fänricha pa do generala. Svi u ratnim sivim i zelenkastim uniformama, bez ordena, bez epoleta, bez portepea. Sve to sjedi uz male stolove okolo malog prostora u sredini.
Na jednoj strani protegao se dugačak stol, a oko njega, izgleda, da su sami štabovci, generali i pukovnici i ađutanti i ordonansi i šta sve još tu spada. Cerekaju, galame, debatiraju, gestikuliraju, sa čudnim guturalnim smijanjem, hrapavim baritonskim tonovima, nazalnim retardirajućim fraziranjem, što izbijaju iz sveopćeg žamora, koji puni zadimljene i slabo osvijetljene prostore.
Giga je promatrala sve te grupe i u grupama pojedince, pa je pravila u sebi raznovrsna razmatranja.
Nakon onog što je vidjela i doživjela kroz kratko vrijeme, što se nalazi u ratnom području, ovo što sada gleda, izazivalo je u njoj ispočetka začuđenje, a kasnije ironiju i ruganje, napokon gađenje. Kako je sve to samo bezbrižno i veselo, ležerno i nehajno s izvrsnim apetitom, negasivom žeđom, salopnim gestama, afektiranom mimikom, smiješnom superiornošću.
Ujedan trenutak iskrsla je pred njom serija godišta "Muskete", što ih je njen tata držao u subabonomanu i na čijim su stranama neprestano dolazile oficirske karikature i uz karikature vicevi.
Još su joj se komičniji pričinjali sada, na onom mjestu njihove akcije, gdje se imalo očitovati svo opravdanje njihove egzistencije i ustanoviti kapacitet njihovih sposobnosti.
Kako su samo jadno izgledali u velikoj tragici, koju je ona, bačena slučajno ovamo, vidjela u onom lazaretu, gdje je prije ležao njen muž i odveo je prije vjenčanja, da pozdrave neke njegove bolesne i osakaćene drugove, na onoj očajnoj i beskonačnoj blatnoj cesti, po kojoj su se vucarile i crkavale bezbrojne gomile bjegunaca, bolesnih i iscrpljenih glađu i umorom, u onoj vrtoglavoj paklenoj noći, kad ju je granata za granatom izbacila iz dragog naručja, u koje je jedva legla, i ubacila u panično klupko iznenađene svjetine, i na onom platou s vješalima i svježim grobovima obješenih špijuna i izdajica, koji su to možda bili, a možda i nisu, ali nad kojim jednako plaču njihova djeca, osirotjela, prezrena i progonjena!
Tko pita, tko konstatira i tko išta priznaje onima, koji tu stradavaju? Evo, junaci su tu! Helden!

Sjede i piju šampanjac, koji im serviraju neke čudne dame, u čije se prsi i bokove upiru generalski prsti puno vještije, nego na geografskim kartama i planovima. Potučeni, na uzmaku, u bijegu, u neredu, u nehaju, s deciminiranim armijama, ali ipak s vrpcom ratnog odlikovanja na kaputu, s nasmijanim licem i opulentnom večerom, alkoholizirani, erotizirani, nadmudruju jedan drugoga i prorokuju konačnu pobjedu i novu jednu Austriju do obala Afrike i dalje do Ekvatora. Čuje ona jasno, što govore i gleda ih s gnjevom, pa misli na onog svoga muža, koji je bio njen jedva dvanaest sati, i koga su mu odnijela ta brbljava, odvratna gospoda junaci!
Helden!
Zdravi, čitavi, neoštećeni kao fotografije u kakvom albumu, što godinama stoje poredane i zaštićene od baršunastih korica, a djeca ih ne smiju dirati ni prevrtati. I dok ona prevrće u glavi svoje konfrontacije i metafore, govori kapetan kraj nje, spominje neka imena i šarže uz imena, kao da ih predstavlja: Generaloberst, taj i taj, korpskomandant, ovaj i ovaj, general-major, onaj i onaj. A tanki onaj oficir s lijepim profilom, s visećom donjom usnom, neka pogleda malko bolje, prepoznat će odmah tip Habsburga, sa zlatnim runom ispod grla. Jest, to je erchercog. Generaloberstov ađutant. Oberlajtnant. Oberlajtnant! I ništa više. Pa da. So einer muss auch mitmachen. Pulver riechen. Biti junak također. A u njoj rezonira kao kad netko kvrcne po leđima violine:
Helden! Helden!
Sad se dosjeti, da to nije možda onaj, s kojim je došla Pepita, o kojoj je popodne toliko deklamirao onaj ospičavi dijurnist. I upita kapetana, da li je to onaj od Pepite von Freudenau? Šta i ona zna za Pepitu? Čula je nešto i da su je strijeljali zbog špijunaže.
Reden Sie keinen Unsinn! - replicirao je svoju stereotipnu frazu kapetan. Pepita je živa kao on i ona, što sjede tu, piju i razgovaraju. Pepita je tu negdje u kakvoj garderobi i domalo bi se morala pojaviti. Da zapjeva i zapleše. Pepita fizilirana. Tko joj je to rekao? Pepita von Freudenau! Die Oberkomandeuse! Die gute Fee der Ostfront!
Kirke, koja će, čim se pojavi, pretvoriti svu onu gospodu u prasce. Nek mu oprosti, al uvjerit će se i sama, na svoje oči, da je tako. Ona se čudi, da je tako žučljiv. Pa to su na koncu konca vođe, u njihovim je rukama država, pobjeda, uspjeh.
Kapetan se nasmije gorkim, đavolskim roktanjem.
Da, u njihovim je rukama sve. I poraz i neuspjeh. Ona će, naravno, misliti, da on nije patriot. Ali njegova smrskana ruka, zar je to ništa? Jest, on je patriot. I njen muž, kog je noćas izgubila i bogzna hoće li ga ikad više naći, i on je patriot. I sve one hiljade i stotine hiljada osakaćenih, bolesnih, izmrcvarenih, zarobljenih, ubijenih. To su patrioti. A ovi ovdje, kojima ne će pasti ni vlas s glave, koji piju šampanjac iz usta Pepite von Freudenau, - to su junaci.
Helden!
Kandidati za Marijaterezienorden! Nek pogleda onoga plavog oficira na vrhu stola, s monoklom, ukočena, kao da su ga istesali iz jedne ocjelne haubice. Ona veli, da ga pozna iz "Muskete". Zgodna je njena primjedba i njemu to izgleda tako. Oni su ga međusobno nazivali: Monokl.
U taj čas pristupi jedna kelnerica Gigi i saopći joj, da je zove neki vojnik, neka izađe časkom. Florijan je to bio. Šlojme plače i pita za nju. Ne mogu ga nikako umiriti. Mali se već nalazi kod portira i rasplakao se, uznemirio i tražio, da ga puste otići. Kad je ona ušla k njemu, uhvatio se čvrsto za nju i tepao nešto, kao da ga ne ostavlja.
Međutim je k stolu kapetana prišao jedan oficir s onog dugačkog stola, nekakav oberlajtnant od štaba. Mlad, po svoj prilici ispod trideset. Predstavio se i sjeo.
Kapetan je bio prilično rezerviran. Nek sjede, kad želi, ali ne zna hoće li dami biti pravo, da ga tu nađe. "Warum nicht?" Ona je gospođa jednog oficira, koji ovako i onako, i kapetan ispriča sve, što je znao o Giginim avanturama. Ona nema nikakve dispozicije ni za poznanstva ni za zabavu. Čeka samo vlak, koji će je odvesti kući. A čeka tu, jer nema gdje da čeka.
Oberlajtnant primijeti, da baš ne izgleda, da je tako strašno deprimirana. Izgledala mu je odmah na prvi pogled vrlo interesantna. Sad kad je čuo, kako je s njom, još mu je interesantnija. Lijepa je vanredno. To je konstatirao i erchercog. I generaloberst. Slavische Schönheit. Duboke tužne oči. Wie Plitvitzerseen. Pravo čudo božje. Bio je on tamo jedamput. Pozna i Zagreb. Zrinyplatz. Herrlich! Velike stare platane i čarobne mlade žene. Nema ni jedne ružne. A ovdje, u toj prokletoj Galiciji, nijedne lijepe. Nije to opazio? Pa u što onda gleda? Preko iza žične mreže - veli. Izvrsno. On ima humora. I kesio se i brbljao neprestano nadovezujući na škrte odgovore kapetana čitave vodopade fraza, sve u nadi, da će ga Giga tu zateći.
Kapetan je bio nestrpljiv želeći, da se ona još ne vrati, a da ovaj čim prije ode. Ali ovaj nije odlazio. Pipao je riječima po različnim mogućnostima, koje bi mu pomogle do bilo kakvih odnosa s Gigom, kao nespretan kukac što oprezno traži prolaze u nepoćudnom terenu. Gdje god zarije ticalo, svagdje zaprijeka. Izgledalo je, da ga najviše smeta baš taj kapetan, kod koga se nadao najveće pomoći. I počeo je s aluzijama. O drugarstvu - Kameradeschaft! - koje se u ratu tako razvilo. Eto, on je štabovac, - Generalstäbler - pa sjedi tu s njim kao drug i učinio bi za nj sve, što hoće. Ima li kakvu želju, neka mu samo reče. Pritom izvadi bilježnicu i olovku: nek samo reče, on će napisati i ne će zaboraviti. A kapetan naravno da ima jednu želju. Jednu jedinu: više ne ratovati. Uostalom za ispunjenje te njegove želje, pobrinuo se jedan gospodin malo veći od sve one gospode tamo, s kojima on, oberlajtnant, sjedi. Šta on ne veli? Takva visoka protekcija! Jest, najviša. Gospodin Bog, lično. Dao mu je i pasiršajn - i pokaza na razmrskanu ruku. Oberlajtnant se nasmije klimajući glavom sprijeda-straga kao Budhina statua. Izvrsno. On ima humora. Jest, toga je dandanas naći katkad i kod infanterije, potvrdi kapetan, samo je to većinom Galgenhumor.
Sad se oberlajtnant nekako zamisli. Kao da je razumio ironiju. I prešao je hitro na staru temu. Ide li i on s njom do Zagreba? Ne, samo do Pešte. I to su šanse! To je lijep komad puta, zgodan za svaku pustolovinu. Da je on na njegovu mjestu!
Ne bi postigao ništa, reče kapetan, i ne samo on, nego ni onaj njegov generaloberst tamo, ni onaj drugi sa zlatnim runom. Ona dama nije Pepita von Freudenau!
Sad se generalštebler naglo digne.
Digne se i kapetan.
- "Ja ti zabranjujem"... poče onaj, ali u isti se čas nađe Giga kraj njih. Začuđen, provuče se do svoga mjesta. Posmijeh razreže oberlajtnantu lice, kao oštar nož dinju. I on sav sladak i sočan, pokaže rukom prema dami i reče kapetanu, da ga predstavi.
- Ne znam, kako se zoveš, - reče on.
- Generalštabsoberlajtnant grof von Auensberg, - prihvati onaj s visećom rukom u zraku.
Giga se dosjeti, da je to jedan od oficira s velikog stola, pa iako je opazila, da je kapetanu vrlo neugodna njegova prisutnost, a i njoj samoj nije bilo ugodno, da se tu bilo s kim upoznaje, u isti trenutak pomisli, kako je najbolje ostati kod forme učtivosti. Bogzna šta se tu može desiti. I nasmiješi se, pruživši mu ruku, koju on primi i poljubi.
Giga je bila u taj tren vrlo ženirana, a još se više ženirala, kad je opazila, da je čitav stol konstatirao to njeno upoznavanje i pravio glose, od kojih je ona čula po koju riječ iz žamora.
Grof joj reče nekoliko udvornih i laskavih fraza i nadoda, kako mu je bilo vrlo žao za nezgodu, što ju je snašla, "so ein Pech, in der Brautnacht". Ton ove fraze nije bio frivolan ni ironičan, ali u svom bečkom akcentu imao je nešto malo pikanterije, pa je Giga bila srdita ne toliko na grofa, koliko na kapetana, koga je u sebi osuđivala s indiskretnosti.
Ona reče grofu, kako je sve to vrlo tužno, što je doživjela, i to nazivati "pechom" znači ne respektirati najsvetije osjećaje. To je nesreća. Možda tragedija. Rasulo njenog života. "A ne peh, gospodine grofe!" Peh je za jednog armijskog komandanta, kad izgubi bitku, ali ono što se događa s njegovim bataljunima, to je nešto više. Gdje se proigra jedan profit, pa bio taj novčani, taštine, uspjeha tu se možda radi o pehu ali kad je netko prisiljen da stavlja najveći uložak za nikakav svoj dobitak, možda najviše za tuđi...
Gigi su nabujale oči u svjetlucavoj mokrini. Grof se potpuno smeo. Osjetio je, možda prvi put, kako sav taj rat nije samo jedna bravurozna pustolovina, koja može slomiti jedno ili drugo prijestolje, nego nešto što nosi boli neizlječive i uništene sreće. Izmuca nekoliko riječi što su imale smisao: kako on nije htio omalovažavati njene patnje i tako dalje i slično. On je samo rekao jednu banalnost, koja je tako česta u njihovu žargonu. Nek mu oprosti. Primi i poljubi njenu ruku, reče kapetanu "servus" i ponosno, kao kakav pobjednik, uputi se k svome stolu.
Tamo ga dočekaše samim pitanjima. Giga je čula, kako je rekao: "Nicht mehr darüber, meine Herren. Eine traurige Geschichte".
Međutim je Giga prigovarala kapetanu, što je bio indiskretan, nije trebao ništa o njoj govoriti, a ovaj se branio, htio je da ga odaleči prije, nego se ona vrati, htio da mu dokaže, kako je ona žena kojoj je svak dužan respekta.
Gigi se u taj čas spuštala iz oka krupna suza niz obraz, a na drugom je druga visjela teška među trepavicama, kao kaplja vode u makovim pestićima. On je gledao te suze i neki poseban osjećaj zavladao je njime. Bijaše to, uglavnom, stid, jer je razumio njihov smisao, a uz to kao da je u taj čas i zavolio tu ženu.
Ovako brutalne naravi, kao što je bila kapetanova, mogu se u nekim momentima razmekšati poput hljeba u vodi. Stavi joj dlan svoj na ruku i reče izvanredno toplim načinom, koji je i nju iznenadio:
- Umirite se, gospođo. Pouzdajte se u mene.
U prvi čas nije ništa odgovorila, od straha da se ne bi rasplakala. Malo kasnije, kad je progutala suze, reče, kako je neizmjerno veseli ono, što joj je malo prije rekao. Ona mu je morala već ispočetka biti zahvalna, što ju je poveo sa sobom u automobilu, ali nije mu bila zahvalna. Nije bilo čovještvo, koje ga je na to navelo, nego namjera, da stvori situaciju između sebe i nje, koju će iskoristiti. Ona je to dobro osjetila, ali joj nije preostalo nego da ona iskoristi njega. Znala je, da je dosta jaka i da je u takvoj duševnoj dispoziciji, da nema toga čovjeka, koji bi mogao, pa bilo kojim načinom, slomiti njen otpor. Računala je naravno i s njegovom slomljenom rukom. I fizički je jača. Kad je došla amo prije nekoliko sati kupila je i revolver. Jer kako je sve to jadno, ponizujuće, kad na svakom koraku ne osjeća ništa drugo, nego da je divljač, na koju se sa svih strana cilja i vreba, a nitko ne vidi i ne osjeća, da je i ona čovjek, u kome se sve prevrće, s rasječenim srcem i razlomljenim životom. I on, kapetan, nije bio ništa bolji od drugih. Jer da je on iz plemenitih motiva ponudio njoj mjesto u svojim kolima, zašto ne bi ti motivi u njemu funkcionirali i onda, kad je ona majka s djetetom u ruci, što je posrtala među bjeguncima po blatnim močvarama, molila, da joj dadu mjesta uza se, kad je mjesta bilo. Ili: gdje su ti motivi bili, kad je gledao maloga Šlojma, kako skakuće pod kajišem onog feldvebla, kad ga je htio izbaciti iz automobila i u taj čas mislio samo na to, hoće li se opet napuniti ušiju, kojih se dan prije riješio.
Ne, sva ta njegova humanost nije nego obična finta, koja spada u rekvizite mužjačkoga zanata, što ga tjeraju uvijek i neprestano, gdje god se susreću sa ženama, koje bar donekle odgovaraju njihovom ukusu i nagonu.
Nikad se ne približuju ženama kao ljudi, uvijek kao psi. Uvijek jedan te isti motiv: može li je se dobiti, ili valjalo bi je dobiti, ili dobit će je, pa makar svijet propao. Ima nešto gadno u tom njihovom vječno budnom instinktu. Eto: nek uzme svoj slučaj: u opasnosti života, raskidane ruke do lakta, vidi i upozna jedno duševno osakaćenije stvorenje nego li je on tjelesno, i još uvijek računa da se tu mogu naći mogućnosti nekih odnosa, za koje se hoće i dispozicije i osjećanja i, što je glavno, bezobvezno prema nekom drugom.
Misli li on, da je išta bolji od onog ospičavog ucjenjivača, koji je u njoj vidio kakvu god ženu, koja se mota tu i povlači za soldateskom, iz najnižih računa?
Ili možda od onog oberlajtnanta, koji govori "ti" nadvojvodama, član jednog generalnog štaba, što je potučen, pobijeđen, na uzmaku, pa još ima volje i ambicije, da lovi ženu jednoga svog postradalog oficira i kuša bar tu pobjedu, mali jedan uspjeh, da ga zatakne kao orden na svoje hvalisave prsi!
Zato mu je sada zahvalna za ono, što je malo prije rekao, nudeći joj da se pouzda u njega. Sad tu njih dvoje nisu više mužjak i ženka, nego dva čovjeka koja se pomažu, jer u taj čas jedno od njih, a možda i oboje trebaju samo pomoć. On je za nju ono isto što i ona za maloga Šlojma, a ona za nj možda sestra, majka, drug, prijatelj, sve što je čovjek čovjeku gdje se strada.
Kapetan je kroz žamor gostiju i muzike čuo svaku njezinu riječ držeći prignutu glavu i igrajući se mrvicama hljeba na stolnjaku. Ova mlada žena, kojoj nema još ni dvadeset godina, pred njegovim očima imala je u taj čas nešto veliko. Osjećao se sitan pred njom, i kriv i postiđen. Ali malo po malo rađalo se u njemu neko čudno raspoloženje. Kadence njezina govora počele su da mu ugađaju uhu, efekt na njegova čula počinjao je da bude potpuno muzički. Ona je još koješta nadovezala na ono, što je već rekla, repetirala se, pomalo i banalarizirala frazu, ali on nije slijedio sadržaj, samo je ton bio, koji je djelovao. Ljuljao se on u tim akcentima, kao u kakvoj sonati, kakve je nekada slušao po koncertima, koje je često pohađao kao mlad oficir, prije rata, u Beču, gdje se rodio i neko vrijeme služio.
Sad nisu više bile njene riječi "Unsinn", niti se je bunio protiv njezina sentimentaliteta, nit se u njemu kostrušila njegova grubijanska soldačka ćud. Oljuštio se u svojoj nutrini kao mlad orah i postao čist u osjećanju. Jest - rezonira u njemu -: ona je za nj drug i prijatelj. I više bi ona mogla biti za nj nešto, što se ne da izreći ni opisati.
Kad je prestala govoriti, reče joj on, kako je voli slušati, iako mu je koješta rekla, što je donekle i istinito, al je vrlo neugodno. Neugodno je i znati, da netko onoliko vidi u nama, koliko ona. Al ipak ima i to svoju dobru stranu. On hoće, da ona vidi u njemu i onaj drugi bolji dio. Sad se Giga nasmiješi. Zašto se smije? upita on. On mahne rukom: ne treba da se muči, da joj išta više govori. Vidjela je ona i bolje i gore u njemu. Inače niti bi s njim ostajala, niti bi mu išta govorila. S onim tamo, s onim oberlajtnantom ne bi bila tako iskrena.
Pa zašto je, - upita kapetan s lakim smiješkom kraj očiju, - kupovala revolver?
Giga se od srca nasmije. Ne može se nikad znati, koja je strana u čovjeku jača. To je bilo za svaku eventualnost.
On je pogleda prijateljski i upita je, bi li imala srca pucati u čovjeka. Ona odgovori vrlo odlučno: Da na svakoga, tko bi je htio uzeti varkom ili silom.
Dok je još bila mlada djevojčica, bio je u njoj učvršćen taj princip. Ne dati se oteti, nego darovati se. Darovati se, bilo kome, kad se njoj prohtije, a ne dati se ni najuglednijem ni najmoćnijem, kad ne će.
- A najdražem? - upita kapetan.
- Ni najdražem, kad se meni ne će, - odgovori ona.
Kapetan je zašutio, al u sebi je osjećao, kako je sve to, što ona govori, vrlo neobično. Tražio je po svojim uspomenama, da li je ikad i igdje sreo takvu ženu. I nije je nalazio. Počeo je, da joj se divi. Onako spontano kao dječak u školi kakvom novom profesoru, koji ga zapanjuje svojim znanjem i načinom. Od udivljenja i volenja nije daleko. Pa ju je i volio u isti mah. Prvi pokret toga osjećaja probudio se u njegovoj misli na onog izgubljenog muža njenog, koji sada negdje tumara putevima zatočja, ili leži možda ranjen ili ubijen negdje u galicijskoj kaljuži. Misao puna zavisti. Jer je voljen od takve žene. Jer je sretan od nje, pa makar da je od nje otkinut. Pa reče:
- Vaš je muž, gospođo, najsretniji čovjek na svijetu.
Ona ga nije odmah razumjela. Začudila se šta on to govori. Onda kao da je htjela olakšati malo raspoloženje, prihvati:
- Mislite, jer je daleko od mene! - i nasmiješi se turobno.
- Nikad on ne će biti daleko od vas, - nadoda kapetan ne prihvaćajući njen ton.
- Nadam se i ja, da ne će, - reče ona, a malo zatim nastavi:
- Premda, tko zna gdje je granica među ljudima. Svakako žične mreže i bojni rovovi to nisu.
On je opet zašutio. Htio je nešto reći, al sve što mu je dolazilo na pamet, izgledaše mu glupo. Govorio je sada sam sebi: "Unsinn". Al ona poče opet:
- Smiješno, kako mi tu sada filozofiramo kao dva studenta. Postajemo sentimentalni, a vi to ne volite. Govorimo dakle o nečem drugom. Ili radije ispijmo čašu na dobro prijateljstvo.
Nisu još bili ni dignuli čašu sa usta, kad se podiže pljesak i žamor sa svih strana. Na sredini dvorane zaplesala je neobično vitka, gipka blondinka, tipična figura Bečkinje u načinu Else Wiesenthal. Mnogo gracije. I gracilnosti. Mnogo sentimenta. Ništa lascivno. Ni frivolno. Ne plesačica valcera, nego valcer sam.
Ali tužni jedan valcer, što tremolira, kao da mu je jecaj u grlu. Jecaj Beča, koji u taj čas umire od gladi. Valcer što je zalutao u veliku udesnu tragediju, koja se tu odigrava. Posrće u svom ritmu među muklim taktovima groteskne Danse macabre, koja se na tom tlu razmahala.
Ono dvaestak oficirskih lica, što se poredalo gore oko dugačkog stola, zauzelo je čudne izraze. Prazno neko divljenje na nekima, na drugima grimase halapljivosti, satirski bljutave, na ovima opet dosadna, prezriva, superiorna indiferentnost, a na onima površan, plitak entuzijazam s tročetvrtinskim taktom u ramenima.
Pepita pleše.
Kroz ritam valcera dopire u kratkim intervalima mukli tutanj topova. Ima li u taj čas i jedne od onih grimasa predodžba o onome, što se događa tamo, nekoliko kilometara daleko, gdje padaju teške granate?
Oštar žvižduk lokomotive prijeđe među dva takta, a nitko ga ne čuje, nitko i ne pomišlja, da je to možda odlazak bolničkog vlaka, u kome se voze prebita uda, razmrcvarene utrobe, raskidana čela.
Giga je sve to čula i osjećala grubost kontrasta. Dolazilo joj je, da poleti tamo do onog stola, povuče stolnjak sa svim čašama i buteljama i prospe ih na tle, pa krikne svoj toj gospodi:
- Idite, spasite, dovedite moga muža, i sve one druge, koje netko čeka i zove.
Kapetan je opazio grč oko njenih usta i upita je:
- Ne sviđa vam se Pepita, gospođo Margit?
- Najvoljela bih otići odavle.
- Znam, teško je to gledati, - prihvati on. - Al što ćemo, svi ti apsurdi rađaju se iz najvećeg apsurda, što se zove rat.
- Vi, vojnik, i vi ste protiv rata? - upita ona?
- Moj djed je bio vojnik, i moj otac, - odgovori kapetan, - u našoj je porodici ubaštinjena mržnja na rat. Mi ga poznajemo dobro.
Pepita je prestala. Sa svih strana dugo, frenetično tapšanje, poklici, dizanje čaša, urlikanje. Sve neki životinjski glasovi.
Pepita se nekoliko puta naklonila, a onda je poletjela k dugačkom stolu i sjela između generalobersta i mladog nadvojvode, koji je dočekaše čašama u ruci.
- Idimo, molim vas, - reče Giga kapetanu.
- Samo da platim, - reče on i stane se okretati za konobaricom.
Giga se digla i reče mu:
- Čekam vas kod portira.
Dok je kapetan plaćao, opazi onaj oberlajtnant da je ona izašla. Digne se i pristupi kapetanu:
- Molim te, ispričaj me kod tvoje dame. Žao mi je, ako se uvrijedila.
- Hvala, - reče rezervirano kapetan, - saopćit ću joj to.
Oberlajtnant nadoda:
- Samo si pogriješio, što si je amo doveo.
Kapetan odgovori s jakim naglaskom:
- Njezino držanje nije dopustilo nikakve sumnje. Čudim se, da se je g. oberlajtnant mogao prevariti.
Sad se oberlajtnant afektirano iskesi i pruži mu ruku:
- No, dragi moj, prevari se danas čovjek i u mnogo presudnijim stvarima. A najgore je, što se za to ne može ni ispričati. U ovom slučaju mogu bar to. Ispričaj me, dakle, i sretan ti put.

*

U polukupeju drugoga razreda.
Noć je na izmaku, sivi počeci najranijeg jutra probijaju se kroz smrznuto staklo. Na sjedištu do vrata kapetan, umotan do prsiju u svoju deku, spava, naslonjen glavom na stijenu. Do njega Giga, i ona umotana u deku, glavom na njegovu ramenu, s rukama u rukavicama preko maloga Šlojma, koji se protegao do prozora, a okukuljenu glavu uronio u njeno krilo. Na tlu leži još jedan čovjek, sav umotan u gunj, da mu se ne vidi ni glave. To je burš Florijan.
Svi su mirni i nepomični, osim što ih vožnja treska ili katkad malo ponese, kad preleti kakvim zavojem. Kapetan, s uzdignutim nosom i otvorenim ustima, zahrče na mahove, al onda kao da se namjerice prekinuo, diše opet bez žamora, da tada opet iznova zahrče. Giga, u snu, počešće podigne jednu ruku i pogrebe se po glavi ili po vratu. Zapravo i ne izgleda da spava, nego samo onako smantana visi, čuje sve oko sebe, samo misli joj počivaju. I prigleda katkad na maloga, da se nije odgrnuo, pa privuče deku, ako mu je spuzla s nogu ili s leđa.
A on, zgrčen kao bolestan prst, regbi nema daha ni uzdisaja. Zaslinio se sav oko usta poput maloga puža i ne živi.
Lupa točkova uvijek u jednakom taktu, metalnom i krutom, ruje u njihovim snima i počincima, odjekuje pod nogama.
Najednom se Giga sroni od umora i glava joj se s kapetanova ramena sklizne na njegovu bolesnu nadlakticu. Moralo ga je zaboljeti, jer se odmah probudio i zdravom rukom primio je oprezno za glavu i povukao opet gore na svoje rame. Sad je nagnuo malo svoje lice, naslonivši ga na njene vlasi, i dalje dremuckao.
Ali nije prošlo dugo i ona se opet počeše po glavi, zarije prste žestoko u kose, upravo ondje gdje je ležalo kapetanovo lice. On se uspravi:
- Šta vam je, gospođo? - reče.
Ona ne odgovara odmah, nenazočna i teška. Ali nakon nekoliko sekunda počeša se po vratu i uspravi:
- Ja mislim, uši, - reče skoro stenjući.
- Mali vas je napunio, - prihvati mirno kapetan. - To je bilo za predvidjeti.
- Pomislite s mojim kosama!
Giga je imala gustu, neobično bujnu kosu, koju je plela u dvije pletenice.
- Ako mi se zakote u glavi, ne znam šta ću.
- Sjeći ćemo vam pletenice, - reče kapetan s veselom zloradošću, - kao što ste vi malom odsjekli solufe.
- I to bi mi trebalo! - usklikne zaprepaštena Giga. - Moj muž vam do ludila voli te moje kose. Mislim, da ih kakvim slučajem izgubim, ne bi više za me mario.
I kako je god govorila, tako je turala sad jednu sad opet drugu ruku u glavu i nemilo se grebla.
- Čini mi se, da ih imam više, nego sam ih popodne malom istrijebila.
- A možda su samo dvije, tri, - reče kapetan smijući se.
- Šta mislite, da li se umnožavaju brzo? - upita ona.
- Pa i ne rade drugo, nego piju krv i umnožavaju se, - udari on u jači smijeh, da se Šlojme promiješao.
- Tiho, - šapne ona, - probudit ćemo maloga.
I zašutješe.
Sad su se oboje česali. I ondje gdje nisu osjećali svrbeža. Sve od neke kontagiozne imaginacije.
Iznenada usklikne on:
- Čudnovato!
- Šta vam je? - upita ona začuđeno.
- Ah, tako? Mislim.
- Na što mislite? - opet će ona radoznalo. Kapetan se malko nasmiješi, pa iza kratke pauze reče:
- Na ono što ste malo prije rekli.
- Na što?
- Da vaš muž ne bi za vas više mario, kad bi izgubili kose. Mislite valjda, kad bi oćelavili.
- Ne, ne. Kad ne bi bile ovako duge kao sada. Kad bi bile kratke, na primjer onako, ko što nose neke umjetnice.
- Unsinn! - reče kapetan.
- Kadgod nešto ne razumijete, samo velite Unsinn! - naruga mu se blagim tonom Giga. - Ali da vam nešto rečem, govorili bi drukčije.
Sad on postane radoznao:
- Pa recite.
Ona zijevne i protrne od zime. Pa reče:
- Ima li još malo čaja u vašoj vermflaši?
On izvuče iza leđa termos-bocu, zamotanu u nekakav vuneni šal, odmota je onom zdravom rukom i pruži je njoj:
- Otvorite, da vam natočim.
- Tako je topao! - reče ona okusivši malko.
- Hoćete cvibaka? - upita on.
Ona uze malo cvibaka. Umoči ga u čaj.
- A ja ću malo "trzebinke", - reče kapetan i izvuče bocu s rakijom. - Platio sam je skupo. To je predratna. Prodao mi je portir u hotelu.
- Glo-glo-glo-glo-glo...
"Trzebinka" je grgotala niz njegov grkljan kao hitar potok, što posrće preko kamenja.
Kad se napio, odahne snažno i reče zadovoljno:
- Dobro je, što je čovjek živ! Može se bar napiti!
- Ja bih se najradije ispružila! - prihvati ona. - Al kad se mali ispava, onda ću leći na njegovo mjesto.
- Možete i sada. Ja ću uzeti maloga u naručaj.
- Nipošto, - odbije ona. Onda ga pogleda i nadoda kroz smiješak:
- Još dobijete uši!
- To ne bi bilo prvi put.
- A jučer ste se toliko bunili! - prihvati ona.
- Da, jučer, - reče on, kao da se opravdava.
Blijedo se jutarnje svijetlo sve više pojačavalo. Sad su se dobro vidjeli. Njihovi su obrazi bili masni i mutni od željezničke čađe, maslinasti i sivi od umora i ispaćeni od nesna.
Tek sada zapazi on zapravo njene kose. Jučer je čitavo vrijeme imala toku na glavi. A sad je bila gologlava, prilično raščupana, sa spuštenim pletenicama. Dosjeti se da je maloprije nešto htjela reći i podsjeti je:
- A šta ste ono htjeli reći o vašem mužu?
Ona se nasmiješi, malo ženirana, i strese glavom:
- Ne, ne, - reče, - to je nešto vrlo intimno. Tako dobri prijatelji nismo.
Pa nadoda skoro koketno:
- Ili možda jesmo?
- Kako mislite, - odvrati on s nešto malo žalbe u glasu.
Ona se trenutak skanjivala, a onda kao da se odlučila:
- Na koncu konca to nije ništa zlo, - reče, - niti je to nešta takvo, da se o tom ne bi smjelo govoriti.
I ona ispriča hitrim riječima, kako je prošla posljednje trenutke sa svojim mužem.
Došla je sa tako zvanim urlaberzugom ujutro, a popodne su se istoga dana vjenčali u crkvi. Svjedoci su im bila dva rezervna oficira, Hrvata, i oni rekonvalescenti i spremni da se vrate kući na oporavak. Na večeri su bili sami oficiri, drugovi njezina muža.
Svi dobro raspoloženi i nije im se nikako razilazilo. Prošla je daleko i ponoć, a oni su još uvijek sjedili u onoj galicijskoj gostionici, pili i pjevali. Ona je bila malko deprimirana: Marko nije izgledao dobro; bolest ga je prilično shrvala. Usprkos toga sjao se od radosti, zaljubljen u nju kao nikada.
Na mahove, dok su drugi pjevali, govorio joj je koješta: sve same lude stvari. Bio je liričan kao kakav student. Zanosio se, kao da je prviput vidi, kao da hoće da je opet još jedamput osvoji, kao da izmišlja sve ono najljepše i najbesmislenije, što se veli nekome, koga se bezgranično voli. Često ga je morala miriti i prekidati. Zapadao je u takvu emfazu, da se ženirala, da ga ne čuju drugovi. Na sreću, oni su pjevali, radovali se, omaglili se pićem i možda svojim osjećanjima, što su u njima iskrsavala gledajući njih dvoje, koji su se, usprkos svega, našli i postali svoji. Marko nije prestajao, već je njoj samoj postajao smiješan. Pogotovo jer je upotrebljavao najstereotipnije, najbanalnije, najotrcanije fraze zaljubljenog žargona, što ona nije nikad podnosila i što je na nju, kad god bi joj netko tako govorio, komično djelovalo. Pa je počela da reagira s lakom persiflažom. Marko bi počeo da govori jednu frazu, a ona bi je prekinula i nadopunjavala, jer je već unaprijed znala kako svršava.
Samo, on se na tu njenu persiflažu nije obazirao. Deklamirao je dalje kao Romeo i cvrkutao kao slavuj. I to sve u crescendima i diminuendima, kako bi se god žamor i pjesma oko njih pojačavala ili oslabljivala. A nije ni pio mnogo, suzdržavao se, jer nije smio da pije. Bio je samo pijan od nje, sretan i pijan. Jer onako, kao što je on govorio, bulazni samo sreća i pijanstvo.
Na trenutke izgledalo joj, kao da nije priseban. Mrsile mu se riječi, gubile logiku, premetale se i prekopitale. A oči kao u kakva zanesenjaka, pune neke daljine i neodređena nekog svijetla. Prestrašila se u taj mah i bojala, da vojnički život, stradanje i bolest nisu možda izazvali kakav nered u njegovoj duševnoj ravnoteži. Pogotovo kad je, prelazeći rukom preko njene kose, počeo da govori, kako voli tu njenu kosu do bezumlja. Kako čitavo vrijeme, što ju je očekivao, nije nikako mogao da iskonstruira u svojoj misli ni njeno lice ni njenu figuru, samo mu se u tim mozgovnim naporima nametala jedna jedina predodžba: duge, raspuštene, svjetlucave njene kose. Osjećao je njezin miris u svojim nozdrvama, njezinu glatkost pod prstima, šuškanje kao da je tare oko uha, uopće sva čula uskrsavala su u njemu samo na taj jedan jedini detalj, a nisu mu donosila ni njena glasa, ni pogleda, ni posmijeha, ni išta drugo.
I kad su se poslije našli u svojoj bračnoj sobici, pred svojom prvom bračnom noći, rasuo je dršćućim rukama njezine pletenice, odmotavao ih u pramove, pramove u strukove, strukove u niti, pleo i raspletao, milovao, dragao, ljubio te rasute njene kose, utapao u njih svoje obraze, udisao u se miris iz njih, a kad bi se ona obraćala i tražila njegova usta, rastirao bi joj nad usne čitav sloj kose i kroz nju ih ljubio.
Odakle mu najedamput taj fetišizam, tako manijački i neobuzdani, nije joj ni sada jasno. Te slaboće, tako prononsirane, nije nikad prije pokazivao, osim onog milovanja, kojim svaki ljubavnik obasipa glavu svoje dragane, pri čemu se nije nikad dosjetila, da on ima nešto više preferencije za njene kose, nego za njene oči ili ruke. Možda je to posljedica, što mu je ona dala splesti jednu narukvicu od svojih vlasi sa zlatnim nitima i poslala mu je na frontu. I odonda on je ne skida s ruke. Možda je taj predmet, u kome je sadržano nešto nje, u kome je osjećao njenu blizinu, djelovao na njegovu fantaziju, bolesnu valjda od čežnje, od straha, od očaja, da se predala takvoj fiksnoj ideji. Bog bi ga znao!
Svakako ona ga je pustila neka se izdovolji i pomagala ga nekom čudnom igrom i koketerijom pri tom izdovoljavanju.
Na momente joj se vraćala uvijek pomisao, da možda nije nešto u redu s njim. Sjećala se nekih njegovih pisama, osobito onih posljednjih, koje joj je pisao kao ranjenik i bolesnik, i tu je sve to došlo do izražaja samo što ona dosada nije tome pripisivala nikakve važnosti. Činilo joj se to bezumno i zaljubljeno, kao sve ono što dvoje dragih jedno drugom pišu. I kad su se vidjeli nedavno, već prvih nekoliko časaka zbio se jedan neočekivani sukob među njima.
On je, polazeći u rat, ostavio kod nje svoga psa Nera, koga je vrlo volio. Životinja je bila neukrotna i ljuta, doduše prema njoj odana i poslušna, dok je Marko bio tamo, ali kad je otišao, podivljala je i osurovila. Nije znala, što će s njom. Bila je prisiljena da je da ubiti. Njemu nije o tom ništa pisala, da ga ne ražalosti. Kad ju je on kod dolaska upitao za Nera, saopćila mu je, što se zbilo.
Iako su od tog prošle skoro dvije godine, Marko je bio poražen tim saopćenjem. U jedan tren prevrnulo se njegovo raspoloženje. Radost, kojom je bio obuzet zbog njezina dolaska, zbog njihova skorog vjenčanja, rasplinula se potpuno. Kao kod djeteta, koje dobije najljepšu igračku, pa se rasplače radi oduzete mu jedne stare, prljave i pocijepane. Šta joj je samo kazao, predbacio, i kako ju je sve vrijeđao! Da je ona njega duboko voljela, - govorio je, - ne bi bila nikad predala živoderu Nera, koji je onako za njim pogibao, koji bi zacijelo, i bez živodera, za njim poginuo. Ona nije mogla podnijeti one vjernosti, što je bila za nju prijekor, jer nema žene, koja bi mogla biti tako odana. Morala se riješiti toga primjera. Jest, vjernost je pasje svojstvo, i poniženje je natjecati se u tome sa životinjom. Da je ona bila sva u njemu, sa svojim srcem i svojim mislima, ne bi se životinja od nje tuđila. Neka ne misli, da to životinje ne slute i ne osjećaju.
I koješta još, i sve u nekom paroksizmu, fanatično, glupo, bezumno, da je ostala u prvi čas ubijena.
Slušala ga je samo, i što je dalje govorio, činilo joj se, da sve to više propada zemlja pod njom. Već je računala, da je među njima svršeno. Ne preostaje joj, nego se dići i otići na kolodvor. Vidjela je, da je sve bilo uzalud, što je radi njega podnijela, da je potisnuta, pogažena, ponižena, izdana, i pomišljala kako bi bolje prošlo ovdje ono pseto, da je ono slučajno živo i da je tu. I htjela je da počne s predbacivanjima, da se brani, da ga prekori, ali kad ga je pogledala u lice, iscereno, izmrcvareno, s oslinjenim ustima i krvavim, suludim očima, onda joj ga je bilo žao. Počela je da ga shvaća i opravdava. Dvije godine boravka u tome paklu, beznadnom i okrutnom, gdje je sve beskonačno, i čekanje i boli i patnje, gdje bi čovjek, mučeći se sam, najvolio mučiti drugoga, najviše onoga koga najviše voli, gdje se balansira između ludila i razumnosti, tako da čovjek ne zna, kad je priseban, a kad nije, gdje su osjećaji katkad tako potencirani da raskidaju nutrinu, a katkad tako sitni i daleki, da je najtuđe ono, što bi moralo biti najbliže, gdje vlastito ime zvuči strano kao ime neznanca, gdje se pipa vlastita ruka i ne osjeća se čija je, gdje se u ogledalu ne prepoznaje svoje lice, nego se u nj gleda kao u nešto mrsko i nakazno, - svega se toga sjetila i iznenada zagrcala u jecajima.
Tad je tek on došao k sebi.
Razumio je, što joj je učinio. Osjetio je svoju ludost. Digao je naglo na ruke, položio na divan, klečao pred njom, ljubio joj noge i haljinu, plakao, molio, preklinjao, uvjeravao, tumačio kako je luđak, i dijete, i bolesnik i zaljubljenik u isti mah, pa ne zna što radi ni što govori.
I dok je ona tako, u onoj čudnoj igri, pred odgrnutom bračnom posteljom, na mahove ispitivala, kako je sve to s njim, i koliko je priseban, i da li je normalan, i pobojavala se, da ga ne bi izgubila sad, kad ga je dobila, da ne bi morala povesti kući čovjeka manuta i jadna, a onda se opet podavala onoj čudnoj njegovoj strasti, reagirala na nju svim svojim čulima, očekivala da je primi, obljubi i učini ženom, počela je najedamput strahovita paljba ruske artiljerije. Treslo se tlo, zveckali prozori, škripalo pokućstvo kao u teškom kataklizmu, zemljotresu, kakvu ciklonu ili odronu bijesnih lavina.
Prvi dojmovi toga ostali su prigušeni od njihova osjećajnog obezumljenja, što se nije dalo odmah osvijestiti, ali kad je jedan udarac s užasnim treskom prolomio krov nad njima, raskinuo zid pred njima, da ih je žbuka poprskala i neka gusta prašina zaokupila, probudi se u njima instinkt održanja i trgnuše se iz slatke nenazočnosti, koja joj nije dala doći do misli ni do shvaćanja sve, dok se ne nađoše na ulici.
Kako su se obukli, izašli iz kuće i kojim putem, sve joj je nejasno i ničega se ne sjeća. Pamti samo, da ga je zamotavala i zakopčavala u strahu, da se ne prehladi, a on je samo govorio: - Bježimo! - Ovuda! Da nas ne zateku! -
Onda ga je iznenada izgubila.
Kako se to desilo i što je dalje bilo s njom, to on, kapetan, već zna. Eto, sad će valjda razumjeti šta bi za nj značilo, kad bi morala odrezati kose. Jadne one kose, zbog kojih je zakasnila da postane ženom. Ljubomorna je na njih. I najvoljela bi da ih nema, tako da kad se opet nađe s Markom, da bude ona čitava objekt sve njegove nježnosti.
Posljednje riječi izgovarala je razmekšanim glasom, u kome je posrtao jecaj. I onda je zašutjela. Kapetan nije mogao smoći ni jedne riječi. Očito je bio i on ganut. On se već davno približio njezinu udesu i imao je za nj otvorena sva čula.
Čudno je uopće to s ljudskim suosjećanjem. Nije veličina i zamašitost tuđih boli, što čovjeka potrese i gane, ili bar ne toliko, koliko bi se razmjerno očekivalo. Više se puta osjeća s nekim i manje nesretnim daleko više negoli s drugim, čije stradanje prelazi sve granice podnošljivosti. To ovisi ne samo o tome, koliko je nekome bliz onaj, koji trpi, i koliko je u taj mah osjetljiv, da respektira tuđe boli, nego i o nerastumačivim raspoloženjima, što reagiraju samo na stanovite činjenice, o koincidencijama i afektima između onoga, koji trpi i onoga koji suosjeća, a napokon i o nekoj težnji da se jedan drugome što više približi i s njim se poistovjeti.
Koji je slučaj izazvao kapetanovo suosjećanje, teško je označiti. Svakako, Giga je bila potpuno svijesna, da je toga čovjeka, kojemu još nije znala ni imena, potpuno predobila. Osjećala je, da je među njima potpuno nestalo onog raspoloženja, što s jedne strane tjera na navalu, a s druge izaziva obranu, bar ne u onom akutnom stadiju, u kome se obično nalazi čovjek i žena, kad se traže i susreću. I zato je pošla tako daleko sa svojom ispoviješću, zato ga je pustila, da pogleda iz bližega, šta dršće i previre u njenoj nutrini. On joj više nije bio tuđ, počeo je da joj vrijedi kao onaj, koji prvi prima njene boli u tople, brižne ruke, što će ih oviti melemom i razumijevanjem. Ovaj je odnos bio pojačan i time, što nije bila ona sama, kojoj je trebalo zaštite, nego i onaj dječak je tu, bačen slučajem na njezino krilo, kao ranjen, progonjen golub, koji nam doleti kroz prozor u naručaj.
Slučajnosti i jesu, koje ovako vežu ljude međusobno, upućuju jedno na drugo, stvaraju odnose, veze življenja i osjećanja.
Pa kad je Giga, kasnije, na jednoj maloj stanici u Karpatima, uz Florijanovu pomoć, hranila, napajala i dvorila kapetana i Šlojmea, te se, predajući se tom poslu, užurbala kao kakva iskusna domaćica i govorila, kako su oni njena familija, imala je u sebi ta njena aluzija nešto istinito i iskreno. Da je kapetan bio njen muž, a dječak sin, ne bi zacijelo ona drukčije oko njih negoli je sada činila. A i oni su to uzimali, kao da je sve to tako u redu. Pružali ruku, zahvaljivali se bez ikakvih uvijanja i komplimenata, vraćali joj prazne zdjele i čaše, zahtijevali ovo i ono kao od žene ili majke. Pomogla im je, pače, da se operu, počešljala ih obojicu, očistila im nokte, privezala kapetanu ranjenički ovoj i pripalila mu cigaretu.
Kad je onda vlak krenuo, sjela je među njih okrijepljene i osnažene, obliznula se i rekla s nekim tugaljivim zadovoljstvom:
- Sad je familija u redu, možemo dalje.

*

- Satoralja-Ujhely! - viče madžarski kondukter.
- Tokajac! - čuju se putnici.
Bilo je nešto iza podne, kad je vlak ušao u stanicu Satoralja-Ujhely. Vagoni kao da su istresali svoju sadržinu: iskakali su oficiri i vojnici jedan za drugim, i da većina od njih nije nosila u ruci boce, ploske i kohšale, izgledalo bi, da se spremaju na kakav juriš.
U stvari bio je to juriš, nedužan i nekrvav, al ipak zanosan i poletan: juriš na tokajsko vino.
Ime Satoralja-Ujhely bilo je neobično popularno među austrijskim ratnicima, što su odlazili na rusku frontu. Tamo se točio pravi, nepatvoreni tokajac za malu paru, i mnogima je bio božanstven posljednji napitak. Napitak pred smrt. Još slađi je bio onima, koji su se vraćali, bilo kao kratkotrajni urlauberi, bilo kao ranjenici ili možda kao kukavni pijoni umgrupiranih jedinica, koje su odlazile na druge fronte.
U ono teško doba u Habsburškoj monarhiji, čiji su se temelji ljuljali, nije bilo nigdje veselijeg i bezbrižnijeg raspoloženja, nego na toj maloj stanici male varoši, koju je nekada napučio Rusinima vojvoda Korjatović sagradivši tamo na brežuljku među vinogradima svoj grad, s dubokim podzemnim podrumima.
Je li ga tamo domamilo vino, koje je sipao veledušno u svoje grlo, sredovječne kronike ne govore, kao što i ne spominju, kako je ono Mongolima išlo u tek, kad su ranije onuda pustošili i haračili.
Svakako u onim davnim, mračnim vremenima nije bilo nikad tužno u ovim krajevima. Kao što to nije ni sada, kad vremena nisu ništa bolja.
I sada živi žamor i razgovor.
Giga je dala napuniti kapetanov termos, i s još dvije tri pune boce vratila se u kupej, kamo je Florijan donosio zdjele s toplim jelom.
I još prije, nego je lokomotiva potegla dugački vlak, rasu se iz vagona pjesma na sve strane. I suludo oduševljenje jedne ciharmonike.
Kao da je svadba.
Sate i sate kotrljao se dalje vlak, a sve to nije prestajalo ni sekunde. Pjesma se slagala s bukom kola i škripom ocjelnih osovina, al nije se dala nadglasati: pjesma srdaca na povratku.
Topovi se više ne čuju. Kuća je blizu.

In der Heimat, in der Heimat,
Dort ist ja wunderschön...

Florijan s bocom među koljenima sjedi u vagonskom koridoru, sav svijetao od rumenih grumenčića crvenila na obrazu, pjevuši sam za sebe kao iz prkosa svoju kajkavsku, započinjući je nekoliko puta bez uspjeha ili svršavajući bez početka:

Kume moj dragi -
Kume moj dragi -
Dugo nas ne bu
Daj se ga vžij.

Giga je u kupeju čula Florijanovu pjesmu i protumači je kapetanu. Uputi ga, koliko je mogla, u misterij hrvatskog Zagorja, opisa mu poetičnost tamošnjeg pejsaža prikazujući mu, kakav je hrvatski seljak, dobroćudan, ali tvrdoglav, puntar, i dokazujući kako je kajkavski najljepši jezik na svijetu. Dijalekt nježnosti. Žargon intimnosti. Ni psovke u njemu ne zvuče grubo. Svaki je jezik afektiran u uzvišenim momentima. I njihov književni. Ali kajkavski nije sastavljen od zaokruženih izreka i gramatikalnih zakona, jednoslovčan je kao žagor ptica, kao krič šturaka, spontan, nestereotipan, bez banalnosti. Njim se mora šaptati, kad se osjeća, a čim je malo glasniji, već je pjesma.
Kapetan je upita, je li to isto što i hrvatski? Pa naravno, da jest. Samo dijalekt. U njemu nisu pisane knjige niti se njim govori u teatru, niti ga upotrebljuju novine. Ali se u njemu živi. I ljubi. I umire. U njemu su akcenti za sve afekte, tonovi za sve prelaze. U deset riječi ima pet rima. Svaka fraza igra od asonansa.
Kad tko hoće da bude arogantan, služi se njemačkim riječima. Kad se vode mudre debate, onda se govori štokavski ili književno. Ali na zabavi, uz vino, na sastancima, pri svadbama, u intimnim dijalozima: samo kajkavski.
Svi su žargoni surovi, nezaobljeni, krcati izraza, što nose na sebi vonj sirotinje, akcent ulice, oporost prostakluka; kajkavski nema tih izraza.
On živi u seljačkoj kući i u plemićkoj kuriji. Njime govore piljarice, kočijaši, džepokradice jednakim riječima kao dame u svili, veliki župani, biskupi i banovi. Sve molitve i pjesme crkvene, ako nisu latinske, onda su kajkavske. I baš one, gdje čovjek hoće, da je Bogu bliži.
Kad bi samo on, kapetan, mogao shvatiti, ili radije, kad bi mu ona mogla objasniti koliko je neopisiva čara u božićnoj pjesmi "Narodil se Kralj nebeski". Trebalo bi da jednom prisustvuje jednoj ponoćki u katedrali, pa da čuje masu naroda kako pjeva, kao da pjevaju stoljeća prošla i buduća, sa svim svojim živima i mrtvima, jednostavne i tople ritme, što nikad ne umiru.
Sad je ona malo retardirala svoj govor i zaključila šaptom, koji je umirao na njenim usnama:
- Ja to ne ću pjevati ove godine, a mislila sam da hoću.
Kapetan nije čuo što je rekla, ali je razumio, pa da je odvrati od njenih misli i svede na druge, reče joj:
- Bi li vam bilo pravo, da dođem tamo dolje za Božić?
- Vrlo, samo će kod nas biti vrlo tužno.
I pomišljala je kako bi bilo, da on dođe u to vrijeme u Zagreb. Ona sama sa starim, boležljivim ocem, i bez muža, koji bogzna hoće li se dotle javiti, dakle u vječnim očekivanjima i nemirima, što će mu ona moći biti ako dođe? To bi još više povećalo bezutjehu u njoj i izazivalo sjećanja na ove dane ovdje, koji će joj kasnije biti strašniji i bolniji, nego što su sada.
Pa reče:
- Lani je bilo kod nas tužno, jer je mama umrla nekoliko nedjelja prije Božića. Ove godine - no, već znate, kako je ove godine...
Sad nisu više govorili. Kroz lomatanje željezničkih kotača čula se harmonika i pjesma vojnička iz drugih vagona. Florijan je zamuknuo. Mali se Šlojme skutrio u kutu kraj okna i omamljen od vožnje i od nekoliko kapi vina, što je ispio, pomalo dremuckao.
Napokon progovori Giga:
- Bojim se povratka kući.
I sjetila se oca, koji ju je odvraćao od puta i toga vjenčanja na brzu ruku s bolesnim čovjekom. On je uopće još od početka bio protivan, da ona pođe za nj, jedno jer je Marko mnogo stariji od nje, a onda je sin notornoga pijanca i depraviranog jednog čovjeka.
Sad će njen otac repetirati sve registre svoga protivljenja, što ih ona čuje već godinama, svaki put u tihom, odmjerenom, birokratskom njegovu načinu, koji ju je uvijek ostavljao indiferentnom. Naprotiv, pokojna se mati uzbuđivala, kad god ju je odgovarala od Marka, nastojala, da ga što više omalovaži prigovarajući svemu, što je s njim stajalo u vezi, klevećući ga pače i izmišljajući neistine, povećajući istine, tako da je izazivala njen prkos i otpor. Katkad su to bile žestoke scene među njima. Na momente je mrzila tu svoju majku, koju je inače tako ludo voljela. Rekla joj je nekoliko puta u bijesu: Mrzim te! Mrzim te! - I zatvarala se onda u svoju sobu, mučila se, plakala i prekoravala se sama, što je mogla takva što izustiti.
Kako su samo išli ti njihovi razgovori. Sve ludo, bolesno, histerično.
Obično je to bilo, kad se vraćala sa sastanka s Markom. Mati bi je dočekala i ispitivala za sve, što su radili i što su govorili, a ona joj je do u sitnice saopćavala. Nije prešućivala ni male erotske intimnosti, koje se već same po sebi u takvim prilikama nameću zaljubljenicima. Mati je slušala, slušala, pokazivala ispočetka interes za sve i neobično neko razumijevanje, u kome je bilo skoro suosjećajnosti, kao da se svemu tome veseli i uživa, a onda bi se malo po malo uzbuđivala pitajući je, do čega to vodi, i srdito štošta primjećivala, stala da zamjera, da se buni, da ujeda ironijom, kritikom, zlobom, dok napokon ne bi iskalila sav bijes na nenazočna Marka i mahnitim ga crescendima klevetala i grdila. Ponavljalo se to vrlo često, katkad po nekoliko dana uzastopce, i svaki put je ona mislila, da je možda to taj put, kad će se mati urazumiti i sprijateljiti sa činjenicom, za koju nije bilo izgleda da bi se mogla izmijeniti.
Koji mjesec prije nego je Marko pošao u rat, ona je umrla. Umirući rekla joj je kako vidi i zna, da će Marko biti njena nesreća. Ne zna, kako ni što, al sve to ne će dobro svršiti. Te posljednje opomene, izušćene malo vremena pred agonijom, slabim, nenaglašenim riječima, bez ikakve mržnje, bez zlobe ili zagrižljivosti, jače su je deprimirale, nego sama majčina smrt. Tako da je otac, iskoristivši tu njezinu depresiju, skoro uspio razbiti njen odnos s Markom.
Ona se, doduše, nije ni na što odlučila, ali je neko vrijeme bila u njoj čudnovata praznina, kao da je svega nestalo što ju je dotada zaokupljalo. Marko se jedva držao periferije njena srca i ispao iz kruga njenih misli. Bilo ju je strah od njega i gonila ga, sve nehotice iz sebe.
Onda je otac napravio neopreznost. Marko je pisao, telefonirao, molio da je vidi i da s njom govori, a otac, koji je bio uvjeren, da se stvar nasukala, reče joj jedamput zapovjednim tonom, kako bi već bilo vrijeme, da se stvar definitivno svrši. To je ona dužna mrtvoj materi. Svetogrđe je neuvažavati ono, što je mati na smrtnoj postelji izrekla i zaželjela. Al ona, Giga, nije poznavala tih mekoća ni apsurda, niti su zapovijedi, predrasude i pijeteti mogli utjecati na njene odluke. Njen se prkos probudi. I kad je jednog dana Marko javio, da ide u rat, onda je u isti čas, ostavivši oca s nedovršenom izrekom jedne od običnih njegovih prodika, odletjela iz kuće i poletjela iza Muzeja u Demetrovoj ulici, gdje je na puteljku, što vodi u Tuškanac, čekao Marko.
Otac nije nikada prestajao sa svojim prodikama, pa ni onda, kad je pošla na frontu, da se s njime vjenča. A zacijelo ne će ni sada, kad se ona vrati, usprkos svega što ju je zadesilo. Čangrizav i boležljiv, kakav jest, svemu će prigovarati, pa će mu zacijelo i mali Šlojme biti nepoćudan i nepodnošljiv.
Kako će joj sve to biti neizdrživo.
Još će neizdrživije biti, kad se vrati u svoj stan, uređen, obnovljen za nju, s bračnom spavaonicom, u kojoj je već spremljena i otkrivena postelja s bijelim, novim rubljem, na kome još nitko nije spavao, na kome su veliki njeni monogrami M ft i plemićka kruna, i u kome su izvezeni čipkasti ornamenti "Toledo", ako sobarica ne stavi kakav drugi. Oni će stanovati u kući oca, koji joj je usprkos svih protivština prepustio čitav prvi kat, gdje je on živio s njenom materom toliko godina, a sad će stanovati u prizemlju, u dvije male sobice, obje nasvođene i malko tamne. Ali neka, neka ona ima svoj stan i nek je u njemu nesmetana. A i on hoće da bude nesmetan, on koji se rano budi i rano liježe. Sad se bojala, ne će li stari možda htjeti, da se opet vrati u svoju sobu, u prvom katu, i poremeti sve ono, što je udešeno za nju i Marka, koji će se brzo vratiti, koji zacijelo ne će dugo izostati. Koliko je samo prigovarao i predbacivao, što je eto prisiljen (a nitko ga na to nije silio, sam je pače tako htio i predložio, jer se to i govorilo uvijek, kad bi se ona udavala, da će čitav prvi kat biti za nju), da ide onako slab i star u prizemlje, gdje nikad nema sunca, gdje su zidovi vlažni, gdje peći nemaju promaje, gdje se čuje tko god prođe ulicom, gdje se sve trese, kad se kućna vrata otvaraju i zatvaraju. Sad će opet ili nastaviti s tim zabadanjima ili će htjeti gore.
Ali se ona ne će dati istjerati. Zapravo, to ne bi značilo, da će tjerati nju, nego Marka, koji je slučajno nenazočan, ali ipak njen muž, koji ima da se vrati i svaki čas može da se vrati. Ne će ona ni spominjati ocu, kako je sve to s njima bilo, ni riječi o prekinutoj bračnoj noći, ni riječi, da ona još uopće i nije bila njegova.
Naprotiv: noć su proveli zajedno, proživjeli je kao muž i žena, bili su svoji. Svoji, svoji, više nerazdruživi i nerastavljivi.
Sve se to motalo Gigi po glavi u hitrim strjelovitim mislima, pa nije ni čula, kako je kapetan u dva maha, u nešto duljim intervalima zapitao:
- Zašto se bojite povratka?
Tek kad je treći put zapita, sjeti se gdje je i tko je taj, što pita, pa zaronivši prste u kose, pogrebe se nervozno po glavi i ispriča mu u rezimeu ono, što je malo prije prošlo njenim mislima. Onda je još nadodala:
- A najviše me straši Markov otac.
- Zašto on? - upita kapetan. - Nije valjda i on bio protivan, da pođete za njegova sina?
- O ne, ne, - reče neutješenim kretom glave Giga, kao da veli: i to bi se još htjelo. Zatim iza male pauze:
- To je nemoguć čovjek. Zapravo i nije više čovjek. Sablast jedna, bljutava, gnjusna živina, u kojoj postoje samo dva instinkta, i težnja samo da ih zadovolji do najskrajnije zasićenosti.
Mali se Šlojme, potpuno svlada snom, spusti na sjedištu, skupivši se kao crvić izbačen iz razrezane jabuke. Giga ga pokrije dekom. Kapetan joj na to pruži termos bocu i zamoli je, da mu natoči vina. Kad je natočila i pružila mu čašu, on najprije ponudi njoj da ispije.
- Nemojte, - reče ona, - potpuno sam smućena od vina.
- Samo malo, - prihvati kapetan. - Bit će vam lakše.
Pila je lagano, s kratkim gutljajima, pri čemu joj je podrhtavala ruka.
Harmonika je negdje naprijed neprestano kreštala. I pjesma:

In der Heimat -
In der Heimat -

A kotači ispod nogu:
- Ko-pi-to... Ko-pi-to...
Vraćajući kapetanu čašu Giga se obliznula kao mala kučkica i počela pripovijedati:
Pripovijedala je dugo, dugo.
Čim Markov otac začuje, da se je ona vratila, doći će odmah k njoj. Po prilici onako oko dva sata popodne. Kao što je i prije dolazio čitavo ono vrijeme, otkad je Marko otišao u rat. Običavao se pojaviti svakog drugog dana, a katkad i dva tri dana redom, da se tobože informira, je li se Marko javlja, što piše i kako mu je.
Ti su pohodi bili nešto neizdrživo i bijedno, i po načinu, kako su tekli, i po onome, kakav je taj čovjek bio, što je sve govorio i kako je napokon odlazio. U tim je časovima uvijek shvaćala protivštine njezina oca, da se uda za sina jednog takvog degenerika i njegov bijes, kad god bi čuo za ime Barić.
U jedanaest sati izlazio je stari Barić iz jedne male prizemne kućice u Opatovini, gdje je u vlažnoj nekoj sobici živio s nekom ženom, svojom priležnicom, i uputio se u gornji grad, gdje je ona, Giga, stanovala. Ali taj put nije išao direktno, preko jednih ili drugih stuba, što vode gore, nego je bio zaobilazan u velikom krugu sa svojim stanicama i zadržavanjima na stanicama, negdje više negdje manje, već prema tome, kako je gdje trebalo. Nekako tako kao kakav križni put. Bog nek joj oprosti prispodobu, ali sa sasvim drugim obredom. Te su stanice počinjale već u Opatovini, - to je siromašna ulica s malim prizemnim starim zgradama, prljavim dvorištima, iza leđa opulentnog franjevačkog samostana, gdje mahom stanuje neimaština, tuberkuloza, nečist, gdje se ne iznajmljuju sobe, nego postelje, gdje sitna okanca ne propuštaju zraka ni sunca, al zato ulaze kroza njih i izlaze u ljetu muhe i prašina, a u zimi led i mračnost.
Ušao bi stari Barić najprije u jedan grajzleraj tamo, gdje je imao ograničen kredit. To jest tamo je Marko, dok je bio u Zagrebu, plaćao sve, što je trebala "kuća" njegova oca na špeceraju, plus četiri štamprla rakije, dva ujutro, a dva popodne, a kad je otišao povjerio je tu stvar njoj, svojoj vjerenici, da ona to redovito uređuje s grajzlericom u onom opsegu, kako je on to činio.
Druga stanica nije bila daleko, samo nekoliko koraka dalje, butiga neka, gdje su se točila žestoka pića. U njoj je stari obično ispio svoj treći štamprl, i taj većinom nije odmah plaćao, jer je tamo imao opet svoj privatni kredit. Bio je tamo dobar platac iz taktičnih razloga, da nađe uvijek, kad hoće, svoju rakiju, bez ičije kontrole, zabadanja i prigovaranja. Vrag neka nosi sve one, koji se bune što netko pije. Zašto prave i prodavaju rakiju, kad ne smiješ da je piješ.
Novac koji mu je trebao, da uščuva u toj butigi kredit, poticao je iz raznih vrela: ili ga je priskrbio tim, što bi uzeo ovo ili ono od onog špeceraja, što je dolazio u kuću, pa prodao natrag grajzlerici za gotov novac, ili je od sina izmamio ekstra forintu, a u rjeđim slučajevima i petokrunku, ili bi taj nekad vrlo uvaženi žurnalist u lucidnim intervalima smogao nešto snage, pa napisao nešto za novine i izvukao mali honorar. Što mu je ostajalo, to je trebalo za ostale štacije, koje su bile rasute po cijelom unutarnjem gradu, a pohađao ih već prema smjeru svojih izlaza i kretanja.
Kad je dakle išao k njoj izabirao je najdulji put: preko Krvavog Mosta, Duge ulice, Ilice, Mesničke, Demetrove, Mletačke, Markova trga do njezine kuće. Koliko god ima na tom putu rakijašnica, bifeta, grajzleraja, ulazio je u njih, bacio na tezgu monetu, ispio stojećke jedan, dva ili tri štamprla, već prema tome, koliko je imao u džepu novaca, i dalje u slijedeći. U posljednjima nije više stajao, nego bi sjeo, sav u licu osvijetljen od nekog mutnog svijetla, s teškim, labavim vjeđama i visećom donjom usnom, koja je izgledala da je šlagirana. Nakon čitava dva, tri sata, što je trajao taj njegov jadni put, prispio bi do njezinih vrata i objesio ruku na željeznu ručku kućnoga zvona, što je stajala na zidu kraj kapije. Spor i plah udar zvona u trijemu odjeknuo bi kućom.
Ona je već znala, tko je i sašla hitro iz prvoga kata, jedno da spriječi susret onog nesretnika s njenim ocem, a drugo da mu pomogne uspeti se gore do njezine sobe, gdje je nasamu s njime ostajala i razgovarala. A još je bilo nešto, rad čega se tamo s njim zatvarala. Držala je u svom ormaru bocu francuskog konjaka i ponudila mu jednu dvije čašice, više iz milosrđa, da gucne od nešto boljega pića, pošto se nagrcao patvorenih rakija, nego što bi ga možda mitila ili gostoprimno ugostila. Premda, sve je to bilo svejedno.
Najbolji Martell bio je njemu isto tako dobar kao najgoliji špirit.
Uvalio bi se, onako kako je došao u svom modrom kaputu s ovratnikom od masnog, izlizanog baršuna i halbcilindrom s raspuknutim i svjetlucavim rubom od krila, u naslonjač držeći u ruci batinu, što je na vrhu svršavala zatvorenom šakom, izdjelanom u jednom komadu, i uzdihan čekao da mu se dah slegne, jer je bio astmatičan. Međutim, iako se dah smirivao, on nije ništa govorio, dugo, valjda i po četvrt sata, samo je oblizivao usnama drvenu šaku na štapu, na mahove se uzrigivao puštajući iz sebe smrdljivi zadah praznoga želuca i lošeg alkohola.
Ona bi ga već prije ponudila cigarom, koju bi bez riječi uzeo i stavio na sto preda se, kao da mu se u taj čas ne puši. Tu i tamo zapitala bi ga, kako mu je, što radi njegova "gospođa", spomenula kako je opet dobila od Marka pismo, natočila i stavila preda nj konjak, ali on je neprestano šutio. Nenazočan, u magli nekoj klimajući pomalo glavom, ludim očima, iza kojih se nije mogao čitati ni razbor, ni misli, niti išta što bi odavalo, da iza njih funkcionira jedan ljudski intelekt.
Nju je napokon poimao hvatati neki strah, nešto neobično neugodno, tjeskoba neka, i sve joj se pričinjalo da će on iznenada skočiti, zgrabiti onu bocu i razlupati je o njenoj glavi, ili pružiti koštunjave svoje prste, pa je zadaviti kao pilence, prije nego joj itko pritekne u pomoć. Nije joj ni padalo na pamet, da to nije ni snaga, niti mišice, nego trupina jedna nepomična, sjena alkoholizirana, koja ne bi mogla ni vrapcu zakrenuti vratom.
Možda je baš opačina, što je u njemu tako snažno živjela i kričala, izazivala u njoj te osjećaje bojazni i tjeskobe, jer ona toga nije nikada vidjela iz takve blizine ni u takvim dimenzijama. Na momente izgledao joj je kao nakaza s bogzna kakvog svijeta, ruglo pakleno, deformacija svega ljudskog, Quasimodo možda ili kakva groteska Leonardova, koje je vidjela negdje u reprodukciji, ili mačić, skot, izbačeno nedonošče vještice ili vračarice kakve. Tad bi osjetila, kako joj se kostruše kose, kako joj se koža zgušćava, a znoj se osipa po zatiljku i sljepočicama. Njezina dobra djevojačka sobica, kojom su prošla najljepša svijetla mladosti, pretvarala se u špelunku gdje se uvlače gnjili, ljigavi, zabaljeni produkti čudne faune što raste u podzemlju iz grješnih konubija svih niskoća i svih opačina.
A to da je rođeni otac njezina Marka, koji je složio u njenom srcu naslage svih radosti, od prvih dana otkad ga je vidjela, koji vlada svojim instinktima kao zglobovima svoje ruke, u kome je sve sklad i mjera, samo je ljubav prema njoj bezmjerna! Apsurd je sve ono pozivanje njezina oca na statistike, što matematičkom točnošću dokazuju, kako djeca onakvih otaca prije ili kasnije zagaze u atavističke staze.
Apsurd! Apsurd!
Kod tih sjećanja tražila je u crtama onog nakaznog stvora pred sobom, što oslinjenim usnama siše svoju batinu, Markove crte. I bila je halucinacija možda ili uistinu suglasnost neka, luk obrva je bio potpuno isti i sve je onako podrhtavao kao kod Marka, kad je govoreći joj nesređene, besmislene, lude riječi zapadao u ljubavnu ekstazu. Možda je baš i bilo stoga, kad je jučer, ponovo obuzet sličnim ekstazama, djelovao na nju neugodno, skoro degutantno.
A Bog bi ga znao!
Sav je taj život jedan velik apsurd s tim svojim isprepletanjima, labirintima, procesima, neprotumačivostima, mrežama, varkama, i nema nego da ga živiš i šutiš i ne tumačiš: Ionako se ništa ne da mijenjati. Sve je šareno, raznoliko, izvezeno, stoobrazno, tisuće želja, tisuće nada, bezbroj varka, bezbroj boli, bezgranično sreće, neizmjerno nesreće, a sve onda dolazi na jedno: život jest kakav jest, i jedini je put tvoj lični. Uhvatiš se njime za nekoga ili netko za te, i što računaju onda matematične istine statistika, logike, odgojitelja, iskustva filozofa, savjeti ispovjednika? Ona je gledala vlažna, pijana usta Markova oca i usne što se grče u pohlepi nad punom čašom konjaka, pa su je potpuno podsjećala na Marka, koji je visio nad njenim licem i jednakim grimasama tražio njena usta.
Iz tih suludih i besmislenih fantazija trgla bi je obično njegova nenadna riječ.
- "No, da", - rekao bi spustivši batinu sa usta i sagnuvši za konjakom.
Pio je polako strasnim gucanjem, a kad je ispio, uzeo je cigaretu, koju bi mu pripalila. Uvlačio je iz nje dimove dugim dahom i otpuhivao ih široko kroz nos i usta najedamput.
- "No, da", - izustio bi još jedamput, ovaj put nešto zagrižljiv u tonu: Zatim, poslije pauze:
- "Što piše?"
Pritom bi s vidljivim naporom podigao na nju svoj pijani crveni pogled i gledao u nju tupom, drvenom bezosjećajnošću, da su je prolazili srsi, igličasti i neprijatni.
- "Što piše moj gospodin sin?"
Naglašivao je drugi dio svoje izreke agresivno, s nekim zahtjevom na odgovor, kao da je ona dužna da mu polaže račun.
Ona bi odmah i odgovarala. Spremna i odana kao da je uistinu bila dužna da to čini.
Piše. Tuži se, onako između redaka. Ne mora mu biti ugodno. Ali zdrav je. Promaknut je na kapetana. Pita za nj, za oca.
- "Pita za me? Pita za me?"
- Jest, - odgovarala je ona, - u svakom pismu. I za Nera pita.
- "I za Nera", - režao bi stari. - "I za Nera? Za koga prije: za me ili Nera? Ali svejedno. Mi smo dva njegova psa. Je li tako? Možda on do mene ne drži ni toliko. Ja sam za nj obična jedna gadna svinja. Što rokće tamo u svom brlogu u Opatovini. Ždere rakiju i valja se s onom madžarskom krmačom. Je li tako?"
Njezino se lice kušalo prekriti učtivim izrazom, koji bi oprovrgao te njegove tvrdnje i uvjerio ga, da Marko tako ne misli, ali bi joj stari prekinuo riječ:
- "Nemoj se mučiti, da ga opravdaš. To je on meni jedamput rekao u lice. Moj sin. Doktor filozofije. Što hoće da ženi jednu iz aristokracije. Ali, draga moja, sve je to svejedno, madžarska krmača ili kakva otmena dama. Pardon, ne mislim da te vrijeđam. Nije to možda svejedno po svojoj kvaliteti, ali ni ti njemu ne ćeš moći više biti, nego što je meni ona moja Piroška."
Ona bi u tom času vidjela, da je došlo vrijeme da mu natoči novu čašicu. Jer čudna je igra bio taj njihov razgovor. Stari je bio blagorodan ili šutljiv, dok je pred njim stajala puna čašica i dok se nije zaželio još jedne. Ali onda nije tražio da mu se ponovno nalije, nego je upadao u bijes i prostakluk, što se sve više pojačavao, dok nije vidio, da se ona maša boce. Bila je to neka vrsta nijemog sporazuma, pantomima jedna, u kojoj je njegov instinkt izmišljao najraznoličnija i najdrastičnija extempora.
Stvar bi je bila mogla i zabavljati, da nije bila tako prekomjerno bijedna i odvratna.
Kad je stari opazio, što je neobičnom vještinom znao prekriti, da ona dohvaća bocu, prestao je govoriti. Turio ponovo batinu među usne i sisao je s grčevitim oblizavanjem kao malo dijete lažnu dudlu od krpe. Šutio opet neko vrijeme, ostavio ponuđenu mu cigaretu i stavio je na stol, sve tačno kao i prije, da napokon iznenada progovori:
- "No, da."
A onda nakon ispijene čašice i zapaljene cigarete:
- "A novaca? Nije poslao novaca?"
Pa naravno, da je poslao, odgovarala je ona. Da se isplati grajzleraj, da se plati stan i za Piroškine zube, kako je on, stari, nedavno tražio. Nek samo zubar pošalje njoj račun, ona će sve urediti.
- "Da, da, sad će čovjek imati s njom mira. Paradirat će u Opatovini zlatnim zubima. Al valjalo bi joj i jezik plombirati. Provući kroza nj zlatnu motku, pa da se više ne mota. Nego to su naše privatne stvari, to se tebe ionako ne tiče. Mene čudi što nije Marko poslao i nešto ekstra za me. Sve te njegove brige za praktične stvari mene ostavljaju potpuno indiferentnim. Razumije se, da on za to redovito šalje stanovite svote. To je njegov spleen. Igra se dobročinitelja, zahvalnoga sina, čovjeka koji zna što je njegova dužnost. Fućkam ja na to. Ja nemam ništa od toga, ako on vrši svoju dužnost. Potpuno je njegova lična stvar što, pomažući staroga oca u najnužnijem, umiruje svoju savjest. Za me on nešto čini, kad čini nešto više od svoje dužnosti. Što se mene tiče grajzleraj? Ili ako moj hauser dobiva redovito svojih deset forinti za svoje apartmane, u koje dopire divni parfem iz fratarskih latrina? No, da. Pitam ja tebe, je li on poslao nešto ekstra?"
Ona je imala uvijek nešto novaca za nj, što je Marko odredio da mu daje u malim iznosima, a i to ne baš često. Svaki bi krajcar ionako svršavao u rakijašnici. Odgovarala bi mu:
- Naravno da je poslao. Dat ću vam pet kruna. Evo. Samo štedite.
Gledao je na onaj novac pred sobom na stolu s apatičnom nekom prezrivošću. Naškubio usta i grčevito njima kružio. Poslije nekog vremena mljacne usnama i reče:
- "No, da. Pet kruna. Htio bih vidjeti onoga tko bi mogao od te svote nešto prištediti! Čudim se, da ne veliš, da ih odnesem u Prvu Hrvatsku i živim, kao kapitalista, od kamata. Banda jedna škrta. No, lijepo će mi biti, kad pođeš za nj s tim tvojim financijskim principima. Već sada me je onaj gospodin stavio pod tvoju kuratelu, kao da ja sam ne bi znao disponirati golemim svotama, što mi on velikodušno dariva na kapljice kao medicinu. Apotekeri jedni licemjerni! Pet kruna! Pet kruna! I onda još da štedim!"
Uspjelo joj je međutim da ga prekine, jer je manula rukom prema boci, na koju je gleduckao kratkim pogledima, ali je nije dohvatila. Samo je htjela, da produži razmake između dvaju napitaka i da bi samo manje pio:
- Vama se ne može dati mnogo novaca. Znate vrlo dobro, zašto. Marko veli, da vam nestaju novci iz džepova.
I da ne grakne, dohvatila bi bocu. On se u očekivanju novog napitka zbilja suzdržao. Očekivajući da ona natoči, prihvati smireno:
- "No, da. Istina je. Novac s kojim na večer legnem, u jutro ne ustajem. Piroška ga jednostavno čapi kao vrana. Koliko je puta bilo skandala radi toga."
A kako je ona još uvijek držala bocu, stao bi se žestiti:
- "Pa sve su žene takve! Misliš li, možda, da mene nije pljačkala Markova mati? Na vlas onako kao i Piroška. Samo Piroška nema šta. I ona to priznaje uvijek i pošteno. Jest, uzela je, - veli, - to je njezino pravo. Zar ne ćeš i ti činiti isto? Pa naravno da hoćeš, iako imaš nešto svoga imetka. Svoj ćeš čuvati, a njegov rasipati. Samo ćeš na meni štedjeti. Već te čujem kako kriještiš: - Ne daj mu, ionako će sve zapiti."
Njegove alkoholičarske oči bile su pune krvavih odbljesaka, što se stali suzivati i smirivati, kako je god ona sipala konjak u čašicu.
- No, da.
I tako je to išlo po sat dva i više. Što je dulje sjedio, to su intervali između čašica bili sve to kraći. Rafiniranim instinktom pijanca osjetio je njenu slaboću i žurio se, da je što više iskoristi, a nju je hvatala čudnovata neka nervoza i samo se laćala boce da predusretne ekscesima.
Napokon je bio krcat alkoholom, nabujao kao spužva, nepokretan kao mješina, tup, tepav, slinav i gadan. Onda je djevojka silazila na Jelačićev trg po fijaker, koji bi ga odveo kući, a često je i ona išla s njim, jer je jedamput rascopao čelo o ono gvožđe što stoji oko fijakerskoga boka, ili o nešto drugo, Bog bi ga znao o šta. Iz fijakera bi ga Piroška, koja je na malom prizemnom prozorčiću već odavna iščekivala njegov povratak, iznijela na svojim jakim muškaračkim rukama, kao da je malo djetence, ne rekavši njoj, Gigi, ni jedne riječi, ali za to kunući kao kakav madžarski kočijaš:
- "Ištenem! Teremtete, Ištenem!"
Sad je Giga ispripovijedala sve što je znala o svom svekru.
Nije to uvijek bilo tako s njim.
Joso Barić je prije dvadeset, trideset godina bio znamenit zagrebački žurnalist. Ona doduše nije čitala njegovih članaka ni eseja, jer u vrijeme, dok je on redovito pisao i vodio veliku riječ u hrvatskoj javnosti, nije se još ni rodila. Jedva sada kad napiše nešto iz sušte nevolje, da zasluži koju krajcaru za rakiju, pa ona naiđe u novinama na to, pročita gdje vidi njegovu šifru, više iz ličnog interesa i da pošalje Marku na frontu, koji iako je teško podnosio očev slom, ipak je bio ponosan na njegov izvanredni talenat. Koliko je on puta, govoreći s njom o njemu, znao da se zanese ističući kako takva pera nema danas u hrvatskoj publicistici, i kako će mnogo vremena proći, dok dođe jedan drugi s takvim stilom, znanjem, sudom, logikom, kulturom, ukusom i originalnim mislima.
Njegovi članci o svjetskoj politici, o problemima ondašnjega evropskog života, društvenog i kulturnog, mogli su slobodno stajati na čelu "Journal de Debatsa" ili "Le Tempsa" ili "Timesa". Već početak njegov bio je senzacija. Moglo mu je onda biti jedva dvadesetdvije ili dvadesettri godine. Još nije ni univerzu apsolvirao. Zalazio je često u redakciju "Obzora" donoseći male nepotpisane člančiće i literarne feljtone, za koje je dobivao sitne honorare, a katkad ni to.
Nalazeći se tako tamo, najedamput je došla depeša s viješću, da je umro Disraëli. Redaktor, političar neki u ono vrijeme vrlo ugledan, spremao se da održi slijedeći dan politički govor u saboru i našao se u neprilici. Valjalo je donijeti članak o engleskom državniku, a on je morao da radi na svom sutrašnjem govoru. Srdio se i grmio po redakciji, psovao novinare, kako nisu ni za što, kako od njih nema nikakve potpore, kako im talenat i znanje dopiru jedva za sastav reporterskih vijesti i gradskih tračeva, pa se u toj svojoj srdžbi ustavio i prstom pokazivao na jednog po jednog od svojih suradnika:
- "Znate li vi, tko je bio Disraëli?"
- "Znate li, tko je bio Disraëli?"
- "Tko je bio Disraëli?"
Tako je dobacio to pitanje i mladom studentu Bariću.
- "Naravno, da znam", - odgovori ovaj sigurnim licem.
- "A tko je bio Lord Beaconsfield?" - zapita opet redaktor, misleći da će preduzetnog golobraca natjerati u nepriliku.
Ali on se nije smeo. Odmah, neposredno iza pitanja, odvrati, nasmiješivši se ironično, kao da se ruga sam sebi:
- "Disraëli."
Student je očekivao, da će redaktora njegov odgovor razoružati. Ali se stari političar tek sada razgoropadio.
- "Valjda ne mislite, da ste time, što znate, da su Disraëli i Lord Beaconsfield jedna te ista ličnost, položili ispit iz moderne političke historije! Kad se nekog za to pita, pravi se samo jedna banalna dosjetka, koja se obično upotrebljuje po redakcijama, da bi se nekome dokazalo, da nema pojma o najjednostavnijim stvarima svjetske politike. Jer to je nešto što znaju već i slagari. Ali da vas upitam na pr. što je to "Mlada Engleska" - što bi ste onda rekli, mladi moj gospodine?"
I onda je nizao pitanje za pitanjem: Koliko mu je poznato o "krumpirskoj krizi", koja je toliko brige i paničnog straha zadala Sir Robertu Peelu, Disraëlijevom suparniku? Ili: koliko ga je mrzio Gladstone? Ili kako je Disraëli pribavio Engleskoj Khedivove akcije Sueskog Kanala? A njegova politika za vrijeme balkanskih trzavica. Bosna i Hercegovina, Bugarska? A zna li za Gladstonov napadaj na "barbarske i sotonske" orgije Turaka?
Tu ga blijedi student, koji je na svako pitanje samo klimao glavom, kao da mu onaj spominje pojedinosti iz kakve knjige, što je on već odavna zna napamet, iznenada prekine:
- "Da, gospodine, znam i kako je došlo do rata između Turske i Rusije, i za Berlinski Kongres, i za triumfalni Disraëlijev povratak s kongresa. Znam također, kako se njegova zvijezda počela gasiti, i tko ju je konačno utrnuo. I dolazi onaj drugi. Uvijek je tako u životu: dolazi onaj drugi."
Tu se ustavi na časak, sav osjajen od pouzdanja u se, i kao da je potpuno preuzeo ulogu svoga šefa, upita ga sa simpatičnom drskošću:
- "Znate li, tko je taj drugi?"
Redaktor se u prvi tren smete, a onda kao da je osjetio, da ne smije da se preda, iako mu je onaj suhi, gracilni momak s debelim mokrim usnama imponirao, reče:
- "To sam upravo ja htio vas pitati."
- "Znači, da znamo oba" - odgovori malko preuzetno s puno vedrine na čelu student. I doda: "Gladstone".
- "Gladstone".
Redaktor mu pruži ruku:
- Moram se žuriti, jer moj govor ne će biti gotov do zore. Doći ću oko ponoći na trenutak ovamo, da pročitam vaš članak."
Drugi je dan u saborskim kuloarima Barićev članak izazvao opće zanimanje. Kad se pak zna, kakvi su vanredni duhovi sjedili u zagrebačkom saboru, među kojima je bio i Strossmayer, koji je baš u ono vrijeme stajao u dobrim odnosima s Gladstonom, to je uspjeh mladoga novinara bio prava senzacija. Tim više, što su se u njegovu članku nalazile i daleke aluzije na taj odnos, kao i naglašavanje Disraëlijeve rezerviranosti i Gladstonovih simpatija prema Slavenstvu.
Kapetan je nekako umorno slušao Gigina pričanja i njoj se pričinilo, da mu je sve to nezanimivo.
Pa mu reče malko obeshrabrena:
- Glupo je, što vam toliko govorim o svemu tome. Sigurno vam je za sve to malo stalo, a osobito u ovaj čas.
- Nipošto, - reče oficir. - Vi lijepo pričate i volim vas slušati. Pogotovo jer vidim, kako vam je sve to blizu. Onda je blizu i meni. Samo me čudi, kako u vašim godinama poznate takve stvari, što inače mogu zanimati ljude, kojima je politika pasija i zvanje.
- Sve je to rezime naših razgovora, mojih i moga muža, koji nikad nije prestao da voli onoga svog oca od nekada, onoga boljeg, uravnoteženog, umnog i o kome mi je tako često oduševljeno govorio, ali poslije u časovima ogorčenja žučno i ogorčeno. Šta sam ja sve naučila od njega. Naše potajne šetnje i sastanci nisu bili ispunjeni kojekakvim ljubavnim brbljanjima ili praznim nadmudrivanjima, kao što to inače biva među zaljubljenima. Promislite: on mi u tim prigodama nije nikad rekao, da me voli. Uopće mi nije nikad rekao, da me voli. Očito je to izbjegavao. To sam samo ja njemu ponovno izjavljivala. Obično nakon jednog od onih njegovih pripovijedanja, koja su bila svakidašnja, ali uvijek raznolična, o stvarima lijepim i zanimivim, kao da je htio, da i ja sve naučim i znam, što i on. O svom ocu mi je govorio, kao da ga je ispričavao, jer kad smo se nas dvoje počeli voljeti, stari je već bio skrhana egzistencija. Kao da ga je htio podići pred mojim očima. Kao da je znao, da će me svatko odvraćati od čovjeka, čiji je otac takav. Premda ne vjerujem, da bi me išta na svijetu bilo kadro odvratiti od njega. Pa da mu je otac bio Rinaldo Rinaldini ili ljudožder kakvi. Ali ja vam zacijelo dosađujem tim svojim pričanjima, govorimo radije o nečem drugom. O vama, na primjer.
- O meni - upita kapetan i nasmiješi se žalosnim smiješkom. - Šta se može reći o meni? Sve je tako nezanimivo. Kadetska škola, ispiti, garnizona, Wiener Neustadt, Plzenj, Černovice, Bruck, Mostar, dosada, dosada, dosada. Onda veliko razočaranje. Napokon rat. Glupa i očajna tajna, zagonetka, apsurd, u kome se nalazim kao kakvo bačeno slovo u jednom rebusu. Niti znam što znači, ni zašto je tu. A možda to ne ću nikad ni saznati. Imam samo predosjećaj, kao da je sve to pusto i beznadno uzalud.
Glas mu se potpuno ugasio kod posljednjih riječi, a glavu je naslonio otraga i zatvorio oči.
Ona se bojala, da ga pogleda. Bilo joj je jasno, da je nešto slomljeno u toj egzistenciji kraj nje, nešto što više boli od njegove razbite ruke.
Dugo su šutjeli oboje. Napokon on mahne rukom, kao da tjera od sebe sve ono, što mu je u taj mah bilo u mislima i uzdahnuvši reče:
- Šta je bilo dalje s onim žurnalistom?
Giga je malo oklijevala odgovorom. Bilo joj je nekako nezgodno nametati tome čovjeku tako daleke i toliko tuđe stvari. Što znače uopće ičiji udesi nekome, tko teško snosi svoj. Pa se stala prekoravati zbog svoje brbljavosti, radi egoizma i svoje smiješne iskrenosti.
Njemu je predugo trajalo njeno oklijevanje. I upita:
- Dakle?
Ona odgovori:
- Bolje je, da ne govorim dalje. Ostanimo svaki kod svoje nevolje.
Kapetan je pogleda.
- Nemojte tako, gospođo Margit. Nisam vam ništa nažao učinio. Samo nastavite, ako vam baš nije teško govoriti o tom, što ste počeli. Ako jest, a vi govorite o nečem drugom. Čim mi se više otkrivate, tim je sve više vas u meni. A to me usrećuje. Toliko vam valjda smijem reći?
Giga se nasmiješi i reče s nešto malo prijekora u glasu, kao da govori kakvu dječaku:
- Toliko, ali ne više.
- Znam, - odgovori on s jedva primjetljivom ironijom aludirajući na ono, što je prije govorila o svome mužu, - najbolje je s vama govoriti o nečem desetom i čekati.
Ona, kao da nije razumjela, upita:
- Na što?
- Da vi rečete ono, što se inače ne smije.
Sad se ona sjetila. Uozbiljila se tako, da je on mislio, da se uvrijedila. Očekivao je sa strepnjom njen odgovor.
Al ona reče, gotovo tužno:
- Prekasno, prijatelju moj.
Njemu je bilo na jeziku:
- Ili možda prerano, ali je mozak u posljednji čas iznio razloge, što su se protivili tim riječima, i one su umrle među usnama.
Zacijelo bi joj bilo žao, da ih je izrekao. To bi moglo izgledati opet kao kakav pokušaj približenja, doduše zaobilazni, diskretniji, obzirniji, pa vrlo lako da se opet sve pokvari među njima, što se tako lijepo uspostavilo. I srdio se na se, što se i samom pomišlju tako zaletio. Kako se samo lako da zavesti muškarac od svoga glupog instinkta.
Pa reče kao da se ispričava:
- Ne srdite se. Samo sam se šalio.
- Ja sam to i uzela za šalu, - odgovori ona s neočekivanom ležernošću.
Situacija je opet bila glatka i ugodna. Kapetan je odmah našao prijelaz i ponovno stavio prijašnje pitanje:
- Sad bih ipak rado znao, što je sve to bilo s ocem vašega muža?
Poslije onoga članka o Disraëliju uzeše ga u redakciju, gdje mu je bio povjeren politički dio lista. Sa stalnom plaćom i ugovorom na nekoliko godina. Za mladog studenta, koji je bio bez ikakvih dohodaka, sa siromašnom vjerenicom, s kojom je imao nezakonito dijete, značilo je to gotovo preporođenje, dapače spas. Nije imao vremena, da se veseli svojoj nenadanoj afirmaciji i izgledima na budućnost, jer sve su taštine u taj čas mirovale u njemu. Glavno, što ga je obuzimalo, bilo je zadovoljstvo zbog osigurana života, zbog mogućnosti da okući sebe i ono dvoje svojih, sve troje zajedno još djeca, koja inače ne bi znala kud da pođu i kamo da se krenu. Ono treće, najmlađe, bio je njen Marko.
Poslije malo vjenčali su se roditelji i njihov se život razvijao mirno, bez sukoba i većih neprilika. Otac je za malo vremena postao ugledan i znamenit. Ljubimac biskupa Strossmayera, tumač i propagator njegovih ideja, prijatelj njegovih prijatelja. Svaki njegov članak, pa bio on ideološki ili polemičan, imao je uvijek značenje događaja. Bile su onda vrlo teške prilike u Hrvatskoj: ono je bilo vrijeme najjače degradacije narodne i početak klonulosti duhova pod ogorčenom atakom madžarske silovitosti. Spretni i bezobzirni madžarski jedan gentry, Khuen-Hedervary, vlada sve do početka vijeka u Hrvatskoj i malo po malo stvara iz naše zemlje čudnovato područje: na pola koloniju, na pola parodiju neke državnosti, gdje je na rafiniran način nekakva sloboda u kulturnim nastojanjima imala prekriti imperijalističke težnje madžarske politike.
Najgore je bilo to, što je Hedervary znao izabrati ljude, kojima je povjerio onu slobodu oko kulturnih nastojanja, uvjeren, da ih ne će iskorištavati na štetu njegovih političkih planova. Bilo je to uistinu jadno vrijeme. Profesori sveučilišta, među njima mnogi veliki i snažni umovi, bili su uz vrlo malo iznimaka najjači njegovi pomagači. Što su davali znanosti i kulturi svoga naroda s jedne strane, to su mu s druge otimali u njegovim slobodarskim aspiracijama. Otpor protiv svega toga vodilo je nekoliko političara, koje je vješti grof reducirao na usku falangu, ali i u nju je znao ubaciti vješto neke parole, da ih posvadi među sobom. Godinama su organi ovih opozicionih grupa vodili međusobno oštar rat za kojekakve istine i ogorčeno se prebijali puštajući potpuno s vida onoga glavnog neprijatelja, koji je pomalo uspavao sve energije, koje su se mogle probuditi. Ako se ova ili ona novina ipak sjetila da na to upozori, njen je glas bio ušutkan cenzorovim križanjem, a u saboru su takvi glasovi bili redovito nadglasani ili isključeni. Koliko je puta list, u kome su izlazili Barićevi članci, osvanuo sav bijel u svojim uvodnim stupcima; čitali su ga samo kriomice iz nekoliko spašenih egzemplara. Marko, njegov sin, ima čitavu knjigu tih zaplijenjenih članaka svoga oca, i davao ih je i njoj, da ih čita. Na koncu konca nema u njima ništa tako strašno revolucionarno, većinom malo glasnija kritika režima, katkad i po koja puka aluzija. Svuda se opaža neki oprez pera, koje računa sa cenzorom i htjelo bi da ga prevede žedna preko vode.
Jalova je ta borba. Dugosatni dnevni i noćni rad u redakciji i izvan nje za druge listove u provinciji i revije, slaba materijalna strana takva rada (opozicionalne novine živjele su većinom od malog kruga abonenata i pripomoći patriota), bolest u familiji (Markova je mati bila boležljiva), rasklimaše postepeno njegovu ustrajnost i isprekidaše njegove, iako vrlo osjetljive nerve. Neotporan po naravi, gdjegod su došli na kušnju njegovi nagoni, počeo je da posrće. U noći, u pauzama između pisanja članaka i slaganja, između korekture i štampanja, zalazio je u kavanu. Na čašicu konjaka. Ili u gostionicu. Na tri deci. Postepeno su se doze povećavale. To je počelo u ono vrijeme, kad mu je žena pobolijevala, pa je zatezao, da se vraća kući, gdje je bilo sve tako neutješno i tužno. Nemir bolesne žene, zagušljivi zrak male spavaonice, gdje su ležali u troje, on ispretrgan, umoran, razdražljiv: od svega toga spasavao je alkohol, u kome se sve tako lijepo zaboravlja: i tegobe i očajnosti, i obveze i odnosi i dužnosti. Divna opojnost, što odvlači čovjeka od svega, što ga muči, što ga spasava od svih ljudi i od njega samoga, a to je ono glavno: ne biti sam sebi sudac, ne čuti savjesti, koja zanovijeta, ne shvaćati osude, ne morati ni za što odgovarati. Samo dalje, naprijed, još napitka, u kome je ta moć čudotvorna. A kad je ipak negdje duboko sjeckalo u svijesti, poput blijeska u ljetnim zaparnim noćima, kad su ječali neki tanki prigovori i podmukla grizodušja, onda je valjalo naći nešto što će i to zadnje bunjenje zatomiti i zagušiti. Nešto jače od alkohola, opojnije, luđe, mahnitije, otrovnije. Krčma napokon izbacuje goste na ulicu. Sa stola, gdje je vino, na trotoar, gdje je žena. Sit sina: gladan žene. I počelo je srozavanje Josipa Barića. Noć na noć: bdijenje, obezumljenje, poživinčenje, a dan na dan: sakupljanje razbijenih misli i hvatanje nekih dojmova, mučno traženje: težak naporan posao intelekta što propada. U redakciji savjeti, prijetnje i omalovažavanje, a kod kuće podbuhlo bolesno lice supruge i velike razumne tužne oči dječaka, koji sve vidi i sve zna. Koliko je puta, u noći, kasno kad bi mati nakon jednog od svojih čestih napadaja ležala polumrtva i voštana u razgužvanim i znojnim jastucima, izletio da traži oca, da ga dovuče kući, jer: - Mama umire! - Znao je on, da je na Potoku, u gadnoj nekoj kući, kod bludnice jedne, kod nje ili pred vratima njene sobe, gdje je ona zatvorena s kojim god prolaznikom, ali nikad nije išao tamo odmah. Najprije je obišao sve susjedne kavane i gostionice, gdje mu je otac zalazio, a kad ga nigdje nije bilo, tek bi se onda uputio stidnim korakom i prestrašenim srcem u onu strašnu kuću. Ako je otac, kao kakva pijana krpetina, visio pred vratima one žene, dječak bi se samo ustavio i čekao da ga opazi. Ne bi ni riječi reko, samo čekao. Otac čim bi ga vidio, digao se, uhvatio ga za ruku i otišao s njim. A kad se desilo, da je bio u sobi kod djevojke, mali bi prišao k onim vratima, začeprkao na njima prstima lagaško, kao da golub struže kljunom, i viknuo tankim prolomljenim glasićem: - Tata, mama umire! - Otac je na taj poziv, pa bio kod čaše ili na bludničinu krevetu, dolazio k sebi, sve ostavljao i kao slijepac pošao za dječakom. Inače ga je zaticala zora na mjestima njegovih zalaženja, s kojih se nije micao, dok nije znao, da je dječak otišao u školu. Stidio se, regbi, pred njim. Nebrojeno puta odazvao se on pozivu: - Mama umire! - i uvijek je ona opet oživljavala i k sebi dolazila. Ali napokon ga Marko nije prevario: ona je taj jedan posljednji put uistinu umirala. Umirala i umrla, u navali krvi, ne dospjevši više ni da digne oči, koje su, umorne i teške, ostale poklopljene kako dvije mrtve školjke na sivom morskom žalu.
Znanci i prijatelji zauzeše se za maloga, koji je već polazio u gimnaziju, staviše ga u nekakav konvikt, gdje su mu pribavili besplatno mjesto, a otac je još neko vrijeme bio trpljen u redakciji, dok ga napokon, kad po čitave dane nije dolazio, ne izbaciše. Rekoše mu, neka slobodno radi za list, honorirat će mu svaki članak posebno, a obično su ih i sami naručivali, pa je nekako nešto dobivao i bio bi se mogao, da se znao umjeriti, kako tako uzdržavati.
Ali njegovi dobici propadali su u bezdan, izrovan od njegovih strasti, koje su bile nezasitne. Valjalo je naći bolje izvore. Opozicioni su listovi plaćali premalo, i napokon se ono pero, koje je napisalo najljepše svoje strane u pobijanju politike bana Khuena i u obranu slobode i nacionalnih pravica, ponudilo potajno službenom listu, koji je plaćao trostruke honorare, davao obilate predujmove, a čak i dugove otpisivao. Pa dok je danas publicirao potpisan članak u opozicionalnim novinama i osuđivao ovo ili ono vladino djelovanje, drugi dan je u službenim anonimno pobijao svoje vlastite zaključke i teze s istom logikom ili sofizmom, koje je znao tako uvjerljivo servirati, da su izgledali kao nepobitne istine. Za ovakve igre, u kojima je njegov duh, natežući se i debatirajući sam sa sobom, žonglirao kao najsjajniji clown, bio je neobično dobro plaćen. Ispočetka ga je interesirao taj dvoboj sa samim sobom, uživao je pišući opozicionalni članak i stavljajući u nj kvačice i motive, za koje će se drugi dan zakačiti i lako ih pobijati. Katkad je pisao jedan članak za drugim i prije nego ih je nosio u redakciju popunjavao jednog prema drugom. Kasnije je u svijetlim momentima došlo trenutačno osvješćenje, za kojim je slijedilo gađenje nad samim sobom, depresija još jača, što ga je gonila na još jače ekscese. Nisu onda dostajali ni najveći honorari.
Pogotovo kad je jednom s nekog puta iz Vukovara ili Mitrovice doveo svoju Pirošku, kasiricu tamo u nekoj kavani, uzeo je u stan i živio s njom.
Piroška, visoka i krupna Madžarica, s jakim bokovima i prsima, brutalna ljepota, masnih crnih kosa i masna zagasita teinta, posuta krupnim madežima po licu i tijelu, hrapava u glasu i gruba u temperamentu, potpuno je ovladala onim jadnim slabićem, upotrebljujući najsigurniju i najjednostavniju taktiku: pogodujući njegovim instinktima. Pokoravao joj se slijepo, kad god su ti instinkti tražili svoje zadovoljenje, a bunio se samo u mamurluku iza teških otrovanih noći, u trijeznosti svojoj bolnoj, kad mu je postajala jasna slika njegova skrhanog življenja.
Onda su se odigravale scene među njima, svađe očajne, s krikom i razbijanjem, pri čemu su letjele boce i stolice, zabljesnula pegla ili krušni nož. Najedamput bi se strčali susjedi na galamu, mirili ih i rastavljali, a katkad zvali i policiju. Tako je bilo jednog dana, kad je on u bijesu udario nožem svojoj Piroški bedro, koje je doduše jako krvarilo, ali umotano u svoje salo, zadobilo samo površnu ranu. Kad je došao policajac, njih je dvoje sjedilo mirno za stolom, pušeći, sa punim čašicama konjaka pred sobom, razgovarajući, kao da se nije ništa desilo. Piroška je istjerala nekoliko radoznalih komšinica iz kuće, a policajcu je na pitanje, šta se tu zbiva, odgovorila:
- "Ništa, gospodine stražaru. Mala obiteljska svađa. To se događa i u najboljim kućama."
I kad god bi se te njihove svađe slegle, običavali su sjesti, piti i pušiti, pomalo prigovarajući jedno drugom i brebonjeći, dok se ne bi sasvim primirili. Onda je bio mir čitav dan i noć do slijedećeg dana, do novog rastriježnjenja.
A navečer je obično pisao, kad je mogao da piše, kad nije bio potpuno shrvan od alkohola, kad je bilo u ruci snage da drži pero. Jer njegov je mozak najkasnije smalaksavao. Najprije su popuštala uda i nisu slijedila volje. U vremenu, dok je on radio, Piroška je bila najobzirnija žena na svijetu, savijala mu cigarete, napunjala čašicu za čašicom i paginirala hartijice, kojih je bilo mnogo, jer je pisao na široko, i koje je on razbacivao oko sebe.
Posljednji i definitivni udarac bio je za nj, kad se napokon doznalo za njegove klandestine članke u službenom listu, kojima je pobijao sam sebe. On je mislio, da ga je netko izdao iz službenih krugova. Ali ne, izdao se sam. Ispočetka je nastojao, da se stil njegovih anonimnih članaka razlikuje od njegova običnog stila, i to mu je vanredno uspijevalo. Čak je i u ortografiji pravio razlike. Dok je u jednima zanosio malo na zagrebački žargon i upotrebljavao mnoge kovanice zagrebačke žurnalistike, dotle je u drugima pisao što biranijim jezikom, afektirajući neki purizam, kako su pisali Kozarac, Tordinac ili Bude Budisavljević, klasični pisci onog vremena.
Poslije je, izgleda, izgubio interes za to dvolično ševrdanje. Ili je možda bio iznemogao, pa je napuštao igru. Svakako malo pomalo i jedni i drugi članci počeli su da budu slični u stilu i načinu. Starčevićanske novine, da podvale Obzorašima, prve su iznijele stvar na vidjelo, konstatirajući kako "Obzor" i službeni list imaju istog uvodničara, koji ono, što u jednom listu temperamentno napada, u drugom još temperamentnije brani. Skandal je bio golem.
I peštanske i bečke novine pisale su o tom žurnalističkom fenomenu.
Odonda nije Josip Barić više napisao ni riječi za "Obzor". Ali nije bio više ni službenim novinama tako dragocjeni suradnik. Radio je za njih, ali bez kakvih posebnih honorara, a pogotovo bez predujmova. Tako su se suzili njegovi dohoci. Stanarina se nije plaćala, zaduživanje desno i lijevo, pozajmljivanje malih svotica, po deset, po pet forinti, češće i po forintu. Komad po komad pokućstva išao je u bescijenje, ćilimi, ono malo srebrnine, kakva slika ili vaza, jedno za drugim odlazilo u zalagaonicu, i upropastilo se sve, odakle se god mogla izbiti para. Sve za piće.
Napokon je došlo preseljenje u Opatovinu, u onu vlažnu prizemnu sobu, gdje je dostajao samo jedan krevet, jedno pokrivalo, jedan stol, dva stolca, ostaci najjadniji i najpotrebniji, od kojih se ne može više ništa oduzeti. Manje od toga samo su one četiri daske, među koje se liježe i počiva za uvijek.
- Eto, - završi Giga zagrabivši uzdah iz punih prsiju, - to vam je sada moj svekar. Sutra preksutra bit će kod mene, pa će se stara igra među nama započeti još intenzivnije.
- A što je bilo međutim s dječakom? - upita kapetan retardirajući meko i odmah nadoda: - Da, s vašim današnjim mužem?
- Došao je samo jedamput kući, dok mu otac još nije bio tako propao, ali kad je vidio, kakva je ona žena, što s njim živi, nije se više vraćao. Kad je maturirao, upisao se u filozofski fakultet, izdržavajući se sam instrukcijama. U njegovoj studentskoj mansardi pohađao ga je vrlo često otac i izmamio mu često puta i posljednju paru.
Kad je apsolvirao i dobio profesorsko mjesto, davao je ocu stalnu pripomoć. Kako onda, tako i sada. A tako će biti i dalje. Ne vrati li se moj muž, to ću onda činiti ja mjesto njega. Al sve to ne bi ništa značilo, pa da se daje i više, samo kad sve ne bi bilo tako očajno.
- Da je moj otac takav, ja bih već znao što bih učinio, - reče kapetan.
- Ne da se tu ništa učiniti, - prihvati ona mahnuvši rezignirano rukom. - Marko je sve pokušavao.
- Najprije bi valjalo odalečiti Pirošku, - reče kapetan energično, kao da je govorio o slučaju, koji se njega tiče i odlučio, da to izvede.
Giga se nasmije čudnim smijehom, kojim je odmah naglasila apsurdnost kapetanova prijedloga.
- Kako ste naivni! Pa, naravno, da je Marko i to htio. Svak ga je svjetovao, da to izvede, svakomu je bilo jasno, da je baš Piroška ona, koja ga još više povlači u propast, jer mjesto da ga čuva od ekscesa, ona sama sudjeluje s njime u njima i pogoduje njegovoj strasti. Marko je upotrebio sve lukavosti i sva sredstva, da ih odijeli, obećavao mu pristojnu sobu, poslugu, jednu svotu za manje izdatke, nagovorio ga da se preseli u Samobor, malo mjesto kraj Zagreba, gdje će mirno živjeti, pisati svoje memoare (na koje se uvijek spremao), pokatkad i koji članak za novine. Pritom mu je i Piroška pomagala, jer je on i nju pridobio obećavši joj otpravninu. Polovicu će dobiti, kad se stari preseli u Samobor, a polovicu kad odseli iz Zagreba. Sve je već bilo ugovoreno, i dan rastanka i ura odlaska. Marko je imao doći s fijakerom po oca i odvesti ga. Fijaker je čekao pred kućom. Ušavši Marko u očev stan, našao je njega i Pirošku, kako sjede jedno prema drugome, a pred njima skoro ispražnjena velika boca konjaka. Oboje je zurilo preda se, omagljeno, omamljeno, svjetlucavo od alkohola u porama, indiferentno za sve, što se oko njih zbiva. Nisu se ni obazreli na Marka, kad je ulazio, ni odgovorili na njegov pozdrav. Žmure pred sobom, kao par glupe trome blaščadi, on zavijajući grčevito usnama, a ona s podlakticama ispruženim na stolu jedna uz drugu, preko kojih je prebacila svoje krupne prsi, nabrekle, kao pune bisage. Marko je odmah vidio, da je situacija vrlo nepovoljna i htio je da ode. Ali onda je pomislio, da je momenat rastanka vazda izazvao to raspoloženje, da su prije, nego se raziđu, ispili zajedno posljednju bocu, i pokušao da bude obazriv, da ih ne razdraži, i stvaran, kao da hoće pokazati, kako i ne sumnja da bi moglo biti drukčije, negoli je među njima bilo fiksirano. I reče:
- "Kola su tu. Hoćemo li dakle?"
Istodobno položi pred Pirošku kuvert, u kom je bila ugovorena svota, kao prvi dio njene otpravnine. Otac nije ni najsitnijim pogledom reagirao na njegove riječi, samo je dalje motao usnama, a ona u kratkoj gesti pomakne podlakticu i prezirno gurne od sebe Markov kuvert. Marko se pričini, kao da nije ništa opazio i upita Pirošku:
- "Gdje je putni kovčeg?"
- "Šta ja znam", - odgovori ona s drskom nehajnošću, a onda nadoda provokantnim akcentom: - "Ja ne putujem."
Sad se i otac trgnuo. Digao naglo ruku i još naglije udario dlanom o stol, da su boca i čašice odskočile na svojim mjestima:
- "Ni ja!" - vikne hrapavo, - "ni ja!"
U isti tren skoči Piroška, napipa par zeksera u svom džepu, otvori prozor i pruživši ruku prema vani, vikne:
- "Fijaker! Evo! Ne treba da čekate! Ne idemo nikud!"
I zalupivši gnjevno prozorom, vrati se ponovo na svoje mjesto.
Marko se okrene Piroški, uzbuđen i odlučan:
- "Pazite što radite. Kajat ćete se vrlo."
Piroška natoči čašicu i ispije je na dušak, a onda još jednu, pa reče s malko tugaljivim izrazom:
- "Joško ne može živjeti bez mene, a ni ja bez njega."
A onda po nekakvoj madžarskoj melodiji zapjeva strasno i trepeljivo:

"Šta će meni cijelo more para,
Kad mi kidaš srce iz njedara?
Ja ne živim neg' od poljubaca:
Ljubav vrijedi više od novaca!"

Prije nego je svršila, digla se i prišla s njemu obuhvativši ga rukom preko ramena, a kad je svršila stavi svoje lice uz njegovo i upita ga:
- "Je li tako, stari? Mi se ne rastajemo tako lako."
Sad je i stari oživio. Maknuo je ramenima i rukama, oslobađajući se Piroškina zagrljaja, digne se s nešto napora i malim, klimavim koracima stupi pred sina:
- "Jesi li čuo, što je rekla Piroška? Mi se ne rastajemo tako lako! Mi ostajemo zajedno. Ovdje, u ovoj našoj špelunki. I pusti nas na miru. Jesi li čuo?"
- "Ja imam tvoje obećanje. I njezino. Svečano obećanje, - govorio je Marko na mahove, nešto svečanim tonom, - i morate ga ispuniti."
- "Obećanje! Obećanje!" - mucao je teškim jezikom stari.
- "Što znači obećanje? Tko je zapravo išta ikome obećao? Nisam ja kakav tvoj đak, da moram parirati na sve, što zapovijediš."
Piroška je sjela na stol, raskrebečila bezobrazno noge, zapalila cigaretu i pjevuckala bijući takt dlanom po bedru:

"Ja ne živim neg' od poljubaca
Ljubav vrijedi više od novaca."

Sad je Marka uhvatio gnjev. Vidio je, da mu drugo ne preostaje, nego energičan istup, pa odmaknuvši se od oca reče odrešito:
- "Ako još danas ne odeš u Samobor, kako je među nama utanačeno, ona će", - i pokaza prstom na Pirošku, - "biti večeras prebačena preko malte."
Dok je on to govorio Piroška ga je gledala omalovažavajućim i provokantnim pogledom, pri čemu je jedno oko stisla infamno i nad njime nakostrušila gustu, crnu obrvu, pa pjevušila pojačanim glasom:

- "Ljubav vrijedi više od novaca!" -

A stari se razbjesnio:
- "Policijom se prijetiš? Policijom? Policijom? Ne bojim se ja ni tebe ni tvoje policije. Nju ćeš, veliš, prebaciti preko malte? Prebacit ćeš onda i mene! Oca svoga preko malte. Fukara jedna. Oca preko malte. Jer mi ćemo zajedno svejedno, svejedno kuda, ali samo zajedno. Je li, Piroška? Je li tako, Piroška?"
Piroška ništa ne odgovara, samo varira svoj refren:

"Ljubav vrijedi... više od novaca."

- "Ne znam, kako si ti to sebi zamislio, da ja mogu bez Piroške. Znaš li ti, što je meni ona? Sve je ona meni. Više nego ti. Više nego li mi je ikad bila tvoja mati. Piroška, moj filozof! Moj liječnik! Moj anđeo! Moja žena! I ti hoćeš moju ženu preko malte! Mislio si, da će me ona izdati i prodati za nekoliko smrdljivih banknota. Banda jedna! Ostavi nas na miru! Mi u te ne diramo! Mi ne pitamo, s kim ti živiš, ni kako živiš, ni gdje svoje noći prolaziš. Ali sve te tvoje dame i frajle ni jedna nije takva kao moja Piroška. Tvoja je mati bila glupača neinteligentna, a Piroška je filozof..."
Marko nije mogao slušati dalje, a uvjerio se također, da je u taj čas sve uzalud. Izvuče naglo kuvert s novcima, što je izvirivao ispod Piroške, koja je valjda naumice na nj sjela, i ne rekavši ni riječi izađe van.
- I tako je ono dvoje ostalo zajedno, i još su uvijek zajedno, prikovani jedno uz drugo istim strastima i jednim jedinim udesom.

*

Florijan i Šlojme su se sprijateljili. Iz koridora njihova vagona prešli su u susjedni vagon III. razreda, gdje su bili sami prosti vojnici.
Tamo ih je privukla ciharmonika, koju je natezao nekakav mali, plećati vojnik, komičan sa svojim izvanredno niskim čelom, kao da mu je netko silom splosnuo lubanju, i tučnim očicama kao praščić, s rašepurenim nosom poput mandrila, s dva grmečka dlaka na krajevima brka, mjesto brka. U ustima, što su izgledala nekako osakaćeno iznakažena, kao otvor na slonovu rilu, držao je izgrižen čik od cigare i onda kad je pjevao. Bio je to zacijelo burš kakva ofcira, po svoj prilici Čeh ili Slovak, sudeći u prvi čas po akcentu, kojim je izgovarao tekst svoje pjesme.
Oko njega se skupila čitava hrpa vojnika, naslonjeno jedno na drugo, i slušaju. Mirna, izmučena, ravnodušna lica, u koliko se vide od slabog osvjetljenja i grubog duhanskog dima. Na uglu jednog sjedala Florijan drži među nogama Šlojma, koji se pritisnuo uza nj kao mladi, tanki prutić tek usađene voćke uz krupan kolac, i gleda: neko vrijeme kako skakuću vojnikovi kratki, krupni prsti preko tri reda tipaka na onoj harmonici, a onda u mesnata usta što pjevaju.
Najednom se pojavi na ulazu Giga, a za njom kapetan. Bila se zabrinula zbog Šlojma ili je postala radoznala, da vidi gdje je. Kad ga je vidjela tu, uz Florijana, potpuno zauzeta onom svirkom, uzradovala se, što se već zaboravlja i priučava. On je opazio da je došla, samo joj se nasmiješio, pokazao glavom na muzikanta i nastavio da gleda u nj i da sluša.
Giga reče kapetanu:
- Pa neka ostane, kad ga zabavlja.
Kad su se zatim oboje vratili u svoj kupe, nadoveže ona na svoju konstataciju od malo prije:
- Bojala sam se, da će se teško priviknuti, a gle, sad je tamo, kao da je među svojima.
Kapetan joj se naruga:
- To vam, draga moja, leži u rasi. Ta se već svagdje aklimatizira, gdje joj je dobro.
- Kao da nije s nama isto, - odvrati ona. - Zar mi ne bi bježali odanle, gdje nam je zlo.
- Ne, - reče odlučno kapetan, - jer kamo god mi odlazili, uvijek znamo, da smo ostavili domovinu iza nas.
Sad se ona zamisli, kao da je bila u sumnji, da bi kapetan mogao imati pravo. Al odmah se snađe i reče:
- Tko zna, nismo li baš mi krivi, što nam se čini, da naša domovina nije i njihova? Koliko je vjekova, da im je osporavamo? Koliko je vjekova da im govorimo, kako je negdje drugdje, daleko, njihova zemlja, a ne ta naša, gdje su se rodili kao i mi! Ne nalazite li u tome osporavanju jedno bezgranično kruto, nekršćansko mučenje, sadizam neki fanatični. Prenosimo ovamo palme i kaktuse, pa se veselimo kad uspijevaju na našem tlu, kušamo da priviknemo tropske zvijeri i životinje našim maglama i temperaturama, i ponosimo se, kad nam to uspije, a s ljudima ste takvi! Vičete im, da su bez zemlje, kao djeca okrutna što dobacuju nahočetu, da je bez majke. A ipak, netko ga je rodio, žena jedna, što je negdje u blizini, među drugima.
Kapetanu je to teoriziranje o židovima bilo prilično daleko. Bio je previše obuzet predrasudama, proti kojima mu se nije dalo boriti. Zapravo, bilo mu je svejedno. I zanovijetalo ga prevrtanje tih pitanja u taj čas. Šta mu je do židova, neka ih i neka ih nije, kako god im drago. On ih ne podnosi, ali pošto ih nije moguće istrijebiti, mora da ih podnosi. Ima koješta i kojetko, što čovjeku smeta, ali tko bi, vraga, o tom vodio diskusije!
Njegov intelekt odbijao je sve, što mu je nametalo nešto intenzivnije funkcije i bunio se najviše iz lijenosti, koja je svojstvo svih malih intelekata. A i ta buna bila je mlohava i pospana, jer je i za nju bio lijen. U takvim slučajevima utjecao se ironiji ili dosjetki, samo da čim prije i čim lakše prijeđe na drugo.
Zato se nasmiješio i kimnuo glavom, kad je Giga zaključila svoje refleksije:
- Bit ću vrlo radosna, ako se potpuno privikne na nas.
- I rekao je šaljivo:
- Tko? Vaš židovski kaktus?
Giga se malko nakostruši, kao da je uvrijeđena.
- No, čujte!
Kapetanu posmjeh splasne u ličnim naborima. Uozbilji se i kao da joj predbacuje, reče:
- Čovjek ne smije ni da se šali, kad je mali po srijedi, kao da je princ kakav.
- Ne, ne. Ne radi se o tom, - reče Giga ležernije, - vi se meni rugate, a razlog je upravo smiješan. Vi ste mnogo smješniji od mene.
- Razlog? Kakav razlog? - ražesti se malo kapetan.
- Pst, budite dobri, - reče ona udarivši ga malo po koljenu, - ljubomorni ste na Šlojma. Veće ste dijete vi, nego on.
- Šta bi bio ljubomoran? - branio se on. - Uzmite ga i stavite, ako hoćete, pod stakleno zvono, kao - kao -
- Kaktus, - upadne mu ona veselo u riječ.
- Točno, kao kaktus! - prihvati on nekako namješteno ozbiljno. A onda nadoda ne baš bez prijekora:
- Za jednu uru smo u Budimpešti, gdje se rastajemo, možda zauvijek, a vi ne mislite ni na što, nego na Šlojma.
- Vi bi htjeli, da mislim malko i na vas? - upita ga ona s dobrom dozom ironične koketerije.
- Toliko nisam zaslužio, - odgovori on sa žalbom.
A ona kao da ga je htjela utješiti:
- Al ipak: poslije možda, kad se ne budemo više vidjeli.
I zašutješe, pošavši svatko za svojim mislima, što su se usprkos mozga teškog od dojmova, od naprezanja, od buke neumornog voza, od raskidanog spavanja, križale i naganjale, jedna drugu dostizavale, jedna među drugu iskakivale, obavijale se, plele i povezivale, poput klupka nemirnih reptila u zatvorenom, uskom prostoru.
U njemu: sve tražeći da se srede i da ne otkriju i da se prokažu, nestrpljive zbog ograničenog vremena, koje je još tu do rastanka s tom ženom, iz koje su proistekle, rad koje se muče, kojoj govore, koju traže, zovu, uvjeravaju, omotavaju dugim, tankim, svijetlim svojim nitima i kao pauk svojom svilom svoj plijen.
U njoj: sve prestrašene, osjećajući živo onaj vrtlog u njemu, pipajući prolaze, nagađajući izlaze, slažući izmotavanja, kombinirajući obrane i razloge, ističući uzaludnost i nemogućnosti, naglašujući apsurde situacija i fiksirajući stanovište udesa.
Znajući, da će posljednje ure njihova zajedničkog putovanja donijeti nekakvu vrstu obračunavanja među njima, da će sve, što se u njemu razvijalo od prvog susreta, pa sve do ovog odlučnog časa, napokon htjeti da se zaobli, konkretira, izrazi, kušala je da tome svakako izbjegne.
Odatle najprije ova njena bujna govorljivost, duga ona pričanja, nadovezivanja razgovora, razmotavanja dijaloga, dodirivanja nekih problema, a onda ono shvaćanje čitavog interesa za malog Šlojma, koji je sve to vrijeme vršio funkciju munjovoda, ili da se izrazimo nedužnije, strašila u žitu. Zato se kapetan i uzrujavao zbog dječaka. Bilo mu je u stvari svejedno, da li je on židov, ili da l' ima uši, ili da l' ga ona vodi sobom; malo ga se ticalo, da li se raduje kad sluša harmoniku, ili da l' zaboravlja na obješena oca, ili da l' će se aklimatizirati ili ne će ondje kamo ga ona vodi. Šlojme mu je smetao ispočetka: jer je želio da bude sam s tom mladom ženom, sada, pri kraju: jer se ona bavi više dječakom, nego s njim.
A možda je i osjećao, kako je on samo izlika.
Napokon je protivština izbila iz njega. Njegovi nervi, rascijepani i razdražljivi, nisu se dali ukrotiti. Ono Gigino umovanje o židovima, što mu se pričinilo samo finta jedna, digresija na nuzgredice, zavaravanje s bengalskim odbljescima neke suvišne učenosti, izbacilo ga iz ravnoteže. Opro se svemu i uspjelo mu je, da joj izbije iz ruke oružje, kojim ga je dosada obmamljivala i odalečivala.
Sad su tu sami u kupeju, oštre se jedno o drugo kao dva noža, što jedan drugom klizi preko oštrice. Ona njena posljednja replika: - ali ipak: poslije možda kad se ne budemo više vidjeli - bila je poput prečke, što zatvara prolaz preko željezničke pruge: dotle i ne dalje. Kapetan je razumio i zašutio. Ona pak nije dalje govorila, jer je bila uvjerena, da bi se on zahvatio za bilo kakvu njenu riječ i nadovezao koješta, što ona nije htjela čuti.
Ono nešto iluzionističke sadržine, što je bilo u njenoj replici, nešto varljive nade, bilo je upravo toliko, koliko je dosta, da ga ustavi, bar na trenutak, od svakog pokušaja. Poslije možda - sada, molim, ne.
I ostali su tako dugo, ne govoreći, s ritmom srca u sebi i ritmom kotača pod sobom. Ona je držala zatvorene oči, a on je gledao u svoju kapu, gdje se ljulja na stijeni pred njim. Ali to je bila samo zabava za oko, koja se nije ni malo odražavala u njegovoj svijesti. U svijesti je bilo nešto drugo.
Napokon se on makne prvi skrenuvši malko glavu prema njoj, ispitivajući detalje lica, osutog slabim svijetlom vagonske lampe sa stropa.
Sklopljene su joj vjeđe igrale i nabubrile pod očnim kuglicama, kao izrovan kup zemlje, pod kojom se provlači nemirna krtica. Vidi se, da ne spava i da se sili, kako bi zadržala oči zatvorene. Inače je sve mirno na njoj. I usta, koja je tek sada mogao promatrati, kako izgledaju, kad ne govore. Govorila su čitav dan već, od zore, i micala se neprestano poput čudnog stroja. Sad miruju s priljubljenim usnama. Složena, umorna, pokrita blijedim rumenilom.
Kapetan je bio daleko od svakoga fizičkog interesa na njoj u taj mah, iako je ona bila tako blizu njega. Nikakva se konstatacija nije rađala u njemu, koja bi se odnosila na njene čari. On je, doduše, vidio ovaj i onaj detalj, ali njena slika u njemu bila je potpuno netjelesna. I kad je, gledajući je, u sebi banalnom frazom pomislio: - Divna žena! - onda se to odnosilo na njen moralni lik, koji se u njemu izgradio i fiksirao, prema svemu onome, šta o njoj zna iz njenih pričanja i prema njezinu držanju, otkad su zajedno.
S nekom je pobožnošću prilazio k tome liku, nekim obzirnim i poniznim udivljenjem, i, u momentima, s iskrenim oduševljenjem, što mu je nadimalo prsi, tražeći da se iskali u usklicima, koje je jedva suzdržavao. Kad bi samo mogao naći riječ, nepoznatu, veliku riječ, a ne one, što mu dolaze na usta, koje i njemu samom, a nekmo li njoj, izgledaju tako smiješne i prazne, i toj čitavoj situaciji nedolične. Kad bi dakle imao tu jednu jedinu riječ na raspoloženju, zadovoljio bi se možda tim, da ona shvati, što je u njemu. Ništa drugo, nego to. Kad se domalo rastanu, da je sve uređeno među njima: da svako od njih odnese sa sobom onoliko drugoga, koliko je tko dao i osjetio.
Ona otvori iznenada oči. Osjetila je, možda, da je gleda. Ili ih nije mogla dulje držati zatvorene.
- Što radite? - reče ona, ne maknuvši glave s naslona.
- Gledam vas, - odgovori on. - Gledam vas i žao mi vas je...
Giga je htjela, da ga upita, zašto je žali, ali se u isti čas dosjeti, da bi u njegovu odgovoru moglo biti nešto, što ona ne bi htjela da je pita, čega se ona boji, i prihvati mirno, skoro indiferentno:
- Nek vam ne bude žao. Sve će biti dobro sa mnom.
- To vam i želim, od svega srca! - reče on neobično toplo. I glas mu je pritom zadrhtao.
Njoj je bilo jasno, da ne će moći izbjeći onome, čega se bojala. I sad je gotovo počela želiti taj razgovor, i da on bude što otvoreniji, odlučniji, bezobzirniji. Tim će joj olakšati stajalište, koje je namjeravala uzeti prama njemu, dođe li do toga, da se počne izjavljivati. Samo da ne upotrebi taktiku zaobilaženja, s aluzijama, sentimentalitetima, apstraktnim nekim pojmovima i riječima, što zapliću stvari sve više i nikako ih ne rješavaju. Najgori su ti nekakvi nerealni, romantični odnosi, u kojima netko uzurpira kojekakva prava, kojih nema, a izbjegava da mu se poreknu.
S druge joj ga je strane bilo žao, da ode s nečim na duši, što je htio da joj saopći, a nije mogao. Odnijet će sobom i žalbu na nju, a valjda i pomisao kako je kruta, nezahvalna i egoistična, ne hoteći čuti ono, što njega mori, jer je preveć zauzeta svojim nedaćama, a on je slušao i sudjelovao u svemu, što je u njoj sada i što je doživjela prije, a ima i obzira prama onome, što će da bude s njenim udesom. Možda mu je baš potrebno u taj čas, da ima nekoga, kod koga će uložiti svoje osjećaje na čuvanje, samo ne na iskorištavanje, kao što se u kritičnim prilikama polaže zlato u bankovni safe: za bolja vremena. Sam je spomenuo neko svoje razočaranje, jedno samo, možda još uvijek neizliječeno, nezaboravljeno, nelikvidirano. Pa tko zna, ne bi li možda ono, što se, otkad se njih dvoje poznaju, u njemu začelo, sabralo i razgranalo, moglo ipak da utrne stare boli nepreboljene, što se liječe samo nekim novim nadama, pa makar one bile daleke i varljive, nekim fantazijama, pa bile one neobuhvatljive kao fata morgana. Jer nije glavno, da čovjek dodirne svoju želju realnom rukom, koliko osjećaj da može pružiti k njoj ruke u uvjerenju da ona u neizvjesnoj budućnosti može doći do ispunjenja.
Stremljenje k nečemu što nas ispunjava, da je možda glavni smisao životu. Dosizanje do toga znači uvijek likvidaciju ideala. Osjećaj pak, da se stremi uzalud k novom, velikom i radosnom, ogorčava uspomenu i na ono što bi se tako rado zaboravilo i zakopalo.
Zato je Giga, odgovarajući na njegovu želju, rekla hvatajući njegov ton:
- Hvala vam. Uvjerena sam, da je vaša želja iskrena.
I podiže na nj tugaljiv pogled, kao da mu hoće saopćiti, da će ona još štošta pretrpjeti, dok se ispuni ono što očekuje.
To mu je dalo malo hrabrosti i on pokuša, da poveže svoj interes za njen udes:
- Tako bih rado znao, što se zbiva s vama, - reče. - Upravo mi je teško kad pomislim, da ćemo se domalo rastati i sutra u jutro kad se probudim, ne ću znati ni šta radite ni šta proživljavate.
Ona se prestraši, povuče svoje misli u se, kao puž svoja ticala, i odgovori sasvim nešto drugo, nego što je htjela, a i drugim tonom:
- Pa ne ću ni ja znati za vas!
S prijekorom u glasu odvrati on:
- I malo vam je stalo za to?
Bilo joj je žao, što je tako sitničava i frivolna, pa pokuša popraviti dojam, što ga je izazvala:
- To baš ne, - reče.
- Ali, - prihvati on skoro uvrijeđeno, - tako, nešto slično.
- Sve to nema smisla, kapetane, - reče ona s mirnom rezigniranošću, - nema smisla o tome govoriti, ni na to misliti.
Onda iza male pauze nešto odlučnije:
- Stavimo, za primjer, i da vas uputim na bilo kakav način, šta se sa mnom događa, kako živim, što radim, što osjećam, recite mi, molim vas, koliko bi vas vremena to zanimalo? A onda, što bi imali od svih tih podataka o jednoj ženi, koja sve što proživljuje bez vas, bez vašega sudioništva, bez ikakva obzira na vas, bez računa o vama? Dosadilo bi vam napokon, a možda bi vas i srdilo, onako kako nas srdi, kad idemo uz nekoga što koraca uz vas krivim korakom.
On reče:
- Mrzim tu vašu jednostranu logiku, gospođo Margit, koja ne će da zna, kako ima koješta što se ne veže uz njena pravila. Ona je slijepa kao željeznički vlak: juri samo svojim tračnicama i u jednom smjeru, a ne vidi da putevi života idu u svim smjerovima, da se križaju vrlo često, sastaju i rastaju, kruže i obilaze, bez reda vožnje i bez opreznih semafora.
- Možda sam se i ja nekad malo obazirala na te redove vožnje i semafore, - reče Giga, kao da se brani.
- Ali sad ih se držite kao najsavjesniji vlakovođa, - odgovori on.
Ona se nasmiješi:
- Igramo se riječima kao dvoje djece! - reče. - Ali kad smo u metafori, ostanimo u njoj: moj je vlak izabrao svoj cilj i ima razloga, da se drži reda vožnje i da pazi na semafore. Zasad nema volje, da iskače sa tračnica.
- Tačno! - zaključi nekako ironično kapetan i zašuti.
Gigi je bilo neugodno to novo nagađanje indirektnih namjera i opreznih pobijanja. Nije ga htjela vrijeđati ni ponižavati, jer je uvijek mislila na ono što je u njemu bolesno i raskrvavljeno. Opet je počela suosjećati s njim i poželjela da sazna, na što se on žali i kako je to stradao. To, a možda donekle i da svrati razgovor na drugu temu, sugerira joj, poslije kratkog razmišljanja pitanje:
- Prije ste spomenuli i vi jedno razočaranje, koje ste doživjeli. Žena?
Kapetan protisne kroz nos dah i gorko se osmjehne. A ona nastavi:
- Ne srdite se valjda, što vas tako pitam?
- Zašto da ne pitate! - reče on. - Čudi me samo, da vas to zanima. Šta vam je stalo, šta nosi u sebi ovaj ili onaj prolaznik, koga slučajno sretnete na prvom trotoaru? Ja sam za vas također jedan takav prolaznik. Ne doduše na uskom trotoaru, nego na dugoj jednoj neutješivoj cesti. Vidjeli smo se malko dulje, no inače, ali to ne mijenja na stvari.
- Nezahvalni ste, kapetane, - reče ona s prijekorom u glasu i očima, - ne ispovijeda se nitko onoliko ni onako kakvu god prolazniku, kao ja vama.
On odgovori nešto jačim tonom:
- Baš onako i onoliko: ili jednom kakvom god prolazniku ili nekome tko vam je vrlo blizak.
- Šta dakle? - upita ona.
- U Budimpešti ćemo konačno proći jedno mimo drugo. Ja ću zaboraviti, što znam o vama, a vi ne trebate da se mučite ni toliko.
Sad se Giga nešto razmekšala. Pitala se, zar je bila zbilja tako kruta s njim. I reče s mnogo topline:
- Ja znam vrlo malo o vama, ali vas ne ću nikada zaboraviti.
- Na taj se način ne zaboravljaju samo stvari. Slika koja u muzeju, ili crkva u kakvu gradu, ili jedan lijepi vidik, vodopad, egzotična kakva zvijer ili cirkuska predstava. Ljude se ne zaboravlja tek onda, kad se zna za njih, kad se prati njihov život i suosjeća s njima, pa makar i ne bili više kod nas i uz nas.
Giga je razumjela, na što on cilja.
Bilo je jasno, da on u taj čas ima samo jednu želju: da se njihovo poznanstvo, i poslije skorog rastanka, produži i da ostane među njima kakav takav kontakt, pa i najnedužniji. Sad je i njoj izgledalo, da će je ipak kasnije zanimati šta se događa s tim čovjekom, koji je sve više dobivao u njezinim očima i koga je malo pomalo počela cijeniti i uvažavati. Nije to samo površni i glupi austrijski oficir, kako je ona ispočetka za nj mislila i kakvih ih je toliko već vidjela i upoznala. Ima nešto u njemu, što odaje čovjeka, koji nije običan ni po intelektu ni po srcu, koji je kadar mnogo vidjeti i osjetiti. Možda bi bila grjehota izbrisati ga iz svoga življenja, samo zato, jer ga je slučajno upoznala u času svoje velike nepogode. Da ga je na primjer upoznala prije mjesec dana, ili da se srela s njim nekoliko vremena poslije, zacijelo bi bili postali dobri prijatelji.
Koliko ljudi ona pozna u Zagrebu, daleko bezvrednijih od njega i potpuno indiferentnih, pa se kad ih sretne na ulici, porazgovori s njima, ili sluša njihova brbljanja na telefonu, ili bi se, kako se to događalo na njihovim žurovima i večerama, dok je majka bila živa, dala maltretirati, sjedeći uz ovog i onog i slušajući kojekakve banalitete u uvijek istoj frazeologiji i intonaciji. Što joj je na primjer više onaj glumac, koji joj je počeo udvarati još kao maloj djevojčici i kroz nekoliko godina nije uspio da svoj rječnik poveća ni za desetak novih izraza? A šta je značio za nju onaj umišljeni student, nećak one udovice, što je otišla u Švicarsku, na koga se tako srdi, jer izbjegava da je pozdravi na ulici? A onda onaj jedan ili onaj drugi mladi činovnik kod vlade, koje je njen otac dovodio u kuću s očitom namjerom, ne bi li ona koga zavoljela i odrekla se Marka.
Zašto ne bi dakle i ovaj časnik, koji ju je na koncu konca izvukao iz velike neprilike, a možda joj spasio i život, zašto ne bi i on imao pravo, da s njom razgovara, kad mu se prohtije? Zašto da se to tako prekine, kao da je jedno drugom učinilo nešto nažao? Bogzna šta vrijedi jedan čovjek, i kad može netko od nekoga imati potrebe. Doduše, oni će živjeti u različitim gradovima, svako za se, ali baš ta daljina dat će njihovu odnosu onaj pravi prijateljski značaj, koji ona želi da ima. Nek joj piše katkad - pomisli - po jednu kartu, da zna, što je s njim. Može pače, ako mu se prohtije, i malo više nego jednu kartu. Ako mu se slučajno hoće razgovora. Pa to će mu i reći. On to zacijelo i očekuje. To će ga potpuno umiriti i ne će joj više predbacivati, a svakako će se odreći svih namjera da joj sada išta reče, što bi joj bilo vrlo neugodno i na što bi ona morala reagirati načinom, kojim ne bi htjela.
I s nedužnim izrazom, kao da joj dolaze riječi sasvim spontano na usta, reče:
- Ako vam se baš hoće, možete mi i pisati katkad.
Kapetan je naoko ostao miran, kao da je rekla nešto, što mu je vrlo indiferentno. Ali u njegovoj nutrinji oživjelo je sve od čudnovatih nemira. Nekakve mutne perspektive dizale se u njegovoj fantaziji, mogućnosti radosne, neke daleke, ali dohvatljive.
Vidio je neka pisma, što ih izvlači iz velikih kuverata, ispisana krupnim, okomitim slovima, i čuo kako ta slova govore, šapću, dršću, obećavaju. I htio je da nešto kaže, ali Gigi se činilo predugo, što ne odgovara, pogotovo na ovakvo nešto, što mu je moralo biti vrlo drago i neočekivano u isti mah, pa ga začuđena preteče:
- Zar mi se ne ćete javiti ni jednom kartom?
On je iz tog pitanja osjetio kao neko njeno izmicanje. Prije je govorila o pisanju i mislila zacijelo na listove, a sada spominje karte. I uznemiri se radi toga. Kao da ga je uvrijedila.
Pa reče ujedljivim tonom:
- Ne znam, kakve karte volite? Pejsaže ili umjetničke reprodukcije?
Ona se nasmije:
- Vi ste veliko dijete, kapetane. Dificilni ste kao kakva usidjelica.
- Samo kad čujem riječ karta ili razglednica, spopane me bijes. Ima li što besmislenije od onog komadića papira s kakvom god slikom straga, koja nema ništa zajedničko ni s onim, koji piše, ni s onim, komu se piše? A onda onaj uski prostor za dvije fraze, koje su ne da što kažu, nego da ga ispune! Već sama pomisao, da to može čitati i poštanski činovnik i listonoša i sluškinja, i tko mu drago, sili onoga koji piše, da je obazriv, suzdržljiv i neiskren. Promislite, kako je oprezan jedan jezik i koliko je tu riječi, izraza, sinonima, oblika, izreka, i sve je to čovjek izgradio i stvorio, da se može što jasnije, što ljepše, što iskrenije, suptilnije, ličnije sporazumijevati, a jedna ga takva vaša karta reducira na prazne glasove, usklike, gotovo bih rekao dječinska tepanja, što ništa ne znače, mucanja neka gluhonijema, koja treba odgonetati, šaputanja kod kojih se čuje samo šuškanje slova. Ne, ja vam ne ću ni katkad ni nikad poslati i jedne karte. A već unaprijed lišavam i vas te inače vrlo komotne dužnosti, ako mislite, da ste mi to dužni.
Sad se Giga opravdavala. Ona je samo tako spomenula kartu, jer nije mogla zahtijevati od njega, da joj piše mnogo i često. Najprije mu je rekla: da joj može pisati, ako hoće. On je to prečuo, a ako nije, mogao je odmah razumjeti, kako bi njoj bilo žao, da ga potpuno izgubi s vida, da ne zna, što se s njim dešava.
Kapetana je to primirilo.
- Pa dobro, - reče udobrovoljen, - pisat ću vam.
Izgledalo je sada, kao da je baš Giga ona, koja želi to produženje njihova poznanstva. Bar je njegovo držanje imalo takav smisao. Htjela je u prvom trenu, da korigira situaciju i da se nekako ogradi proti tome, ali onda se prestraši, da bi ponovno mogla raniti njegovu osjetljivost, što je apsolutno htjela izbjeći, pa reče samo s nešto lake ironije:
- A ja ću vam odgovarati, al ne kartama!
- Molim vas za to, - prihvati on i pogleda je molećim očima.
- Pišite mi sve o vama, - nastavi ona, - nek i ja znam o vama bar onoliko, koliko vi o meni.
Kapetan mahne rukom:
- Rekao sam vam malo prije. Nema tu ništa, što bi vrijedilo, da se pripovijeda.
- A ono razočaranje?
- Vidim, to vas zanima, - reče on, - pitate me već drugi put za to. I pitali ste me, da li je bila žena, koja mi ga je pribavila. Ne, nije.
- Nije žena? - začudi se Giga.
- Ne, - odgovori on odlučno.
- Žena to ne bi ni mogla. Bar ne, kad sam ja po srijedi. Žena može samo onoga razočarati, tko nije svijestan, kako je sve ono krhko i promjenljivo, što nam ona pruža. Sve što ona čini, nije vezano ni uz kakva pravila, odredbe ili zakone, uvijek tu odlučuje slučaj, prilike, situacija. Vrlo je malo žena, a možda ih uopće i nema takvih, koje sebi kažu: bit ću vjerna čovjeku, čija sam i koga volim, i koji se pouzdaje u me, kao što ih nema, koje već unaprijed odluče: prevarit ću svoga čovjeka. Tako daleko ne radi ni njihov intelekt ni njihova volja. Kažu li ono prvo, znači, da već vide mogućnosti, koje će nastupiti, kad se one ne će toga više držati. Kažu li ovo drugo, znači, da je već netko tu, s kojim su spremne da to učine.
Ja uopće držim, da svatko, tko uzima sebi ženu, mora uvijek računati s tim, da je svaki čas može izgubiti. Jednako ne smije misliti, da je ona iznimka kreposti i vjernosti, ako je takva bila i ostala, dok je s njim živjela. Njezine vrline, kao i njezine opačine, posljedice su glupog slučaja, na koji nabasa, kao kad se nasrne na jedan kamen: netko ga zaobiđe, a drugi posrne i prebije nogu. Moja je filozofija možda plitka, priznajem, ali ona mi je često puta pomogla; držeći se nje, nisam doživio tragedija u samom sebi, ni očajavanja, ni razočaranja. Novac i žena, draga gospođo, nisu nikad sigurno naši: iskliznu iz naših ruku, kad se tome najmanje nadamo.
Giga kimne malko glavom, desno i lijevo, kao da sumnja u to kapetanovo rezoniranje.
- Vaše su teorije, - reče, - plod najobičnijeg kukavičluka. Nešto onako: za svaki slučaj. Naivni preventiv, da se naoružate proti eventualnostima, da sačuvate neranjivu vašu taštinu, ako se desi, da vam je tko povrijedi. Samo da u konkretnom momentu možete kazati: ja sam, molim, to znao i predosjećao, i računao s time! Mislite li, da ste baš vi jedini čovjek, koji je upotrebio takovu profilaksu protiv ženske nevjere? Nažalost, profilaksa je samo prazno predpostavljanje; bolest koja dolazi, ima svoje učinke usprkos svega: bolovi, vrućica, operacija, konačno ozdravljenje ili smrt, kako joj se već prohtije.
- Šta mislite, da bi vaša taština ostala nepovrijeđena u slučaju, da vam se iznevjeri ona koju volite, koja nosi vaše ime, i majka je vaše djece? Ne, ne, isto kao kod bolesti: grčevi, afekt, bijes, konačno rezignacija ili samoubojstvo, već prema tome, kakvi su vam nervi. Možda će gdjekoji u prvi čas naći snage da se podupre filozofiranjem, kao što je vaše, katkada i humorom, ali u njemu će ipak sve drugačije izgledati. Vidite, ja sam mlada, neiskusna žena, pa ipak znam kako je to s vama. Zapravo ne znam, samo osjećam, jer moj instinkt mi veli, da baš u tim mogućnostima leži naš čar i naša primamljivost. I naša snaga - ako hoćete. Jer vi nas baš zato i volite: što vrijedimo i za druge, i što nas možete lako izgubiti. Rekli ste vrlo dobro: kao i novac.
Sad malo zastade i nadoda nešto tišim glasom:
- Stoga ne vjerujem, da i vama ne bi mogla žena pribaviti razočaranja. Ja naprotiv mislim, da su to i ona prava i jedina. Sva druga mogu vam uliti nepovjerenje u ljude, ali ona sa ženom diraju u povjerenje prema vama samima. Degradacija vaše ličnosti pred tuđim i vašim očima.
- Sve je to nonsens, što vi govorite, - uzbudi se kapetan. - Šta bi se čija ličnost degradirala, ako jedna žena promijeni portfelju!
- A ipak je tako, - odgovori Giga.
On se još jače uzbudi, kao da se sve to njega tiče:
- Je li Napoleon i za liniju manje velik, jer je njegova Josefina doživljavala galantne pustolovine, dok je on junački vojevao u Italiji? Je li i jedna strana njegove historije potamnila od toga, što je grof Neipperg živio s Marijom-Luizom?
- Historija! Historija! - zamahne ona glavom, kao da omalovažuje njegov primjer.
- Ona dolazi prekasno i ne može da bude utjeha ni naknada za to. Čovjek trpi i osjeća u svome vremenu, u okolini koja ga okružuje, i ma kako bio velik i slavan, sitan je i jadan u razočaranjima i poniženjima. Uostalom, što mislite, kad bi taj vaš Napoleon mogao danas čitati tu svoju historiju, što mislite, bi li ga više boljelo, kad bi čitao Waterloo ili kad bi uz sliku Marije-Luize našao portret onoga austrijskog grofa? Projicirajte taj slučaj sami na se. Recimo, pruža vam se mogućnost, da se tako proslavite, da bi vaše ime ostalo neumrlo, ali to morate otkupiti nevjerom žene, koju volite, ili ne volite, svejedno, pa da je i glupa, neznatna i isprazna jedna lutka, - bi li ikada na to pristali?
- Ja nisam po naravi slavičan, - zaobiđe kapetan direktan odgovor.
- Sad se izvlačite! - reče ona. - Jest, slavični niste, ali ne može se reći, da niste tašti. Ni za što tako osjetljivi, ni u čemu tako sitničavi, nigdje tako nepopustljivi i nekompromisni kao u tome. Vi kao Napoleon, kao onaj moj Florijan tamo, a Florijan kao i svi ostali, koliko vas god ima, što na krštenju dobivate muško ime.
I Giga se sve to više zagrijavala, tako da je kapetan jedva dolazio do riječi. Izgledalo je, da ona uživa u toj debati. Ali to nije bilo radi same stvari, o kojoj je bio govor, sve je bila samo izlika, da se nečim ispuni još ono malo vremena, što su zajedno. Kad je već mislila, da se više ne da mimoići bilo kakva kapetanova izjava, eto, nametnuo se predmet za razgovor sam od sebe. I ona ga je iskorištavala. Čak se i njena radoznalost u taj mah sustegla. Nije marila da pita za ono kapetanovo razočaranje, na koje je bila toliko radoznala.
Njega je taj razgovor ispočetka izazivao, napokon ga umorio. Po naravi nije volio takvih teoriziranja, a onda u taj čas zanimalo ga nešto drugo. Pri koncu ga je sve već nervoziralo. I tim više, što je i ona počela da se ponavlja, kao što je uvijek u drugim debatama običavala. U prvih nekoliko replika iscrpila bi svoje argumente, a kasnije bi se, nešto tipično žensko, neprestano na njih vraćala. Pritom je i retardirala tempom, pravila velike pauze, oblizavala usta i podeseterostručila svoju uzrečicu "znate".
Kapetan je bio već razdražen. Nije replicirao, nego sa svojim običnim: Unsinn, ili: Molim vas, što govorite! ili: šutio i klimao glavom.
I dok je tako njihova debata izdisala u nekakvoj umornoj disharmoniji, čuli su najprije neko kričanje, koje se približavalo i napokon izgledalo kao da je u vagonskom koridoru, i nekakvu svađu i buku muških glasova.
- Šlojme! - skoči Giga i izleti u koridor.
Kapetan poleti za njom.
Čim je Giga izašla, poleti joj u susret rasplakan, zacenut, sav izobličen od užasa Šlojme i obujmi je grčevitim rukama, kao da traži zaštite.
Na kraju koridora čupala su se dva vojnika kao dva kokota: Florijan i još jedan drugi, koga oni nisu poznavali, natezali se, psovali. Vojnik je htio naprijed i vikao bjesomučno: Verräter! Verräter!, a Florijan ga je gurao natrag i odgovarao: Zurück, oder ich schlag dir die Nase kaputt!
Kapetan stupi među njih i rastavi ih.
Florijan pokaže na onog vojnika i reče, kako je najedamput, dok je onaj drugi tamo svirao u harmoniku i pjevao, opazio Šlojma, proverao se kroz gomilu onih, što su slušali, uhvatio ga čvrsto za rame, da je djetetu skoro leđa prelomio, i izdrečio se surovo na nj:
- Što radiš ti ovdje, bagažo jedna!
Mali je očajno kriknuo, kad ga je vidio pred sobom. Kao da ga je odnekuda poznavao. Zaklonio se, sav prestravljen, u njegov, Florijanov, naručaj i povlačeći ga kričao nešto, kao veli: Idimo, bježimo!
Onaj se međutim derao kao mahnitac:
- Napolje! Napolje! Kroz prozor s njim! Bacite ga na tračnice! Bagaža jedna špijunska!
I poletio je za dječakom i za njim. On nema pojma, što je Šlojme skrivio tome vojniku ili odakle ga poznaje.
Kapetan je iz prvih riječi razbješnjelog vojnika razumio, da je on jedan od onih, koji su tamo na onom platou pred Stanislavovom ispod vješala stajali uz onog feldvebla, što je Šlojma kajišem učio patriotizmu.
On ga izgrdi žestoko. Ako se samo usudi nešto reći ili prekoračiti ulaz u njihov vagon, dat će ga aretirati. Bezobrazna marva jedna, marš u svoj kupej i da se nije makao odanle.
Sletili se tu i drugi časnici iz ostalih dijelova vagona i pitali, što se desilo. Kapetan im nije mnogo razjašnjavao stvar. Njegov se burš zakačio s nekim vojnikom. I vratio se Gigi.
Tamo je mali sjedio na njenim koljenima, sav zaplakan i još zadihan, a Florijan je pričao avanturu u detaljima:
- Da mene nije tamo bilo, zacijelo bi ga izbacio van.
Kapetan pomiluje Šlojma po glavi, prigne svoje lice do njegova i reče:
- Nemoj se bojati nikoga. Hvala Bogu, i mi smo tu.
Dječak nije možda sve točno razumio, ali se lako nasmiješi. Po svoj mu je prilici bilo drago, što ga je oficir pomilovao. Uopće prviput, otkad su zajedno.
I u tom razgovoru o sukobu s vojnicima i u umirivanju Šlojma prošlo je ono posljednje vrijeme njihove zajedničke vožnje. Najednom je ušao kondukter i najavio, da je Budimpešta blizu, i oni, koji putuju za Beč i uopće za zapad, treba da izađu na Istočnom kolodvoru, a tko na jug, taj prelazi u Kelenfeldu na drugi vlak.
Domalo se pojaviše prve kuće gradske periferije. Kuće, magazini i tvornice. Puste ulice sa škrtim ratnim osvjetljenjem, koje se odražavalo o vlažne trotoare u ranoj večeri.
- Ovdje se rastajemo, - reče kapetan Gigi. - Žao mi je, što ne idem s vama do kraja puta.
- I meni, - reče ona toplo, - vjerujte, i meni.
- No sada ste brzo kod kuće. Doći ćete, nadam se, sretno i bez mene.
- Hvala vam za sve, - reče ona držeći već od prije njegovu ruku.
- I nikad vas ne ću zaboraviti.
Oči joj se zacakliše od ganuća.
Šlojme je gledao u njih čudnim, pitajućim pogledom i osjetio odmah, da se ono dvoje rastaje. Osjetio je također, da im je žao, što se moraju rastajati. Pa uhvati najednom Gigu ispod ruke i pritisnuvši se čvrsto uza nju zaplače.
Giga primi Šlojmovu glavu, i da ju ganuće ne bi zanijelo, reče kušajući naći što ležerniji akcent:
- Familija se rastaje.
Ali i njoj kao da je grcaj prekinuo riječ.
Vlak je ulazio u kolodvor, na kome u taj čas planuše svijetla.
- Tu smo, - reče kapetan, - ostajte zdravo!
Primi njezinu ruku i pritisne na nju svoja usta. Onda pomiluje raširenim dlanom maloga preko glave i pođe k izlazu.
Giga vikne za njim:
- Pišite skoro.
On se ustavi i odgovori:
- I vi meni.
Sad se ona nečemu dosjeti, nasmiješi se i reče:
- Bože moj, toliko smo skupa pretrpjeli i tako smo dobri prijatelji, a ja ne znam ni kako se zovete.
- Da, uistinu, to je vrlo smiješno, - reče on i izvadi iz svoje lisnice posjetnicu.
- Tu je moje ime i stan. Stanujem kod svoje majke.
Izađe i izgubi se u metežu svjetine, u žamoru povika i zaglušnom žvižduku mašina. Giga je držeći neprestano njegovu kartu u ruci gledala za njim s vagonskog prozora, ali se njegova uniforma, koju je uzalud tražila, pomiješala s drugima, a i lica mu nije vidjela, jer se izgleda nije ni okrenuo.

II.
U IŠČEKIVANJU

Odmah nakon krize morali su Gigi odrezati kose. Nije bilo moguće da dulje izdrži. Kroz onih nekoliko dana njezine bolesti nakotile su joj se uši u kosi, da su je mučile više od vrućice, koja nije popuštala ni trenutka. One iste večeri, kad se vratila sa svoga puta, klonula je iznenada, baš u času, kad je udešavala malu sobicu u mansardi, gdje je imao stanovati Šlojme. Raspoređivala je ono nešto pokućtva, pregledavala je, ima li dostatno da se pokrije, da li funkcionira svijetlo i električno zvono, kojim će zazvoniti djevojci, ako se slučajno u noći probudi i prestraši.
Upravo mu je mjerila prema stasu neku svoju noćnu košuljicu, koja je bila još iz vremena, kad je ona polazila prve razrede liceja, da ima bar nešto, u čemu će prespavati tu prvu noć, dok mu kupi drugo, kad osjeti, da je noge više ne drže, da joj se ljulja u glavi, i morade, da se ne bi srušila, sjesti na postelju. Al i sjedeći se nije mogla držati uspravno. Sluškinja priskoči i dočeka je na ruke. Mali Šlojme, prestrašen, hitro je sašao dolje i gluhonijemim znakovima doveo Gigina oca na mansardu.
Giga je, prenijeta kasnije u prvi kat, u salon, na veliki divan, jer se nije dala nikako u bračnu sobu, koju je i ne zavirivši u nju zaključala, čim je došla, čitavu noć provela u jakoj groznici. Slijedeće je dane liječnik konstatirao abdominalni tifus.
Čitav prvi kat bio je odmah izoliran, i bolesnicu je dvorila bolničarka. K njoj je osim liječnika zalazio jedino stari banski savjetnik, a i to samo zavirivao na trenutke, ne toliko zbog straha, koliko zbog opreza, da ne bi raznio bolest.
Šlojme je kutrio u svojoj mansardi, poražen, ćutljiv, zaokupljen svojim dječjim problemima, očekujući nestrpljivo djevojku, kad god je silazila, da se vrati, da je upita svojim pokretnim rukama, kad nije mogao govorom, kako je bolesnoj gospođi. Djevojka je samo čudno i zabrinuto klimala glavom, pogotovo je bila bezutješna, često i rasplakana, poslije pohoda i konzulta liječnika, koji su je zabrinjavali pesimističnim svojim držanjem i neodređenim mišljenjima.
Šlojme bi svaki put zaplakao, kad bi vidio suze na djevojci, koja je bila sada jedini njegov skrbnik i prijatelj. Florijan je, još onaj isti dan kad su došli, otišao svojoj kući u Zagorje.
Gigina je bolest nastupila žestoko i nasrtljivo. S visokim temperaturama, glavoboljama, besanicom. Ni za što nije znala i ni za koga nije pitala ležeći većinom u potpunoj letargiji, sklopljenih očiju, suhih, otvorenih usta, iz kojih su disaji ispadali naglo na mahove.
- "Vode!" - šapnula bi svako malo vremena, i dok bi joj sestra prinijela čašu sa pićem, već je nesvjestica ohromila slabe energije njezinih mišića i želja. Katkad bi otvorila oči, staklene, bez pogleda, bez misli u njima, i samo dahnula: - "Umirem", pa ih tromo zatvarala, kao da su joj vjeđe od rastezljive gutaperke i hoće da se zalijepe i više ne otvore.
Onda su počele noći s beskonačnim delirijima.
Kroz onu malu starinsku kućicu, od mansarde do podruma, u svim boltama, koridorima, ćoškovima, prosipali se fantastični njeni krikovi, besmislene istrgane riječi, dugi drhtavi spiralni jauci kao oni od onih metalnih instrumenata u modernim jazz-bandima, stenjanje, štektanje, grcanje, mucanje, zavijanje i Bog bi ga znao što još, kao od kakve pomahnitale zatvorene zvijeri, koja se lomi, raskida, grize, prevrće i grebe, jer hoće da izađe iz tog zatvora i iz sebe same.
Čuje to Šlojme i pokriva glavu pokrivačem, gnjuri njome u mekana uzglavlja i tiska prstiće u uši. Pa cvili u sebi, kao uhvaćen šišmiš, i uzdiše, kao da njega negdje boli, i dršće poput mokrog pileta. Ne smije poći k djevojci, što je spavala u sobi do njega, jer kad je tako jedamput došao k njoj, izgrdila ga i poslala natrag u postelju. A ne smije ni da se oglasi, jer će doći ona k njemu i opaliti mu šamar, a možda i dva. Istina, dobra je ona, Kata, Katica, po čitav dan je dobra, od rana jutra, pa sve do večera, jer se ona brine za nj, hrani ga i pere, lijega ga i budi, ona ga je potpuno očistila od gamadi, povela ga sobom na ulicu, učila ga hrvatski, da se već počeo s njom i sporazumijevati, al samo kad je digneš iz sna, kao da nije ona ista. Reži i pokazuje zube poput srdite kuje.
Premda ni ona ne spava pravo u tim noćima, dok bolesnica u groznici dolje pod njom ječi kao ranjen glasovir, ili se njeni dugi uzdasi provlače kroz sve ključanice i pukotine u zidovima i kroz otvore ispod vrata. Sve to ona čuje u snu i u polusnu i napokon, budna, u strahu očekuje da čuje hropac, jer smrt je negdje u kući, na stubištu, u trijemu, na balkonu i samo čeka na određenu uru, da uđe u onu sobu dolje, priđe k bolesnici, uhvati je svojom koštunjavom rukom za slabe pulse, a drugom joj zakrene vratom.
Jednako kao ona u subotu naveče onoj piladi, što će je u nedjelju ispržiti za ručak. Pa se križa pod pokrivalom i cvokoćući zubima moli: Majko božja, pomozi joj! Pomozi joj, siroti! - A stari se savjetnik, kad ne može više da izdrži, diže iz postelje, ubaci dvije, tri klade u veliku porcelansku peć i šeta, umotan u svoju bundu s kariranim papučama na nogama, gore dolje po svojoj sobi stenjući dubokim uzdasima u točno odmjerenim intervalima. Čim gore nad njim popusti delirij, opet se uvlači u postelju, pali svoj trabuko i razmišlja, kombinira, diskutira sam u sebi. Samo da nije odlazila tamo u Galiciju, da uopće nije nikad upoznala onog svoga muža, da se bar desilo nekoliko dana prije ono s njime i da su ga Rusi odveli prije, nego što je ona tamo došla, i kako bi onda bilo ovako i kako onako. Sve je to slutila njegova pokojna žena, i samo da ju je kći poslušala. Šta bi ona rekla, da je živa, pa da vidi onog pijanca, koji svaki dan dolazi da pita, može li govoriti sa ženom svoga sina, i kako je pijan ne razumije, koliko je bolesna i hoće k njoj na silu, jer to je, veli, njegovo pravo, da čuje autentična usta, što kažu što se s Markom dogodilo. I njemu, savjetniku, jedva uspijeva da ga udalji dajući mu svaki put nešto novaca, ko što je to Giga činila.
Međutim bi gore opet započeli krikovi u spiralama, bulažnjenja i jecanja, a on bi se ponovo digao i popeo se stubama u prvi kat, prikučio malko vrata bolesničke sobe i uvukao se unutra, nečujno kao duh kakav. Sestra je sjedila uz krevet i držala Gigine ruke, da ih grčevi ne lome. Stari se samo priljubio uz peć i stajao tu, gledao i slušao.
- Trista, petsto kilometara, kilometara samo dva mjesta, tri mjesta, Florijan, Florijan, Florijan, to se ne da zamisliti, bježi Marko ovamo, gdje si gdje si gdje si, ne vidim te više, vrati se. Kud ideš, tamo je mračno nipošto gospodine gospođice von Freudenau nemam pojma apsolutno nemam kapetane Šlojme gdje je Šlojme mamice je li da je zgodan teško je to samo kad bi već čovjek bio kod kuće u postelji mama je li poštar dolazio koliko za koga sve to ne znači ništa Florijan gdje onaj vojnik kunem ti se nije išlo drukčije Nero nije išlo trista kilometara petsto neopisivo dugo Galicija Galicija jest Galicija tamo se umire i ovdje se umire i pije se kapetane kako vam je ime dajte mi malo tokajca vode vode špijunka, - jest to ste mi već rekli apsurd Unsinn veli kapetan znam točno Marko je poludio Marko gdje si piši svakako piši pustite nas proći ja se ne bojim, ne mari, ne bojim se imam svjedoke erchercog oberlajtnant kapetan Florijan Šlojme Pepita pustite me pustite me boli me jest glava samo glava zatvorite vrata otvorite prozore nek čujemo harmoniku slušaj Šlojme nemoj plakati Šlojme mama nemoj plakati, tu sam došla sam trista petsto kilometara prošli smo kraj Blatnog jezera: preko Karpata i Dunava naravno da ja imam pasiršajn i mali i kapetan sve je u redu sestro ostavite nešto konjaka kad dođe stari nek pije stavite mi ruku na čelo pustite me boli boli mama Marko koliko je bjegunaca koliko vojnika koliko uši milijoni samo ne u onu sobu Marko ima sve ključe može ući kad hoće nemojte nikad zakračunati vrata iznutra sestro jesu li kućna vrata zakračunana trista kilometara petsto kilometara, ide se dugo vrlo dugo al se dođe recite mu da se dođe i svako pismo dođe točno na adresu kao da ima svoje oči koliko je sati svejedno i dva i tri on može ući kad hoće ima ključe mama on ima ključe recite i starome Šlojme ne boj se umorna sam bolesna sam umrla sam sad mi više ništa ne treba ni termos ni deka ni deka kod kuće sam Marko ti si poludio ne volim te kad si takav skočit ću kroz prozor ravno dolje na ulicu pusti me pusti me...
I kušala bi se uspraviti, ali nije bilo snage u njoj kao ni u listu hartije. Delirij bi je iscrpio do najzadnjeg i najsitnijeg otpora. Glava, jednu zeru dignuta, upadala bi ponovno u rupu u jastuku. Suženo uglasto fino lice u obilnoj kosi izgledalo je u slabom osvjetljenju jedne jedine, gustim zelenim platnom prekrivene svjetiljke poput maske od bjelokosti na baršunastoj podlozi. Čelo joj je moralo biti osuto krupnim znojem, jer ga je sestra oprezno rupcem obrisala.
I onda je nastao mir. Nije se više čulo ni kako diše. Stari se savjetnik odmaknuo od peći, prišao postelji, stavio ruku na kćerine vlasi i s nijemim znakovima dvojbe, zabrinutosti i pozdrava prema sestri sišao u prizemlje.
Tako je prošla jedna, pa druga nedjelja.
Čitava mala kuća, danju i noću, bila je jedno jedino srce u neprekidnoj stravi, uho jedno što broji teške uzdahe bolesnice u paničnom očekivanju posljednjega. Živjelo se u omaglici, i ništa nije bilo važno što je dnevni život sobom donosio i nametao, sve se mimoilazilo, odgađalo, neuvažavalo. Nikoga se nije primalo, ni s kim se nije razgovaralo, poštanske su pošiljke ležale u škrinjici na vratima, novine se nisu čitale, kućnom su zvoncu izvadili klepčić da ne galami, kao da se htjelo obustaviti kretanje svijeta. Samo ono, što je bilo za bolesnicu, to se nije odlagalo ni trenutka. Za jednu čašu vode, svježi rubac ili malo limuna užurbalo bi se sve, strujile papuče stubama, oprezno škripali pretinci i uznemirio se zrak po prostorijama. Savjetnik bi izletio iz svoje sobe:
- Šta je? Katica?
Kata bi odgovarala: - "Citronu za milostivu".
Šlojme se vrzao po kuhinji kao prestrašen žohar izbjegavajući da ga ne zgnječe, a sestra pružala ruku kroz prikučena vrata i čekala, da joj se da što je tražila. A kad je liječnik dolazio, skupili se svi na kraju stuba i čekali, da izađe. On je vidio pitanja u njihovim očima i slegnuo ramenima, uspravio dlanove, zakrenuo glavom, sav jedan nijemi upitnik. Katkad bi povukao savjetnika u njegovu sobu i ostao s njim i po čitav četvrt sata, a Kata i Šlojme sjedili bi na kamenoj stepenici, što dijeli trijem u dva dijela, dok on ne bi izašao.
Jednog dana nije bio više tako misteriozan, prišao je ravno k savjetniku, primio ga ispod ruke i ulazeći s njim opet u njegovu sobu, reče još prije nego su zatvorili vrata: - "Bit će dobro".
Katica je odmah zasjala i prebacivši ruku Šlojmu preko ramena reče mu: "Dobro, dobro". Mali je nagnuo lice do njezina dlana i u radosnom oduševljenju poljubio ga u njegove hrapave nabore.
Malo vremena iza toga sjedila je Giga jedno popodne podbočena jastucima i držala u slaboj ruci toaletno ogledalo, spušteno na jorgan. Dizala ga je već nekoliko puta, ogledala se i spuštala ga opet.
Kao da nije vjerovala, da je to ona. Uistinu potpuno se izmijenila, al nije ona promatrala ni umornih svojih očiju s plavim, teškim vjeđama, ni utanjena nosa, ni blijedih usana ni sivo-zelene kože na sljepočicama. Malo joj je bilo stalo, što je bolest učinila od nje. Sve će se to već osvijetliti, porumeniti i oživjeti. Ali sav njezin interes bio je vezan o nešto drugo.
Ono jutro su joj odsjekli kose.
Obje njene krupne pletenice, kao da su joj odsjekli obje ruke. Gledala se onako ostrižena i nije vjerovala, da je to njezina glava. Sve joj je dolazilo da zaplače. U mislima je vidjela Marka, koji bi se zaprepastio, da uđe sada na ona vrata i da je vidi tako iznakaženu kao kakvu robijašicu. Ili opaticu, kojoj se bilo odricati svijeta. Ili šugavu ovcu, kojoj se vuna izgrizla. Okrenuo bi se, zacijelo, otišao i ne bi se više vratio. I skoro se radovala što nije od njega stigao ni jedan glas, što izgleda da on ne će doći, i željela je da to ne bude sve dotle, dok kosa opet ne izraste.
- Sestro, pa to nisam više ja; - govorila je tužno, kao da vidi u ogledalu drugu neku nepoznatu sliku.
- Zar se nije moglo nikako drukčije to udesiti? - pitala je kao da vapi za nečim drugim, što se više ne vraća.
- Koliko treba vremena, dok to bude opet kao i prije! - uzdisala je poput razočarane ptice nad ruševinama svoga gnijezda.
Sestra je strpljivo odgovarala na svako pitanje s nekim sumorno-blagim smiješkom i utješnim riječima, naglašujući, kako sve to nije toliko važno, kao što je važno da je njena temperatura pala na normalu i da spava u noći nekoliko sati bez prekida.
I život je oko Gige počeo da se nameće, da ulazi u njenu sobu svojim glasovima. Kućno je zvono, oslobođeno, počelo opet najavljivati svakoga tko je po što dolazio. Ona je pitala: što je poštar donio, jesu li došle novine, tko je ono dvaput zvonio, a tko onako žestoko potegao. Čula bi oca, kad dolazi i odlazi, maloga Šlojma kako tapka nad njenom glavom ili leti niz stube i ide van, u dućan kakvi, kamo ga šalje Katica da nešto kupi: šibice možda, šmirgla ili pastu za cipele. Ali i druge sitnice su je zanimale, koje inače nije ni zapažala: smetlarovi znakovi na ulici, vika ugljenara ili dječaka, što prodaje pijesak. Ure koje odbijaju sa Sv. Marka, sirene kakva dalekog automobila i strka dječaka, koji su se rado igrali u njenoj maloj ulici, kojom skoro nikada ne prolaze kola. Tu i tamo najavljivali se znanci i prijatelji, da se priupitaju, kako joj je, po tkogod bi ostavio kitu cvijeća, a drugi opet dvije tri riječi sa željama za ozdravljenje. Sve mali, nevažni, nuzgredni događaji, koji je nisu nimalo iznenađivali, ali su joj potvrđivali, da je svijet još oko nje.
I život. Život. Život.
Došlo je i jedno iznenađenje. Pismo iz Beča. Piše kapetan. Stiglo je nekoliko dana nakon njenog oboljenja, al tek ga je sada pročitala. Otac ga je zadržavao sve dok nije došla malo k sebi. Otvorio ga je već netko: K. u. k. Militär-Censur.
Draga gospođo i prijateljice, veli kapetan. Kako se ono zove? Zaboravila mu je prezime, bogzna gdje joj je ona posjetnica. Georg, Georg, Georg i - potraži potpis. No da: Georg Dühren.
Draga gospođo i prijateljice. Došao je kući, mati ga je dočekala na kolodvoru. Čekala je cijelo jutro na vlak, koji nije dolazio nikako. Čekala ga je jednako dugo kao na racionirani svoj komadić hljeba, na pola kilograma krumpira ili četvrt litre mlijeka. Glad. Potpuna glad kod njih. On je donio iz Budimpešte nešto slanine i bijelog kruha, kobasa i šećera. Draga gospođo i prijateljice. Mati ne može da podnese saharina. Umire od saharina, kao da uzima arsenik. Al sad je on tu sa svojom prebitom rukom. S tim je svršeno za nj, veseli se on. To se više ne da popraviti, taj raskidani lakat, veseli se ona. Grjehota! veli, ali se ipak veseli. Draga gospođo. I govorio je racionirano. Prebacili su zajedničku deku preko nogu i sjede jedno uz drugo pred mlakom peći. On priča o njoj, čitavu historiju njenu i njihovo putovanje i o Šlojmu. No, to je bio spleen, taj Šlojme. Bezumnost jedna njena simpatična. Sympatischer Unsinn. Gotovo ju je zavolio za to. A možda bi je i bez toga zavolio. Draga gospođo, draga prijateljice. Tako bi se radovao, kad bi se desilo, da istom poštom, kojom dobije ovaj list, primi i vijesti od svoga muža. Doduše, onda bi je malo ovaj njegov interesirao, ali prijateljski je suosjećaj uvijek ugodan. Najugodniji, kad saosjeća s nama u našoj radosti. Premda ljudi, kad im se nešto dobro desi, obično misle da su dostatni sami sebi. Mnogi drže da daju od svoga, kad se s njima drugi raduju, i povlače se u se, kao puž, zabalivši ulaz slinom svoga egoizma. Draga gospođo. Ako joj se hoće, nek se spomene katkad i njega. I on je sam. Draga prijateljice. Njen suputnik, supatnik i prijatelj, Georg Dühren.
Giga je s nekim čudnim interesom čitala to pismo. Kao da u njem nešto traži. Pročitala bi nekoliko redaka i onda digla pogled na čelo lista: Draga gospodo i prijateljice. Pa opet nekoliko redaka i opet, kao da je razočarana: Draga gospodo. I tako sve do konca, gdje je ona nagovor podijelila u dvoje. Očekivala je možda, da će kapetan biti intimniji. Pismo je, doduše, bilo toplo, iskreno, upravo onako, kako bi njoj inače i uvijek bilo pravo, ali, začudo očekivala je nešto drugo. Bila je u njoj neka živa potreba riječi, pa dolazile ma od kuda. Koliko je ona sebi utvarala na onom putu, da je taj kapetan voli. A on eto piše jednostavno: gotovo bi vas bio zavolio. Koliko se samo mučila, da mu ne da prilike, da joj išta reče, a sad, eto, kad može da govori, govori o saharinu i slanini. Sentimentalizira o toploj deki i o hladnoj peći. Draga gospođo i prijateljice, da, nekakav je nagovor morao napisati. A ona je međutim mogla umrijeti. I umirala je zapravo. I nije joj se ništa dobro desilo, ni od kuda nikakvih vijesti. Na sve to nije mislio taj dragi gospodin i prijatelj, suputnik i supatnik, Georg Dühren.
I ruka joj klone preko ruba postelje, a pismo se spusti na tle. Sestra ga diže i stavi na sto.
Giga reče:
- Imate li, sestro, i vi taj osjećaj, da netko, tko je od nas daleko, nije nikad onakav, kakav je kad je kod nas?
Sestra se začudi i odgovori tražeći smisao pitanja:
- Kako to mislite? Ne razumijem, što hoćete tim da kažete.
- To je vrlo jednostavno, - reče Giga, - mislim ovako: piše nijedan znanac i očekivala sam, da će njegovo pismo sadržavati nešto sasvim drugo, nego što uistinu sadržava. Nijedna jedina riječ nije njegova. Dok je bio sa mnom, govorio je posve drugim tonom, rekla bih radije: drugim jezikom.
Sestra se poboja, da je to nije uzrujalo i zapita vrlo oprezno:
- Zar vam je toliko stalo do toga?
- Ali, molim vas, - nasmiješi se Giga, - što bi mi bilo stalo. Interesira me slučaj sam po sebi. Kao neki problem. To sam naime osjetila često i kad mi je muž pisao. Ali napokon sam se priučila. To jest, malo po malo sam spoznala, da su prilike u kojima živi, ljudi i stvari što ga okružuju, misli što ga zaokupljaju, proizvele promjene u njemu. I držala sam, da je ta izvanredna pojava nastala baš zbog izvanrednih prilika. A sad mi se čini, da je to nešto općenito: daljina izobličuje, odsutnost otuđuje. Dosta je jedan zid među dvoje ljudi, jedna zatvorena vrata, a možda i samo staklo, pa da sumnjaš, je li to tamo onaj isti, što je malo prije bio ovdje?
Sestri je izgledalo sve to, što ona govori, kao neka alteracija i nenapadno je primila bolesnicu za puls, da vidi, da joj se nije digla temperatura, govoreći:
- Katkad je dvoje ljudi, pa makar se i za ruku držalo, daleko jedno od drugoga, kao da ih dijeli čitavo more. Imate temperaturu.
- Ne razumijete me, - reče Giga izmučena, - ne radi se o tom.
- Sad se radi o tom, - prihvati sestra energično, - da imate temperaturu. Nemojte se uzrujavati s tim vašim filozofiranjem.
I zamahne dvaput termometrom, pa joj ga turi pod pazuho.
Giga se nije opirala, makinalno je odalečila ruku od tijela i opet je uz tijelo priljubila, i neprekidno slijedila svoju misao:
- Govorim samo o ljudima, koji jedan drugom nešto znače.
- Nemojte sada govoriti ni o čemu, - prihvati rezolutno sestra. - Mirujte i pazite, kako držite termometar.
Uto je zavirio savjetnik u sobu. Zabrinuo se, kad je čuo, da Giga ima nešto jaču temperaturu. Al sestra je primijetila, da se uzrujava zbog kojekakvih gluposti i samo je to uzrok toj alternaciji. Ono jedno pismo, što je došlo pred nekoliko dana, moglo je još malo čekati, dok dođe njoj u ruke.
Ali Giga je prekine:
- Tatice, sestra je fanatična kao kakav fakir. Ne bi mi dala ni da mislim. Kad bi se to moglo, bilo bi lijepo!
Savjetnik se približio peći. Očito nije prilazio k bolesnici da ne ponese sa sobom zarazu. I reče:
- Tko ti piše?
- Kapetan. Onaj s kojim sam se vozila iz Galicije. Piše kako je u Beču glad. Nemaju ni drva. Ni brašna.
- Čudim se, da to cenzura propušta.
Giga prihvati sarkastično:
- Valjda ni cenzorima ne ide bolje, pa se tako osvećuju. Al čuješ, tatice, budi tako dobar i napiši nekoliko riječi tome kapetanu. Reci mu da sam bolesna i čim uzmognem, pisat ću mu opširnije. I zahvali mu, što je bio sa mnom tako uslužan i susretljiv.
- Ne može to čekati još koji dan? - upita stari. - Ti znaš, da ja nerado pišem.
- Ne, ne, - odvrati ona, - mislit će, da sam uopće kakav nezahvalni egoist. Izdiktiraj kakvoj frajli u mašinu nekoliko redaka, to nije bogzna kakav posao.
- Pa dobro, bit će i to! - zaključi on. - A sada idem.
Kad je došao do vrata, dovikne mu ona:
- Što radi Šlojme?
- Što i uvijek, - odgovori savjetnik nimalo oduševljen sjećanjem na dječaka, koga nije rado gledao u kući.
- Jede li još uvijek u kuhinji s Katicom?
- Pa ne će valjda jesti sa mnom, - progunđa i pođe.
- Al kad ja ustanem, - vikne ona za njim, no ne dovrši izreke, jer je otac već izašao.

*

Čim se Giga pridigla, odgovorila je kapetanu na njegova pisma (jer je međutim dobila i drugo). Tad je više nije mučio onaj problem o izobličenju ličnosti nekoga, tko je od nas daleko. Ono je bila momentana ideja rođena u depresiji poslije teške, još neizliječene bolesti, koja je upala baš u ono vrijeme, kad je ona tako snažno trebala da rasporedi sve osjećaje, dojmove, nemire što ih je doživjela na svom tragičnom putovanju.
Bolest je prekinula čitavo to proživljavanje i napravila razmak, koji ju nasilno odalečio od nečega, u čemu je htjela ostati i što je moralo biti fiksirano i potpuno proosjećano. Sve se desilo tako hitro, s glomaznim nagomilavanjem zbivanja, da nije ni imala vremena da vidi, što je sve to u njima i koliko je ona svijesno u njima bila. Svi oni deliriji u vrućici bili su zacijelo refleks iz podsvijesti, koja je, izgleda, bila intenzivno aktivna, ali za nju sve to nije ništa značilo. Sve slično fantaziranju ludila, gdje se u mozgu ništa ne fiksira, kao na fotografskoj ploči, koju je svijetlo obuhvatilo prije snimanja. Kad je vrućica popustila, pa su reminiscencije oživljavale i vezale se ponovno na nedavne događaje, onda je počeo njen realni život sa svim čežnjama i željama, zabrinutostima i bezutješnostima, s punom i aktivnom sviješću. Nekoliko nedjelja bolesti bilo je kao neki boravak negdje u nepoznatim krajevima, gdje se dolazi bez svijesti o samom sebi, prividna smrt, gdje se ne zna ni za što, nego za pritisak vlažnih strana zemlje, u nemogućnosti da se uspraviš, da doznaš tko si, da složiš dvije misli koje pristaju jedna uz drugu.
Prvo kapetanovo pismo bilo je prvi trzaj iz toga odsustva, uvjerenje da se nastavlja život, koji je bio negdje zapeo, poput kola, kojima se nasred puta razlomila osovina na kotačima. S onom hartijom u ruci nametale se neke mutne slike, koje su se međusobno prekrivale i preplitale, da se kasnije raščiste, odvoje i prikažu sve to jasnije do točno označenih kontura. Nije dakle nikakvo čudo, što je ona tražila u kapetanovu pismu nešto, što je možda imalo biti od nekoga drugoga, očekivano i željeno, kao što je i ličnost kapetanova iskrsavala u prvi čas kao nečija druga, izobličena i iskrivljena.
Doduše, to nije dugo potrajalo, poslije se sve izdiferenciralo, al prvi je kontakt s onim, što je bilo prije bolesti, bio nekako nesiguran i neodređen kao u svakom buđenju iz teškog sna ili uskršavanju od obamrlosti. Nešto slično kao kad progleda slijepac: vidi toliko mnogo u jedan mah, da gleda u čudni jedan svijet pred sobom, koji nije nipošto onaj pravi.
Drugo kapetanovo pismo došlo je baš u vrijeme pohoda Markova oca, komu je napokon uspjelo da vidi Gigu poslije njezina povratka. Bio je on tu već drugi dan, ali ona je već ležala u groznici. Katica ga otpravila s primjedbom, da je gospođi jako zlo. Nešto je natuknula o događajima u Galiciji, ali u stvari je i ona znala vrlo malo. Stari Barić je razumio, da se njegov sin oženio s Gigom, pa se negdje u nekakvoj navali izgubio. Vraćao se i slijedeće dane, ali svaki put je odmah i odlazio. Napokon kad je čuo, da Giga ima tifus i da s njom za dugo vremena ne će moći govoriti, prorijedili su se njegovi dolasci. Jedamput, dvaput na nedjelju zakucao bi na kućnim vratima, da se priupita za stanje Gigine bolesti. Onda bi oteturao stubama, što se uz Rauchovu palaču spuštaju u Mesničku ulicu, i nastavio svoje rakijaške "stationes pressionis".
Čim se Giga osjetila nešto jača, naredila je da puste k njoj Markova oca. Taj je susret bio vrlo uzbudljiv.
Stari je Barić bio krcat alkohola, iako je bilo tek pola jutra, ali se silio da bude što sabraniji. Vidjelo se, kako bi vrlo rado sakrio svoje stanje bar kod toga prvog susreta sa svojom snahom. Čim je stupio na vrata, Giga je pružila svoju istanjenu bijelu ruku prema njemu, i on je požurio svoj tromi korak i posuo na njeno najveće iznenađenje tu ruku od vrha prstiju do lakta radosnim poljupcima. Onda primi Giginu glavu, koja ga je drugom rukom ogrlila, i poljubi je u čelo. Ona u taj čas nije ni osjetila smrdljivi talas alkohola, što se prosuo oko nje. Nešto ju je u isti čas stislo u grlu, povuče k sebi starca, koji sjede na rub njene postelje, i snažnim, naglim, isprekidanim jecajima zaplače u njegovo rame.
Srdačna emocija toga susreta bila je provocirana: kod starog, što je ona, eto, sada njegova snaha, iako je izgubila negdje svoga Marka, pa on sada u njoj ima uzakonjeno jedno uporište, uvjeren da ga ona ne će ni ostaviti ni zapustiti, da on uvijek može i smije zakucati na njena vrata, makar se Marko i nikad više ne vratio; kod Gige osjećajem, što je taj čovjek, pa kakav bio, jednako njen kao i Markov, žaljenjem što ne nalazi njega, koji bi imao biti u taj čas tu s njom, bolnom perspektivom zajedničkoga očekivanja s tim starim jadnikom, ispunjenog natezanjima o nekoliko kruna za njegovu rakiju i nepremostivom averzijom njezina oca prema njemu, koji ne želi ni da ga sretne na stubama svoje kuće. Napokon kod obojice zajedno: neutješnom činjenicom, da je Marko bogzna gdje, odveden, zarobljen, bolestan, izgubljen, ubijen i da se više ni k njemu ni k njoj ne će živ vratiti.
Giga je opisala starome u kratkim potezima glavne događaje, koje je doživjela u Galiciji. On je ispočetka slušao pažljivo, priseban i strpljiv, hvatajući svaku njenu riječ, komentirajući pogdjekad ovo ili ono, zapitkujući za drugo i treće, što nije odmah shvatio ili što nije mogao sebi predočiti. Najnejasnije mu je bilo, kako su se ona i Marko mogli najednom izgubiti u metežu. Naglasio je pritom s nekim prijekorom u glasu:
- No, da, kao prava djeca.
Onda je nadodao:
- Ali njemu se i ne čudim. On nije zdrav. Nego tebi: ti si morala imati oči za se i za nj.
Nju je taj prijekor, iako nije izrečen ni s kakvim uzbuđenjem, prilično zbunio. Jedno: ona je i sama sebi to predbacila više nego jedamput, iako je bila uvjerena, da je bez ikakve krivnje; drugo: znala je sigurno, da će stari taj prijekor ponoviti pred Piroškom, koja će to tumačiti na svoj način i jedva sačekati, da njoj pripiše svu krivnju za Markov nestanak.
Pa reče starome:
- Kako mi možeš reći takvo šta!
A onda, nakon što je progutala jecaj, nadoda:
- To ti je bilo kao u kakvu brodolomu. Dvoje se drže za ruku, a ruke se otpuste same od sebe, da ne znaš ni kad ni kako.
Poslije toga ona je govorila o svom povratku. Samo to je Barića manje interesiralo. Na momente, ova ili ona epizoda, dok se uglavnom njegova pažnja kidala i samo je na mahove funkcionirala. Prečuo je po čitave stavke.
Najviše ga se dojmila stvar sa Šlojmom. Ne toliko peripetije dječakove, koliko činjenica, da ga je ona sobom dovela i da će ostati s njom. Morat će ga uzdržavati i odgojiti. To je ipak ludost. Sve isto onako: kao kapetan i kao njen otac. Čudnovato, kako je kod sva ta tri muškarca Šlojme izazvao protivštinu mjesto samilosti. Ni jedan nije ni trenutka pomislio, što bi se dogodilo s dječakom, da se ona nije za nj zauzela. Sve puki, bijedni, sitničavi egoizmi koji se bune radi tričavih mogućnosti, što bi im ih prisustvo Šlojmino moglo prouzročiti. Kapetana je smetalo, što je mali s njom, jer tako nije bila s njim sama; njen se otac bojao za svoj komoditet u kući, mrzio svaki nemir i uzbrinuo se, da se time ne bi poremetio sistem njegova života, a stari je Barić, sumnjama i bojaznima pristupniji, vidio u Šlojmovu dolasku gotovu opasnost za svoju egzistenciju. I nije oklijevao ni trenutka, da reče šta misli.
Sad će, naravno, židovski dječak biti onaj, koji će zauzeti sav njen interes. On, Markov otac, osjetit će to naskoro, a možda to već i osjeća. Na njemu će se štedjeti, da se da malome. Od njega se otkidati, da se stavi na maloga. Dođe li Marko natrag, mali će živjeti s njima, a on će stanovati po vlažnim budžacima. On vidi sve unaprijed, što će i kako će biti. Nađeno negdje na cesti, to židovsko dijete otet će mu svaki suvišak, koji bi inače dobio on, na koji, uglavnom, on ima i pravo. Oh, jest, on će ostati prikraćen. Gdjegod se bude moglo i dalo. Pa već se počelo. Razumije on to vrlo dobro. I vidi to on. Pa se pritom obraćao sad na jednu, sad na drugu stranu, kao da nešto traži. Digao se s postelje, sjeo u naslonjač i počeo oblizavati svoju batinu.
Giga je vidjela, da je došao čas, kad je konjak mogao da stupi u akciju. Ponudila je staromu cigaretu, i on je odmah naslutio što slijedi, pa ju je uzeo i stavio na stol preda se:
- No, da!
Ona je već prije dala donijeti bocu s rakijom i sakrila je između zida i postelje, zapravo divana, na kome je ležala, pa je izvukla i natočila mu čašu.
Govorila je međutim:
- Ne će vama ništa nedostajati, pa da je desetero Šlojma ovdje. Ni u čemu ne ćete ostati prikraćeni.
Uto zazvoni kućno zvono.
Giga se uzbudi:
- Pošta, sestro.
Sestra, koja je čitavo vrijeme sjedila na verandi i nešto vezla, izađe i donese pismo. Giga pogleda naslov na njemu i s nekim, jedva primjetljivim razočaranjem baci pismo na pokrivalo preda se, kao da to nije ono što je očekivala. To je bilo drugo kapetanovo pismo.
Sad je započela stara igra između Gige i Barića, natezanje za čašicu po čašicu konjaka, kao i uvijek prije, kad je dolazio k njoj. Samo što je Gigu to ovaj put vrlo umaralo. Nije joj se dalo govoriti, a stari je samo monosilabizirao, pušio i pio. Sestra je opazila, da je ona nešto alterirana i ne ustručavajući se mnogo reče starome:
- Ispijte, gospodine, svoju čašicu i ostavimo gospođu na miru. Ona je još bolesna i ne smije tako dugo govoriti, a duhanski joj dim vrlo škodi.
Barić kao da se uvrijedio:
- Molim, molim, - digne se i ispije konjak. Zatim se obrati Gigi, kao da čeka da ona nešto reče.
Al ona je ležala mirno gledajući preda se, kao da ima posve druge misli. Kao da i nema nikoga kraj nje. Napokon se prene i dosjeti, da stari gleda u nju, pa reče, sestri pokazavši na sekreter:
- Dajte mi, molim vas, moju škrinjicu iz sekretera.
Izvadivši iz škrinjice jednu banknotu, pruži je Bariću, koji i ne pogleda novac, nego ga turi u džep od kaputa. Onda upita:
- Kada mogu doći opet?
Prije negoli je Giga mogla odgovoriti, sestra je hitro pretekne:
- Za osam dana, prije ne. Gospođa ne smije primati nikoga, naredio je liječnik.
Stari se malko zaljulja držeći još ruku u džepu, u koji je turio novac, i reče mirno, kao da govori sam sa sobom:
- Za osam dana.
Gigi je bilo pri duši, kao da je tim riječima stari izbačen iz kuće, pa da ublaži njihov dojam, reče mu:
- Dođite vi kad hoćete, a ako, slučajno, ne budete mogli k meni, bit će kod Katice nešto za vas.
- Kod Katice - upita on sa zadovoljnim naglaskom i pruživši Gigi dva prsta ruke, u kojoj je držao svoju batinu, nadoda:
- Onda, kod Katice.
Sestru nije ni pogledao, a kamo li pozdravio. Samo je s klecavim koljenima pošao k vratima mumljajući kroz zube:
- No, da, kod Katice.
Pohod staroga Barića ostavio je na Gigu neutješan dojam. Bila je jako deprimirana pomišljajući, kako će se sada razvijati njen život i što će biti, ako Marko izostane nekoliko mjeseci. Uništit će je očajna neizvjesnost, zabrinutost, strah za njim i nemirno očekivanje. Uza sve to još ovaj stari njegov otac, mjesto da joj bude utjeha, bit će joj vječna muka, ne zbog toga, što bi joj dosađivao i što bi joj teško bilo da ga viđa, da govori s njim i misli na nj, nego što je sve to tako očajno bezizgledno s njim, a ona mu ne može i ne zna pomoći. Taj dan je zapravo prvi put progledala u situaciju, u kojoj se nalazi. I počela se pitati, zar to baš mora tako ostati, zar se tu ne da naći kakav izlaz, zar nema sredstava ni puta da se dozna, što je s njenim mužem, zar je moguće da se netko tako izgubi, kao da je dijete, koje ne zna govoriti ni kazati, tko je ni odakle je? Ne, to je nemoguće. I ako se on ne javi za nedjelju, dvije, ona će ga tražiti, makar lutala i doživjela još gore, no što je to bilo na njezinu putovanju po Galiciji. Nije ni u snu pomišljala, da će proći nekoliko nedjelja, a da ne će doznati ništa za nj. A sada eto: ni jednoga jedinog znaka, ni od kuda ni od koga.
Pri tim razmatranjima nekoliko su joj puta prešle oči preko velikog kapetanova kuverta, što je ležao, otkad ga je donijela sestra, na njezinu jorganu, miran kao nijemi glazbeni instrument pred nekim, tko ne mari da svira. Tek kad joj se u jednom času bezutješnosti prebacila ruka preko jorgana i nehotice dotakla pismo, sjeti se ona, da ga još nije ni pročitala. Uhvati s dva prsta okrajak i htjede raskinuti kuvert. Ali hartija je bila preveć čvrsta za njene slabe ruke. Ona se obrati sestri:
- Otvorite mi, molim vas.
Kapetan je ovaj put bio još stvarniji i oprezniji: Očito je, da misli na to, kako će ovo njegovo pismo čitati još netko osim nje, koja je teško bolesna. Možda ga i ne pročita sama. Vrlo ga je, veli, potresla vijest o njezinoj bolesti. I čitava strana kojekakvih razglabanja o zaraznim bolestima u vrijeme rata. Druga strana puna savjeta, kako da se čuva, neka ne misli sada ni na što, neka se ne uzbuđuje. Onda nešto malo o sebi, o svojoj materi, o deprimiranom raspoloženju u Beču, gdje nitko više ne vjeruje, usprkos optimističnih ratnih bulletina generalnog štaba, da će rat svršiti s uspjehom. Dosta je samo pogledati na službene liste gubitaka u vojsci. Pa to je strahota! On neprestano pregledava one oficirske, ne bi li gdje našao njezina muža. Sebe je našao: "Georg Dühren, kapetan, Hoch-u. Deutschmeister Rgt. No. 4. - teško ranjen". Ali njezina muža nema nigdje, možda još dođe.
Giga nije dalje čitala. Odbacila je pismo i ne mareći za njegov konac. Palo joj je na pamet kako je to glupo ležati tu i čekati da dođu kakve vijesti o Marku, a ne pokušavati ništa. Pa nešto se mora o njemu znati. Bit će, valjda negdje kakva registracija. Možda ima i kakav svjedok, koji bi znao štogod reći. Po svoj je prilici poručio po nekome nešto. A možda i Rusi nešto jave. Čula je govoriti o nekim informacionim biroima, o ratnim ustanovama, što ispituju, traže, hvataju tragove, i uvijek nešto otkriju i izvješćuju one, koji se za nekoga zanimaju.
I najedamput kao da ju je uhvatila opsesija. Svaki i najsitniji nerv u njoj vibrirao je u toj jednoj jedinoj misli njenoj: naći Marka i doznati, što je s njim. I to odmah sve pokušati, sve upotrebiti, svagdje se obratiti; svakoga pitati, saznati gdje su svi ti biroi, pisati svakom pojedinom, obećati nagrade, zainteresirati cijeli svijet, obaći ga, prevrnuti ga, raskopati. Samo da sazna, gdje je Marko, kako mu je, je li zdrav i je li živ, i nije li mu što potreba il možda mu i nije ništa više potreba, jer ga uopće više nema.
Dolazilo joj je u taj čas, da se digne, obuče i izleti napolje, pa da pođe nekamo, ne zna ni sama kamo, na vojničke komande, u vojarne, na kolodvore, nekuda gdje se možda nešto zna.
I u tom napadu žurbe i aktivnosti morala je poduzeti bilo šta, pa se odluči na ono što je stajalo u najbližoj mogućnosti: zamoli sestru, da joj dade hartije i njeno naliv-pero.
I pisala je kapetanu.
Nervozno i raskidano pismo, bez uvoda i zahvala, ne spominjući ni sebe ni njega, ni svoju bolest. Sve je bila samo jedna jedina fiksna ideja: kako da se pronađe njen muž. On, kapetan, mora da joj učini tu jednu još i posljednju uslugu. On je prvi s njom tražio Marka, tamo gore u onoj paklenoj galicijskoj noći, ranjen i nestrpljiv, pa valjda će to učiniti i sada, kad to nije tako opasno. Neka se ne zadovolji samo tim, da pregledava liste gubitaka, nego nek prekopa sve informacije vojnog ministarstva i različnih kancelarija, gdje se one sabiru. On je tamo na izvoru, oficir je, njemu je u svaki čas svagdje pristup slobodan, on ima vremena, on se u to razumije, a ako mu je potreba novaca bilo za što, za depeše, za nagrade, za potraživače, sve će mu ona poslati. I onoga, koji prvi donese bilo kakvu vijest, nagradit će obilno. Sve, sve će učiniti, sve žrtvovati. Uvjerena je, da je u njemu, u kapetanu, našla najboljeg prijatelja, koji će razumjeti što ona trpi u toj neizvjesnosti. On je tako razuman, suosjećajan, iako bi htio da takav ne izgleda. Kao da je to kakva sramota, kad čovjek nije zvijer.
Dok je ona tako pisala, došao je stari savjetnik. Upalo mu je odmah u oči njeno uzbuđeno stanje s fanatičnim očima i grčevitim prstima, što su poskakivali preko hartije. Dvije male mrlje rumenila sakupile se na vrhu ličnih kostiju probijajući upadljivo njenu prozirnu, blijedu put. Nije dospio ni da je upita, kome piše, ona je, još sva obuzeta svojim mislima, počela da govori, kako je besmisleno, što se još nitko nije pobrinuo da se nešto poduzme, kako bi se saznalo što je s Markom. Upravo je grijeh propustiti toliko nedjelja i ne maknuti ni prstom. Pogotovo on, njen otac, u položaju u kome jest, mogao je poduzeti koješta, i lako da su dosada mogli biti upućeni u Markovu sudbinu. Smiješno je, da se mora čekati na liste izgubljenih, koje su zacijelo površne i nepotpune. Jer tko vraga misli da popiše stotine i stotine hiljada, koje pogibaju ili odlaze u zarobljeništvo.
Savjetnik je dva, tri puta pokušao prekinuti temperamentnu suadu svoje kćeri, al ona nije toga primijetila i samo je nadovezivala jednu primjedbu za drugom. Vratne joj se žile nadule, a s munjevitom hitrinom turila bi jezik među dvije riječi i obliznula se. Napokon starom uspije da usiječe svoj govor u njen:
- Ti se samo bezrazložno uzbuđuješ, - reče. - Ja sam još od prvog dana tvoje bolesti poduzeo sve, što je potrebno da se pronađe Markovo boravište i da se dozna, što je uopće s njim. Nažalost, dosada bez uspjeha. Nadao sam se, da ću ti u najtežim časovima bolesti moći donijeti bilo kakvu povoljnu vijest. Sam zagrebački komandant uzeo je to u svoje ruke. Ali te stvari ne idu tako brzo. Ako je Marko u ruskom zarobljeništvu, kao što se čini da jest, proći će i koji mjesec, dok se o njemu šta sazna.
Sad je najednom popustila napetost Giginih nerava, ali tako da su prešli u skrajnje omlohavljenje. Uhvatila ju je strahovita malodušnost i fizička slaboća, pa joj se pričinjalo, da joj se zglobovi raspadaju i rastavljaju. Očekivala je od svojih energičnih namjera, da se nešto poduzme, bilo kakve uspjehe, a sad je sav taj polet slomljen najedamput bezizglednim očevim riječima.
Htjela je da vrisne i zajauče, ali sve je u njoj bilo obuzeto paralitičnom nekom bezvoljnošću, koja nije dopuštala da i jedan njen osjećaj funkcionira i najmanjim trzajem. Jezik joj je bio nepokretan, vilice visjele kao na kakvom skeletu, a ramena se spustila kao dva obješena platna. Samo je klonula u jastuke i ostala tako bez misli i bez znanja, da li je to ona, što tu leži i postoji.
Tek poslije dva, tri dana zaključila je pismo za kapetana. Nadodala je nekoliko riječi i potpisala se. Predavajući ga sestri, da ga pošalje na poštu, imala je dojam, da čini nešto nevažno i uzaludno. Tek toliko, da se nešto učini.

*

Nekoliko dana nakon toga izašla je Giga prvi put poslije bolesti iz kuće. Nije to bila nikakva veća šetnja, samo onako, kako je govorila, da isproba noge. Pošla je preko Griča na Strossmayerovo šetalište, a Šlojme s njom. Zagreb se gubio u savskoj dolini, zastrt plavosivom tkaninom, kao da ga gleda kroz komad bijelog gaza. Poput smaragda na ispruženom čudnom prstu zeleni se toranj sv. Blaža ističući se upadljiv u monotoniji krovova i kupula modernih kuća. U visinama su gušće maglene naslage branile suncu da se razlije nad pejzažem, a zrak je bio hladan i vlažan. Na šetalištu nije bilo nikoga u to doba, - moglo je biti oko deset sati.
Šlojme je u to nekoliko nedjelja, što je Giga odležala, naučio od Katice toliko hrvatskih riječi i fraza, pa je ona u svakoj prigodi nastojala da ga ispituje i uči nove. Njih dvoje nisu nikad bili sami zajedno, a da ona ne bi s njim vježbala. Tako i sada. Ustavivši se do ograde šetališta, pokazivala mu je grad i pitala ga neprestano: što je ono, a što je ovo. Kad mali nije znao, kazivala mu i tumačila popravljajući mu pritom izgovor i akcenat.
Šlojme je bio kao gramofonska ploča: ponavljao je sve točno i pamtio, pa kad je trebalo, Onda je znao i govoriti. Ona se tome neizmjerno veselila. Dječak je bistar i razuman, mislila je u sebi, i ne će se zacijelo kajati, što ga je sobom dovela. Odmah poslije nove godine naći će mu nekoga da ga instruira, pa bi mogao doskora u gimnaziju. Bit će već od njega nešto. Onda će ga zavoljeti i njen otac, koji još uvijek mrči nos kad ga vidi i ne može da sakrije, kako bi volio da ga nije tu. Da nije bar tako ružan, govorio je, al ružan je kao očepušan vrabac.
Misleći na to Giga pogleda maloga, koji je kasao uz nju i udarao nezgrapnim svojim nogama u tlo, da je pred njim vrcao šljunak daleko naprijed. Uistinu je ružan, siromah! S ona svoja dva strašna uha, što klepetaju, kao da su sašita za glavu, s prištavim obrazima, upaljenim očima bez trepavica, nešto razrok, malko krivonog, u ramenima nepravilan; ne, lijep nije. I kao da ga hoće obraniti od bilo čijih, pa i samih svojih prigovora, diže ruku i prebaci mu je preko ramena, a Šlojme, sretan, dvaput strugne licem preko njene ruke u rukavici.
Što imaju svi proti njemu, mislila je dalje, zakrećući na trg sv. Katarine. Otkad se digla, dolazile su k njoj tolike drugarice i sva rodbina, i sve je htjelo da vidi toga dječaka, o kome je čitav gornji grad već pripovijedao. Pa gdje je taj njen štićenik, njen sin, posinak, židov, dečkić, pajnkert i kako su ga još nazivali, sve prema tome, kako je tko bio s Gigom bolje ili manje intiman. I kad bi se Šlojme pojavio, izazvao bi senzaciju: začuđenje, iznenađenje, preneraženje, posmijeh, usklike, raskolačene oči. Neki očev kolega prasnuo je u grohotan smijeh, a tetka se jedna njena tako zgadila, kao da ima pred sobom parcova, a ne ljudsko biće. Padale su zlobe i dosjetke sa svih strana, i surove, glupe glose, da je u jednoj takvoj zgodi ona, Giga, primila dječaka za ruku, otpremila ga iz sobe i rekla:
- Žao mi je, da vam se ne sviđa, al morat ćete ga uvažavati, kao da je član moje porodice. Tko ne podnosi njega, taj ne podnosi ni mene.
A stara jedna barunica, koja je prije samo promatrala od glave do pete Šlojma kroz svoj lornjon, reče njemački:
- Aber, liebes Kind, so viel ich weiss, niemand von deiner Familie hat keine O-Füsse gehabt!
Tu se iznenada prekinu njene misli, jer su u taj čas došli na Jezuitski trg. Ona osjeti težinu u nogama i zarine o dječakovo rame ruku, koja je na njemu stajala od prije. Ovdje se nekad sretala s Markom, još prije nego su se upoznali. Po nekom neugovorenu dogovoru. Jutrom i popodnevom, kad je izlazio iz gimnazije, gdje je predavao. Sjeća se, kako je jedamput s majčina žura odvukla tamo sobom onoga studenta, što ima bogatu tetku. Marko joj je kasnije, kad su se upoznali, toliko puta to predbacio. Bio je ljubomoran na studenta, jer je išla s njim ispod ruke. Smiješno! Ona je pošla s njim, samo da ima alibi pred majkom. Inače joj je bilo tako malo stalo do studenta. Al Marko joj nije vjerovao. Jedamput su se i posvađali radi toga. Nekoliko dana nisu govorili jedno s drugim. I prolazile su sitne, nevažne, zaboravljene zgode u njenoj fantaziji, povećale se, poljepšavale i postajale neobično značajne. Sad tek vidi, da je sav njen život izgrađen od tih uspomena, kojima će bogzna kako dugo morati ispunjavati sve ono, što je danas pusto i prazno oko nje. Zalihe sreće, koja je negdje zaostala, ali ostavila toliko koliko će možda biti dosta do njezina povratka. Ili je to samo da se produži rok očajanja, koje se neminovno približuje.
Giga i Šlojme ušli su već u Opatičku. Ona se sada jedva držala na nogama. Iako put, što su ga prevalili, nije velik, ali za prvi put je ipak hodala previše. Tu u toj ulici stanuje neka njena rođakinja, poći će gore da je pozdravi i da se odmori jedno četvrt sata. Ali nekoliko kuća prije opazi nad jednim vratima znak Crvenog Križa i pod njim natpis:

"Ured za informacije o ratnicima. -
Pripomoći porodicama poginulih i
zarobljenih ratnika."

Giga pročita natpis i zadršće od uzbuđenja. Pa tu se valjda može nešto saznati. Ili bar zamoliti, da se zatraže informacije o Marku.
Ured je bio u prizemlju. Ona uđe u malo usko predsoblje, gdje je sjedilo više žena, većinom siromašnih i bijednih, od kojih neke s djecom. Ona upita, da li se tu može išta saznati za one, što su zarobljeni ili negdje izgubljeni u ratu. Nekoliko ženskih glasova odgovori nekako preko volje, da se može. Jedna pak reče zagrižljivo:
- Samo morate čekati, dok dođete na red.
Druga jedna još zagrižljivije, gotovo srdito:
- Ali ako vam se žuri, možete i otići, ionako se ovdje ništa ne doznaje.
Giga sjedne na jedno od praznih mjesta, a Šlojme stane do nje. Sjedajući reče ona, više za se i za Šlojma, nego za ostale nazočne:
- Pa, čekat ćemo.
Ali ona žena, što je posljednja govorila, neka suha, sablasna, sva posivjela u licu, koje naslanja na lijevu ruku i obuhvaća dugim prstima bez mesa s čivitnim noktima, a drugom rukom podupire prvu, reče joj srdito:
- Dolazim vam ja ovamo dan na dan ima već godinu dana, pa uzalud. Onaj gospodin tamo, već me dobro zna, čim me vidi, odmah me otpremi: "Još ništa, draga gospođo Horvat!" A ja bih htjela čekati ovdje neprestano, dok nešto ne dođe. Samo se sakrijem tu, da me ne vidi, kad proviri i reče: - "Molim slijedeći!"
Onda malko zakašlje, obriše nos gornjom stranom ruke, na kojoj se zasvijetli vlažni trag, zašmrče istodobno i reče Gigi blažim tonom:
- Samo vi uđite prije mene. Ja mogu čekati.
Nije više nitko govorio. Giga se protresla, kao da je groznica u njoj. Hoće li i ona godinu dana čekati, da dobije kakav glas? Možda će i ona dolaziti amo, da se propitkuje, i svaki put dobivati jedan te isti odgovor: - "Još ništa!"
Uto se razdreči dijete u naručju neke mlade žene, koja ga stade treskati, umirivati i pomalo klicati:
- Š-š-š-š-š-š!
- Što vučete sobom to dijete? - grakne opet ona siva i visoka.
- Hoćete li mi ga vi čuvati? - pretvori se blagi izraz na licu mlade matere u nešto ljuto, skoro životinjsko. A onda ponovo blaže:
- Š-š-š-š-š-š!
- Znam ja taj vaš švindl! - zareži siva, - vucarite dojenčad sobom samo da vas svuda propuste prve! A tko zna, možda i nije vaše, možda ste ga samo posudili.
Sad se digoše glasovi sa svih strana. Protesti, ušutkavanja, prijekori. No siva se nije dala:
- Al meni to ne imponira. Ja idem unutra prije, jer sam došla prije. Druge sam pustila, jer je to moja dobra volja. Al sad više ne: Svi lijepo po redu!
Mlada mati nije odgovarala, obrnula se k zidu, otkopčala bluzu i dala djetetu sisu.
Nazočni su se nešto uskomešali. Vidjelo se, da uživaju, što je ona s djetetom tako jasno opovrgla insinuacije gospođe Horvat, koja je ostala poklopljena. Očito joj je bilo neugodno, što se tako istrčala. Izmijenila je položaj svojih ruku: na lijevu je naslonila lice, a desnom je podbočila lakat.
Stari neki gospodin, jedini muškarac među samim ženama, dosada nehajan za ono, što se tu događa, izađe najednom iz svoje rezerve i reče mirnim, docirajućim tonom:
- Vidite, kako ne valja biti nagao u izricanju sudova.
Siva žena spusti rašljate ruke povrh svojih oštrih koljena, tako da su joj se na obje strane izbočili laktovi kao šišmišja krila i psikne žučljivo na staroga:
- Šta se to tiče vas? Svatko sudi, kako misli i zna. Uostalom ja bih htjela vidjeti, da li ima kap mlijeka u onim prsima!
Opet se digoše glasovi sa svih strana, samo ovaj put burnije i općenitije. Nijedno od nazočnih nije zadržalo svoga gnjeva i ogorčenja. Samo mlada žena nije reagirala. Vidjela su se njena svinuta leđa i izbočen zatiljak. Ona je mirno dojila dalje dijete, čije su nožice izvirivale ispod materinjeg lakta i grčile se u slatkom užitku.
Najedamput se otvoriše vrata i izađe iz kancelarije šefa neka mlada, elegantna dama, uputivši se hitro k izlazu. Za njom se pokaza šef ureda. Freddy. Pogleda nazočne, pa kad opazi sivu ženu, reče joj s nekom sućutnom neiskrenošću:
- Još ništa, draga gospođo Horvat!
Zatim reče prema ostalima:
- Molim: slijedeći.
Diže se neka starica, na kojoj je bio red, i on je propusti u svoju sobu. Zatvarajući vrata opazi Gigu i upita je držeći ruku na kvaki:
- Dolazi li gospođa radi pripomoći ili informacije?
- Radi informacije, - odgovori Giga.
- Izvolite malo pričekati, bit ću odmah s vama, - reče Freddy i zatvori vrata za sobom.
Gospođa se Horvat digla, uzdahnula i reče rezignirano:
- Pa dobro. Vratit ćemo se sutra. Jedan dan će ipak nešto doći.
Kad je Freddy ponovo zavirio u čekaonicu, nije više rekao: - "Molim, slijedeći", - nego:
- Tko je došao radi informacije, neka uđe.
I uđe Giga sa Šlojmom i onaj stari gospodin zajedno, u prilično malu prostoriju s jednostavnim kancelarijskim namještajem. Po zidovima veliki plakati Crvenoga Križa, široke geografske karte svih ratišta s mnoštvom malih raznobojnih zastavica, koje su označivale, kako teku ratne fronte. Nad šefovim mjestom iza pisaćega stola stara neka slika Franc-Josefa među slikama, posve novim, cara Karla i carice Zite. Na drugoj strani manji stol, a do njega stolić s pisaćom mašinom. U jednom uglu klupska garnitura od zelene kože, koja je već pobijelila od duge upotrebe.
Freddy ponudi Gigi mjesto u fotelju, a upita staroga gospodina:
- Šta izvolite, gospodine?
- Ja sam kraljevski bilježnik Koloman Teleki iz V.
Freddy se požuri, da mu ponudi stolac:
- Molim, sjedite časak...
- Zahvaljujem, nemam mnogo vremena, a i na vas stranke nestrpljivo čekaju. Bit ću kratak. Imam sina poručnika na talijanskoj fronti i već dva mjeseca ne dobivam od njega vijesti.
Izvuče iz džepa komad hartije i nastavi:
- Ovdje su vam svi podaci, na temelju kojih će vam biti lako sve istražiti. Tu je ime, godina rođenja, šarža, regimenta, broj vojne pošte, ime njegova komandanta i još neke pojedinosti, koje mogu olakšati traženje.
Pregledavši hitrim pogledom hartiju, reče Freddy:
- To je svakako dosta. Nadam se, da ćemo za nekoliko dana imati odgovor u rukama.
- Mora li se što platiti, - upita stari.
- Mi radimo besplatno, - odgovori Freddy - Samo od imućnijih primamo rado kakav god dobrovoljni prilog, što se onda upotrebljava za ratnu siročad.
Gospodin Teleki izvadi na to svoj portfelj, položi na stol banknotu od 100 kruna i reče:
- Bit ću vam vrlo haran, ako me obavijestite o rezultatu vašega truda. I molit ću: brzojavno. Ovdje za trošak, a što ostane, nek bude za ratnu siročad.
- Ja vas znam vrlo dobro, milostiva gospođo, - reče Freddy Gigi, kad je izašao onaj gospodin, - nismo doduše još nikad razgovarali, ali imamo zajedničke prijatelje.
- I ja poznam vas, - reče Giga, - po viđenju i čuvenju, ali nisam imala pojma, da ste vi ovdje.
- Kako vidite, jesam. I veselit ću se vrlo, ako mi uspije, da nešto saznam u vašoj stvari.
Freddy se rastapao od udvornosti. Širok, insinuantan posmjeh crvenio se na njegovim jabučicama i u kataralnim očima. Ona ga pogleda začuđeno:
- Pa vi još i ne znate, što hoću od vas?
On spoji vrhove prstiju od obje svoje ruke kuckajući jedne o druge i reče važno:
- Vi ne znate, draga gospođo, što smo mi već učinili za vas! Da vas uvjerim.
I pođe do nekakva ormara, u kome su u alfabetski poredanim pretincima stajali mnogi spisi. Iz pretinca "B" izvuče akt i stavi ga pred nju:
- Molim, pogledajte! Ima već i dva odgovora, s dvije različne strane. Nažalost bez rezultata. Vaš gospodin otac dao nam je nalog ima već nekoliko nedjelja. A i komandant se interesira za vaš slučaj.
- Onda je sve u redu, - reče Giga dignuvši se. - Molim vas, da mi telefonirate, čim dobijete kakvu vijest, svejedno kakva je.
- Pa to se razumije, - prihvati Freddy sav presiran od uslužnosti. - Uostalom, - nastavi, - vi ste pobudili opće suosjećanje u gradu. I da vas čovjek ne pozna i da ne mora, sve bi učinio da vam pomogne. Možda vam, nadam se, i uspije.
Ona je nestrpljivo gledala prema vratima, ali on se nije obazirao na to, nego je samo nadovezao:
- Ovo je zacijelo onaj mali galicijski dječak, koga ste našli u čudnoj situaciji i doveli sobom. I o tome govori čitav grad. Svi su oduševljeni vašim dobrim djelom. Malo bi tko nešto takvo učinio.
Giga se nije nadala tom entuziastičkom priznanju, i umornoj, kakva je bila, zlovoljnoj i indisponiranoj, išao joj je taj čovjek na nerve.
- Ah, pustite, molim vas, - reče posađena, - ja od tog oduševljenja nisam vidjela baš ništa. Naprotiv: koliko ja znam, kritizira se taj moj postupak, ironizira dapače.
Freddy je pravio licemjerne grimase, kao da se skandalizira, što su ljudi takvi, premda u stvari bilo mu je sve to potpuno indiferentno. On je samo nastojao da što više kapacitira Gigu. Pa izjavi s nametljivom pripravnošću:
- Vidite, gospođo, vi bi morali zatražiti pripomoć za dječaka. I bit će vam zacijelo odobrena. Dječak je izgubio roditelje i kuću, bjegunac je i on, mi ga moramo potpomoći. Kako se zove i odakle je?
I uze komad hartije, da napiše dječakove podatke. Giga se dosjeti, kako nije dobro iskazivati bilo šta o dječaku i njegovu ocu, i o situaciji, u kojoj ga je našla. Dosad nije nikome o tom što rekla, ni svom vlastitom ocu. Samo: dijete nađeno na cesti, iznemoglo i bolesno, bez roditelja, smilovalo joj se je i povela ga sa sobom. Što treba da se zna, da su mu oca objesili kao prostog špijuna. Ne će ona toga kazivati nikome. Da je moguće, i ime bi mu sakrila. Premda Goldberga ima na tisuće. Za nekoliko godina ne će nitko više ni misliti na sudbinu starog židova, koji je pokopan gore pod Stanislavovom. I Šlojme će možda zaboraviti, a ako i ne zaboravi, šutjet će. Napokon ona ne bi ni uzela nikakve pripomoći i time prikratila nekoga, tko uistinu ništa nema. Šlojmu je kod nje dobro i ništa mu ne fali. I reče:
- Ne, ne, mali ima kod mene sve što mu treba. Ja ne bih nikad uzela ništa za nj.
- To je vrlo lijepo, - prihvati Freddy, - ali vi niste dužni da uzdržavate tuđeg dječaka, koga je rat tako unesrećio. Mi bi ga mogli i sklonuti negdje, u kakav zavod, - nastavi Freddy, kuckajući vrhovima prstiju jedne ruke po vrhovima druge i sve zatežući svojim riječima, kao da mu se hoće što više produljiti taj razgovor.
Ali Giga mu iznenada pruži ruku:
- Imate napolju toliko stranaka, - reče, - i žena s djetetom u naručju, a ja vas ovdje zadržavam.
Freddy zadrži njenu ruku:
- To sve rado čeka, jer dobiva pripomoć.
- Ne, ne, onda su još nestrpljiviji! - istrgne ona svoju ruku iz njegove. - Hvala vam i zbogom. I čim nešto saznate, molim, telefonirajte.
Giga je s najvećim naporom prevalila onaj kratki put do kuće, tako je bila slaba i iscrpljena. I odmah je legla na svoju sofu. Šlojme se preobukao u svoj kućni haljetak, što mu ga je dala napraviti od nekakva starog očevog šlafroka i sjeo na tle, na ćilim kraj nje, gledajući ilustracije u nekoj debeloj knjizi. I ručali su njih dvoje zajedno, jer je stari savjetnik bio pozvan k banu, kod koga je bio nekakav službeni diner u počast jednog visokog oficira, koji je išao u Srbiju, u ratni austrijski kvartir, i zaustavio se jedan dan u Zagrebu.
Giga je ležala sve do večera i spavala nešto poslije podne. Kad se smračilo, digla se, jer se osjećala dobro i nije htjela, da otac bude sam kod stola. Savjetnik je kod večere pripovijedao, što je bilo kod bana, i o onom njemačkom oficiru, koji se držao vrlo bahato i naviještao novu njemačku ofenzivu na zapadnoj fronti, koja će skršiti definitivno francuski i engleski otpor i zaključiti rat. U ljetu će biti potpisan mir, govorio je.
I to će biti mir! Njemački mir!
Anektirat ćemo ovo, anektirat ćemo ono, anektirat ćemo to. Odšteta će ići u milijarde. Stari parketi u banskoj palači sve su škripali od težine tih njemačkih milijarda. Najzgodniji je bio stari general, zagrebački komandant, kad je rekao:
- Valjda će i Austrija dobiti nešto od toga!
Nijemac je tu primjedbu uzeo vrlo ozbiljno, pa je rekao s takvim pouzdanjem, kao da on ima te milijarde pohranjene u garderobi na željezničkoj stanici:
- Naravno i Austrija! Bugarska! Pa i Turska! Svi, koji su išli s nama!
Kraj njega, savjetnika, sjedio je šef prosvjete i gurkao ga koljenom ispod stola. Napokon ulovi zgodan čas i šapne mu:
- "Ovo nije nikakav oficir, nego commis voyageur za pridizanje štimunga. Artikl, koji više nema prođe. Bar ne kod nas."
- Samo kad bi već jedamput sve svršilo, - usklikne Giga, - pa bilo kako mu drago!
Savjetnik nije ništa odgovorio, samo je mahnuo rukom i nastavio skidati koru s jabuke, koju je uzeo još dok je govorio o njemačkom oficiru. Kad je svršio, reče:
- Svakako ne će dugo potrajati. Sve se raspada. Više je naših dezertera po šumama, nego vojnika po frontama. "Zeleni kader" je toliki, da bi mogao braniti čitavu jednu frontu.
Ona upita:
- Puštaju li zarobljenike odmah kući, čim svrši rat?
- Pa Rusi puštaju već sada svakoga, tko hoće, - reče savjetnik pogađajući njene misli. - Oni više ne ratuju. Samo izgleda, da se malo tko vraća. Ne će se nikome, da ga najprije zatvore u kontumac, a onda opet guraju u maršbataljone.
Sad se ona zahvali ocu, što se tako odlučno zauzeo za Marka. Bila je danas u onom birou Crvenog Križa, gdje joj je šef sve kazao. I prošetala se, ali umorilo ju je vrlo. Ne će više izlaziti pješice, dok je tako slaba. Radije će prošetati kolima. Naveče je ustala. Mora mu još nešto reći, nešto vrlo interesantno. Prije neg je on došao kući, pošla je gore, da vidi, je li Šlojme legao i da mu zaželi laku noć. Kako je bila u papučama, on nije čuo da ona dolazi. Otvorivši vrata njegove sobice, zatekla ga je gdje sjedi kraj stola, a pred njim nešto, što je hitro prekrio rukama, kao da ne će da ona vidi. Začudila se, što on nešto od nje sakriva i upitala, što je to pod njegovim rukama. Ali se mali nadigao nad ruke i spustio prsa na njih. Nije ništa govorio, samo se zgrčio čitav i nije se dao odmaknuti. Ona ga je primila za rame, al on se skoro otimao. Napokon, kad je vidio, da je njegov otpor uzaludan, uspravio se i počeo plakati.
Na stolu su ležala na otvorenoj novinskoj hartiji dva njegova solufića, koja mu je ostrigla u Stanislavovu.
Bilo joj je žao, što ga je gotovo brutalno prisilila, da joj otkrije svoju tajnu. Uzela ga na koljena i milovala ga i umirivala. Onda ga je odvela dolje u salon, zamotala solufiće u fini papir, stavila ih u nekakvu kutiju i dala mu, da ih čuva. Bio je sav izvan sebe od radosti. Odletio je u svoju mansardu držeći kutiju obim rukama, kao da nosi nešto vrlo dragocjeno i sveto. Ipak to mora imati nekakvo dublje značenje, i sad joj je žao, što mu ih je podrezivala.
Savjetnik se nasmiješi:
- No, lijepo bi izgledalo, - reče, - da se pokazuješ s njim onako u solufima i u kaftanu.
- Mogao bi i bez kaftana, - primijeti ona.
- To opet ne ide, - odgovori savjetnik, - to su dva nerazdruživa pojma!
Na to se malo zamisli i reče s tužnim akcentom:
- Kako je sve to žalosno s tobom! Mjesto da živiš svoj život, mučiš se tu s jednim pijancem i jednim židovskim deranom.
Ona se digne, obiđe stol i objesi svoje ruke ocu oko ramena:
- Nemoj tako, tatice! - reče milujući njegov obraz svojim. - Zašto te to toliko muči? Dva jadna stvora, zapravo dva djeteta, koja nemaju nikoga, da se brine za njih. Meni je njih žao, a za mene je lako.
Savjetnik je primio njene ruke, što su visjele sklopljene ispod njegove brade i poljubi ih, toplo i sa saučešćem.

*

Rastavši se s ocem, otišla je Giga u svoju sobu. Te je noći ostala sama. Uopće prviput poslije svoga bijega iz Galicije. Sestru su danas otpustili nakon toliko nedjelja. Atmosfera u sobi bijaše neobično zagušljiva: djevojka je natrpala drva u peć, da je stari porcelan bio skoro rumen od žara, a osjećao se neki vonj paljevine ili ugljena. Giga otvori oba prozora, da uđe svježi zrak. Iznenadila se, kad je vidjela, da pada krupan i gust snijeg. Prema uličnoj svjetiljci, što je sjala na suprotnoj strani, dvije tri kuće dalje, pršile su velike osvijetljene pahuljice i ona je jasno čula, kako šušte režući zrak, kao da tiho šapuću. Stisnula je malko čvršće šal preko ramena skupivši ruke na prsima i ostala tako neko vrijeme gledajući taj lijepi i misteriozni fenomen.
Snijeg! Veselila mu se u prvi čas. Kao uvijek, otkad se god sjeća. Sutra će biti sve bijelo i svijetlo, uzet će sobom maloga i provesti se u saonicama oko Cmroka. Ili do Žavera, svejedno. Šlojme će se radovati. I ona se tome uvijek radovala, kad je s pokojnom majkom, kao mala djevojčica, tamo polazila u saonicama. Najradije k Žaveru. Tamo bi onda zašle u neku mljekarnu i ispile po čašu neobrana mlijeka. Kasnije, kad se počela sastajati s Markom, išli su tamo na šetnju za vedrih proljetnih dana odmah poslije ručka, kad nije dolazio tamo toliki svijet kao u ljetu. A u ljetu: prije podne. Ali on nije mario mljekarne, pa bi sjeli u neku malu gostionicu, gdje bi se razgovarali, gradili planove i zaboravljali da vrijeme prolazi. Sva ta sjećanja vrzla se u njoj i strujala kao one pahuljice pred njenim prozorom: u odbljescima, u ležernim linijama, u kratkotrajnim zaustavljanjima, križajući se, dodirujući se, mimoilazeći se, roneći, lebdeći, dižući se i napokon iščezavajući u nešto mračno i neutješljivo.
Najednom je čula dolje u gluhoj ulici, kako se netko nakašljao. Stisnulo joj se grlo i srce joj se razmahalo od uzbuđenja. Čudnovato, kao da ona prepoznaje taj kašalj. I nagnula se na prozoru, napela sluh i oči, ali ne vidi nikoga. Od gustine snijega jedva se vidi zid kuće, što stoji nasuprot njihove. Malo zatim zastruže onaj grlom dva tri puta: približuje se. Ona zaustavlja dah, da bolje čuje, i uistinu začuje, kako škripi snijeg pod nečijim koracima. Istodobno se počela isticati u snježnoj mreži mračna silhueta vojnika. Vidi jasno: vojnik je, s uzdignutim ovratnikom od mantla, kako je i Marko običavao nositi u zimi, kad je sniježilo ili kišilo, svoj građanski kaput, a u ruci nosi ruksak. Zacijelo neki vojnik, koji se vraća kući. On? Marko? Zar nije imao ni toliko novaca, da uzme fijaker na kolodvoru, ili uopće i nije našao fijaker, jer ih sada tako malo ima. Onaj se ustavi ispod svjetiljke, spusti ruksak na tle, podigne skut od mantla i zavuče ruku u džep od hlača, da izvuče svežanj ključeva, što su zazveckali u tišini noći. I nisu zazveckali mutno, hladno, kao da su od željeza, nego jasno, kao da su od srebra. Jest, to su njihovi kućni ključevi, srebrni, koje je otac dao napraviti za mamu, da joj željezni ne budu preteški. Ona je te ključeve uzela sa sobom u Galiciju i dala ih Marku, neka budu njegovi, još u prvoj uri, što su bili zajedno. Ključe njihove kuće. Dva od kućnih vrata i jedan od ulaza u njihov stan. I sad će da otvori njima vrata i uđe k njoj, k svojoj ženi, koju hoće da iznenadi. Onaj za svjetiljkom već je zakopčao mantl, digao ruksak i spremio se da pođe. A ona bi da vikne: - Marko! - ali su joj se vilice ukočile i udarile jedna o drugu kao Morseova aparat. Onaj pođe upravo koso preko ulice prema njihovim vratima. Sad ga vidi u svim konturama, koje su prema svjetlu označene: jest, tako Marko drži ramena, malo uzdignuta. Lice mu se raspoznaje, al on je to. Ne može da vikne, jedva mane rukom, a među zubima, što cvokoću, istisne joj se jedno prigušeno:
- Dođi!
Onaj pogleda gore i ustavi se.
- Ne, draga moja! - reče. - Ja idem svojoj ženi. Sa slijedećim ćeš možda imati više sreće.
Nepoznat glas i ono, što je rekao, dovedoše Gigu u realnost.
Trgla se razočarana i postiđena u isti mah, i uklonila se s prozora, kao da ju je povukla nečija ruka s mjesta, na kome je stajala. Srušila se na najbliži fotelj dršćući koljenima i srcem.
Neko je vrijeme ostala tu nepomično, sve dok nije osjetila, da su joj noge smrznute. Onda se digla i zatvorila hitro jedan, pa drugi prozor, i ne pogledavši na ulicu, kao da se nečega boji. Jednako hitro spustila je i zastore. Tad pođe do vrata, što idu na stubište, i zavrne dva puta ključem. Neka je samo sve zatvoreno! Sve u ludoj želji, da se brani od sumnje onoga prolaznika. Da mu samo može reći, da ona nije ono, što on o njoj misli, nego žena, kao i njegova, koja je dosad na nj čekala, kao što ona čeka na svoga. Pa, za Boga, to mu je morala reći. Kako se samo na to nije sjetila! Onaj će, zacijelo, sad kad se vrati kući i sjede za stol, među dva gutljaja vina i dva poljupca, pričati ženi, kako ga je u onoj tijesnoj ulici pozivala neka takva, i što joj je on odgovorio. I zbijat će šale na njen račun. Glupo je bilo, što ga nije bar upitala, odakle dolazi. Možda baš iz Rusije. Možda je negdje u zarobljeničkim logorima vidio i njezina muža. Ali kako da ga pita, kad je sve tako ispalo, da bi najradije bila propala u zemlju od sramote, a kamo li s njim razgovarala.
Po svoj prilici stanuje tu negdje u blizini, u najbližem susjedstvu možda, jer zašto bi inače prolazio baš tom njihovom malom ulicom, kroz koju malo tko prolazi, jedva oni koji u njoj stanuju ili u onoj ulici do nje. Bit će upamtio i broj njezine kuće. I lako da pođe sutra ili preksutra, da vidi onu, što ga je pozivala k sebi u noći. Da je pokaže ženi ili kome susjedu, i da bogzna šta ispriča o njoj. Ili da je sretne samu i prepozna, da joj dobaci nešto, što se dobacuje onima s ulice. Uistinu sramota!
I u toj samoći sva ispretrgana nemirima i neutjehama, s abnormalnom fantazijom, koja je producirala same pretjeranosti, lude nevjerojatnosti, neke apsurdne nakaze, držala je sve to mogućim i logičnim. Nijedan razložit glas nije živio u njoj, i nijedno trijezno razmatranje: sami ekscesi u moždanima.
Dugo je trebalo, da se oslobodi dojmova, što su se u njoj razvijali i razgranavali. Prestalo je sve najednom, baš u trenutku, kad je trebala još sitna jedna linija do potpunog obezumljenja. Postala je mirna, prisebna, normalna, bistra i promatrala slučaj s onim čovjekom onako, kakav je i bio. To nije bilo ništa neobično. Ni njena halucinacija, ni njegov odgovor. Napokon joj je izgledalo sve kao anegdota, kao neka mala avantura, kojoj će se sutra svatko smijati, kome god je bude saopćila.
I olakoćena, skoro vedra, počela se svlačiti. Legla je u postelju i protegla se s nekom nasladom u njoj. Uživala je što više nema sestre uza nju, što je ozdravila, što je danas izašla i što će sutra opet izaći. Sad joj ne preostaje, nego čekati, da se vrati Marko. Saznat će valjda skoro nešto o njemu. Traže ga na toliko strana: možda će tko naći pravi trag. Kapetan Dühren piše, da se neprestano propitkuje. Kad bi samo počeli dolaziti zarobljenici iz Rusije. I uhvati je širok, podatan dječinski optimizam, koji je bio sličan velikom kolu u vatrometu, i vrti se i prska na sve strane iskričave riječi:
- Doći će!
- Do malo dana!
- Vratit će se!
- To ne može dugo potrajati!
- Najednom će biti tu!
- Onako iznenada!
- Do dva, tri dana!
- Preksutra možda, ili sutra!
- Ili još noćas.
- Pa zašto ne i noćas? - pitala se ona. Čut će najednom, kako netko zvecka ključima i otvara na kapiji donju, veliku starinsku bravu, koja žestoko škripi, velikim ključem, pa onda gornju, manju, modernu verthajmericu, koja samo škljocne, kao da ptica udari kljunom.
I ući će.
Da, samo ako luda Katica nije potegla kračun iznutra. Ona joj je već prvi dan rekla, da ne zakračunava, ali Bog bi znao, da li je poslušala. Zacijelo je zaboravila. Smušena kao što jest. On možda dođe noćas ili rano pred zoru, pa ne će moći da uđe.
I kao da je on negdje u gradu u društvu ili teatru, pa je zakasnio, uzbrinula se, da ne bi morao lupati ili zvoniti na vratima, i skoči iz postelje, obuje papuče, prebaci ogrtač i zavrnuvši kontakte u predsoblju, na stubištu, u trijemu, pođe do kućnih vrata, da vidi šta je s kračunom. Kračun je stajao otvoren. Može ući svak, tko god ima ključ. Vrati se u postelju, utrne lampu, što je stajala do nje na okruglom stolu i ležeći na leđima s uzdignutim rukama ispod glave ostane neko vrijeme tako otvorenih očiju. Prostor pred njom bio je potpuno slijep. Nigdje ni najsitnija kakva svijetla. Ali tmina nije bila mirna: okolo je nešto šaptalo, gibalo se u jedva osjetljivim talasima, katkad nagao pucanj u pokućtvu i parketima. Jednom i trzaj žice u klaviru, više kao uzdah, nego pravi zvuk. Mislila je, da uđe Marko sada, ne bi ga u mraku ni raspoznala. Ne bi zacijelo, nevješt njihovoj kući, jer je vrlo malo zalazio k njima, našao odmah kontakta. Morao bi prije upaliti žigicu. Onda bi ga ona prepoznala u onom malom, kratkom osvjetljenju. Sad je stala da konstruira u mislima njegov izgled. Međutim osjeti neku hladnoću pod raširenim pazuhima, uzduž nadlaktice i niz rebra. I uvuče ruke pod jorgan pokrivši se sve do podbratka. Odmah zatim otvori oči i potraži njegovu sliku, što je malo prije oživjela u njezinim predodžbama. I sad nikako da je nađe. Najprije su to bili nekakvi čudnovati detalji, onako nešto slično na futurističke portrete, gdje se vidi jedno oko, pola usta, uho, ruka, prst, dio čela i t. d., ali nipošto jasno čitavo lice sa životom na njemu. Hvatala je ona te pojedinosti, i dok je dvije složila, treća je već nestala, a kad je nju našla, nije bilo jedne od onih prvih dviju.
Nakon vrlo dugih premještanja i slaganja, kao u kakvoj dječjoj igri, uspije joj nekako sastaviti jedno lice, pogdjegdje nedostatno, ali jasno, s očima koje gledaju i izrazom koji živi. Ali to nije Marko. Netko drugi, koga dobro pozna, ali on nikako. Smiješno, pa to je Florijan, sa stisnutim malim očima, s kratkim licem i velikim ustima kao kakav embrio. I čim ga je prepoznala, već se slika promijenila; na njegovo se mjesto nametnulo drugo jedno lice, koje također dobro poznaje.
Ali to nije Marko. Drugi jedan, ali Bože, gdje ga je vidjela, odakle ga zna, kada je s njim govorila? Pa da, onaj insinuantni posmijeh, skrofulozne oči, jest, to je onaj doktor u birou "Crvenoga križa", jutros je s njim govorila. I htjede da ga malko bolje promotri, al promatrala je novo lice, i ono dobro poznato. Gleda u nju začuđenim očima, kao da je iznenađen što je vidi i hoće da nešto kaže. Jest, to je kapetan Dühren. Čita mu na ustima kako veli: - Unsinn! - Al u isti čas i on se mijenja i izobličuje, nije više on, nego drugi, novi, ne zna da li ga je ipak gdje vidjela i hitro opet novi, peti, šesti, sedmi, među njima znani i neznani, na njima nešto malo kao od ovoga, nešto malo od onoga, iskešeno lice onog generalstäblera, koga je vidjela u Stanislavovu, obrve i čelo njezina oca, krupna, obješena habsburška usta onog erchercoga, sve panoptikum jedan, njen lični, poredan u njenoj fantaziji, koja lovi samo jednu sliku, jednu jedinu, za koju je u njoj mjesto prazno. I u tim naporima pretvorio se njen mozak u kaos, činilo joj se, da će joj od tog komešanja u njemu prsnuti lubanja. Jest, ovo je ludilo, pravo, puno ludilo.
Uspravi se naglo u postelji, zapali lampu, počevši da briše oči i gleda oko sebe. Gleda ruke, sve prst po prst, jest ovo je jedan palac, ovo drugi, ovo kažiprst, ovo prstenjak s vjenčanom viticom, postelja je tu i ona u njoj, vidi svaki komad pokućtva sa svojim sjenama i uglovima, jest prisebna je, jer sve je tu, kako je bilo prije nego je legla i kako mora da bude. Ali kad je opet htjela zamisliti Marka, nikako da joj se njegova slika fiksira u mozgu. Sve je tu, sve misli, sve stvari, svi ljudi, samo njega nema. Nigdje ga nema. Tako ga nema, da ga ni zamisliti ne može. Sjene nedohvatljive su tu, zrak nevidljiv je tu, praznina, tišina, prozirnost, sve što se ne može ni rukom dotaći, samo on jedini nije tu ni igdje. Zacijelo ga nema ni tamo u njihovoj bračnoj sobi, gdje ga je ona stavila svojom rukom na svoj noćni ormarić. Skoči onda iz postelje, navuče papuče i zamota se u ogrtač, izvadi iz neke ladice ključ, otključa vrata bračne sobe, uđe, napipa kontakt. Prvo joj pogled pade na noćni ormarić, na žuti brončani okvir. Ali svijetlo s lampe padalo je upravo na staklo u okviru, i ona je mjesto Markove slike vidjela samo svijetlu plohu. Uistinu, dakle, nema ga, nigdje ga nema, izbrisan je u svim svojim tragovima ili uopće nije nikad ni postojao, prazni produkt njene fantazije, san, iluzija, fantom. I užasnuta poleti i pritisne okvir na prsi, pa i ne pogledavši, što je u njemu, vrati se natrag u postelju. Neko vrijeme prođe, dok se odlučila da stavi okvir na stol, pod lampu. Markova slika, nepromijenjena, stajala je pred njom, gledajući u nju mirnim, nešto nasmijanim očima. Promatrala je dugo ono lice, kao da je htjela da ga nauči na pamet, da ga upije u sve strane svoga mozga. Onda zatvori oči i pokuša da ga potraži u svijesti. Ali svijest, poput kakva starog, vlagom i vremenom iskvarenog ogledala, koje u svojoj rasutoj i raspucanoj amalgami ne odrazuje više predmeta, što su pred njim, ostaje nijema i ne pokazuje ni jedne crte, koju bi ona htjela naći. Opet sve nešto drugo, treće, deseto, nepoznato, netraženo. I hitro otvori oči, kao da bježi iz tame, što je u njoj. Kao da izlazi iz podzemne, zagušljive, crne prostorije, gdje nema ni svoda, ni zidova ni poda, nego bezgraničnost jedna mutna, koja hoće da je proguta. Udarci srca stiskali su joj grlo, i uhvati je očajan strah. Nije se usudila da okrene glavu ni na koju stranu, nego je gledala samo preda se, u spletene svoje ruke, što su osjećale jedna u drugoj kako im dlanovi gore.
Najednom, kao da je pomahnitala, stade da viče:
- Tata! Tata! Tata!
Prodirao je njen krik u kratkim intervalima kroz sve zidove i podove stare kuće.
Nakon nekoliko sekunda upane stari savjetnik u njenu sobu, iznakažen od groze i zatučen od polusna, u kome se još nalazio. Poleti k postelji, s koje je ona pružala prema njemu produljene ruke i gledala raskolačenim očima, kao da je ispila čašu bunike.
Obujmiše se kao dvoje bjesomučnika.
Ona vikaše neprestano:
- Bojim se! Tata, bojim se!

*

Stari Barić i Piroška zaposleni su oko nekakvih knjiga. Sve su to debeli tomovi, kao od nekih znanstvenih djela, lijepo uvezani s kožnim uglovima i zlatnim naslovom na hrptu. Ona briše otrcanom krpom prašinu s njih, a on umotava dvije po dvije u novinski papir. I svađaju se.
- Nisam nikad mislio, da ću takvo što dočekati! - govorio je stari, kao da doživljuje najteži čas svoga života.
Piroška zapovijeda poslovno kao kakav trgovac:
- Hitro, hitro, žuri se.
- Moje najdraže knjige! - nastavi stari neutješno. - Sve sam lako prodao, i uru i vjenčani prsten, al ovo...
I milovao je rukom jedan tom, kao da miluje dijete.
- Guizot! - prošapne, - moj Guizot.
A Piroška se izdreči:
- Tvoj Gizo ne će meni začepiti šuplje potplate, u kojima ne mogu ni na ulicu po tom snijegu. Evo, gledaj!
Pritom podiže najprije jednu, pa drugu nogu i pokaza potplate. Obadva su bila izderana do čarape. A i jedna je čarapa bila istrošena, pa se vidjelo ružičasto meso tabana, okruglo, veliko kao petokrunaš. Uopće izgled Piroškina suterena bio je dezolatan. Kako je digla noge, tako su se pokazale proste, zakrpljene čarape, s primitivnim podvezicama od nekakve crvene vrpce ispod zaprljanih, krupnih koljena, što su izgledala kao dva zablatnjela karfijola. Podsuknja od violetne svile, raspucana i sva rasfransana: stari nekakav žipon, s kojim je nekad valjda koketno paradirala pri svojim avanturama.
- Grjehota, što to ne može da vidi tvoja gospođa snaha! - nadoda perfidno i pograbi jednu knjigu lupajući po njoj krpom.
- Pusti ti moju snahu na miru, - izdere se on, - nemoj ni da mi je spominješ!
- Oho! - nakostruši se Piroška kao stara, srdita kvočka.
- Ni da je spomenem, tu finu damu, što ti je sina upropastila.
Sad se starom izlije bijes u oči.
- Lažeš! - zakriješti. - Lažeš!
I nasrne na nju zgrčenim prstima, kao da će joj oči iskopati. Al ona mahne teškom svojom rukom i udari ga po prstima, da su mu obje ruke klonule kao skršene, i on ostane zabezeknut nekoliko sekunda. Onda se sabere, dohvati jednu od onih knjižurina u namjeri, da je baci na nju, al u isti tren pogodi ga teška knjiga u glavu, da se zaljuljao i sjeo sav ošamućen na postelju.
- To ti je tvoj Gizo, - reče Piroška s infamnim zadovoljstvom, da si ga prije prodao, kad sam ti govorila, ne bi ti se sada to dogodilo.
Al stari nije odgovarao, sjedio je na ivici postelje, držao zatvorene oči i zibao se amo tamo kao vol, koga mesar udari maljem u glavu. Kad je ona vidjela da će se srušiti, poleti k njemu:
- Što je, što se držiš, kao da ti je pukla glava!
I kušala ga je uspraviti i pridići.
Al stari se odronio, spustio ruke i noge, i visi na njoj sav prebijen kao marionetska lutka. Piroška ga polegne na postelju, podigne knjigu kojom ga je udarila i izmjeri je na dlanu, kao da kuša, koliko je teška. Priđe zatim opet k starom, opipa mu glavu, gdje je mislila, da ga je pogodila, ali ne nađe ni kontuzije ni ogrebotine. Tad ga žestoko uhvati za ramena i prodrma poput vreće:
- Simulant jedan glupi! Misliš li, da ja ne znam, da ti ne fali ništa!
On je pustio da ga drma i da mu se prebacuje glava i uda, sve kako je ona njime tresla:
- Probudi se, - režala je svojim razbijenim glasom. - Ako se ne probudiš, tako ću te izlemati, da se uopće ne ćeš više probuditi.
A stari kao mrtav. Nit miče trepavicama, nit daje ikakva znaka života. Kako ga god ona prodrma i makne, tako on i ostane. Rekao bi uistinu: trupina i ništa više.
Sad se počela uznemirivati. Možda ga je udarila u kakvo opasno mjesto? Bog bi ga znao: trulo stvorenje, od gline ili stakla, pa se prebilo poput lonca. Užurba se, izvadi ključ iz njedara, otvori ormar, uze iz njega bocu s rakijom i protare mu čelo i zatiljak. Ali sve uzalud. Stari se ne kreće: leš kao leš. Sad se napokon prestraši, dršćućom ga rukom opipa još jednom na tjemenu i sljepočicama, prebaci preko sebe ogrtač i izleti napolje zatvorivši vrata za sobom.
Čim je izašla, stari otvori oči i posluša malo za njenim koracima. Uspravi se na postelji i posluša još malo. Zatim se diže, uze jednu čašicu s police, primi bocu, koju je Piroška u žurbi ostavila na stolu, natoči rakije i ispije na dušak. I još jednu. Ostavivši onda čašicu na mjesto, odakle ju je uzeo, nastavi da umotava knjige. Brisao je prašinu s njih, ogledavao im uvez i natpis na hrptu, otvorio ih gdjegod, čitao nešto malo ovdje, a nešto malo ondje, napokon ih zatvarao i umatao.
Pri tom ga poslu zateče Piroška. Kad ga je vidjela na nogama, živa i zdrava, - upravo je zagnjurio nos u strane nekog debelog sveska i pričinjao se, kao da je i ne vidi - podboči se rukama kao ćirilsko slovo F, pa nekako na pola srdito, što ju je zabadava prestrašio, a na pola zadovoljno, što mu nije ništa, usklikne:
- A ja sam preletjela čitav Kaptol i Novu Ves tražeći liječnika.
U isti čas opazi bocu na stolu, dosjeti se, da je valjda pio u njezinoj odsutnosti, priđe k stolu i pogleda bocu prema prozoru, kao da hoće da se uvjeri koliko je ispio, pa nastavi:
- Dobro si potegao! Tek kad sam se vraćala, sjetila sam se, da je boca ostala vani.
Sad on podiže glavu s knjige:
- Pa držala si, da sam mrtav! - reče.
Dohvativši krpu i nastavivši brisati knjige, prihvati ona:
- Hitro, hitro! - A onda nakon male stanke:
- I da si mrtav, ne bi čovjek ostavio mirno pune boce kraj tebe!
Pa se robustno i prosto nasmije, da su joj se bokovi tresli kao dvije vreće brašna na paripčetu u kasu. On nije mario za njene primjedbe. Dok je ona govorila, zamotao je dvije knjige i uzeo jednu drugu. Ogleda je i otvori, pa pogleda naslovnu stranu. Iznenada podiže glavu prema njoj i reče s mirnim prijekorom:
- Radije da si donijela nekoliko cigareta.
- Odakle? - iskrivi ona lice u grimasu. - Odakle? Žuri se, da budeš brzo gotov, pa će biti i cigareta.
On je međutim odgonetao nešto na otvorenoj naslovnoj strani knjige, što mu je bila u rukama. Pa kao da govori sam sebi, pročita:
- 1. maja 1881.: Na taj dan sam dobio prvu svoju redaktorsku plaću i kupio sam kod Suppana Bucklea. Tako sam dugo želio da imam svoga Bucklea!
I počeo da zamotava svezak govoreći s gorkom žalbom:
- Onda radije nisam pušio, samo da ga mogu kupiti a sad ga prodajem za nekoliko cigareta.
Piroška udari žestoko krpom po posljednjem svesku, kao da tjera njegovu sentimentalnost i reče izazovno:
- A ja? Zar ja nisam prodala za nekoliko kruna svoj suncobran s drškom od elfenbajna. Kako je to bila fina stvar. Glava od papagaja s dva rubina u očima! a gdje je moj muf i štola od hermelina, a? Trideset dva repića bila su na njima, sjećaš se? To mi je kupio upravitelj imanja grofa Pejačevića... Hitro, hitro...
I istrgne mu knjigu iz ruke i počne da zamotava i ona. Domalo je bilo sve zamotano, ona mu nabije sva užurbana šešir na glavu, pridrži mu kaput, zakopča ga i poreda mu nekoliko svezaka ispod jedne, a nekoliko ispod druge ruke. Zatim uze sama ono ostalo i reče odlučno:
- Sad idemo.
Išli su Opatovinom prema Krvavom Mostu, ona pred njim, energična i gegava kao krupna guska, a on pokunjen, sličan ocu, koji nosi lijesove dvojice mrtvorođenih blizanaca. Pravi sprovod. Njemu se i pričinjalo da ukopava najljepši dio svoga života.
I dođoše do ugla Krvavog Mosta, gdje je bila jedna knjižara i antikvarijat. Dućan je bio pravo čudovište nereda i nagomilanosti. Police sve do stropa krcate zaprašenim, kojekako ispremiješanim knjigama, uvezanim i neuvezanim, broširanim, novinama, papirom, omotom svih veličina i forma, folijantima, kvartima, oktavima, sve do sitnih izdanja džepnih i minijaturnih: pravi kaos, koji se protegao i na drugu tezgu, svu zapremljenu hrpama svakovrsnih, još nekatalogiziranih i neregistriranih edicija, s uskim dijelom slobodna prostora za mušterije. U uglu do ulaza mala staklena ograda, u kojoj je stajao sprijeda primitivni pisaći stol, zakrčen također knjigama, listovima i kojekakvim omotima. Straga isto jedna polica, al mnogo uža od onih vani i na njoj sve same stare knjige u starinskim uvezima, rariteti, prva izdanja, inkunabuli možda, svakako dragocjenosti bibliofilske, ako možda i nisu, a ono je tako izgledalo onome, koji je mogao naći slobodan komadić na onim staklima i zaviriti unutra. Jer i stakla su bila s unutarnje strane krcata pisama, dopisnica, papira, slika, litografija starih i radirunga, usađenih u drveni okvir što je dijelio stakla međusobno.
Stari Barić i Piroška spustiše na tezgu teret s ukočenih ruku. Antikvar, koji je u taj čas gnjurio licem u hartije na svom stolu, podiže šiljastu, prorijetku bradicu prema došljacima i namjesti očale, koje su mu dotada stajale na obrvama pred svoje miopične oči:
- Ne kupujem više ništa, - otegne u promuklim nekim slovkama kreštavim glasićem, - ništa! Možete odmah sve odnijeti!
Barić je stajao naslonjen na tezgu, mljeo usnicama, šutio, sav bez misli i apatičan. Piroška je gledala na žutog čovječuljka tamo u onoj staklenoj krleci, kako žmiga bezbojnim očima kroz svoje žućkaste trepavice i treska sitnom, svijetlom lubanjom, ne većom od biljarske kugle. Pa pokuša da dade svom brutalnom licu kakav takav insinuantan izraz, iako je već sve kipjelo u njoj, nategne na nekakav sladunjav ton svoje riječi, koje su u svakom "e" odavale kolorit njezina madžarskog akcenta:
- Donijeli smo vam vrlo rijetke stvari. Vrlo fine.
Onda se okrene Bariću: - Je li, Joško?
Stari se nije ni ganuo, jednako je zavijao ustima, koja su se činila poput znaka neizmjernosti: i grčevito se natezale s jedne strane na drugu.
Antikvar se digne sa svog visokog stolca, i na nogama je izgledao mnogo manji. Izađe iz svoje kućice nepovjerljivo i gotovo plah, kao grlica kad izlazi iz krletke, i zapjevuši opet nezgrapnim glasom:
- Ne kupujem više, rekao sam. - To mu skoči nešto jače hrapavost u grlu i zastruga malo njim, pa nastavi, približivši se Barićevim knjigama:
- Samo prodajem! I ja sam trebam novaca!
Međutim odmota jedan svezak od onih njihovih knjiga. Prinese ga sve do nosa, pogleda ga sa svih strana, hrbat i uglove i zaviri onda među strane, pa reče:
- To više nitko ne čita!
- Kako nitko! - klikne Piroška kao kakav stručnjak i okrene se k Bariću: - Čuješ li, da to nitko ne čita? Ištenem! Pa što se onda čita?
Antikvar je pogleda preko očala žutim pogledom sa zagrižljivom ironijom:
- Jeste li vi to već čitali? - upita.
- Ja? - nakostruši se Piroška. - Ištenem, pa ja nisam ni žurnalist ni profesor i ne znam francuski! - Onda pokaže na Barića: - To je njegovo.
- Znam ja dobro gospodina redaktora, - reče antikvar, - kupio sam dosta njegovih knjiga. Ali onda su knjige nešto vrijedile. Danas vam to ni vrag ne čita. Molim vas, kome još treba Thiersova "Historija Francuske Revolucije"? Ja vam mogu dati tri egzemplara, ako hoćete, za bagatelu.
- S ovakvim ilustracijama? - pokaže Piroška prstom na svezak u sitnim antikvarovim rukama.
- Da, baš s takvim ilustracijama. Ja se ne mogu penjati gore na stalažu, ali gledajte tamo, - i pokaza starčić negdje visoko na najgornju policu na nekakve uvezane knjižurine, koje su mogle i biti Thiersova "Historija Francuske revolucije", a mogle su i ne biti.
Onda dohvati drugi svezak, koji je Piroška već prije odmotala. Pogleda ga i zaviri na naslovnu stranu:
- Eto, molim vas, i ovo: opet "Francuska revolucija"! Da je bar novo izdanje! Štampano je pred trideset godina!
Piroška je malo pomalo razmotavala knjige i stavljala ih oprezno jednu na drugu.
- Da nije bar toliko podcrtavan tekst i ove silne marginalije! - zaklima antikvar svojom biljarskom kuglom stružući nosom među stranicama. Izdigne onda nešto malo lice preko knjige i reče Bariću:
- Ovo črčkanje po knjigama oduzima im svaku vrijednost. Tko ih kupuje, voli da su čiste. Što je kome stalo do vaših marginalija! Čovjek hoće čitati Carlylea, a ne vas!
Barić ne odgovori ništa. Nije ni regnuo. Izgledalo je uopće, da mu je u očima neka praznina, koja ne gleda ni u što. Ta njegova tupa pasivnost najedamput je probudila antikvarovu pažnju. Kad je vidio, da Barić ne reagira na njegove riječi, ostane nekoliko sekunda uzdignute glave i otvorenih ustiju prema njemu. Kao da se pita: što mu je? Odmah zatim nasmiješi se lakšom kretnjom usana i nekako mu posta tjeskobno, neugodno, kao da se kaje, što je u svom trgovačkom nadmudrivanju bio nešto pretjeran, a možda i uvredljiv. Omalovažavao je ponuđenu robu, za koju je i sam znao, da nije štogod, a zamjerke, koje je isticao, znao je da su sitničave kao i njegova prozirna lukavost. Pa stade da pregledava ostale knjige. Uzimao je jednu za drugom, ponjušio ih sa svih strana, otvorio naslovnu stranu i pročitao ime pisca i naslov djela:
- Emerson: "Essays".
Pa da donekle ublaži dojam svojih prijašnjih omalovažavanja reče kroz zube, nekako preko volje:
- To već ide.
I stavi knjigu na stranu, zadržavši malo prste na njoj, kao da hoće reći, da na nju reflektira. Onda posegne za slijedećom:
- "Historija civilizacije" od Guizota, - pročita i nadoda: - Prije trideset, četrdeset godina prodao sam na desetke egzemplara. Ali ono su bila druga vremena.
Piroška se zaljulja u bokovima poput trome, trudne krave na neravnoj ledini i sa zadovoljnim smiješkom nategne svoje obraze:
- Gizo vrijedi i danas! - usklikne s takvim uvjerenjem, da bi čovjek mogao misliti, da je upućena u sva pitanja kulturne historije. Nitko ne bi ni sanjao, da ona u taj čas na onom dijelu svoga tabana, što prodire kroz razderanu, cipelu, osjeća ledeni dućanski pločnik. Jer je ime Guizot bilo za nju neodjeljivo od pojma novih potplata. Antikvar je prešao preko njezina usklika i stavio ruku na nekoliko jednakih i jednako uvezanih tomova:
- A šta je ovo?
I prigne se da pročita, što piše na njihovu hrptu.
Ni Barić ni Piroška ne odgovoriše ništa. On je stajao nepromijenjena izraza i držanja na svom mjestu, a ona, osim Guizota, nije znala ni za kakvo drugo ime od onih autora. Stari je slučajno jutros spomenuo Guizota, pak je to i upamtila.
Antikvar, prignut, pročita:
- Buckle: "Historija civilizacije u Engleskoj".
Pa počne brojiti sveske:
- Jedan, dva, tri, pet tomova. Ne manjka ni jedan.
Onda zaviri jednom svesku u tekst, pa zagunđa zlorado svojim zarđalim glasom:
- Naravno! Sve same marginalije! A neke još i tintom!
Zaviri u drugi jedan svezak, pa nakon male pauze prihvati, više sam za se:
- I ovdje! I sve tintom! Barbari jedni! Trogloditi!
Svi ovi veliki tomovi stajali su sada jadni i razbacani po tezgi, jedan preko drugoga kao zaklana telad na mesarskim kolima. Antikvar ih je opet uzimao, prevrtao, rastvarao, sa čudnovatom, strasnom radoznalošću i odbacivao na tezgu s omalovažavajućom gestom. Barić je konačno izašao malko iz svoje apatije i gledao na svoje knjige, ali njegov pogled nije odavao nikakve uzbuđenosti: trom i neizrazit, gotovo slučajan, kao da mu je svejedno, što je to pred njim. Piroška je preko antikvarove glave promatrala knjige na stalaži, gdje je konstatirala sve neke lijepe uveze u živim bojama, crvenoj i zelenoj najviše, i žalila što i njihove nisu tako uvezane, jer bi se onda zacijelo dobro i lako prodale.
- No pa što tražite za sve ovo - odluči se antikvar da ih upita.
Piroška nije imala pojma, što bi se moglo za to tražiti. Barić je doduše govorio, da su to vrijedne knjige, pa je i ona držala, da se za to može dosta dobiti, ali u stvari ona bi ih dala i za malo kruna, pogotovo u taj čas, kad nema ni pare u kući. Ona pogleda Barića pitajući ga očima, ali on nije nimalo reagirao, kao da ga se ništa ne tiče. Znala je vrlo dobro, da on ne će ništa kazati. Takav je bio uvijek, kadgod je bio trijezan, onda je ujedno bio svijestan nakaznosti svoga udesa i vidio jasno sav očaj, u kojem se nalazi. Za časove takve depresije držala je ona kod kuće uvijek sakrito nešto rakije, jer čim bi ispio dvije, tri čaše, izlazio je iz tog užasnog raspoloženja, koje je bilo gore, nego pijanstvo, gore za to, jer je nalikovalo gotovo ludilu. Stoga je sada postajala nervozna i jedva čekala, da se ta prodaja svrši. Dok je ona oklijevala odgovorom, upita sipljivim svojim glasom antikvar:
- Dakle?
Piroška prijeđe prstima preko usta razmišljajući, što će da kaže, a onaj nastavi pitanjem:
- Koliko tražite za sve?
Ona sva u neprilici reče:
- Recite vi, šta dajete za to. Vi znate najbolje, koliko to za vas vrijedi. Nama je glavno, da dobijemo onoliko, koliko nam u ovaj čas treba.
Antikvar je znao, da ima pred sobom nekoga, tko nema pojma o knjigama, a videći još i Barićevo potpuno mrtvilo, odluči se da zaključi posao. I upita ponovno Pirošku:
- Koliko vam dakle treba?
Ona se ustručavaše:
- Znate, ja ne znam, koliko to košta, kad je novo.
- Odmah ću vam reći, - zasipi antikvar i počne da gleda i ponovo premeće one sveske:
- Emerson košta nov i uvezan: 5 kruna, dat ću vam 1.50, dat ću vam 2; Carlyle: 10 kruna, dat ću vam 3 - je li vam pravo? Thiers 15 kruna, dobit ćete 5 i to je preplaćeno. Buckle košta nov, čini mi se, 25, al to je staro izdanje i danas ga više nitko ne kupuje, zadovoljite se sa 7 kruna. A Guizot, Guizot, Guizot...
Piroška osjeti hladan pločnik na onom dijelu tabana i uzdrhta od uzbuđenja nadajući se u Guizota više, nego u sve ostalo zajedno.
- Znate, - nastavi antikvar, - francuske su knjige najjeftinije. Guizot vam ne košta nov više od 7 franaka. To je manje od sedam kruna.
Ona strugne začuđena čela u vis i klikne razočarano:
- Ištenem! Gizo?
- Da, Guizot! - potvrdi on. - 7 ili 7.50 Iranaka nevezan, a ovaj je vezan, zato vam dajem najviše 3 krune.
Piroška se okrene Bariću.
- Šta veliš, Gizo tri krune!
Barić ne odgovori ništa, samo je strahovito grčio usta, stisnuta kao da osjeća kakve jake fizičke boli.
- Sve zajedno 20 kruna - šušne antikvar, - i to kao vama, jer je gospodin redaktor moja mušterija ima već preko trideset godina, i više, jest i više. Jeste li zadovoljni?
Piroška se premišljala. Onda se opet malko zaljulja i izusti skoro sramežljivo:
- A nama treba 25. Dajte nam 25.
- Ni filira više, usklikne antikvar oštro na svakom i, ni filira. Što mislite, koliko će proći, dok ja to prodam? Tko vam danas uopće čita ovakve stvari? Knjige o civilizaciji? Tko se još brine za civilizaciju? Danas se dobro vidi, što vrijedi ta civilizacija? Ovaj rat je bankrot civilizacije. A ja vam nudim 20 kruna za jednu stvar, što je bankrotirala, molim vas! I vi ne ćete. Da nas tko čuje, ne bi znao, tko je manje pametan, ili ja, koji vam nudim za to toliki novac, ili vi koji ne ćete da ga primite.
Piroška je gledala, kako se treska ona žuta bradica i odobravala sve što govori. Mislila je, kako je i ona potpuno bankrot, i već je jedva čekala da onaj izvuče dvije banke iz kakva pretinca. Bojala se samo, da joj stari ne bi predbacivao, kad dođe kući, kako je dala knjige za bagatelu. Zato još jedamput pokuša, ali potpuno popuštajući:
- Pa ne ćete se valjda natezati s nama za tih nekoliko kruna.
Ali žuta bradica zazviždi kao na flauti:
- Ni filira više.
- Ištenem! - zastenje Piroška, - još dvije krune!
Antikvar se nenadno razmaše kao pajacl, kad mu se potegne konopčić, poče slagati knjige jednu na drugu, gurati ih i kreštati:
- Nosite, nosite, ne kupujem ništa, ne treba mi ništa. Ni da mi ih date za dvije krune!
Piroška ostane zgranuta, ne shvaćajući što mu je sad najednom. Pa nije rekla ništa, šta bi ga moglo uvrijediti i tako razbjesniti. Ištenem, mislila je, ovaj je poludio. Zašto nije odmah pristala na 20, baš je bila luda, i sve je htjela da nešto kaže, da se ispriča, al on joj nije dao do riječi. Drhtao je od uzbuđenja, zamotavao kojekako u isti stari papir one knjige i istiskivao naprasitim glasovima, prskajući kapljice pljuvačke po Piroškinim rukama, što su također počele da zamotavaju jedan svezak:
- Nosite vi to lijepo kući, ili prodajte nekom drugome, meni je to preskupo!
- Pa nek je dvadeset, - klikne rezignirano Piroška, - nek je na vašu.
On je prekine:
- Ni za pet, ne ću više ni za pet, čujete li, meni nije do toga, htio sam da vam pomognem. Umjesto da ste zahvalni...
Međutim je nekako zamotao one knjige i udarivši dlanom po njima, reče joj s kratkom pauzom iza svake fraze:
- Izvolite. To je vaše. Zbogom.
Onda se okrene, uđe u svoju staklenu krletku, sjede tamo za stol i započe da pregledava neke hartije i pisma stružući grlom promuklim od tolikog kreštanja.
Piroška ostane bespomoćna kraj svoje gomile knjiga. Barićevo pasivno držanje išlo joj je na nerve. Počeo je i nju da hvata bijes i dolazilo joj je da izgrdi onog žutobradca i da mu baci sve te sveske u glavu. I Gizoa i Tiera, i kako se ono još ne zovu. Ali nekako se svlada i dobaci onom tamo iza stakla:
- Uzmite ih, kako ste rekli, za dvadeset.
Al onaj šuti. Kao da i nema nikog u dućanu.
- Čujete, nek bude na vašu. Dajte dvadeset.
Onaj se i ne miče. Zagnjurio nos u spise i vrti lako glavom s jedne strane lista na drugi, kao one reklamne automatske lutke u nekim izlozima.
Piroška zakuca na staklo. Antikvar podiže glavu:
- Još niste otišli?
- Dvadeset, - reče ona s molećim prizvukom u glasu.
- Ni za deset, ni za pet, - i opet turi nos u spise.
Piroška strugne noktom preko stakla. Ta škripa baci antikvara u vis, kao da ga je ubolo milijun iglica:
- Zar ste poludjeli? - izdreči se on. - Šta hoćete? Mislim da sam dosta jasno govorio: ne ću vaših knjiga ni da mi ih darujete?
- Uzmite ih u zalog, - zastenje Piroška, - dajte nam bar nešto.
Sad stane on na vratašca svoje pisarne brišući naočale i žmigajući miopičnim očima. Pa upita:
- Šta ste ono rekli?
- Uzmite ih u zalog, - ponovi ona. - Otkupit ćemo ih, kad budemo mogli.
- To je nešto drugo, - reče on, - to mi je mnogo draže.
I uđe ponovno u pisarnu, napiše nešto na jednoj hartiji i vrativši se reče:
- Evo vam moja potvrda. Posudio sam vam na tri mjeseca 15 kruna i uzeo u zalog vaše knjige. Ne vratite li u tom roku posuđenu svotu, knjige su...
Al nije završio, jer se u taj čas stari Barić prenuo, kriknuo strahovito nešto neartikulirano i nerazumljivo, s grimasom, koja je nalikovala na one užasne groteskne crnačke maske, što se nalaze reproducirane u modernim kompendijima umjetnosti divljih naroda: izbuljene oči i raskrebečena usta do najveće nakaznosti. Istodobno je uzimao jednu knjigu za drugom i razbacivao ih kojekuda, a jednom udari i u ona stakla od pisarne, da su se sa strašnom lomljavom rasprsla u bezbroj komadića.
Uzalud je Piroška priskočila da ga zadrži, on se otimao, kreštao, pjenio, udarao i lomatao oko sebe, bacao knjigu za knjigom, gdjegod bi dohvatio, s tezge, sa stelaže, lupio jednom o plinsku svjetiljku, koja se skrhala po dućanskom podu. Antikvar u prvi mah ostade nepomičan, preneražen, zabezeknut, sličan na kakvo nakazno božanstvo, još žući nego prije, kao da je iznenada dobio žuticu, pokušavajući da otvori usta i da nešto vikne. Al onda preletješe mimo njegove glave dva omašna toma bogzna kakve enciklopedije ili svjetske historije, i da se nije ugnula, bila bi prsla poput jaja i poštrapala sve naokolo svojim žutanjčevim mozgom. Neko vrijeme ostade prignut ispod tezge, i u jednom trenutku, dok je Piroška obuhvatila razbješnjelog Barića oko trbuha, kušajući da ga zadrži i zapriječi u haranju i bacanju, šmigne, hitar poput mačke, ispod onog mostića na tezgi, gdje je prolaz, pa iskoči na ulicu i trčući s uzdignutim rukama prema Jelačićevom trgu vikaše sav izvan sebe:
- Policija! Policija! Policija!
Dok je on tako na ulici izazvao čitavu strku i našao stražara, tumačeći mu hrapavim i kreštavim glasom u isti mah, šta se desilo, dotle se u dućanu sakupilo nešto svijeta i pomoglo Piroški da kako tako umire Barića.
Uspjelo im je da ga svežu za ruke i noge.
Kad se antikvar vratio s policijom, ležao je na tlu, stenjao, slinio i trgao uzice i konopčiće, kojima je bio vezan poput ljute, opasne životinje.
Knjižara je izgledala kao pravo smetište; s razbacanim hartijama, krhotinama stakla, razlupanim linealima i trianglima, školskim tablicama, perima, olovkama, prosutom tintom i knjigama. Antikvar se hvatao za glavu i jaukao, kao da su mu prebijene sve kosti, i bugario kao najnesretnija udovica:
- Jao meni, moje knjige! Propao sam! Propao sam!
Stražar, pišući u svoju bilježnicu, ispitivao je Pirošku. Al ona nije bila više ona od malo prije, koja je tu moljakala antikvara za nekoliko kruna. Sad je ona optuživala. I svako malo vremena prekidala je svoje optužbe i izdirala se na antikvara, što nije prestajao sa svojim jaucima.
- Jest, ona će reći sve, kako je bilo.
- Najprije: kako se zovete? - upita policajac.
Zove se Piroška Szemere. Jest: sz. Odakle je? iz Szatmara u Madžarskoj. Ne zna koliko joj je godina, nešto preko trideset, nešto manje od četrdeset. Zanimanje? Koje je njeno zanimanje? No, da, kućanica, gazdarica, privatnica. Od čega živi? Od čega živi? Moli, neka prestane onaj sa svojim tulenjem! To joj ide na nerve. Sam je kriv, što se tako desilo. Da, od čega živi? Pa eto od čega, dvorila je bolesna čovjeka. To svatko vidi. A on živi od svoga sina, koji je u ratu. I od snahe. Imali su neke stare knjižurine i htjeli su, da ih prodaju onome tamo. Ištenem! Samo kad bi prestao već jedamput! Kao da nije sam svemu kriv! Najprije je davao za knjige dvadeset kruna, a kad ga je ona molila, da pribaci još pet, zajapurio se, stao psovati...
- Tko je psovao? Tko je psovao? - prekine je antikvar.
- Mir, kad ja govorim! Sad ja govorim! - izdreči se Piroška.
I nastavi: - Zajapurio se, stao psovati, gurati njihove knjige, njihov se Gizo raskrebečio na tlima kao ubijena žaba, eno još tamo stoji, i tjerao ih napolje. Onda se stari razbjesnio. Nikad ga nije vidjela takva. Kao da je pomahnitao. Bogzna, hoće li više doći k sebi. Šta će ona, ako ne dođe k sebi. I stala je da jauče u sav glas, kao da hoće naumice da prekrije antikvarovo jadikovanje, i prignula se do Barića, koji je još natezao ruke i noge, i bio sav okrvavljen oko pulsa i na čelu, kojim je valjda o nešto udario.
- Ima li ovdje telefon? - upita policajac.
- Naravno da ima, - reče antikvar, - ako ga onaj vandal nije razlupao.
Policajac telefonira po kola za spašavanje. Barića će odvesti u bolnicu, a ona, Piroška, mora s njim na policiju.
Sad je antikvar pričao događaj, a policajac je bilježio. On je poznata pijanica, bivši žurnalist, bio je pijan kao čep, nek mu samo pomiriše dah, pa će osjetiti kako smrdi od rakije, a ona je njegova priležnica, i ona uvijek pijana. Donijeli su nekakve stare knjige, on ih uopće i nije htio kupiti, to danas nitko ne čita, no sažalili su mu se, jer on, antikvar, ima dobro srce, on zna, što je sirotinja. Pa kad im je ponudio jednu svotu, dvaput veću, nego što vrijede te njihove bezvrijedne knjige, stali su da ga grde i vrijeđaju, i da razbacuju stvari po dućanu i lupaju stakla i lampe i bočice s tintom, kao vandali kakvi.
Uto su došla kola za spasavanje.
Radoznala svjetina zakrčila tijesnu ulicu i trotoare, virkala u opustošeni dućan i čekala da bolničari iznesu onoga mahnitca, što je sve to napravio. Napokon dočekaše i to. Kola odletješe put bolnice, a policajac se vrati u dućan, da povede Pirošku.
Piroške je međutim nestalo. Zalud je izletio i gledao uz ulicu i niz ulicu, ne bi li je gdje opazio. Potrčao je Krvavim Mostom, pa u Opatovinu, ali tamo je našao otvoren prazan njihov stan s razbacanim papirom na stolu i na tlima, kako su ga bili ostavili, kad su izašli.
Međutim je Piroška sve bez daha preletjela. Sveučilišne Stube, Grič i Kapucinsku ulicu, pa zazvonila na Giginim vratima. Znala je vrlo dobro, da će se ona zauzeti za staroga, a indirektno i za nju. Sa suzama u očima saopćila je Piroška Gigi sav događaj, i mnogo detaljnije i intimnije negoli je to učinila s policajcem. Nije zatajila ni scene u kući prije, nego su pošli da ponesu knjige u knjižaru, ni kako je lupila Barića u glavu teškom knjigom, što ga je skoro onesvijestilo. Ona se boji, da je zapravo baš taj udarac poremetio nešto u Barićevu mozgu, i optuživala se sama i molila Gigu da je ne oda. Ona će sve učiniti, što joj ona reče, otići će kamo god ona zapovijedi, ali samo nek je ne goni u tamnicu. Umakla je policajcu samo da njoj sve saopći, a sad ide sama da se prijavi. Ona, Giga, nek prigleda u bolnicu, što je sa starim i kako mu je, i ako dođe k sebi, neka mu reče, da je njoj dobro i neka se ne brine za nju.
Giga je slušala sve s velikim uzbuđenjem. Nije smogla ni jedne riječi, jer se osjećala sama krivom za sve ovo, što se je dogodilo. Poslije one noći, u kojoj je skoro poludjela, bila je dva, tri dana obuzeta klonulošću, nervozom, uzbudljivim nekim raspoloženjem, pa nije htjela ni s kim govoriti ni ikoga vidjeti. Stari je dolazio svaki dan i svaki put mu je rečeno, da dođe sutra. Nije dobio ništa od nje, pa je morao prodati bilo šta. Jest, ona je svemu kriva, ona i nitko drugi. Na njen upit, da li se stari nešto tužio na nju, Piroška je odgovorila, da se samo tužio, kako je snaha još uvijek bolesna. I kad je ona nešto rekla proti njoj, Gigi, Onda je navalio na nju, našto ga je udarila knjigom u glavu.
- To sigurno niste imali ništa, pa ste morali prodavati knjige? - upita Giga.
- Ni filira, - odgovori Piroška.
- Ja sam kriva svemu! - reče Giga, kao da se optužuje.
- To sam i ja rekla, - izlane prostodušno Piroška, ali onda se dosjeti, da se prenaglila i pokuša da popravi dojam svojih riječi:
- To jest, da ste mu dali nešto novaca, bio bi se napio i ne bi bio onako rabijatan. Piće ga doduše opija, ali ujedno i umiruje.
Piroška je iz Gigine kuće otišla u bolnicu, ali tu je već na nju vrebao onaj policajac, kome je umakla, i poveo je sa sobom na policiju, gdje su je i zadržali.
Giga je odmah telefonirala u bolnicu i informirala se, što je sa starim. Nisu joj znali saopćiti ništa konkretno. Momentano se nalazi u potpunoj apatiji, nenazočan za sve što se oko njega događa. Ne govori, ne čuje što ga pitaju, ne gleda ni u što, ni u koga. Sad je u odjelu za umobolne i bit će tu nekoliko dana na motrenju. Kad se bude znalo, što mu je, onda će se i odlučiti, što će s njim. Ona, snaha, naravno, može da ga obiđe. Ona ima pravo i da raspolaže, kako da se s njim postupa, pogotovo kad preuzima troškove na se. Nek samo izvoli doći u bolnicu i raspolagati svime, kako god želi.
Kad je odložila slušalicu, noge su joj popustile i pala je u naslonjač. Ni za trenutak nije mislila na čitav onaj skandal na Krvavom Mostu, niti joj je zadavalo ikakve brige, što će ocu sve to biti vrlo neugodno. Glavno i prvo bilo joj je, da se zauzme za onog nesretnika i da ga izbavi njegovih muka i stradanja. Lako je za sve neprilike, što ih je izazvao onaj njegov izgred: sve se to da urediti i zabašuriti, ali šta je to, što se s njim događa? Da ne obezumi i da ga ne moradne zatvoriti u ludnicu, pa da ga njen muž, kad se vrati, nađe u luđačkoj košulji. Kako će biti očajan taj njegov povratak!
I skupi sve svoje sile, pa se spremi da izađe. Već je bila u ogrtaču i šeširu, kad se sjeti da telefonira onom antikvaru.
Jest, on je na telefonu. Molim, da, kod njega se to desilo. Zašto ga to pita. Ah, ona je snaha onog redaktora. Šta ga ne drži zatvorena, onakva pijanca i luđaka. Gdje se to pušta tako među ljude, u trgovine, na ulicu: trebalo bi zatvoriti sve one, koji su tu da paze na ovakve mahnitce. On, antikvar, čini nju odgovornom za svu štetu. Nek se samo izvoli potruditi u njegov dućan, pa nek se sama uvjeri, kako to izgleda. Kao da su pljačkaši harali po njemu. Nijedna knjiga nije ostala na mjestu. Nijedna hartija.
Giga nije mogla doći do riječi, jer je onaj tamo fanatično kreštao u aparat. Nekoliko je puta spustila u klonuloj ruci slušalicu, jer nije mogla da izdrži. Napokon joj uspije uloviti momenat, jer je antikvara počelo grepsti u grlu, pa je morao da ga kašljanjem ostruže. Neka se on ništa ne uzbuđuje, reče ona. Nek ne prijavljuje stvar policiji. Ona će sada doći k njemu i vidjet će, što je i kako je. Ne će on biti na šteti ni za filir. Onaj nesretnik ima još nekoga svog. Nek se ne srdi toliko: bolestan čovjek i neodgovoran, pa tu valja imati i malko uviđavnosti. Nije to zloba, ni zločinačka namjera, nego nesreća.
- A gdje ste vi, molim vas? - upita antikvar ponešto smiren. - Kada ćete doći ovamo?
- Ja sam u gornjem gradu, za deset sam minuta kod vas, - odgovori Giga.
Jedva je odložio slušalicu, zakračuna antikvar hitro vrata dućana i poče vaditi knjige sa stelaža i bacati ih kojekuda.
Sve je prevrnuo, ispremiješao, rasuo, rasturio, raštrkao. Ladice istresao, kutije prevrnuo, pisma prosuo. I sve to s brzinom i okretnošću zločinca, koji se, znajući da je u opasnosti, žuri, da ne bude zatečen, ili sa strašću vjerskog fanatika, koji je nabasao na skrovito skladište bogohulnih knjiga, pa ih sad uništava. Na koncu još stane na najveću hrpu i počne da je razgrnjuje nogama, raskidajući uveze i strane, izgledajući u onoj polumračnoj špelunki onako zapuhan, zapjenjen, oslinjen, žut, u grotesknim kretnjama, kao demon, obuzet ludilom uništavanja, što pleše nad svojim herostratskim djelom pobjednički ples. I onda se iznenada umiri, kao zvrk u kretnji, koji je dirnula nečija noga. Izvadi rubac, obriše usta i čelo, sjedne dva minuta da malo odahne, zatim se diže, otvori vrata i stane na prag gledajući na ulicu, kao da nije ništa bilo.
Giga ga zateče na vratima. On je još pomalo dahtao, da nadvlada naprasiti dah, što mu je izbijao iz prsiju. Izvrnuvši dlan lijeve ruke napravi gestu, kao da veli: izvolite. Rastegnut učtiv smijeh uz hrapav pozdrav:
- Ljubim ruke!
- Pa to je strašno! - klikne ona preneražena, kad je vidjela onaj nered u dućanu. - Kako je to moguće!
- I ja se pitam, kako je to moguće! - reče antikvar prekinutim riječima dahćući još. Onda nadometne tišim glasom: - Oprostite, ja sam još tako uzrujan!
- Kao da je čitava četa ovdje harala! - reče Giga ne dolazeći k sebi od čuđenja.
- Da ste ga samo vidjeli, gospođo! - promuca on. - Četiri su ga čovjeka držala i nisu ga mogla svladati.
To nekoliko riječi istiskivao je on s velikim naporom i hvatao se pritom za srce. A kako je bio očajno žut, to je Gigi izgledalo da mu je zlo.
- Vama nije dobro! - reče ona i donese mu stolac, što je stajao malo podalje.
Još jače markirajući svoju slaboću sjedne on i reče izdišljivo:
- Ja sam propao čovjek!
Iza male pauze pokaza rukom na razbacane knjige i prihvati nešto uzbuđenije:
- To vidite i sami.
Očekivao je, da će Giga odgovoriti nešto, što će zadovoljiti sve njegove nade u pogledu oštete: to se vidjelo na njegovim nemirnim, hitro žmigavim očima, koje su u taj čas više slušale, nego gledale, i na malim mišjim ušima, koje su stale nepomične, ali spremne da dohvate svaki glas.
Ali ona prijeđe pogledom preko onog kaosa, kao da ispituje, što se tu sve pokvarilo i da li uopće tu ima nešto, što bi bilo tako uništeno, da ne bi više bilo ni za što. Međutim se pomalo sleglo zaprepaštenje, što ju je uhvatilo u prvi mah, kad je to vidjela. Snašla se i vidjela jasno, kako se tu radi samo o strašnom neredu, ali izvrnute i razkrebečene knjige mogu se opet lijepo složiti i sklopiti, ispale strane opet umetnuti, raštrkani arci opet poredati. Tu i tamo nešto zgnječeno, nešto poderano s malo troška dat će se izravnati i zakrpiti. Pet, šest svezaka poliveno tintom, dva, tri razlomljena lineala, dva, tri triangla, to bi bila najveća šteta. Pera, olovke, držala: samo da se pokupi i složi u kutije, i sve će opet biti u redu.
Antikvar je vrebao na nju kao divlji mačak, a istodobno gleduckao po rasutim stvarima tražeći baš one, što su bile najjače oštećene, kao da ih zaziva za svjedoke. Pogađao je zacijelo, što ona ispituje i studira, i nastojao da nađe čim bi je pobijao. Kad mu se napokon pričinilo, da to njezino ispitivanje traje nešto predugo i da bi ona mogla uočiti, kako sve to nije tako strašno, kao što bi on htio da izgleda, ili da uistinu jest, zapita oštrim glasom:
- No, šta velite?
Ona ne odgovori odmah. Još jedamput obiđe okom to papirno razbojište i reče:
- Zapravo velike štete nema...
Antikvar skoči sa stolca poput onih pajacla u kutijama, koji vrcnu uvis, kad se otvori poklopac:
- Nema štete! - zastruže mu iz grla kao iz pokvarene kakve svirale. - Nema štete! To će stručnjaci konstatirati, da li ima štete! To će sud odrediti.
Ona se začudi nad tim ispadom, ali se nije prestrašila. Pa reče mirno:
- Krivo ste me shvatili. Ja nisam rekla, da ja ne odgovaram za štetu. Podvrgavam se drage volje i sudu stručnjaka. Samo po onom, što se meni čini, glavno je, da se sve to sredi i postavi opet na svoje mjesto. Rasute i prevrnute knjige i ostale stvari nisu nipošto pokvarene ili uništene.
On je naglo treptao očima, kao da je zabliješten od najvećih reflektora, pa joj iznenada upane u riječ:
- A tko će od mene kupiti one, što su polivene tintom?
- Šta je tintom oštećeno, sve će vam se, naravno, nadoknaditi.
- A lineali? A lineali?
- I lineali.
- A triangli?
- I triangli.
Antikvar se malo umiri, samo je neutješno stenjao:
- Ja sam propao čovjek! Propao čovjek!
Giga pristupi k njemu i reče mu s toplim i humanim akcentom:
- A što bi mi rekli, gospodine? Vama će biti sve nadoknađeno, a toliko se žalite? Što bi, da vam je kao nama? Ja sada nemam vremena ni raspoloženja, da se ovdje dulje zadržavam. Meni se žuri. Zamolit ću našega knjižara, da dođe popodne ovamo i da s vama zajedno konstatira, kakva i kolika vam je šteta nanesena.
Čim je Giga izašla, poleti on do vrata i pogleda za njom. Sastavio je ruke iza leđa i pratio je žmigavim očima sve do ulaza u bolnicu. Onda se vrati u dućan, stade na razbacane knjige, turi glavu među ramena, pa malko čučne i u tom čučanju poče da se diže i spušta lupajući se dlanovima po koljenima, gušeći se zluradim nekim smijanjem, što je potpuno naličilo na životinjsko meketanje.

*

Piroška je sjedila već nekoliko dana u policijskom zatvoru. Nije imala nikakvih ličnih dokumenata i čekalo se na zatražene obavijesti iz njezina rodnog mjesta. Možda bi je bili i pustili kući, dok te obavijesti ne dođu, ali kako je s policijskim činovnicima bila goropadna i drska, zadržali su je, da je kasnije šupiraju onamo kamo pripada. Najviše ju je razbjesnilo, što su je držali u istoj prostoriji s nekim sumnjivim ženskinjama, kojekakvima s ulice, što su tu radi izgreda, retorzije, krade na svojim mušterijama, bavljenja ljubavnim obrtom bez dopuštenja, sa švercerkama, nepoštenim sluškinjama, prosjakinjama i jednom pravom pravcatom damom u pelcu i finom rublju sa čipkama, radi koje je njen ljubavnik, neki bankovni činovnik, pravio kojekakve malverzacije, za što je ona dobro znala i od čega je svijesno profitirala.
Piroška je bila moralno ogorčena zbog društva, u koje su je strpali. Pošto je ispitala odnose i prestupke svih tih žena oko sebe, dala se predvesti pred komesara.
Ona je poštena žena, - govorila je, - pa kako dolazi do toga, da je strpana tu zajedno s onim čoporom bludnica, tatica i kojekakvih ženetina! Jer je bez dokumenata? Pa ona je izgubila svoje dokumente. Pohranila je čitav svoj kofer, u kome je imala i dokumente, u Virovitici, kod neke udovice, gdje je nekad davno stanovala, i koja je međutim umrla. Kad je jednom pošla tamo po stvari, nije našla ni kofera ni udovice. Ona je žrtva slučaja i ima pravo zaštite, a ne da bude progonjena kao kakva s ulice, koja nema svoje propisane knjižice, ili sluškinja, koja je pokrala košulje i čarape svojoj gazdarici. Što je ona učinila? Njegovala je bolesna stara čovjeka, čiji je jedinac sin oficir, ranjen i zarobljen, živjela skromno, ni s kim nije imala sukoba ni petljanija, živjela pošteno nikome na teret, nikome na sramotu, a ako je stari napravio onaj izgred, nije to ni najmanje njena krivnja. Drže je tu zatvorenu, a ne dadu joj ni da se priupita, kako je onom nesretniku u bolnici, ni da telefonira njegovoj snahi, koja bi joj zacijelo poslala nešto novaca, da uzme nekoliko cigareta i nešto za jelo, jer što se tu dobiva, nije ni za svinje. Je li možda gospodin komesar jede tu hranu? Zacijelo se on koštira preko u "Palast Hotelu" ili "Royalu", gdje nema cušpajza od repe, što ga oni tu dobivaju svaki dan, a ona mu ni mirisa ne podnosi. Oni nemaju prava, da je tu muče, Ištenem! Ona je madžarska podanica i ima pravo da stanuje na teritoriju madžarske države gdjegod hoće, u Zagrebu, u Pešti, na Rijeci, gdjegod hoće! Al zato je i progone, jer je Madžarica, ovdje nitko ne trpi Madžara, ni policija, ni građani, ni sam ban. Zašto je ne puste kući, gdje već stanuje toliko godina? Ne će im pobjeći, kao što ni sada nije pobjegla, već se sama pošteno prijavila. Ona se ne boji policije, ali ne će da ima s policijom posla, kad nije ništa kriva. Nek ide k vragu policija. Što se ona brine za nju i pita: što radi, odakle je, koliko joj ima godina i kako se zove. Nek radije lovi švercere po željeznicama, što izvoze brašno i mast, al, da, za to se ne brinu gospoda komesari, detektivi i stražari, jer švercaju i sami, a ako ne švercaju, onda se daju potplatiti od švercera. Zna ona to dobro. Vidjela je na svoje oči, što se radi. Tamo gdje ona stanuje i nema nego švercera. Ali to su sve mali grješnici, kao i one dvije, tri žene, što su s njom zatvorene. To prošverca desetak kilograma masti i ne može da podmićuje. Ali oni veliki: na vagone, na čitave vlakove, Ištenem, sve sami milijoni, njih policija ne zatvara, njih zove ban na ručak. Jest, jest, smijucka se on, gospodin komesar, jer zna da je tako. A nju zatvaraju, jer nema krsnog lista! Pa valjda, vraga, egzistira negdje i njen krsni list, kad već ima ime i prezime, kad se zove Piroška, valjda je i nju krstio kakav besposleni pop. Tko pametan danas pita za krsne listove, ako se baš ne udaje. A ona se, eto, nažalost ne udaje. Pa naravno, da bi se udala, kad bi je netko htio. I on, komesar, bio bi rado šef policije, a ne samo komesar. Al, eto, ne će ga, radije drugoga, koji je možda triput bedastiji od njega. On se smije, on je, vidi se, uvjeren da je tako. Jest, jednaki su kao i žene, oni, muškarci. I žene uvijek misle, da su bolje i ljepše od svoje konkurencije. Samo sve je to bez smisla, šta oni tu razgovaraju, glavno je da je pusti, da ide vidjeti što je sa starim, da uredi kuću prije nego se on vrati, da se oslobodi one bagaže tamo, s kojom je zatvorena, koja joj ide na nerve, osobito ona s pelcom, koja se drži da je nešto ekstra i mrči nos, čim je tko pogleda. Nek samo na nju izmrči nos, Ištenem, razlupat će joj ga kao škatulju od šibica.
Komesar je mirno slušao Piroškine lamentacije i optuživanja. Smijuckao se na ovo ili ono, natezao uvis čelo, kad je podvaljivala vlastima i policiji, klimao glavom i govorio: - oho!, kad je prijetila ili se razvikala. Kad je napokon sustala, zapita je:
- Je li to sve, što ste imali da mi kažete!
- A šta sve! - odgovori ona. - Do sutra bih ja imala da govorim.
Komesar zaklima glavom smijući se:
- Samo ja nemam vremena, da vas dugo slušam. Recite dakle u kratko: šta želite?
- Da me pustite kući! - reče Piroška hitro, kao da se spremila na odgovor.
- To žele svi, koji su ovdje kod nas u gostima, - odgovori on prijazno ironičan.
- Ja nisam ništa zlo učinila, - prihvati dalje ona.
- I to vele mnogi, koje smo amo doveli, - klikne komesar.
- Ali za njih već znate, što su učinili! - klikne Piroška. A šta sam ja učinila? Recite, ako znate! Recite!
- To će se vidjeti! - izvuče se on salamunski.
Ali Piroška nije popuštala:
- Ištenem! Onda možete zatvoriti čitav Zagreb, i izviđati, koliko je i u čemu je tko kriv. Možda ćete u hiljadama slučajeva imati više uspjeha, nego kod mene.
Komesara je očito zabavljala ta diskusija.
- Točno, - reče on, - ima ih mnogo, koji ne bi smjeli da se slobodno kreću, ali nisu dali povoda...
Sad ga ona prekine:
- Ili se niste potrudili da ga nađete, ili ne će vam se da ga tražite, ili znate a ne smijete da ga tražite. Ali da se malo više tim ljudima pozabavite, ne bi vam preostalo vremena, da se brinete, da li jedna siromašna Piroška Szemere ima ili nema svoj krsni list i domovnicu. Mislite, da u mom krsnom listu stoji napisano, da li sam nešto ukrala ili nekog zadavila? Ili da na mojoj domovnici stoji napisano, je li moj prvi ljubavnik bio kakav kelner u Temešvaru ili grof Tisza.
Komesar udari linealom po stolu:
- Pazite, što govorite.
- Pardon, - ublaži Piroška svoj ton. - Ne mislim vrijeđati njegovu ekscelenciju. Ali bilo je i takvih slučajeva, vjerujte. Život nije tako oprezan, kako bi htjela slavna policija. Imala sam u Pešti jednu kuzinu...
- Vaša me kuzina ni najmanje ne zanima, - prekine je komesar - Uopće svršimo. Ja vas ne mogu pustiti, dok ne dođu informacije o vama, koje smo brzojavno zatražili. Imate li inače kakvih želja?
On je posljednje riječi izrekao ironično i galantno u isti mah. Piroška je odmah uhvatila njegov ton:
- Naravno da imam, kad ste tako ljubazni.
- Da čujemo?
Piroška stane brojiti na prste:
- Prvo: premjestite me iz one sobe, gdje sam sada. Ono tamo nije društvo za me. Ja doduše nisam odgojena u peštanskom penzionatu za magnatske kćeri, ali nisam ni došla iz bordela. Molim, da to uvažite.
- Dobro, vidjet ćemo, - odgovori komesar. - Dalje.
- Drugo: da me se tačno informira dvaput na dan, što je s mojim siromašnim gazdom u bolnici i je li došao k sebi, a ako jest, da ga se informira, što je sa mnom.
- Udovoljit će se vašoj želji, - reče komesar.
- Eto, - uzbudi se ona, - to sam tražila još prvi dan otkad sam ovdje, pa me nisu ni slušali što sam govorila. Hvala vam, vi ste ovdje jedini čovjek, koji me je uopće pustio govoriti.
Komesar se nasmiješi:
- Kako vidite, ja imam dobre nerve.
Piroška plane:
- Pa policija i mora da ima dobre nerve. Mi, koje proganja, mi ih ne možemo imati. - Onda se malo ublaži, pokazavši na telefon: - A treće: molim, dopustite mi da telefoniram.
On kao da je oklijevao. Izgledalo mu je malo preuzetno, što ona traži da upotrebi njegov telefon. Al ipak popusti i reče galantno:
- Kome, ako nije indiskretno moje pitanje?
- Jednoj dami, - naglasi s malo humora Piroška, i nastavi: - Ali možete slobodno čuti.
Komesar reče ironično:
- Hvala za dopuštenje: - I pruži joj aparat. - Znate li broj?
- Ištenem! Jedini broj, na koji uopće govorim, a nikako ga ne mogu da upamtim! - klikne ona markirajući neku intimnost s onima, čiji je taj broj. - Potražite molim vas, stan banskog savjetnika pl. Remetinca.
On je već držao telefonsku knjigu, kad je čuo koga ona želi da nazove; digne glavu i upita začuđeno:
- Šta ste rekli? Vi se šalite?
Sad se Piroška nasmije:
- Prestrašili ste se! Niste se ni u snu nadali, da ja mogu imati tako dobre veze. Pa rekla sam vam malo prije: život nije tako oprezan, kako bi to htjela slavna policija.
Komesar se uistinu našao u neprilici. Banski savjetnik pl. Remetinec bio je jedna od glavnih ličnosti kod vlade i njegov direktni starješina. Istrgne Piroški aparat iz ruke i upita je stvarno i strogo:
- S kim želite govoriti?
- Sa kćeri gospodina banskog savjetnika, - reče Piroška i nadoda malko izazovno: - Ako vam je po volji!
- Što joj želite reći?
- To ću joj ja već sama kazati, - reče Piroška u tonu sve to drskije.
- Al ja vam ne mogu dopustiti, da sami razgovarate, - uznervorzirao se komesar.
- Onda ostavite aparat i ne treba da nazovete nikoga, - reče Piroška s prijetnjom u glasu i držanju. - Al ja ću se pritužiti, da mi niste dali govoriti, s tom gospođom, koja sigurno želi znati, što je sa mnom.
On ne reče ništa, nego digne aparat i pričeka neko vrijeme. Kad se centrala javila, reče:
- Ovdje policija. Molim, gospođice 17-34.
Giga je bila na aparatu.
- Ovdje komesar policije Vrđuka. Oprostite milostiva gospođo, al ovdje je kod nas neka žena...
Piroška se razdreči:
- Neka žena, Ištenem! Samo vi recite: Piroška!
- Jest, Piroška Szemere. Vi je poznajete!
Sad je komesar samo slušao. Iz aparata se čuo glas, koji je hitro i jako govorio. Komesar je klimao glavom i u intervalima klicao, kao da sluša nečije naloge:
- Jest, molim! - Jest, molim! - razumijem, molim! - Kako izvolite, molim! - Ne, ne ništa kažnjivo! - Ni najmanje, molim! - Nije imala nikakvih papira! - Znate, molim, u današnje vrijeme! - Vi jamčite za nju? - Molim, molim! - To mi je dosta. Još danas, svakako! - Odmah, molim! - Sluga ponizan! Ljubim ruke!
Piroška je stala uz komesarov stol i ljuljuckala se u bokovima s perverznim zadovoljstvom u ritmu njegovih kratkih izreka. Kod svakog njegova "molim" tresnula glavom i gledajući ga uživala, kako se od učtivosti previja kao pomilovan mačkov rep.

*

- Pa što mislite sada? - upita Giga nakon prilično duge šutnje, kad su zakrenuli podnožjem brežuljka, u zavjetrinu, gdje studeni zrak nije tako naglo udarao u lice.
- Otići, - odgovori Piroška mahnuvši rezignirano glavom. U toj kretnji bijaše nešto vrlo neodređeno, nešto što je odavalo, da ni sama ne zna kuda i kamo.
Giga je osjetila tu neodređenost, žao joj je bilo, što je uopće onako pitala, pa je oklijevala s novim pitanjem. Shvatila je, da se ta žena nalazi pred problemom: što će da počne i kuda da krene. Zašto je pita, kad zacijelo ona ne zna odgovoriti ni sama sebi. Mogla bi još i pomisliti, da njezina radoznalost nije sućut, nego zabrinutost, kako joj ne bi ostala na teretu.
Ali Piroška nije bila po naravi prišljunica, niti bi ikad i pomislila na to, da iskoristi negdje nešto, gdje ne bi mogla da se bilo kako oduži. Ona bi radije prosjačila ma od koga, crkla bi od nedaće i gladi, bila ropkinja i obavljala najteže poslove, prodavala se za groš i paru, prije nego bi iskoristila svoj odnos sa starim Barićem i pala na teret onih, kojima je i on sam bio briga i nevolja. A ni gramzljiva nije bila, iako je vječno trebala i vječno oskudijevala. Možda je baš zato trebala i oskudijevala. Čudan paradoks, koji se tako često ispoljuje baš kod ovakvih žena. Ponos, gdje je svakog drugog ponosa nestalo, gdje je čitava duša samo jedna jedina bijeda.
One su se u taj čas vraćale iz Stenjevca, iz bolnice za umobolne, gdje je stari Barić konačno smješten. Saonice su hitro klizale po visokom snijegu u kasnoj predvečeri, vedroj i tihoj, kroz koju su muklo tapala energična konjska kopita i rasipali se metalni kucaji zvončića s remenja i hamova. Umotane, stisnute jedna uz drugu, Piroška glomazna, izbočita, široka, a Giga sitna i zgurena.
Piroška je u zatvorenim sanitetskim kolima, koja su prevezla Barića, došla prije podne u Stenjevac. Sjedila je do njegova uzglavlja čitavo vrijeme od Zagreba i držala mu ruku na čelu, sad jednu sad drugu, očekujući željno, da on otvori oči, da je pogleda i prepozna.
On je doduše na mahove otvarao oči, ali one su bile dva nerazumna svijetla, što besciljno lutaju po prostoru. Ništa ne kazuju, nigdje se ne ustavljaju.
U uskom prostoru sjedio je i jedan bolničar, drijemežan i nerazgovorljiv, strpljiv, navikao na takve jadne vožnje, groteskno livrirani Haron, prevozač živih tjelesa s mrtvim dušama.
Giga se dovezla poslije podne u saonicama. Dugo je govorila s upraviteljem zavoda i raspitivala o svekrovoj bolesti, o hrani, stanovanju, njezi, sve do u najmanje sitnice.
Pregledala je i prostorije, uputila se u sistem života njezina bolesnika, upoznala bolničarke: sve ju je zanimalo i sve je htjela znati. Kako je međutim bilo skoro vrijeme večere, zamoli je upravitelj da ostane i okuša bolesničko jelo. Doduše sad, u ratno vrijeme, hrana nije onakva, kakva bi morala biti, ali još je tečna i podnošljiva. U drugim je bolnicama, naravno, jednako kao i prije, ali vlasti imaju okrutnu logiku, vele: slaboumnici mogu jesti i malo lošije jelo, ionako ne znaju što jedu.
Kako se varaju.
Znaju oni to kudikamo bolje od mnogoga onog banskog savjetnika, koji prikraćuju stenjevački budžet. Je li on to baš namjerice govorio, jer je znao da je ona kći visokog vladinog činovnika, ili nije, Giga nije mnogo ispitivala, al bilo joj je pravo ono što je rekao. Bio joj je uopće simpatičan taj, i sam malo manuti liječnik, koji nije znao da suzdrži jezik i koji nije vidio ni poznavao drugog zakona osim onoga, da svojim bolesnicima olakša i ako je ikako moguće uljepša život.
Da ona samo zna, koliko mu krvi ispiju ona gospoda na Markovu trgu. Kakve opake, besmislene, nerazumne odredbe i odluke. Može mu ona vjerovati, da su tamo veći luđaci, nego ovi ovdje. Jer veći je luđak onaj, tko ima zdrave misli, a ne zna, da se njima posluži, nego onaj tko uopće misli nema. Jer nije samo pitanje hrane po srijedi, ima tu koješta još, za što se valja boriti logikom i nožem. On se nipošto ne buni, što mu šalju vojnike, duševno nastradale u ratu. Pače: svaki novi pacijent za nj je novo dijete, koje treba uzeti u okrilje i uzbrinuti se oko njega. Gotovo bi on rekao jednu apsurdnu stvar: al uistinu, on se svakom novom raduje, ne naravno što je došao onakav kakav je, nego što može da dođe k njemu, kad je već onakav.
Ali kad visoka vlada izdaje zapovijedi: - "Vojnici, nastradali u ratu, imaju prednost, civilni bolesnici, koji nisu opasni po okolinu, nek se vrate svojim obiteljima, odnosno općinama", - onda on pobjesni kao zvijer.
Tko je jedamput došao k njemu, taj ne izlazi više odanle, dok ne ozdravi ili ne umre. Dobro je, neka dođu i vojnici. Zato se i povećao broj postelja, zato je iz svakog budžaka napravljena bolesnička soba, zato je on dao i veći dio svoga stana i svoju veliku kancelariju, a stisnuo se u taj kabinet, gdje nema ni zraka ni svijetla.
Ali dotle i ne dalje, presvijetla i preuzvišena gospodo! On ne šalje na ulicu ni onoga najnedužnijeg kretena, da se skita valjda po selu i bude sprdnja dječurlije, što će ga gađati kamenima, i užas psima, što će lajati za njim. Ne, jer prvo i glavno je u ovoj stvari: zaštititi sve jadnike od života, koji je nemilosrdan i u koji oni ne pripadaju, jer su izvan njega, jer nemaju oružja, da se od njega brane, ni oruđa, da se u njemu uzdrže. Točno: nek dođu i vojnici, svi kojima je grozota rata slomila razum.
Ali oni, koji misle umiriti svoju savjest samo izdavanjem apsurdnih dekreta, nek sagrade radije nekoliko paviljona tamo, uz bolnicu, i bit će mjesta za sve.
Danas se grade provizorne pruge, mostovi, magazini, barake, garaže, staje, kadgod što pane na pamet bilo kakvu feldveblu, a on ne može doći ni do jedne šupe, u koju da zakloni čovjeka, što ne zna da je čovjek. Razumije li ona to? On ne. Al nek samo ne sluša šta on govori. On nije normalan, vele bar tako, a normalni su oni, koji izmišljaju ovakve katastrofe, šalju u smrt, u bolest, u ludnicu, u siromaštvo, u očaj, u depravaciju, jednom riječju: šalju k vragu milijune ljudi. Ne, on nije normalan, jer nije izmislio mitraljeze, mašingevere ni debele Berte, ni tankove ni oklopnjače, ni torpeda ni otrovne plinove, nego se tu bori da mu ne odvedu onog idiota s trećeg kata, u, kako se ono veli službeno: kućnu njegu, ili ne da, da bude vraćena u svoju općinu ona djevojka, kojoj je mozak sitan kao jezgra lješnjaka. Pa naravno da nije normalan, kad ne može da shvati, da budžet njegove bolnice mora da bude reduciran za čitavu trećinu, a bolesnici se umnožiše za polovinu. - To svatko razumije, - vele, - tko je upućen u iznimne današnje prilike, koje zahtijevaju sveopću štednju. Dobra im je ta sveopća štednja, samo gospodin Bog je postao baš u ovo doba neobično rastrošan svojim blagodatima i stvara luđake i bjesomučne s raskošnošću desno i lijevo kao nikada, ali ne samo za ludnice, nego ih je progurao na najviša mjesta. Cijeli svijet nek je ludnica, misli stari Gospodin, i zabavlja se gledajući, što sve može učiniti njegov najdraži stvor, kad mu on izvuče iz glave jednu jedinu dugu. Samo malko predugo traje ta njegova zabava, i već je skrajnje vrijeme, da on tu dugu stavi natrag na njezino prvašnje mjesto.
Iako se Giga ispočetka nestrpljivo spremala, da upita liječnika, kakvi su izgledi za ozdravljenje njezina svekra, ipak je njena nestrpljivost popustila i u njoj je našlo jaku rezonancu liječnikovo polemično razglabanje.
Njegovo prkosno stajalište prema onom, što se u taj čas zbiva, bilo joj je toliko simpatičnije, što je nastalo ne iz lične, nego altruistične, bezgranične humane dispozicije, i što je branio pravo ljudskom društvu najsuvišnijih, među ljudima najkukavnijih stvorenja.
Znala je također, da se takvi buntovni sudovi ne izriču u taj čas nekažnjivo i da će, kad se to dozna, jer onda se sve tako lako doznalo i douškivalo, taj prorok, što tako vapi u pustinji, svršiti u kakvu lazaretu iza fronte, da amputira noge ranjenicima, mjesto da miluje bolesne mozgove luđacima, što čini ima već dvadeset godina. Pa kad je malo stao i odahnuo, upita ga ona:
- Kako se ne bojite, doktore, da vas tko ne čuje?
Liječnik prasne u širok, krupan smijeh, što je na momente izgledao potpuno luđački, a onda se najednom uozbilji i reče vrlo glasno, s čudnim nekim uvjerenjem:
- Pa, gospođo, ja sam lud! Ja mogu govoriti sve, što hoću. Ionako se to ne uvažuje.
- Netko vas može denuncirati, - nastavi ona.
On digne ruku u priličnoj visini nad stolom i zareži razdraženim, a ujedno i prezirnim glasom punim gađenja:
- Ovoliko ima tih denuncijacija protiv mene. Moj je dosier veći od dosiera najvećeg špijuna. Ali rekoh vam: ja sam lud. A kako još i živim tu među ludima, ne mogu naškoditi nikome. Ovdje nije teren, iz kojeg bi mogao izrasti ijedan buntovnik.
Onda se malo snuždi i nakon kratke pauze reče, nadignuvši krupne bore svoga čela:
- Nažalost.
Uto dođe bolničarka i najavi, da Giga može okušati jelo, spremljeno za večeru.
- Pa donesite nešto malo ovamo, - reče upravitelj, - ionako ne nosite nego jednu zdjelu.
Kad je bolničarka izašla, obrati se Gigi:
- Ako vam nije teško, pošaljite katkad nešto za vašeg bolesnika. Nešto što se ovdje ne dobiva. On će ionako morati biti sam. A ja ću se već pobrinuti, da to stigne do njegovih usta. Znate i služba je dan danas željna da pojede komadić šunke, ili dobrog sira, pa nije čudo, ako otme nešto onim ustima, koja ne znaju optužiti.
Sad je Gigi napokon uspjelo da ga upita za stručno mišljenje o Barićevoj bolesti. I kakvi su izgledi za njegovo ozdravljenje. Liječnik je mahnuo neutješno rukom.
Čitav je organizam derutan, govorio je, alkohol ga je rastočio i poharao: i srce i srčane muskule, i pluća i živčani sistem. A što je u mozgu, malo bi koristilo da joj detaljno tumači. Efekat vidi i sama. Kako mu se čini, sve to ne će dugo potrajati: smrt će naći brzo kakav organ, za koji će se zakačiti. Izbor joj nije težak. Nekoliko mjeseci prije ili kasnije, to se ne da točno kazati, katkad se takve ruševine i po nekoliko godina povlače, ali o ozdravljenju nema govora.
- Hoće li ikad išta razumjeti? - upita Giga.
- Možda i to, - odgovori on, - ali sve će to biti na mahove i nešto mutno, djetinjasto, neodređeno. Jasnoće intelekta nema više.
Piroška je čekala na Gigu, da čuje, što veli upravitelj, da je pozdravi i da se vrati u Zagreb željeznicom. Ali ona joj nije dala, nego ju je pozvala k sebi u saonice. Tamo će joj reći što veli doktor. I odmah kako su krenuli, saopćila joj je što je znala o Barićevoj bolesti. I zaključila:
- I samo kad umre, izaći će iz one kuće.
Piroška reče glasom, za koji ne bi nikad nitko rekao, da može izaći na njena usta:
- Moram ga ostaviti ovako poslije sedamnaest godina, što smo zajedno.
Gigi su preletjeli ježuri od nogu do kose. Ovaj je ton bio za nju nešto neočekivano. Nije joj nikad palo na pamet, da je u odnosu tih dviju skrhanih egzistencija moglo postojati nešto, što bi se moglo označiti kao lijepo. A ipak sad je osjetila, da postoji. Ta žena, za koju je znala, da mrzi nju i njena muža i oca, najednom joj se približila.
Piroška je zašutjela, a suze su najednom nabujale pod njenim vjeđama. Dvije, tri krupne i teške strugnule joj niz lice, jedna se ustavila u čuperku kose, što se u vožnji prosipala, i tu se u hladnoj večeri smrzla, kao kaplja na grani.
Bilo je upravo iza toga, kad ju je Giga upitala, što namjerava sada učiniti, a ona joj odgovorila: otići.
Onda su dugo šutjele obje, svaka sa svojim mislima. Giga u odlukama, kako se toj ženi mora pomoći, bar da mirno otputuje kamo namjerava, a Piroška u bezizlaznim traženjima staze, na koju će upraviti labave taljige svoga života. Tu ne će ostajati nikako. Da nije ni za što, a ono da ne doživi, da je policija prije ili kasnije izagna. Sve je podnosila, što je život donosio, neimaštinu, kuburenje, bolest, trapljenje, poniženje, samo s jednom stvari nije marila dolaziti u doticaj: s policijom. Ona je u njoj jedinoj vidjela nepomirljivog svoga neprijatelja. I to ne tek od nedavna, kad je tamo bila zatvorena, nego od uvijek, od djetinjstva svoga, kad su je roditelji za svaki nedužni prestupak strašili policijom. Sjeća se dobro, kako bi se na ulici, držeći se za materinju suknju, čim bi vidjela stražara, sakrivala iza matere ili prelazila na drugu stranu, samo da ga ne vidi. Kasnije je njen put iz škole do kuće bio samo jedan jedini oprez: gdje stoji stražar, da li je gleda stražar, što kaže stražar. Ispočetka bi ga zaobilazila, a onda se raskuražila i prolazila kraj njega, što je bliže mogla, kao da mu je htjela reći: - Vidiš, gospodine stražaru, ja sam dobra. - Taj osjećaj straha i respekta u isti mah nije se u njoj ni poslije izgubio, naprotiv povećao se i pretvorio u neku vrst mržnje, odvratnosti idiosinkrazije, pogotovo onda, kad se njen život počeo razvijati izvan onih malih pravila, kojih se lako držati onome, tko nešto ima i tko je upućen na nekoga, što se za nj brine i na nj misli. Ili ako ne to, a ono se bar nalazi u mogućnosti, da te svoje nepravilnosti prekrije i zataji. Al šta je ona mogla u okolnostima, u kojima je bila, koje su je bacile najprije za pomagačicu materi, sudoperki u nekoj madžarskoj gostionici, gdje je kao desetgodišnja curica brisala oprane zdjele i jedaći pribor, a zatim se, kad je malo poodrasla, dala odmamiti od jednog kelnera u njegovu sobu, tobože da vidi njegovu kolekciju anzihtskarata, a zapravo da mu posluži kao objekt za njegove perverzitete. Tu je policija prvi put zagrabila u njen život. Kelnera su pograbili zbog zavođenja i korumpiranja malodobnika. Njena ga je mati prijavila, pošto ih je jednom uhodila i zatekla. Šta su je samo izmučili onda, zvijeri jedne svi zajedno. I ona ispitivanja, i prijetnje i batine. A liječnički pregled? Njušio je po njoj onaj liječnik, debeo i zapuhan, još i sada čuje njegov dah na svome tijelu, njušio je po njoj kao pseto. Kako se nije dala pregledati, došle su dvije žene i držale je za ruke i noge, i još neki mladi doktor. A ona se otimala bacakajući se malim svojim trbuhom, kao ona indijska bajadera, što je jednom plesala u gostionici, gdje je njezina mati prala suđe. - Mir, gade jedan! - klicao je doktor, okrenuo je i šupio je otraga mesnatim dlanom, da su zaječali svi ćoškovi na stropu. Kad mu je napokon uspjelo da je pregleda, punuo je kroz brk: - Zdrava. - Onda poslije malo: - Djevica! - Kad se obukla, otišli su pred komesara i tu su počela beskonačna ispitivanja: - Zašto si otišla u kelnerovu sobu? - Da vidi njegove anzihtskarte. Ima ih na hiljade. - Što ti je govorio kelner? - Pokazivao joj je i tumačio one anzihtskarte. Sve peštanske hotele, i bečke, i berlinske, i pariške i kako se još ne zovu svi ti gradovi. I jedan visoki amerikanski hotel sa 70 katova. Osobito su je zanimali neki hoteli, što se zovu "Garni". Ona ne zna što to znači, al tamo se iznajmljuju sobe za zaljubljene. Mjesto da idu u gradski park, kao što je to običaj kod njih, ide se u jedan takav hotel. - I svaki ti je put pokazivao anzihtskarte? - Jest, anzihtskarte. Samo svaki put druge. Na primjer: crkve. Sve crkve u velikim gradovima. Pa spomenike. Andrassyjev spomenik u Pešti, i Petöffyjev, i Marije Terezije u Beču i tko bi sve upamtio. - A je li bilo i onakvih s golim slikama? - upita doktor? - Pa jest, bilo je i takvih. Princesa Chimay, sva u trikou, i njezin Rigo kraj nje. I balerine. Cleo de Merode, ona od onog kralja s dugom bradom, sad ne zna kako se zove. I još druge, al ona ne pamti sva ta imena. Cleo de Merode je upamtila, jer je kelner uvijek govorio, kako bi bilo lijepo, da se i ona češlja kao Cleo de Merode. Jedamput ju je i počešljao a la Cleo. - A inače? - upita je komesar. - Šta je još bilo? Ona je odgovarala: - Ništa. - Sve sama bezobrazna pitanja, a ona opet: ništa. Prijetili su joj batinom, popravilištem, tamnicom, a ona jednako i uvijek: ništa. Tad je onaj liječnik zapuhao kao ona najkrupnija cijev u orguljama i okrenuvši se nazočnima, zadašće: - Ova: ili je anđeo ili rafinirana djevičanska kokota. - Ali njoj, Piroški, već je bilo svega dosta, pa mu je isplazila jezik i rekla: - A vi ste veliki vol! - Njen je kelner dobio kod sudbene rasprave dvije godine i više ga nikad nije vidjela.
Na njenim daljim lutanjima svako malo vremena, pa kako se god čuvala, susretala se s policijom.
Sve su to bila mala i neznatna trvenja, formalni prestupci, neopreznosti, zaboravljivosti, ali svaki put je proživjela užasne časove straha, bijesa, besanice i glavobolje.
Jednom radi loše ispunjene prijave, drugi put radi svađe s nekom pohlepnom stanodavkom, onda na jednom maskiranom plesu u Subotici, gdje je na nju pala sumnja, da je ukrala nekom gospodinu, dok je s njim plesala, novčanik, što nije bilo istina, poslije toga kod jedne racije zatekoše je u hotelu s nekim sucem, komu se nije ništa dogodilo, a nju su šupirali u zavičajnu općinu, onda jedamput kad su se u Virovitici potukla radi nje dva pijana virovitička don Juana.
I u svakom tom slučaju beskonačno preslušavanje, sumnjičenje, liječničke pregledbe, premetačine, prostakluci, pri čemu ni ona nije šutjela i pobožno mirovala, nego bi se razmahala, galamila, grdila, branila se, a i šta bi drugo. Posljedica je obično bila: izgon.
A eto i tu, u Zagrebu, umalo da nije i opet to doživjela.
Zato ide, ide otale negdje u provinciju, naći će valjda kakvo mjesto sobarice u hotelu, kelnerice u birtiji ili kasirice u kavani. Ili štagod, dok je još zdrava i jaka. Kao udovica kakva, a koliko ih je takvih danas. Prodat će staretinaru one dvije daske i krpe, valjda se tome ne će protiviti ova žena njegova sina. Ona će je i moliti za to. Šta bi ona s tim stvarima, klimavim i stjeničavim, s loncima bez drška i okrnjelim zdjelama? Škrta nije, jučer joj je i cipele kupila. Nove novcate. Otkad nije imala novih cipela! A nije joj se još ni zahvalila. Pa sad će. I okrene se prema njoj:
- Hvala vam za cipele. U toj konfuziji zaboravila sam, da vam se zahvalim.
Giga je pogleda prijaznim izrazom i reče:
- Morali ste dobro pogledati, kakve su. Dandanas ima u njima više kartona, nego kože.
- Dobre su! - prihvati Piroška. - Trgovac je rekao, da on vama ne prodaje štagod. Hvala Bogu, sad imam suhe noge.
Sad su izašle iz zavjetrine, zrak je upravo sjekao dah i riječ, pa su zašutjele. I zanoćilo je već: a mjesec se nagnuo na horizont i naduo se kao tust flegmatičan gospodin na prozoru.
Saonice su klizale u hitrom, jednoličnom tempu, a zvončići sad tiši, sad jači, kako im je vjetar zanosio zvuk. Kočijaš se zgrbio, uvukao glavu u šubari u janjeći ovratnik i ne brine se ni za što, ni bičem ne zamahne.
Piroška je u sebi željela: kad bi samo ta vožnja još dugo potrajala. Kad uopće ne bi prestajala.
Ne doći više među ljude, ne ući opet u život.
Lako je to bilo prije sedamnaest godina, onda joj je vožnja od Virovitice do Zagreba bila strahovito duga i beskonačna: jedva je čekala da dođe. Znala je, gdje god dolazi, bit će lijepo dočekana i vrijedit će nešto onome, kome dođe. Danas, tko bi joj se vraga veselio onako rasplašnjeloj i zapuštenoj, nalik na kakvo staro, prokapljivo bure, što smrdi na rakiju! Šta ona može nekome vrijediti ovakva, kakva je? Za ono, za što ona vrijedi, vrijedi i svaka druga ovakva, koja može čistiti podove i isprašivati madrace u hotelskim sobama.
Ona će odavde u Suboticu, gdje ima onu kuzinu, što je nekad u Pešti govorila ti ministrima i magnatima. Otvorila je tamo nekakav hotel i pisala joj nekoliko puta, nek dođe k njoj, ako joj ide zlo, i naći će kod nje namještenje. Pa, ići će, dakle ići će i do vraga, a kamoli ne u Suboticu, kad treba živjeti, a ne će joj se krepati. Ištenem, samo kad ne bi ta vožnja po snijegu tako hitro svršila!
Kako ona dva konjička lako vuku! Mota im se oblak pare oko glave. Kako ugodno tepaju oni zvončići. Kao mala djeca. Kao mala djeca: Ćinga, ćinga, ćinga, ćinga! Noge je zebu malko, a osjeća na njima nove cipele, priljubile su se kao rukavice. A mjesec se smijucka, lijep je i okrugao kao nova madžarska forinta, dok ih je ono još bilo.
Nestalo ih je danas kao i njene mladosti.
Sad je sve papirno, pohabano, rasparčano, uprljano. Kao i ona. Ćinga, ćinga, ćinga, ćinga! Kao mala djeca, tamo u Opatovini, kad se igraju. I ona ih ne će više slušati. Od sutra možda ili od prekosutra. Ni Bracu, ni Mirkeca šta su starom išli po rakiju, ni Kokicu, što joj je donosila sad jednu sad drugu malenkost iz grajzleraja. Kako je sve to bilo lijepo, i kako će odsad biti jadno. A za koga će ona da se brine, koga da čeka, na koga da misli, s kim da se svađa, koga da grdi, koga da izlupa? Sad tek zna, što joj je vrijedio i bio onaj njen stari rakijaš, za koga je živjela, rad koga je i život njen imao svoj smisao i svoju svrhu. Sve je to sada prazno oko nje. Nema ni mačke, da joj se pritisne uza suknju. Da je pomiluje ili da je udari, svejedno. Jer to je, od šta je život izgrađen: imaš nekoga da ga lupiš ili poljubiš, kako ti se kada prohtije. Ćinga, ćinga, ćinga, ćinga!
Giga je sva promrzla, osobito ruke i noge. Da joj je malo sići s kola i rastegnuti uda. Al brzo je druge misli prevedoše preko te želje.
Sad će trebati, - govorila je samoj sebi, - pomoći toj ženi da ode. A da i ne ode, svejedno, ne može je ostaviti tu da gladuje. Istina, najvoljela bi da ode i da se u ostalim svojim nevoljama ne mora brinuti i za nju. Onda joj je radi oca. Njemu su sve te "ekvivokne egzistencije", kako on veli, odvratne i mrske, i ne zna kako on dolazi do toga, da zadiru u njegov život. Već zbog njegova položaja neugodno mu je sve to. Staroga je već nekako trpio, a onda je došao Šlojme, a sada, kao kruna svega, ta priležnica! I sa svim tim svijetom on mora da dolazi u dodir, da ga susreta u svojoj kući, da mu potežu zvono na kućnim vratima, da mu zveckaju na telefon. Luđaci, prosjaci, pijanice, priležnice, sve to oko njega, banskog savjetnika, presvijetlog gospodina pl. Remetinca, koji nikad ne hvata za kvaku na vratima, ni kod kuće ni u uredu, jer se ona pred njim otvaraju sama: on ne vidi služinčadi ni podvornika, jer ih nikad i ne pogleda, i ne zna kako izgledaju. Afera Piroškina kod policije strahovito ga uzbudila i on je decidirano izjavio Gigi, da će, ako se još jednom išta desi s tom ženom, narediti policiji da se drži točno propisa i zakona.
Bolje je, dakle, da ode, mislila je Giga, a kad već i sama hoće da ide, neka ide. Ona je ne će zadržavati, olakšat će joj odlazak iz Zagreba, pomoći je koliko zna i može. Još, još, kad ne bi i ona rado pila, al ovako, nikad nije sigurna, da ne će izazvati kakav izgred, da se ne će s kim počepušati u susjedstvu, pogotovo kad je onako prgava, svojeglava i žučljiva, i nije za se odgovorna ni onda kad je najtreznija.
Sad će oni doći u Vrapče, pa će se tamo zaustaviti u onoj gostionici i večerat će zajedno. Ugrijat će se također, a međutim će čuti, što Piroška namjerava, pa će se valjda čitav taj problem riješiti na zadovoljstvo sviju. Valjda se ne će predomisliti i htjeti ostati u Zagrebu računajući na njenu potporu, u uvjerenju da joj nigdje ne će biti dobro kao tu. Bog bi ga znao, kako je to s takvima, jer to mora da je prevrtljivo, neuračunljivo, neukrotivo, nestalno, bezobzirno, bezobrazno i valja da čovjek bude spreman na sve: da te izgrdi, popljuje i skandal izazove nasred ulice. Bilo je Gigi malo tjeskobno pri duši kod tih razmatranja i odlučila se na taktiku obazrivosti i sve u rukavicama. Pustit će je da govori, da ispriča svoje namjere, da prokaže svoje planove, a ona će joj samo pružati mogućnosti da ih ispuni i izvede.
Kad su došli do prvih kuća, okrene se ona Piroški:
- Sva sam se smrzla, - reče. - Najvoljela bih malko saći i protegnuti noge.
- Jest, ukoči se čovjek ovako! - odgovori Piroška.
- Jeste li vi gladni? - upita Giga.
- Pa i jesam, - odvrati Piroška. - Nisam gotovo ništa ni okusila danas.
- Onda ćemo saći ovdje i sjest ćemo u gostionicu, da se ugrijemo i nešto večeramo, - prihvati Giga i vikne kočijašu:
- Stanite pred gostionicu.
Kako onaj nije čuo, gurne ga Piroška u rebra:
- Čujete li?
Onaj se okrene sav zajapuren od zime sa čitavim mosurima leda na masivnim brkovima i izvukavši jedno uho iz janjećeg ovratnika, da uhvati ono, što mu ona veli, upita:
- Kako, molim?
- Pred gostionicu! - naglasi energično Piroška.
Giga je hitro pojela nešto malo narezane šunke i kad je svršila, složi tanjur nož i vilicu, što se pružiše jedno uz drugo, umorno i nepomično, poput dvaju starih supružnika. Onda pijucne malko vina, pa stade da promatra Pirošku kako jede. Srdačan Piroškin apetit, priprost način kojim je rezala meso i knedle i grabila kiselo zelje, omašten podbradak, koji je brisala svaki čas potpuno zgnječenom papirnatom servijetom, odavali su, da su u taj mah zašutjele u njoj sve brige i žalosti. Instinkt je sve izbrisao svojom snažnom rukom, kao krčmar što obriše uprljan linoleum na stolu, s koga se udaljilo bučno i neugodno društvo. Ni riječi o starome, ni o bolnici, ni o odlasku, samo neko brutalno zadovoljstvo, s kratkim usklicima među dva zalogaja ili uz gutljaj vina: - Dobro je to! - Najvolim suho meso! - I vino je dobro! - znate, ogladnila sam! - Vi jedete vrlo malo!
Giga je katkad nešto odgovorila, a katkad samo kimnula glavom i nasmiješila se, kao da veli: - Samo vi jedite, kad vam ide u tek. I onako se ništa ne da promijeniti. - Međutim je mislila, kako će da počne razgovor, što da joj reče najprije i kako da je navede na ono, o čemu je htjela da razgovaraju. Konstruirala je fraze, sve nekakve lukave zamčice, daleke aluzije na njen slučaj, plitke maksime o nestalnosti života, o neočekivanosti događaja, o odalečivanju ljudi međusobno, a onda ih redom zabacivala kao opasne, prozirne, naivne, jer će ona odmah naslutiti, zašto ih kaže. Pogotovo gledajući je, kako zadovoljno jede i pije, izgledalo joj je da je baš taj momenat najnepodesniji za rješavanje tako presudnih stvari i stvaranje definitivnih odluka. Vraga se sad njoj hoće raspravljati o temama, koje isključuju takve bezbrižne večere, kao što je ova, i s kojima će iskrsnuti jadne perspektive mutne budućnosti. Zacijelo nije pametno učinila što ju je amo pozvala i ugostila, radije je morala umjetno stvoriti što dezolantniju atmosferu oko nje, da vidi i osjeti, kako mora odlaziti, kako tu ne može da ostane. Uto je opazila, kako je Piroška ispila posljednji gutljaj svoga vina, pa je u težnji da je što više predobije i udobrovolji, zapita:
- Hoćete li još tri deci?
Piroškino se lice zaokruži u licemjernu grimasu:
- Kad ste već tako dobri...
Boca s tri deci stajala je prilično dugo netaknuta. Piroška je otezala da natoči. Pogledavala je jedući posljednje zalogaje na vino, ali nije posizala za njim, kao što je to prvi put činila. Valjda se sjetila, kako njen stari u taj čas čami u mraku svoje ćelije i svoga razuma, mučen žeđom, pa joj se nije dalo da uživa baš sada ono, što on ne može, ili se ustručavala zbog nekog stida pred Gigom, koja bi mogla pomisliti, kako ova tu pije i već u prvi čas zaboravlja na čovjeka, s kojim je toliko godina provela zajedno i sad ga ostavlja zauvijek. Ali Giga, uzbrinuta neprestano, kako će se stvari razvijati, nije odmah ni opazila, da ona ne pije, tek nakon duljeg vremena sjeti se, da je boca još puna; pa samo da je potkupi i da joj polaska, natoči joj vino u čašu: - Pa ništa ne pijete, - reče, - a rekli ste, da je dobro.
- Jest, dobro je! - klikne Piroška. - Hvala vam.
Sad se Giga ohrabri i upita je, a da se i nije prije spremila na to:
- Imate li tamo, odakle ste, ikoga svog?
Malo je zadrhtala, dok je govorila, imajući u svijesti uvijek one obzire, da ne bi šta neumjesno upitala, al kad je dorekla, bila je zadovoljna, jer joj je pitanje izgledalo uistinu nedužno, a u isti čas i podesno za početak onih razgovora, u koje je htjela zaći. Piroškin je odgovor bio prilično neodređen, ona reče:
- Samo mrtve.
Na taj odgovor moglo se malo što nadovezati i Giga je u neprilici našla samo riječ i ton sućuti:
- Žao mi vas je.
Ali Piroška nije ušla u taj ton. Naprotiv, ona je najednom oživjela. Nasmijala se s nešto malo cinizma, mahnula rukom i rekla.
- Nemojte me žaliti. Bolje je, da nikog nema. Da su živi, sve bi to još jadnije izgledalo. Crkavalo, prosjačilo i iščekivalo od mene, da im dam ono što ni sama nemam. Imala bi u njima samo neprijatelje. Pa to je i rodbina onome, koji nema ništa; mrzi te kad ništa ne daš, a još više kad ništa nemaš. Najbolje je biti sam, vjerujte, nema čovjek onda nikoga, tko bi ga zaskočio. Možeš da ideš kamo hoćeš, svi su ti puti otvoreni, svi su ti ljudi jednako blizi i jednako daleki, ni za kim se ne žalostiš, a što ih manje dođe na naš ukop, manje će nas ogovarati.
Onda stane tren, napuni čašu i ispije. Pa nadoda ponešto tužno:
- Znate, što ću vam reći, gospođo: žao mi je za vama. Ja sam vas silno mrzila, al sad vas više ne mrzim. Sad vas volim.
Giga je htjela nešto reći, ali ona nastavi:
- Sad kad odlazim. Ali bolje je da ja odem, jer da ostanem, onda bi vi mene zamrzili. Jer bogzna, što će još da bude sa mnom, a ako već mora da bude nešto strašno sa mnom, bolje je da je to negdje daleko odavle, gdje vi ne znate.
- Zašto baš treba da bude nešto strašno? - upita Giga malo impresionirana. - Ako vam bude ikad teško, pišite.
- Nerado vam ja pišem. I zašto da pišem? Da mi možda pošaljete štogod? O, ne, to vi ne ćete od mene dočekati. Nisam ja htjela nikad pisati ni onima, koji su bili dužni da me potpomažu. Čudna sam vam ja u tim stvarima, al kad se nešto prekine, nek je prekinuto. Kad prestanu ugodni odnosi, nek prestanu i neugodne obveze. Ne ću nikad biti uš, koja uzima, a ništa ne daje. Jest, ja sam primala i novaca i darova i koješta od kojekakvih ljudi, ali sam zato i davala, možda bolje davala, nego primala, jer Piroška nije grajzlerica kakva, što špekulira s dekom šećera.
- Al može se desiti da budete bolesni, - upane joj Giga u riječ.
- Za to je najlakše, - odgovori Piroška, - za to su se već pobrinuli ljudi, da sebi uklone bolesnike s očiju i da im ne crkavaju pod nosom. Nije mene strah bolesti. Budžak kakav u kojoj bolnici, pa si zbrinut. Ni smrti me nije strah. Komad zemlje ima za svakoga. Starosti se ja bojim.
Pritom povuče čašu do prsiju, pogleda u nju i progunđa kroz zube:
- I rešta! - pa ispije do kapi. Onda prihvati sasvim poslovno i spontano:
- Ako mi dopustite, naručit ću nekoliko cigareta?
Kad je pripalila cigaretu i povukla sasvim muškarački dva, tri dima, tjerajući ih kroz nos, kao kobila kroz nozdrve u zimsko jutro svoju paru, pljucne duhan, što joj se uhvatio jezika i reče:
- Al ipak, nešto bi htjela od vas. Samo jednu jedinu stvar, i ništa više.
- Samo kažite, - odgovori Giga, - Ako je u mojoj mogućnosti...
- To nije tako strašno, - prekine je Piroška. - Radi se naime o ono malo pokućtva u našem stanu, tamo u Opatovini. Stari, izgleda, ne će ga više trebati. A vi ionako s tim ne možete ništa, da vam pravo kažem, nije samo što je staro i rasklimano, nego je i nečisto. Ja bih to prodala i nešto dobila, čime bi mogla da otputujem.
- Ja sam već bila odlučila, da vam dam nešto za put, - reče Giga.
- Ne, ne, vi ste dosta učinili za me. Prepustite mi još to pokućstvo i ništa više. Ja ću vam samo predati jednu malu košaru sa spisima i korespondencijom staroga Barića; to je on čuvao i uvijek govorio, da mu to treba za njegove memoare. Bilo bi dobro, da to sačuvate za njegova sina.
- Jest, za to vas molim, - prihvati Giga, - ostalo prodajte, ili uzmite sobom, kako vam drago.
- Hvala vam! - usklikne Piroška pruživši energično Gigi ruku.
- Hvala vam! Drugo mi ne treba. Neki postolar, što stanuje u dvorištu iste kuće, preći će odmah u naš stan i preuzeti i pokućstvo. Sutra navečer nisam više u Zagrebu.
Gigi je odlanulo. Sve je išlo onako, kako i sama nije očekivala. Sad će se riješiti bar te brige. Dok je ona to u sebi konstatirala, Piroška se digla, otišla do šanka i donijela nešto hartije, tintu i pero, pa reče Gigi:
- Molim vas, napišite, da ste mi prepustili to pokućstvo i da mogu njime raspolagati, kako me je volja.
Giga je pogleda začuđeno:
- Pa naravno da možete! - usklikne. - Zar mi ne vjerujete?
- Oh, vjerujem ja vama, i te kako vam vjerujem! - reče Piroška široko. - Ali vrag ne spava. Čovjek nikad ne zna, šta se može dogoditi. Najedamput me netko pograbi, da sam prodala tuđe stvari i zadržala novac za se, pa sam nastradala. A kad imam od vas crno na bijelo...
- Vi mislite na sve, - nasmiješi se Giga uzimajući pero.
- Ne mislim ja na sve, - odgovori ona, - neg samo uvijek i kod svake stvari jedno te isto: Kakvo se zlo može iz toga izleći. Jer u svakoj i najboljoj stvari leži negdje sakriveno zlo, a uvijek se nađu nečije njuškave ruke, koje ga napipaju.
Giga je pisala, a Piroška je stala nad njom i gledala u hartiju. Najednom je popravi:
- Piroška Szemere, sa sz; molim, a ne sa s.
Dok je Giga svršavala list, okrene se Piroška prema gazdi dajući mu znakove, da donese još vina. Onaj je odmah razumio, pristupi k njima, uzme praznu bocu i zapita Gigu:
- Izvolite još tri deci?
Ona odgovori rastrešeno, jedva pridignuvši glavu s hartije:
- Molim.
Piroška se prignula preko Gigina ramena, i tobože, kao da se stvar s vinom nje ništa ne tiče, gledaše u hartiju i reče, begenišući ono što je napisano:
- Tako je dobro: - "isključivo njeno vlasništvo i može njime raspolagati, kako joj se prohtije".
Giga je upravo potpisala, a ona joj istrgla hartiju, pročitala još jedamput i sva zadovoljna usklikne:
- Ištenem! Kao kakav kr. bilježnik! A sad još dva svjedoka. Gazda! - reče ona gostioničaru, koji je u taj mah donio vino, - molim vas, potpišite i zamolite još nekoga, da potpiše ispod vas. Možda onog soldata tamo, - i pokaže glavom na jednog vojnika, što je sjedio s druga dva čovjeka malo podalje od njih kod trećeg stola.
Giga reče presenećena:
- Pa to je suvišno, Piroška. Sutra je i onako sve prodano i zaboravljeno.
- Ne, ne, - ona potrese dva, tri puta glavom i pokaže gostioničaru mjesto za potpis: - Samo vi potpišite, gazda, i nadodajte: "kao svjedok". Nekom pane na pamet, pa me okrivi, da sam falsificirala vaš potpis. A šta onda? Za sve se nađe paragraf, draga gospođo! S paragrafom se može sve dokazati. Znam ja dobro. Kad ti neko nađe paragraf, onda u jedan čas nisi ti više Piroška Szemere, nego primaš kološvarski. Znam ja to dobro.
Kad je gostioničar potpisao, okrene se Piroška onom vojniku, izvrne dlan pokazujući njime na hartiju i reče prilično drugarski:
- Herr Soldat, molim za vaš potpis, kao svjedok.
Vojnik samo mahne rukom, kao da veli, da ga pusti na miru. Gigi je sve to bilo vrlo neugodno. Ali i da je htjela, nije mogla tome izbjeći.
Odlučno, hitro, poslovno kao najspretniji agent vodila je Piroška svoju stvar, i nije se dala smesti ni čim. Vidjela je, da je Giga postala nestrpljiva, kad se ona obratila vojniku, al ona joj samo dobaci:
- Odmah je sve gotovo! - i obrati se opet k vojniku:
- Meni je gospođa darovala neke stvari i treba nam još jedan svjedok.
I priskoči k njemu pruživši mu hartiju. On uze nehajno hartiju, prezirno prijeđe pogledom preko nje i vrati je natrag Piroški:
- Kaj se to mene dotikava, madam?
- Ne budite tako unfrajndlich Herr Soldat, - reče slatko-prijazno Piroška. - Samo jedan mali potpis. To ništa ne košta. Evo, donijet ću vam i pero.
I držeći u ruci lepršajuću hartiju poleti po pero, što je stajalo na stolu pred Gigom. Giga je primi za ruku i reče joj potiho:
- Pustite ga. Zamolite našeg kočijaša.
Al ona se istrgne i reče na glas, trčeći natrag k vojniku:
- Al on mi je baš tako simpatičan.
Vojnik odgurne hartiju od sebe:
- Al vi niste meni, madam!
- Ja i ne tražim vaše simpatije, Herr Soldat, nego samo jedan mali, mali potpis, - odgovori ona umiljato i nasloni vrh svoga palca do vrha maloga prsta.
- Ne potpisujem i basta! - reče vojnik kratko.
Piroška se počela ljuljati u bokovima, pa nastavi malo alterirana u tonu:
- Ne razumijem, da se može biti tako tvrdoglav. Kad bi vas molila, da mi potpišete priznanje, da ste tata moga djeteta...
- Ja bih vre našel mlajšu mamicu za svog pajnkerta, - naruga se on.
- Piroška! - vikne Giga. - Dođite amo.
Al Piroška nije čula. Bila je bijesna. Vrcale su joj iskre iz očiju i mucala je nešto nerazumljivo tražeći riječ, koju će mu dobaciti. On je prekine smijući se drsko:
- Kaj me gledate, kak da me hoćete pojesti?
- Ja drek ne jedem, - prsne Piroška kao na štihvort.
Ono desetak ljudi u lokalu udari složno u bučan smijeh. Neki čovjek, debeljko nekakav s podvoljkom poput krupne kobase, što je sam sjedio u najdaljem ćošku, pljesne zanesen rukama i vikne nekoliko puta smijući se:
- Bravo! Bravo!
Giga pograbi Pirošku ispod ruke, da je odvuče k stolu, no u isti čas skoči vojnik među njih, gurne jednu na jednu, a drugu na drugu stranu, da su jedva zadržale ravnotežu i pođe ravno k onom ćošku. Stane preda nj:
- Kome oni aplaudiraju?
- Vama zacelo ne, presvetli! - odgovori onaj flegmatičan i nasmijan.
- Kaj oni misliju, s kim imaju posla? - nastavi izazovno vojnik držeći se obim rukama stola.
Sad se debeli diže polako, nasloni također obje ruke na stol i reče potpuno mirno, bez i najmanjeg akcenta:
- Mislim, da bi najbolje bilo, da sednete tam na vaše mesto. - A onda se obrati preko Piroški, koju je Giga jedva zadržavala i dovikne hvalisavo: - Ja sam bum vre potpisal taj papirček, gospa. Ne bu mi ruka otpala, če potpišem.
- Vi ne bute niš potpisali! - izreči se vojnik. - Gospa je mene, prosila i ja bum potpisal! - udari se on po prsima. - Ja bum potpisal i basta.
Debeli se sad nasmije, sve mu se trbuh treskao od smijeha. A i svi ostali udariše u glasan smijeh. I Giga, kojoj je bilo sve to vrlo neugodno, morala je da se nasmiješi.
- Pa taj je totalno ponorel! - reče napokon debeli prema ostalim gostima. Opet smijeh sa svih strana.
- Stenjevec nije daleko! - usklikne netko u drugom ćošku. Smijeh se pojača.
Vojnik se naglo okrene, vrati se hitro k svom stolu, na kom je još ležala ona hartija, uze pero i spremi se da potpiše. Al Piroška ga prestigne, izvuče ispred njega hartiju, istrgne mu pero iz ruke i gegajući se triumfalno pođe k onom debelom:
- Molim, - reče s nekom emfazom i stavi preda nj hartiju velikom gestom, - kad ste takav kavalir!
Giga je uto plaćala gostioničaru račun. Papirni joj se novac tresao u ruci, dok je on računao, i pogledavala je ispod oka na vojnika, koji je posprdno gledao preko na Pirošku i onoga debelog, spremajući se da nešto reče. Najednom on ispije čašu i baci je svom snagom prema njima. Čaša udari u zid i rasprsne se u komadiće. Sve što je bilo u lokalu, uzbuni se i skoči na noge u velikoj galami. Jedan od njih, što su sjedili s vojnikom, uhvati ga za lakat i zavikne na nj povukavši ga na stolac. Onaj debeli provuče se iza stola, pograbi stolac, ali ga Piroška i još netko suzdržaše. Giga je poletjela iza šanka i umakne na jedna vrata, šta su tamo bila u drugu sobu. U općoj buci gostioničar, valjda u strahu, da ne bi došla policija, pa da zabašuri sve to, navine orkestrion, koji je bučno zasvirao nekakav madžarski čardaš i nadglasao sav taj kraval.
Već kod prvih taktova Piroška prepusti debeloga onom čovjeku, što se s njim otimao o stolac, i započe da se trga u ramenima i ljuljacka u bokovima u ritmu one muzike. Istodobno je mumljala svojim mutnim, prebitim glasom povodeći se za muzikom i malo pomalo sve se više zanosila i treskala, dok se njezino ritmičko trganje nije pretvorilo u gotov ples. Uhvatila se rukom za zatiljak i bacakala svoje krupne noge, a bedra i prsi poskakivali su na njoj kao talasi neki glomazni u morskoj oluji, ili brdo i izbočene klisure u kakvom potresu.
Gosti su međutim zaboravili na svađu, sve je skrenulo svoj interes na plešuću ženu i počeli da plješću snažnim zamahom, podcikujući, kličući, dobacujući kojekakve riječi odobravanja i zadovoljstva, udarajući nogama o pod i laktovima o stolove, na kojima su skakutale i zveckale čaše i prosipale u vis svoju sadržinu.
Piroška je bila obuzeta gotovim paroksizmom. Meso je vrcalo na njoj, kao da će se otkinuti s nje i razletjeti na sve strane. Zaduvala se, zacrvenila, oznojila, rasplamsale joj se oči u mahnitosti nekoj strastvenoj i hvatale je na sekundu čitavim svojim tijelom ludi ritam onoga čardaša.
Najednom je prestao orkestrion. Ona se ustavila u isti čas i stala vikati: dalje, dalje!, a gosti su vikali i galamili za njom, pa je gazda opet navio instrument.
Piroška je sada pograbila onog debelog i povukla ga u sredinu lokala, uhvatila ga za ramena i počela da pleše. On je nekako za njom skakutao, ali nije nikako mogao da drži tempo. Nekoliko takta išlo je kojekako, al onda ga ona tako odgurne, da se odrozao u ćošak i skupio se tamo kao vreća.
Okrenula se, pa sve u poskakivanju došla do onog soldata, raširi ruke prama njemu, na što je on primi iznad bokova i zaigra s njom, kao da nije ništa bilo među njima. Vojnik, koji je bio rastom sitan i neugledan, izgledao je kao da se sve to više umanjuje pod krupnim Piroškinim rukama, što su ga kvačile za ramena. Vrcao je gore dolje kao vreteno, a noge je suzio, rekao bi čovjek, povezane su u gležnjevima. Orkestrion urliče u malom, niskom prostoru kao ranjena krmača, a nazočni grokću i tresu se od smijeha.
Onaj debeli sjeo na stolac, gleda redom na goste, namiguje okom i smijući se pokazuje glavom na ono dvoje u sredini. Međutim je vojnik počeo malaksavati, zaostao je i zavlačio ritam. Al Piroška, neumorna kao krupan mlinski kamen, ne popušta. Udara tempo zakvačenim rukama na vojnikovim ramenima i povlači ga gore dolje, da ga je jednostavno dizala sa zemlje. Na sekunde je lebdio poput lutke, sa spuštenim nogama u zraku kao da su prebite. A kad više nije mogao, nego se prepustio da ga ona vitla, potezala ga je u taktu i klicala svako malo vremena muklim glasom:
- Dalje, Ištenem! Dalje!
- Samo veselo, gospon soldat!
- Ne bojte se, gospon soldat!
Da nije u taj mah prestao orkestrion, vojnik bi se zacijelo bio srušio na zemlju. Bio je već sav žut, s jezikom preko donje usne, s obješenim rukama niz bedra, sav klimav, rasut, potrt, kao da nema pod odjećom kosti i meso, nego da je ispunjen slamom. Kad je svršilo, Piroška ga posadi na stolac i tu je ostao raskrebečen, mlohav, zaduvan. Ona samo reče:
- Ištenem, ne ćeš lako zaboraviti, kad si s Piroškom tancao čardaš!
Tad se obazre po lokalu, kao da nekoga traži. Okrenula se potpuno za 180°.
- A gdje je moja gospođa? - upita začuđena, ne upravivši pogleda ni u koga.
Gostioničar mahne rukom:
- Otišla je ona već dugo, - reče.
- A kočijaš?
- Pa i kočijaš! - reče gazda. - Platila i izašla na stražnja vrata.
Piroška obuče naglo svoj ogrtač i onako zaduvana i znojna izleti hitro na cestu. Pogleda s jedne i druge strane, ali ne vidi nikakvih kola. Posluša, da li se čuju zvončići, al ništa.
Mirna zimska noć s velikim mjesecom šuti i ne diše, kao da spava.
Onda poleti prema Zagrebu. Kasala je neko vrijeme i zastajkivala na mahove, ne bi li što čula. Da bar tko prođe, pa da ga upita, nije li sreo saonice. Al nikoga. Golo drveće na rubu ceste pustilo sjene svojih niskih kvrgastih debla preko puta i strugne šibljem svojih grana u struji vjetra. Tu i tamo po koja kuća uz cestu, al sve je zatvoreno, nigdje svijetla ni života. Već se spremala da se vrati, posluša još posljednji put, kad joj se pričini da nešto čuje: Jest, prigušeno, sitno, daleko:
- Ćinga, ćinga, ćinga, ćinga.
- Gospođo! - krikne ona i zatvori usta među dlanove:
- O-oo! O-oo! - rasu se glas široko naokolo. Valjda će čuti njen poziv, - pomisli, - kad i ona čuje zvončiće. Čut će i pričekat će. I stade ponovno da trči još brže nego dosada, a svako malo vremena bi zastala i urlikala:
- Gospođo! Gospođo!
Sad joj najednom postade teško. Razbistrila se od vina i zavrele krvi i vidjela jasno, da je pogriješila. Uvrijedila je tu ženu, koja je toliko za nju učinila. Dovela je u situaciju, što joj je morala biti neugodna. Upravo ju je stid. Uopće, kako može sada da viče za njom i da joj dođe pred oči. Ide ona polako prema Zagrebu, pa joj se ne će više ni javiti. Otići će i - zbogom. Tu se ustavi da odane. Al najednom, mnogo jasnije, začuje zvončiće:
- Ćinga, ćinga, ćinga, ćinga!
Spontano, gotovo radosno krikne opet:
- Gospođoo!
I poleti naprijed. Ponijela se kao najgora s ulice. Sva sreća, da je onaj vojnik bio prtljanac, a ne vojnik. Da je to bio čovjek, bio bi je zacijelo šupio, i nju i onog debelog, što ga je toliko izazivao. Tko je njega obukao u uniformu? Da ju je samo dotakao, bila bi ga prebila kao perec. Ali i ta Giga, nije baš trebala da bježi. Koga vraga bježi. Da joj je bar poručila po gostioničaru da ide, a ona ako hoće, neka dođe. Ili po kočijašu. Ovako ni pet ni šest, nego sjela u saonice i bjež. Popostane malko, a ono još bliže:
- Ćinga, ćinga, ćinga, ćinga!
Jest, mora i ona čuti njen glas:
- Gospođo! Gospođooo!
Opet nastavi s trčanjem. Ulovit će je, pa makar crkla tu na putu i smrzla se u snijegu. Sutra će joj biti žao, što ju je ostavila sama u noći na cesti. Čitat će već u novinama i znat će, da je to bila ona. Pa da, naći će kod nje i onu njezinu izjavu, kojom joj prepušta pokućstvo. I njen potpis. I potpise svjedoka. Ne će joj biti ugodno, takvoj dami, da je pustila da crkne ta jadna Piroška, što je tako vjerno služila i dvorila njezina svekra. Sad ju je već počeo hvatati bijes. Požurila se i bježi kao mahnita i sve misli: Već ću te ja uloviti! - Ili će crći ili je uloviti. Pa je psovala u sebi sve same madžarske kletve, one najsurovije i najprostije. Sad je drum pravio zavoj i krio se za malen brežuljak. Ona posluša: vjetar je odnosio zveckaj zvončića i jedva se razabiralo:
- Ćinga, ćinga!
Piroška se požuri da prijeđe zavoj. Kad ga je prešla, a ono pred njom na bijeloj cesti nešto crno kao kola. Vidi dobro i čuje zvončiće, kako pjevuckaju.
- Gospođoo! - vikne očajno. - Čekajte, gospođoo! - I maše rukama, leti i posrće u potpunoj iznemoglosti. Dah joj prekidao riječ i istiskivala je samo jednoslovčane krikove.
Oni su tamo čuli i ustavili se. Piroška je doduše vidjela da su se ustavili, ali kao da nije bila svijesna o tome, trčala je još uvijek, smalaksavajući sve više i kričući sve slabije. Mogla je biti udaljena od saonica nekih sto koraka, kad se najednom srušila u snijeg. Giga i kočijaš znali su, da je to ona. Saonice se okrenuše i uputiše prema njoj. Bila je bez svijesti. S teškom mukom naprtiše je na kola, umotaše joj noge dekom.
- Sad požurite! - reče Giga kočijašu.
- Ćinga, ćinga, ćinga, ćinga! - čula je Piroška dolazeći pomalo k svijesti. Da se uvjeri, da ne sanja, otvori oči.
- Kako vam je? - upita Giga kratko, gotovo neprijazno.
- Dobro, - odgovori Piroška.
- No hvala Bogu! - usklikne Giga. - Doveli ste me u veliku nepriliku.
- Oprostite, - reče Piroška ponizna i zahvalna. - Sad vidite, kako je dobro, da čim prije odem iz Zagreba. Imali bi sa mnom same neugodnosti. Ja sam katkad potpuno neuračunljiva. Kad se nečem veselim, ili kad se napijem, onda poludim. Ili kad zasvira čardaš.

*

Noć i dan, noć i dan: slijedio je Gigin život jednolično, u očekivanju, bez velikih promjena i trzavica.
Sve, što ju je zanimalo, bilo je uvijek jednako i nepromjenljivo. Od Marka nikakve vijesti, sve informacije imaju samo jedan odgovor: ništa se ne zna.
Iz Stenjevca na svaki telefonski upit uvijek samo jedan glas: sve kao i dosada, očajno i bezizgledno.
Kapetan piše iz Beča redovito jednom na nedjelju, katkad i dva pisma, koja umaraju sentimentalnošću ili apstraktnim nekim divergencijama, koje joj se ne će odgonetati, na koje joj je teško odgovarati. Katkad dođu i dva, tri, dok ona napiše jedno, a i to kratko, prazno, s frazama, koje nisu njene lične. Tako da on prigovara, uvrijeđen, i po nekoliko puta ponavlja:
- Kako ste se promijenili.
U kući je također sve nekako tromo, pusto, dosadno, teško, neutješljivo. Katica je postala nesnosna i petulantna, smeta joj Šlojme, dječak se ne smije ni maknuti, na sve prigovara, težak joj je i najmanji posao, koji mora da učini zbog njega, bjesni ako u njegovoj sobici nađe i najnedužniji nered. Vidi se, ne podnosi ga, tužaka ga, okrivljuje zbog svake sitnice. Ne da mu vodu, da se umije, ne će da mu prišije ni kakvo otpalo puce, ne bi mu očistila odijela, pa makar bilo bogzna kako zaprašeno i iskaljano. Neprestano među njima svađe i afere, tako da je Giga odlučila, ako to ne prestane, otkazati Katici i uzeti drugu djevojku.
I sa starim savjetnikom nije bilo lako: postao je osjetljiviji, nervozniji, razdražljiv, katkad upravo nesnošljiv. On i Giga nisu nikad tako često dolazili u sukob i većinom radi kojekakvih trica, o kojima nije bilo vrijedno ni govoriti. On je uzimao Katicu u zaštitu i isticao, kako je Šlojme neuredan i po instinktu voli nered i prljavost, kako je neposlušan i smeta djevojku u poslu i koješta još, što bi Gigu razbjesnilo. Tad bi nastale neugodne debate i žestoke polemike, pri čemu bi se prevrtale sve stvari i događaji, zašlo se u predbacivanje, krvave aluzije i stari bi onda naglašavao, kako je sve to s njenom udajom bio apsurd i glupost, kako se upropastila, kako je njega, oca, osramotila; dok na kraju ne bi iskrsao i onaj luđak u Stenjevcu, i ona kojekakva Piroška, i taj dotepeni židov i sve redom. Konačno bi ona pobjegla u svoju sobu gušeći se u suzama, žaleći ne samo sebe, nego onog svoga oca, što je tako sitničav, predrasudan i nerazuman, i što misli da je život kao kakav njegov činovnički akt, koji se može riješiti potezom pera i onako, kako se to njemu čini i svidi.
Osim svih tih nemira i nesuglasica u kući bilo joj je od jutra do mraka dugočasno. Ubijala je dokolica; a nije nalazila ništa, što bi je moglo zaokupiti i zanimati.
Umaralo ju je i svako čitanje i jedva bi izdržala da pročita nekoliko strana kakve knjige. Ne možda, što nije imala smisla za to, naprotiv, ona je voljela dobru knjigu i nekad joj je to bila najdraža zabava. Ali, začudo, sad ju je svaka knjiga odbijala: ili je bila svojim sadržajem i smislom tako daleko od njenih raspoloženja i sklonosti, da je nije mogla slijediti, ili je pak prema njoj prispodabljala i s njom mjerila svoje doživljaje i probleme, pa joj je izgledala tako neznatna i nevažna, da bi je, nepročitanu ni do polovice, odbacila od sebe.
Još manje se mogla zadržavati kod kakva drugog posla: nekad je rado vezla, šila, ali to je sad bilo skopčano s neprestanim prevrtanjem misli, razmatranjima, natezanjima, i nakon prvog pola sata već bi ustala s očajnom težinom u rukama, ali ne od umora, nego od duševnog napora, koji bi je fizički shrvao i onemogućio. Međutim je osjećala, da će je besposlenost slomiti, razboljet će se, klonut će, poludjet će kao i njen svekar u Stenjevcu. Mučila se nešto sa Šlojmom učeći ga ovo i ono, išla bi s njim na duge šetnje i vožnje, pohađala ove ili one poznate, ali i to joj je skoro dosadilo ili je nervoziralo ili je, kao oni pohodi, srdilo, jer su ljudi zli i glupi i govore svašta, i ogovaraju i diraju baš u ono gdje najviše boli. Već je pomišljala, kako bi bilo, da potraži kakvo namještenje, da je uposle negdje i bez plate, da je otac uzme u svoj ured, da joj nađe nešto kod aprovizacije ili bilo gdje, samo da zatuče to nepodnošljivo dugo vrijeme, koje nikako ne će da prolazi.
Otac joj pribavi nekakvu pisaću mašinu i ona poče da vježba, da prepisuje za nj neke službene akte i dopise.
To ju je donekle rastresalo i oslobađalo onih dugih serija misli, koje su se inače u njoj zavezivale i odsukivale, ne nalazeći nikad konačnog izlaza iz zamršenih svojih uzlova.
Po koji put je dolazio otac s nekim vijestima o ratnoj situaciji, koja da se tako zaoštrila, da se predviđa skori konac rata. Katkad je taj konac imao završiti pobjedom centralnih vlasti, a drugi put onom saveznika, a onda opet kao da će sve ispasti remis. Gigi je bilo svejedno, kako će ispasti rat, samo da svrši već jednom, pa pobijedila ova ili ona strana.
Ispočetka su sve njene simpatije bile na strani protivnika Austrije i Madžarske, pogotovo jer je i Marko bio velik nacionalist i veselio se ratu kao nečemu, što će napokon donijeti oživotvorenje narodnih aspiracija. On je i otišao u rat sa čvrstom namjerom, da se u prvoj mogućoj prilici preda Rusima, pa da se ne mora boriti za ciljeve potpuno oprečne svojim idealima. To joj je i rekao, kad je odlazio.
Nažalost, događaji su ga pretekli i bio je ranjen u jednoj od tolikih borbi, u kojima je sudjelovao, ali ni u kojoj nije našao prilike da izvede svoj naum.
Stari je savjetnik izgledao naoko pristaša centralnih vlasti i kao visok vladin činovnik bio je vrlo oprezan i korektan u svakoj prilici. Njegova hladna birokratska narav nije poznavala ni entuzijazma ni potištenosti: on je u svim fazama toga historijskog kataklizma bio bez ikakvih uzbuđenja, i iskazujući ondje, gdje je trebalo, jedno jedino uvjerenje, a to je, da će tako stara, moćna i velika država, kao što je Austro-Ugarska, odoljeti svim olujama i potresima. Kod kuće, u razgovoru sa svojom kćeri, ljuštilo se pomalo njegovo staro hrvatsko srce. Potomak ilirske porodice nije nikad u svojoj najskrovitijoj nutrini prestao osjećati narodno i u stanovitim časovima previrali su ti osjećaji i skidali s njega onu masku, koju je kao vladin činovnik tako spretno nosio. Tako spretno, da je uživao povjerenje najviših mogućnika i bio od njih upućivan u najtajnije i najrezervatnije odluke i namjere državničke, s kojima je radio. To je značilo u ono opasno doba, kad je svatko bio sumnjiv, nepovjerljiv, nepouzdan, biti velik i moćan gospodin, koji je mogao mnogo i u onim prilikama, gdje se ne bi nitko usudio da makne ni okom. Istina - nacionalni krugovi vidjeli su u njemu najobvezatnijeg slugu tuđinskog režima, jer nisu mogli ni znati ni opaziti, gdje je i kad je nešto učinio i poduzeo na korist onih ljudi, koji su bili gonjeni i proganjani. On sam je to vješto krio i izvršavao zaobilazno, nezapažljivo i bio potpuno uvjeren, da je to najbolji način, kojim čovjek na njegovu mjestu može poslužiti onoj ideji, za koju drugi ginu po tamnicama i u konfinacijama. Tješio se uvijek time, kako je dobro, da je baš on tu, gdje je, jer jedan drugi ne bi ni ono učinio, što on čini.
U tom smislu prolazile su i debate s Gigom, koja je često imala oštru riječ za ondašnje vlasti vojničke i civilne, koja je osuđivala one, koji su rat izazvali i bila sva na strani protivnika Njemačke i Austrije. Stari je savjetnik u tim momentima pogledavao na prozore, jesu li dobro zatvoreni i pootvorio vrata od sobe, da vidi, da li iza njih ne sluša služavka, i preklinjao kćer, da se čuva takvih sudova pred bilo kim, jer se nikad ne može znati, tko može imati računa, da je prijavi. Sve to vrvi od konfidenata i douškivača, počavši od kavanskih kelnera do popova u ispovjedaonici. Čitav je svijet samo jedno golemo uho, koje lovi svaki šapat i čuje iz njega fanfare bune i revolucije.
Kad se Giga udala i vratila, prestali su u njoj svi entuzijazmi: jedna je jedina želja živjela u njoj, da sve čim prije svrši. Sa svršetkom rata svršile bi i njene muke. Otvaranje granica i fronta značilo je povratak sviju, koji žive iza njih, dakle i povratak njezina muža. Svaki i najmanji dašak, što je došaptavao, da rat svršava, pridizao je njene iscrpljene energije i osvježavao umorne nade. Kako će da svrši, svejedno. Glavno je, da se može odletjeti na kolodvor i čekati vojničke vlakove na povratku. Vojničke i zarobljeničke. Pobijeđeni ili pobjednici doći će jednako pjevajući, s lepršavim maramama i kapama, dočekani od tisuću i tisuću ruku, željnih, žednih, sustalih, drhtavih, vapijućih, koje pružaju najljepšu kolajnu: zagrljaj. Doći će i ne će više odlaziti. Izmučeni, pocrnjeli, neispavani, ali nasmijani.
I nitko ne će kliknuti: dobili smo rat, ili zajauknuti: izgubili smo ga, nego samo odahnuti: Svršilo je!
Jest, i ona će to doživjeti, i ona će poći na kolodvor, čekati vlakove, tražiti među glavama, što izviruju na vagonska okna, Markovo lice i poletjeti k njemu, ugrabiti ga, odvući, uzeti, više ne dati, prikovati ga uza se. Samo da svrši! Samo da svrši!
Ali nije svršavalo. Svaki čas jedna vijest, pa druga, pa treća, sve neke kombinacije, traženja, uvjeravanja. Separatni mir, govore, to bi bilo najbolje. Nijemci nek se tuku, ako hoće. Drugi put: velika proljetna njemačka ofenziva na zapadu. Nastupila je odlučna faza. Posljednji nasrtaj. Pa makar, samo da je kraj. Međutim se čuje: sve je to uzalud, centralne vlasti gladuju, zatvorene, blokirane, iscrpljene, podmorski je rat neuspio, tankovi su odlučili. Amerika se založila bogatstvom, tehnikom, opskrbom. No, pa hvala Bogu! Svršit će, svršit će!
Ali nije svršavalo. Trgalo je samo po nervima i kidalo ih i natezalo. Tko tu već može na što misliti, za nešto se zauzimati, pričinjati se, da očekuje ovo ili ono, kad ne očekuješ ništa, nego izlaz iz svega toga. Izlaz na bilo kakva vrata, u bilo kakvu mogućnost. Da je samo nekamo pobjeći, zavući se negdje, zatući to vrijeme dok dođe konac. To bezutješno čekanje napokon će ogorčati i radost, s kojom bi se morao dočekati konac. Da ga je samo kako ispuniti nečim, što ispunjava prazninu, zaglušuje misli i ustavlja vrijeme. Da je mogućno pobjeći, poletjeti i tražiti, tražiti, tražiti, fizički, prekopavati, krčiti, kidati bodljikave žice, voziti se, lutati, tumarati vlakovima, brodovima, taljigama, pješice, četveronoške, potrbuške, kao krtica, kao gušter, samo ne stajati i ne čekati. Kako bi bilo otići u inozemstvo, u neutralnu neku državu, potražiti tamo one urede, što se bave traženjem izgubljenih i zarobljenih? Možda njoj, koja traži samo jednog čovjeka; uspije ono, što ne može onima, koji traže stotine tisuća? Možda je Danska ili Švedska najprikladnija za njen slučaj? Zašto se to ne bi pokušalo? Dopuštenje za odlazak u inozemstvo može dobiti kad hoće, valjda joj to može pribaviti otac. Ovako se ne da izdržati. Ovako će sići s uma ili skapati od očaja. Samo da zna, gdje će biti u najbližem kontaktu s Rusijom, gdje rade najpouzdaniji ljudi, gdje su najupućeniji uredi.
I sjeti se Freddyja. On to mora znati, on će joj sve reći. Kod njega je popis svih takvih biroa, s kojima je on u direktnoj i trajnoj vezi, na koje će je uputiti i preporučiti, ako bude tamo odlazila. Zovne ga na telefon i čula je, kad je rekla, da je to ona, što telefonira, kako se sav rastezao od umiljatosti kao parmezan:
- A vi ste to, gospođo. To me veseli, baš me veseli.
Ona ga zapita, bi li mogao doći k njoj, htjela bi se s njime posavjetovati u jednoj stvari.
Freddy je bio sladak, kao da gaca po rijeci od meda:
- Kadgod izvolite, draga gospođo. Večeras, popodne, sada, kad god hoćete.
Freddy je došao ono isto poslije podne, točno u određenu uru. Tako točno, da je morao prošetati, dva, tri put pred kućom, da ne bi došao prerano. Šlojme mu je otvorio vrata. Oduzeo mu ogrtač i šešir i poveo ga u prvi kat, gdje je Giga čekala. Pošla mu je ususret ispruživši ravno svoju ruku, koju je on htio poljubiti, al ona ju je, čim se sagnuo, povukla k sebi.
- Hvala vam, što ste došli, - reče, kad su sjeli na divan, koso jedno prema drugom. - Ja vam imam nekakve ideje, pa bih pri tome trebala vašu pomoć.
On je važno slušao i malko se nasmijao i naklonio, kao da veli: drago mi je, da znaš, da i ja mogu nešto.
Ona se nije na tom zaustavljala ni komentirala njegovo držanje. Ono što ona želi od njega, u stvari nije ništa, što ne bi zasijecalo u njegov djelokrug i što je on u neku ruku i dužan da izvrši. U podsvijesti je odbijala njegovu ljigavu, sladunjavu, umiljatu galantnost, koja se odražavala u načinu, kako se smješkao i kako ju je gledao, al onda je bila preveć zauzeta svojim namjerama, da se to nije moglo ispoljiti ni u najmanjem njenom izrazu.
- Znate, - nastavi ona, - moja vam je namjera otići nekuda u neutralno inozemstvo i stupiti u vezu s biroima Crvenog Križa i sličnim institucijama. Htjela bih, da se tako izrazim, povesti sama na svoju ruku energičnu akciju, ne bi li što doznala o svome mužu. Svi ovi vaši uredi rade preveć polako, šablonski, napišu svoj akt, registriraju odgovor, jave ono što su doznali i više se ne brinu. Baš je gospodinu šefu ciriškog biroa za potraživanje izgubljenih ratnika stalo, što ovdje gospođa Barić dan na dan čeka, da sazna, gdje je njen muž i je li uopće živ. On je imao tu stvar u ruci, dao nalog da se traži, nije se ništa doznalo i na to se više ne misli. A tako kao taj šef radite i vi, i svi ostali.
Sad se Freddy ukočio, kao da preuzima na sebe odgovornost svih šefova svih biroa Crvenog Križa ovoga svijeta.
- Oprostite milostiva gospođo, - reče on vrlo važno i učtivo u isti mah, - žao mi je, što vam moram protusloviti. Ali da malo upoznate ovu visoku humanu i sjajno organiziranu instituciju, ne bi ni čas posumnjali u njen skrupulozni i iscrpivi rad, pogotovo u onom smjeru, u kome se vi na nju obratiste. Nažalost u vašem slučaju nije bilo uspjeha, bar ne dosada, ali su hiljade i hiljade porodica baš i jedino putem Crvenog Križa doznale za udes svojih dragih, na što bi inače još dugo morale čekati, a možda ne bi nikad ni saznale. Tu vam se ne štedi ni troška ni truda, kuša se i propitkiva na sve strane, zainteresiraju se svi oni, za koje se zna, da bi nešto mogli znati i do kojih se može doći. I sve se to ponavlja u kratkim razmacima vremena, i ne čekajući na odgovor, i koliko god puta taj odgovor bio negativan. Ni s viješću, da je netko mrtav, ne prestaje naše istraživanje, ako nema pozitivnih dokaza i svjedočanstva.
Freddy malo zastane, zakašljuca, a onda reče s dobrom dozom afektirane patetike:
- Ima vam u našim nastojanjima nešto sujevjerja i fanatizma u isti mah: mi kao da hoćemo naći žive, a ne mrtve.
U normalnoj dispoziciji duha Giga bi se zacijelo nasmiješila Freddyjevoj kaćiperštini, ali u taj čas nije u njoj funkcionirala ni kritika ni humor, njezin se interes uhvatio samo za ona dva protuslovna pojma "živ" i "mrtav", koji su sačinjavali problem, u kome se motala i zamršivala.
Freddy je to osjećao i dobio je neku unutarnju sigurnost, od koje je još više nabujala njegova patetična razgovorljivost, što je ugađala njegovu vlastitom uhu i davala mu uvjerenje, da izgleda neobično pametan i neodoljivo interesantan.
On zna, govorio je, kako ona misli, da bi svojom prisutnošću u takvom jednom centralnom birou pomakla i potaknula njegovu revnost. Ali kad bi tamo došla, uvjerila bi se, da ne bi ni sama mogla više učiniti, nego što se već učinilo. Njen slučaj je posebno istaknut, zatraženo je brzojavno izvješće o svakoj informaciji, koja prispije, osigurale se nagrade i pokriće troškova, sve kako je ona sama htjela i željela. Jedino što bi mogla dobiti s time, da je negdje tamo, bilo bi možda nekoliko sati, što treba da dođe depeša. Razumije on dobro njenu nervozu, vidi on to neprestano u svom birou, svatko je zabrinut za svoje, svatko hoće da čim prije za njih sazna, ali što da čovjek učini? Majke, očevi, žene, djeca pitaju, preklinju, mole, traže, zahtijevaju, bune se, srde se, očajavaju. Prolaze njegovim predsobljem dnevno, neki i po više puta, znadu često, da se ne može ništa znati, pa ipak su tu i ne daju se uvjeriti, da nema glasa ni odgovora. Mora se nekima pokazivati spise i imenike i osvjedočuju se, da je poduzeto ovo i ono, i samo gledaju i glavom klimaju, kao da ne vjeruju. Neki danas donesu jedno ime, a sutra ujutro već su tu:
- Je li što došlo, molim?
- Kao da se radi mislima, a ne korespondencijom, - reče aforistički retardirajući svoju frazu.
- Uostalom, - nastavi s afektiranim turobnim posmjehom, - i misli bi bile prespore za one, koji čekaju. - On je došao do uvjerenja, da su to najveći jadnici, baš oni što čekaju na nekoga, koji negdje daleko od njih strada i propada. Oni trpe za se i za njih. Otuda i njena bolesna nestrpljivost, ta nervozna žurba, da čim prije nešto sazna. Vara se, ako misli, da bi njeno stanje postalo normalnije, kad bi čekala negdje drugdje na ono, na što čeka ovdje. Nekoliko kilometara bliže onome, koji je nevidljiv, nedohvatljiv, kome se ne zna boravišta, ni kako živi i je li uopće još negdje postoji, ne može dati poticaja ni najpodatnijoj iluziji. Sve bi ostalo na istome. On je mišljenja, da samo jedna jedina stvar može olakšati to bezutješno čekanje, a to je predati se nekom poslu, koji nas tako zaokuplja, da ne da mislima vremena, da se sabiru oko onoga, što ih najviše zanima i mrcvari u isti čas. Eto, danas se sve otima tim načinom tjeskobi, koju su teške prilike nametnule življenju. Svatko, tko ima da nešto zaboravi, da nešto sačeka, pregori, preturi, baca se na bilo kakav rad. Mnogi markiraju pritom požrtvovnost, humanitarnost, patriotizam, ali u velikoj većini slučajeva glavno im je izaći iz sebe i svojih nemira. Tako i ona, Giga, ima previše vremena, da se bavi sama sobom i svojim mukama. Očajava i dolazi na kojekakve projekte i nerazumne ideje. Kako bi to izgledalo, kad bi svaka žena, koja ne zna, što je s njenim mužem ili sinom, pošla da hodočasti u ona dva tri grada, gdje djeluju informativne centrale Crvenog Križa?
- Molim, - zaključi on svoj monolog, - nije li to apsurd?
- Možda, - odgovori Giga, - ali ja ne vidim drugog izlaza. Svakim danom raste u meni panika, da će mi najednom nestati daha. Jest, to je potpuna panika u meni. Na momente mi se čini, da je eto ovo upravo onaj odlučni čas, u kome bi mu se moralo pomoći, da me sada baš traži i treba, da se moram maknuti, potrčati, poletjeti, jer inače ću doći prekasno, inače je sve izgubljeno. Strašno je sve to, ali ja vam ne znam opisati kako mi je. Ja ću konačno poluditi od samog straha, od tih minuta, kojih je toliko, a svaka mi govori, da je ona ona odlučna sudbonosna, koja još samo malo čeka, da mi dade priliku, kako bi je pretekla.
Govoreći tako zadrhta sva i kao u nekom deliriju primi grčevitim rukama Freddyja za ruku i zavapi:
- Pomozite mi! Pomozite!
Nakon nekoliko sekunda osjetila je odmah, kako je besmislen taj njen ispad, pogotovu kad je vidjela, kakvu je grimasu napravio Freddy. Ta je grimasa bila čudan mozaik izraza međusobno toliko suprotnih i različnih, da nije moguće da ih jedno srce u isti čas može tako reflektirati. Bilo je tu nekog začuđenja, sućuti, ulagivanja, bespomoćnosti, licemjerja, samodopadnosti, susretljivosti, zadovoljstva, očekivanja, obećavanja, u jednu riječ svega što je taj čovjek mogao ujedamput smoći i izvući iz rezervoara svoga izražavanja. On u prvi mah nije rekao ništa, tek kad je ispustila njegovu ruku, reče potpuno predan:
- Tako bih vam rado pomogao!
Al Giga se odmah snašla. Digla se, napravila nekoliko koraka i ustavivši se ispred stola, koji ih je sada dijelio, reče:
- Oprostite, katkad sam upravo neodgovorna.
- I razumljivo je, - prihvati Freddy, pa onda nastavi tiše, kao za se: - Jasno, jasno.
Ona sjede na najbliži fotelj, ravno prema njemu.
- Pravo ste govorili malo prije, - reče, morala bih se i ja baviti nečim. Bilo čim, da mi ne bude vrijeme tako dugo. Al htjela bi nešto, što potpuno okupira moje misli. Nešto gdje je mozak toliko zaposlen, da mu je nemoguće upuštati se u kojekakve divagacije. S tim, da pođem u kakvu bolnicu i u kakav karitativni odbor, kao što to čine mnoge moje drugarice, bilo bi mi slabo pomoženo. Tu bi tek našla koješta; šta bi samo povezalo moje dispozicije.
Freddy se malko promiješa na mjestu, na kom je sjedio i reče u očitoj namjeri, da joj se ulaska:
- Za vas bi bio kakav intelektualni posao najprikladniji.
Ona se nasmiješi, kao da ironizira samu sebe:
- Nemojte me precjenjivati. Ja ne bih rekla: intelektualni posao, jer se ja, na sreću, u takav posao ne razumijem. Radije recite: zaposlenje intelekta. To je velika razlika. Zbrajati na pr. od jutra do mraka neprestano nije nikakav intelektualni posao, ali to može vrlo lako zaposliti intelekt...
- Jest, jest, jest, - reče hitro Freddy sve u jednom dahu, - dobro diferencirate, ali to ubija intelekt, - nadoda oprezno, kao da govori o nečemu što je od stakla, pa se može lako razbiti.
- Pa to je ono, što hoću, - usklikne ona skoro veselo, - toga mi u ovaj čas najmanje treba.
Sad se i Freddy nasmije uzevši to kao dosjetku, samo da se ulaska. Al njoj nije bilo do šale, iako je tako izgledalo, njoj je bilo krvavo ozbiljno pri duši, ali je odmah prešla preko momentane ležernosti, koja je zašla u njihov razgovor, i nadoda:
- Znate li vi kakvo mjesto za me?
On se još jače uzvrpolji na divanu, da je pod njim zaječalo pero spiralnim nekim zvukom. Vidjelo se, da se u njemu nešto prevrće i dozrijeva. Kako jednostavno traži da formira da formulira nekakav predlog, koji bi, kad bi ga ona primila, i njega udovoljio. Zato je dugo, pače napadno dugo počekao s odgovorom:
- Znao bih nešto vrlo prikladno za vas, samo ako vam to ne izgleda previše neugodno, da rečem skoro vas nedostojno. Položaj je prilično podređen, ali vi ne ćete toga ni osjetiti.
- To je meni svejedno, ionako ja ne bih tražila nikakve plaće, - odgovori Giga, - ako mi nije po volji, mogu uvijek otići, a ako ne vršim svoga posla, kako treba, ne mora me nitko zadržati. A gdje to?
Freddy se jako zaljulja gore dolje na svom mjestu i reče:
- Kod mene.
Giga se začudi:
- Kod vas? a što bih ja kod vas?
- Znate li pisati na mašini? - upita on opazivši na jednom stoliću mašinu.
- Nešto malo, - odgovori ona. - Vježbala sam se prepisujući tati spise, samo da se nečim pozabavim.
- Eto, to ćete činiti i kod mene. Primat ćete i otpremati stranke u tekućim stvarima. Vodit ćete korespondenciju, ispunjavati kartoteku, držati sve u evidenciji, no u jednu riječ bit ćete moja sekretarica, ili da se ljepše izrazim: moja desna ruka. Taj će vas posao zauzeti potpuno, imat ćete prilike da činite za druge ono, što smo mi za vas učinili, a moći ćete sami svoju stvar uzeti u svoje ruke.
Giga je bila gotova da pristane, al onda kao da se nečega sjetila:
- Ali meni se čini, da vi već imate nekoga tamo u vašem birou, neku pomoćnicu, ili kako ono velite: desnu ruku.
- Nije to nikakva desna ruka, gospodo. Plaćena namještenica, koja ostaje i nadalje u poslu. Samo će odsada biti zaposlena u našem sabirnom magazinu. Tamo čuvamo različne darovane predmete za ratnu siročad...
Ona kao da još nije potpuno uvjerena u stvar. Sve je osjećala, da negdje nešto ne odgovara. Pa reče malo skeptički:
- Pokušat ću, ali samo jutrom.
Freddy se oduševi:
- Izvrsno. Ja ionako sjedim tamo većinom od popodne. Jutrom interveniram kod vlasti. Vi ćete me, nadam se, potpuno zamijeniti.
- Precjenjujete me, - reče ona odbijajući njegov komplimenat. - Ne smijete tako govoriti prije, nego me vidite na poslu. Osim toga vi imate da postanete moj šef, - nadoda s jedva primjetljivom ironijom, - i nemojte se zatrčavati unaprijed pohvalama. To nije dobro za vaš autoritet.
- Mi ćemo raditi drugarski, - zainsinuira se on, - a ne ćemo se igrati šefa i namještenice.
Giga se digne i pruži mu ruku:
- Ne ćemo se uopće igrati, radit ćemo. Dakle kad da dođem.
I on se digao:
- Kadgod hoćete.
- Sutra?
- Sutra.
- U koliko sati?
- U osam. Kao svaki činovnik.
Kad je Freddy bio već kod izlaza, Gigi pane nešto na pamet:
- Još jednu stvar, - reče. - Htjela bih da i mali Šlojme bude tamo sa mnom. Trebat će mi za ovo i za ono, a ne bih rada da ostaje kod kuće sam sa sluškinjom.
Freddyjevo je lice najednom dobilo uzak i kiseo oval. Ona je odmah vidjela, da mu prijedlog sa Šlojmom nije poćudan. Sjetila se odmah kapetana Dührena i njegovih grimasa. I pomislila: isto kao i onaj. I još gore. Ovdje svaka pora govori, što mu je u mislima. Bila je tako degutirana, da je gotovo sve opozvala. Već joj je bilo na ustima: - Idite vi, dragi moj, u vaš biro i nađite nekog drugoga. - Ali on je preteče farizejskom učtivošću:
- Molim, kako vam drago!
Slijedeći dan sjedila je Giga u kancelariji Crvenog Križa i s fanatičnom se revnošću dala na posao.
A u predsoblju: Šlojme.


III. KNJIGA
POVRATAK

I.
OTAC I KĆI

Pomalo je jenjao entuzijazam, koji je punio zagrebačke ulice nakon prevrata. Prošle su nedjelje iza historijske sjednice hrvatskog sabora, i život se pomalo staloživao, svijet se prilagođivao novim prilikama. Ulica je još bila nemirna i bučna. U grad se slijevale mase vojnika, zarobljenika, emigranata i onih koji su dosada živjeli u Austriji, Ugarskoj i drugdje, bilo kao činovnici, bilo kao privatnici, pa ih je dovela želja ili potreba da se ustale u zemlji, iz koje su izašli i koja je njihova. Bili su to časovi, kad je svatko imao potrebu domovine, odakle ga nitko ne može maknuti ni otjerati.
U ono doba kao da je svugdje bilo premalo prostora, ljudima je postalo tijesno, bilo ih je previše, i svatko je ljubomorno čuvao i posljednji pedalj tla oko sebe, i nije ga dao nikome, tko na nj nije imao pravo. Dolazili su tako i oni, koji su se bili otuđili, koji nisu nosili nego samo ime, što im je davalo neko obilježje pripadnosti zemlji, ili su samo pukim slučajem bili ovdje rođeni, a neki ni to, nego njihovi roditelji.
Mnoštvo časnika koji su slomom velike države, kojoj su služili, izbačeni iz položaja, izgubljeni iz društva, gdje su nešto značili i vrijedili, a koje je sada nestalo, prevareni, razočarani, prisiljeni da obračunaju sa svime, što je dosada bilo njihov život i da započnu nešto drugo, novo, nešto ispočetka, s odricanjima i poniženjima, a možda uopće i s nemogućnošću početka. A osobito na tisuće špekulanata, trgovaca, šibera, švercera, posrednika, senzala u svim strukama i sa svim artiklima, pustolova i hohštaplera, što su tražili konjunkture i lovili u mutnom. Sve je to punilo ulice, da se nije moglo prolaziti, zauzelo hotele i privatne stanove, natrpalo kavane, gostionice, barove, birtije, a grad, izgrađen za pedeset tisuća ljudi, rastezao se, naduvao, da ih primi četiri puta toliko, i gušeći se prijetio da prsne.
Tu i tamo ponavljali se još izgredi, izazvani grupama vojnika, koji su se vraćali s fronte, oružani i nedisciplinirani, ili su, otpušteni, mjesto da se vraćaju svojim kućama, zavoljeli grad, gdje je tako živo i veselo, pa se zabavljali i terevenčili, ili politizirali i konspirirali, već prema tome, u koje su društvo zašli i na kakve su se proroke namjerili. Na mahove se ponavljale i manifestacije s ophodima, muzikama, zastavama, govorima, izazvane sad ovim ili onim događajem, koji je značio za zemlju neku dobit. Patrioti i patriotardi jednako su se natjecali, da se istaknu, kao što to biva uvijek u ovakvim prilikama, i tražili način i priliku kako bi što jače istakli svoju domorodnu sakrosanktnost i što vidljivije objavili; kakve su i kolike žrtve pridonijeli za pobjedu.
U tim danima jakih trzavica, nemirnih entuzijazama, nervozne radosti, mala kuća Remetinčevih, u Kuševićevoj ulici, bila je tiha i snuždena, kao da ni u čemu ne sudjeluje. Drugdje su svuda otvoreni prozori, na koja se naginju radoznala lica, vrata raširena, kroz koja ulazi i izlazi svijet, razgovorljiv i užurban, dok ovdje jedva tko zazvoni, a ako tko izađe, izlazi u sumrak i ogledava se plaho na jednu i na drugu stranu. Unutra je još tiše i sumornije. Nikakvih razgovora ni koraka ni dozivanja, jedva kratak udarac električnog zvona, a onda nečije tapkanje po kamenim stepenicama ili klizanje papuča. Katica što sađe ili se uspne za nešto, Šlojme koga negdje ili po nešto pošalju. Savjetnik i Giga po čitav dan sjede sami u salonu i spavaju oboje u njemu, jer se on dolje guši, strah ga je i ne može da zaspe, ako nije netko kraj njega. Sve je to od onih prvih dana iza rata, kad je morao ostaviti ured i napustiti svoje mjesto. Slutio je još prije prevrata, da će se nešto s njime dogoditi, čim se promijene prilike. Rat je još trajao, a nije bilo više sumnje, da je slom tu, govorilo se otvoreno po kavanama, na ulici, u uredima, političari se spremali i dogovarali, ljudi na vladi stvarali odluke i dolazili u doticaj s onima, koji su do jučer biti veleizdajnici. Ali njega su mimoilazili, nitko ga nije ni u što upućivao, bez njega se odlučivalo. Ponosan i taktičan, još se više odmakao u stranu, povrijeđen nije vršio naloge, za koje je on dosada imao vlast i inicijativu, što je samo povećalo sumnju, da je on nepouzdan za narodnu stvar. To se shvaćalo kao pasivna rezistencija, nesklonost novom vremenu koje dolazi. Još je visjela nad njegovim stolom slika ugarskoga kralja, kad je jedan poznati političar prolazeći kroz njegovu sobu upro prstom na nju i rekao:
- Što ne skidate dolje tu sliku? Taj sutra nije više kralj!
On mu je odgovorio:
- Ako je tako, magnifice, moj će je sluga sutra skinuti!
Kad se sutra vratio u ured, uistinu slike nije više bilo. Ni u njegovoj sobi, ni u sobi banovoj, ni igdje.
Prevrat je bio gotov. I njemu nije bilo ničega žao, osim jedne jedine stvari: da je to sve išlo bez njega, da nije nigdje sudjelovao, da se toliko događalo i zbivalo u neposrednoj njegovoj blizini, iza jednog tankog zida, iza jednih jedinih vrata, a on nije ni za što znao. Htio je pitati drugove, činovnike, čak i onu gospodu, koja su tu odlučivala, ali nije mario pokazivati, kako su ga prešli, omalovažili, isključili.
Neki mlad činovnik, njemu podređen, počeo se isprsivati, ulazio u njegovu sobu i ne pokucavši na vratima, tražiti ovaj ili onaj akt od njega, omalovažujući njegov zahtjev da potvrdi primitak. Kad ga je upozorio, da drugi put zakuca prije nego uđe i počeka na dopuštenje da može ući, ovaj je samo mahnuo rukom:
- Ah, tko na to više gleda. Mi smo demokratski narod!
Kad se pritužio šefu odjela, on ga je slušao, slušao i potapšao drugarski po ramenu, iako je bio daleko mlađi od njega i reče mu:
- Gospodine savjetniče, bilo bi vrlo uputno da se prijavite bolesnim i da ne dolazite u ured.
Stari je gospodin možda prvi put na službenom mjestu pokazao svoje uzbuđenje, primio se rukom za stol u strahu da ne padne, pogledao oko sebe po onoj starinskoj sobi, bacio pogled na bidermajerske fotelje i divane, na kojima su toliki uglednici sjedili; - kad su k njemu dolazili na razgovor, banovi, podbani, biskupi i veliki župani, i napokon digao pogled na dugačka dva portreta nekakvih magnata sa sabljama, kalpacima i krznenim kabanicama, bogzna otkada vise tu, i nasmiješi im se žalosno, kao da veli: Zbogom, gospodo, više se ne ćemo vidjeti! - Onda zazvoni.
- Franc, - reče podvorniku, koji ga je devet godina služio - evo vam ključevi od moga pisaćeg stola. Izvadit ćete sve što je u njemu i donesite u moj stan.
- Šta? - zaprepasti se Franc, - presvijetli nas ostavljaju?
- Nije mi dobro, - reče hladno savjetnik, - nije mi dobro.
Franc mu pomogne obući kaput, zatim počeka sa štapom i šeširom u ruci, dok je savjetnik navukao rukavice. Na jednoj se nije dalo zakopčati puce. On je pruži podvorniku uzevši šešir i štap:
- Zakopčaj mi ovaj gumb, - reče.
Kad je i to bilo gotovo, izvuče malko manšete iz rukava, uspravi se i reče:
- Zbogom!
Onda polako, uspravan, blijed i hladan siđe niz glavne stepenice. Dekorativno uniformirani vratar stajaše kraj izlaza i nakloni mu se devotno:
- Sluga ponizan, illustrissime.
On samo dotače s dva prsta rub svoga šešira i ne rekavši ni riječi izađe iz vladine palače.
Kako se nitko nije nadao, da će doći prije običajne ure kući, to su kućna vrata ostala pred njim zatvorena. Počekao je nekoliko sekunda, jer nije ni mislio na tu okolnost i čekao da se otvore kao uvijek. Ali onda se sjeti, kako nitko ne može znati, da je on tu i zazvoni naglo. Šlojme mu otvori i primi ga za ruku, da je poljubi. Savjetnik prepusti malome ruku, što dosad nikada nije učinio, uvijek bi je ustegnuo i mali je nije mogao poljubiti. Giga je po koraku čula, da je on došao i začuđena mu pođe ususret. Njegov rani dolazak i krut, nepomičan izraz preko čela i očiju otkriše joj odmah, da se s njim nešto dogodilo.
- Što to znači? - upita ona zabrinuta.
- Dali su mi savjet, da se razbolim i više ne dolazim u ured, - odgovori on mirno. A onda s priličnom gorčinom u tonu i iskrivljenom, bolnom grimasom nadoda:
- Došla je sloboda.
I dugo nije ništa govorio, sjedio je u naslonjaču sa svojom finom, žutom, mršavom rukom preko očiju i koljenom preko koljena, koja su se pod prugastim, besprikorno ispeglanim hlačama izbočila sa svojim skoro ravnim pločicama.
Giga je prišla iza naslonjača, pomilovala ga preko glave jedan, pa drugi, pa treći put u malim razmacima, šuteći i ona. U tim sporim, plahim njenim gestama bilo je neizmjerno mnogo suosjećajnosti, da je svaka riječ bila suvišna. Savjetnik je osjećao, kako su se njene misli u taj čas potpuno pokrivale s njegovim.
Preko trideset godina, misli ona, dolazio je redovito tamo, svako jutro i popodne, i vraćao se preko Kapucinske i Kazališne ulice, u onu staru zgradu, i vraćao se preko Gospodske ulice, uvijek sa zakašnjenjem, tako da je podvornik telefonom najavljivao kući njegov odlazak iz ureda. Otkad se god ona sjeća, od prvog djetinjstva, nikad se nije znalo, kad će biti kod kuće. Čekali su s ručkom i večerom na nj, mati se nervozirala i uzdisala: - Što samo rade tamo, da ga još nema! - A on je dolazio miran, važan, bez uzbuđenja. Dok je bio mlađi: morao je čekati dok se šef vrati od bana, s kojim uvijek tako dugo razgovara, ili audijencije kod bana nisu nikad svršavale, a kad je postao on šef drugih i važna službena ličnost, Onda je on išao na razgovor k banu, pitali su i njega za mišljenje u najodlučnijim stvarima, povjeravali su mu najteže zadatke, njegov je djelokrug bio golem i njegova vlast velika.
Išao je u Peštu k ministrima, dogovarao se tamo, preuzimao upute i naloge, rado viđen i priman u svima tim krugovima zbog svog načina u općenju, znanja, spretnosti i upućenosti u svim upravnim i političkim pitanjima.
Bilo je neko vrijeme, kad se držalo, da će postati podban, ali se nešto kompromitirao u jednom slučajnom i neslužbenom razgovoru s nekim madžarskim političarom, koji je isticao, kako bi se moralo uvesti madžarski jezik kao obligatni predmet u sve hrvatske škole. Pritom je taj gospodin u potpunoj ignoranciji, rekao nešto tako, kao da Hrvati nemaju književnosti ni kulture i koješta još onako s visoka, što je poljuljalo inače uvijek opreznu ravnotežu Remetinčevu, da je rekao nešto pojačanim tonom:
- Vidite ekscelencijo, slično tvrde i mnogi Hrvati o Madžarima.
- Mi ćemo ih već prisiliti, da promijene mišljenje! - usklikne onaj arogantno.
Remetinec se opet izravna, postade gladak i učtiv i reče slegnuv ramenima:
- Silom se mogu mijenjati granice države, ali ne čije mišljenje?
- Vi ste fanatičan Hrvat? - dobaci ovaj, kao da ga hoće provocirati.
- Zar vi niste fanatičan Madžar? - upita Remetinec jednako prijazan.
- Ja sam dobar Madžar, - odgovori onaj žestoko, - a vi kao visok činovnik ove države morate biti također dobar Madžar.
Remetinec je jasno vidio, da je proigrao položaj, na koji je imao doći. Dojam, koji je izazvao u ovoj ekselenciji, ne bi se bio izbrisao ni da je bilo kako uzmakao. A bio je i preponosan za uzmak. On je svoju karijeru izgradio revnošću, taktom, znanjem, neisticanjem bilo kakvih osjećanja, ali za puzanje i ponižavanje nije znao. Tko ga je htio poniziti, taj je u njemu izazvao prkos. Pa on odvrati Madžaru:
- Ja moram biti samo dobar Hrvat, ekselencijo.
- Drago mi je, da znam! - završi Madžar s prijetnjom u akcentu.
I Remetinec se vratio iz Pešte u Zagreb noseći u svojoj aktentaši dekret, kojim je imenovan za podbana ne on, nego jedan njegov drug, daleko mlađi od njega.
Giga je iskapala te očeve uspomene, kao da je htjela naći u njima dokaze za njegovo nacionalno osjećanje. Začudo i starom je savjetniku prolazilo to i još koješta drugo kroz misli.
Oboje kao da imaju odgovarati pred kakvim sucem, on kao optuženik, a ona kao svjedok. Ona nije mnogo znala, osim ovako kakvog njegova sukoba s ovim ili onim starješinom, jer je ostao bio uvijek zatvoren i pred njom nije mnogo govorio o službenim svojim odnosima. Katkad po koju stvar, koja je imala značenja za njih, za porodicu, a inače je sve sam snosio i trpio. Sjećala se tako i jedne njegove divergencije s kraljevskim komesarom Cuvajem, kad su oni u kući mislili, da će biti penzioniran ili u najmanju ruku premješten. Bilo je to zbog atentata na kraljevskog komesara, u koji se htjelo, da je umiješan i jedan poznati političar. Njen je otac sve moguće učinio, da se odustane od progona toga čovjeka i dokazivao, kako su sva indicija sumnjiva i podmetnuta. Znao je dapače i kako su podmetnuta. I rekao je kraljevskom komesaru: ako se od tog ne odustane, on moli da mu se oduzme taj posao. Posao mu je uistinu bio oduzet, ali i progon je protiv onog političara obustavljen. Zar i to nije bio patriotski čin? - pitala se Giga. Imao je on kičme, kad je trebalo, da je ima.
Nije on bio obična, servilna natura, niti je bio kadar da se posluži infamijom i podvalom, samo da se dodvori i što dalje dopuže. Ne, gospodo, - pledirala je ona pred nekim umišljenim forumom, sad pred onom gospodom u saboru, sad pred demonstrirajućom ulicom ili nekim nepoznatim licima u dolamama i kalpacima, a bogzna zašto baš pred njima, - ne, gospodo, nije on nikad izdao svoj narod ni proganjao one, koji su se borili za slobodu, samo je bio dobar, savjestan, ispravan činovnik, kakvih treba svaka država, kakvih će trebati i ova nova, kojoj će donijeti svoje veliko znanje, svoja iskustva i svoj nepotkupljivi značaj. Na mjestu, na kome je bio, zar je mogao biti konspirator, revolucioner? Ali ona zna, kakav je bio u skrovitosti svojoj i kako je kucalo njegovo srce. Ona ga je čula, što je govorio, kad se god što skrivilo Hrvatima. Ona može da to posvjedoči.
Svi oni atentati prije rata, i Jukićev, i Dojkićev i Principov, izazvali su mu nekoliko usklika, koje je ona dobro upamtila, a bila je još mala i nerazumna djevojčica: - Varaju se gospoda, ako misle da će kraljevski komesari štogod pomoći! - Ili: - Govore, da su ti mladići navedeni na te zablude. Ali zablude postoje negdje drugdje. - Ili: - Franc Ferdinand nije trebao praviti demonstracije na Vidovdan. To mu je mogao reći svaki moj kancelarijski činovnik. - Jest, gospodo, tako ne misli jedan odrod, za koga ga vi držite i skidate ga s njegova mjesta kao najgoreg od najgorih. Dobro je, velite vi, ali zašto ga je onda tako volio Khuen-Hedervary, zašto je bio osobni suradnik i prijatelj bana Raucha, zašto je ostao i služio Cuvaja, a bio desna Skerlečeva ruka? Kroz čije su ruke išle sve denuncijacije za vrijeme rata, kome su referirali denuncijanti svoja otkrića, tko je pregledao, registrirao, rješavao sav materijal, što su ga sabirali policijski detektivi i vojnički konfidenti? Kad bi vi znali, gospodo, kad bi vi samo znali! klicala je ona u sebi.
Ali nije znala ni ona, nego mali jedan dio svih prljavština, kukavičluka, niskoće, podlosti, koje je on morao prevrtati, proučavati i spasavati, spasavati, spasavati nedužno prijavljene, iz osvete osumnjičene, iz nenavisti oklevetane.
On je znao sve to jako dobro, i u ovaj teški čas pada mu sve to na pamet, i ne opravdava se on, kao što to sada čini njegova kći, nego optužuje. Jest, on je držao u rukama tu odvratnu zgradu laži i kleveta, tu kloaku, u koju se slilo sve što je najpodlije i najgnusnije u čovjeku, ali, tko mu je to donosio, tko je to sakupljao, tko ga je stavljao pred fakta, koje je morao ispitivati i istraživati?
Prolaze ta lica pred njim ispod njegovih prozora, vidi ih kako mu se smiju i kako ga gledaju s prezirom, optužuju da je proganjao patriote i guraju se u prve redove povorke, što manifestira ulicama, jest, u prve redove, iza zastava, iza onih najvećih i najlepršavijih i viču: - Dolje izdajice! - Dolje tiranske sluge! - Živjela sloboda!
I dolazi mu da zagrabi u one njihove spiskove i prijave i da ih baci na ulicu, da se razlete po njoj i da se uzviču: - Dolje izdajice! - Ali stid ga je, preponosan je za to, zna vrlo dobro, kako je on mrzio one, što su dojavljivali, što su douškivali, ocrnjivali. Neka samo viču: - Živjela sloboda! - neka viču. Sloboda nije sudac ni policajac.
Sad on spusti ruku s lica i s oba dlana pokrije koljena. Ostane tako trenutak, digne se i prošeta gore dolje po sobi. Onda dođe do Gige i položivši ruku na njeno rame reče:
- Ne misli više na to.
- Na što tata? - upita ona začuđena.
- Na to, na što misliš, - odgovori on. - Ionako ništa ne koristi. Nit će oni mene zvati, nit ću se ja i za što opravdavati.
- Ti nemaš rad šta da se opravdavaš, - reče ona uvjereno.
- Tko zna, - reče on rezignirano, - možda bi i bilo što, ali vjeruj mi, ja ne znam.
- Što su samo drugi činili, pak su sada...
On je prekine uzbuđeno:
- Šta se to nas tiče? - Onda nastavi nešto tišim glasom:
- Mi imamo svoje brige.
I oni nisu više o tom govorili.
Vraćali su se, naravno, k istim mislima i razmatranjima; ali uvijek sami za se i zatvoreni u svoju vlastitu nutrinju. Pogotovo stari savjetnik, koji nije izlazio i dok je čekao na povratak Gige, koja je odlazila na svaki vlak, što je dolazio s vojnicima i zarobljenicima. To je bilo najgore vrijeme njezina života: ta očekivanja, ta čmarenja na peronu, životinjsko mrcvarenje, gdje svaki zvižduk lokomotive trza srcem i mozgom, gdje se kod svakog dolaska pregleda stotine lica i očiju i u svako se sumnja, da je ono pravo, i onda leti k izlazu i još jedamput zaviruje ispod svake kape: nije on, nije on, nije on, nije on, a onda popuštaju koljena i klonu ruke, i prazno je u njoj kao u praznoj jednoj kući, gdje su pomrli svi stanovnici. Napokon sakupi posljednju snagu i prestigne onog vojnika, što je posljednji izašao, pita ga i ispituje:
- Odakle dolazite?
- Otkad ste zarobljeni?
- Na kojoj ste se fronti tukli?
- Jeste li što čuli za kapetana Barića?
- Ima li ih još mnogo u Rusiji?
A onaj odgovara i ne odgovara, gleda pospan i umoran na tu ženu, i misli, da ona zna kako je to veliko i daleko! Rusija, ne bi tu sada njega pitala i zadržavala. Tko tamo zna, gdje je tko. Ta voziš se u jednom vlaku i ne znaš, s kim se voziš. Nek ona samo ide kući i mirno spava, a onaj će doći, kad dođe. Tko bi čekao na te stotine vlakova! Da ona samo zna, koliko ih čeka na kolodvorima, u vojarnama, bolnicama, zarobljeničkim logorima i sve hoće da se vrati svojim kućama. Kad su te tjerali na frontu, onda je bilo dosta i lokomotiva i vagona i mjesta u vagonima, a sada ako ima lokomotiva, nema vagona, ako ima vagona, nema mjesta u njima, ako ima svega; nema ugljena, pa čekaš dane i dane, dok se makneš. Ne ide to tako, kako ona misli. A pogotovo iz Rusije! A tek iz Sibirije! Tamo ti se još ratuje. Boljševici i carske armije. A šta ti on zna. Ima tamo i naših, kojima se ne će natrag, kojima i ne daju natrag. Nekima je žao, što nisu do sada crkli, pa hoće sad da crknu. Možda je i onaj, za koga ona pita, među njima. Sad se sjeti vojnik, da se okrene k ženi, ali vidje da govori sam za se. Giga je zaostala za njim. Iznemogla i slaba nije mogla dalje.
I to se događalo nekoliko puta na dan, sve na vlas isto. Telefonirala bi prometnom uredu na kolodvoru, da joj kažu, kada su najavljeni vojnički vlakovi, onda bi sašla u Ilicu, tu sjela na tramvaj i odvezla se na kolodvor. Sjedila tamo čitave ure, jer je onda sve bilo u zakašnjenju, u slučajnostima.
Kako je samo mrzila taj ambijenat, napučen gomilama svijeta, prljav, bučan: onaj peron, koji je još iskićen zastavama, zelenilom i prekrivenim ili slabo premaljanim madžarskim natpisima, gdje se vrzu dokoni i zaposleni gurajući te i tiskajući, službujući vojnici i časnici, još u au